Sjedim na panelu, pozvana kao gošća s one strane ekrana, jer zarađujem i prehranjujem svoju obitelj od posla koji je u potpunosti vezan uz digitalno doba i ekrane. Ali sjedim i s ove strane ekrana, jer imam djecu i želim ih zaštititi od svega štetnog što to isto digitalno doba donosi. Ovo mi je druga konferencija na tu temu ovaj mjesec, i na obje pokušavam objasniti kako je stvarno biti roditelj danas. Promatram sve te stručnjake i iskreno se pitam koliko je nepravedno što se kao društvo još uvijek držimo iluzije da roditelji imaju glavnu riječ u odgoju, dok paralelno našu djecu oblikuje sustav koji je brži, glasniji i beskrajno moćniji od bilo kojeg pojedinog roditelja.

Realitet je ovakav: ja svoju djecu ne odgajam sama. I to nije metafora koja lijepo zvuči u tekstu. To je stvarnost s kojom se budim i liježem. Jer uz mene ih odgaja i algoritam. Algoritam koji ne spava, ne sumnja u sebe, ne preispituje se i nikada ne ostane bez kapaciteta. Ja često ostajem.

Jedno od pitanja na panelu bilo je: „jesu li majke danas pod većim pritiskom nego ikad, iako govorimo o ravnopravnosti?“

Na to pitanje mogu održati zasebnu konferenciju. Jer jučer sam još jednom gledala koliko su majke nevidljive. Razmišljala sam kako odgovoriti, a da pritom ne povrijedim muškarce koji doista jesu primjer napretka. Krenula sam od toga da taj napredak vidim. Da vidim koliko se percepcija roditeljstva ipak mijenja. I mijenja se. Ali taj broj je i dalje kronično nizak i uglavnom ograničen na mikrosredine u kojima se ta promjena stvarno događa. I iz toga je proizašao gromoglasan pljesak. Pljesak je dodatno potaknuo moj sugovornik zaključkom da očevima treba priznanje i podrška.

I tako dvorana puna ljudi, točnije 147 žena i 4 muškarca, plješće osviještenim očevima jer, zamislite, njima treba podrška.

I u tom trenutku sjetila sam se Sarinog videa o darivanju očeva od strane države za Dan očeva. Zanimljivo mi je kako energija elokventnog muškarca tako lako zavede dvoranu punu žena i povuće je točno u smjeru koji on želi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sara Novak, licencirana psihoterapeutkinja (@sara.novak.psihoterapija)

Prije nego se uznemirite jer vam se na prvu ne čini da je u tome išta sporno, dopustite mi da objasnim. Apsolutno treba podržati pozitivnu promjenu. Apsolutno treba darivati očeve, poticati ih i slaviti kada postaju bolji, prisutniji i odgovorniji. Ali u dvorani sa 147 žena nitko, baš nitko, ni u jednom trenutku nije rekao “Hvala majkama”.

Hvala majkama koje su uvijek spremne učiti, raditi, educirati se, pitati, tražiti, otkrivati, boriti se da budu bolje, nježnije, svjesnije i prisutnije svojoj djeci.

Mame su nevidljive ovom društvu. Mame se oduvijek uzimalo zdravo za gotovo, i to vidimo na svakom koraku. Znate li tko hoda s osjećajem grižnje savjesti kada čuje rečenicu da je odgovornost na roditeljima? Mame. Mame i krivnja idu ruku pod ruku.

A znate li što nam je, vrlo često, donijela ta famozna ravnopravnost?

Da radimo kao muškarci. Da radimo kao da nemamo djecu. Da odgajamo djecu kao da nemamo posao. Da izgledamo kao da nismo rodile. Da se ne žalimo, jer to “dobre”, “požrtvovne” majke ne rade. Da za isti posao ne budemo plaćene isto kao muškarci. Da punimo dvorane na konferencijama o odgoju djece, a da pljesak i ovacije dobiju očevi, koji su u debeloj manjini. Jer mi? Mi se podrazumijevamo.

I zato da, nevidljivi teret majčinstva i dalje postoji. I dalje je ogroman. I dalje je postojan.

Ali vratit ću se sada na temu ekrana i uloge roditelja u cijeloj priči. Ja sam umorna. Preopterećena. Često rastrgana između posla, majčinstva, odnosa i pokušaja da ostanem funkcionalna. I u svemu tome pokušavam biti dovoljno dobra majka u svijetu koji se promijenio brže nego što sam ja stigla shvatiti pravila igre. Svaka konferencija, simpozij i podcast o ovoj temi kreće iz istog narativa. S distance. Kažu nam da “samo trebamo ograničiti ekran”, kao da živimo u svijetu u kojem je ekran dodatak, a ne infrastruktura života. Kao da djeca ne komuniciraju preko njega. Kao da škole ne funkcioniraju kroz njega. Kao da moj posao ne ovisi o njemu. Kao da se stvarnost i digitalno još uvijek mogu uredno razdvojiti. Ne mogu.

Nekad smo mi, mame, imale selo. Selo koje je bilo podržavajuće. Selo koje je pripazilo na dijete kad mama više nije mogla. Selo koje nije analiziralo, osuđivalo i pametovalo iz komentara, nego pomagalo. Nekada su žene imale pleme. Kako to izgleda danas? Danas živimo u sustavu u kojem sela nema. Nema plemena. Svi rade, jer si ne mogu priuštiti da ne rade. Rade i bake i djedovi, pa i onda kada su u mirovini, jer od te mirovine ne mogu živjeti.

Danas su očekivanja od roditelja veća nego ikad. Potrebe djece su kompleksnije. Opasnosti su sofisticiranije. A sustav podrške? Nigdje.

Danas živimo u ekonomiji dopamina, gdje smo svi teški ovisnici o ekranima. Danas živimo u društvu koje oštro upire prstom u roditelje, a ne nudi im gotovo ništa. Ja nemam mrežu ljudi koja će me pokriti kad više ne mogu. Živim u društvu u kojem se od mene očekuje sve, a meni se daje vrlo malo. I ono što me najviše boli nije to što roditelji ponekad popuste i daju ekran. Nego to što se cijela priča uporno svodi na majku. Na roditelja. Kao da je problem isključivo u mami koja je djetetu pustila crtić, a ne u sustavu koji je dizajniran da to dijete zadrži, da mu proizvede potrebu za još, da mu promijeni prag zadovoljstva i da ga vraća opet i opet, bez kraja.

Rekli smo: potrebno je educiranje. Slažem se. Apsolutno. Ali ako je potrebno educiranje roditelja, onda bi dvorane trebale biti pune roditelja, a ne samo majki. Jer ovako priča baš i ne drži vodu, zar ne? Opravdanja ima milijun zašto je tako. Zašto su mame te koje dolaze. Zašto su žene te koje su aktivne. Sve ja to znam.

