Željela sam puno prije napisati sve ono što sam proživjela i osjećala u svom trećem porodu, ali nije bilo volje i načina da sve što sam prije 9 mjeseci proživjela stavim na papir, a da pritom budem spremna za to. Ali zato, sada, 9 mjeseci poslije, dok se još sjećam tih osjećaja i tog iskustva odlučila sam pronaći vrijeme i način da napišem nešto o svom iskustvu s trećeg poroda.

Jednom riječi kojom bi opisala svoj treći po redu porod je OSLOBAĐAJUĆE. Za mene je moj treći porod bio ono iskustvo za koje si osvijestiš kao žena koliko si snažna i koliko tvoje tijelo može biti jako.

Iza sebe sam imala 2 vaginalna poroda i otprilike sam znala što me čeka i na što se trebam pripremiti; s time da sam bila svjesna da se u trenutku može sve okrenuti za 180 stupnjeva i otići smjerom koji nisam planirala. E sad, planirati porod kojeg čekaš da krene i nije baš jednostavno, uz još njih dvije kod kuće, bile su pripreme i razgovori s curama kad se to dogodi kako i što će biti. Već su one i velike dosta bile, i razumjele su da ću otići u bolnicu sa stomakom i vratiti se s bebom. O onim pitanjima gdje to beba izađe i kako to ide od tamo dolje, nekako sam uspjela sa starijom (koja je tada imala 8 i pol godina) ‘izmanevrirati’ odgovore da joj bude otprilike jasno; a s mlađom (koja je tada imala 3 i pol) su ti odgovori bili puno zanimljiviji i prilagođeni njenom uzrastu.

Strahovi koji su me ‘obilazili’ pred porod su bili prisutni, i onaj najveći je bio: Hoće li moj doktor biti na porodu?

Na prva dva poroda nisam imala nikoga ‘svoga’ u rađaoni i sada, nakon trećeg poroda, kristalno mi je jasno koliko to zapravo znači kad sve moje frendice i poznanice kažu da je bitno imati nekoga ‘svoga’ u takvim situacijama. Ovo je jedan od razloga zašto sam toliko možda i odugovlačila napisati kako je prošao moj treći porod. Jer je na mom trećem porodu bio doktor koji me vodio kroz cijelu trudnoću, koji me je uspavao kad sam imala kiretažu u 13 tjednu trudnoće jer je srce mojoj bebi srce prestalo kucati, koji mi je prije toga napravio polipektomiju, koji je bio uz mene i na raspolaganju svaki puta kada sam imala spontani pobačaj, koji me tješio kad me jedan mladi specijalizant doveo do suza, nemoći i jadnog stanja nakon zamolbe da mi napravi ultrazvuk jer nisam znala da li bebi srce kuca i jer mi je tek uvedena heparinska terapija; koji mi je uveo heparinsku terapiju i pokazao mi kako se daje heparin u stomak kako bi to sama mogla raditi, koji me više puta hospitalizirao jer sam imala nesnosne migrene u trudnoći od kojih sam povraćala i provela brojne neprospavane noći i koji me zvao dan nakon što sam došla iz bolnice da hitno odem izvaditi krv na transfuziju jer su mi nalazi krvi nakon poroda bili katastrofalni, ali je on pretpostavljao da je laboratorijska greška – ali svejedno, osobno me nazvao i odmah poslije nalaza poslao mi poruku “sve je u redu”. To je bio ‘moj’ čovjek u rađaoni koji je svojim prisustvom učinio da ja budem smirena i da moj treći porod ostane meni urezan kao PREDIVNO iskustvo.

Naravno, moj suprug je bio uz mene cijelo vrijeme, i na sva tri moja poroda, i ono najljepše što mi je on rekao nakon mog prvog poroda da me gleda drukčijim očima jer je vidio koja snaga i jakost se odvijaju u ženi prilikom poroda, i što sve moramo proći i doživjeti kako bi na svijet donijeli ljudsko biće.

Osim moje svakodnevne brige (radi prijašnjih ponavljajućih spontanih pobačaja) i heparinske terapije (malih injekcija koje sam si morala svakodnevno davati jer razvijam znakove trombofilije u trudnoći) sama trudnoća je išla ‘glatko’. Kao što sam gore napisala – imala sam ‘svog’ doktora koji je bio upućen u moju anamnezu i od prvog našeg susreta veću podršku i osjećaj humanosti nisam doživjela od niti jednog doktora prije, niti ikada poslije. On je bio na godišnjem odmoru u periodu kad su bili moji zadnji tjedni trudnoće i znala sam da me vjerojatno čeka još jedan porod bez njega, ali bila sam spremna, jer iskustvo prva dva poroda dalo mi je ‘uvid’ u ono što me potencijalno čeka. Naravno da sam priželjkivala da moja beba dočeka svog doktora i da se nekako potrefi da on bude baš u smjeni kad ja krenem rađati, i da mi je netko rekao da ću to i doživjeti, rekla bi mu ‘NO WAY’.

Oba moja prva poroda su prošla dobro i nemam neko negativno iskustvo, osim da su neke stvari mogle biti drugačije izvedene, kao npr. epiziotomija u  prvom porodu i rezanje hemeroida, a u drugom porodu definitivno se moglo pričekati djelovanje anestetika prije šivanja jer me samo šivanje boljelo možda i više nego porod. Prvi porod mi je pomalo i u magli s nekim dijelovima jer sam dobila nešto za opuštanje, a u drugom sam bila svjesna svakog trenutka jer je gospođa curka odlučila doći baš na svoj način i ne čekati nikoga i ništa.

A ova treća gospođica, e, s njom sam bome bila pametnija i dugo ostala kod kuće, tako da sam došla na 10cm otvorena odmah na stol za porod (koji je u brodskoj bolnici btw novi i ekstra udoban u odnosu na onaj na kojem sam bila u prva dva poroda) i dočekalo me super osoblje, i predivna babica koja mi je sve objašnjavala što će, kada i kako napraviti i doktor koji me primio bio je skroz cool – možda jer je znao da dolazi onaj ‘moj’ doktor koji će me poroditi. A onaj specijalizant s početka ove priče – on se nekako našao isto tu, ali samo da kaže dobro jutro mom suprugu i pogledavši u mene, lagano se okrenuo i otišao. A dan, dva poslije u viziti sam shvatila koliko su i oni svi ljudi, koji imaju svoje šefove pred kojima su ‘manji od makova zrna’, i koji samo ‘mišiće’ mogu pokazivati na onima koje ‘pucaju’ hormoni i koje su najranjivije na svijetu – trudnice i majke.

Ono najbitnije što želim reći svima onima koje se pripremaju na vaginalni porod da su češljić i termalna voda spas u trudovima, a moj osobni spas je bila molitva i obraćanje Gospi da me provede kroz bol i strah koji sam prolazila ‘penjući’ se na tu planinu zvanu porod. Kao ‘planinu’ sam još svoj prvi porod opisala – negdje sam to pročitala, kao i onu ‘požuri polako’ na svoj porod jer uistinu tako i je, ideš korak po korak dok ne dođeš do vrha, i onda se spuštaš nakon trećeg porođajnog doba u podnožje planine, sa svojim malim čudom u rukama i ne možeš riječima opisati tu sreću u kojoj si se našla nakon tolike boli.

I to bi otprilike bilo sve što želim napisati o svom trećem porodu i poželjeti svakoj budućoj rodilji porod kakav je bio ovaj moj treći, ako ne i bolji; oni u kućnom ambijentu su vjerujem još milijun puta iskustveno bolji i jači.

Ali, trebamo raditi na jačanju svijesti i pažnji koju rodilje zaslužuju i svemu kroz što prolaze od prvog susreta sa svojim doktorima. Divnih sestara, babica i doktora ima, i samo neka ih bude još i više.

