Rujan je pri kraju i djeca su se konačno smjestila, te vjerojatno i prihvatila školske klupe, a roditelji su, nadam se, malo došli do sebe od one početničke uzbuđenosti i stresa. Jer budimo realni, ovih dana su pod stresom najviše oni, a naročito majke. One su prestrašene reakcije svojih malenih i brzine njihove prilagodbe. A djeca kao djeca, oni se priviknu toliko brzo, gotovo pa neprimjetno. Zašto ih onda ispraćamo kao da kreću u najmanju ruku u služenje obveznog vojnog roka, a ne jedne normalne prirodne i tako lijepe etape njihovog života koju smo, na kraju krajeva, svi mi prošli. I gle čuda, preživjeli smo.

No, to smo mi. Majke koje unaprijed brinu za sve što se možda neće biti dogoditi, koje unaprijed znamo sve potrebe želje i strahove svoje djece i najčešće, puno više i intenzivnije od njih ih proživljavamo. Da, takvi smo mi majke Balkanke. Za početak škole svojim prvašićima pripremamo baš sve kako bi pod punom ratnom spremom krenuli na tu strašnu bojišnicu. Kupuje se nova garderoba, personalizirane naljepnice, omoti, mjesecima se traže odgovarajući ruksaci, a za prvi dan škole se unaprijed bira odjevna kombinacija, kako za dijete, tako i za ostatak obitelji kako bi na fotografiji izgledali svi modno usklađeni. Djeca se smješkaju sa tuljcima slatkiša i ostalim znacima pažnje kojima ih obasipamo kako bi im tranziciju na novo životno poglavlje učinili lakšim, dok smo prethodno proučili biografije djece, razrednih kolega naše djece i upregnuli sve veze i poznanstva kako bi osigurali makar jedno poznato lice ili prijatelja svom djetetu u razredu, kako bi mu breme tog ratišta bilo lakše.

Suma summarum prvog dana škole na Balkanu: instagramski usklađena obitelj, poštujući sva pravila modne grupe Inditex predstavljene na toj relevantnoj društvenoj mreži, pozira ispred škole u najboljim krpicama dok dijete stoji kao da je upravo sišlo s dječje modne piste, s najnovijim modelom IN ruksaka dok u ruci ponosno drži slatki tuljac visok čitavih dvije trećine njegovog bića. Fotografija dušu dala za okvir na komodi.

Suma summarum prvog dana škole u Aziji: netko od roditelja doprati dijete odjeveno u školsku uniformu ispred zgrade, gdje dolazi školski autobus po svu djecu, odakle sama idu u školu. Roditelji se pozdrave ispred autobusa, mahnu djeci i idu dalje za svojim poslom.

Nema tuljca, nema fensi odjeće, ali ni brige. Nitko, ali baš nitko ne brine o tome kako će djeci proći taj prvi dan, hoće li se naviknuti na školu, hoće li imati ijedno poznato lice u svom razredu. Nitko ni ne razmišlja o tome jer, u principu, tranzicije nema. Sva djeca kreću u vrtić s osamnaest mjeseci, koji evoluiraju u malene škole u kojima djeca uistinu uče, te do treće ili četvrte godine života raspolažu zavidnim znanjem. Moj sin ima četiri godine i sam zna da odgovara kad diže ruku, pa ukoliko netko ne odgovori točno, učiteljica proziva drugo dijete. Ima raspored sati kao što smo ga mi imali tek u školi i raspolaže znanjem koje sam ja imala u nekim od ranijih razreda osnovne škole. Vrtić mu je svakako bilingvalan, englesko-kineski, te još uči i japanski u vrtiću u kojem redovito ima sat matematike i programiranja, između ostalog. Tako da, tranzicije uistinu nema. Ta djeca su sudionici obrazovnog sustava od najmanjih nogu i za njih je odlazak u školu najnormalnija stvar.

Azija je poznata po svojoj kompetitivnosti i nužnošću za superiornošću kad je u pitanju edukacija djece, stoga azijski roditelji smatraju da su svojoj djeci dali najveći poklon time što su im omogućili vrhunsko obrazovanje. Uzevši u obzir cijene školovanja, razumljivo je zašto tako misle.

