Danas je popularno biti stručnjak za mentalno zdravlje – djece, odraslih, majki, poslovnih žena. Popularno je stalno naglašavati svima, a osobito ženama, što je to što s njima ne valja, što treba popraviti, kako same sebe sabotiraju i što je to sve gdje griješe, nisu dovoljno dobre i štete same sebi, svojoj djeci, svom biznisu.

Ja to zovem trigger marketing. Prvo ću ti reći što to činiš krivo, a svi činimo svašta “krivo”, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo.

I da se razumijemo, ja vjerujem u osobnu odgovornost. I primjenjujem je na sebi, možda čak i previše jer sam iznutra i izvana zatrovana onim stalnim osjećajem nedovoljnosti. No, taj osjećaj nije nešto što treba gurkati i poticati. Već se usmjeriti na ono dobro u nama, na nježnost prema sebi i razumijevanje sebe prvo, a iz tog mjesta dolazi spontano razumijevanje drugih, kao i veći kapaciteti za razumijevanje sebe, svojih mehanizama otpora i mijenjanje istih. Većina žena koje znam (a znam ih stotine), već je dovoljno samokritična. Već dovoljno često ide drvljem i kamenjem na same sebe i već dovoljno, a rekla bih i previše, procjenjuje svoju vrijednost. I to kroz iskrivljene leće umještene u djetinjstvu, podržane u školstvu i unaprijeđene poslom, društvenim mrežama ali i društvom u cijelosti.

Zato te marketinške metode i pale na nama. Već mislimo da griješimo u većini svojih životnih uloga, već se smatramo nedovoljnima i već imamo glas u sebi koji nam servira okidače.

Ima onda smisla da padamo na to kad nas netko ukori. Kad nam ukaže na neke greške koje u ustima tih ljudi više nisu samo obična svakodnevna ljudskost i nesavršenost nego grozno i ogromno čudovište na kojem trebamo „raditi“ kako bi nas progutala i pretvorila u kompletna čudovišta. Sjedne to kao masaža koja te istovremeno boli i paše ti. Zaboli te jer u svakoj toj tvrdnji ima zrnce istine, ali ti i godi jer postoji rješenje – brzo i efikasno i po toj i toj cijeni.

Daleko od toga da ja mislim da nam stručnjaci za mentalno zdravlje nisu potrebni ili da nemaju pravo na novac i zaradu. Pa i sama sa ženama radim na njihovom mentalnom zdravlju kroz pokret i ples, a u skorije vrijeme i kroz Gestalt psihoterapiju. I da, i u jednom i u drugom pojavljuju se trigeri, pojavljuju se otpori i pojavljuje se vrijeme i mjesto gdje nastupa nelagoda i suočavanje. No važno je da je to vrijeme i mjesto sa mnom, ne u samoći pred ekranom i pogledom prikovanim za još jedan reel koji ti ukazuje na to što ne valja s tobom.

Otpori i suočavanje su tu da ih osvijestimo i da sebi damo prvo kapacitet za to suočavanje. Zato ja nikad ne želim biti još jedan glas u ženskim umovima koji im šapće – to što misliš da si lošija od drugih, to je točno.

Najveći rad koji dolazi prije bilo kakvog suočavanja je rad na tom unutarnjem glasu. Polagano i kroz vrijeme on postaje manje grub i manje nasilan prema osobi samoj. Polagano i kroz vrijeme moj je glas prvi nakon samokritike koji žena čuje “u redu je draga, razumijem da ti je teško”. Malo pomalo cilj je da taj glas bude njen – glas žene same koja na svoju grešku ne reagira odmah kao vlastita zločesta maćeha nego kao nježna i mudra mama. Mama koja zna kad je vrijeme za teške stvari, kad za suočavanje, a kad je naprosto vrijeme za odmor. Mama koja je blaga i nježna, jer ona arhetipski stroga već je u ženama i predobro razvijena.

I svjesna sam da je ovaj tekst prepun generalizacija, ali govorim na temelju vlastitog iskustva sa ženama. Ženama kojima sam okružena, a koje su najčešće one koje rade na sebi i koje brinu o svom mentalnom zdravlju.

Ujedno, upravo su one i te koje će pogledati reelove, tekstove i reklame koje im prodaju po principu trigger marketinga jer su one te koje su najviše zainteresirane za to kako biti bolja okolnost za sebe i za druge.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Živiš, učiš i mijenjaš se, pa tako i ja sama. Nekoć sam s manje iskustva i manje godina i ja bila gruba prema sebi pa stoga i grublja prema ženama oko sebe. Kad sam bila puno mlađa, a osobito negdje prije i oko tridesete, bila sam uvjerena da sebe trebam bičevati dok s kapljama krvi ne dosegnem sveti gral svoje najbolje verzije. Bljak. Danas znam da takva verzija ne postoji, ali postoji ona verzija mene koja se ne bičuje zbog svake najmanje greške, koja se njeguje i koja se prihvaća. Ma ne samo prihvaća već radikalno prihvaća čak i u onim trenucima kad sam anksiozna ili tužna, kad moje reakcije nisu adekvatne situaciji, kad nisam idealnog zdravlja ili kad besciljno skrolam po Netflixu ili Instagramu u potrazi za utjehom koja ne dolazi. Da, i to sam ja. Da, i to ću uvijek jednim dijelom biti ja.

Radikalno prihvaćanje ne izuzima me od odgovornosti, čak štoviše daje mi kapacitet da popravim ako mogu neke greške koje sam napravila, da se trgnem s kauča i prošećem i da ugasim telefon i budem prisutna s djecom.

Malo sam ovakva, malo onakva. Kao i većina mama. Odnosno, sve mame koje ja osobno poznajem, a koje iskreno dijele svoje borbe u našim malim, a i velikim krugovima. I zato svaki put kad čujem reel koji prodikuje upravo njima – mamama, poduzetnicama, ženama koje daju sve od sebe da izbalansiraju potrebe svih uloga u svom životu – gasim ekran. A kad slušam neko beskrajno jadno popovanje o tome zašto današnja žena /mama / poduzetnica nije uspjela u x ili y stvari (spoiler alert: sama je kriva), i onda još pročitam – ako te ova moja objava trigerirala, možda je vrijeme da pogledaš u sebe – istinski dobijem nagon za povraćanjem. Sve mi se lampice upale i svaku ženu koja u tom trenu pomisli kako ne valja, uzela bih u zagrljaj, pustila ju da se isplače na mom ramenu i nježno šapnula “daješ što možeš i koliko možeš, s onim što imaš – i to je dovoljno“.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Današnje mame su pod udarom više nego ikad prije (i tate, ali manje, a i to nije moja tema). Te moraš izgledati kao da ti je dvadeset, a ne četrdeset, a ako i uspiješ u tome opet ne valja jer si uložila previše vremena u sebe i svoje tijelo, umjesto da si bila s djecom. Nadalje, ako tvoj biznis ili tvoja karijera nisu top topova, onda sigurno ti ne valjaš jer evo ona može, ona je uspjela, ona ima karijeru i šesteroznamenkastu zaradu, a ti nemaš i ti ne valjaš. Ne pitaš se kako si odrasla, kakav imaš sustav podrške i je li tebi to uopće „u zvijezdama“. Ako pak imaš karijeru, hej ženo, a tko ti pazi na djecu? Kako imaš karijeru kad bi trebala biti doma s djecom, mijesiti tijesto za kruh i s radošću dočekivati svog muža. Ako ne izgledaš kao da ti je dvadeset, a imaš četrdeset, zapustila si se. Bora na čelu? Ne držiš do sebe, treba ti botox. Trbuščić? Evo ti novih 43 pravila što da jedeš i koliko da treniraš da nestane. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje.

Igra je to u kojoj ne možeš pobijediti. Ne pobjeđuju ni oni koji te tjeraju da je igraš.

I oni i one su prepuni i prepune svojih izazova, svojih nesigurnosti. Nikome nije sve sjajno svo vrijeme. Svi smo oštećeni i svi smo baš zato tako zanimljivi, tako živi i tako predivni.

U svijetu u kojem ti stalno žele pokazati što s tobom ne valja, ja želim biti svijetlo koje će osvijetliti ono dobro u tebi. I pojačati to.

Objava prvo ću ti reći što to činiš krivo, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zaboravite sve što ste mislili da znate o “superženama”. Nije snaga u tome da sve stižeš, da si uvijek dostupna, nasmijana i savršena. Prava superžena je ona koja zna stati, reći “dosta” i postaviti granice.

U novoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu razgovaramo s Petrom Vujović – ženom koja pomiče granice i ruši stereotipe. Majka, supruga, profesorica u Beču, autorica zbirke kratkih priča “Dnevnik superžene” – Petra s nama dijeli iskrenu, britku i humorističnu priču o vlastitom putu od iscrpljene perfekcionistice do žene koja zna birati sebe.

Danas je s nama Petra Vujović, žena koja se ne boji izaći iz zone komfora kako bi otkrila istinu o sebi ali i društvu u kome živi, majka i supruga koja obitelj vidi kao team kojem je ona menadžerica, profesorica iz Beča zaposlena na pedagoškom fakultetu te u školi za djecu i mlade s posebnim potrebama koji su je naučili kako život ne treba preozbiljno shvaćati, kao i autorica zbirke kratkih priča ‘Dnevnik superžene’ u kojoj bez dlake na jeziku, (auto)ironično, kritički, ali prije svega humoristično progovara o svemu što je ‘žulja’.

Pričamo o tome kako je postala ‘superžena’ koja pokušava biti sve: uspješna, snažna, uvijek dostupna – i kako je shvatila da taj put vodi ravno u iscrpljenost, tjeskobu i gubitak sebe, kao i da postoji bolji način – put svjesnog donošenja odluka, oslobađanja od tuđih očekivanja, projekcija i želja, a otkrivanja vlastitih granica, potreba i ciljeva.

