Na Valentinovo je muž otišao na večernje planinarenje s prijateljima, moja jednogodišnja djevojčica bila je ušuškana u krevetu, a ja rastrgana između čitanja knjige i gledanja filma, završila sam na stranici jednog portala, čitajući raspravu o tome smiju li mame zatvarati vrata od WC-a jednom kad postanu mame. I dok mi je ruka lelujala nad tipkovnicom, pokušavajući napisati neki polu smisleni komentar, osjetila sam kako mi kapci postaju sve teži i teži da bih već u idućem trenu širom otvorenih očiju koračala uskim špalirom penjući se beskrajnim kamenim stepenicama uvis.

Sa svake strane špalira nalazile su se žene, izgledom neobično podsjećajući na septe iz Game of Thrones i vikale: “Shame! Shame! Shame!”, prateći me optužujućim pogledom. Penjući se, razmišljam što sam točno skrivila da bih se trebala sramiti (znam, revnim nedjeljnim klečateljima na trgovima sigurno pada bezbroj stvari na pamet, ali meni eto, ama baš nijedna). Na vrhu stepenica čeka me vrhovna svećenica koja ujedno radi i kao turistički vodič.

“Dobrodošli u Momshamingland iliti zemlju Srama”, pozdravlja me ona nagrađujući me širokim osmijehom. “Zemlju u kojoj mame osuđuju mame, jer tko će koga ako ne svoj svoga.”

Tu pompozno zastane, ostavljajući mi trenutak da se saživim s novonastalom situacijom.

“Osuđivati možete u tišini, možda pored onog prekrasnog jezera”, spremno nastavlja glavna septa rukom mi ukazujući na maleno jezerce, odjednom stvoreno u mom vidokrugu, po kojem
mirno plove dva labuda.
“Mada nekako mislim da vi više spadate u lajaviji, tj. ekstrovertiraniji tip mama, možda bi vam ovo bilo više po volji”, obješenjački mi namiguje gurajući mi mali megafon u ruke.
Sjajno Iris, mislim si prihvaćajući megafon, čak ni u snu ne možeš biti introvertirana, misteriozna žena.

“Pravila ove zemlje vrlo su jednostavna”, nastavlja septa. “Nađete mamu koja radi nešto krivo i onda ju javno osuđujete.”

“Ok, a kakvi su kriteriji po kojima znam da bih nekoga trebala osuditi?”, pitam ju zbunjeno.

“Dajte molim vas, mama ste, znate kako odgajate vlastito dijete”, septa će podsmjehujući se. “To vam automatski daje za pravo da znate što je najbolje i za tuđu djecu. Čim dakle vidite mamu koja
radi suprotno vašim pa i najbanalnijim uvjerenjima, vi joj jasno i glasno ukažite na to.”

Ok, brzo učim, ne može ovo biti toliko teško. Septa se pozdravlja sa mnom i upućuje me da samo nastavim ravno ne brinući se previše hoću li se izgubiti. Poslušavši njen savjet, čvrsto stišćući
rukama mali megafon, ja krenem putem osuđivanja. S moje lijeve strane prostire se vrt prepun povrća gdje jedna mama okopava krumpire, a druga stoji iznad nje i viče joj:  “To nije krumpir, to je batat, ne možeš krenuti u dohranu s batatom bez da je beba probala krumpir!”

Prolazim mimo njih prema voćnjaku gdje se druge dvije mame svađaju. Jedna je naime ubrala jabuke za vrijeme uštapa umjesto mlađaka i sad beba neće dobiti nutrijente potrebne njenom horoskopskom znaku. Mora da je riječ o frakciji Organske domaće nacističke kašice za bebu, mislim si u sebi. Krećem dalje jer se ne nalazim u tome. Udrugu Rode isto zaobilazim jer su mi dojilje koje pljuju po nedojiljama mainstream, a ja sam hippie u duši. Izašavši iz vrta, ulazim u prostrani ured kojim dominira ogroman okrugli stol za kojem sjede njegove vitezice, poslovne žene.