Naime, vrtići su podijeljeni na razrede, te se ovisno o starosnoj dobi djece prilagođava nastavni plan i program istih. Razredi kreću od Toddler grupa, do N1, N2 te K1 i posljednjeg razreda u predškolskoj dobi, K2. Za jedan razred, tj. jednu akademsku godinu potrebno je izdvojiti prosječno 20.000$, ukoliko niste lokalac. Ne treba biti naročito matematički pismen kako bi se shvatilo da prosječan roditelj samo za jedno dijete prije negoli je uopće i krenulo u školu, za njegovo obrazovanje plati 80.000$. Tu nisu uključene dodatne aktivnosti, naravno, koje svako dijete u Aziji pohađa makar tri puta tjedno. Smatranje obrazovanja jako vrijednim i skupocjenim poklonom djeci i takav način razmišljanja više ne zvuči kao ludost, zar ne?

No, to nije sve, stvari se tek zahuktavaju. S obzirom da gotovo svaki roditelj koji se nađe u Singapuru želi svoje dijete poslati u neku od najboljih osnovnih škola, utrka za mjesto u istim počinje jako rano. Djeca lokalnog stanovništva većinom idu u lokalne, državne škole; koje su znatno jeftinije i djelomično subvencionirane od strane države, pa je poprilično tamo teško upisati djecu stranaca, što je dodatan razlog pohađanja internacionalnih škola od strane ekspatrijatske djece. Još jedan od razloga zbog kojih djeca stranaca odbijaju ići u lokalne škole je ustrajanje na zastarjelom principu kažnjavanja i agresivnih odgojnih mjera na kojima se svakom zapadnjaku diže kosa na glavi.

Zato su internacionalne škole pronašle svoju meku i savršeno tržište na singapurskom tržištu (pre)ambicioznih roditelja odlične platežne moći zbog kojih imaju liste čekanja i popunjene kapacitete godinama unaprijed.

Kunem se da je pritisak oko djetetove četvrte godine života o nastavku njegovog školovanja, tj. upisa u osnovnu školu, znatno veći od pritiska i cijele pompe glede upisivanja fakulteta na našim podnebljima. Ukoliko niste dijete do četvrte godine već stavili na listu za par škola koje ste izabrali, te obavili intervjue i obišli ih, vjerojatno dobivate stigmu nemarnog roditelja i bezbroj savjeta kako što prije to napraviti jer nećete moći izabrati dovoljno dobru školu. Pričamo o gradu s jednim od najboljih obrazovnih sustava na svijetu, sve škole su doslovno svemir za sve one koje smo mi, roditelji tih čuda koja ni ne shvaćaju koliko su privilegirana, pohađali; zar onda postoji potreba za traženjem kruha nad pogačom?! Dakle, na Balkanu postoji stres glede polaska u školu i prilagodbe na istu, dok u Aziji to ne postoji. Zato ovdje postoji ogroman stres glede odabira prave škole kako bi djeca izvukla maksimalno iz nje i upilo što veću količinu znanja.

Jedini stres koji postoji jeste odabrati pravu školu koja će djeci pružiti maksimalno, o dječjoj prilagodbi ili prijateljima se praktički ni ne razmišlja.

Da bi sigurno osigurali mjesto za prvi razred osnovne škole, mnogi roditelji djecu već u K1 ili K2 razred vrtića upisuju u te škole, te onda sustavom automatizma u njima nastavljaju osnovnoškolsko obrazovanje. Trebam li uopće napomenuti da su te škole još skuplje, te da koštaju 30.000$-50.000$ godišnje, ovisno o školi? Zbrojivši računicu od vrtića, te na to nadodanih prosječno 800$-1.000$ mjesečno za izvannastavne aktivnosti, jasno je koliko bogatstvo je uloženo u obrazovanje svake te malene glave. Srednje škole su naravno još skuplje.

„Zašto jednostavno nisi upisala dijete u osnovnu školu negdje bliže nama, je li uistinu bilo potrebno slati ga na drugi kraj grada da bi išao u osnovnu školu?“ – pitala sam jedan dan prijateljicu čije šestogodišnje dijete upravo kreće u osnovnu školu na drugom kraju grada, žaleći se kako mora putovati otprilike četrdeset i pet minuta školskim autobusom u jednom smjeru. Ne trebam ni govoriti s kakvim čuđenjem me gledala kad sam joj objašnjavala da uistinu ne vidim razloga da šestogodišnje dijete troši sat i pol dnevno na vožnju autobusom doslovno na periferiju u školu, kad živimo u centru grada s obiljem odličnih internacionalnih vrtića i škola doslovno u našem susjedstvu.