Ovo je razgovor o tome zašto bismo ponekad radije bile superman nego ‘supermama’ ili ‘superžena’, što možemo naučiti od muškaraca, kako svijet doživljava ‘superženu’ koja je naučila reći ‘NE’ i dozvoliti tako drugima da preuzmu odgovornost, o radu u multikulturanom Beču, o tome trpe li fine djevojke češće mobbing, koju cijenu plaća dobra djevojka kad pokušava biti savršena, kako biti više praktična, a manje žrtva, zašto su samo loše djevojke glasne, zašto se moral društva mjeri po čistoći žene, boji li se društvo samosvjesnih žena, možemo li bez grižnje savjesti, o simbiozi žene i boli, kada treba, a kada ne treba trpjeti, o ženskoj seksualnosti i mnogim drugim bitnim temama.

Ako osjećaš da nisi dovoljno hrabra da postaviš granice i izboriš se za sebe, ili ti pak često govore da si kontradiktorna, preglasna, histerična, prkosna, preslobodna, u svom filmu, ukratko, previše ‘ovo’, a premalo ‘ono’ – ovo je epizoda baš za tebe.

Podcast Iskreno o majčinstvu možeš slušati na Spotifyu, YouTube, Apple Podcastu, Deezeru i svim većim streaming platformama.

Objava zašto superžene najbrže izgore (i kako stati prije nego bude kasno) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Više od 150 roditelja, stručnjaka koji rade s djecom i drugih zainteresiranih došlo je poslušati predavanja i panel rasprave posvećene mentalnom zdravlju na drugoj po redu održanoj konferenciji Split za djecu.

– Osim naših lokalnih stručnjaka, predavači su stigli iz Zagreba, Čakovca i Rijeke, dok su u publici bili i roditelji iz Dubrovnika, Metkovića, Trogira… Svi su bili privučeni sveobuhvatnim pristupom temi mentalnog zdravlja djece i mladih, posebice zbog sudjelovanja mladih te naglaska na mentalno zdravlje roditelja, odgojitelja i nastavnika, istaknula je organizatorica Romana Ban, pokretačica platforme Split za djecu.

Program su otvorili srednjoškolci iz V. gimnazije Vladimir Nazor debatom na temu ‘Donose li društvene mreže mladima više štete ili koristi?’. Gimnazijalci su se odlično snašli u iznošenju i argumentiranju svojih stavova ‘za’ i ‘protiv’ društvenih mreža, a na kraju su pozvali publiku da sama procijeni kojoj će se strani prikloniti.

Uslijedila su tri predavanja; psihologinja Žana Pavlović podijelila je iskustva i savjete iz prakse o utjecaju tehnologije na mentalno zdravlje, kineziologinja Ivana Kvasina istaknula je važnost tjelesne aktivnosti i sporta za mentalnu, emocionalnu i duhovnu dobrobit (sport kao priprema za život!), dok je doktorandica Psihosocijalnih studija i Pedagogije Jasmina Veselko vrlo emotivno govorila o utjecaju obiteljskih odnosa na mentalno zdravlje djece.

Prvi dio konferencije zaključen je panel raspravom ‘Što (ne) činimo za mentalno zdravlje splitske dice?’, na kojoj su, pod moderatorskom palicom Neurofeedback trenerice i edukantice dječje psihoterapije Željke Radnić, govorile dr.med. Radenka Kuzmanić Šamija (Poliklinika Pediatrics Plus), Marina Vidović (Udruga Feniks), Đordana Barbarić (Udruga MoST), Blaženka Klarić (Tim za psihološke krizne intervencije u SDŽ) i Mirela Grbić (Nastavni zavod za javno zdravstvo).

Panelistice su otvoreno govorile o nedostacima odgojno-obrazovnog i zdravstvenog sustava, istaknule važnost prevencije i naglasile potrebu da se djeca i mladi stave u fokus svih javnih politika.

Na pauzi su sudionici imali priliku međusobno podijeliti dojmove i upoznati se sa zdravim proizvodima hrvatskih OPG-ova koje je predstavila Bioteka Split.

Drugi dio konferencije bio je posvećen mentalnom zdravlju roditelja i stručnjaka koji rade s djecom.

Irena Orlović, psihoterapeutkinja i osnivačica prve Međunarodne škole Harfa u Splitu, govorila je o važnosti rada na sebi za suočavanje sa životnim gubicima i o utjecaju odnosa s roditeljima u djetinjstvu na kasniji razvoj.

Magistre ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja Dajana Ćosić Šurlin i Ana Mašković održale su odlično predavanje o mentalnom zdravlju roditelja i stručnjaka koji rade s djecom, posebno se osvrnuvši na izazove i predrasude s kojima se suočavaju odgojiteljice u vrtićima, od sve većeg broja djece s poteškoćama u razvoju do suradnje s roditeljima.

Tea Resanović je magistra pedagogije koja je u svom predavanju o važnosti podrške roditeljima u izazovima suvremenog društva predstavila ‘Inicijativu za pedagoško obrazovanje roditelja’, čija je jedna od pokretačica.

Konferencija je završena emotivnom panel raspravom ‘A što kad mama nije dobro?’, na kojoj su o različitim životno-roditeljskim izazovima, uz moderiranje organizatorice Romane Ban, govorile redateljica, spisateljica i psihoterapeutkinja u edukaciji Bruna Bajić, glumica, autorica dokumentarne monodrame Novorođena, doula, porođajna edukatorica i prenatalna somatska terapeutkinja u edukaciji Dea Maria Računica i pravnica i suosnivačica portala Supermame Sonja Švajhler.

Govoreći o suicidu u obitelji, procesu žalovanja pred djecom, samohranom majčinstvu i izazovima u partnerskom odnosu, sve panelistice su istaknule da su majčinstvo doživjele kao duboko transformativan proces.

– Uz nadu da će obitelji, udruge i institucije još više raditi na preventivnim aktivnostima za ulaganje u mentalno zdravlje te da će KBC Split uskoro oformiti odjel za psihijatrijske slučajeve djece i adolescenata, za što sam čula da trenutno nije slučaj, zahvaljujem svim sudionicima i publici na znanju, savjetima, interakciji i emocijama koje su zajedno stvorili! Veliko hvala i sponzorima koji su omogućili održavanje ove konferencije: Poliklinici Doctus, Bioteci Split i Hotelu Ambasador Split. Najave nadolazećih događaja za djecu i roditelje pratite na kanalima ‘Split za djecu’, poziva Romana Ban.

Objava Split stavlja mentalno zdravlje djece i mladih u središte pozornosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dvije stručnjakinje koje već više od tri godine na društvenim mrežama dijele psihoedukativni sadržaj s ciljem promicanja važnosti mentalnog zdravlja, Jelena i Anđela, osmislile su dvodnevni retreat za sve žene koje žele provesti dva dana educirajući se, družeći i odmarajući, na idiličnoj lokaciji na Plitvičkim jezerima.

Riječ je o retreatu “Putovanje prema sebi” kojeg su pokrenule zajedno s kreativnom agencijom Abrienne, a namijenjen je ženama koje su umorne od vlastite užurbane svakodnevice, kojima stres i životni tempo dirigiraju ostalim aspektima života, kao i onima koje su željne novih iskustava, učenja, povezivanja i upoznavanja.

Ideja o retreatu rodila se spontano, ali i kao odgovor na potrebe žena koje se bez obzira na dob, posao ili interese nerijetko nađu u situacijama visokog stresa te s njime žive godinama što može ostaviti brojne posljedice na psihofizičko zdravlje. Upravo se u takvim situacijama mogu javiti i poteškoće u odnosu prema sebi, hrani i tijelu, ali i u odnosima s bližnjima ili okolinom kao i manjak produktivnosti i ravnoteže između privatnog i poslovnog života.

Ovo su i neke od tema o kojima će predavačice govoriti tijekom dva dana koja predviđaju i samostalno vrijeme za sebe, vođene šetnje u prirodi kao i praktične radionice. Spoj educiranja, druženja, odmora, povezivanja sa sobom i prirodom, ali i s drugima omogućuju svakoj sudionici jedinstveno iskustvo koje osnažuje, ohrabruje i potiče.

“Briga o vlastitom mentalnom zdravlju, kao i fizičkom, trebala bi nam biti dio svakodnevne higijene kako bi mogli živjeti u današnjem svijetu gdje smo često okruženi raznim pritiscima i “moranjima.”, ističu voditeljice, dr.sc. psihologije Anđela Đinđić i mag.psych. Jelena Ćubelić.

Na kraju, želja nam je da ovo dvodnevno “Putovanje prema sebi”, koje će se održati u luksuznom resortu Fenomen Plitvice, bude prvi i ohrabrujući korak svake sudionice da nastavi dalje koračati prema sebi s ciljem kvalitetnijeg, zdravijeg i boljeg načina života.

Drugo izdanje retreata održat će se 24.-25. veljače 2024., a detaljne informacije možete pronaći na službenom Instagram profilu @putovanjepremasebi i na www.psycro.org

Objava sanjate o vikendu samo za sebe na kojem će vam vaše zdravlje biti zahvalno? imamo pravu adresu za vas! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko su povezani prehrana i mentalno zdravlje? Može li hrana imati utjecaj na to kako se osjećamo?

Sandra Krstev Barać, magistrica je nutricionizma s preko 15 godina iskustva u nutricionističkom savjetovanju i edukaciji javnosti i stručnjaka o odnosu prehrane i zdravlja. Autorica je brojnih stručnih i popularnih članaka o hrani i prehrani objavljenih u različitim tiskanim i elektronskim medijima. Trenutno surađuje s udrugom P.I.N.K.- life za oboljele od malignih bolesti, dio je stručnog tima Onkologija.net – onkološke mreže s ciljem pružanja sveobuhvatne potpore onkološkim bolesnicima te dio stručnog tima LittleDot platforme za podršku roditeljima po pitanjima zdravlja, rasta i razvoja djeteta. U vlastitom savjetovalištu, također, svakodnevno radi s klijentima s kroničnim bolestima poput autoimunih bolesti, tegoba sa štitnjačom, probavnih tegoba, hormonalnih poremećaja, dermatoloških stanja, kao i s onkološkim bolesnicima. Član je Hrvatskog društva nutricionista i dijetetičara.

