Muko moja, jesi li stvarna?

Moja treća (i slobodno mogu reći- posljednja) trudnoća. Još jedan blagoslov. Još jedna muka. Još jedan paradoks življenja koji ne prestaje devet mjeseci i u kojem osjećam sve: sreću, uzbuđenje, strah, tjeskobu, ali i za većinu trudnica neke neuobičajene osjećaje. Duboko nerazumijevanje okoline. Gotovo pa mržnju prema ovom „drugom stanju“. Osjećaj umiranja. Teška psihička i fizička tortura. I sram ikome to otvoreno ispričati, jer kako možeš osjećati tako nešto kad si upravo dobila najveći blagoslov? Koji si željela? Oko kojeg se drugi godinama trude i plaćaju psihofizički bolne medicinske postupke kako bi si dali ikakvu šansu? Pa još imaš i živo i zdravo dijete! Kako možeš?

Moje trudnoće su imale cijeli niz teškoća i negativnih nuspojava. Krvarenja. Stroga mirovanja. Hematomi. Spuštene posteljice s visokim rizikom rupture. Dijabetes. Tlak. Oscilacije u težini od više od 30 kilograma gore-dolje u tijeku 4 godine. Potpuna deformacija mladog zgodnog utreniranog tijela. Mučnine. O, mučnine. Ne mislim na ono „dva mjeseca mi je bilo zlo od neke hrane“. Mislim na gotovo 5 mjeseci svakodnevnog povraćanja, i to u prosjeku 10 puta na dan. Nekad 5, nekad 15. Infuzije svaki drugi, treći dan. Željezo oralno, intravenozno, bilo kako da se izbjegnu transfuzije. 5 mjeseci u 3 trudnoće, to je godina i tri mjeseca konstantnog osjećanja umiranja. Stalna glad. Od hrane prolazi samo suhi kruh i voda sa soli, i to ne uvijek. Sati i sati nad wc školjkom, sukrvica iz usta, nosa, jednjaka. Ne znaš je li gore kad nešto pojedeš ili kad izbacuješ žuč iz praznog želuca. U prvoj trudnoći to je bio šok. U drugoj i trećoj je bilo sve teže jer si majka- ne možeš si dozvoliti kampiranje nad školjkom kad te djeca gledaju, i trebaju. Pa ipak, najčešći komentar svih ljudi iz moje okoline bio je: „Ajme grozno. Samo ti jedi i povraćaj, glavno da je s bebom sve ok, brzo će to proći“.

Tijekom raznih faza majčinstva shvatila sam da je gotovo sablažnjivo požaliti se na bilo koju od njih. Kako se mogu žaliti na to što moje dijete ne spava, pa živo je i zdravo!

Neki bi sve dali da imaju dijete! Kako se možeš žaliti na trudnoću, uspjelo ti je iz prve, stisni zube, zna se zašto to radiš! Kako se možeš žaliti na katastrofalne porode koji su ugrozili život tebe i tvog djeteta i od kojih ti se tijelo vjerojatno nikada neće oporaviti, kad je na kraju sve dobro prošlo i sve se zaboravi? Svi su to prolazili i preživjeli su, i ti ćeš!

Kao još neiskusna majka u mojim počecima, znala bih sjediti pored wc školjke, usta i ždrijela punog krvi, bljuvotine i žuči, u polusvijesti i bez snage i misliti si – kakva sam ja to majka koja poželi da nije trudna? Kako je tetka moje svekrve kopala polje i povraćala, a ja se ne mogu dignuti s poda? Znala bih sjediti na kauču pod strogim mirovanjem već deseti tjedan dok mi život stoji, a moja okolina se kreće, putuje, živi, biva, i misliti si – kakva sam ja to majka koja bi se s njima mijenjala? Znala bih mjesecima i mjesecima spavati po svega dva sata jer moja djeca nikad nisu spavala, dojenja su bila muka, a svaki skok u razvoju izrazito izražen i zahtjevan, i tako izmorena i izmoždena misliti si – kakva sam ja to majka? Kako Ivanina djeca spavaju od prvog dana? Kako Marijina djeca doje bez problema? Kako sam tako bezvoljna i premorena, a imam predivnu i zdravu djecu? Znala bih biti u parku i gledati kako samo moje dijete ima tantrum, plače i vrišti zbog samo njemu znanog razloga, dok me drugi roditelji osuđujuće gledaju, i misliti si – što krivo radim? Kako moje dijete nije pristojno kao Anino? Znala bih ljubomorno gledati sve mame koje vrate staru kilažu nakon par mjeseci, a ja se mučim godinama. Ali, kako mogu željeti svoje tijelo bez svoje djece?

Danas, kad bih sebe nazvala mamom veterankom, i dalje mi se dogodi da ću radije reći „Dobro je, ide“, nego „Osjećam se kao da umirem i ako još jednom povratim ću završiti u ludnici“.

Jer je lakše ne objašnjavati ljudima koji ne žele stvarno razumjeti, ili ne pitaju jer ih ti zanimaš. Jer je lakše kad barem u njihovim očima izgledam jaka i neustrašiva, a zapravo sam prestravljena. Lakše je širiti glas kako „sve prođe i zaboravi se“, ali negiranje naših stvarnih unutarnjih stanja je ponekad opasnije nego plašenje okoline iznošenjem svojih tereta. Hoću li ispasti naporna? Slaba? Nesposobna? Nezahvalna?

Zato ovdje pišem svima glasno – NIJE NEBITNO KROZ ŠTO PROLAZITE.