Ali ne mogu prihvatiti da baš 95% majki može organizirati svoj život da dođe na svaku konferenciju, edukaciju i predavanje, a da očevi to baš nikako ne mogu.

Mi smo partneri u ovome i kao partneri bismo trebali pristupiti problemu. A problem je tu. Mi pričamo o granicama. Pa dok ja pokušavam biti granica u svijetu koji ih nema, dok pokušavam regulirati dijete u prostoru koji je napravljen da ga deregulira, dok pokušavam usporiti nešto što je doslovno optimizirano da bude brže od mene, pitam se kako da to radim sama, dok mi isti taj sustav uporno govori: To je tvoja odgovornost. Je, moja je odgovornost. Ali me nitko nije naučio kako da se nosim sa svime.

Kažu ovako, zabrane ekrana često nemaju smisla, jer se djeca snađu i dođu do svojeg izvora ekranskog dopamina. Kažnjavanje također nema smisla.

Ima smisla da provodimo vrijeme sa svojom djecom. Ima smisla da budemo prisutni. Ima smisla da gradimo odnos. Ima smisla i ono što je jedan sugovornik jučer rekao: da očevi moraju postaviti granice, moraju naučiti djecu poštovanju prema svijetu i samima sebi. Samo što su sve te mudrosti jučer opet slušale majke. Jer očeva gotovo da i nije bilo. Gdje je zapelo? Možda baš ondje gdje je jedna majka iz publike pitala: možda je problem u patrijarhalnoj državi? To je pitanje zbunilo dvoranu. Jer, eto, samo se usput spomenulo da je natalitet pao, između ostalog, zato što je porasla kontracepcija. I tako smo još jednom, fino zapakirano, čule: krive ste. I još smo jednom pljeskale ponekom tati koji se probudio i shvatio da je ravnopravan, da mu je dijete važnije od utakmice, posla ili pića s prijateljima, pa je došao na predavanje sa svojom ženom. I još jednom nismo čule: hvala vam što ste uporne.

I da, „roditelji“ ponekad biraju lakše. Jer nemaju luksuz birati uvijek bolje. Jer između teorije i stvarnosti stoji umor. Onaj umor koji se ne vidi u savjetima, ne vidi u stručnim tekstovima i sigurno se ne vidi u osudi. A dodatnu apsurdnost cijeloj priči daje činjenica da ni mi odrasli nismo izvan tog sustava. I ja scrollam kad više ne mogu. I ja usred predavanja na bini vadim mobitel jer je stigla važna notifikacija. I ja tražim distrakciju kad me stvarnost preplavi. I ja osjećam pritisak usporedbe, brzine i stalne dostupnosti. I usred svega toga trebam biti uzor djetetu koje odgajam.

Kako da naučim dijete samoregulaciji u svijetu koji je dizajniran da nas sve deregulira? Kako da ga zaštitim od nečega od čega ni ja nisam zaštićena?

Kako da budem stabilna točka u prostoru koji se stalno pomiče? Mogu samo pokušavati. Često nesavršeno, umorno, često uz osjećaj da nisam dovoljna, ali ipak pokušavam, jer odustajanje nije opcija.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sonja Švajhler (@supermama.sonja)

Mogu biti tu. Mogu gledati svoje dijete u oči i dati mu nešto što nijedan ekran ne može: osjećaj da je viđeno, da je sigurno, da nije samo. Ali ne mogu pobijediti sustav sama. I prestala sam pristajati na priču da je rješenje isključivo u meni.

Ja nisam problem koji treba popraviti.

Ja sam majka koja pokušava odgojiti dijete u vremenu koje je brže, agresivnije i pametnije od mene. I ako već tražimo odgovore, onda ih moramo prestati tražiti samo u roditeljima. Jer dok god sve ostaje na nama, djeca neće biti sigurnija. Samo ćemo mi biti sve iscrpljenije, sve tiše i sve bliže točki pucanja.

I zato vas molim: idući put kada pohvalite tatu, nemojte zaboraviti mamu.

Bliži se Majčin dan. Baš me zanima hoće li mjere države darivati i nas. Ili je i to, kao i mnogo toga drugog, rezervirano samo za privilegirane.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Objava odgovornost je na roditeljima, kažu. a krivnju nose mame. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošao je moj prvi radni tjedan nakon tri godine besposličarenja. Pod tim terminom smatram stvaranje dva bića u svojoj maternici dok sam skrbila za prvorođeno. Pa onda porod blizanki, postpartum i sve što dolazi već kad imaš troje ispod tri godine. Nije to rad. Nije ni posao.

To je sve ono nevidljivo što sve majke s djecom unutar svojih domova rade, a nije plaćeno, a podrazumijeva se da netko mora odraditi.

Tako su moje tri godine neodlaska na posao prošle u trenu, prvorođenac je postao petogodišnjak –  samostalan, energičan i vješt, a s blizankama sam odradila dohranu, prohodavanje, skidanje iz pelena, prilagodbu na jaslice i sve one bolesti koje dolaze s njima, pa je došlo vrijeme da se vratim raditi u punom smislu riječi.

U našoj državi mame blizanaca imaju pravo biti na roditeljskom dopustu do treće godine djece te se tada prima naknada kao da si roditelj samo jednog djeteta. Ja sama nisam pomislila kako bi ta naknada mogla biti dvostruka, što bi bilo logično jer su to dvoja usta za hraniti, dvostruko više pelena i odjeće, ali sam naišla na čuđenje pojedinaca koji su me to isto pitali, misleći kako se prima za svako dijete posebna plaća. Upravo sam samu sebe s početka teksta demantirala. Vjerujem da većina vas koje ovo čitate možete razumjeti o čemu govorim.

Promjena radnog mjesta me nije toliko plašila koliko me zabrinjavala sama jutarnja logistika oko odvođenja djece u vrtić.

Bila sam svjesna da će morati odlaziti u jutarnje dežurstvo, s obzirom na moje radno vrijeme od sedam sati, te sam se psihički pripremila na buđenje u pola šest, nagovaranje na oblačenje i pranje zubića, i to sve uz pokušaje da pojedem doručak. Dva tjedna su prošla, doručak ne jedem doma nego tek na poslu. Zapravo mi je tako i bolje jer jedem u tišini, što je rijedak slučaj, a znam da je svim mamama tako.

Koristim mogućnost odlaska na posao biciklom zbog blizine, a pritom blizanke prvo odvedem u vrtić. Suprug odvede prvorođenca, pa imam jednu brigu manje. Potencijalni izvor problema jesu dvije sjedalice na mom biciklu, a naravno, obje djevojčice žele biti u prednjoj sjedalici, pa moram lukavo razmišljati kako ću jednu pridobiti da sjedne u stražnju sjedalicu kako bih izbjegla vrisku i plač u 6:30. Sretna sam što imam alternativu prijevoza automobilom, pošto je parkirati auto u Zagrebu jednako dobitku na lutriji.