A ti mama lavice, pobrini se da tvoja ‘jača’ polovica bude s tobom na porodu (ne mora to biti suprug, s mojom kumom je mama bila na oba poroda i ona ju je hrabrila i bila uz nju u svakom trenutku poroda) i da budeš dovoljno snažna i jaka da se izboriš za sve ono što zaslužuješ i želiš na svom porodu – jer porod je, vjeruj mi, tamo gdje spoznaješ koliko si kao žena jaka i hrabra, tamo gdje se ti rađaš kao majka. 

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava moja priča s trećeg poroda: iskustvo koje me oslobodilo straha pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posljednjih dana mi je algoritam više puta servirao reelove s kategorijama majki – one koje uz sebe imaju selo, zatim one kojima pomažu dadilje, i mame koje su same u inozemstvu bez pomoći kao skupina kojoj je majčinstvo najteže.

Osim što bih uvijek izdvojila mame djece s poteškoćama u razvoju i samohrane mame kao najveće heroine van ikakve kategorije, kao mama petogodišnjaka i bebe bez pomoći u inozemstvu potpuno sam se pronašla u toj priči, kao i brojne druge ekspat mame sudeći po komentarima.

I iako je normalno da je svakome njegov teret najteži (i subjektivno jest jer je jedini koji mora nositi) pa će i mame koje imaju baka servis na raspolaganju u tome pronaći minuse, kao mama koja je prve dvije godine majčinstva provela u Hrvatskoj, a posljednje tri u Nizozemskoj mogu i iskustveno potvrditi da je biti mama u inozemstvu daleko izazovnije iz sljedećih razloga.

Usamljenost

Osjećaj koji se često provlači kroz majčinstvo, pogotovo u samim počecima, ali u inozemstvu poprima još veću težinu. Osim što si većinu vremena sama s djetetom, mame koje susrećeš u parkićima ne pričaju tvoj jezik, odgajane su u drugačijoj kulturi i ne poistovjećujete se tako lako.

Nemaš u blizini mamu, sestru ili svekrvu kojoj možeš otići na kavu kad trebaš društvo, nema prijateljica koje te znaju još iz osnovne škole ili fakulteta koje bi te izvukle na rođendan, večeru ili piće i kad ti se ne izlazi i popravile ti težak tjedan.

Primjerice, nedavno sam otišla na organiziranu šetnju s mamama i bebama iz susjedstva – većina mama koje sam upoznala se vratila na posao između bebinog 3. i 5. mjeseca, i osim što nam to uvelike smanjuje vremenski prostor u kojem bi se mogle družiti u ovom periodu, bilo mi se teško s time povezati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Nedostatak pomoći

Jednom smo u Hrvatskoj razgovarali s prijateljima, tada novopečenim roditeljima koji su nam rekli kako nemaju pomoć oko bebe, ali im njihovi donesu skuhane obroke – ne znajući kako im objasniti da je nekome tko zbilja nema nikakvu pomoć takva podrška sve!

Ne prođe vikend da ne pomislimo kako bi bilo lijepo da možemo otići kod svojih na ručak, pa makar i jednom mjesečno, i koliko bi nam značilo da nam spakiraju ostatke za idući dan pa da to budu dva dana u mjesecu u kojima ne mislimo što ćemo jesti.

Tu su i oni dani kad se dijete razboli i kad bi netko od baka ili djedova mogao uskočiti za čuvanje da su bliže, ili da ga nekome možemo ostaviti za spavanje kako bi imali večer za sebe kao par. Ili pak situacije selidbe, kad je potrebno prenijeti namještaj ili organizirati neke sitnije popravke, kad bi nam tata, svekar ili šogor mogli dati ruku.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Logistika

Činjenica da smo tu samo nas dvoje i dvoje djece, i sve kombinacije i aktivnosti zahtjevaju isključivo našu organizaciju. U prijevodu, većina aktivnosti će uključivati i (barem jedno) dijete. Naš stariji sin je bio sa mnom na većini pregleda u trudnoći, a ne mogu se sjetiti odlaska frizeru ovdje bez jednog od njih. Beba je već u svojim prvim mjesecima bila na dva roditeljska sastanka u školi kod starijeg.

Iako smo kao par dobro uhodani i većinu vremena uspijemo pokriti sve, nećemo se lagati koliko bi rasterećenje za naše mentalno i fizičko zdravlje bilo da ih možemo ostaviti negdje samo na par sati dok se spakiramo prije puta, odemo na pregled liječniku, po špežu ili obavimo proljetno čišćenje kuće.

Druga kultura

Koliko god smatram kako je život i odrastanje u drugoj kulturi ogromno bogatstvo, nosi i svoje izazove. U našem slučaju to je prevođenje svih obavijesti koje dobijemo iz vrtića ili škole, prilagodba na drugačiji zdravstveni sustav, nepoznate običaje kojima je dijete izloženo u društvu, drugačije proslave rođendana i organiziranje playdateova.

Neke situacije te iznenade, ponekad i obeshrabre, a u najboljem slučaju zahtijevaju samo malo dodatnog vremena i google prevoditelj. Dok navigiramo kroz svakodnevnicu u kojoj dragocjeno vrijeme curi gdje ne bi trebalo, kroz glavu mi prođe misao kako su u vrtiću u koji sam ja išla kao dijete još do prije koju godinu radile iste tete koje su nas čuvale – i koliko bi ovo sve bilo jednostavnije da sam ostala živjeti na našem otoku u Hrvatskoj.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Uz sve svakodnevne izazove, tu je i stalni osjećaj krivnje jer nam djeca odrastaju daleko od šire obitelji, od baka i djedova. Za razliku od ranijih iseljenika koji često nisu imali drugog izbora kad su odlazili trbuhom za kruhom, naše genracije sve češće odlaze radi avanture ili novog iskustva. Uz veliku privilegiju, to sa sobom nosi i golemu odgovornost i pitanje hoće li nam djeca jednog dana zamjerati odluku o preseljenju, ili možda i gore, hoće li jednog dana poželjeti ostati ovdje ako se mi odlučimo vratiti?

Uz sve navedeno, ne usudiš se požaliti kako bi izbjegao ono (nekad neizrečeno) „sami ste si to odabrali“ ili „pa zašto se onda ne vratite“.

Ipak, život u inozemstvu nosi i brojne prednosti. Uz širenje vidika i učenje novog jezika, prijateljstva se brže grade na istoj muci. Tako novi prijatelji postaju selo i zamjenska obitelj koji tvoju djecu gledaju kao svoju, koji organiziraju ručkove vikendom ili dođu uspavati svoju (malo stariju) bebu kod tebe za popodnevno spavanje kako bi ti za to vrijeme pomogli u postpartumu. Ili pak prijatelji koje možeš nazvati u kriznoj situaciji tri dana nakon poroda, koji puste sve i dođu pomoći, oni koji ti se pojave na vratima sa ručkom kad znaju da si sama s bebom, ili pak angažiraju svoju dadilju da izvede i tvoje starije dijete u park. Tu su i mame-poznanice s kojima si bila na samo par kava, ali ti se ponude za kuhanje obroka nakon poroda, a susjeda s kojom ponekad pročavrljaš ti predloži da pričuva starije dijete dok odeš roditi kako bi suprug mogao s tobom.

Svjesna sam kako će se u mnogim od ovih situacija pronaći i roditelji koji ne žive u inozemstvu, dovoljno je da su udaljeni par sati od rodnog mjesta i obitelji. Također, sigurna sam da i vi koji imate pomoć znate nekoga u vašoj blizini tko nema. Ne čekajte da vas pitaju za pomoć jer nismo naučeni da ju tražimo. Umjesto toga, sjetite ih se kad kuhate i odvojite porciju i za njih, pokupite susjedovo dijete iz vrtića kad vam je usput ili ga izvedite u park.

