Odgovor na tekstove objavljene na portalu (ovdje i ovdje).

Pročitala sam oba. Priznajem – drugi mi je više legao jer nosi manje grubosti u sebi.
Međutim, oba mi grebu ranu koju nosim već neko vrijeme, a tematika uvijek ostane jednaka – nama mamama je teško.

Majko, koja ovo čitaš – teško je.
Ako imaš jedno dijete ili njih šestero, praktički je jednako. Teško postane u onom trenu kad drugo srce zakuca ispod tvog. Ne zato jer je život težak, a još manje roditeljstvo.
Teško je jer se briga podupla, razmišljanje utrostruči, a odgovornost skoči drastično na ljestvici.
Skrbiš, brineš i odgajaš – živo biće.

Bilo bi prilično čudno da ostanemo jednake ili da naš život ne poprimi novu dimenziju. Zar ne?

Na kraju dana – tu istu djecu, sve smo mi same birale i nitko nas nije prisilio.
Znači li to da nemamo pravo isplakati se, potrgati živce od brige ili viknuti – dosta mi je ?!
Ne, to nikako to ne znači.
To samo znači da vlastiti život mjerimo vlastitim metrom.

Kao majka malene Lave, koju možda sad već i ti po imenu prepoznaješ – mogla bih ti knjigu sad napisati o svojim težinama.

Težinama koje nosi bolest, neizvjesnost, uskraćena prilika, manjak moći i potpuni gubitak sebe. Čemu? Hoće li tvojoj težini pomoći činjenica da je i meni teško ? Hoćeš li se ti u gluho doba dojeći sjetiti ovih riječi i odjednom će sva težina nestati ?

Ne bih rekla.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petra Petrušić (@zaratniculavu)

Patrijarhat, feminizam, liberalizam ili pak sve kontra toga, sasvim je nebitno.
Sve naše borbe počinju ići u smjeru samosabotaže, a ja hodajući vlastitim putem sve više počinjem naginjati na stranu onih nepopularnih razmišljanja.

Kuknjava izvire na sve strane, a ta naša djeca odjednom kao da su divlje zvijeri s kojima moramo voditi žestoke borbe za opstanak.

Ne sjećam se kad sam pročitala ijedan komadić interneta koji je rekao išta osim da je majkama – teško.

Teško je svima. Znam, reći ćeš da je majkama ipak teže, ali opet mjeriš samo svojim metrom.

Teško je ocu koji sjedi za volanom tisućama kilometara od svog djeteta.
Teško je majci koja ostavlja djece samo u bolnici. Teško je djevojci koja djecu nema, ali majka joj je bolesna, a ona joj ne može pomoći. Teško je bratu koji je izgubio sestru ili sestri koja se od brata oprostila nije. Teško je baki koja gleda unučad kako raste, a ona potrčati ne može.
Do prekosutra možemo nabrajati kome je sve teško, a zatim nastaviti s onom kome je ipak teže.

Želimo li da nam je teško ?
Želimo li da nas društvo vidi kao patnice ?

Želimo li mijenjati sustav, a da ne promijenimo sebe? Želimo li zapravo mi u suštini od samih sebe više, ali bolje zvuči ako kažemo da nam je društvo tako nametnulo ?

Tko je taj član društva koji te prisilio? Muž? Brat? Dijete? Predsjednik? Zakon?

Prisilila si samu sebe. Biti žrtva vlastitog života.
Bila ti na ovoj ili onoj strani, sve mi ponekad zaplešemo u toj ulozi žrtve pod krinkom brige za dijete. Neke od nas su toga svjesne i priznaju si, druge vrhunski guraju glavu u pijesak dok iznad njih viri tabla iz koje vrišti – feminizam!

Feminizam nema veze s ovime. Feminizam nikad nije imao veze s ovime.
Onaj istinski feminizam, ne sve ostale šablone koje se danas guraju pod isti.

Nikad više mogućnosti, nikad veće težine.
Nikad više kapaciteta, nikad manje sreće.

Zastani na tren i otvoreno sebe pitaj – zašto mi je teško i ima li to uistinu veze s mojim djetetom?

Vježbe, pregledi, kontrole, avionski letovi, progresije, prestanci disanja, invaliditet – zvuči grozno kad napišem jedno do drugoga.

Nakon predugo plesa u ulozi žrtve, danas sam ipak zahvalna što su uopće živi.

Zahvalna što mi rade nered, a ja pizdim dok skupljam plastelin s poda.
Zahvalna što viču ‘mama’ tisućiti put u danu, jer znači da govore.
Zahvalna što biraju i odbijaju, jer znači da su im glavice zdrave.
Zahvalna što ih lovim po parku kao majmune, jer znači da se sami kreću.
Zahvalna što pakiram kofere stoti put, jer znači da mi je pružena prilika.
Zahvalna što sjedim i čekam kraj treninga, jer znači da je na njega mogao otići.
Zahvalna. Danas sam zahvalna na svakom tom teškom jer to znači da imam djecu.
Živu djecu, jer mnogi – bi sve dali da im ponovno postane teško i da gluhu tišinu razbije što god – dječji grleni uzvik ili igračka koju je bacilo.
Neki bi dali sve da nose sve težine svakodnevice s djecom.

Spustite ta koplja koje ste usmjerile jedna ka drugoj jer život – da, život je težak i nikad ti nitko nije rekao da će biti lak. Roditeljstvo – da, izazovno je, ali nitko nikad nije rekao da će biti drugačije.

Uostalom sve dok ima automobila, škola, hrane na izbor i odjeće koju požele – znamo li mi zapravo išta o težinama ?

Pitajte svoje bake. Neka vam kažu.
Kako je bilo njima. Neka vam kažu.

Možda jednostavnije, ali svakako ne i lakše.

Objava zašto biramo biti žrtve vlastitog života? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.