Nedavno me klijentica zamolila da joj ispričam kako izgleda život terapeutkinje s troje djece. Nakon što je nabrojala sve situacije koje je muče, onako iskreno, s dubokim uzdahom i ranjenim pogledom me pitala – a kako ti to radiš? Bio je to onaj trenutak. Trenutak nade u kojem se otvara mogućnost da postoji rješenje koje će smanjiti težinu. Koje će dati odgovor.

Toliko puta sam se i sama našla u toj situaciji. Kada se osjećaš pogubljeno. Kada ne znaš kuda bi dalje. Kada imaš osjećaš da se cijeli tvoj svijet ruši i hitno ti treba neka slamčica spasa. Tada bih često panično hvatala mobitel, kao neki ovisnik, googlajući ono što najbliže opisuje kaos s kojim se suočavam, u nadi da ću pronaći recept. Utjehu. Znanje da nisam sama. Nešto što će mi pomoći da prodišem.

Ali vratimo se na početak.

Majčinstvo je psihoterapija koju ne možeš izbjeći

Mama sam troje prekrasne dječice. Uvijek sam htjela veliku obitelj. Valjda zato jer sam sama odrastala kao jedinica, čeznutljivo promatrajući najbolju prijateljicu čija kuća je uvijek bila puna graje.

To isto troje dječice me odvelo na putovanje gdje sam potpuno promijenila svoju karijeru kao psiholog. Rad s odraslima, primarno u poslovnom kontekstu, preselila sam u ono što je prije 10 godina postao moj fokus – majčinstvo i obitelj.

I niti jedna do tada završena edukacija, nikakva psihoterapija me nije tako lansirala u bespuća osobnog razvoja kao moja djeca. Da budem preciznija, glavni „krivac“ nisu bila djeca, već ja kao majka. Jer nakon početnog šoka i pokušaja da sve svalim na moje prvo dijete, pokušavajući ga razumjeti i tražeći rješenja što mi je činiti, zapravo sam shvatila da se moram pozabaviti sobom i svim onim što nosim unutar sebe.

Jedna poznata psihologinja i terapeutkinja je rekla da naša djeca iz nas izvlače ono najbolje, ali i ono najgore. Ovom prvom sam se nadala, ali na ovo drugo me nitko nije upozorio.

7 koraka do idealnog majčinstva?!

Svi mi čeznemo za gotovim rješenjima. To je prirodno. Tako je lakše. Kada su me učili marketingu, rekli su da naslov mora počinjati s brojkom – 3 koraka do… , 5 načina kako…, 7 savjeta za… I rekli su da tekstovi ne smiju biti dugački. Jer nam je svima pažnja danas postala jedna od najslabijih karika. Ona posvećena pažnja i puna prisutnost. Strpljenje da uronimo. I da budemo u nečemu. Da budemo u neizvjesnosti. Da otkrivamo, polagano, uporno, nemajući odgovor odmah sada i ovdje.

Današnji način života, sve ono čime smo okruženi i bombardirani izvana nas tjera na suprotno. Da jurimo. Da imamo informacije. Da znamo. Da imamo kontrolu. Da žongliramo između tisuća očekivanja i uloga. Da svoju potrebu za vrijednošću zadovoljimo imajući sve ono što imaju naši (nesvjesni) uzori čijim životima se divimo, najčešće preko mobitelskih ekrana. A to je sve ono što majčinstvo nije. Bit ću dramatičnija i reći – to je sve ono što život nije.

Zamka traženja rješenja

Nedavno sam i ja opet upala u tu zamku. Razmišljajući o tome što želim dobiti kroz novi susret sa svojom terapeutkinjom, pripremala sam temu kako se riješiti ugušenosti uslijed kaosa u kojem se često nađem kod kuće, pokušavajući preživjeti sve obveze koje bivanje mamom troje djece i vođenje vlastitog posla donese. Već sam imala plan da mi pomogne smisliti neki „sistem“ kojim ću za početak dovesti kuću u red, da ima manje stvari koje me guše. I da ta moja djeca, zaigrana, puna života i potpuno nezainteresirana za to kakva nam je kuća, prihvate taj sistem. I da taj moj suprug, koji je uvijek cool, isto prihvati taj plan.