Koja je razlika između klasične i funkcionalne medicine? Čime se funkcionalna medicina bavi?

Osnovna razlika između konvencionalne i funkcionalne medicine je u samom pristupu zdravlju i liječenju tegoba. Tako je konvencionalna medicina orijentirana ka akutnom liječenju, postavljanju dijagnoze i rješavanju simptoma što je nezamjenjiv recept kod akutnih stanja poput bakterijskih infekcija, stanja koji zahtijevaju operaciju ili uznapredovalih bolesti gdje je bitno lijekovima sanirati stanje. No, ovakav pristup nerijetko daje loše rezultate kod dugotrajnih, kroničnih bolesti i stanja, s kojima se većina muči na dnevnoj bazi i koji su često posljedica neadekvatne prehrane, nedovoljnog kretanja ili kaotičnog životnog stila.

Upravo zbog ograničenja konvencionalnog pristupa u tretiranju hormonalnih tegoba, tegoba štitnjače, autoimunih bolesti, dermatoloških stanja i drugih kroničnih tegoba se i razvila funkcionalna medicina kao pristup zdravlju u kojem je osnovna ideja otkriti kako i zašto je došlo do razvoja bolesti te na koji način možemo na prirodan način, modifikacijama prehrane, ali i cjelokupnog životnog stila, iscijeliti tijelo.

“Poanta funkcionalne medicine je, u stvari, pronaći korijenski uzrok nastanka tegoba te povratiti optimalnu funkciju organa i sustava i time osigurati optimalno zdravlje.”

Koliko su povezani prehrana i mentalno zdravlje? Može li hrana imati utjecaj na to kako se osjećamo?

Brojne studije pokazuju kako na naše raspoloženje, kognitivne procese, razinu energije i općeniti mentalni wellbeing uvelike utječe ono što jedemo. Danas postoje i saznanja kako raznolika i pravilna prehrana smanjuje i rizik razvoja simptoma anksioznosti i depresije. Kada razmislimo, to itekako ima smisla – za proizvodnju „hormona sreće“, serotonina potreban nam je triptofan, esencijalna aminokiselina koju nalazimo u puretini, jajima, zobi, ali i omiljenoj čokoladi. I za proizvodnju drugih neurotransmitera trebamo brojne gradivne materijale, ali i kofaktore poput vitamina C i cinka koje opet unosimo prehranom. A to su samo neki primjeri.
Vjerojatno i sami možete posvjedočiti kako se osjećate bolje kada jedete zdravo, no da je poveznica prehrane i mentalnog zdravlja uistinu snažna potvrđuje i relativno nova grana znanosti – nutritivna psihijatrija koja upravo proučava kako prehrana utječe na naše emocije, raspoloženje, ponašanje, ali i kako možemo prehranom i dodacima prehrani pomoći si u borbi protiv mentalnih bolesti i poremećaja.

Sve su više u porastu depresija i anksioznost, kako kod odraslih tako i kod djece. Iako postoji niz faktora koji na to mogu utjecati koliki je zapravo utjecaj hrane koju konzumiramo? Misliš li da se danas hranimo lošije nego prije i zašto je to tako?

Danas dobro znamo kako je tipična zapadnjačka prehrana odnosno prehrana koja obiluje rafiniranim šećerima i trans masnoćama iz procesiranih proizvoda jedan od čimbenika koji se povezuje i s anksioznošću i depresijom. Osim što ne osigurava sve potrebne hranjive tvari, takav obrazac prehrane djeluje izuzetno upalno na naš organizam i pogoduje debljanju što opet dodatno doprinosi poremećajima raspoloženja.

S obzirom da su Hrvati na čelu europske ljestvice kada govorimo o suvišnim kilogramima rekla bih da kao nacija imamo loše prehrambene navike. Većini se povrće i voće ne nalazi svakodnevno na tanjuru, a za jednu mediteransku zemlju jedemo malo ribe. Mislim da dobar dio ovakve neslavne statistike dugujemo manjku svjesnosti i edukacije o tome što je pravilna prehrana i zašto je bitno jesti zdravo. Svakako ne pomaže niti užurbani životni ritam koji se proteklih godina uvukao u naše gradove, a zbog kojeg ljudi često nemaju vremena biraju gotove i polugotove obroke ili fast food.

Koliko je važno zdravlje crijeva?

Vjerovali ili ne, kada govorimo o mentalnom zdravlju ključno je da su nam crijeva zdrava. Dobro je poznato kako postoji osovina crijevo – mozak odnosno dvosmjerna veze kojom mozak i crijevo komuniciraju. Ova je poveznica izuzetno kompleksna i odvija se putem nekoliko mehanizama.

Upravo zbog utjecaja crijeva na rad mozga i živčanog sustava, crijeva često nazivamo „drugim mozgom“. Zato je kod svih mentalnih tegoba od ključne važnosti prehranom osigurati optimalnu funkciju probave.

Dodatno, danas znamo kako i crijevni mikrobiom tu igra važnu ulogu. Tako bakterije u našim crijevima proizvode cijeli niz neurotransmitera, kratkolančanih masnih kiselina i drugih metabolita koji, među ostalim, utječu na naše raspoloženje i mentalno stanje. Veza mikrobiom-crijeva-mozak je toliko snažna da se u novije vrijeme razvila posebna vrsta probiotika koje nazivamo psihobiotici, a koji mogu poslužiti kao prirodna pomoć kod poremećaja raspoloženja.

“Kada govorimo o mentalnom zdravlju ključno je da su nam crijeva zdrava.”

Koje bi namirnice svakako trebali izbjegavati?

Na prvom mjestu savjetujem izbjegavati hranu bogata šećerima i praznim kalorijama koji nerijetko služe kao stimulansi u smislu brzog izvora energije, ali i kao način potiskivanja negativnih emocija. Tu prvenstveno mislim na sve tipove slatkiša, ali i krafne, čokoladne namaze, kekse i druge slatke zalogaje. Slično vrijedi i za brzu hranu (s razlogom se naziva junk hrana), što znači da bi se burgeri, hot dogovi, pommes frittes i slični obroci trebali na vašem tanjuru naći vrlo rijetko. Nepoželjni su i industrijski sokovi, posebice gazirana pića (izuzev mineralne vode), energetski napitci, a i kofein koji kod osjetljivih ljudi dokazano pridonosi anksioznosti.

“Većini se Hrvata povrće i voće ne nalazi svakodnevno na tanjuru, a za jednu mediteransku zemlju jedemo malo ribe.”

Koje su to supernamirnice za mozak i zdravlje općenito i zašto?

Prehranu je najbolje gledati kao cjelinu; bitno je da jedemo redovito, biramo raznolike namirnice i da u svakom obroku (ili barem većini njih) uz vlakna osiguramo i dovoljno proteina i zdrave masnoće. Ipak, postoje neke namirnice koje možemo smatrati superjunacima kada govorimo o našem zdravlju i to posebice zdravlje mozga, a tu se ističe:

1. Masna riba osobito losos koji obiluje blagotvornim omega 3 masnim kiselinama koje štite naš mozak, ali i karotenoidima zaslužnim za njegovu boju, a koji nama služe kao važan antioksidans.
2. Zeleno lisnato povrće poput blitve, špinata, kelja koji obiluju antioksidansima, ali i folatima i vitaminom K redom nutrijentima važnim za zdravlje mozga.
3. Ekstra djevičansko maslinovo ulje je važan izvor polifenola i mononezasićenih masnih kiselina koji štite naše krvne žile, ali i utječu povoljno na mentalno zdravlje.
4. Bobičasto voće je moćan izvor antioksidansa i to posebice flavonoida za koje se smatra da povoljno utječu na mozak i pamćenje.
5. Orasi sadrže proteine i zdrave masnoće koje naš mozak voli.

Istraživanja su pokazala kako šećer povećava rizik od depresije. Kako se riješiti ovisnosti o slatkom i općenito o junk food-u i slično?

Točno, šećer odnosno loša glikemija (razine glukoza u krvi) je jedan od čimbenika koji pridonosi razvoju i anksioznih i depresivnih stanja. Previše šećera u prehrani povećava i proizvodnju upalnih molekula, predstavlja stres za organizam i intenzivno „troši“ vitamine B kompleksa što se sve negativno odražava na naše raspoloženje i mentalno stanje. Zato je jako bitno staviti pod kontrolu ovisnost o slatkom.

Borba protiv neodoljive želje za slatkim zalogajima nije laka, zahtijeva motivaciju i disciplinu, ali je uz malo planiranja zadatak znatno lakši. Ključni koraci u borbi protiv slatke ovisnosti su redovito doručkovanje te ne preskakanje obroka. Redoviti obroci (3 glavna i 2 međuobroka) stabiliziraju razinu šećera u krvi, zbog čega ne dolazi do napadaja gladi te je znatno manja vjerojatnost posezanja za brzim izvorima energije odnosno šećerima.

Potpuno izbacivanje šećera iz prehrane je inače najbolji način borbe protiv ovisnosti, no u većini slučajeva teško provediv cilj. Stoga je najbolji put do života bez šećernih poslastica postupno smanjivanje njihovog unosa kako bi se osigurala psihička i fizička prilagodba organizma na život bez slatkog „sedativa“.

“Šećer odnosno loša glikemija (razine glukoza u krvi) je jedan od čimbenika koji pridonosi razvoju anksioznih i depresivnih stanja.”

Imaš li neki savjet za majke koje prolaze kroz razne hormonalne promjene? Kako nam prehrana može biti saveznik?

Dvije su ključne stvari koje se mogu preporučiti svim majkama koje bore bitku s hormonalnim promjenama i tegobama koje one nose sa sobom. I tu jako je bitno održavati stabilnu glukozu u krvi, što znači da je potrebno redovito jesti, imati više manjih obroka u danu te uključiti proteine i zdrave masnoće u svaki obrok. Drugo je redovito na jelovniku imati namirnice iz skupine kupusnjača (kupus, brokula, kupus, cvjetača, kelj, prokulica) te svježe mljevene lanene sjemenke. Ovo su namirnice koje pozitivno utječu na metabolizam spolnih hormona i time nam pomažu uravnotežiti ih na prirodan način. Dodate li tome svakodnevno ispijanje zelenog čaja, hormoni će vam biti zahvalni.