Sjetite se da je svima potrebno selo, i odgajajmo djecu zajedno.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava kad odgajaš dijete daleko od obitelji: ovo razumiju samo roditelji koji žive u inozemstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad jednom otvoriš oči za formule kreiranja sadržaja na društvenim mrežama, ne možeš ih ne vidjeti. Na svakom koraku.

Kreatori sadržaja na društvenim mrežama koriste se suptilnim, ali učinkovitim tehnikama koje su često neetične, štetne, ali i teško uočljive jer aktiviraju naš živčani sustav na vrlo predvidljiv način koji rezultira – engagementom.

Ajmo razbiti iluziju “korisnog” i “edukativnog” sadržaja koji to nije!

Kao netko tko je aktivno stvarao sadržaj na društvenim mrežama 3 godine te netko tko se obraćao upravo roditeljima, točnije majkama, možda najranjivijoj skupini odraslih na internetu želim biti jasna i transparentna jer u praksama koje ću navesti možda sam i sama sudjelovala prije nego sam odlučila prestati stvarati sadržaj za Instagram.

Jer doista, sadržaj koji se kreira više je za Instagram nego za čitatelja/ konzumenta.

Kad god uđem na Instagram izleti mi neka objava koja gotovo uvijek koristi istu štetnu formulu, producira željeni rezultat i samim time dobiva lažni kredibilitet koji dalje podupire status kreatora kao autoriteta čije su riječi utjecajne bez da propitkuje namjeru – a ona najčešće ima samo jedan cilj: prodaju.

Kada je objava izrazito formulaična i u tome uspješna ne mogu odoljeti, a da ne prozovem u komentaru komunikacijske i marketinške tehnike koje su neetično korištene ili problematične.

Moj komentar je uvijek izbrisan.

Ostatak komentara prepun slaganja, srčeka i nepropitivanja podržava iluziju da je ono izneseno u sadržaju relevantno i – neupitno!

Roditelji, a pogotovo majke ranjiva su i slabo naspavana ciljana skupina koja odgaja svoju djecu u paradoksalnom vremenu u kojem je stvarna ljudska podrška manjkava (nema sela), podrška i uloga institucija poput škole i vrtića poljuljana te općenito povjerenje u okruženje narušeno.

Ali ono što je napumpano do krajnjih granica je individualna odgovornost!

Pa tako današnja mama, izolirana i sama s dvoje malih, jedno na sisi drugo na kuku treba snositi teret i odgovornost za zdravu budućnost svoje djece u džungli zvanoj moderan život, nenormalna inflacija i vječno kulturološko posramljivanje jer nije dovoljno dobra!

Enter: kreatori sadržaja na društvenim mrežama koji su otkrili zlatni rudnik zvan, umorna, opterećena i disregulirana mama.

Mama koja utjehu, kontakt i socijalizaciju nakon predugog dana potraži na mobitelu u sitnim satima kada djeca napokon spavaju, a ona ima par minuta za sebe.

U tom stanju uspješno formulirane, štetne poruke, ne samo da utječu na njeno raspoloženje već vrlo često otvaraju njen novčanik!

Slot mashine zvan reels/ shorts/ tiktok već godinama mijenja kemiju našeg mozga i ako je tvoj “feed” imalo kao moj onda u jednom trenutku sadržaj u tebi izazova empatiju, radost, osjećaj zajedništva, a već u sljedećem strah, brigu i nemoć, pa opet smijeh, rezonancu, ideju, pa opet ljutnju, bijes ili tugu.

Algoritam je tu da u nekoliko sekundi popali apsolutno sve naše botuniće i u tom stanju nam proda svoju ideju, proizvod ili ideologiju. Naravno, sve vrlo pojednostavljeno, ogoljeno od ikakvog šireg konteksta i bez nijansi koje bi uzele u obzir da ne raspolažemo svi s ista 24 sata, s istim resursima ili privilegijama.

Nijanse na društvenim mrežama naprosto ne prolaze jednako dobro.

Kreatori sadržaja vrlo često imaju najbolje namjere, ali algoritam suptilno i strateški mijenja njihovo ponašanje kroz vrijeme.

O ovome mogu posvjedočiti i sama. Naime, društvene mreže dresiraju kreatora sadržaja kroz validaciju serviranu u obliku lajkova, sejvova, shareova koja može biti potpuno iskrivljujuća.

Pitajte bilo kojeg kreatora i reći će vam “što bolje prolazi” i s vremenom nemoguće je ne početi razmišljati kako svoju poruku, proizvod ili uslugu najuspješnije prenijeti. Otkini malo ovdje, dodaj malo ovamo, pojačaj malo tu i prije nego se snađeš, nađeš se u čarobnoj formuli koja funkcionira- ali pod koju cijenu?

U mom slučaju, imala sam dojam da je moja kreativnost erodirala i da je moj mozak prestao razmišljati kroz nove ideje, koncepte i stvaralaštvo i orijentirao se na formulu, arhitekturu i klikove. I tu sam stala. Znala sam da je mojoj “Instagram karijeri kraj” kad bih dobila ideju za temu newslettera i prije nego bih je razradila već sam smišljala najklikabilniji subject.

Društvene mreže u pozadini imaju nevidljivi sistem koji sloj po sloj skida humanost i iako se društvene mreže mogu etično i dozirano koristiti bez upotrebe neetičnih marketinških tehnika – to je realno jako teško!

Pogotovo ako ti o tome ovisi ekonomska stabilnost kao što mnogim kreatorima ovisi.

Vrlo je tanka linija, dakle, između onoga što se plasira kao “iskrena preporuka” i “plaćena reklama” jer utjecaj pod kojim se nalazimo i kao kreatori i kao konzumenti nije kirurški precizno odjeljiv!

Ali kada se preporuke, ideje i savjeti prezentiraju kroz prizmu “stručnosti”, a izostavljaju širi kontekst, dostupnost, okolnosti i druge faktore onda njihova svrha prelazi granice korisnog edukativnog sadržaja i postaje marketinški funnel.

Formula najčešće izgleda ovako.

Otvori sa snažnom, ali kontroverznom porukom ili pitanjem koje privlači pažnju i uvlači čitatelja (tzv. hook)

Uzmi kompleksan društveni ili roditeljski izazov i pojednostavni ga do boli najčešće kroz direktnu poruku da je nešto loše/opasno/štetno ili toksično. Umetni svoju stručnost kao potvrdu da će ponuđeno rješenje koje slijedi biti legitimno.

Operi se od odgovornosti s blanket statementom u captionu gdje ćeš smekšati poruku objave na način da ćeš čitatelja podsjetiti da ima izbor između dvije opcije koje su prepojednostavljeno predstavljene kao

A) loša

B) dobra

Uvedi vremenski rok i konstruiranu ideju oskudice (još malo pa nestalo).

Sijanjem straha da kao roditelj možda radiš nešto loše sadržaj aktivira simpatički odgovor tvog živčanog sustava koji zaobilazi kritičko promišljanje i racionalnu analizu ponuđenog rješenja te pokreće instinktivnu reakciju: “ovo moram imati/ učiniti odmah jer već sutra možda neću moći”.

Viola! Imaš engagement, klikove, rastući autoritet i nepisanu potvrdu da ono što radiš i kako radiš je opravdano jer daje željene rezultate.

Postoji još jedan element u ovoj priči koji me žulja.

A to je da nisu ni kreatori ni konzumenti ti koji snose cijelu odgovornost u ovoj igri.

Možemo se zavaravati i vjerovati da platforme poput Instagrama “guraju” sadržaj koji ljudi žele vidjeti, ali mislim da je to jako daleko od istine. Sve te platforme meni redovito i kontinuirano nude sadržaj koji me ne zanima i s kojim ne ulazim u interakciju.