„Ali to je najbolja osnovna škola, kanadska!“ – viče mi revoltirana prijateljica, ne shvaćajući moju neozbiljnost.

„Shvaćam, pričamo o osnovnoj školi, nije da bira srednju školu pa mu je krucijalna za ostatak obrazovanja. Što će ga kanadska škola za 40.000$ godišnje naučiti drukčije nego neka druga za 30.000$?! Nije da će u jednoj učiti osnovne računske operacije, a u drugoj istovremeno u prvom razredu učiti kako sastaviti raketu za sljedeće lansiranje na Mjesec“ – ostajem u čudu, pritom ostavljajući svoju prijateljicu u još većem čudu.

Druga prijateljica također šalje svoje petogodišnje dijete na drugi kraj grada u školu koju žele pohađati, u K2 razred jer žele da dijete ostane u njoj i dogodine, kad je upis u osnovnu školu. Jedan od razloga je što u ovoj školi ima puno više šaha nego u ostalima i dijete je već značajno unaprijedilo svoje znanje šaha za ovih par mjeseci koliko je krenuo u istu. Nadaju se da će ići na šahovska natjecanja do početka osnovne škole.

Vodila se rasprava u društvu što želimo za svoju djecu. Mahom su svi već nabrajali ambiciozne želje i planove. Jedan naravno želi da mu dijete bude uspješan liječnik, drugi želi da dijete ostavi neki trag u povijesti, netko želi da bude znanstvenik i sl. Nitko nije pričao o sreći, baš nitko.
„Ja samo želim da mi dijete bude živo, zdravo i ispunjeno u svemu onome što on želi biti. Neka pronađe sebe, umjesto da živi život kako bi zadovoljio mene“, odgovorila sam na njihovo ogromno iznenađenje.

Postoji razlog zašto se sredina naziva zlatnom, vjerujem. Također vjerujem da nekad u svojim dobrim željama i nastojanjima, pretjeramo i ugušimo dijete.

Samim time što smo ga donijeli na ovaj svijet ne znači da ga posjedujemo, pa da imamo pravo iskrojiti mu sudbinu, naročito ne onu koja će ispraviti sve naše neispravne odluke ili komplekse. Čvrsto vjerujem da treba djeci, u skladu s mogućnostima i afinitetima, pružiti obrazovanje, kako formalno, tako i neformalno. Odvesti ga da istraži svijet. Nauči ono što nema u knjigama i doživi iskustva koja ni najbolji pisci svijeta nisu u mogućnosti opisati. Da ostane bez daha pred čudima prirode, da upozna i hram i crkvu, da grli jednako ruke različitih boja. Da živi i ne zaboravi uživati. Pada, ali da se uvijek diže. Da griješi. Oprašta i ispričava se. Da, djeci treba dati kist života. Ali onaj u kojem će sami nacrtati svoje remek djelo.

azijski vs. balkanski odgoj djece i razlike u obrazovanju – Maja Šantić

Fotografije: privatna arhiva autora

Objava početak školske godine u Aziji vs. na Balkanu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Je li nas ovaj grad razmazio? Itekako jeste, svjesna sam tog i sama. Pitanje je jedino: koliko?

Većina nas je došla ovdje iz totalno drugačijih okruženja, no svejedno kad pitate mnoge zašto se ne žele vratiti doma, svi uz očite razloge sigurnosti i odličnog obrazovnog i profesionalnog spektra, navode sasvim iskreno jedan još očitiji: lagodnost života. I uistinu, ukoliko ste stigli ovdje kao stranac s dobrim ugovorom, živite vrlo ugodno. Mnoge stvari koje su u ostatku svijeta luksuz, ovdje su sasvim uobičajene.

