U najnovijoj epizodi serijala Nevidljiva, razgovaramo s Barbarom – mamom troje djece i ženom koja je svoju priču podijelila kroz izložbu Nevidljiva by Supermame i Ana Surač.

Barbara govori o nevidljivosti koja počinje još u trudnoći – o stajanju u redovima bez da je itko pusti naprijed, o porodu u kojem je bila zanemarena, o danima kada se sve vrti oko drugih, a ona sama nestaje u kućnim poslovima, dječjim potrebama i iscrpljenosti.
Govori i o porođajnoj traumi – o ožiljcima koje nosi, o tome kako je naučila prepoznati bol, ali i kako je iz nje izrasla snaga.

„Nevidljiva sam bila kad sam sama nosila kolica u tramvaj, kad su me svi zaobišli pogledom. Nevidljiva sam bila i kad sam samo željela da me netko pita – jesi li dobro?“

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

U ovom razgovoru Barbara otvara sve ono što mnoge mame osjećaju, a rijetko izgovore naglas – umor, tugu, krivnju, ali i ljubav koja sve to nadjača.
Govori o malim trenucima kad ponovno postaje vidljiva: kad je djeca zagrle, kad netko ponudi pomoć, kad netko vidi njezin trud.

„Kad me netko pusti preko reda s troje djece ili mi samo kaže  -‘Vidim te’, to je trenutak koji nosim cijeli dan.“

Ovo je epizoda za sve nas koje smo se barem jednom osjećale nevidljivo.

Za sve koje smo odgađale vlastite potrebe jer su tuđe bile hitnije.

Za sve koje smo plakale iza zatvorenih vrata, a sutradan se opet smiješile.

Poslušajte Barbarinu priču  – nježnu, snažnu i istinitu.
Jer svaka nevidljivost ima svoje lice, a kad je podijelimo – više nije nevidljiva.

Epizodu je podržao Lidl Hrvatska.

izložba ‘Nevidljiva’ otkriva stvarne izazove majčinstva i daje glas nevidljivim pričama majki

Objava mama troje djece o nevidljivom teretu majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Izložba koja majčinstvu daje glas i prostor da budu viđene

Majčinstvo je događaj koji izokrene prioritete te traži osobni rast i prisutnost. U tom intenzivnom i često usamljenom iskustvu, mnoge žene osjećaju se nevidljive. Upravo toj nevidljivosti, ali i snazi koja iz nje izvire, posvećena je izložba Nevidljiva, otvorena 12. svibnja u Dioklecijanovim podrumima u Splitu.

„Nevidljiva“ je projekt portala Supermame.hr koji kroz fotografije Ane Surač donosi iskrene ispovijesti i autentične priče žena i majki. Izložba u Dioklecijanovim podrumima rezultat je suradnje portala ajme.hr i supermame.hr.

Panel: „Nevidljive potrebe majki: što se sve krije iza self-care etikete“

Izložbu je otvorila dirljiva panel rasprava pod vodstvom moderatorice Sonje Švajhler, suosnivačice portal supermame.hr. Razgovor je započela jednostavnim, ali moćnim pitanjem: Što tebi znači kad ti netko kaže da si snažna? U tom je trenutku prostor utihnuo. Svaka panelistica vidjela je to pitanje kroz prizmu svog iskustva.

Na panelu su sudjelovale redateljica i autorica knjige Kako je mama tražila istinu Bruna Bajić, samohrana majka i poduzetnica Nikolina Dukić i Elena Vian Projić, suosnivačica portala ajme.hr. Njihove su se priče doticale osjećaja nevidljivosti, potrebe za zajednicom i onih trenutaka u kojima trebaš nekog tko je majčinstvo i sam prošao.

Tko je tvoje “selo”?

Panel je postavio jedno od ključnih pitanja o nestanku zajednica, “sela” – obiteljskih mreža koje su tradicionalno pružale podršku ženama. „Svi težimo za nekim svojim selom. Kad kažemo tvoje selo ja odmah pomislim na bake i djedove, ali mene su spasile više puta moje cure sa portala, neko drugo selo“, rekla je Elena Vian Projić. Nikolina Dukić je to dodatno pojasnila: „Mi ne znamo ni pravu riječ za to, ali važno je naglasiti da to selo ne mora biti krvno srodstvo.“ U vremenu kada fizička podrška često izostaje, emocionalna povezanost postaje ključna.

“Majčinstvo je niz malih crtica iz svakodnevice, trenutaka koji vas obilježe duboko i emotivno, često na način koji nitko drugi ne može razumjeti. Nema te zajednice, savjeta ili podrške izvana koja može u potpunosti kompenzirati to iskustvo. Upravo zato je važno da svaka majka nauči slušati sebe, prihvatiti svoje osjećaje i dati sebi prostor za rast, jer samo kroz to osobno putovanje može pronaći snagu i istinsku povezanost sa sobom i svojom djecom”, zaključila je Bruna Bajić.

Žene i majke izložene su savršenim slikama na društvenim mrežama

Rasprava se proširila i na ulogu društvenih mreža te sliku savršenih majki koju one često stvaraju.

Tema je izazvala mnoge reakcije među panelisticama, koje su se složile da društvene mreže često nameću nerealna očekivanja i pritisak na žene. “Žene i majke su jako izložene. Vrlo smo osjetljive i podložne u jednom ranjivom razdoblju. Svakom bih preporučila da razvije jasnoću: zašto me ovo dirnulo, na što me potaknulo?”, istaknula je Nikolina. Elena je dodala kako je važno biti svjestan da je stvarnost mnogo kompleksnija od onoga što se prikazuje online. “Postoji divna opcija block i unfollow koja omogućava da se distancirate od sadržaja koji vam nije dobar”, naglasila je.