Političke i ideološke agende neizbježne su kada sagledamo širi kontekst i monopol koji kompanije poput Mete imaju (fb, ig, whatsap…). Stoga je logično propitati koji motivi stoje iza sadržaja koji “bolje prolazi” i na koji način možemo kao pojedinci djelovati da se koliko toliko zaštitimo od štetnih poruka i formulaičnog sadržaja kojim smo okruženi.

Također, na koji se način možemo kao kreatori sadržaja oduprijeti formulaičnom sadržaju te ostati vjerni svojim vrijednostima u kreiranju edukativnog ili prodajnog sadržaja, uzimajući u obzir da se s druge strane nalaze ljudi, a ne brojevi. Te kako možemo od samih platformi tražiti više odgovornosti za štetan sadržaj koji se promovira.

Kritičko promišljanje kao i određena doza samokontrole mogu nam pomoći u tome.

Osobno već godinama odbijam donositi odluke o kupnji pod vremenskim pritiskom. I iako mogu razumjeti da u određenim situacijama brza reakcija može osigurati određenu prednost (kao npr. pristojan stan po normalnoj cijeni za najam koji će se do kraja dana iznajmiti ako odmah ne daš polog) u većini slučajeva vremenski pritisak oko kupnje je umjetno stvoren kako bi utjecao na ponašanje kupca.

Odbijam reagirati i na udicu oskudice “ograničen broj mjesta” na snimljenom webinaru, “sniženje zbog zatvaranja” na web stranici koja je tek lansirana i ostale izmišljotine koje titraju naše najstarije instinkte preživljavanja.

Odbijam i ove iste tehnike koristiti kada prodajem svoje usluge, a srećom okružena sam ženama koje razmišljaju isto. Pa unatoč tome sve mi ponekad pokleknemo pod utjecajem medijskih poruka i prenapuhanih brojeva i informacija. Ali ono sto čini razliku je da ne dajemo svoje povjerenje tek tako.

Ono što ni tebi ni meni nitko ne može oduzeti je glava s kojom možeš misliti i tijelo s kojim možeš osjetiti.

Ako neki sadržaj u tebi izaziva osjećaj da ćeš nešto propustiti, da ako ne reagiraš odmah nanosiš štetu sebi ili svojoj obitelji, zastani. Udahni i izdahni. Možda je vrijeme da odložiš mobitel, pogledaš oko sebe i vidiš da je zapravo sve OK. I da ono na čemu želiš raditi i stvari koje želiš poboljšati ili promijenit će uvijek biti prisutne i sastavni dio tvog života.

Nemoj outsourcati svoj zdrav razum, svoj kreativni izričaj i svoje kritičko mišljenje mašineriji kojoj je prečesto tvoj najbolji interes na samom dnu ljestvice prioriteta.

Objava štetne prakse kreiranja sadržaja na društvenim mrežama koje ciljaju – mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam razmišljala o tome koliko smo, otkad je svijeta i vijeka, na samom početku života zapravo potpuno bespomoćni. Kad se rodimo, ne možemo ništa sami i naš život uvelike ovisi o jednoj jedinoj stvari: da nas naš primarni skrbnik, a najčešće je to majka, voli dovoljno da je spremna gotovo sve podrediti zadovoljavanju naših potreba. Čovjek tako na svom početku nije biće autonomije, nego potpune ovisnosti o drugome i upravo tu, u toj neizbježnoj upućenosti na drugog, počinje majčinstvo kao svakodnevna spremnost da se bude “tu” za nekoga.

Dok sam o tome razmišljala, podsjetila sam se na vrijeme studija filozofije i sjetila se pojma za koji sam tada prvi put čula, a koji bih danas iz majčinske perspektive, bez puno zadrške povezala upravo s njim. Riječ je o pojmu amor benevolentiae, odnosno dobrohotnoj ljubavi, ljubavi koja želi dobro drugome radi njega samoga. Ne zato što će joj biti uzvraćeno, ne zato što iz toga nešto dobiva, nego zato što prepoznaje vrijednost drugog kao takvog.

I doista, postoji li išta što tako jasno utjelovljuje ideju te ljubavi kao odnos majke i djeteta?

Dijete koje još ne može razumjeti, ne može uzvratiti, ne može ništa “dati nazad” i majka čija se ljubav očituje upravo u odricanju, stalnoj dostupnosti i neprestanom pomicanju vlastitih granica.

Od Tome Akvinskog pa sve do danas, dobrohotna ljubav često se opisuje kao ideal kojem čovjek teži. Jednako tako stoljećima prenosimo i mnijenje da što više dajemo, to više volimo, a nesebičnost se mjeri količinom žrtve, kao da je ljubav neka vrsta natjecanja u odricanju. No lako zaboravljamo nešto važno, a to je da ljubav, ako je tako shvaćena, može prestati biti slobodan čin i početi nalikovati beskonačnom odgovaranju na zahtjeve bez granica. Tu nastaje problem koji ne bismo trebali zanemariti.

Ako amor benevolentiae shvatimo dosljedno, onda to podrazumijeva jednu ključnu istinu, koja glasi da htjeti dobro drugome ne može značiti negirati vlastito dobro. U suprotnom, ljubav prestaje biti razumna i postaje oblik samoponištavanja. Dobrohotna ljubav nije bezgranično davanje sebe, niti slijepa žrtva, nego svjesna i slobodna briga kako za drugoga, tako i za sebe.

Dijete doista treba bezuvjetnu brigu, ali ne treba majku koja nestaje kao individua.

Dugoročno, dijete ne treba samo nekoga tko mu ispunjava potrebe, nego nekoga tko u odnosu ostaje cjelovita, stabilna osoba, jer upravo ga to uči da odnos ne znači gubitak sebe. I da, na početku, s novorođenčetom, sve to zvuči gotovo nemoguće, jer dani su intenzivni, noći još više… Ali onda jednom dođe tih tvojih „pet minuta“ i tada postaje važno ne zaboraviti na sebe. I sama sam na tom putu već pet godina. Promatram svoj život, svoje odnose, sve svoje ljubavi koje nosim u sebi i polako učim ustrajati u tome da i ljubav prema sebi bude jednako stvarna, jednako čvrsta i jednako važna.

Amor benevolentiae možda jest u temelju majčinske ljubavi, ali je istodobno i njezina granica, jer lako nas može odvesti u zamku ukoliko ne postavimo ključno pitanje: ako ljubav znači htjeti dobro drugome, uključuje li to i mene?

S jedne strane, majčinstvo doista traži ono što predstavlja ideju dobrohotne ljubavi, a to je voljeti nekoga radi njega samoga i htjeti mu dobro. Tu nema prostora za relativizaciju te činjenice. Ali s druge strane, društvo koje često interpretira kako bi majčinska ljubav trebala izgledati ide korak dalje i pretvara je u normu bez granica, to jest “dobra majka” je ona koja uvijek daje više, koja ne traži puno za sebe i u potpunosti je posvećena drugima.

Ja vjerujem da majčinstvo nije samo prostor ljubavi, nego i svojevrsna škola istine o ljubavi. A ta istina nije uvijek ugodna, jer ista ljubav koja nas čini sposobnima za najveće darivanje može nas, ako je u njenoj biti ne shvatimo, postupno dovesti do gubitka sebe.

Objava amor benevolentiae: temelj ili zamka majčinske ljubavi? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim na panelu, pozvana kao gošća s one strane ekrana, jer zarađujem i prehranjujem svoju obitelj od posla koji je u potpunosti vezan uz digitalno doba i ekrane. Ali sjedim i s ove strane ekrana, jer imam djecu i želim ih zaštititi od svega štetnog što to isto digitalno doba donosi. Ovo mi je druga konferencija na tu temu ovaj mjesec, i na obje pokušavam objasniti kako je stvarno biti roditelj danas. Promatram sve te stručnjake i iskreno se pitam koliko je nepravedno što se kao društvo još uvijek držimo iluzije da roditelji imaju glavnu riječ u odgoju, dok paralelno našu djecu oblikuje sustav koji je brži, glasniji i beskrajno moćniji od bilo kojeg pojedinog roditelja.