Koliko su važni suplementi i koji?

Prehrana uvijek treba biti na prvom mjestu, no ponekad je vrlo teško prehranom osigurati sve što nam je potrebno, osobito ako su nam potrebne nešto veće doze nego što inače unosimo, što je čest slučaj. Kada je u pitanju mentalno zdravlje dodaci prehrani koji mogu biti od velike pomoću uključuju sinbiotike (kombinacija probiotika i prebiotika), vitamine B kompleksa, vitamin D, 5-HTP 5 hidroksitriptofan), GABA (gama- aminomaslačna kiselina), SAM (S -adenozil- L- metionin), da nabrojimo samo neke.

Je li zdrava prehrana skupa i komplicirana? Ili se radi samo o još jednom mitu?

Zdrava prehrana nije niti skupa niti mora biti komplicirana. Jedino što je potrebno je malo planiranja. Najbolji primjer su srdelice i pastrva kao ribe koje su izuzetno hranjive, a ujedno financijski povoljne.

Povrće i voće koje je sezonsko i lokalno uzgojeno je također povoljnije nego izvan sezone, a za uštedu je primjerice dobra ideja i u teglicama uzgajati vlastite začine. Za pravilnu prehranu uz ograničen budžet potrebno je imati na umu da nam je dnevno potrebno mesa koliko stane u naš dlan, stoga je bitno kontrolirati i porcije. Na taj način se rješava više problema – hrana se ne baca, manje se troši na nju, a ujedno se ne opterećuje organizam.

Što bi poručila svima onima koji su skeptični oko činjenice da prehrana igra veliku ulogu za naše zdravlje te da hrana itekako može biti lijek?

Mnogi nažalost hranu doživljavaju isključivo kao izvor energije, no ona je mnogo više od toga. Hrana je i informacija koja našim stanicama govori kako da funkcioniraju.

Apsolutno nije svejedno koju informaciju dajemo našim stanicama odnosno pružamo li im samo energiju iz upitnih prehrambenih odabira i time „hranimo“ metaboličke poremećaje, a onda i razvoj bolesti ili uz energiju osiguravamo i vitamine, minerale i antioksidanse i time dajemo signal za optimalnu funkciju naših organa i prevenciju bolesti. Odgovarajuća hrana nam pomaže i u oporavku kada bolesti već nastupi.

“Pravilna prehrana je stil života, a ne pomodni trend te nezaobilazni kotačić želite li biti vitalni i zdravo starjeti.”

Ovaj tekst objavljen je originalno u rujanskom broju Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava utjecaj prehrane na mentalno zdravlje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu.

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razriješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji.

No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga.

“Naime, mislim da su traume nastale tako rano u djetinjstvo uvjetovane stanjem naših roditelja, ali s druge strane i nizom sitnih okolnosti koje čak ne moraju ni značiti roditeljsku grešku.”

Već kao vrlo maleni, mi imamo svoju percepciju svijeta oko sebe, svoj doživljaj stvari i svoje velike emocije koje još ne razumijemo, ali itekako osjećamo. I onda jedan pogled ili riječ, koja čak i nema toksičnu konotaciju, u nama stvori ranu. Dolazak brata ili sestre, trenutak samoće kad nam je bilo potrebno društvo ili samo neka promjena u rutini i već je nastala trauma.

I kad kažem da je stvar dublja, onda mislim i na to da traume ne nastaju samo u našem djetinjstvu. Traume se naslažu jedna na drugu od najranije dobi pa nadalje i uopće ne moraju značiti neke teške trenutke u klasičnom smislu. To su naprosto samo događaji koji su nas u tom trenutku obilježili, povrijedili i uklesali se u naše tijelo kao rane. I te rane bole. Čak i kad radiš na sebi, čak i kad razgovaraš, čak i kad si svjesna sebe i svijeta oko sebe, rane i dalje peckaju. Ostale su zabilježene u našem tijelu, a mi ih uporno okušavamo riješiti.

I uspijemo. One zarastu, osuše se, nisu više krvave, ali ožiljci ostaju.

I onda kad nam netko svojim pogledom, riječju ili nehotičnim djelom začačka po starom ožiljku, mi ponovno krvarimo. A kako krvarimo može nam odrediti postojanje.

Mnogi od nas će se praviti da krvi nema. Nastaviti sve u životu kao da ništa nije bilo. Zatvorit će se u svoj svijet, u posao, ovisnost, televiziju, neki odnos. Nestat će u glavi.

“Mnogi od nas ranu će trpjeti i osjećati, ali jednostavno se praviti kao da ne postoji, tako unoseći krv i tamo gdje boli nema.”

I mnogi od nas tako će proživjeti čitav život. Ponekad sretniji, ponekad nesretniji, zavisi o tome je li rana zatvorena ili se opet otvorila.
Neki će pričati o rani. Osjetiti je emocionalno ili umno. Izanalizirati je do besvijesti, dok više ne bude imala tako veliku snagu nad njima. No problem s ranom jest što ona nije u umu, nego u tijelu. Sve su rane tjelesne rane. A tijelo ne pruža krajnje rješenje i razrješenje, ali može pružiti nešto drugo. Dopuštanje. Osjećanje. Prepuštanje. Melem.

Zato istinski vjerujem da pravog mentalnog zdravlja nema bez tijela. Ono nam je dano kako bismo živjeli u njemu, a ne daleko od njega, odsječenih glava i srca zakopanih u betonu neizraženih emocija.

“Dok nismo spremni istinski zaroniti u emociju, tijelom, do tada samo lijepimo flastere i umom liječimo ono što je puno dublje od misli.”

I rekla bih, nema konačnog rješenja. Barem ga ja još nisam osjetila (otkrila). Tijelo naprosto pruža mogućnost da samo uvijek ispočetka susretnemo svoju ogoljenu bit i emocije bez zadrške. Tijelo nam pruža mogućnost da se nasmijemo do suza ili da isplačemo dušu. Tijelo nam pruža mogućnost da te emocije onda mentalno rastvorimo ili ne. I uvijek je tu za tu mogućnost. Svaki put kad kliknemo u krivi file (ili pravi, zavisi kako gledaš), svaki put kad se ona rana ponovno rastvori i svaki put kad gubimo sebe, zaron u tijelo vraća nas duboko, duboko unutra.
Znale bi o tome puno više yoga majstorice i znale bi to dobro objasniti s one stručne strane. Ja znam samo ono što sam sama prošla i što još uvijek prolazim. Emocije kroz pokretanje tijela, kroz ples. Znam i ono kad ih ne želim osjetiti, pa ostanem prisutna od ramena prema gore, odsječena tijela iako znam sve što znam i probala sam sve što sam prošla. Jer i za to treba imati kapaciteta kojeg nemaš uvijek u životu i u svakoj situaciji.

“No kad uspiješ skupiti hrabrosti i ući u svoju esenciju, mogu se dogoditi čuda.”

Pokretanjem trupa u velikim krugovima i prsima potisnutim prema gore, otvorit ćemo srce doslovno i metaforički. I ako uz to uspijemo zanemariti blebetanje uma, prsa će postati poput propusne membrane i bez da znamo zašto točno, osjetit će neke stare i neke nove boli. Boli, ali i ljubav. Nema djelomične propusnosti. Punoća boli je jedina koja omogućuje punoću radosti, ljubavi i ljepote.

Ako pokrenemo svoju zdjelicu, kukove, bokove, u velikim krugovima, lomeći ustaljenost obrazaca kretanja i puštajući da u nama krckaju kosti srasle s ustezanjima, malenošću i mizoginijom, osjetit ćemo ekstazu i užitak. I opet bol.

“Jer pod jarmom patrijarhata i ranjavanja ženske biti tisućljećima godina naši su kukovi postali kocke umjesto krugovi. Tvrdi umjesto mekani. I zato tako to boli. Doslovno i metaforički.”

Imaš osjećaj kao da želiš natjerati planinu da se pokrene. A zapravo samo pokrećeš neizraženu sebe. Sebe malu činiš velikom. Sebe slomljenu osjećaš lijepom. Sebe racionalnu puštaš u emotivni vrtlog.

Uz to sve, tu je i muzika. Odabirom prave još više golicaš emocije i tjeraš ih na površinu. Tugaljiva će pjesma svojim stihovima poškakljati tvoja sjećanja na neprežaljenu osobu, strastveni metal razbudit će ljutu tebe, a neka lagana melodija sa snažnim basom zavući će ti se u zdjelicu i potaknuti je na još više užitka.

I sve je to jednostavno. Jednostavno ali i teško.

“I nije uvijek sve u mindsetu, sve u glavi, sve u forsiranju sebe na promjenu. Nekad je u bivanju. Nježnom glasu koji zna da će doći vrijeme, ali nije još.”

Šapatu koji ti dopušta i da budeš slaba. Pokretu malom, malo većem, pa još malo većem. I dodiru. Puno dodira. Na duhovnoj i tjelesnoj razini. Nježno prema sebi. Uvijek. Tijelo zna.

Ovaj tekst objavljen je originalno u rujanskom broju Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava tijelo, emocije i mentalno zdravlje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošlo je nešto više od dva mjeseca otkako sam objavila prvi tekst o majčinstvu. Iza nas je jedan jako lipi zabavni period laganog tempa i jedan prilično izazovan koji se poklopio s dolaskom proljeća, ove godine prilično šućmurastog i išempjanog. Oba su sastavnice cikličkog procesa življenja i učenja.

Danas se želim osvrnuti na nevidljive terete majčinstva, temu za koju se u jednoj Instagram anketi pokazao veliki interes.

Nevidljivi teret ili posao je svakodnevni behind-the-scenes rad koji osoba mora zapamtiti i obaviti kako bi neka organizacija funkcionirala normalno. U slučaju roditeljstva, najčešće majčinstva, to je držanje četiri kantuna kuće plus održavanje krova i okućnice.