Umor koji osjećam u protekla dva tjedna je neopisiv. Mislim da sam se zadnji put tako osjećala nakon poroda blizanki.

Rano ustajanje, vožnja, učenje novih vještina i znanja na poslu, uz sve kućanske poslove i potrebe koje imaju moja djeca, ostavljaju me iscrpljenom jer protekle tri godine nisam bila vremenski uvjetovana kao što sam sad.

Mislim da ću se morati još neko vrijeme adaptirati na novonastalu situaciju, baš kao što su se moja djeca morala prilagoditi na jaslice. Suprug me tješi da će mi trebati pola godine i onda će biti lakše. Vrlo optimistično, znam. Srećom, podjednako odrađujemo sve vezano uz naš dom i obitelj, uz manje ili više stresa, pa je bilo lakše podnijeti ovaj tempo tih dva tjedna.

Priznajem da sad s puno više entuzijazma odlazim po njih u vrtić i s veseljem jurimo prema našem stanu, uz obavezan posjet parkiću.

Fotografije: Ana Surač

Objava kako izgleda povratak na posao nakon tri godine porodiljnog? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Split je 4. listopada 2025. bio domaćin prve konferencije u Hrvatskoj posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki pod nazivom “Mama, a kako si ti?”. Ova pionirska konferencija okupila je stručnjake iz područja psihologije, ginekologije, psihijatrije i umjetnosti te pružila važan prostor za razgovor o često prešućenim izazovima koje majčinstvo donosi.

Konferenciju je organizirala Dea Maria Računica – autorica dokumentarne monodrame Novorođena, postpartum doula i perinatalni somatski praktičar – u suradnji s Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić iz Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, te Josipom Bračanov, osnivačicom agencije 4am.

Konferenciju je obilježio niz snažnih i iskrenih izlaganja koja su otvorila pitanja porođajne traume, postporođajne depresije i emocionalnog nasljeđa koje žene nose u svoje majčinstvo.

U uvodnom predavanju Dea Maria Računica je istaknula važnost postpartuma kao osjetljivog, ali često zanemarenog razdoblja u životu majke. Kroz primjere iz različitih kultura naglasila je koliko je nekad bila ključna podrška zajednice, za razliku od današnjeg osjećaja usamljenosti i izolacije. Poručila je da postpartum ne smije biti razdoblje preživljavanja, već vremena njege i podrške.

“Porod je zamišljen kao transformacija, ne kao trauma. A ono što majka proživi tijekom poroda, nosi sa sobom u postpartum, u odnos s bebom i u samu sebe,” istaknula je Nina Čikeš Stegić, liječnica i perinatalna terapeutkinja, govoreći o porođajnoj traumi.

Naglasila je kako traumatski porod ostavlja duboke posljedice, koje se nerijetko zanemaruju, a ključ oporavka leži u osjećaju podrške i sigurnosti koji ženama često nedostaje. Posebno je istaknula da se trauma ne stvara samim događajem, već izostankom podrške u ključnim trenucima te da i bebe nose vlastito iskustvo poroda.

Jedan od najemotivnijih trenutaka konferencije bila je svjedočanstvo Jasne Ćerić – majke koja je hrabro podijelila svoje iskustvo borbe s postporođajnom depresijom, nakon izazovne trudnoće i traumatičnog poroda. Njezina priča dotaknula je srca prisutnih, podsjećajući nas na snagu ranjivosti i važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju majki.

Psihologinja Martina Trboglav Podvorac otvorila je još dublji prostor za razumijevanje psiholoških nijansi postpartuma, donoseći pregled najčešćih stanja i poremećaja koji mogu obilježiti to osjetljivo razdoblje. Govorila je o dubokoj slojevitosti majčinskog iskustva – od aktiviranja generacijskih trauma do potrebe za odmorom, njegom i tihom prisutnošću podržavajućih žena.

„Mame ne žele biti zamijenjene, već viđene i podržane“, poručila je.

Na panelu “Mama, prekinimo tišinu”, psihijatar Boran Uglešić osvrnuo se na stigmu koja i dalje prati mentalno zdravlje rodilja, dok je ginekologinja Marina Pehlić iskreno priznala koliko je malo vremena u kliničkoj praksi da se majku zaista pita kako je te naglasila važnost edukacije svih stručnjaka koji dolaze u kontakt s rodiljama. Psihologinja Anamaria Marelja Ušljebrka otvorila je i temu osjećaja nekompetentnosti kod majki koje društvo često pojačava umjesto da ga ublaži – “Žene često odrađuju sve što im se ponudi, bez da stignu osluhnuti što im stvarno treba. Vrijeme je da naučimo govoriti novim jezikom – jezikom emocija i autentičnosti.”

Jedan od posebnih dijelova konferencije bio je razgovor o povezanosti majke i bebe – o tome kako i najmanje promjene u majčinom emocionalnom stanju dotiču dijete, i obrnuto.

“Iako je pupčana vrpca prerezana, niti koje vežu mamu i bebu ostaju zauvijek,” rekla je Nina Čikeš Stegić.

U svom zadnjem predavanju Dea Maria Računica je naglasila da majčinstvo nije uloga koju preuzimamo rođenjem djeteta, već duboki, transformativni proces – matrescencija – koji mijenja ženu iznutra. Taj razvojni put donosi snažne emocionalne, psihološke i društvene promjene za ženu koje često ostaju nevidljive.

Umjesto težnje za savršenstvom, matrescencija nas poziva na autentičnost i prihvaćanje cijelog spektra iskustava koje majčinstvo donosi.

U završnom panelu, tri umjetnice – Jelena Veljača, Hani Domazet i Ivana Štulić – podijelile su osobne priče o sudaru majčinstva i stvaralaštva, o samoći, šoku i bijesu koji su isplivali nakon poroda, ali i o stvaranju iz majčinske perspektive. Njihova poruka bila je jasna – žene ne trebaju birati između sebe i svoje djece. Potrebne su im podrška, prostor i priznanje.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” bila je hrabar i potreban korak u otvaranju prostora za razgovor o stvarnim izazovima majčinstva.

Uz podršku zajednice, stručnjaka i samih žena, ova inicijativa postavlja temelje za promjenu pristupa majčinstvu – od tišine i stigme prema razumijevanju, podršci i iscjeljenju.

Veliko hvala sponzorima i partnerima bez kojih ova konferencija ne bi bila moguća – Poliklinika Uglešić, Audi centar Split, Pupa, Violeta, Philips Avent, Podravka i Lino, Free Bird, NajNaj, Optika M, Artisan, Ben&Anna, Lafaboo, Lykke, Modakomoda Luxury Portrait Studio, Big Mama Decoration, Lumer, Murtela, Masha’s Balloon – i medijskim pokroviteljima Elle, Journal, Supermame i Ajme Portal.