Realitet je ovakav: ja svoju djecu ne odgajam sama. I to nije metafora koja lijepo zvuči u tekstu. To je stvarnost s kojom se budim i liježem. Jer uz mene ih odgaja i algoritam. Algoritam koji ne spava, ne sumnja u sebe, ne preispituje se i nikada ne ostane bez kapaciteta. Ja često ostajem.

Jedno od pitanja na panelu bilo je: „jesu li majke danas pod većim pritiskom nego ikad, iako govorimo o ravnopravnosti?“

Na to pitanje mogu održati zasebnu konferenciju. Jer jučer sam još jednom gledala koliko su majke nevidljive. Razmišljala sam kako odgovoriti, a da pritom ne povrijedim muškarce koji doista jesu primjer napretka. Krenula sam od toga da taj napredak vidim. Da vidim koliko se percepcija roditeljstva ipak mijenja. I mijenja se. Ali taj broj je i dalje kronično nizak i uglavnom ograničen na mikrosredine u kojima se ta promjena stvarno događa. I iz toga je proizašao gromoglasan pljesak. Pljesak je dodatno potaknuo moj sugovornik zaključkom da očevima treba priznanje i podrška.

I tako dvorana puna ljudi, točnije 147 žena i 4 muškarca, plješće osviještenim očevima jer, zamislite, njima treba podrška.

I u tom trenutku sjetila sam se Sarinog videa o darivanju očeva od strane države za Dan očeva. Zanimljivo mi je kako energija elokventnog muškarca tako lako zavede dvoranu punu žena i povuće je točno u smjeru koji on želi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sara Novak, licencirana psihoterapeutkinja (@sara.novak.psihoterapija)

Prije nego se uznemirite jer vam se na prvu ne čini da je u tome išta sporno, dopustite mi da objasnim. Apsolutno treba podržati pozitivnu promjenu. Apsolutno treba darivati očeve, poticati ih i slaviti kada postaju bolji, prisutniji i odgovorniji. Ali u dvorani sa 147 žena nitko, baš nitko, ni u jednom trenutku nije rekao “Hvala majkama”.

Hvala majkama koje su uvijek spremne učiti, raditi, educirati se, pitati, tražiti, otkrivati, boriti se da budu bolje, nježnije, svjesnije i prisutnije svojoj djeci.

Mame su nevidljive ovom društvu. Mame se oduvijek uzimalo zdravo za gotovo, i to vidimo na svakom koraku. Znate li tko hoda s osjećajem grižnje savjesti kada čuje rečenicu da je odgovornost na roditeljima? Mame. Mame i krivnja idu ruku pod ruku.

A znate li što nam je, vrlo često, donijela ta famozna ravnopravnost?

Da radimo kao muškarci. Da radimo kao da nemamo djecu. Da odgajamo djecu kao da nemamo posao. Da izgledamo kao da nismo rodile. Da se ne žalimo, jer to “dobre”, “požrtvovne” majke ne rade. Da za isti posao ne budemo plaćene isto kao muškarci. Da punimo dvorane na konferencijama o odgoju djece, a da pljesak i ovacije dobiju očevi, koji su u debeloj manjini. Jer mi? Mi se podrazumijevamo.

I zato da, nevidljivi teret majčinstva i dalje postoji. I dalje je ogroman. I dalje je postojan.

Ali vratit ću se sada na temu ekrana i uloge roditelja u cijeloj priči. Ja sam umorna. Preopterećena. Često rastrgana između posla, majčinstva, odnosa i pokušaja da ostanem funkcionalna. I u svemu tome pokušavam biti dovoljno dobra majka u svijetu koji se promijenio brže nego što sam ja stigla shvatiti pravila igre. Svaka konferencija, simpozij i podcast o ovoj temi kreće iz istog narativa. S distance. Kažu nam da “samo trebamo ograničiti ekran”, kao da živimo u svijetu u kojem je ekran dodatak, a ne infrastruktura života. Kao da djeca ne komuniciraju preko njega. Kao da škole ne funkcioniraju kroz njega. Kao da moj posao ne ovisi o njemu. Kao da se stvarnost i digitalno još uvijek mogu uredno razdvojiti. Ne mogu.

Nekad smo mi, mame, imale selo. Selo koje je bilo podržavajuće. Selo koje je pripazilo na dijete kad mama više nije mogla. Selo koje nije analiziralo, osuđivalo i pametovalo iz komentara, nego pomagalo. Nekada su žene imale pleme. Kako to izgleda danas? Danas živimo u sustavu u kojem sela nema. Nema plemena. Svi rade, jer si ne mogu priuštiti da ne rade. Rade i bake i djedovi, pa i onda kada su u mirovini, jer od te mirovine ne mogu živjeti.

Danas su očekivanja od roditelja veća nego ikad. Potrebe djece su kompleksnije. Opasnosti su sofisticiranije. A sustav podrške? Nigdje.

Danas živimo u ekonomiji dopamina, gdje smo svi teški ovisnici o ekranima. Danas živimo u društvu koje oštro upire prstom u roditelje, a ne nudi im gotovo ništa. Ja nemam mrežu ljudi koja će me pokriti kad više ne mogu. Živim u društvu u kojem se od mene očekuje sve, a meni se daje vrlo malo. I ono što me najviše boli nije to što roditelji ponekad popuste i daju ekran. Nego to što se cijela priča uporno svodi na majku. Na roditelja. Kao da je problem isključivo u mami koja je djetetu pustila crtić, a ne u sustavu koji je dizajniran da to dijete zadrži, da mu proizvede potrebu za još, da mu promijeni prag zadovoljstva i da ga vraća opet i opet, bez kraja.

Rekli smo: potrebno je educiranje. Slažem se. Apsolutno. Ali ako je potrebno educiranje roditelja, onda bi dvorane trebale biti pune roditelja, a ne samo majki. Jer ovako priča baš i ne drži vodu, zar ne? Opravdanja ima milijun zašto je tako. Zašto su mame te koje dolaze. Zašto su žene te koje su aktivne. Sve ja to znam.

Ali ne mogu prihvatiti da baš 95% majki može organizirati svoj život da dođe na svaku konferenciju, edukaciju i predavanje, a da očevi to baš nikako ne mogu.

Mi smo partneri u ovome i kao partneri bismo trebali pristupiti problemu. A problem je tu. Mi pričamo o granicama. Pa dok ja pokušavam biti granica u svijetu koji ih nema, dok pokušavam regulirati dijete u prostoru koji je napravljen da ga deregulira, dok pokušavam usporiti nešto što je doslovno optimizirano da bude brže od mene, pitam se kako da to radim sama, dok mi isti taj sustav uporno govori: To je tvoja odgovornost. Je, moja je odgovornost. Ali me nitko nije naučio kako da se nosim sa svime.

Kažu ovako, zabrane ekrana često nemaju smisla, jer se djeca snađu i dođu do svojeg izvora ekranskog dopamina. Kažnjavanje također nema smisla.

Ima smisla da provodimo vrijeme sa svojom djecom. Ima smisla da budemo prisutni. Ima smisla da gradimo odnos. Ima smisla i ono što je jedan sugovornik jučer rekao: da očevi moraju postaviti granice, moraju naučiti djecu poštovanju prema svijetu i samima sebi. Samo što su sve te mudrosti jučer opet slušale majke. Jer očeva gotovo da i nije bilo. Gdje je zapelo? Možda baš ondje gdje je jedna majka iz publike pitala: možda je problem u patrijarhalnoj državi? To je pitanje zbunilo dvoranu. Jer, eto, samo se usput spomenulo da je natalitet pao, između ostalog, zato što je porasla kontracepcija. I tako smo još jednom, fino zapakirano, čule: krive ste. I još smo jednom pljeskale ponekom tati koji se probudio i shvatio da je ravnopravan, da mu je dijete važnije od utakmice, posla ili pića s prijateljima, pa je došao na predavanje sa svojom ženom. I još jednom nismo čule: hvala vam što ste uporne.