Sonja je dodala da žene često provode puno vremena na društvenim mrežama upravo zato što nemaju svoju zajednicu. „Nisam jedina kojoj je teško, daj mi nešto da se osjećam više od hranilice“, rekla je, ističući potrebu za emocionalnom podrškom i priznanjem koje društvene mreže mogu ponuditi

Bruna Bajić podsjetila je kako nije stvar u objektu (Instagram), nego što s njim radimo. „Kako balansirati između sebe i fikcije? To će svakako biti tema budućnosti“, zaključila je.

Projekt „Nevidljiva“ ne bi bio moguć bez podrške Lidl Hrvatska, Poliklinike Doctus, hotela Ambasador, Poetica Distillery, Platterai cateringa, Vem Flowera i Muzeja grada Splita.

Izložba „Nevidljiva“ ne daje gotove odgovore, već nudi prostor za priznanje i vidljivost. Upravo to je ono što ženama i majkama najčešće nedostaje.

Objava Split priča o majčinstvu: „Nevidljiva“ otvorena u Splitu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Supermame.hr i Ajme.hr donose Nevidljivu u Split

Nakon što je osvojila Zagreb, Karlovac i dotakla mnoge mame koje su se pronašle u ovim pričama, izložba „Nevidljiva“, prvi put stiže u Split — u srce Dioklecijanove palače, među stoljetne kamene podrume, mjesto gdje se povijest susreće s trenutkom u kojem danas živimo.

Ova jedinstvena izložba emotivna je, hrabra i dirljiva — jer daje glas onome što često ostaje neizgovoreno: nevidljivom teretu majčinstva. Iza projekta stoji želja da se otvore vrata iskrenih razgovora o emocijama koje majke svakodnevno proživljavaju — nesigurnost, strah, osjećaj nedovoljnosti, balansiranje između osobnog identiteta i uloge majke.

Kroz iskrene ispovijesti, fotografije Ane Surač i autentične priče, „Nevidljiva“ razbija tabue, skida masku s „idealne mame“ i pokazuje koliko je važno da se žene osjećaju viđeno i prihvaćeno.

Otvorenje će se održati 12. svibnja u 18h, uz panel-raspravu „Nevidljive potrebe majki: što se sve krije iza self-care etikete“, na kojoj sudjeluju: Irena Orlović, vlasnica splitske izdavačke kuće “Harfa”, Elena Vian Projić, suosnivačica portala Ajme.hr, te Nikolina Dukić, supermama i vlasnica brenda Malish Velish, uz moderaciju Sonje Švajhler, suosnivačice Supermame.hr.

Dan kasnije, 13. svibnja, izložba će biti otvorena za širu publiku od 8.30h – 20.00h.  Svi su dobrodošli — mame, tate, prijateljice, partneri, bake, djedovi — jer „Nevidljiva“ pripada svima nama, baš kao što priče majki pripadaju cijelom društvu.

Ovaj projekt ne bi bio moguć bez iznimne energije, kreativnosti i podrške portala Ajme.hr te Ane, Jelene, Maje i Elene, koje su neumorno radile da „Nevidljiva“ stigne u Split. Zahvaljujući njihovom trudu, Split će postati domaćin izložbe koja nije samo vizualno iskustvo, nego duboka poruka zajedništva, razumijevanja i osnaživanja.

„Nevidljiva“ je tu da nas podsjeti: svaka žena koja se osjeća izgubljeno, preopterećeno, iscrpljeno ili nesigurno — nije sama. Tu je zajednica koja sluša, razumije i daje glas svakoj emociji koja inače ostaje skrivena.

Vidimo se u ponedjeljak 12. svibnja u 18h u čarobnim podrumima Dioklecijanove palače. Dođite, budite dio priče, budite dio promjene!

Objava supermame prvi put u Splitu: izložba koja daje glas majkama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Izložba Nevidljiva, koja je svoj prvi uspjeh doživjela u rujnu ove godine, ponovno je otvorena 6. prosinca u kazalištu Mala Scena u Zagrebu. Organizirana pod okriljem portala Supermame.hr, izložba je posvećena otkrivanju stvarnih i često nevidljivih izazova s kojima se majke svakodnevno suočavaju. Tijekom cijelog prosinca posjetitelji će imati priliku pogledati ovu emotivnu postavu koja kroz umjetničke radove i osobne priče majki potiče dublje razumijevanje majčinstva.

Vođena idejom osnivačica portala Sonjom Švajhler i Martinom Friganović, fotografkinja Ana Surač kroz svoj je objektiv uspjela prenijeti i pokazati svakodnevne borbe s kojima se susreću majke. Izložba prikazuje stvarne priče žena koje progovaraju o iskustvima poput postporođajne depresije, podizanja djece s posebnim potrebama, gubitka djeteta, borbe s bolešću i balansiranja između obiteljskih i osobnih odgovornosti.

Cilj izložbe nije samo prikazati izazove, već i osvijestiti javnost o važnosti podrške i razumijevanja koje majke trebaju dobivati od zajednice, obitelji i institucija.

Izložba naglašava kako majčinstvo nije samo trenutak sreće i radosti, već i razdoblje ispunjeno izazovima koji često ostaju nevidljivi društvu. Kroz snažne vizualne prikaze i iskrene osobne priče, izložba ruši stereotipe o majčinstvu i daje glas ženama koje se svakodnevno bore s preprekama.

Panel o nevidljivom teretu majčinstva

Prošli petak, na dan otvorenja izložbe održan je i panel posvećen temi nevidljivog tereta majčinstva. Panel je okupio sudionice s različitim perspektivama i iskustvima: Petru Petrušić, majku male Lave koja je ujedinila Hrvatsku, a s publikom je podijelila terete s kojima se suočavala poput osjećaja usamljenosti, nerazumijevanja i osude, Jasminu Kundić, majku dječaka s autizmom, koja je govorila o važnosti razumijevanja i podrške za roditelje djece s posebnim potrebama, Ivku Armandu Todorović, koja je progovorila o svojoj borbi s postporođajnom depresijom i izazovima s kojima se susreću novopečene majke te Barbaru Grdanjski Grabarević, majku troje djece koja je podijelila svoje iskustvo balansiranja brojnih obaveza i prelaska s jedno na troje djece.