gotovo svako kućanstvo ima poslugu

U svijetu je poprilično skupo imati pomoćnice koje žive s vama, no ovdje je toliko jeftino da ih skoro svatko ima, dok ih neki s većim kućama imaju i više, te dodatnog vozača. Naravno, nitko od tih slabo plaćenih poslova nije bijelac, druga je to strana medalje. Naime, u Aziji su bijelci jako cijenjeni i sve te pomoćne i slabo plaćene poslove obavljaju radnici iz okolnih zemalja, muškarci pretežito iz Bangladeša i Malezije, dok su za poslove pomoćnica najzastupljenije Filipinke, potom one iz Indonezije, Myanmara i Vijetnama. Nikad neću zaboraviti kad je poznanica pričala kako je njena kćer, rođena u Singapuru na svom prvom putovanju izvan Azije u dobi od par godina ostala u šoku kad je vidjela da bijelci rade fizičke poslove na zgradi! Izbezumljeno je pitala mamu zašto oni to rade, gdje su im stričeki zaduženi za to. Dijete je odraslo u okruženju gdje gotovo svako kućanstvo ima poslugu, gdje se to skoro pa podrazumijeva, umjesto da predstavlja luksuz.

život u luksuznim zgradama

Ovo su generacije djece kojima je normalno da žive u kondominiumima – zgradama s hotelskim sadržajima i to hotela s pet zvjezdica koje smo, mi roditelji koji smo ih i doveli ovdje, viđali tek kad odemo na dobro zasluženi odmor. Tko bi ga mogao priuštiti, dakako. Ovim klincima se to podrazumijeva, drugog života se većina od njih ni ne sjeća; a manjak putovanja uzrokovanih pandemijom dodatno samo povećava razlike i udaljava djecu od „normalnog“ svijeta. Moj sin se doselio u Singapur s godinu i pet mjeseci, života prije Azije se praktički i ne sjeća. Njemu, baš kao i njegovim prijateljima je normalno da žive u zgradama koja izgledaju kao resorti, sa svim mogućim popratnim sadržajima koji su i stvoreni da bi stanarima bio lagodniji život: od sportskih terena, teretana, bazena, saune, parne kupelji, knjižnice, sobe za sastanke, one za igre, jacuzzija i dječjeg igrališta na krovu. Njima je normalno da imaju vrtlare i portire, da zovemo agenta da promijeni žarulju u stanu isto koliko tom agentu nije normalno da to možemo napraviti i sami! Sva djeca idu u vrtiće i škole koje koštaju kao svetog Petra kajgana, i kao da to nije dovoljno, svi od najranijih dana imaju dodatne aktivnosti. Na mnoge od njih čak ni ne trebaju nigdje ići, poput plivanja ili tenisa, jer gle čuda, svi imaju bazene i teniske terene doma pa treneri dolaze njima. Ovdašnja djeca misle da je to uobičajeno, za drukčije ne znaju.

uživanje u svakom slobodnom trenutku

Živimo u gradu u kojem ljudi uživaju onako kako to najčešće doma na stižu. Svi su radili naporno da dođu tu. Sad kad su tu, svi maksimalno uživaju. Dosta se radi, ali svaki slobodan trenutak se uživa. I to onako kako nam to u našim prethodnim životima često ne bi padalo na pamet. Društva odlaze na golf vikende, iznajmljuju jahte za đir do susjednog otoka ili ako ništa drugo, večeri provode uz večeru uz bazen ili popularno u mom kondu: ženske večeri u sauni ili jacuzziju uz čašu dobrog vina.

briga o mentalnom i fizičkom zdravlju

Svi jako paze na svoje tijelo i um – disciplina je to koju vam život u Aziji jednostavno suptilno nametne da niste ni svjesni pa usvojite nove navike preko noći. Svi kondominiumi imaju kojekakve sportske terene i ljudi ih uistinu jako puno koriste, no osim toga, mnogi parkovi obiluju postavljenim teretanama na otvorenom na kojima mnogi umirovljenici i ljudi starije dobi redovito vježbaju. Predivno je vidjeti sve te starije ljude kako brinu o sebi i vježbaju; jogu uz izlazak sunca na nekim od najljepših dijelova grada. Sad kreće projekt ranojutarnje joge na pedeset i sedmom katu Marina Bay Sands hotela, jednog od najpoznatijih u svijetu, valjda glavne znamenitosti Singapura koja ljudima pada na pamet pri spomen na ovu državu. Naravno da svi jedva čekaju jogu u šest sati ujutro s pogledom na cijeli grad, nikome ne pada teško probuditi se zbog toga! Osim toga, svi su jako aktivni, gotovo svi trče. Klub ustajanja u pet ujutro je odavde valjda potekao; razmišljam dok srećem more ljudi koji se vraćaju sa svojih aktivnosti dok vodim dijete u vrtić.  Svi se bude tako rano da bi trčali prije posla dok još nije jako vruće. I zbog jedne jako bitne stvari: da bi mogli uživati u izlasku sunca. O da, jako se cijeni uživanje u sitnicama; jedna od stvari na kojima sam zahvalna da me Azija razmazila. Osim toga, svi se sastaju uz obroke. Kultura hrane je jako bitna, stoga se uvijek sve vrti oko nje. Rijetko ćete se dogovoriti s nekim samo za kavu, to je najčešće odlazak na popularni brunch. Ili navečer uz dobru večeru.