I da, „roditelji“ ponekad biraju lakše. Jer nemaju luksuz birati uvijek bolje. Jer između teorije i stvarnosti stoji umor. Onaj umor koji se ne vidi u savjetima, ne vidi u stručnim tekstovima i sigurno se ne vidi u osudi. A dodatnu apsurdnost cijeloj priči daje činjenica da ni mi odrasli nismo izvan tog sustava. I ja scrollam kad više ne mogu. I ja usred predavanja na bini vadim mobitel jer je stigla važna notifikacija. I ja tražim distrakciju kad me stvarnost preplavi. I ja osjećam pritisak usporedbe, brzine i stalne dostupnosti. I usred svega toga trebam biti uzor djetetu koje odgajam.

Kako da naučim dijete samoregulaciji u svijetu koji je dizajniran da nas sve deregulira? Kako da ga zaštitim od nečega od čega ni ja nisam zaštićena?

Kako da budem stabilna točka u prostoru koji se stalno pomiče? Mogu samo pokušavati. Često nesavršeno, umorno, često uz osjećaj da nisam dovoljna, ali ipak pokušavam, jer odustajanje nije opcija.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sonja Švajhler (@supermama.sonja)

Mogu biti tu. Mogu gledati svoje dijete u oči i dati mu nešto što nijedan ekran ne može: osjećaj da je viđeno, da je sigurno, da nije samo. Ali ne mogu pobijediti sustav sama. I prestala sam pristajati na priču da je rješenje isključivo u meni.

Ja nisam problem koji treba popraviti.

Ja sam majka koja pokušava odgojiti dijete u vremenu koje je brže, agresivnije i pametnije od mene. I ako već tražimo odgovore, onda ih moramo prestati tražiti samo u roditeljima. Jer dok god sve ostaje na nama, djeca neće biti sigurnija. Samo ćemo mi biti sve iscrpljenije, sve tiše i sve bliže točki pucanja.

I zato vas molim: idući put kada pohvalite tatu, nemojte zaboraviti mamu.

Bliži se Majčin dan. Baš me zanima hoće li mjere države darivati i nas. Ili je i to, kao i mnogo toga drugog, rezervirano samo za privilegirane.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Objava odgovornost je na roditeljima, kažu. a krivnju nose mame. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošao je moj prvi radni tjedan nakon tri godine besposličarenja. Pod tim terminom smatram stvaranje dva bića u svojoj maternici dok sam skrbila za prvorođeno. Pa onda porod blizanki, postpartum i sve što dolazi već kad imaš troje ispod tri godine. Nije to rad. Nije ni posao.

To je sve ono nevidljivo što sve majke s djecom unutar svojih domova rade, a nije plaćeno, a podrazumijeva se da netko mora odraditi.

Tako su moje tri godine neodlaska na posao prošle u trenu, prvorođenac je postao petogodišnjak –  samostalan, energičan i vješt, a s blizankama sam odradila dohranu, prohodavanje, skidanje iz pelena, prilagodbu na jaslice i sve one bolesti koje dolaze s njima, pa je došlo vrijeme da se vratim raditi u punom smislu riječi.

U našoj državi mame blizanaca imaju pravo biti na roditeljskom dopustu do treće godine djece te se tada prima naknada kao da si roditelj samo jednog djeteta. Ja sama nisam pomislila kako bi ta naknada mogla biti dvostruka, što bi bilo logično jer su to dvoja usta za hraniti, dvostruko više pelena i odjeće, ali sam naišla na čuđenje pojedinaca koji su me to isto pitali, misleći kako se prima za svako dijete posebna plaća. Upravo sam samu sebe s početka teksta demantirala. Vjerujem da većina vas koje ovo čitate možete razumjeti o čemu govorim.

Promjena radnog mjesta me nije toliko plašila koliko me zabrinjavala sama jutarnja logistika oko odvođenja djece u vrtić.

Bila sam svjesna da će morati odlaziti u jutarnje dežurstvo, s obzirom na moje radno vrijeme od sedam sati, te sam se psihički pripremila na buđenje u pola šest, nagovaranje na oblačenje i pranje zubića, i to sve uz pokušaje da pojedem doručak. Dva tjedna su prošla, doručak ne jedem doma nego tek na poslu. Zapravo mi je tako i bolje jer jedem u tišini, što je rijedak slučaj, a znam da je svim mamama tako.

Koristim mogućnost odlaska na posao biciklom zbog blizine, a pritom blizanke prvo odvedem u vrtić. Suprug odvede prvorođenca, pa imam jednu brigu manje. Potencijalni izvor problema jesu dvije sjedalice na mom biciklu, a naravno, obje djevojčice žele biti u prednjoj sjedalici, pa moram lukavo razmišljati kako ću jednu pridobiti da sjedne u stražnju sjedalicu kako bih izbjegla vrisku i plač u 6:30. Sretna sam što imam alternativu prijevoza automobilom, pošto je parkirati auto u Zagrebu jednako dobitku na lutriji.

Umor koji osjećam u protekla dva tjedna je neopisiv. Mislim da sam se zadnji put tako osjećala nakon poroda blizanki.

Rano ustajanje, vožnja, učenje novih vještina i znanja na poslu, uz sve kućanske poslove i potrebe koje imaju moja djeca, ostavljaju me iscrpljenom jer protekle tri godine nisam bila vremenski uvjetovana kao što sam sad.

Mislim da ću se morati još neko vrijeme adaptirati na novonastalu situaciju, baš kao što su se moja djeca morala prilagoditi na jaslice. Suprug me tješi da će mi trebati pola godine i onda će biti lakše. Vrlo optimistično, znam. Srećom, podjednako odrađujemo sve vezano uz naš dom i obitelj, uz manje ili više stresa, pa je bilo lakše podnijeti ovaj tempo tih dva tjedna.

Priznajem da sad s puno više entuzijazma odlazim po njih u vrtić i s veseljem jurimo prema našem stanu, uz obavezan posjet parkiću.

Fotografije: Ana Surač

Objava kako izgleda povratak na posao nakon tri godine porodiljnog? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Split je 4. listopada 2025. bio domaćin prve konferencije u Hrvatskoj posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki pod nazivom “Mama, a kako si ti?”. Ova pionirska konferencija okupila je stručnjake iz područja psihologije, ginekologije, psihijatrije i umjetnosti te pružila važan prostor za razgovor o često prešućenim izazovima koje majčinstvo donosi.

Konferenciju je organizirala Dea Maria Računica – autorica dokumentarne monodrame Novorođena, postpartum doula i perinatalni somatski praktičar – u suradnji s Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić iz Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, te Josipom Bračanov, osnivačicom agencije 4am.

Konferenciju je obilježio niz snažnih i iskrenih izlaganja koja su otvorila pitanja porođajne traume, postporođajne depresije i emocionalnog nasljeđa koje žene nose u svoje majčinstvo.

U uvodnom predavanju Dea Maria Računica je istaknula važnost postpartuma kao osjetljivog, ali često zanemarenog razdoblja u životu majke. Kroz primjere iz različitih kultura naglasila je koliko je nekad bila ključna podrška zajednice, za razliku od današnjeg osjećaja usamljenosti i izolacije. Poručila je da postpartum ne smije biti razdoblje preživljavanja, već vremena njege i podrške.

“Porod je zamišljen kao transformacija, ne kao trauma. A ono što majka proživi tijekom poroda, nosi sa sobom u postpartum, u odnos s bebom i u samu sebe,” istaknula je Nina Čikeš Stegić, liječnica i perinatalna terapeutkinja, govoreći o porođajnoj traumi.