Na čelu im je tip-top sređena mama u Chanelovom kostimiću, drži PowerPoint prezentaciju o tome kako je znanstveno dokazano da su sve mame u istom dreku dok su na porodiljnom, no kad mama opet počne raditi onda joj se za dvadeset bodova diže rejting na ljestvici Majčinstvo – Sizifov posao. S obzirom da mi je porodiljni istekao, a ja sam dala otkaz, ne mogu se priključiti poslovnim mamama pa šećem dalje. Zapadno od ureda (ok, sad sam definitivno uvjerena da se radi o snu jer vidim da nemam problema s orijentacijom) vidim mamu na pozornici kako mota bebu u maramu za nošenje, dok ispod nje u gledalištu žene skandiraju: “Ispast će ti!”, “Poplavile su joj nogice!”, “Ajme drž’ je gospe ti, jako će ti ispast!”. Srce mi krene kucati brže, osjećam prepoznatljivo lepršanje u trbuhu i znam da sam pronašla svoj klan: mame Maramašice. Ponosno se pridružujem mami na pozornici, iz lijevog džepa pidžame vadim 6 metara najfinije vune, iz desnog džepa vadim svoju kćer i krenem motati ne samo nju već i bebu koju mi jedna mama spremno dobacuje iz publike. Tandem wearing, bitches! Iako mi je još nepoznato koga mame Maramašice osuđuju, osjećam da sam našla svoje mjesto pod suncem. Ubrzo mi se pridružuju druge Maramašice, jedna od njih mi prilazi i javno obznanjuje: “Dobrodošla sestro po marami, naš je zadatak proganjanje mama koje nose bebe u strukturiranim nosiljkama.” “A one s kolicima?”, pitam. “Ne, te ne! One su nam prebrze.”

Ponosno im se priključujem, dobivam bedž s natpisom “Ja sam bolja mama od tebe” i krećem u akciju. U megafon spremno dovikujem mami koja nosi bebu u Ergobabyu okrenutu licem prema
naprijed da se u Njemačkoj to tako ne radi (po lijepom vremenu u snu sam prilično sigurna da se radnja ne odvija u Njemačkoj, ali realno koga briga, ovo je moj san). Zadovoljno primjećujem kako
sam se vrlo brzo uživjela u novu ulogu i pogledom tražeći neku novu mamu koju bih mogla osuditi, osjetim grubu ruku na ramenu. Okrenem se i nađem lice u lice s mamom koja je zavezala svoje
petero djece i jednog psa u maramu i bijesno me gleda. Otima mi megafon i urla mi u facu: “Aloooooo, kako si to vezala maramu, đe ti je dupli čvor??? Đe su ti bebonoseći certifikati???”

Zatečena izdajom iz vlastitih krugova, preneraženo stojim nasred Shamelanda promatrajući kako mi mame koje su me podržavale okreću leđa, sliježu ramenima i odlaze svaka svojim putem. Jedna mi čak u prolazu šapće:

“Ti si mislila ovamo doći i malo osuđivati, ne možeš osuđivati, a da ti fali jedan papir, znaš da ti treba certifikat, nije ti to samo tako…” U glavi mi odzvanjaju septine riječi, tko će koga ako ne svoj svoga… Osjećam poznato žarenje suza na obrazima, okrećem se na peti i bježim od Maramašica.