Objava “Mama, a kako si ti?” – Split otvorio prostor za istinu o majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ines Šitum o tome kako dom pretvoriti u sigurno utočište

Što je za vas dom? Za neke je to mjesto gdje pronalazimo mir nakon napornog dana, za druge kaotično utočište puno dječje vike, a često – i jedno i drugo istovremeno. Dom je puno više od četiri zida i namještaja; on odražava naš ritam života, naše navike i ljude koje volimo.

Upravo tako o svom domu razmišlja i Ines Šitum, mama četvero djevojčica i autorica bloga i Instagram profila @more_less_ines, čija zajednica danas okuplja više od 50.000 pratitelja, a koju pratimo još od samih početaka hrvatske blogerske scene. Ines smo ugostile u novoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu i popričale o uređenju životnog prostora.

Za Ines je stan uvijek bio više od estetike – on je njezina sigurna oaza, prostor topline, unutarnjeg mira, ali i mjesto u kojem se odvija sav kaos obiteljskog života.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Nedavno je s obitelji preselila u veći stan koji su renovirali, a cijeli je proces opisala kao dugotrajan i iscrpljujući. Ono što joj je najviše olakšalo bila je pomoć arhitekta.

„Nemojte štedjeti na nekim stvarima poput arhitekta, jer će vas na kraju koštati puno više,“ savjetuje.

Onima koji tek kreću u renovaciju poručuje: “Naoružajte se strpljenjem i pronađite dobrog majstora – bez toga nema uspješne adaptacije”.

A što se tiče doma, za Ines je sigurnost prioritet. Uz to nam je otkrila i bez čega ne može zamisliti svoj prostor, što nikada ne bi stavila u njega te kako se njezin stil uređenja mijenjao kroz godine.

U epizodi smo se dotaknuli i njezinih blogerskih početaka, ali i budućih planova.

Podcast Iskreno o majčinstvu i ovu epizodu podržalo je Triglav osiguranje sa svojim inovativnim proizvodom Dom po mom. Kada uređujemo dom, obično mislimo na boje zidova, komade namještaja ili detalje koji stvaraju atmosferu. No, ono o čemu rijetko razmišljamo jest sigurnost. Dom po mom je osiguranje doma koje svatko slaže sam, poput lego kockica, birajući pokrića prema rizicima kojih se najviše boji bilo da je riječ o poplavi, požaru ili provali. Tako primjerice, stan od 60 m² možete osigurati već od 1,40 EUR po kvadratu, što uključuje i građevinski dio i stvari kućanstva.

Uz to, svaki osiguranik dobiva i uslugu Dom čuvar – hitnu intervenciju majstora poput vodoinstalatera, električara ili bravara, koji na adresu stižu u roku od 45 minuta. Jer dom nije samo prostor u kojem živimo, već i osjećaj sigurnosti koji nam daje mir, i onda kada se dogodi nešto neočekivano.

Ako razmišljate o zaštiti svog doma, sada je pravo vrijeme jer do kraja rujna traje akcija s 20% popusta na osiguranje imovine u Triglav osiguranju.

Više informacija pronađi na OVOM LINKU.

Pogledaj epizodu na You Tube kanalu i nemoj zaboraviti stisnuti “SUBSCRIBE”

Epizoda je dostupna i na ostalim platformama za slušanje podcasta!

Objava Ines Šitum: o selidbi, renovaciji i životu s četvero djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da smo u holivudskom filmu scena bi bila sljedeća: dvoje djece trči po plićaku savršene pješčane plaže dok mama i tata, ispod suncobrana, leže u ležaljkama. Tata čita novine, a mama knjigu. Povremeno podignu pogled kako bi s osmijehom na licu gledali djecu kako se lijepo igraju. Mama zove djecu na užinu dok vadi sendviče iz košare za piknik. Vjetar joj skine šešir s glave i svi se srdačno smiju dok tata lovi šešir….

Kako nismo u filmu ispričat ću ti kako to izgleda u realnosti.

Mama je sama doma s djecom jer tata radi. Nema vrtića. Danas je odlučila da neće ići u lokalni parkić u kojem su već postali inventar nego da će ići na plažu. Sama s dvoje neplivača. Ipak žive na moru i grijeh je ne iskoristiti ljeto. U 8 ujutro je “ugodnih” 32 stupnja. 

Mama sprema voće, tople sendviče, grickalice, vodu, ručnike, rezervnu robu, kantice i lopatice svih boja, oblika i veličina, rukavice za plivanje, kolut za plivanje, crvića za plivanje, kape. Suncobrana nema, jebiga, ali računa da će faktor 50 odraditi posao za ta dva sata. Od 9 do 11. 

Utovarila je sve navedeno plus dvoje djece u auto koji je bio parkiran tako da je sunce onih 32 u njemu pretvorilo u 132 stupnja. 

Sjedaju unutra, “vesele dječje pjesmice” već sviraju. Kreću prema plaži. 

Nisu odmakli 10 metara od zgrade, a starije dijete pita “Jesmo stigli?”. 

Do plaže imaju 20 minuta vožnje. 

Stižu na odredište, ubodu parking iz prve (“koja sreća” pomisli mama) i kreću prema plaži. Mama nosi torbe i mlađe dijete kako bi brže stigli dok starije zanovijeta da mu je vruće i da želi da i njega nosi. Došli su do plaže i čak su našli malo hlada (“nemoš’ vjerovat” opet pomisli mama). 

Nije ni spustila torbu i cijeli set kerefeka koje je teglila, a  mlađe dijete je već pobjeglo s plaže dok starije cvili kako želi ručnik jer ga kamenčići bodu. 

Mama baca stvari, trči za mlađim, vraća ga na plažu i sumanuto vadi ručnike.

Skidanje, oblačenje pelene za plivanje mlađem, obilno mazanje faktorom 50.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Prenatal & postpartum fitness (@curly.sara.moves)

Stavlja mlađeg u plićak, daje mu kantice i lopatice, a starije dijete nožnim prstom takne more i vrišti “hladnoooooooo”. Sjedne na sunce i nema šanse da se okupa. Mama puše rukavice i kolut i moli starije da makar ode u hlad. 

Mama odustaje od moljakanja i baci se u plićak. Napokon, osvježenje. Igra se s mlađim, pokušava mu staviti rukavice za plivanje, dijete vrišti. Mama odustaje, ali dijete se voli kupati pa ga uzima u ruke i baca po plićaku. Ta igra traje i traje. Starije dijete i dalje sjedi na suncu, kontemplira o smislu života i topi se. Potom se sjeti da je gladno i da će si samo uzeti za jest iz torbe. Dok to radi na plažu izbaci CIJELI sadržaj torbe, pojede griz sendviča i počne vikati da mora kakati. 