vrijeme za sebe kao prioritet

Ne samo da se odlascima na večere održavaju prijateljstva i poslovni odnosi, već i oni partnerski. Parovi itekako nalaze vrijeme za sebe i redovito izlaze sami bez djece. S obzirom da većina ima pomoćnice, tu nema problema niti brige s kim će dijete ostati. Te tete žive s obiteljima i u principu skoro da nemaju radno vrijeme. One su gotovo pa uvijek na raspolaganju svom poslodavcu, osim nedjeljom koja im je slobodni dan i na dogovorene blagdane. Hoće li netko inzistirati na tome da budu dostupne i navečer ili će dozvoljavati njihovo slobodno vrijeme u određenim večernjim satima, to je isključivo na poslodavcu. Imamo prijatelje čija pomoćnica ima svaku večer slobodnu, osim kad oni izlaze, dakako; i one čije pomoćnice čak ni nemaju svaku nedjelju slobodnu. A one najčešće rade sve. Od održavanja domaćinstva, kuhanja, odvoženja i dovoženja djece u vrtić, parkić ili bilo što po potrebi. Kad roditelji navečer žele izaći, one su tu da stave djecu na spavanje i ostaju doma s njima. Ako se radi o druženju s djecom najčešće s obiteljima idu i one do vremena za spavanje, kad vode doma djecu, a roditelji ostaju sa svojim prijateljima.

žena ne mora biti sve

I znate što je oslobađajuće? Čak nije toliko ni činjenica da imate pomoć, već to da ne morate biti savršeni. Ne morate vi biti sve. Ne morate biti žena, majka, kraljica koja sve mora sama jer inače se ne računa ako navečer ne kloneš od umora. Apsolutno ne. Dovoljno je da budeš ti, svima dovoljno. Nitko ne očekuje više. Svima je draža ta nasmijana i dobro raspoložena žena i majka koja nema potrebu nabrajati što je taj dan napravila kako bi dobila neko priznanje. I nitko, ali baš nitko nema problema s tim ako danas nisi napravila hrpu stvari.

okolina koja ne osuđuje

Azija te razmazi tom neopterećenošću. Otvoreno svi priznaju da ih pomoćnice spašavaju jer im se ne da to sve samima. I to je u redu, nitko ne baca kamenje na drugog jer realno, nikog nije briga kako onaj drugi živi dokle god ne ugrožava njega. Nedavno je na jednoj grupi žena postavila najozbiljnije pitanje gdje je objasnila da joj pomoćnica uskoro odlazi i ona je doslovno izvan sebe jer će sad morati kuhati svaki dan za dvoje djece i njih dvoje odraslih, a oboje rade te pita za preporuku uređaja koji bi joj mogli pomoći i ubrzati cijeli proces. Znate koliko je bilo negativnih komentara na tu objavu? NIJEDAN. Baš nitko joj nije govorio da je nesposobna, da svuda u svijetu ljudi to najnormalnije rade na dnevnoj bazi, da ne bi pitala to da živi u Europi i ne bi se folirala. Baš nitko, jer ljude nije briga, svatko ima svoj život kojeg živi onako kako želi i ne dira druge. Ljudi su najozbiljnije napisali svoje preporuke i vjerojatno, pomogli ženi.

Sve to me dovodi do pitanja hoćemo li odgojiti razmaženu djecu koja za neki drugi, vjerojatno prizemljeniji svijet, ni ne znaju? Hoće li se znati snaći u stvarnom svijetu?

