O odnosu, granicama, emocijama i roditeljskom osjećaju da nisu dovoljno dobri razgovarali smo s dječjom i adolescentnom integrativnom psihoterapeutkinjom Nikolinom Đurić.

Roditeljstvo danas nikada nije bilo informiranije, ali i nikada nesigurnije. Roditelji su okruženi savjetima, metodama i pravilima, a usput se često pitaju rade li nešto pogrešno i hoće li njihovo dijete zbog neke njihove reakcije imati posljedice.

O tome što djeci zaista treba za zdrav emocionalni razvoj, zašto je odnos važniji od metode, trebaju li djeci granice i što zapravo znači biti „dovoljno dobar roditelj“, razgovarali smo s Nikolinom Đurić, dječjom i adolescentnom integrativnom psihoterapeutkinjom u edukaciji.

“Djeca i mladi rijetko skrivaju da im je teško”

Nikolina Đurić po struci je socijalna radnica s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom, mladima i njihovim obiteljima. U svom radu bavi se emocionalnim razvojem, regulacijom ponašanja i obiteljskom dinamikom, a naglašava kako je odnos temelj psihološke stabilnosti djeteta.

Kako kaže, radu s djecom i adolescentima privukla ju je njihova autentičnost.

„Djeca i mladi rijetko skrivaju da im je teško. Oni to pokažu kroz ponašanje, povlačenje, otpor ili šutnju.“

Dodaje kako se u praksi često događa da se dijete vrlo brzo označi kao problematično, iako se zapravo radi o razvojnoj fazi, emocionalnoj preplavljenosti ili obiteljskoj dinamici koja zahtijeva drugačiji pristup.

Upravo je iz te potrebe nastao i Lumos – mjesto gdje se dijete promatra kroz cjelinu, a ne kroz problem.

„To je mjesto u kojem dijete može istraživati svoje emocije bez straha, a roditelj dobiti stručno vođenje bez osjećaja krivnje ili osude.“

Odnos je temelj emocionalnog razvoja

Integrativna psihoterapija, kojom se Nikolina bavi, stavlja snažan naglasak upravo na odnos, a ne samo na metode i tehnike. „Odnos je primarni kontekst u kojem se razvija dječji živčani sustav, emocionalna regulacija i slika o sebi.“

„Dijete ne uči kako upravljati emocijama samo kroz upute, nego kroz iskustvo, kroz to kako odrasla osoba reagira kada je ono uznemireno, ljuto, posramljeno ili tužno“, objašnjava.

Posebno naglašava važnost toga da odrasla osoba ostane smirena kada je dijete preplavljeno emocijama.

„Ako odrasla osoba ostaje smirena i regulirana dok je dijete preplavljeno, dijete kroz ponavljana iskustva počinje internalizirati taj model.“

S druge strane, ignoriranje ili kažnjavanje emocija može imati dugoročne posljedice. „Ako su djetetove emocije ignorirane, umanjivane ili kažnjavane, ono može razviti obrasce potiskivanja, pojačane reaktivnosti ili nesigurnosti u odnosima.“

Zašto je važno da se dijete vidi i čuje i što to zapravo znači?

Roditelji često čuju da je važno da dijete bude viđeno i čuto, ali ne znaju što to konkretno znači u svakodnevnim situacijama.

„Biti ‘viđen i čut’ za dijete znači da je njegov unutarnji doživljaj prepoznat, čak i kada njegovo ponašanje treba korekciju.“

„U praksi to podrazumijeva da roditelj najprije pokuša razumjeti što se događa ispod reakcije, a tek potom reagira na ponašanje.“ Navodi i konkretan primjer: „Dijete koje burno reagira na zabranu ili promjenu plana često zapravo reagira na frustraciju, gubitak kontrole ili osjećaj nepravde. Kada roditelj zastane i imenuje emociju bez ironije, bez umanjivanja, dijete dobiva poruku da su njegovi osjećaji legitimni. Tek nakon toga granica ima razvojni smisao.“

„Emocija je uvijek dopuštena, ali način izražavanja može zahtijevati usmjeravanje.“

Rečenice koje govorimo djeci postaju njihov unutarnji glas

Jedan od važnih dijelova odgoja je i način na koji razgovaramo s djecom, osobito u trenucima pogreške i konflikta.

„Djeca način na koji govore sebi uče iz načina na koji mi govorimo njima.“

„Unutarnji glas ne nastaje spontano, on se oblikuje kroz ponavljane poruke u trenucima pogreške, konflikta i ranjivosti. Kada odrasla osoba komunicira da je određeni postupak neprihvatljiv, ali da dijete ostaje vrijedno i voljeno, ono razvija stabilan osjećaj identiteta.“, objašnjava Nikolina.

S druge strane, poruke koje dijete etiketiraju ili generaliziraju poput izjava da je „uvijek takvo“ ili da „ništa ne zna“ mogu dugoročno oblikovati osjećaj manje vrijednosti. “Dijete tada ne internalizira odgovornost, nego sram.”