Mama s mlađim kao oparena izlazi iz mora, brzo traži maramice (sva sreća pa je već sve razbacano) i onako mokra s njih dvoje trči u šumicu. Dođu do šumice, starije objavljuje da mu se više ne kaka. Vrate se na plažu i sad bi i starije u more, ali neće rukavice nego želi da i njega mama baca po plićaku. Mama mlađeg stavi da se igra s kanticama, uzima starije dijete, igraju se kad mlađe odjednom krene plakati. 

Svi izađu van, mami treba pauza i vadi voće, ali starije dijete želi sladoled. Mama pregovara da će sladoled dobiti doma, a sad imaju voće koje je donijela na plažu, ali džaba. Mama odluči ostat čvrsta i ne kupit sladoled i sad ima raspad sistema od djeteta. Mlađe opet bježi s plaže pa mora trčat za njim. 

Uhvati ga, vrati na ručnik, sve ih nekako (ne pitaj kako) presvuče, spakira i dotegli (uzbrdo) do auta. Mlađe na putu do doma zaspe u autu dok starije tuli i dalje. Dolaze doma, mama proba mlađe iz auta preseliti u krevet, ali se naravno probudi i sad oboje vrište i plaču. 

Plakala bi i mama, ali ako se i ona raspadne ode sve u k….

Jutro je prošlo, sad samo treba preživjeti ostatak dana.

Tekst: Sara Gunjača

Objava jedno dugo toplo ljeto, dvoje djece i jedna mama… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dojenačke kolike ili dojenački grčevi čest su problem s kojim se suočavaju mnogi novopečeni roditelji.

Ove iznenadne epizode intenzivnog, neobjašnjivog plača mogu biti vrlo stresne i iscrpljujuće za roditelje, no valja istaknuti da su dojenačke kolike prolazno stanje koje ne ostavlja posljedice po zdravlje djeteta.

Kako prepoznati da je riječ o dojenačkim kolikama?

Ako ste mama novorođenčeta i vaša inače mirna beba iznenada krene plakati satima, dok vi nemoćno gledate i pitate se što joj je – niste same. Vrlo je moguće da se radi o dojenačkim kolikama, jednom od najčešćih, ali i najfrustrirajućih izazova u prvim mjesecima majčinstva.

Dobra vijest? Kolike su prolazne. Još bolja? Niste vi krive. I još važnije – s vašom bebom sve je u redu.

Prepoznati kolike nije uvijek lako, ali ako znate na što treba obratiti pažnju, možete lakše razlikovati običan plač od onog izazvanog grčevima.

Najlakši način da prepoznate kolike je promatranje djetetova ponašanja. Ako vaša beba:

• počne jako plakati iznenada, najčešće u kasnim popodnevnim satima, kao i nakon obroka
• privlači nožice prema trbuhu,
• ima nadut i osjetljiv trbuh,
• pokazuje crvenilo lica i stisnute šake, a istovremeno uredno jede, ima normalnu stolicu i dobro napreduje – vrlo je vjerojatno da se radi o dojenačkim kolikama.

Kada se kolike obično pojavljuju?

Kolike se najčešće počinju pojavljivati oko trećeg tjedna života bebe. Obično su najizraženije oko šestog do osmog tjedna, nakon čega se postupno smiruju, a do petog mjeseca i spontano prestaju.

Važno je znati

Iako uzrok kolika nije potpuno poznat, najčešće se povezuje s nezrelim probavnim sustavom novorođenčeta. Kolike se jednako javljaju kod djevojčica i dječaka, bez obzira na to je li beba dojena ili hranjena adaptiranim mlijekom.

Što možete učiniti?

Zvuči utješno kad kažu „proći će“, ali znamo da to nije dovoljno dok plač traje satima. Evo nekoliko stvari koje mogu pomoći:

• nježna masaža trbuščića u smjeru kazaljke na satu
• pokreti nožicama poput vožnje bicikla
• topla kupka ili topli oblog na trbuščić
• držanje bebe uspravno nakon hranjenja
• nježno ljuljanje i blizina mame (ili tate!)
• probiotici ili pripravci poput simetikona – ali uvijek nakon savjetovanja s pedijatrom

Najvažnije: budite nježne prema sebi

Kolike znaju biti iscrpljujuće i emocionalno teške. Ponekad ni svi savjeti svijeta neće pomoći, a osjećaj nemoći može biti ogroman. Zato – ako se uhvatite da plačete s bebom, to je u redu. Ako vam treba pomoć – zatražite je. Ako ne osjećate uživanje u svakom trenutku majčinstva – to ne znači da ste loša mama.

Iako mogu biti iscrpljujuće, dojenačke kolike uobičajeno spontano prolaze, bez posljedica po zdravlje djeteta.

Autor: Monika Babić, www.otkucajsrca.hr

Fotografije: pexels.com

Objava kako najlakše prepoznati dojenačke kolike? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dok prolaze moji zadnji dani ovog putovanja zvanog trudnoća želim ostaviti još jedan pisani trag kako bih i sama ponekad se prisjetila koliko je važno čuvati njih – majke, a pogotovo one koje osjete još jedno srce ispod svoga.

Nisam planirala da ću ovu trudnoću doživljavati ovako, niti da neću raditi skoro pa cijelu trudnoću, niti da ću upisati još jednu ‘stepenicu’ u svom cjeloživotnom obrazovanju i polagati ispite do 9. mjeseca svoje trudnoće – ali eto, nisam ni planirala detalje života u trudnoći, jednostavno dan po dan kockice su se slagale i stvarale predivne uspomene. U tom slaganju uspomena, kad pogledam sada unazad par mjeseci nekako mislim da se sve posložilo baš onako kako je trebalo i da je dobro što sam otišla vrlo brzo nakon saznanja da sam trudna na komplikacije (premda nam je bilo financijski vrlo izazovno) jer sam ‘izašla’ iz kruga razgovora gdje sam posvećena trenutačno u mom životu manje bitnim stvarima i drugima, i gdje sam se mogla u potpunosti posvetiti onom najbitnijem – čuvanju svoje bebice.

Bez obzira na to da mi je trudnoća od početka krenula kao visokorizična radi heparinske terapije koja mi je i u ovoj trudnoći uvedena kao nužna za održavanje trudnoće, te da sam ‘završila’ na komplikacijama prije kraja prvog tromjesečja; pokušala sam pronaći načine da upotpunim svoje vrijeme na kvalitetan i meni svrsishodan način. I onda se otvorila jedna prilika koju nisam htjela propustiti, iako me obuzeo strah hoću li ja to moći. Ali evo, odvažila sam se, upisala pedagošku izobrazbu za nastavnike i u 3 mjeseca odslušala 5 predmeta i uspješno ih položila. Jer sam slijedila svoje srce – kao i uvijek. Premda, komentari (posebno od meni nekih bliskih ženskih osoba) nisu bili baš podržavajući radi subjektivnih stavova i nedostatka razumijevanja prema osobi koja odjednom ima dosta slobodnog vremena koje želi korisno provesti. I mene to generalno uvijek smeta – ta ljudska nemogućnost upućivanja lijepe riječi drugoj osobi i shvaćanja da nismo svi jednaki, ali podržati se uvijek međusobno možemo.