To su brojne stvari fizičke, mentalne, emocionalne i logističke naravi koje žena nosi na ramenima pored očigledne ogromne odgovornosti za novi život. Njih nitko ne primjećuje, a bez istih bi se urušio barem jedan univerzum.

Nabrojit ću nekoliko primjera za ilustraciju:

• poznavanje rasporeda svih objekata u kućanstvu u svako doba,
• organizacija praktički svega, zakazivanje termina kod doktora i druženja s prijateljima,
• educiranje i analiziranje procesa razvoja,
• balans između prethodnog i intuicije,
• ostajanje cool pri dobivanju ne traženih savjeta i komentara,
• nastojanje da svi budu emocionalno namireni i da umor ne postane barijera življenju,
• i jedno nepresušno itd.

Problem s ovim obavezama je to što se marginaliziraju i uzimaju zdravo za gotovo, a usto koegzistiraju s kroničnom iscrpljenošću jer biti majka je izuzetno naporan fizički rad od kojeg nema odmora i konstantna mentalna angažiranost koncentrirana najviše na brigu o potrebama djeteta.

U uobičajenim postavkama, muškarci ovoga često nisu svjesni jer skoro je nemoguće solidarizirati se s nečim što nisi iskusio na sebi. Dobar dio drugih žena taj segment podrazumijeva smatrajući ga valjda poželjnim dijelom sazrijevanja jedne “poštene djevojke”. Hm.

Ali, žene zbog toga nerijetko pregore. Pogotovo u nježnom razdoblju porodiljnog. Suprotno tradicionalnim odgovorima na ovaj problem; to nije normalno! Naime, ne radi se samo o privremenom stanju neispavanosti koja će proći, već i nizu posljedica kao što je npr. lučenje kortizola koji blokira oksitocin, a svi znamo koliko je oksitocin važan u laktaciji. Ovo je ozbiljna tema koju treba definirati i valjano adresirati.

Jednog od onih težih dana, kad sam bila sama s teškom prehladom, kad nisam mogla podignuti ruke od malaksalosti ali sam čvrsto držala bèbèa, kad je T. bio daleko zbog posla i moja mater još dalje, nestalo mi je signala na telefonu i struje u stanu. To me neka providenca počastila.

Usred svog nereda, s ostacima ručka od neki dan kao jedinom opcijom za obrok, hrpom odjeće za peglanje, i gomilom želja za oporavak koje čekaju na pristojan odgovor, konačno sam pomislila – ma je*ote (pardon my French).

Konsolidirala sam se i ostatak dana igrala se sa svojim klupkom svemira kotrljajući ga po krevetu kao palačinku da se smije.

I, izignorirala sve drugo.

Par dana kasnije malo sam prizdravila i oprala kosu. Tješili su me da mi se uopće ne vidi umor, dapače. Da izgledam baš lijepo i svježe. Premda su za taj blagoslov zaslužni moji geni i dugogodišnje životne, a pogotovo prehrambene navike te disciplina glave, realno govoreći – to je više bila utjeha okolini nego meni.

Jer, majka mora biti zdrava, zar ne?

Da sumiram.

Zahvalna sam na podršci i razumijevanju kod partnera, kao i okolnosti da mi je cijela obitelj divna. Pored toga, puni me optimizmom osviještenost gajena kod superžena oko mene. Ali, bez obzira na sve, nažalost će svi nevidljivi tereti majčinstva za svijet upravo to i ostati. Nevidljivi.

Međutim, drage žene, baš zato nemojte da budu nevidljivi i vama. Pogledajte ih, posložite prioritete, povucite linije, iskomunicirajte jasno i skinite sa sebe sve suvišno.

Majka stvarno mora biti zdrava. Ali, i zadovoljna. Ako ni za šta drugo, a ono za svoje mladunče.

Objava majka mora biti zdrava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon dva mjeseca pauze, na blogu sam planirala nastaviti gdje sam stala. U nacrtima imam spreman tekst o hamburškom kvartu grijeha – Svetom Pavlu (St. Pauli).

Međutim, moj privatni dnevnik posljednjih sada skoro već godinu dana okupira primarno putovanje neke druge vrste. Putovanje potpune transformacije; najprije kroz trudnoću pa zatim i majčinstvo. I, dok sam ja još uvijek prije svega ja i trudim se to ne zaboravljati, ipak više nisam samo to. Taj “identity shift” nije prošao bez otpora iznutra.

Stoga sam prvi tekst poslije porođaja, ujedno i prvi u 2023. godini, odlučila posvetiti upravo misiji majčinstva.

“Making a decision to have a child – it’s momentous. It is to decide forever to have your heart go walking around outside your body.” — Elizabeth Stone

Tijelo kao hram…tuđi

Jedan od esencijalnih sastojaka mog životnog stila otkad znam za sebe je fizička aktivnost. Usko je povezana s unutarnjim mirom i samopouzdanjem. Trudnoća to nije promijenila te sam sve do zadnjeg dana održala disciplinu. Tijelo mi je to višestruko vratilo i 11. prosinca prilično lagano donijelo na svijet najdivnije biće u bližem i daljem univerzumu. Sve pod konac.

Onda je uslijedio postpartum. Period učvršćivanja veze s djetetom, uspostavljanja laktacije, zacjeljivanja i obnove. Također, i period gubitka kontrole o čemu nitko ne govori. Kroz to iskustvo proživjela sam neminovnost gore spomenutog pomaka identiteta.

Hormonalni uragan, fizička trauma od porođaja, deprivacija sna, nedostatak slobodnog vremena, ispadanje iz kolosijeka svih tokova dotadašnje svakodnevice, te ogromna odgovornost za koju osoba nikad ne može biti dovoljno spremna – neopisiv su izazov za ženu.

Dok sam s jedne strane, kao majka, svojim tijelom dala i sada hranim novi život, s druge strane sam, kao žena, nad istim tim tijelom izgubila kormilo. Ženska biološka funkcija kao da mi je oduzela žensku duhovnu dimenziju.

Otprilike šest i pol tjedana postpartuma vratila sam se na yoga mat. Taj povratak, koliko god osvježavajući, bio mi je užasno mučan. Moje tijelo, uvijek pažljivo tretirano kao hram moga bitka, na prostirci je pokazalo ranjivost na kakvu nikako nisam navikla. Željno dočekan trenutak kada sam se mogla vratiti treningu kao prije suočio me s bolnim aspektom činjenice da tu ništa nije kao prije. Na neki način postala sam servis svoga djeteta. Ali, i njegov jedini prozor u svijet, njegova mater. Par dana tresle su me nervoze, pa dileme jesam li zbog toga loša osoba, a zatim čak i samosažaljenje.

Onda sam se jednog jutra sjetila kako sam prije pet godina u zagrebačkom gradskom autobusu susrela mladu djevojku u invalidskim kolicima. Zbog nje sam prelomila da istrčim polumaraton. Jer sam imala noge koje me služe.

Realno, iste noge i dalje me služe. Zdrava sam ja, zdravo mi je dijete. Uzimam tog dvomjesečnog medu od šest kilograma pa ukradem trenutak i prionem na čučnjeve držeći najslađe obraščiće. Već mi se i osmjehuje, nešto guguće, vrti rukicama i nogicama dok ja ponovno savladavam najjednostavnije asane. Imam upalu mišića.

U ovom procesu jako mi znače pisanje dnevnika i duge šetnje. Vrijeme ili nevrijeme, boravak na svježem zraku bistri mi um i podiže raspoloženje. Jako prija i Vigu, obožava pokret i uzbuđenje upoznavanja svijeta oko sebe. Blagoslov je gledati ga kako raste.

Koliko god mi se ponekad (pogotovo noću) čini nemogućom, misija Majčinstvo jedinstvena mi je, čudesna i nezamjenjiva. A, one noge s dugoprugaških trčanja sada grabe naprijed bejbi koracima. I to je u redu.

Ovo će razdoblje, baš kao i sve drugo, proći.

Pa će mi nedostajati.

Mentalno zdravlje u postpartumu

Smatram važnim potaknuti diskusiju i podijeliti temu sa svojim krugom čitatelja, posebno onima koji jesu ili će postati roditelji, ali i svima koji u svom životu imaju bebu (i njene roditelje).

U postpartumu javljaju se različita psihološka stanja koja su, srećom, izlječiva, ali ne i zanemariva.

Najčešće i najblaže stanje je baby blues kojeg iskusi oko 85% žena. Povišena emocionalna osjetljivost javlja se kao odgovor na hormonalne promjene. Prolazi spontano i samostalno, s uravnoteživanjem hormona.

Postporođajna anksioznost hvata oko 20% žena i podrazumijeva povećanu razdražljivost, nemir, nemogućnost opuštanja zbog konstantne brige, nerealan strah i osjećaj ugroženosti bebe. Sklizak je teren i velika opasnost za pregorijevanje.

Postporođajnu depresiju proživljava 10 do 15% žena. To je stanje koje značajno može poljuljati individualne i obiteljske odnose. Ponekad se javljaju i suicidalne misli, te postporođajna depresija spada u visokorizična stanja koja traže stručnu podršku.

Postporođajna psihoza javlja se kod 0,1 do 2% žena. Najrjeđa je pojava i težak poremećaj svijesti. Žena otežano održava kontakt sa realnošću, halucinira, ima deluzije. Najteži slučajevi mogu dovesti do čedomorstva, kao i samoubojstva majke. Potrebna je bezuvjetna podrška i registracija problema od strane najbližih jer majka sama ne zna u kakvom je stanju, te je obavezno adekvatno pružanje stručne pomoći.

Sva navedena stanja mogu iskusiti i očevi, pogotovo ako se njihova partnerica već bori s nekim od simptoma.

Izuzetno je potrebno educirati i pričati o ovome, stvoriti siguran prostor za dijeljenje emocija, te odbaciti stigmatizaciju osoba koje pate od nekih psiholoških tegoba.

Također, neophodno je dati razumijevanje i onima koji se jednostavno osjećaju loše bez da im je sa dijagnostičkog stajališta ugroženo zdravlje. Od pomoći nisu floskule kao “ovo ti je najsretniji dio života”, “kako si ostvarena sada kada si (napokon) postala majka”, “najljepša si otkad si dobila dijete”, “beba je smisao svega”, i slične.