I eto me u standardnoj potrazi koja počinje s najčešće googlanim riječima – how to… (nadopunite svoj niz).

Na sreću, imala sam mudru ženu ispred sebe. Onu koja ne daje odgovore. Onu koja zna kako jednostavno sjediti u težini s nekim. Biti s onim što je nelagodno. I pritom biti beskrajno prisutna i blaga, s povjerenjem u sve ono što osjećam. I s povjerenjem da će upravo tada izroniti ono što treba, ono životno i iskonsko.

Osjećaj za kojim svi čeznemo

Pitala me je jednostavno pitanje: što želim, koji osjećaj mi treba? A ja sam joj pričala o osjećaju prostranosti, slobode i mira u svojim prsima, pokušavajući se povezati s njim. Osjećaj kada je jednostavno sve u redu, neovisno o tome što je oko mene. I pitala me je kada to imam sa svojom djecom, i još važnije, kada to imam sa svojim mužem. Došla mi je slika večeri u kojoj na kraju ludog dana čitamo priču pred spavanje (onda kada actually uspijemo s mirom leći), sklupčani svi u krevetu i polijepljeni jedni po drugima. I kada s njim dočekujem subotu ujutro, ležeći u krevetu bez žurbe, dok pomladak nešto svoje radi u dnevnom boravku, ne tražeći još doručak.

Tu se krio „odgovor.“ Odgovor mira. Kontakt. Bivanje. Usporavanje. Trenuci u kojima nema rješenja, već trenuci u kojima nam se tijela jednostavno sinkroniziraju. U kojima se povezujemo. U kojima smo „samo zajedno“. U kojima stvaramo svoje jedinstveno polje koje je dovoljno snažno da može (iz)držati sve izazove (svakodnevnog) života.

Povratak sebi. Povratak drugom. Povratak nama.

Nema tog sistema, niti vanjskog rješenja koje može zamijeniti ono što je iskonsko rješenje koje leži unutar nas. I u prostoru između nas.

Nisam protiv googlanja. Nisam protiv informiranja i edukacije. Dapače, duboko vjerujem da nam jedna kvalitetna knjiga može promijeniti život. Ili barem pokrenuti promjenu. No, to nikad nije i nikad neće zamijeniti činjenicu da je odgovor u nama. Odgovor je u djetetu ispred nas. Odgovor je u našem partneru i kontaktu kojem gradimo, iz dana u dan.

Moramo ponovno početi osluškivati, osjećati i samo biti, da bismo mogli vidjeti. A da bismo to mogli, moramo usporiti. A da bismo to mogli, moramo svoj pogled maknuti sa svega onog vanjskog što nam odvlači pažnju i usmjeriti ga na one koji su tu ispred nas. I na sebe.

Tražeći rješenja izvana, mi izbjegavamo kontakt, propuštajući ono najvažnije što imamo i trebamo. A kontakt se ne može dogoditi na brzinu. Ne može se dogoditi dok nam je pažnja podijeljena. Ne može se dogoditi dok stvarno ne uzmemo vrijeme i ne prepustimo se susretu – sa sobom i s drugima.

Zato kad god osjetite težinu, kad god vam postaje previše, kad god ne znate što biste, kad god ste nezadovoljni sobom ili onim što je izvan vas, prije nego krenete u akciju googlanja i traženja rješenja, zastanite i upitajte se – gdje nedostaje kontakta? Gdje meni treba više kontakta? Kako mogu usporiti i jasnije osjetiti sebe? Kako mogu usporiti i jasnije ugledati i osjetiti osobu ispred sebe – svoju bebu, svoje dijete, svojeg partnera, svog…

Tamo se krije odgovor.

Objava mama, prestani googlati za rješenjima. ona su u tebi i ispred tebe. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.