Trčim kroz IT sektor gdje mame Kompjuterašice spremno za monitorom čekaju da mame Kolumnistice izdaju nove tekstove da bi ih mogle konstruktivno kritizirati. Ovo ti je glupo, sve je to
samo izgovor za lijenost, iskače na monitoru, u tvojim sam godinama ja kuću krečila vapnom i djecu odgajala, revno tipka jedna od mama. Trčim dalje kroz dugačke hodnike prepune WC-a u
kojima mame piške otvorenih vrata jer ne mogu drugačije, trčim kroz kozmetičke salone u kojima se lijeva noga depilira na parne dane, a desna na neparne… I dalje mahnito trčim i teško mi je s dvije bebe u marami, ali nastavljam sve dok ne previdim rupu na podu i poput Alise u zemlji čudesa, propadnem kroz nju. Padam beskrajno dugo kroz zrakoprazni prostor i zadnja pomisao prije no što dotaknem pod mi je: vidi, nijedna beba mi nije ispala iako sam samo jednim čvorom zavezala maramu…

U šoku otvaram oči i mahnito se pipam misleći, sranje, obje bebe sam izgubila putem, prokleto bilo moje ofrlje vezanje! Potrebna mi je minuta-dvije da dođem k sebi i shvatim da se radilo o snu, da imam samo jedno dijete i ono spokojno spava u krevetu. Ustajem s kauča i odlazim u WC. Piškim širom otvorenih vrata i mislim si, wooooow kakav vrli novi svijet mi se otvorio. Pitam se samo, da sam u davnim vremenima znala kako žena nakon poroda dobije ključ koji otključava cijeli jedan novi svemir osuđivanja, bih li se ranije odlučila postati mamom?

mameći priručnik iliti kako prestati osuđivati druge mame

Foto: pexels.com

Objava mama u zemlji srama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Što je mom shaming?

Mom shaming je super kreativan način da se očekivanja društva prenesu na mame koje ionako rade većinu toga ispravno (ili se bar trude koliko god mogu), ali i dalje zaslužuju kritiku zbog svake odluke koju donesu. Bilo da su u pitanju dojenje, povratak na posao ili vlastiti izbor u odgoju djece, mom shaming osigurava da se majke osjećaju krivima i beskorisnima, bez obzira na to što su dobre i brižne majke. Mom shaming je sjajan način da se osigura da se majke osjećaju loše zbog bilo kojeg izbora koji donesu, što dovodi do toga da se društvo drži tradicionalnih normi i očekivanja o tome kako bi majke trebale odgajati svoju djecu. Umjesto podrške i razumijevanja za majke, mom shaming! To ih tjera da se osjećaju glupo, osuđeno i nekompetentno, iako one to naravno nisu.

Jeste li ikada čuli za dad shaming?

Nisam ni ja.

Kako izgleda momshaming na društvenim mrežama?

Mom shaming na društvenim mrežama može zaista izgledati jako interesantno.

Kada vidite objavu majke koja opisuje svoje iskustvo u odgoju djece ili neki aspekt majčinstva, mom shaming uvijek može pomoći da rasprava postane zanimljivija. Na primjer, ako je mama objavila sliku svog djeteta koje se igra na igralištu, mom shaming komentar bi mogao ići u ovom smjeru:

“Gledajući ovu fotografiju, jasno je da si previše zaokupljena svojim telefonom i da ne obraćaš dovoljno pažnje na svoje dijete.”

Na društvenim mrežama, majke često komentiraju novinske članke i kolumne o majčinstvu, ali naravno, to ne znači da nema i mom shaming komentara. Evo nekoliko primjera:

“Ovo je najgori članak o majčinstvu koji sam ikad pročitala! Autorica očito nema pojma o tome što znači biti majka.”

“Ja bih se osjećala kao loša majka da radim sve ovo što ova autorica predlaže. Očito ne razumije realnost majčinstva danas.”

“Ovo je tipičan primjer jedne privilegirane mame koja ne zna ništa o pravoj borbi koju vode ostale majke.”

“Samo bih htjela znati tko je ovu osobu uopće imenovao za ‘eksperta za majčinstvo’. Vjerojatno nema vlastitu djecu i nema pojma o tome što govori.”

Mom shaming na društvenim mrežama je samo jedan način da se pokaže koliko smo dobri u osuđivanju drugih, bez obzira na to koliko dobro znamo te ljude ili koliko znamo o njihovim situacijama.