I bilo je još tih nekih nepodržavajućih komentara u zadnjih par mjeseci, ali nekako trudim se reći odmah što mislim o takvim stavovima jer kasnije se pitam: „Zašto nisam nešto rekla? Zašto sam prešutjela?“. Kao npr. na komentar da smo se odlučili na treće dijete i da sam trudna – JEL’ ME NIJE STRAH NEKE GENETSKE ANOMALIJE (čija mogućnost raste s brojem godina – a ja eto, rodit ću u u 38. godini)! Uglavnom znam da su takvi komentari ishod vlastitih nesigurnosti i propitivanja o onome što mi negdje ‘duboko’ u sebi želimo i jer eto, ljudska narav je ponekad neobjašnjiva; ali svejedno iznošenje naglas takvih stavova prema drugim osobama nikad neću moći u potpunosti razumjeti. Činjenica je da nikad onaj ko’ nije bio u tvojim cipelama ne može znati kroz što prolaziš, niti svoju situaciju uspoređivati s tvojom – i upravo je to ono od čega se pokušavam odmaknuti i ne biti dio kruga ljudi koji nisu podržavajući i suosjećajni (pa makar i pogledom ili nekom neverbalnom gestom) prema onima kome se obraćaju.

Kad bi počela nabrajati sve komentare koje sam dobila ‘na račun’ svoje trudnoće bio bi to jedan dugački popis koji bi se mogao uvesti i kao neko “Pravilo (pravila) što ne govoriti trudnicama”! Kao npr. “Što će biti (cura ili dečko)” ili još bolje kad me neka tamo susjeda iz djetinjstva pita “Pa neće valjda opet cura biti?” A ja kažem pa hoće, i onda nastavak razgovora – A dobro, sljedeće će biti muško. Jer to je vrlo bitno da barem jedno dijete bude muško, a ne da su svi dobro i zdravi! Ili kada dođeš u 9.i mjesec pa svaka druga osoba koju sretnem me pita “Kad ću roditi”? Pa kako ja to mogu znati, ako porod nije zakazan?!

I tako ima niz tih pitanja koja su me ‘bacila’ u razmišljanja gdje ovaj svijet ide i zašto ne ide u dobrom, podržavajućem smjeru za trudnice i majke, jer eto ja sam već dosta dugo pod naletom hormona i snažnih osjećaja koji moja racionalna reagiranja na svakodnevne situacije svode na minimum. Ali – naravno da nije uvijek sve negativno i crno, i da ima i onih koji su mi se uvijek s osmijehom na licu obratili. A posebno ima tih nekih ljudi u mom životu koji su mi uputili najljepše riječi podrške i dali mi snage vjerovati da možeš biti podrška i potpora kad to uistinu i želiš.

Jer trudnoća, ona za mene uglavnom nije razdoblje opuštenosti, smirenosti i ‘normalnog’ svakodnevnog funkcioniranja, i znam da nije niti za puno drugih žena koje ju jedva čekaju, koje sa strepnjom svaki tjedan iščekuju, svaki pregled, svaki otkucaj srca i sve ono što nosiš ispod svog srca punih 9 mjeseci (ako imaš sreće!).

Bilo je nekih misli koje su me opterećivale u ovoj trudnoći, i koje su i dalje negdje tu oko mene, ali nisam dopustila da one ‘dirigiraju’ moj dan i da utječu predugo na moje opće stanje.

I zato sam nekako u ovoj trudnoći usprkos svim komentarima i okolnostima koje su me okruživale pokušavala ostati smirena i dobro sama sa sobom koliko god sam to mogla. A uvijek u tome mi je pomogla vjera i molitva. I jučer dok sam sjedila u čekaonici i čekala svoj prvi ctg i pregled koji mi je ledio krv u žilama, zamolila sam sve one u Koje vjerujem da me vode svojim pozitivnim mislima i nadom da će biti sve u redu i da ću sve što trebam, proći uz Boga.

To je moj način pronalaska mira i pomirenja sa svime s čime se nosim u sebi! I koliko me je god jučer pregled iscrpio emocionalno, i psihički, i fizički, doživjela sam i jedan divan susret s medicinskim bratom koji mi je vadio krv na način kako to dosad nisam doživjela. Jer bio je sav čovječan prije svega, pun razumijevanja i suosjećanja s obzirom na moje stanje – i to je ono jedino i uvijek što očekujem od drugih ljudi – ta doza ljudskosti koja toliko puta izostane uz neke neshvatljive izlike i nerazumijevanje tuđih osjećaja i stanja.

I onda shvatim i pokušavam to živjeti – da nije svaka emocija namijenjena meni i da ne moram na svaki osjećaj reagirati. Neke emocije su tu da nas ojačaju, da nas upozore i osvoje od onoga što nije za nas i da ih samo osjetimo, a ne živimo, niti slijedimo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Koliko god to bilo meni zahtjevno slijediti – trudim se i vjerujem da balans dana i događaja u danu ‘napravi’ svoje jer kako se ti osjećaš i kako se ponašaš – na to možeš utjecati, ali što će drugi misliti i reći, te kakvu će ti energiju poslati – o tome nitko od nas ne odlučuje, samo o tome koliko ćemo dozvoliti da to utječe na nas.
Biraj riječi i energiju koju upućuješ drugima onakvu istu kakvu ti želiš primiti i doživjeti! I vjerujem koliko god smo svi različiti, očekujemo svi jednako poštovanje i razumijevanje od ljudi oko sebe i tretman u kojem ćemo se osjećati dobro i ugodno.

Tebi koja čitaš ovo želim da se okružiš pozitivom i da znaš da uvijek možeš birati što će te dotaknuti, a što ćeš pustiti da vrijeme odnese! A pogotovo kad osjećaš dvostruko svako iskustvo zbog svog stanja – koliko je moguće budi usmjerena na sebe i srce ispod svog srca jer to je jedino bitno u tim najosjetljivijim i najemocionalnijim trenucima tvog života!!

Sretno ti mama i pruži drugima kad i koliko možeš UVIJEK ono što želiš da drugi pruže tebi!

kako smo se odlučili za treće dijete?

Objava o neželjenim komentarima i posljednjim mjesecima trudnoće pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad sam ostala trudna, mislila sam da znam u što ulazim. Imala sam plan. Imala sam poslovni plan, roditeljski plan, plan kako će sve funkcionirati. Jer sam svoj šef, zar ne? Jer ako to mogu druge mame – mogu i ja. Ali nitko ti zapravo ne kaže koliko ćeš puta gutati suze dok ti beba spava, koliko ćeš puta preispitivati sve – od svojih odluka do vlastite vrijednosti. Ovo je moj pokušaj da stavim sve na papir. Možda da si olakšam. Možda da znaš da nisi sama.