Naglasila je kako traumatski porod ostavlja duboke posljedice, koje se nerijetko zanemaruju, a ključ oporavka leži u osjećaju podrške i sigurnosti koji ženama često nedostaje. Posebno je istaknula da se trauma ne stvara samim događajem, već izostankom podrške u ključnim trenucima te da i bebe nose vlastito iskustvo poroda.

Jedan od najemotivnijih trenutaka konferencije bila je svjedočanstvo Jasne Ćerić – majke koja je hrabro podijelila svoje iskustvo borbe s postporođajnom depresijom, nakon izazovne trudnoće i traumatičnog poroda. Njezina priča dotaknula je srca prisutnih, podsjećajući nas na snagu ranjivosti i važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju majki.

Psihologinja Martina Trboglav Podvorac otvorila je još dublji prostor za razumijevanje psiholoških nijansi postpartuma, donoseći pregled najčešćih stanja i poremećaja koji mogu obilježiti to osjetljivo razdoblje. Govorila je o dubokoj slojevitosti majčinskog iskustva – od aktiviranja generacijskih trauma do potrebe za odmorom, njegom i tihom prisutnošću podržavajućih žena.

„Mame ne žele biti zamijenjene, već viđene i podržane“, poručila je.

Na panelu “Mama, prekinimo tišinu”, psihijatar Boran Uglešić osvrnuo se na stigmu koja i dalje prati mentalno zdravlje rodilja, dok je ginekologinja Marina Pehlić iskreno priznala koliko je malo vremena u kliničkoj praksi da se majku zaista pita kako je te naglasila važnost edukacije svih stručnjaka koji dolaze u kontakt s rodiljama. Psihologinja Anamaria Marelja Ušljebrka otvorila je i temu osjećaja nekompetentnosti kod majki koje društvo često pojačava umjesto da ga ublaži – “Žene često odrađuju sve što im se ponudi, bez da stignu osluhnuti što im stvarno treba. Vrijeme je da naučimo govoriti novim jezikom – jezikom emocija i autentičnosti.”

Jedan od posebnih dijelova konferencije bio je razgovor o povezanosti majke i bebe – o tome kako i najmanje promjene u majčinom emocionalnom stanju dotiču dijete, i obrnuto.

“Iako je pupčana vrpca prerezana, niti koje vežu mamu i bebu ostaju zauvijek,” rekla je Nina Čikeš Stegić.

U svom zadnjem predavanju Dea Maria Računica je naglasila da majčinstvo nije uloga koju preuzimamo rođenjem djeteta, već duboki, transformativni proces – matrescencija – koji mijenja ženu iznutra. Taj razvojni put donosi snažne emocionalne, psihološke i društvene promjene za ženu koje često ostaju nevidljive.

Umjesto težnje za savršenstvom, matrescencija nas poziva na autentičnost i prihvaćanje cijelog spektra iskustava koje majčinstvo donosi.

U završnom panelu, tri umjetnice – Jelena Veljača, Hani Domazet i Ivana Štulić – podijelile su osobne priče o sudaru majčinstva i stvaralaštva, o samoći, šoku i bijesu koji su isplivali nakon poroda, ali i o stvaranju iz majčinske perspektive. Njihova poruka bila je jasna – žene ne trebaju birati između sebe i svoje djece. Potrebne su im podrška, prostor i priznanje.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” bila je hrabar i potreban korak u otvaranju prostora za razgovor o stvarnim izazovima majčinstva.

Uz podršku zajednice, stručnjaka i samih žena, ova inicijativa postavlja temelje za promjenu pristupa majčinstvu – od tišine i stigme prema razumijevanju, podršci i iscjeljenju.

Veliko hvala sponzorima i partnerima bez kojih ova konferencija ne bi bila moguća – Poliklinika Uglešić, Audi centar Split, Pupa, Violeta, Philips Avent, Podravka i Lino, Free Bird, NajNaj, Optika M, Artisan, Ben&Anna, Lafaboo, Lykke, Modakomoda Luxury Portrait Studio, Big Mama Decoration, Lumer, Murtela, Masha’s Balloon – i medijskim pokroviteljima Elle, Journal, Supermame i Ajme Portal.

Objava “Mama, a kako si ti?” – Split otvorio prostor za istinu o majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ines Šitum o tome kako dom pretvoriti u sigurno utočište

Što je za vas dom? Za neke je to mjesto gdje pronalazimo mir nakon napornog dana, za druge kaotično utočište puno dječje vike, a često – i jedno i drugo istovremeno. Dom je puno više od četiri zida i namještaja; on odražava naš ritam života, naše navike i ljude koje volimo.

Upravo tako o svom domu razmišlja i Ines Šitum, mama četvero djevojčica i autorica bloga i Instagram profila @more_less_ines, čija zajednica danas okuplja više od 50.000 pratitelja, a koju pratimo još od samih početaka hrvatske blogerske scene. Ines smo ugostile u novoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu i popričale o uređenju životnog prostora.

Za Ines je stan uvijek bio više od estetike – on je njezina sigurna oaza, prostor topline, unutarnjeg mira, ali i mjesto u kojem se odvija sav kaos obiteljskog života.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Nedavno je s obitelji preselila u veći stan koji su renovirali, a cijeli je proces opisala kao dugotrajan i iscrpljujući. Ono što joj je najviše olakšalo bila je pomoć arhitekta.

„Nemojte štedjeti na nekim stvarima poput arhitekta, jer će vas na kraju koštati puno više,“ savjetuje.

Onima koji tek kreću u renovaciju poručuje: “Naoružajte se strpljenjem i pronađite dobrog majstora – bez toga nema uspješne adaptacije”.

A što se tiče doma, za Ines je sigurnost prioritet. Uz to nam je otkrila i bez čega ne može zamisliti svoj prostor, što nikada ne bi stavila u njega te kako se njezin stil uređenja mijenjao kroz godine.

U epizodi smo se dotaknuli i njezinih blogerskih početaka, ali i budućih planova.

Podcast Iskreno o majčinstvu i ovu epizodu podržalo je Triglav osiguranje sa svojim inovativnim proizvodom Dom po mom. Kada uređujemo dom, obično mislimo na boje zidova, komade namještaja ili detalje koji stvaraju atmosferu. No, ono o čemu rijetko razmišljamo jest sigurnost. Dom po mom je osiguranje doma koje svatko slaže sam, poput lego kockica, birajući pokrića prema rizicima kojih se najviše boji bilo da je riječ o poplavi, požaru ili provali. Tako primjerice, stan od 60 m² možete osigurati već od 1,40 EUR po kvadratu, što uključuje i građevinski dio i stvari kućanstva.

Uz to, svaki osiguranik dobiva i uslugu Dom čuvar – hitnu intervenciju majstora poput vodoinstalatera, električara ili bravara, koji na adresu stižu u roku od 45 minuta. Jer dom nije samo prostor u kojem živimo, već i osjećaj sigurnosti koji nam daje mir, i onda kada se dogodi nešto neočekivano.

Ako razmišljate o zaštiti svog doma, sada je pravo vrijeme jer do kraja rujna traje akcija s 20% popusta na osiguranje imovine u Triglav osiguranju.

Više informacija pronađi na OVOM LINKU.

Pogledaj epizodu na You Tube kanalu i nemoj zaboraviti stisnuti “SUBSCRIBE”

Epizoda je dostupna i na ostalim platformama za slušanje podcasta!

Objava Ines Šitum: o selidbi, renovaciji i životu s četvero djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da smo u holivudskom filmu scena bi bila sljedeća: dvoje djece trči po plićaku savršene pješčane plaže dok mama i tata, ispod suncobrana, leže u ležaljkama. Tata čita novine, a mama knjigu. Povremeno podignu pogled kako bi s osmijehom na licu gledali djecu kako se lijepo igraju. Mama zove djecu na užinu dok vadi sendviče iz košare za piknik. Vjetar joj skine šešir s glave i svi se srdačno smiju dok tata lovi šešir….