Ovaj iskren i dirljiv razgovor osvijetlio je kompleksne aspekte roditeljstva i ukazao na nužnost otvaranja prostora za ovakve teme u društvu.

U sklopu otvorenja izložbe organizirana je i božićna radionica za najmlađe. Djeca su uživala u izrađivanju čizmice za Sv. Nikolu, a svako dijete razveselili su i pokloni prepuni božićnih slatkiša i igračka koje je samo za njih pripremio Lidl Hrvatska.

Širi cilj i važnost izložbe

Izložba Nevidljiva nije samo umjetnički projekt već i društvena inicijativa. Njome se želi potaknuti dijalog o skrivenim izazovima majčinstva, osvijestiti važnost mentalnog zdravlja i emocionalne podrške, te motivirati društvo na aktivno sudjelovanje u promjenama koje će olakšati živote majki. Osnivačice portala Supermame.hr, Martina Friganović i Sonja Švajhler, ističu kako je jedan od glavnih ciljeva pokazati majkama da nisu same u svojim osjećajima i borbama.

Izložbu možete pogledati kroz mjesec prosinac u kazalištu Mala scena, a ulaz je besplatan.

Raspored:

9 .12. – 13.12: 11:00h – 14:00h
14.12. –  9:00h – 11:30h/16.30h  -18.30h
15.12. – 11:00h – 17:00h

Objava Izložba “Nevidljiva” u Maloj sceni – glas za nevidljive terete majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno je izložbom “Nevidljiva” pažnja bila usmjerena na neke od nevidljivog tereta koje majčinstvo nosi. “Idem.” Ni trunke nisam dvojila jer sam svjesna koliko je bitno pričati o svemu što majčinstvo nosi, poglavito ono što se kod nas “etiketira” i svako je kadar dati svoje “stručno” mišljenje.

Svaku od priča pažljivo sam pročitala, svaku sliku promotrila. Suza u oku zbog svake. Nerazumijevanje društva toliko boli. Sonja mi je skuhala kavu, koju sam ponijela zajedno sa svim emocijama u sebi, do jedne od stolica. Priča uz kavu je krenula, emocije su se polako smirivale, a svaka tema naišla je na razumijevanje.

“Nikad ne valja. Tako bi se mogla zvati sljedeća izložba”, našalila sam se sa ženama u svom okruženju “jer što god da napravimo, netko će nas osuditi.”.

U trenutku primanja onog malenog bića u svoje ruke, počinješ raditi korake u različitim smjerovima. “Jesi rodila prirodno ili carski?”. Ako si rodila carskim rezom navodno nisi ni rodila. “Jesi primila epiduralnu?”. Jer ako jesi, ti nisi ni osjetila što pravi porod znači. “Jel ti nadošlo mlijeko? Jel dojiš?”… Jer ako nije još, možda nešto nije u redu jer već je trebalo i nemoj slučajno dati sestrama u rodilištu da bebi daju adaptirano jer ako beba osjeti adaptirano – ma nema šanse da više dojiš!

Nižu se savjeti, koje vjerojatno nisi ni tražila, sami od sebe. Poruke stižu sa svih strana čak i od rodbine s kojom se inače ne čuješ. Ako si slučajno u nekoj grupi postavila pitanje, imaš šta čitati cijeli dan. Šećer na kraju je sestra na odijelu u kojoj ima empatije manje nego u epruveti krvi – u tom slučaju razne komentare dobivaš uživo. Nijedan potez koji si napravila u prvih tjedan dana djetetova života vjerojatno ne valja.

Kako beba raste, svakim njezinim danom, dobiješ barem jedan “Nemoj, ne valja, ni slučajno.”. Sjećate se one igrice s bombama i brojevima? Pojma nemaš gdje sljedeće da klikneš/zakoračiš jer se bojiš da ćeš naletjeti na bombu/ne valja ti to
komentar.

Ako imaš jedno dijete – premalo je, sebična si, odrast će sam, bit će razmažen…

Ako imaš dvoje djece (poželjno bi bilo muško i žensko) – razmisli o trećem…

Ako imaš troje djece – e tu si već rubna za većinu, a za nekolicinu si taman.

Četvero, petero – vjerojatno niste baš svoji, trebali biste potražiti stručnu pomoć.

Ako se prebrzo vratiš na posao – jadno to dijete, ima nemajku samo takvu jer najbolje bi bilo da si s djetetom do njegove treće godine života.

Ako si s djetetom do treće godine života – e onda nikako da se vratiš na posao, pa šta čekaš, neće mu ništa biti u vrtiću.

Ako si odlučila biti majka i brinuti se o kućanstvu – lijena si, ideš linijom manjeg otpora, zapostavila si sebe.

Ako pokušavaš gurati karijeru uz djecu – sebična si jer si sebi na prvom mjestu, a djeca ionako prebrzo odrastu pa bi bilo poželjno da uživaš s njima u svakom trenutku.

Ako poželiš promijeniti donešenu odluku oko bilo čega – istrpi, sama si tako odabrala.

Ako slučajno odeš frizeru, na neki tretman – tko joj čuva djecu?

Ako kažeš da ti je odlazak u nabavku svojevrsni “spas za glavu” – zapustila si se nisi svjesna što govoriš.

Ako kreneš na neki oblik tjelovježbe relativno brzo nakon poroda – samo na izgled misliš.

Ako odeš na psihoterapiju jer se ne osjećaš dobro – šta ti misliš da je drugima bilo lako?

Ako si poželiš kupiti štikle – šta će ti, ionako nigdje ne ideš.