14:30. Gledam šalicu hladne kave koju pokušavam popiti još od 7:40. Šalicu na kojoj piše “Best mom ever” i ne znam bih li se smijala ili plakala. Sjedim na podu pored tada tromjesečne bebe koja se bezbrižno igra u baby gymu dok mi laptop gori na koljenima u pokušaju da završim taj jedan mail koji sam započela tri sata ranije. Raščupana, s izrastom do Zagreba, u pobljucanoj majici i gaćama jer nisam stigla ni zube oprati… u totalnom kaosu, na rubu sloma i pitanja – jesam li stvarno najbolja mama ikad? Najbolja žena? Domaćica? Poduzetnica?

Majka i poduzetnica. Dvije riječi koje mi iskaču iz svakog kutka Instagrama još otkako sam ostala trudna.

Živjela sam u balončiću iluzije da će sve to biti super jer sam girl boss. Ako mogu druge mame, mogu i ja. I onda pljuska. Veća od Texasa.

Od primanja zbog kojih nisam morala razbijati glavu do onih na porodiljnoj zbog kojih sam doslovno brojila cente – došla sam do toga da sjedim s kalkulatorom u ruci i panikom u grlu, pitajući se hoću li moći podmiriti sve obveze kada otvorim pristigle račune. Naknada za mame poduzetnice je takva pljuska i sramota da se još uvijek oporavljam od tog poniženja i sažaljivog pogleda HZZO djelatnice. Da, nešto su ju podigli, ali to je i dalje daleko od dovoljnog za život. A znamo da dijete košta. Puno više nego što se priča. Samo pelene i hrana – 200 do 300 eura. Gdje je sve ostalo?

I ne daj Bože da se požališ.

Prva rečenica je – imaš muža koji zarađuje. Imam. I hvala mu. Ali zašto bih ja automatski trebala postati “trošak” na njegovim leđima?

Da sam to htjela, pila bih koktele na jahti i ne bih sada ovo pisala. I to je sasvim u redu. Ali nisam. Želim sama. Država kaže sljedeće: ako si samozaposlena, a rodiš – moraš staviti obrt u mirovanje. Ne smiješ fakturirati, jer time kršiš zakon. A kao nagradu za to što si uredno punila proračun, rodila dijete i nastavila živjeti pošteno – dobit ćeš 400 do 500 eura mjesečno. Ovisno o mjesecu. Neki mjeseci su “dobri” – dobiješ 500. Neki te dovedu do ruba suza jer si dobila jedva 420.

I što? Prekidam porodiljni nakon 70 dana Edgarovog života i vraćam se poslu. Nespremna. Emotivno, fizički i psihički. Premda imam divne klijente, pritisak je ogroman. Pokušavaš zadovoljiti sve – dijete, muža, kuću, posao. Rastežeš se k’o žvaka, dani ti traju po “48 sati”. Buđenje u 8, spavanje u 4 ujutro.
Zove me frendica baš taj dan i pita: “Kako si?” Velim: “Tako da će pasti još jedan članak za Supermame. Sve ono što ja nisam.”

Preispitivanja su najgori dio. Toliko intenzivne misli da se pitam kako još uopće stojim. Ta anksioznost, taj tihi stres koji grize iznutra, koji te čini nevidljivom u vlastitom životu.

Kad čujem “mama poduzetnica”, uglavnom mi se povraća. Ne jer ne cijenim druge žene – dapače. Već jer znam koliko boli ta etiketa kad si sama, nenaspavana i sustav ti dahće za vratom.

Moj dan izgleda ovako: buđenje – beba – spremanje kuće dok spava – ponovno beba – apartmani (turistička smjena) – posao – beba – uspavljivanje – možda serija? Ma ne, idem raditi. Fali kuhanje, znam. Muž kuha. Zvuči “wow” kad to prepričaš sa smiješkom, pa svi kažu “ti si čudo, kako sve stižeš bez
pomoći!” A istina? Obitelji su nam u Zagrebu. Preselili smo se u Istru i sretna sam zbog toga – ali ponekad mi fali samo tih tri sata mira. Tri sata da odradim posao kao čovjek, da ne pišem strategije i oglase s knedlom u grlu u 3 ujutro.

Nisam stigla biti supermama poduzetnica. I ne želim da me moje dijete pamti kao mamu zalijepljenu za ekran.

Ne želim propustiti njegovo prvo “sve” jer sam tipkala izvještaj ili rješavala kampanju. Da, zvuči lijepo reći: “Moja mama je vodila firmu i podizala mene.” Ali ja bih radije bila prisutna mama. Pa makar i pod cijenu klijenata. Posla. Ambicije.

Najviše boli kad shvatiš da sve radiš pošteno – i da si opet j*bena stranka.

Prebrzo sam se vratila. Tri mjeseca nakon poroda nisu dovoljna da se resetiraš, iscijeliš, privikneš. Nisu. I ovo ne pišem jer mi je teško ili jer tražim suosjećanje. Ovo pišem sebi i tebi kao podsjetnik da savršenstvo ne postoji. Barem ne u ovim malim, ranjivim, dragocjenim mjesecima bebina života. I znam da nas ima još. Mama koje nemaju luksuz porodiljnog. Koje nemaju vrijeme. Koje nemaju izbora.

Danas ti nemam motivacijsku poruku za kraj. Samo strah koji želim podijeliti. Strah koji me ždere i ne da mi spavati.

Nikad prije se nisam ovako osjećala. Nikad prije nisam imala strah da me jednoga dana više neće biti. A sada ga imam. Pere me nekim danima da ne mogu disati. Muka mi je i povraća mi se. Tim danima samo plačem. Jer gledam to svoje veliko plavo oko dok mi se u glavi bore svjetovi između
savršena i očajna.

Ja samo želim biti sa svojim djetetom. Ovim. I svakim idućim. Želim sve najljepše uspomene. Živjeti i proživjeti da im u sjećanju ostanem ja. Mama. Koja ih je vodila na sladoled. Plesala i skakala. Igrala se. Ljubila i mazila. Ne mama za laptopom i telefonom. Ne ljuta i iscrpljena mama koja se morala vratiti s
porodiljnog jer će izgubiti sve za što je godinama radila. I ne znam kako da si pomognem.

Dobro sam. Pa sam loše. Pa se podignem. Pa opet potonem. Prolazi li ovaj strah ikada?

Strah od nedovoljno vremena. Strah od vremena koje teče i s kojim se boriš dok jedva uzimaš dah u utrci koju ne možeš pobijediti? Kako ugasiti mozak? Jesam li uistinu… best mom ever? Ako me negdje sretneš raščupanu, s hladnom kavom u ruci i osmijehom koji jedva držim, znaj da je to moj način da izdržim. Da učim. Da balansiram. Da pokušavam biti dovoljno dobra – sebi, svom djetetu, svom poslu. Ne tražim savršene dane. Tražim one iskrene. One u kojima sam stvarno tu. Sa svojim djetetom. Sa sobom. S istinom. I možda, samo možda… to je dovoljno da budem best mom ever.