I, na kraju, bitno je osnažiti i potaknuti žene da uzmu vrijeme za sebe koliko god je to moguće, da osvijeste i otkače osjećaj krivnje, i da povuku granice.

Posebno granice očekivanja.

Objava misija majčinstvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jelena Ribić Pavelić predstavila je Pisma iz HealVillea, knjigu koja se bavi mentalnim zdravljem djece, a kako bi uspješno došla na adrese djece iz najranjivijih skupina, autorica je odlučila knjigu ponuditi besplatno

Spisateljica i društvena poduzetnica Jelena Ribić Pavelić u Londonu je predstavila Pisma iz HealVillea, svoj prvi roman namijenjen prvenstveno djeci u dobi između 8 i 13 godina iz ranjivih skupina društva, a potom i svima onima koji su dio njihovog puta prema razvoju samopouzdanja.

Pisma iz HealVillea priča je, kako ističe autorica, o osjećanju osjećaja i, iako gotovo u cijelosti inspirirana dječjim emocionalnim iskustvima tijekom pandemije, specifičnog razdoblja koje je iznjedrilo brojne izazove kod djece i odraslih, izuzetno je važna i relevantna za naše vrijeme. Sadržaj knjige usmjeren je na prevenciju i razvoj samopouzdanja kod djece, utemeljen je na znanosti, a istovremeno vodi djecu na putovanje u mistični svijet osjećaja, pomažući im da pritom nauče kako zavoljeti sebe, baš takve kakvi jesu.

Na događaju koji je prošlog petka okupio brojne stručnjake u prijestolnici Ujedinjenog Kraljevstva, predstavljena je i mrežna stranica https://www.lettersfromhealville.com/hr/ putem koje svi u Hrvatskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu do kraja listopada mogu doći do svog besplatnog primjerka knjige. Broj besplatnih primjeraka nije ograničen, a glavni cilj inicijative jest da dođu do djece, roditelja i svih onih koji s djecom rade i potrebna im je stručna pomoć i inspiracija u pomaganju djeci da se osjećaju dobro, neovisno o tome u kakvoj se životnoj situaciji našli.

Cilj ove knjige jest potaknuti razgovore o osjećajima

„Cilj ove knjige jest potaknuti razgovore o osjećajima. Kako bismo u tome zaista i uspjeli, spremni smo poslati desetke tisuća primjeraka diljem Hrvatske i Ujedinjenog Kraljevstva u domove u kojima su osjećaji tema koja ondje nerijetko ne nailazi na plodno tlo. Ukoliko sadržaj koji smo pripremili pomogne u stvaranju okruženja u kojima su osjećaji ono što djecu osnažuje, a razgovori o osjećajima poželjni, moći ćemo reći kako smo uspješno učinili još jedan korak prema ostvarenju naše misije. Ovo je priča za djecu, ali i za sve one koji imaju čast živjeti ili raditi uz djecu – za roditelje, djedove i bake, učitelje”, istaknula je u povodu predstavljanja svoga najnovijeg autorskog djela Jelena Ribić Pavelić.

Iako se radi o njezinom prvom objavljenom romanu, ovo nije prva priča Jelene Ribić Pavelić. Naime, kao osnivačica Family Talesa, izdavačke kuće specijalizirane za priče temeljene na individualnim iskustvima djeteta, Jelena je autorica više od 300 priča za djecu koja odrastaju u različitim okruženjima – od domova ispunjenih ljubavlju, do domova za nezbrinutu djecu. Kako bi priče pomogle pojedinom djetetu da se lakše nosi sa strahovima, brigama i osjećajima općenito, ova bivša novinarka već nekoliko godina surađuje s brojnim dječjim psiholozima i stručnjacima iz područja mentalnog zdravlja djece. Istovremeno, i sama trenutno pohađa studij psihologije na Sveučilištu Essex u Ujedinjenom Kraljevstvu. Razvijanje autoričinog interesa o ovom području i njegovu refleksiju u njezinom najnovijem djelu prepoznali su i relevantni stručnjaci među kojima je i Damir Oštarčević, psiholog i psihoterapeut koji se u ovom povodu osvrnuo na važnost spoznaje vlastitih osjećaja kod djece:

„Pisma iz HealVillea vode nas prema spoznaji koliko je važno njegovati osjećaje te koliko je iskustvo da su naši osjećaji sigurni s našim bližnjima presudno za naše mentalno zdravlje. Djeca ogledaju i doživljavaju sebe onako kako mi, odrasli, odgovaramo na njihove potrebe.  U ovom divnom Jeleninom djelu punom avantura, Lana, glavna protagonistica, otkriva što znači osjećati, a na tom putovanju susreće likove koji joj pomažu spoznati ono najvažnije – da je voljena baš onako kako joj je potrebno i najbolje za nju te da je nužno dopustiti osjećajima da joj na tom putu budu suputnici kojima smije i može vjerovati“.

Kako autorica, zahvaljujući brojnim projektima i angažmanima koji to zahtijevaju, već nekoliko godina živi na relaciji Zagreb – London, prvo predstavljanje odlučila je održati upravo u glavnom gradu Ujedinjenog Kraljevstva, na lokaciji gdje je posljednjih godina stekla podršku vrhunskih stručnjaka i renomiranih imena u područjima u kojima se usavršava i razvija. Tako joj se na predstavljanju knjige pridružila i Leonor Diaz Alcantara, predsjednica Uprave Montessori Grupe, organizacije u kojoj Jelena Ribić Pavelić odnedavno obnaša funkciju direktorice komunikacija.

„Posebna mi je čast danas imati priliku da uime Montessori Grupe podržim Jelenu u još jednoj inicijativi kojom nas inspirira da učinimo korak dalje na našem zajedničkom putu prema stvaranju prilika za jednako i najbolje obrazovanje djece diljem svijeta. U središtu svega što činimo su djeca i njihovi osjećaji, dijelimo jednak pogled na svijet i ciljeve kojima težimo, a ovakvi projekti su ono što punoga srca podržavamo jer jedino na taj način možemo pokušati učiniti svijet boljim mjestom za život“, izjavila je na predstavljanju knjige Diaz Alcantara.

Promocija knjige i besplatni primjerci dio su autoričine inicijative #OsjetiOsjećaje tijekom koje će zajedno sa stručnjacima iz područja mentalnog zdravlja organizirati akcije psihološke podrške djeci iz ranjivih sredina.

Za sve one koji žele podržati inicijativu, knjiga je dostupna i za kupnju na istoj mrežnoj stranici po cijeni od 140 kuna. Više informacija potražite OVDJE.

Objava sada postoji priča o osjećanju osjećaja, a svakom je djetetu dostupna besplatno pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Upitale smo stručnjake koji su najčešći izazovi s kojima se susreću dojilje i kako se nositi s njima.

Iako se stalno naglašava važnost pripreme za sve ono što dolazi nakon poroda, uključujući i dojenje, postpartum je i dalje period pun izazova, sumnji, nesigurnosti i problema. U moru informacija nije se lako snaći, zato smo odlučile porazgovarati sa stručnjacima kako bi vam barem tako olakšale i pružile smjernice za ovaj tako bitan period u životu mame i bebe.

Dr. med., specijalistica pedijatrije i subspecijalistica pedijatrijske pulmologije Ivana Vučemilović Šimunović, dr. med. specijalizantica ginekologije i opstetricije te postpartum savjetnica Petra Kojan i mag. psych. Maja Žutić s vama dijele svoje najbolje savjete i provjerene informacije.

Dr. med. i specijalist pedijatrije Ivana Vučemilović Šimunović o prednostima dojenja za majku i dijete

Dr. Med. Ivana Vučemilović Šimunović, specijalistica pedijatrije i subspecijalistica pedijatrijske pulmolgije, otkrila nam je koje su prednosti dojenja za dijete i majku, koliko majčino mlijeko štiti od bolesti i raznih alergija te koji su najčešći izazovi s kojima se majke susreću prilikom dojenja. „Dojenje je izuzetan psihofizički doživljaj s pozitivnim učinkom na psihičku stabilnost i majke i djeteta. To je prirodan način prehrane, a majčino mlijeko ima najpovoljniji sastav nutrijenata, potrebnih za rast i razvoj. Majčino mlijeko ima jedinstven sastav i potpuno je prilagođeno djetetovim potrebama, dostupno u svakom trenutku, idealne je temperature, gotovo sterilno i besplatno. Potrebno je naglasiti i praktični i ekonomski aspekt dojenja. Dojenje osigurava novorođenčetu i dojenčetu optimalnu hranu, ima stimulativan učinak na razvoj imunološkog sustava, štiti od infekcija, pomaže sazrijevanju gastrointestinalnih funkcija, prevenira razvoj alergije, pruža osjećaj zaštićenosti, brige, ljubavi i kontinuiranu socijalnu stimulaciju.

Poznat je i pozitivan učinak dojenja na zdravlje majke – potiče otpuštanje hormona oksitocina koji, osim refleksa stvaranja mlijeka, potpomaže povratak maternice u stanje prije začeća.

Majke koje doje izložene su manjem riziku od obolijevanja karcinoma dojke i nekih oblika karcinom jajnika.

Dojenjem se smanjuje rizik od razvoja dijabetesa kod žena. Dojilje imaju visoku razinu HDL kolesterola, smanjujući tako rizik od bolesti srca i krvožilnog sustava.