Niz je predugačak i što god da napraviš netko iz okoline nađe razlog da ti dokaže da tvoja odluka nije ispravna. Previše je situacija na koje nailaziš na svom životnom putu, a vezano je za to što si žena, što si majka, u kojima ćeš na svojoj koži osjetiti da ti netko pokušava dokazati da nisi dobro odlučila i da ne ideš dobrim putem. Uvijek si nekome previše. Iako se trudiš ponekad održati zlatnu sredinu, shvaćaš da ni ona ne postoji jer i u toj zlatnoj sredini nisi dovoljna i ne trudiš se dovoljno jer uvijek može biti bliže savršenstvu. Savršenstvo ne postoji. Kao ni ta zlatna sredina.

Savršena i zlatna postaješ sama za sebe onda kada si u miru sa sobom i svojim odlukama, ma kakvi god te tada komentari susreli.

I zapamti – često će ti se činiti da je svaki tvoj izbor drugima vidljiv, no iz njihove reakcije možeš iščitati da zapravo nije.

Izložbu Nevidljiva možeš pogledati kroz mjesec prosinac u kazalištu Mala Scena.

Više informacija potraži na OVOM LINKU.

Objava nikad ne valja… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

19. i 20. rujna 2024. godine, u predivnom ambijentu galerije Oris Kuća Arhitekture u Zagrebu, u organizaciji portala Supermame.hr, održana je emotivna i dirljiva izložba pod nazivom “Nevidljiva”, koja je posvećena prikazu stvarnih i često nevidljivih tereta majčinstva. Ova jedinstvena izložba otvorila je vrata iskrenom dijalogu o emocionalnim, fizičkim i mentalnim izazovima s kojima se mnoge majke svakodnevno suočavaju, ali koji često ostaju skriveni od očiju javnosti.

Izložba je okupila majke koje su kroz objektiv fotografkinje Ane Surač i osobne priče podijelile svoja iskustva o majčinstvu – uključujući teme poput postporođajne depresije, gubitka djeteta, odgoja djece s poteškoćama, bolesti i svakodnevnih borbi u balansiranju između majčinstva i osobnog identiteta. Svaka fotografija i priča s izložbe donose dubok prikaz majčinstva, ne kao idealizirane slike, već kao kompleksne životne stvarnosti ispunjene i ljubavlju, i teškoćama.

Svi radovi na izložbi imaju za cilj osvijestiti javnost o važnosti pružanja podrške majkama te o potrebi za razumijevanjem i prepoznavanjem nevidljivih tereta koje majke nose. Kroz prizmu stvarnih priča, izložba “Nevidljiva” potiče društvo na dublje razumijevanje majčinstva, kao i na aktivnu podršku ženama u njihovim svakodnevnim izazovima.

U sklopu otvorenja izložbe održan je i panel pod nazivom “Važnost podrške u postpartumu”, na kojem su sudjelovali stručnjaci iz različitih područja: prim. dr. Milivoj Jovančević, specijalist pedijatrije, dr. med. Lana Leko, specijalistica ginekologije i opstetricije, Martina Trboglav Podvorac, psihologinja i terapeutkinja iz Centra za perinatalnu psihologiju te Ivana Zaher, pilates instruktorica i specijalist za korektivne vježbe u postpartumu.

Panelisti su istaknuli koliko su prvi mjeseci nakon poroda osjetljivi za fizičko i mentalno zdravlje majki te naglasili važnost sustavne podrške – od zdravstvenih institucija do obitelji i zajednice. Zaključci panela obuhvatili su potrebu za boljom dostupnošću stručne pomoći majkama, uključujući psihološku podršku, ali i važnost otvaranja prostora za razgovor o stvarnim iskustvima majki. Poseban naglasak stavljen je na edukaciju o postpartumu te na ulogu obitelji i prijatelja u pružanju emocionalne i fizičke pomoći.

Suosnivačica portala Supermame, Sonja Švajhler, izjavila je kako je izložba “Nevidljiva” važan korak u otvaranju prostora za razgovor o stvarnim iskustvima majki. “Često se majke osjećaju nevidljivo i nedovoljno shvaćeno u svakodnevnim izazovima. Kroz naš portal, trudimo se stvoriti siguran prostor gdje mogu dijeliti svoje priče, bez uljepšavanja, i dobiti podršku zajednice. Izložba je savršen prikaz onoga što želimo postići – pružiti majkama glas i pokazati da nisu same,” rekla je Švajhler.

Martina Friganović, suosnivačica portala Supermame, izjavila je kako je izložba “Nevidljiva” odraz onoga što mnoge majke osjećaju, ali rijetko dijele. “Majčinstvo je prečesto romantizirano, dok stvarne borbe ostaju nevidljive. Ova izložba daje prostor tim skrivenim emocijama i iskustvima, pokazujući da je u redu osjećati se iscrpljeno, preplavljeno ili nevidljivo,” rekla je Friganović. Naglasila je kako je važno osvijestiti da iza svakog osmijeha stoje i trenuci nesigurnosti i tuge, te kako zajedništvo i podrška mogu pomoći majkama da se lakše nose s izazovima. “Izložba pomaže majkama da shvate kako nisu same u svojim osjećajima,” dodala je.

Podršku ovom važnom projektu pružio je i Lidl Hrvatska kroz svoj brend Lupilu koji, kroz sveobuhvatni asortiman za bebe i djecu i aktivnosti koje podupiru i olakšavaju roditeljske zadaće, pokazuje da je pravi partner i saveznik mladim roditeljima. Da roditelji to prepoznaju i cijene, ukazuje i podatak da je u okviru Lupilu programa „Sve što beba treba“ u rekordnom roku ostvareno 20.000 prijava za besplatne Lupilu pakete dobrodošlice za bebe koji sadrže Lidlove proizvode i personalizirani vodič s imenom djeteta.

Izložba „Nevidljiva“ je dobila velik odjek među posjetiteljima i otvorila prostor za razgovor o majčinskim temama koje su često zanemarene ili prešućene, a uskoro ćete ju moći pogledati i u ostalim gradovima diljem Hrvatske.