Kako izgleda dad shaming na društvenim mrežama?

Nemam pojma.

Muškarci isto osuđuju, ali redom uvijek majke, ne očeve. Ali, tko više osuđuje na društvenim mrežama – majke ili očevi? Majke su, po prirodi sklonije tome da kritiziraju sve oko sebe. Zar ne? Sve što radimo mora biti podložno kritici drugih majki. Ako ne dojimo dovoljno dugo, krive smo. Ako dojimo predugo, opet smo krive. Ako se odijevamo previše casual, onda smo zapuštene. Ako se previše trudimo s izgledom, onda ne posvećujemo dovoljno pažnje djeci. Na kraju krajeva, majčinstvo je natjecanje, a osuda drugih majki je najbrži put do pobjede.

Tko ja Karen?

“Karen” je žensko ime koje se odnosi na stereotipnu osobu, ženskog spola, koja je narcisoidna, zahtjevna i sklona prigovaranju o svemu. (ovdje možeš pročitati više o tipičnoj Karen)

Kako Karen razmišlja, primjera radi?

”Pih kućanice, jadne.. nije njima lako. Sjedeći cijeli dan, gledajući svoje omiljene emisije i surfajući po društvenim mrežama, teško je uhvatiti vremena za odgoj djece. A posao? Kakav posao. Tko je vidio raditi? Pa nisu se one udale da bi radile.”

Imamo, naravno, i drugu verziju:

”Ona nije majka! Ona po cijele dane radi a djecu joj odgajaju bake, djedovi i dadilje. To je grozno! Jadno to malo stvorenje s takvom majkom…”

Postoji li Karen muškog spola?

Naravno da ne.

Vježba

Sada kada smo prošli zajedno ovaj mali priručnik imam jednu vježbu za sve vas koji/e čitate. Pokušajte razmisliti prije nego napišete komentar ispod ovog teksta. Duboko udahnite i izdahnite, a onda pregrizite jezik ako vam je do njega došla neka otrovna misao. Povežite se sa svojom muškom stranom i zapitajte se ako bi muškarac tako kritizirao drugog muškarca na osnovu ručka, veša ili odgoja. Ako je odgovor ne, preskočite sekciju komentara.

A ovaj neozbiljni tekst privodimo kraju ozbiljnim zaključkom:

1. U redu da se mame požale: svi se imaju pravo žaliti pa tako i mame. I svi imaju svoje razloge, pa tako i one. Umjesto da im odgovorite kako se nemaju razloga žaliti, saslušajte ih. Jednostavno je.
2. U  redu je da se mame vrate na posao ranije, kasnije ili nikad. To je njihov izbor i njihov život. Nemamo svi ni iste želje, ni iste snove, ni iste uvjete. Svatko radi onako kako misli da je za njega najbolje.
3. U redu je da mame doje dugo svoju djecu, isto kao što je u redu da ne doje uopće, iz bilo kog razloga. Možda ne mogu, možda ne žele. I to je ok.
4. U redu je da mame žele imati vrijeme za sebe, da se druže s prijateljicama, odu na kavu, frizuru itd.

Zapravo žalosno je da ovo uopće moramo pisati.

Kada bi majke i očevi bili ravnopravni u odgoju djece, i kada bi se odbacili stereotipi i patrijarhalni pogledi na svijet, sigurna sam da bi i mame manje osuđivale jedna drugu.

Iako možemo ovako u nedogled, nećemo. Jednostavno shvatite da nikome niste pomogli s vašim uvredama. Možda ste izbacile frustracije iz sebe i sada se, zbog toga, osjećate jako i moćno. Daleko ste vi od toga, sestre moje slatke. Same sebe sramotite. Ružni komentari na račun drugih majka govore o vama, ne o njima.

Foto:unsplash.com

Objava mameći priručnik iliti kako prestati osuđivati druge mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.