Roditelji starije djece vrlo često mi se  javljaju s istim pitanjem: „Kako da naučim svoje dijete odgovornosti?“ Zanimljivo je da se to pitanje rijetko postavlja dok je dijete još malo.

Najčešće se pojavi onda kada dijete krene u školu ili uđe u tinejdžersku dob, u trenutku kada problemi već postanu vidljivi, učestali i svakodnevni. Kada dijete više ne želi pospremati za sobom. Kada se protivi svakoj obavezi.

Kada izbjegava odgovornost i očekuje da netko drugi stalno „uskače“ umjesto njega. Tada roditelji postaju iscrpljeni, frustrirani i često puni osjećaja krivnje. Počinju se pitati gdje su pogriješili i zašto se odnos s djetetom pretvorio u stalnu borbu. Roditelji često žele zaštititi dijete od frustracije, pogrešaka i neuspjeha.

No dugoročno, takva zaštita može imati upravo suprotan učinak. Dijete koje nikada nije imalo priliku nositi se s malim izazovima, kasnije teško podnosi veće. U tinejdžerskoj dobi to se često očituje kroz: otpor prema obavezama, manjak motivacije, borbu za kontrolu, osjećaj nesigurnosti prikriven buntom.

Ne zato što dijete ne želi surađivati, nego zato što nema izgrađene temelje.

Odgovor je često neugodan, ali ujedno i oslobađajući: odgovornost se ne podrazumijeva, ona se uči odmalena.

I nije realno očekivati da će dijete s kojim se od najranije dobi nije sustavno radilo na odgovornosti, samo od sebe postati odgovorno. Dobra vijest je da se uvijek može početi. Ali tada je put teži – zahtijeva više granica, više inzistiranja, više konflikta i više otpora. Upravo onoga što smo mogli velikim dijelom izbjeći da smo s djetetom na tome radili od ranog djetinjstva.

U najranijoj dobi djeca imaju snažnu, urođenu potrebu za sudjelovanjem.

Žele pomagati. Žele biti dio onoga što odrasli rade. Žele osjećaj da pripadaju i da su važna. Malo dijete koje želi obrisati stol, složiti igračke ili „pomesti“ pod, ne radi to savršeno. Ali ne radi to zbog rezultata.

Radi to zbog osjećaja kompetencije –  zbog osjećaja da može i da vrijedi. No upravo tada mi odrasli često reagiramo automatski: „Nemoj, razlit ćeš.“

„Pusti, ja ću brže.“

„Kasnije, sada nemam vremena.“

„Ti to još ne znaš.“ Iako su ove rečenice izgovorene iz ljubavi i brige, njihova poruka je jasna:

„Ti još ne možeš.“

„Ti nisi dovoljno sposoban.“ I tako, malo po malo, dijete prestaje nuditi pomoć.

Ne zato što je lijeno, nego zato što je naučilo da se od njega ne očekuje sudjelovanje. Kada dijete godinama nije uključeno u svakodnevne obaveze, mi odrasli nesvjesno stvaramo obrazac u kojem je dijete pasivni promatrač, a ne aktivni sudionik. Upravo su ova nerealna roditeljska očekivanja jedan od najvećih problema. Dok je dijete malo – očekivanja su preniska kada dijete odraste – očekivanja naglo postaju previsoka. A dijete između ta dva razdoblja nije imalo priliku vježbati.

Odgovornost nije znanje – ona je navika.

Ovdje ne govorimo samo o pospremanju, kako to često banaliziramo. Kada govorimo o životno praktičnim vještinama, često ih svodimo na tehniku: gdje što stoji, kako se posprema, tko što radi.

Ali prava vrijednost ovih vještina je psihološka i emocionalna. One snažno utječu na: osjećaj osobne vrijednosti, sliku o vlastitim sposobnostima, odnos prema obavezama i radu, otpornost, frustraciju i neuspjeh, spremnost da se pokuša, čak i kada nije savršeno.

Dijete koje ima priliku pokušati, pogriješiti i ponovno pokušati, uči jednu od najvažnijih životnih lekcija vrijedim i kada ne radim savršeno.

Odgovornost nije neki  apstraktan pojam koji se može djetetu riječima objasniti i ne razvija se kroz razgovore o pravilima. Ne nastaje kroz kazne, prijetnje i pritisak.

Odgovornost se gradi ponavljanjem, iskustvom i dosljednošću. Dijete koje odmalena ima priliku: sudjelovati u pospremanju u skladu sa svojom dobi, brinuti o vlastitim stvarima imati male, jasne i realne zadatke, doživjeti da je njegov doprinos važan postupno razvija unutarnji osjećaj odgovornosti.

Ne zato što mora. Nego zato što razumije da je dio zajednice. Samopouzdanje ne dolazi iz riječi, već iz iskustva. Koliko god djetetu govorili da je pametno, sposobno i vrijedno, te riječi ostaju prazne ako ih ne prati iskustvo. Pravo samopouzdanje rađa se u malim, svakodnevnim trenucima kada dijete samo zakopča jaknu, kada pospremi svoje igračke, kada pomogne u kuhinji, kada vidi rezultat svog truda.

Tada se u njemu gradi unutarnji glas koji kaže:

„Ja to mogu.“ A taj glas je temelj kasnije emocionalne stabilnosti, samostalnosti i odgovornosti.

Svrha odgoja nije u tome da radimo umjesto djeteta, već da ga osposobimo za samostalan život.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Naša uloga nije da djetetu olakšamo svaki korak, nego da mu pokažemo kako da hoda samo.

Ne da mu cijeli život serviramo gotov obrok, nego da ga strpljivo učimo kako da u životu peca.

Ako želite izbjeći sve ove izazove i odgojiti dijete koje je samostalno, odgovorno i sigurno u sebe temelje moraš postaviti dok je malo. U tome ti može pomoći moj webinar „Male ruke – velike vještine“ koji donosi jasne, praktične smjernice kako u skladu s dobi uključiti dijete u svakodnevni život i graditi samopouzdanje kroz stvarna iskustva.

Sada je moguće kupiti snimku Webinara i uz to dobivate GRATIS e-book, a sve zajedno po cijeni od 20 € –  jer djecu ne učimo životu radeći umjesto njih, nego dajući im priliku da nauče kako živjet. Više informacija potraži na OVOM LINKU.

Autorica: Martina Sokač, savjetnica za odgoj, 25 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima

Fotografije: pexels.com

Objava odgovornost se ne uči u tinejdžerskoj dobi – ona se gradi odmalena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.