Projekt „Nevidljiva“ su također podržali: Philips, Bioandina, Intimea, Fravero Prophoto, Poliklinika Pintarić,  Indestructible, Studio Crobrand, Ana Marić Contenta,  Aromara, Subrosa, Pulse, OPS Biotics, Aura, Intimien, Vinarija Kerman, Vinarija Čobanković i Lu Studio.

Fotografije potpisuje: Tea Čizmek Mesarić

Objava izložba ‘Nevidljiva’ otkriva stvarne izazove majčinstva i daje glas nevidljivim pričama majki pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Povodom Majčinog dana osmislile smo fotografski projekt o snazi majčinstva i nevidljivosti žena

Projekt “Nevidljiva” istražuje složenu dinamiku majčinstva i osjećaja nevidljivosti kojeg mnoge majke doživljavaju u društvu. “Nevidljiva” dokumentira priče i fotografije sedam nevjerojatnih žena koje su stale pred objektiv fotografkinje Ane Surač. Svaka fotografija priča priču otkrivajući izazove koje majke svakodnevno nose. Kroz ovaj projekt želimo potaknuti razgovor o važnosti podrške majkama i prepoznavanju njihovih uloga u društvu. Svaka majka zaslužuje biti viđena, čuti se i osjećati podržanom.

Ana Surač, koja stoji iza objektiva, kaže: “Obzirom da kao fotografkinja najviše radim sa ženama, trudnicama i majkama i da se tijekom fotografiranja one često otvore i ohrabre pričati o onom što im je na srcu, ali i da se i sama kao žena susrećem s različitim izazovima, željela sam istaknuti koliko se neke teme u našem društvu izbjegavaju, umanjuju, odbacuju, guraju pod tepih, ”zamataju u celofan”. Jako često takve teme nose ”veo nevidljivosti” jer okolina ne zna kako se ponašati, kako biti podrška, kako držati prostor, kako samo slušati bez prekidanja, pa je ponekad lakše praviti se da takve teme ne postoje. No, to ”lakše”  često majkama donese još veću težinu jer ostaju same u svakodnevnim izazovima, preispitivanjima, boli, gubicima ili traumama. Upravo iz tog razloga sam kao zajedničku poveznicu kroz sve fotografije odabrala tanku prozirnu foliju koja na svakoj fotografiji nosi neku drugu simboliku, ali kroz ih ”veo nevidljivosti” sve povezuje u jednu cjelinu. Bilo mi je jako važno napraviti detaljne koncepte za svaku od fotografija koje smo potom predstavili ženama, pa su tako na nekim fotografijama uključeni i dodatni rekviziti koji pričaju njihove priče. Ujedno sam ih željela prikazati točno onako kako ih ja vidim. Moćne, snažne, autentične, ranjive, iskrene, strpljive, nježne, samopouzdane, neustrašive, hrabre, jedinstvene, svoje i da se njihov glas čuje i kroz fotografije.”

Mama, ovo je za tebe. Za tebe koja se osjećaš kao da te ne vide, ne čuju, iako vičeš svom snagom. Za tebe koja se boriš protiv krutosti sustava i neumoljivo guraš dalje i boriš se protiv vjetrenjača. Za tebe koja koračaš sama, hrabro i uporno, držeći za ruku svoje dijete. Za tebe koja ustaješ, iako ti je tijelo umorno i bolno. Za tebe koja si izgubila veliki dio sebe gubitkom svojeg djeteta. Za tebe, iako si se izgubila u emocijama koje su te preplavile poput ogromnog vala i samo čekaš trenutak kada ćeš udahnuti.

Za tebe, za mene, za svaku od nas, koje svaki dan ustajemo, ljubimo, brinemo, padamo, dižemo se, borimo, pokušavamo svojoj djeci biti apsolutno najbolje moguće majke.

 

“Ja sam nevidljiva.” –  Tijana

Ja sam nevidljiva. U stotinama vađenja krvi, u nebrojenim pregledima, u nebrojenim zadiranjima u moje tijelo, u gutanjima hormona i suplemenata, u injekcijama u trbuh, u svojim postpartumima, u beskonačno pređenim kilometrima između svoga doma i poliklinika i bolnica, u potrošenim novcima koje smo odavno prestali zbrajati.

Prije 5 godina moj život se promijenio iz temelja. Prije 5 godina. Prije 4 trudnoće. Prije 3 gubitka. Prije jednog živog čuda.

Ne želim više biti nevidljiva. Umorna sam od toga. I to nije samo moj umor, to je umor svih žena koje hodaju uz mene. Osjećam ga duboko u  svojim kostima. Mi smo umorne. Naše priče su stvarne. Naše bebe su stvarne. Postojimo. Ovdje smo.

Digni glavu i pogledaj nas!

 

“Ja sam nestala.” – Ivka

Sjećam se prvih trenutaka kad sam ga ugledala. Bio je tako malen, a ja tako sretna. Bio je to onaj moment kad ti se u glavi zavrti od adrenalina i zadovoljstva. Bio je moj. Bio je naš. I to se nikad nije promijenilo. Taj osjećaj u meni da je on dio mene, dio mog bića i da ga volim svim svojim stanicama. Ono što se jest promijenilo bila sam ja. Nestala sam. Postala sam sebi nevidljiva. Sebi i drugima.

Nisam nikad bila od onih što se lako žrtvuju. People pleasing nije bio moja stvar. Oduvijek sam sebi na neki način bila važna. Dok nisam postala nevažna.

Kad sam rodila, glava mi je bila puna savjeta. Internet, Facebook, grupe i grupice i sve njihove riječi vrtjele su mi se po glavi i nisam uopće čula sebe. Rodila sam zahtjevnu bebu. Bebu koja je tražila, bebu koja nije previše spavala, bebu koja je trebala cijelu mene, svaku minutu, svakog dana i noći. Preuzela sam na sebe sve uloge u kući. Brinula sam o poslu koji je tekao bez mene. Brinula sam o kućanstvu. Brinula sam o bebi i mom braku koji, naravno, u tom periodu nije imao zraka.