Majčinstvo je najljepše, najdivnije, neprocjenjivo životno iskustvo, da. Ali majčinstvo je teško. Trudnoće su teške. Porodi su teški. Dojenje, nespavanje, hranjenje, teški su. Tantrumi i odgajanje –  teški su. Tinejdžerske godine su teške. Odraslost i odluke tvoje djece teško padaju. Njihove muke su tebi teške. Od dana kad ti je dijete začeto u utrobi pa dokle god si živa -majčinstvo je teško, i od toga ne treba bježati. Kad ti je teško, viči! Ljudi kojima je stalo do tebe će te čuti. Utješit će te. Olakšat će ti mentalni, možda i fizički teret. Smirit će ti dušu. Vidjet će te. Samo nemoj šutjeti, i nemoj se nositi sama. Dozvoli ljudima oko sebe da im budeš na teret, i da te vole i kad ti je teško.

A onda, kada osvijestiš da je u redu da ti je teško, da su objektivno postojale muke koje su ti izmorile dušu i tijelo, a ti si ih savladala, ti si bila jača, ti si podigla to svoje dijete unatoč svemu, možda ćeš onda biti ponosnija na sebe. Svjesnija svoje snage. Svoje vrijednosti. Osnažena time što si sve uspjela preživjeti. I čega se nisi sramila ni skrivala. Bit ćeš zdravija u glavi, za sebe i za svoju djecu. A to je ono najvažnije.

A tetke od svekrva – samo nek’ kopaju dalje.

Tekst: anonimno

Foto: unsplash.com

Objava trudnoća nije uvijek blaženo stanje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka.

Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom kontekstu, dok ja očekujem empatiju od osoba koje žive drugačiji vrijednosni sustav življenja. Ta očekivanja drugih i od drugih je dio života na kojem svakodnevno radim i na čijim se greškama svakodnevno učim prihvatiti različitost i pomiriti se da se ljudi, i da se ja mijenjam.

S promjenama koje mi je majčinstvo donijelo pokušavam zadržati svoje pravo na svoje mišljenje i svoj stav, ali i razumjeti da druge majke drugačije čine, da se ne slažu sa mnom i da imaju drugačije poglede na život, i na odgoj.

o postavljanju granica

S nekim „drugim“ ljudima međusobno razumijevanje i prihvaćanje različitosti je jednostavnije za shvatiti, ali s bližnjim osobama različita mišljenja i postupanja je puno teže shvatiti i prihvatiti. I tu se javlja onaj klik u glavi poznat pod nazivom „postavljanje granica“ koje je naravno puno teže postaviti i realizirati u bliskim odnosima. Sjećam se jako dobro tog postavljanja granica kad je moje dijete tek rođeno i kad su svi sve najbolje znali što, i kako joj treba – u svim borbama kroz prve mjesece majčinstva jedina osoba koja je imala moje potpuno povjerenje i odobravanje za davanje savjeta i potpune pomoći je bila moja patronažna sestra, moja poznanica koja me na nepristran način naučila i usmjerila da svoju energiju trošim samo na ono što ja smatram da je bitno. Tako nekako se osjećam i posljednjih mjeseci u kojima proživljavam svoje najveće strahove i borbe u vezi ponovnog susreta s majčinstvom, u kojima se osjećam ranjivom, uvredljivom i neshvatljivom u vezi svega što prolazim. To su moji osjećaji, moji strahovi i moje promjene s kojima se suočavam na najbolji način koji mogu i znam.

život je proces učenja i prilagodbe

Promjene su dio života i nekako mi je nerealno očekivati da čovjek ostaje isti kakav je bio i prije par godina. Kako se osjećaji mijenjaju u određenim životnim situacijama, tako se i ponašanja i reakcije ljudi mijenjaju u istima. Jednostavno rečeno – život je proces učenja i prilagodbe, a kako ćemo se mi prilagoditi i što ćemo naučiti iz života i tužnih i sretnih životnih trenutaka je na nama. Moja najveća promjena nakon nekih tužnih trenutaka u životu je bio prekid šutnje i zadržavanja nekih osjećaja u sebi, pogotovo prema bliskim osobama za koje smatram da su najveći oslonac i emocionalna podrška kako dok je lijepo, tako i dok je manje lijepo u životu.

Sve ono što sam šutjela u odnosima s bliskim osobama samo me još više udaljilo od tih osoba i zato pokušavam pronaći način kako reći svoje mišljenje, a da pritom ne povrijedim osobu kojoj se obraćam.

kad šutnja nije zlata vrijedna

Ono što sam naučila u odnosima s drugima je da šutnja samo produbljuje netrpeljivosti i da kad-tad izađe na vidjelo sve ono što želiš reći. Iz tog razloga ne želim šutjeti i „stavljati pod tepih“ svoje riječi, svoja mišljenja, sve ono što me vrijeđa i s čime nisam zadovoljna. Želim moći biti s osobama s kojima mogu otvoreno pričati o svojoj ranjivosti, i svojim najbolnijim i najsretnijim trenucima u životu i želim svakodnevno raditi na sebi.

Rad na sebi je nešto što prihvaćam i na čemu svakodnevno radim kako bi bila nazovimo to „bolja verzija sebe“. Kao što sam svjesna da griješim i da nešto učim iz svojih grešaka, jednako tako ne želim više griješiti prešućujući stvari za koje smatram da moji bliski ljudi trebaju znati o meni. Isto sam toliko i svjesna da vjerojatno tražim ponekad preveliko razumijevanje od svojih bližnjih u nekim trenucima, ali radim na tome da pomirim svakodnevna očekivanja od drugih i davanja od sebe.

I ovaj tekst završit ću s jednim razmišljanjem Meše Selimovića koje govori najveću istinu o pravim, iskrenim odnosima:

„Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve što mislim, ne plašeći da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi i ja im se neobično radujem.“

Foto: unsplash.com

Objava sve što sam šutjela pojavila se prvi puta na SUPERMAME.