Objava majka. poduzetnica. i sustav koji me natjerao da biram. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Leka rukotvorine mali je hrvatski brend dječje odjeće, igračaka i dodataka koji osvaja toplinom, jednostavnošću i održivim pristupom

Ponekad se najljepše stvari dogode upravo onda kad ih ne planiramo. Tako je, sasvim slučajno, nastao i brend Leka rukotvorine – iz jednog maminog zagrljaja, iz potrebe da pokloni nešto iskreno, osobno i toplo… nešto što se ne može kupiti na brzinu, nešto što nosi emociju.

Kako je nastao brend Leka rukotvorine?

Iza svake dekice, igračkice, trakice za kosu, ljuljačke ili pidžamice za knjige stoji jedno ime – Branka Kurelić. Majka. Supruga. Poduzetnica. Žena koja je svoj drugi porodiljni pretvorila u prostor stvaranja, darivanja i snivanja.

„Moje su prijateljice tada bile trudne ili su upravo rodile, a ja sam im htjela pokloniti nešto što se ne može kupiti. Izvadila sam šivaću mašinu iz ormara i krenula stvarati…“

Otkaz nakon porodiljnog

Nakon što se ipak nije vratila na posao jer joj je radno mjesto netom prije povratka bilo ugašeno, Branka je uzela otpremninu iz korporacije u kojoj je radila i odlučila – krenuti svojim putem. Iz toga je rođen brend Baby LeKa, koji je kasnije postao Leka rukotvorine.

Leka rukotvorine danas su puno više od dječje odjeće i dodataka. To je priča o roditeljstvu, o osluškivanju vlastite djece i pretvaranju tih iskustava u proizvode koji služe drugima. To je brend koji je nastao jer nije pronašla zimsku kapicu za svog sina s oštećenjem sluha, pa ju je – jednostavno – sama napravila.

„Takve kapice nisam nalazila u trgovinama, pa sam ju jednostavno sama sašila.“

Spoj majčinskog instinkta i održive proizvodnje

Svaka ideja, svaki kroj, svaki šav – proizašli su iz života, iz stvarnih potreba, iz majčinskog instinkta. Platnene podloge za presvlačenje? Nastale su jer je Branka, koristeći platnene pelene, počela dublje razmišljati o otpadu koji svakodnevno stvaramo, i o tome kakvu planetu ostavljamo svojoj djeci. Zato je njezin pristup spor, promišljen, održiv – tkanine su certificirane, kupuju se u malim količinama, a sav višak i otpad donira se udrugama koje od njih izrađuju korisne predmete.

„Kad sam s drugim djetetom koristila platnene pelene, više sam osvijestila koliko otpada stvaramo kao kućanstvo. Onda sam odlučila – idemo barem malim koracima učiniti razliku.“

Svaki šav ima svoju priču

Sve što Branka radi– dolazi iz srca. Iz iskustva mame koja zna. „Kako su mi djeca tada imala jednu i pet godina, sve sam najprije koristila sama. Iz vlastite potrebe su nastajali proizvodi – tek su kasnije stavljeni u ponudu.“

Leka rukotvorine su jedinstvene jer Branka nije iz krojačke struke – ona dolazi iz roditeljstva. I zato u svaki šav unosi više pažnje, testiranja, promišljanja.

„Možda zato što sam u sve ušla kao mama, više pazim, više cijenim jednostavne forme i unisex uzorke. Stalno razmišljam kako da nešto može koristiti više djece. I kako da traje.“

Leka rukotovorine su više od proizvoda

Jedna mama joj je rekla: „Ovaj smo slinček dobili od nećaka koji ima osam godina, a u međuvremenu ga je koristilo barem četvero djece.“ To su trenuci kad zna da ono što radi – ima smisla.

A kad dođu sajmovi i velike gužve, u pomoć uskače suprug Bojan – jer Leka rukotvorine nije samo brend, nego obiteljska priča. Topla, stvarna, iskrena.

Ako tražiš nešto više od poklona. Ako ti je važno da ono što tvoje dijete nosi ima dušu, ima priču, ima smisao – Leka rukotvorine su tvoje mjesto. Ručno rađeni proizvodi s ljubavlju. Svaki šav s razlogom. Svaki detalj s pažnjom.

„Volim kad netko prepozna da je iza proizvoda priča, trud i emocija. Jer ono što stvaram – ne stvaram samo za vaše dijete. Stvaram i za svoje.“

Gdje pronaći Leka rukotvorine?

Leka proizvodi dostupni su online putem službene stranice: https://lekarukotvorine.hr

Fotografije: Sanda Uzelac

Objava izgubila je posao nakon porodiljnog – danas stvara proizvode koje mame ne prestaju preporučivati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U nezrelo zrelim godinama, dok još nikad nisam čula bebin plač, uhvatila me ogromna želja za djetetom. Iskrala sam se iz noćnih izlazaka, već poprilično sita vlastitog društvenog života. U ozbiljnoj vezi gdje su ruže bez trnja cvale svaki dan, naznaka braka virila je iza zavjese. Bebin plač smo čuli 3 mjeseca nakon prvog plesa. Wow. Šlag na kraju. Točka na i.

I živjeli smo sretno do kraja serijala. Not.

Šlag se razlio, kraja nije bilo, a slovo i se pretvorilo u znak beskonačnosti. Beskonačan umor, beskonačne noći, beskonačan plač. Ne uvijek djetetov. Sezona je bila pri kraju, a raspleta nigdje. Vrijeme je na dane izmicalo, a na dane sam budna sanjala.

Svaki zabilježeni trenutak tadašnjeg serijala danas nosim u srcu. Zgode i nezgode, putovanja i prehlade. Grčiće i zubiće. Kavice i kakice. Pobjede i poraze. Patnja i trnje postali su lijepa sjećanja. Uspomene. Dnevnik jedne mame. Nostalgične. Emotivne. Ponosne.

Vrijeme smo pretvorili u vječnost. Vječne uspomene.

I danas ih stvaramo, upravo sada. Svakim darovanim trenutkom. Nekad na nekom putovanju, a nekad u svoja 4 zida jer nije bitno gdje, bitno je kad. Vrijeme nema povrat narudžbe, ono je sad.

Stvori ga, imaš tu moć. Jednog dana će više vrijediti ta uspomena od nekretnine za koju si skupljao godinama. Auta kojeg si vozio. Torbice koju si nosila. Vrijediti će jednu vječnost.

Objava vrijeme pretvoreno u vječnost pojavila se prvi puta na SUPERMAME.