O svemu, osim o sebi. Ja sam nestala.

I, što je najbolje, sva ta briga bila je uzalud. U svemu sam bila loša. Ništa što sam radila nije bilo dovoljno dobro.

Slika o meni kao majci koju sam imala potpuno se izopačila. Ja ne mogu normalno svoje dijete nahraniti. Ja ne mogu normalno napustiti sebe dok je on beba. Ja ne mogu pronaći onu predanost i uživanje u toj predanosti o kojoj sam čitala. Ja, neispravna? Ma ne.

Prve sam pelene topila suzama. A sebe sam topila u strahu. Od pogrešaka, od napuštanja svog dotadašnjeg života, od mog vlastitog nestajanja. Nitko me nije razumio. Moj je partner otišao u neke druge krajnosti, u drugim sam pak očima nalazila čuđenje. Zdravo dijete, dobar partner, situiranost, bake koje pomažu – pa što joj je? Što joj fali…

Nisam se utopila u strahu niti suzama, utopila sam se u sramu. Željela sam pobjeći, a nisam imala kako. Jedan sat, nekoliko trenutaka, cijelo popodne, nije mi to sve bilo dovoljno. Imala sam osjećaj da postajem prozirna. Da me više nema.

Kao jučer, sjećam se sjedenja na podu, s bebom u rukama i terapeutkinjom na telefonu. Sjećam se prve bočice adaptiranog mlijeka koja je tada za mene bila bočica neuspjeha mene kao majke.

Brinula sam o svemu, a u ničemu nisam uspjela. Ja sam najgora mama. Najgora osoba. Ne vrijedim. Ništa ne mogu sama. Sve imam, a plačem. Zašto sam tako prokleto tužna?

Sram me izjeo. A sram je, ako ne znate, puno gori od krivnje. Jer krivnja ima svoju mogućnost ispravka. Krivnja je žaljenje zbog ponašanja. Ja sam žalila svoje dijete što ima takvu mamu. Tužnu i nesposobnu. Nevaljalu. Kakva je to mama kojoj loše sjedi žrtva?!

Prolazili su tjedni. Prolazili su mjeseci. Plakanje, srama, terapije. Kao neki začarani krug. Plakanje, sram, terapija.

I onda, kao odjednom, a zapravo polako, počela sam disati. Nazirali su se moji obrisi ispod prekrivača. Pogled mi je postao bistriji. Vratila sam se sebi. I opet sam mogla vidjeti sebe i svoju vrijednost. Kao mame. Kao žene. Kao ljudskog bića. I opet sam mogla vidjeti da sam u svemu tome, u tom hororu hormona, nevidljivosti i napuštanja sebe – bila mama. Brinula sam o svom djetetu. Ispunjavala njegove potrebe na mnogo razina. Čupala se onda kad me nitko drugi nije čupao. Tražila sam pomoć. Vraćala se svom životu.

I sram se topio. Opet sam se vidjela. Jasnije nego ikad prije.

 

“Ja moram biti dobro.” – Petra

Ništa u životu me nije učinilo sretnijom, tužnijom, umornijom ili ponosnijom od majčinstva. U životu mi ništa nije bilo teže od borbe za vlastiti život dok je pored mene raslo moje dijete, dijete kojem želim da se osjeća kao da će mama uvijek biti tu, fizički, ne samo kao uspomena.

Ništa mi teže nije bilo od sjedenja u onim pustim čekaonicama prepunih ljudi dok beskrajno tragaš za odgovorima na neodgovorena pitanja. Dok si nevidljiv sustavu i društvu koji sve svaljuje u koš s umorom majčinstva… I onda dođe dijagnoza, kažu najbolja moguća, imala si sreće, no ti si ljuta, neizmjerno ljuta i razočarana na svoje tijelo koje te izdaje.

Bojiš se, no odlučiš da ćeš biti najhrabrija prestravljena mama koju si ikad upoznala.

No, onda shvatiš da tebi i dalje nad glavom vise uloge majke, supruge, kćeri, unuke, nećakinje, sestrične… Uloge koje moraš ostvariti i ne razočarati nikoga. I sve to prođeš, izgrizeš kao lavica, prožvačeš, ispljuneš, postaneš nova, nadaš se bolja verzija sebe – no, za koga je ta bolja verzija tebe bolja? Shvatiš da je bolja samo za tebe jer okolina proživljava šok koji si ti već odavno proživjela i boriš se s novim demonima; demonom nevinosti zdravog čovjeka.

Uredan PET-CT za mene nije značio bezbrižnost, lovljenje leptira po livadi mrežicom. Uredan PET-CT za mene je donio bolne traume koje liječim, korak po korak, dan po dan dok je okolina i dalje u čudu jer ti neke stvari više ne želiš, više ne možeš.

I prođeš kroz sustav, prođeš kroz majčinstvo bez puno prigovaranja, bez puno padanja na koljena jer naučila si kretati se i puzeći… Pa shvatiš da ti sve ono što si prošla omogućava da s vremena na vrijeme zastaneš, sagledaš svoj život iz neke treće dimenzije i konačno kažeš – DOSTA JE! Odsad ja, pa tek svi ostali jer ja moram biti dobro da bi moje dijete bilo dobro. I na kraju shvatiš da se sve promijenilo i da si ti više ti nego što si ikad bila…

 

“Ja, razvedena.” – Sara

Razvedena.
Razdvojena.
Razorena.
Raskinuta.

Nevidljiva sebi.
Vidljiva drugima.
Nevrijedna.
Ne žena.
Nedovoljna.
Neuspješna.

Da zadrži muža, da zadrži obitelj, da vrijedi.