Novorođenče na početku traži dojku često, zbog gladi, žeđi ili utjehe, te se na taj način „dijete brine za majku“. To je period u kojem se tijelo majke oporavlja od poroda, majka prolazi period babinja i dok doji dijete, majka se odmara! Dojenje je jednostavan i prekrasan način da se majka i dijete međusobno zbliže i upoznaju. Prilikom dojenja otpušta se prolaktin, hormon koji uzrokuje opuštanje. Svakodnevno promatrajući dijete koje raste zahvaljujući mlijeku, majka stvara osjećaj ponosa i jača samopouzdanje.“

Poznata je i uloga majčinog mlijeka u zaštiti od različitih bolesti i alergija. „Majčino mlijeko, a posebno kolostrum koji se stvara u prvim danima dojenja bogato je imunoglobulinima, i protutijelima protiv raznih virusnih i bakterijskih uzročnika koja dijete štite od infekcije. Majčino mlijeko u svom sastavu sadržava brojne obrambene faktore koji imaju snažne imunosne osobine. Dokazano je da su proteini kravljeg mlijeka najčešće odgovorni za alergiju kod djece, tako da dojenje smanjuje učestalost atopijskog dermatitisa u djece i prevenira razvoj alergija.“, objašnjava dr. med. Vučemilović Šimunović.

prvi dani igraju veliku ulogu u uspostavi dojenja

Jedna od glavnih preokupacija budućih majki je – hoće li imati dovoljno mlijeka za svoju bebu? Kad je stvaranje mlijeka u pitanju dr. med Vučemilović Šimunović naglašava da je to složen proces u koji su uključeni hormoni te nam otkriva na što se majke moraju fokusirati prva dva tjedna. „Proces stvaranja mlijeka započinje već 12 tjedana prije terminskog poroda. Nakon poroda rastu razine hormona prolaktina koji potiče sintezu mlijeka i njegovo otpuštanje u alveole mliječne žlijezde, a sisanje izaziva i povećanu sintezu i izlučivanje oksitocina kojem je glavni zadatak refleks otpuštanja mlijeka. Hladnoća, napor, strah i bol mogu blokirati izlučivanje oksitocina i dovesti do nedovoljnog otpuštanja mlijeka i neuspjeha dojenja.”

“Faktori koji potiču refleks otpuštanja mlijeka su sisanje djeteta, podraživanje bradavica, dječji plač, pogled na dijete, samopouzdanje te psihička stabilnost. Sekrecija mlijeka u prvima danima obično je oko 50ml kolostruma na dan. Od 4. do 15. dana proizvodnja mlijeka se povećava na 100 do 500ml na dan, a nakon dva tjedna dojenja dojke proizvode 800 do 1000ml mlijeka. Stoga je velika pogreška uvođenje dohrane prije uspostavljanja pune galaktopoeze. U prva dva tjedna treba poduzimati sve mjere koje će povećati sintezu i izlučivanje mlijeka, a to je što češće dojenje. Kad je vaginalni porod u pitanju dijete se stavlja odmah na kožu majke i proces dojenja započinje već pola sata nakon poroda čime se pozitivno utječe na cijeli mehanizam stvaranja hormona i otpuštanja mlijeka. Kod poroda carskim rezom taj kontakt je odgođen i tek nakon oporavka majke dijete se potiče na sisanje, tako da proces galaktopoeze tj. proces održavanja sinteze, sekrecije i otpuštanja mlijeka iz dojke može započeti nešto kasnije.”

Prvi podoj i dojenje prvog dana bitan su faktor u uspostavi dojenja. Važno je osigurati stalni kontakt majke i djeteta kao i dojenje za zahtjev.

strah – glavni razlog zbog kojeg majke odustaju od dojenja

Strah je najveći neprijatelj dojenju – otkriva nam dr. med. Vučemilović Šimunović. „Nakon rodilišta, a za naglasiti je da sva rodilišta u Republici Hrvatskoj imaju status Rodilišta prijatelj djece, u kojima se provode mjere za zaštitu, poticanje o održavanje dojenja, dijete obilazi patronažna sestra koja daje podršku i savjete majkama, prvi pregled pedijatra nakon izlaska iz rodilišta je s napunjenih mjesec dana života. U tom periodu strah je najveći naprijatelj. Dovoljna je i mala sumnja da poljulja samopouzdanje mame koja doji. Strah da dijete ne dobiva dovoljno na težini, da nemaju dovoljno mlijeka i da je mlijeko preslabo, dijete je nemirno na dojci i odbija dojku nadvladaju svu dobrobit dojenja i majke sve više odustaju od dojenja. Podatak da u prva tri mjeseca majke doje šest sati dnevno može djelovati obeshrabrujuće i majkama je potrebna pomoć i podrška u tom periodu.“

Upitale smo dr.med. Vučemilović Šimunović je li djetetu zaista dovoljno majčino mlijeko prvih 6 mjeseci i je li uopće potrebno upuštati se u dohranu prije toga. „Po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije sva djeca trebala bi dobivati isključivo majčino mlijeko barem u prvih 6 mjeseci života, osim izuzetaka zbog medicinski uvjetovanih razloga. Dijete bi minimalno trebalo dojiti šest mjeseci, a odnos majka – dijete koji pruža dojenje osigurava djetetu toplinu, zaštitu, odgoj i socijalnu stimulaciju. S dojenjem treba nastaviti i u drugoj polovici prve godine, uz postepeno dodavanje druge hrane. Zatim se dojenje može nastaviti sve dok majka i dijete to žele. Točno vrijeme početka dohrane unutar navedenog razdoblja nije presudno za zdravlje djeteta.“

Postpartum savjetnica dr. med. Petra Kojan o važnosti postpartuma i mitovima koji se vežu uz dojenje

Dr. med. Petra Kojan, specijalizantica ginekologije i opstetricije te ujedno i postpartum savjetnica otkrila nam je što točno obuhvaća njezin posao te koji su najčešći mitovi i zablude o dojenju s kojima se susreću majke. „Postpartum savjetnica/doula je nešto novo na našim područjima. Radi se o educiranoj osobi koja budućoj majci pomaže izraditi detaljan plan za postpartum. U dogovoru i prema potrebama majke kao i ponudi određene postpartum savjetnice, ona daje svoja znanja i pomoć pri fizičkom i psihičkom oporavku, pomaže pri uspostavi dobrog povezivanja majke i bebe, uspostavi pravilnog dojenja, njezi bebe. Također je pomoć u sitnim kućnim poslovima, sa starijom djecom, a postoje i postpartum doule koje su se specijalizirale za brigu o prehrani majke. Ponekad ženama treba netko tko će ih samo saslušati i bez imalo osuđivanja biti tu.“

Da je dojenje prepuno mitova potvrdila nam je i sama Petra, te navela one najčešće: „Mnoge žene nemaju dovoljno mlijeka/ dovoljno kvalitetno mlijeko“, „žene s malim grudima imaju manje mlijeka“, „mlijeko nestalo preko noći od stresa“, „potrebno je pustiti dojku da se napuni“, „dijete treba imati raspored dojenja“, „ako dijete plače sigurno je gladno tj. majčino mlijeko mu nije dovoljno“, „majka koja doji mora biti na posebnoj prehrani“, „ako majka ima temperaturu ne smije dojiti“, „djetetu je uz majčino mlijeko potrebno dodati vodu i/ili čaj“, itd.”

„Majčino mlijeko može biti slabo“ mit je s kojim se majke možda najčešće susreću.

„Majčino mlijeko NE može biti “slabo”, ono je živa tvar koja je savršeno prilagođena baš njezinoj bebi i mijenja se zavisno o potrebama djeteta, zato niti jedan industrijski proizvod nikad neće moći u potpunosti oponašati majčino mlijeko. Ispitivanja su pokazala da se sastav mlijeka ne mijenja puno zavisno o prehrani dojilje, ali dugotrajno loša prehrana može imati utjecaj na majčino zdravlje. Sve nutritivne sastojke i energiju dijete crpi iz majčinog mlijeka stoga ih majka mora nadoknaditi iz vlastite prehrane.“, objašnjava Petra te nadodaje, „Nažalost, majke su zbog gore navedenih mitova u ogromnom strahu da nemaju dovoljno mlijeka i kako im zbog toga beba plače. Beba plače i doji ne samo kad je gladna, to je ujedno njezina emotivna utjeha i način smirivanja. Neki od znakova pravilnog hranjenja su: kad dijete krene sisati obraščići bi trebali biti puni, a ne uvučeni, trebali bi osjetiti ritmično sisanje i primijetiti da dijete guta, dijete se smiruje na dojci. Također, broj mokrih pelena je vrlo dobar pokazatelj, kao i napredovanje u težini.“

izdajanje je vještina koja se uči

“Otpust mlijeka je koliko fizički toliko i psihički. Naime, oksitocin – “kralj” otpuštanja mlijeka, igra veliku ulogu i on se normalno luči pri dojenju jer smo u kontaktu sa svojim djetetom. Kod izdajanja je drugačija priča i nekim ženama treba duže vrijeme da se na to prilagode. U slučaju da se majka isključivo izdaja potrebno je da zna kako će se količina mlijeka postupno povećavati – potrebno je strpljenje. Osim što češćih izdajanja majka može sebi pomoći boravkom blizu bebe, a ukoliko to nije moguće gledanjem slika bebe, ugodnom atmosferom, toplim tušem/oblozima prije izdajanja.“, objašnjava Petra.

namirnice koje potiču proizvodnju mlijeka – mit ili istina?

Zanimalo nas je koliko određene namirnice ili napitci (poput čaja za dojilje) mogu utjecati na laktaciju. „Dojenje funkcionira isključivo po principu ponude i potražnje – sve ostalo su priče. Prehrana pa ni tekućina, osim ako majka nije baš jako slabo hidrirana, ne igra ulogu u količini mlijeka tako da su sve to naši slatki gušti i naravno, pravilnom i zdravom prehranom osiguravamo vlastito dobro zdravlje, ali jedino što trebamo imati na umu kad je količina mlijeka u pitanju je da što više dijete stavljamo na dojku to će naše tijelo proizvoditi više mlijeka.“, naglašava Petra.

pravilan hvat – osnova uspješnog dojenja

„Ako dijete ima pravilan hvat dojenje neće biti bolno, smanjujemo mogućnost nastanka ragada, mastitisa, dijete dobiva dovoljnu količinu mlijeka, mirnije je i napreduje što odmah i majku čini mirnijom i opuštenijom.”, objašnjava Petra i dodaje, “Dojenje nekome dolazi prirodno i nema probleme, ali dojenje je i vještina koja se uči. Samo 1% žena zbog nekog razloga ne može dojiti. Sve ostale, nažalost odustaju zbog nedovoljne informiranosti i/ili podrške.“

Mag. psych. Maja Žutić iz Centra za reproduktivno mentalno zdravlje otkrila nam je kako se pripremiti na sve ono što slijedi nakon poroda te kako smanjiti stres koji itekako može imati negativan učinak na dojenje

„Budući roditelji obično se mnogo pripremaju za trudnoću i za sami proces porođaja, a potom se pronađu s malom bebom u naručju i osjete se preplavljeno, nesigurno i zabrinuto. Treba imati na umu da se rađanjem bebe ujedno „rađaju“ i majka i otac! Uz to što se poprima jedna nova uloga, razdoblje ranog roditeljstva prilično je izazovno razdoblje jer se žena oporavlja od porođaja, uspostavlja se ritam hranjenja i spavanja, razvija odnos s bebom i povećava odgovornost, što sve često prati umor i iscrpljenost radi isprekidanog obrasca spavanja tijekom noći.”, objašnjava Maja.