Stvarnost je ta da nas je Singapur sve razmazio. Prvenstveno pravnom državom koja djeluje, administracijom koja brzo i učinkovito obavlja svoj posao. Stvarima koje su ovdje toliko sitne da ih često ni ne primjećujemo, dok su doma velike. Prilikom aktualnog cijepljenja država osigurava besplatan taxi prijevoz svakome tko ide na cijepljenje. I ne, ne trebate hodati do nikakvog taxi stajališta i nema zamki pisanih malim slovima. Taxi jednostavno dođe po vas na navedenu adresu i poslije vas odveze gdje poželite. Svako kućanstvo je dobilo oksimetar. Upravo onaj za kojeg mi je prijateljica farmaceutkinja rekla koliko se ljudi u Hrvatskoj trebalo vratiti praznih ruku za vrijeme eskalacije pandemije ovog proljeća jer si ga nisu mogli priuštiti, s obzirom da košta cijelih šesto kuna. Bogatstvo za mnoge. Za svaku glupost imate agente koji umjesto vas obavljaju sve poslove. Prilikom dolaska ovdje i prijavljivanja za osobnu, agent je došao po mene doma, odveo me u Ministarstvo gdje je riješio baš svu papirologiju umjesto mene i doveo me da se uslikam i samo sve potpišem. Naravno, sa mnom je tad bilo i dijete od godinu i pet mjeseci koje smo poveli da se igra u unutarnjem igralištu u Ministarstvu.

O da, definitivno nas je razmazio ovaj lavlji grad. Sigurnošću, naročito.

U petak sam ostavila dječja kolica ispred vrtića i zaboravila ih pokupiti. Sjetila sam ih se tek u ponedjeljak kad smo trebali ići u vrtić jer ih jedino za tamo i koristimo. Shvatila sam da sam ih sigurno ostavila ispred vrtića i naravno, tamo su me i dočekala nakon cijelog vikenda. Nikom nije palo na pamet da ih dirne, iako se vrtić nalazi u centru koji je poprilično dobro posjećen vikendima, s obzirom da se u prizemlju nalazi niz restorana i kafića, te odmah pored je prilično prometna poliklinika. Djeca rastu razmažena sigurnošću i pomalo nepripremljena za stvarni svijet u kojem se trebaš osvrtati prilikom izlaska iz javnog prijevoza, okretati u večernjim satima dok hodaš ulicama i sličnim metodama opreza na kojima smo svi mi odrasli.

Razmaženi su i čistoćom, razmišljam dok ih gledam svaki dan nakon vrtića u obližnjem parku, njih dvadesetak na gomili od kojih je samo jedan lokalac. Svi redom se izuvaju čim dolaze na igralište jer žele biti nesputani i takvi bosi trče uokolo naredna dva sata. Nema bojazni od toga da će se porezati na bačenu bocu na podu ili ne daj Bože, naletjeti na korištene i odbačene narkomanske igle kao što smo ih običavali sretati u parkiću pored našeg zagrebačkog doma. Našeg? Možda suprugovog i mog, sigurno ne ovog djeteta koje je kao beba stiglo u ovaj siguran balončić na drugom kraju svijeta, skupa sa svom ovom ostalom djecom dok sigurno trčkaraju bosonogi. Promatram ih i razmišljam koliko je to nevjerojatno. Dolaze s najrazličitijih krajeva planete. Da se nisu sreli ovdje, najvjerojatnije se nikad u životu ne bi ni sreli.

Da su ostali u svojim zemljama najvjerojatnije nitko ne bi očekivao od njih da u dobi od tri godine tečno govore barem još jedan strani jezik, znaju samostalno plivati, da pohađaju dodatne vannastavne aktivnosti i da idu u vrtiće koji su sve samo ne vrtići na koje smo mi navikli.

Iz razmišljanja me trijeznu glasovi pomoćnica koje pozivaju djecu na odlazak doma s obzirom da je već vrijeme večere koju su one pripremile dok su djeca bila u školi. Ova generacija djece odrasta sa ženama koje su tu da im živote učine lakšima, često ne shvaćajući granicu između lakšeg i ovisnog. Ova generacija odrasta vjerujući da je normalno da će netko hodati za njima i pospremati, ili pak, nositi savršeno izrezane komade za njima i hraniti ih poput ranjenih ptića. Upravo to me i brine, što kad takvi, maženi i paženi dođu u „normalan“ svijet jer ovaj ovdje izgleda sve osim nama poznatog i uobičajenog. Lako se naviknuti na ovakav stil života, no što dolazi poslije? I nije problem za odrasle koji su svjesni tko su, što su i odakle dolaze. Riječ je o ovim malenim koji su stigli ovdje kao oveće štruce kruha nesvjesni da tamo negdje na drugim krajevima svijeta postoji nešto što domom se zove, iako ga oni tako ne osjećaju.