Kako nismo u filmu ispričat ću ti kako to izgleda u realnosti.

Mama je sama doma s djecom jer tata radi. Nema vrtića. Danas je odlučila da neće ići u lokalni parkić u kojem su već postali inventar nego da će ići na plažu. Sama s dvoje neplivača. Ipak žive na moru i grijeh je ne iskoristiti ljeto. U 8 ujutro je “ugodnih” 32 stupnja. 

Mama sprema voće, tople sendviče, grickalice, vodu, ručnike, rezervnu robu, kantice i lopatice svih boja, oblika i veličina, rukavice za plivanje, kolut za plivanje, crvića za plivanje, kape. Suncobrana nema, jebiga, ali računa da će faktor 50 odraditi posao za ta dva sata. Od 9 do 11. 

Utovarila je sve navedeno plus dvoje djece u auto koji je bio parkiran tako da je sunce onih 32 u njemu pretvorilo u 132 stupnja. 

Sjedaju unutra, “vesele dječje pjesmice” već sviraju. Kreću prema plaži. 

Nisu odmakli 10 metara od zgrade, a starije dijete pita “Jesmo stigli?”. 

Do plaže imaju 20 minuta vožnje. 

Stižu na odredište, ubodu parking iz prve (“koja sreća” pomisli mama) i kreću prema plaži. Mama nosi torbe i mlađe dijete kako bi brže stigli dok starije zanovijeta da mu je vruće i da želi da i njega nosi. Došli su do plaže i čak su našli malo hlada (“nemoš’ vjerovat” opet pomisli mama). 

Nije ni spustila torbu i cijeli set kerefeka koje je teglila, a  mlađe dijete je već pobjeglo s plaže dok starije cvili kako želi ručnik jer ga kamenčići bodu. 

Mama baca stvari, trči za mlađim, vraća ga na plažu i sumanuto vadi ručnike.

Skidanje, oblačenje pelene za plivanje mlađem, obilno mazanje faktorom 50.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Prenatal & postpartum fitness (@curly.sara.moves)

Stavlja mlađeg u plićak, daje mu kantice i lopatice, a starije dijete nožnim prstom takne more i vrišti “hladnoooooooo”. Sjedne na sunce i nema šanse da se okupa. Mama puše rukavice i kolut i moli starije da makar ode u hlad. 

Mama odustaje od moljakanja i baci se u plićak. Napokon, osvježenje. Igra se s mlađim, pokušava mu staviti rukavice za plivanje, dijete vrišti. Mama odustaje, ali dijete se voli kupati pa ga uzima u ruke i baca po plićaku. Ta igra traje i traje. Starije dijete i dalje sjedi na suncu, kontemplira o smislu života i topi se. Potom se sjeti da je gladno i da će si samo uzeti za jest iz torbe. Dok to radi na plažu izbaci CIJELI sadržaj torbe, pojede griz sendviča i počne vikati da mora kakati. 

Mama s mlađim kao oparena izlazi iz mora, brzo traži maramice (sva sreća pa je već sve razbacano) i onako mokra s njih dvoje trči u šumicu. Dođu do šumice, starije objavljuje da mu se više ne kaka. Vrate se na plažu i sad bi i starije u more, ali neće rukavice nego želi da i njega mama baca po plićaku. Mama mlađeg stavi da se igra s kanticama, uzima starije dijete, igraju se kad mlađe odjednom krene plakati. 

Svi izađu van, mami treba pauza i vadi voće, ali starije dijete želi sladoled. Mama pregovara da će sladoled dobiti doma, a sad imaju voće koje je donijela na plažu, ali džaba. Mama odluči ostat čvrsta i ne kupit sladoled i sad ima raspad sistema od djeteta. Mlađe opet bježi s plaže pa mora trčat za njim. 

Uhvati ga, vrati na ručnik, sve ih nekako (ne pitaj kako) presvuče, spakira i dotegli (uzbrdo) do auta. Mlađe na putu do doma zaspe u autu dok starije tuli i dalje. Dolaze doma, mama proba mlađe iz auta preseliti u krevet, ali se naravno probudi i sad oboje vrište i plaču. 

Plakala bi i mama, ali ako se i ona raspadne ode sve u k….

Jutro je prošlo, sad samo treba preživjeti ostatak dana.

Tekst: Sara Gunjača

Objava jedno dugo toplo ljeto, dvoje djece i jedna mama… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dojenačke kolike ili dojenački grčevi čest su problem s kojim se suočavaju mnogi novopečeni roditelji.

Ove iznenadne epizode intenzivnog, neobjašnjivog plača mogu biti vrlo stresne i iscrpljujuće za roditelje, no valja istaknuti da su dojenačke kolike prolazno stanje koje ne ostavlja posljedice po zdravlje djeteta.

Kako prepoznati da je riječ o dojenačkim kolikama?

Ako ste mama novorođenčeta i vaša inače mirna beba iznenada krene plakati satima, dok vi nemoćno gledate i pitate se što joj je – niste same. Vrlo je moguće da se radi o dojenačkim kolikama, jednom od najčešćih, ali i najfrustrirajućih izazova u prvim mjesecima majčinstva.

Dobra vijest? Kolike su prolazne. Još bolja? Niste vi krive. I još važnije – s vašom bebom sve je u redu.

Prepoznati kolike nije uvijek lako, ali ako znate na što treba obratiti pažnju, možete lakše razlikovati običan plač od onog izazvanog grčevima.

Najlakši način da prepoznate kolike je promatranje djetetova ponašanja. Ako vaša beba:

• počne jako plakati iznenada, najčešće u kasnim popodnevnim satima, kao i nakon obroka
• privlači nožice prema trbuhu,
• ima nadut i osjetljiv trbuh,
• pokazuje crvenilo lica i stisnute šake, a istovremeno uredno jede, ima normalnu stolicu i dobro napreduje – vrlo je vjerojatno da se radi o dojenačkim kolikama.

Kada se kolike obično pojavljuju?

Kolike se najčešće počinju pojavljivati oko trećeg tjedna života bebe. Obično su najizraženije oko šestog do osmog tjedna, nakon čega se postupno smiruju, a do petog mjeseca i spontano prestaju.

Važno je znati

Iako uzrok kolika nije potpuno poznat, najčešće se povezuje s nezrelim probavnim sustavom novorođenčeta. Kolike se jednako javljaju kod djevojčica i dječaka, bez obzira na to je li beba dojena ili hranjena adaptiranim mlijekom.

Što možete učiniti?

Zvuči utješno kad kažu „proći će“, ali znamo da to nije dovoljno dok plač traje satima. Evo nekoliko stvari koje mogu pomoći:

• nježna masaža trbuščića u smjeru kazaljke na satu
• pokreti nožicama poput vožnje bicikla
• topla kupka ili topli oblog na trbuščić
• držanje bebe uspravno nakon hranjenja
• nježno ljuljanje i blizina mame (ili tate!)
• probiotici ili pripravci poput simetikona – ali uvijek nakon savjetovanja s pedijatrom

Najvažnije: budite nježne prema sebi

Kolike znaju biti iscrpljujuće i emocionalno teške. Ponekad ni svi savjeti svijeta neće pomoći, a osjećaj nemoći može biti ogroman. Zato – ako se uhvatite da plačete s bebom, to je u redu. Ako vam treba pomoć – zatražite je. Ako ne osjećate uživanje u svakom trenutku majčinstva – to ne znači da ste loša mama.

Iako mogu biti iscrpljujuće, dojenačke kolike uobičajeno spontano prolaze, bez posljedica po zdravlje djeteta.

Autor: Monika Babić, www.otkucajsrca.hr

Fotografije: pexels.com

Objava kako najlakše prepoznati dojenačke kolike? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.