Razvodom je nastao raskol u meni. Nestalo je moje utočište. Ja, koja negdje pripadam. Koju netko voli. Koja nekoga ispunjava. Koju netko usrećuje. Koja ne zna gdje, kako, zašto. Ostavljena, nevoljena, odbačena.

Razvela sam se od sebe drugima preglasne, drugima hladne, drugima nedostupne, nedovoljne. Razvela sam se od moranja, ugađanja, gutanja emocija, manjka intimnog odnosa, skrivenih želja i potreba. Razvela sam se od sebe ovisne, potrebite, šutljive i drske. Razvela sam se od vjerovanja da nekoga trebam usrećiti kao i on mene.

Udala sam se za sebe, vrijednu ljubavi i poštovanja, hrabru, jaku, sposobnu, neovisnu i svoju. Baš takvu, najbolju.

 

“Ja ne vrijedim manje.” – Ines

Ja sam Ines, mama dva predivna dječaka. Mislim da bi moja priča sad već bila drugačija da korona nije poremetila moje zdravstveno stanje. Kada imate određene prepreke na putu sretni ste da možete obavljati i ono osnovno, odjednom na svemu tome budete neizmjerno zahvalni i počnete upijati sitnice koje život znače. Da ste me pitali prije svih ovih životnih zavrzlama prije par mjeseci kako se osjećam doma s bebom, rekla bih prekrasno, ali i preplavljeno. Nikada nisam planirala ostati poslije prvog porodiljnog doma, a posebno ne poslije drugog, ali spletom okolnosti tako je.

Kao mama koja je doma često dobivam “Blago se tebi i ja bih da mogu“, a uz sve to između redova “Lako je tako, kad ti se ne da raditi pa ni ne ideš“. Dala bih se kladiti da je to mišljenje i meni nekih vrlo bliskih ljudi, jer vrlo dobro čitam između redova. Svakog čovjeka bih pozvala da se zamijeni s onim koga komentira, pa vjerujem da bi vrlo brzo tražio put natrag. Da smo stvoreni biti u tuđoj koži bili bi.

Možda bih se prije rastužila na takve komentare, ali nakon svega proživljenog to me više ne dira. Ja ne vrijedim manje, nisam samo nevidljiva statistika na papiru ili otirač za svakoga tko svoje frustracije želi istresti na određenoj skupini ljudi. Sve palete boja koja dolaze s majčinstvom proživljavam kao svaka od vas. Često mogu biti preplavljena, a ponekad i usamljena jer ne budeš okružen s toliko ljudi. Sve što napravim ponekad se gleda kao da nisam napravila ništa. I za to su uvijek spremni komentari poput: “Sama si to tražila.”

Ja ću samo reći da sve mi imamo svoju misiju kao žene i majke, nikome na tome putu nije lako, ali ono što čini razliku između nekih od nas je pružena ruka i izvor podrške, e tu se prepoznaje čovjek. Biti tu za druge iako nisi u njihovoj koži i ne razumiješ. To su vrijednosti koje kao majka i žena želim pokazati svojoj djeci. “Život te vodi na nepredvidive puteve, a ti na tim putevima pruži ruke baš kao što i ti voliš da i tebi netko pomogne kad se penješ ili silaziš.”

 

“Ja, glasna i nevidljiva.” – Petra

Nevidljiva. Naoko glasna, a zapravo nevidljiva.

Ako je netko bio glasan, ja sam bila ta.
Bilo mi je važno da me čuju, ali oni od kojih sam tada imala koristi da čuju taj moj urlik koji je kasnije izrodio reakcije i akcije. Međutim, nakon ulaska dijagnoze u naš život, ona je ušla, moj identitet je izašao.

Ja sam bila ona koja je prekinula poslovanje.
Ja sam bila ona koja je preskakala dogovore i druženja. Ja sam bila ona koja je večeri provodila uz kliničke studije umjesto serije. Ja sam bila ona koja je dane investirala u dopise umjesto projekte kojima se veselim.
Ja sam bila ta osoba.

Svima drugima potpuno nevidljiva u svakoj promjeni koja se dogodila jer se njima nije dogodila.

Moja bol bila je nevidljiva društvu jer sam ju kamuflirala u snagu. Ljutnja se skrivala iza rada. Bol iza frustracije. Rana duboko zakopana da ju ne vide oni koji bi prste lako u nju zarili i malo ju produbili.

Biti majka djeteta s rijetkom bolešću, usamljeno je. Osobito ako zaplivaš kontra struje većine pa uz samoću dobiješ i osude.

Ima tih noći kad nemaš s kim podijeliti iskustvo, a želio bi. Ima tih dana kad poželiš čuti kako to drugi slični tebi čine, ali sve što dobiješ muk je.

Jer biti nevidljiva moguće je i kad je vanjska ljuštura itekako vidljiva i glasna i čujna.
Jer one dubine teško da je itko mogao vidjeti racionalnih očiju da i njega ista ne razori.
Jer teško je biti ruka koja podiže kad se nađeš na mjestu gdje rješenja i popravka nema. Kad sve što trebam je da sjediš pored mene dok iz mene isijava ljutnja, jad i bol.

Dok sjediš bez da me želiš popraviti ili mi pomoći. Pomoći da svaki osjećaj čim prije prođe.

I dugo, dugo u noć nisam željela da osjećaj prođe, željela sam da me moji najbliži u njemu vide i ne požele pobjeći jer je teško i usrano.
Jer je, tako je. Bilo je tako.

I sve bi možda i bilo drugačije kad bi me mogli uistinu vidjeti. Vidjeti djevojčicu koja stoji pod plaštom hrabre žene koja drži oči uprte u sebe jer djevojčicu u njenom okrilju, previše puta do sada su oluje raznijele na stotine mjesta.
Ovaj put, takva oluja bila bi previše.