Razmaženi smo razumijevanjem, dubokim poštivanjem različitosti; razmišljam dok mi od Noinog prijatelja mama šalje fotografije s rođendana na kojem je upravo. Zbog pravila okupljanja od samo pet osoba, tu su samo njih petorica: slavljenik Izraelac, jedan Nijemac, Indijac, Japanac i moj Hrvat. Svatko poštuje tuđe, uživa svoje. I najnormalnije im je da će posjećivati jedan drugog za blagdane i provoditi ih zajedno. Da, itekako sam ponosna na činjenicu da moj sin od tri i pol godine odlazi na indijski Deepavali, kinesku Novu Godinu, japansku Tabanatu, židovski Šabat, pravoslavni Božić i da na kraju svake večeri moli svog Anđela čuvara i da svi ti prijatelji s njim obilježavaju njegove blagdane. Jako sam sretna da smo razmaženi tim luksuzom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Maja Šantić (@braknadvakontinenta)

S previše toga nas je razmazio ovaj grad. Mnoštvom sadržaja, naročito za najmlađe – tipkam dok ga čekam u kafiću pored njegove inženjerske akademije. Kakav crni inženjer s tri i pol godine?! Singapur svakako ima svojih mana, ali dobrih strana za obiteljski život je znatno više.

Razmišljam o riječima prijateljice od jučer. Gdje poslije Singapura, a da se ne čini premalo?! Srce kaže – kući. Čijoj kući? Njegovoj sigurno ne, ovo je njegova. Onoj koju on ne poznaje, iz koje je otišao kao beba. Onoj kojoj prelazim preko svih nedostataka jer ju volim. Da, svjesna sam šprica u parkiću kojem je svaka peta sprava ispravna. Psećih iznenađenja neodgovornih vlasnika svake livade poslije koje je veća vjerojatnost dobitka na lotu nego izlaska čist. Što zažmirim na tolike koruptivne aktivnosti jer se jednostavno tako kod nas radi, oduzimajući ravnopravnu budućnost našoj djeci. Što opravdavam tromi školski sustav zapeo u prošlom stoljeću i što je najbliže informatičkoj pismenosti koju sam u školi prošla bilo teoretsko znanje o binarnom sustavu dok tamo negdje ljudi putuju na Mjesec, a dijete mi s tri godine barata robotikom i uči mene kineski. Što progledam kroz prste na svaku nelogičnost i šikaniranje samo zato jer, s koje god strane granice stizala, uvijek sam s pogrešne. Što nalazim opravdanja za kuverte koje nam je normalno dijeliti da bismo dobili ono što nam pripada i što kupujemo zahvalnost jer nas je netko tretirao kao osobe u javnim ustanovama. Što šutimo dok nam se djeca liječe SMS-ovima i dobrotvornim koncertima. Čudna je ta ljubav. Sve znaš, a i dalje voliš, baš kao i ljude.

Što ako njemu neće biti dovoljno? Što ako njemu moj kamen nije jednako svet?

Što ako njemu ne udara srce tako jako kad ugleda onu tablu „Široki Brijeg“, ako nije zalijepljen ljubavlju kao ja pa vidi jasno sve ono na što ja zatvaram oči? Što ako nakon odličnog školskog sustava u kojem s tri godine zna više nego ja u trećem razredu osnovne škole, svog kineskog i japanskog jezika, niza aktivnosti za koje nisam ni znala da postoje, savršeno čistih i sigurnih ulica ne budu dovoljni raspuknuti parkići, usporen sustav i ruganje za sve što se ne uklapa u stav većine?!

azijski vs. balkanski odgoj djece i razlike u obrazovanju (supermame.hr)

Objava Singapur – koliko nas je razmazio grad u kojem se živi lagodno i neopterećeno? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.