“Važno je da se majke zajedno s partnerom pripremaju za ono što slijedi kada se obitelj proširi. Potrebno je osigurati neposrednu pomoć i potporu bližnjih, osobito u razdoblju kada se žena oporavlja od porođaja. Tada je osobito važna praktična pomoć u vidu skuhanog obroka, obavljanja kupovine, skrbi o novorođenčetu, pomoći u kućanstvu. S druge strane, u tom osjetljivom razdoblju, vrlo je važno dobiti i emocionalnu podršku bližnjih, odnosno toplu, neosuđujuću riječ te uho za slušanje, razumijevanje i normalizaciju osjećaja. Potaknula bih majke i očeve da unaprijed razmisle koje su to bližnje osobe (obitelj, prijatelji, susjedi, kolege) na koje se mogu osloniti za pomoć!”, govori nam Maja te nastavlja, “Potrebno je pripremiti (i povezati) se s partnerom, razgovorom o potencijalnim izazovima na koje će naići, o promjenama koje slijede, reorganizaciji prioriteta te postići dogovor kako će se zajedno nositi kroz tu prvu turbulentnu godinu roditeljstva. Što smo bolje pripremljeni i informirani, više kontrole imamo nad situacijom i lakše njome vladamo. Primjerice, budući da je manjak sna jedan od najvećih izazova ranog roditeljstva, važno je isplanirati kako će se majka odmarati te se pritom osloniti na pomoć bližnjih. Također, potrebno je paziti da su razna zaduženja (koliko je moguće) pravilno raspodijeljena kako bi se oba roditelja osjećala uključeno, a ne preplavljeno ili podcijenjeno.”

I konačno, važno je sniziti očekivanja – savršen roditelj ne postoji niti mu treba težiti!

stres negativno utječe na zdravlje žene, a time i na dojenje

Iako mlijeko ne može nestati preko noći, ipak je stres taj koji igra veliku ulogu na putu prema uspješnom dojenju. „Stalna briga za novorođenče, neprospavane noći te razne brige oko zdravlja, financija, kućanstva i ostalog, mogu poljuljati i najiskusniju majku! No, dugotrajni visoki stres, kao i hormoni koji se tada luče, mogu imati neželjen učinak na majku i njezinu dobrobit, a tako i na dojenje. Primjerice, majke pod stresom mogu manje inicirati dojenje ili ga pak ranije prekidati, odnosno kraće dojiti. U tom slučaju, važno je pravovremeno prepoznati da se osjećamo preplavljeno i pod stresom, obratiti se partneru i bližnjima za pomoć te raditi na smanjenju stresa.”

“Pomoći može da se uključimo u neku fizičku aktivnost, po mogućnosti u prirodi (npr. šetanje), vježbamo duboko disanje i opuštanje, podružimo se s prijateljima, otvoreno komuniciramo s bližnjima svoje potrebe i brige, odmorimo se i radimo nešto u čemu uživamo makar 15 minuta u danu. Važno je i da žena ne zanemaruje svoje vlastite potrebe i osluškuje svoje tijelo. Također, budući da su majke često najstroži kritičari prema sebi, bitno je učiti se biti blaža i nježnija prema sebi. Za pomoć se žena može obratiti i stručnjacima npr. savjetovalištima za dojenje radi dodatne potpore i informacija o dojenju ili stručnjaku mentalnog zdravlja s kojim može naučiti razne strategije suočavanja sa stresom, kao i tehnike za opuštanje čime će se lakše nositi sa svakodnevnim stresom i poboljšati kvalitetu života.“, predlaže Maja.

kako se riješiti grižnje savjesti?

Mnoge majke misle da je dojenje nešto što dolazi sasvim prirodno, no velika većina na početku naleti na brojne izazove. Neki od njih dovedu i do odluke o prestanku dojenja s čime se javi, naravno, ona poznata grižnja savjesti i osjećaj da nismo dovoljno dobre majke. „Mnoge majke osjećaju izuzetnu krivnju, grižnju savjesti ili neuspjeh ako imaju poteškoća s dojenjem, odluče prekinuti dojenje ili ne dojiti uopće. Mnoge se najviše brinu da će se tada teže povezati sa svojom bebom, međutim, jedno je istraživanje na uzorku hrvatskih trudnica pokazalo da se zapravo majke koje doje i ne doje, ne razlikuju u kvaliteti povezivanja sa svojom bebom. Prema tome, važno je podsjetiti se da se majka povezuje sa svojom bebom na brojne načine, kroz maženje, igranje, pjevušenje, šetnje, kupanje, presvlačenje i milijun drugih aktivnosti koje provodi s bebom, a način hranjenja djeteta nipošto ne određuje ni kvalitetu odnosa s bebom niti kvalitetu majčinstva općenito!”

Majčinstvo je puno više od samog hranjenja djeteta, a sve što beba zaista treba jest roditeljska ljubav, briga i podrška.

Također, s obzirom na to da je kvalitetna podrška snažan zaštitan čimbenik mentalnog zdravlja, bližnji ljudi, stručnjaci i grupe podrške žena koje su se suočile sa sličnim problemima mogu pomoći da se prebrode neugodni osjećaji i smanji pritisak koji majke osjećaju.“, objašnjava Maja.

postporođajna depresija ili poslijeporođajna tuga?

Postporođajna depresija problem je s kojim se bori sve više novopečenih majki. Kako prepoznati radi li se samo o nekom prolaznom stanju ili većem problemu i kako ju riješiti otkriva nam Maja.

„Poslijeporođajna depresija, odnosno u struci poznata kao peripartalna depresija, jest depresivna epizoda koja se može javiti u trudnoći i do godine dana nakon porođaja. Najnovija istraživanja pokazuju da depresiju u trudnoći ili poslije porođaja doživljava otprilike 12-18% žena. Glavni simptomi su depresivno raspoloženje i gubitak interesa za stvari koju su majku prije zanimale, pretjerana krivnja, osjećaji srama i bezvrijednosti, promjene u apetitu ili spavanju te poteškoće s koncentracijom koji moraju trajati najmanje 2 tjedna i majci otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Također, peripartalnu depresiju potrebno je razlikovati od poslijeporođajne tuge (eng. baby blues). Poslijeporođajna tuga je najblaže poslijeporođajno stanje koje se javlja rano nakon porođaja (otprilike u prva 2 tjedna), pogađa znatno više žena (čak 60%), kratko traje, slabijeg je intenziteta, a simptomi su blaži u odnosu na depresiju (npr. plačljivost, promjene raspoloženja, umor, slab apetit). Također, poslijeporođajna tuga obično prolazi sama od sebe bez potrebe za stručnom pomoći, dok je za depresiju potrebno potražiti pomoć.“

mentalno zdravlje majki još je uvijek tabu tema

Traženje pomoći još je uvijek u našem društvu „sramota“, a o mentalnom zdravlju majki još se uvijek nedovoljno priča. „Prisutan je velik nedostatak društvene svijesti o mentalnom zdravlju majki i o tome se premalo govori, što ocrtava pogrešnu (i nerealnu) sliku toga da nije uobičajeno doživjeti probleme mentalnog zdravlja u trudnoći ili poslije porođaja. No, činjenica jest da čak 1 od 5 trudnica i majki doživljava takve poteškoće, o čemu treba govoriti i educirati javnost. Prilično je zabrinjavajuće što veći dio trudnica i majki ne traži stručnu pomoć, radi čega su ti problemi vrlo slabo dijagnosticirani, a time i neliječeni. Drugim riječima, ako mi kao društvo šutimo o tome, nažalost, u velikoj većini slučajeva, šutjet će i majke. Dakle, razlog zašto majke šute o svojim problemima, uvelike počiva na društvenoj stigmi koja okružuje mentalne poremećaje općenito, a osobito one u trudnoći i majčinstvu.

Velik je društveni pritisak da se bude „savršena“ mama. Radi toga, mnoge žene osjećaju sram i strah da će ih okolina osuđivati ili otpisati kao lošu majku te brinu hoće li ih odvojiti od djece.

Također, majke su premalo informirane o perinatalnim psihičkim poremećajima, mnoge misle da su same i jedine u svojoj patnji, da pomoć nije dostupna, a često i umanjuju svoje teškoće ili ih pripisuju nekom prolaznom stanju/umoru.

Naglasila bih da je izuzetno važno osvijestiti da je mentalno zdravlje majki važno i poduzeti potrebne korake da pomoć i podrška bude svima dostupna. Možemo započeti s time da se svatko od nas educira o tome što (buduće) majke i očevi prolaze, koji se psihički problemi mogu javiti te kako im možemo pomoći da im to promjenjivo razdoblje trudnoće i roditeljstva bude jedno što ljepše i pozitivnije životno iskustvo.“

Sva tri intervjua možete pročitati u cijelosti u lipanjskom broju Magazina Supermame koji izlazi krajem mjeseca (besplatna prijava OVDJE).

Hvala našem sponzoru Philips Aventu koji omogućuje da pričamo o ovako važnim temama i koji je podrška majkama od prvog dana.

Fotografije: Emilija Lasić Črepić

Objava ovo su najbolji savjeti za uspješno dojenje! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.