Dijagnoza naše djevojčice učinila me nevidljivom. Više nego je to učinilo majčinstvo samo za sebe, a itekako je. Jer ovako nevidljiva bila nisam samo svom uskom krugu, nevidljiva bila sam svima. Društvu, sustavu, ustanovama, strukama … sve dok nisam vrisnula dovoljno jako da su me svi čuli u isti glas, a tad – borba je već bila započeta.
Nevidljivost pospremljena u kutiju, a feniksa na dnu srca, probudila sam, ponovno.

 

“Ja, majka.” – Luce

Ubrzo nakon našeg vjenčanja 2005. saznajemo da ne možemo imati djece i tu počinje naša borba s neplodnosti. Dugi proces pripreme za potpomognutu oplodnju i u samom procesu nakon suprugove biopsije saznajemo da ne možemo ni putem potpomognute oplodnje postati roditelji. Još jedina opcija nam ostaje posvajanje.

Ubrzo nakon operacije predajemo papire u centar za socijalnu skrb za posvojenje. Prolazimo sve provjere, rješavamo 7 psihotestova, od svakog po 400 pitanja, individualne i zajedničke razgovore. Nakon toga dobivamo potvrdu da smo podobni posvojitelji. Sjedamo za stol i pišemo molbu koju šaljemo (s potvrdom da smo podobni posvojitelji) na 160 centara u Hrvatskoj. U cijelom tom procesu osjećam da me većina ljudi ne vidi i ne razumije, osjećam tugu, silnu čežnju i želju da postanem majka.

Svaki dan susrećem nekoliko trudnica i zamišljam da ću jednog dana i ja gurati kolica u kojem će biti moje dijete. Naš proces posvajanja trajao je 3 godine. U te tri godine bilo je jako puno suza, boli i tuge. Svaki dan sam zvala 5 centara, bilo je jako iscrpljujuće odvojiti vrijeme na poslu i posvetiti se zvanju. Imala sam predivnu šeficu koja je bila puna razumijevanja i barem sam tu osjetila da me netko razumije. Veliku podršku nam je davala obitelj.

Nakon godinu dana čekanja zovu nas iz centra da dođemo na razgovor za jednog malog dječaka od 9 mjeseci. Na razgovoru je bilo 10 parova, svaki je došao u različito vrijeme, no nažalost sutradan ujutro javljaju nam da nas nisu odabrali. Tu sam jako pala, potonula. Bila sam tužna, ljuta, ali sam shvatila da se možda naše dijete nije ni rodilo i da moramo biti strpljivi i tako je i bilo.

Nakon godinu dana od toga zvoni mobitel, zovu nas da dođemo na razgovor za dječaka od 7 mjeseci. Ne mogu vam ni opisati našu sreću. Dolazimo opet na razgovor, ista procedura… Suprug i ja odlazimo prema autu i ja mu govorim: “To je to. Znam da je to naš sin.” na što mi suprug govori: “Luce, molim te, nemoj se previše radovati. Ako nam jave da nismo odabrani to će te jako pogoditi.” Na to mu ja govorim: “Ali Brana, osjećam i znam da je on naš sin“. Ujutro zvoni mobitel i s druge strane socijalna radnica koja nam javlja da nas nažalost nisu odabrali na što joj ja smirena odgovaram i zahvaljujem. Bio je to lipanj, mjesec kad svake godine idemo u Kaštele kod svekrve i svekra, putujemo, a ja govorim mužu: “Vratit ćemo se sigurno ranije jer osjećam da će nas zvat iz centra“. Suprug mi odgovara: “Koliku ti imaš vjeru, ali čula si da nismo odabrani za to dijete“. Međutim moja intuicija je bila toliko jaka da je na kraju tako i bilo. Prošla su dva dana kad nas je centar nazvao da dođemo za “onog” dječaka. Sjedila sam, a od tolike sreće noge su mi otkazale i nisam mogla ustati. Suze, sreća, zagrljaji sa suprugom i samo sam mu rekla “Jesam ti rekla da je on naš sin“. Ne znam možete li uopće zamisliti kakve su nas emocije obuzele. Tu noć nismo spavali, jedva smo dočekali  jutro da upoznamo našeg sina i da nakon 11 godina braka postanemo roditelji.

Dolazimo u dom, ulazimo u sobu gdje se na podu igra 6 dječaka i 1 djevojčica u dobi od 6-12mjeseci. Još ne znamo koji od tih 6 dječaka je naš sin. Socijalna radnica uzima našeg Tomu i daje ga meni u naručje, a ja imam osjećaj da će mi srce iskočiti iz prsa. Suze radosnice same klize niz lice. Taj trenutak sam čekala 11 godina.

Danas smo presretna obitelj, obožavamo našeg Tomu, a vjerujem da i on nas jako voli. Nema dana da mu nisam rekla volim te i divno je sto postojiš. Neizmjerno smo zahvalni, želimo da postane dobar i pošten čovjek, želimo mu dati ljubav koja je najpotrebnija da čovjek živi i raste. Bez ljubavi venemo. Ljubav je pokretač svega, ona nas liječi, ona nam daje snagu.

Često sam se u tom procesu osjećala kao da me nitko ne vidi, kao da vide samo mame s djecom, osjećala sam se nevidljivom. Danas nije tako. Danas se osjećam posebno i ponosna sam što sam mama jednom predivnom dječaku. Od onog osjećaja da će Toma biti naš sin, od tada više nikad nisam posumnjala u svoju intuiciju, ona me nikad nije iznevjerila. Briga je nedostatak vjere, zato više nizašto ne brinem nego vjerujem.

 

Mama, vidimo te. Nisi sama!

 

U sklopu projekta napravile smo i veliko istraživanje čiji će rezultati biti objavljeni u ovomjesečnom izdanju Supermame Magazina. Puno bi nam značilo kad bi odvojila par minuta svog vremena i ispunila anketu OVDJE.  Hvala Ti.

Objava nevidljiva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.