„Emocionalno snažno dijete nije ono koje ne griješi, nego ono koje ima unutarnji osjećaj da je sigurno i vrijedno čak i kada pogriješi.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić (@lumos_fera)

Granice ne narušavaju odnos – one ga grade

Roditelji se danas često boje postavljanja granica jer se boje da će time narušiti odnos s djetetom, no Nikolina naglašava da su granice jedan od ključnih izvora sigurnosti. „Granica ne mora biti gruba da bi bila čvrsta. Kada je granica izrečena mirno, dosljedno i bez posramljivanja, dijete dobiva dvije važne poruke: emocija je dopuštena, ali pravilo ostaje.“

Dodaje i nešto što mnogim roditeljima bude veliko olakšanje:

„Djeca se ne osjećaju sigurno uz popustljivost, nego uz stabilnost.“

„Kada odrasla osoba može izdržati djetetovu frustraciju bez povlačenja ili eskalacije, dijete postupno razvija toleranciju na odgodu i frustraciju. To je temelj emocionalne zrelosti, a ne suprotnost toplini.“

Izazovno ponašanje je poruka, a ne napad na roditelja

Kada dijete pokazuje izazovno ponašanje, roditelji to često doživljavaju kao neposluh ili testiranje granica. No iza takvog ponašanja najčešće stoji nešto drugo. „U većini slučajeva izazovno ponašanje nije namjerno testiranje granica, nego znak da je djetetov kapacitet za regulaciju u tom trenutku premašen.“

„Kada su preplavljena umorom, frustracijom, promjenom rutine ili emocionalnom napetošću, djeca reagiraju ponašanjem.“ Zato je važno kako odrasli reagiraju u tim situacijama.

„Reakcija koja podržava razvoj započinje regulacijom. Odrasla osoba najprije stabilizira situaciju i vlastitu reakciju.“

Igra je prirodni jezik djeteta

U svom radu Nikolina puno koristi igru i crtanje jer, kako kaže, djeca kroz igru govore ono što još ne mogu reći riječima. „Dok odrasli emocije objašnjavaju, djeca ih odigravaju.“

Roditelji kod kuće, kaže, ne moraju analizirati igru. „Kada odrasla osoba sjedne na pod, prati dijete i pokaže iskren interes, dijete dobiva snažnu poruku da je važno.“

Što znači biti “dovoljno dobar roditelj”?

Mnoge majke danas imaju osjećaj da nisu dovoljno dobre, a upravo je to jedna od tema s kojom se Nikolina često susreće u radu s roditeljima.

„‘Dovoljno dobar’ roditelj nije onaj koji nikada ne pogriješi. To je roditelj koji je emocionalno dostupan i koji se zna vratiti u odnos nakon konflikta.“

Kada roditelj može reći: “Preburno sam reagirao, žao mi je”, dijete uči nešto izuzetno važno, a to je da odnos može preživjeti pogrešku. “Djeci nije potrebna perfekcija. Potrebna im je stabilna prisutnost. Potrebno im je iskustvo da su voljena i kada su teška, glasna ili nesigurna. Upravo ta dosljedna dostupnost, a ne savršenstvo, gradi dugoročnu emocionalnu sigurnost.”

Kada potražiti stručnu pomoć?

Roditelji najčešće osjete da nešto nije u redu puno prije nego što to mogu jasno formulirati, objašnjava Nikolina Đurić. Kaže kako je važno ozbiljno shvatiti taj unutarnji osjećaj, osobito ako roditelji primjećuju da se ponašanje ili raspoloženje djeteta promijenilo i da te promjene traju.

„Znakovi mogu uključivati dugotrajnu povučenost, pojačane strahove, učestale i intenzivne ispade koji se ne smanjuju s vremenom, nagli pad samopouzdanja, probleme sa spavanjem ili funkcioniranjem u vrtiću i školi. Ključno je pitanje utječe li to značajno na svakodnevni život djeteta i obitelji? Prvi korak ne mora odmah uključivati dijete. Često je dovoljno da roditelj dođe na savjetovanje kako bi dobio stručno mišljenje i sagledao situaciju iz šire perspektive. Već sama činjenica da roditelj traži podršku govori o odgovornosti, a ne o neuspjehu.”

“Stručna pomoć ne znači da je dijete ‘problematično’. Ona znači da obitelj želi razumjeti što se događa i reagirati na vrijeme, prije nego što se teškoće prodube.“

Razvojna faza ili teškoća – kako prepoznati razliku?

Mnogi roditelji teško procjenjuju radi li se o ponašanju koje je dio urednog razvoja ili o teškoći koja zahtijeva dodatnu pažnju. Kako objašnjava Nikolina Đurić, djeca tijekom odrastanja prolaze kroz faze intenzivnih emocija, otpora i potrebe za autonomijom, što može izgledati zabrinjavajuće, ali je često razvojno očekivano i prolazno.

„Razvojno očekivane faze obično su prolazne i povezane s određenim razdobljem, primjerice snažnije reakcije u dobi od dvije do tri godine ili izraženija potreba za autonomijom u predškolskoj dobi.“

Razlika između razvojne faze i teškoće najčešće se vidi u trajanju, intenzitetu i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje djeteta. „Ako reakcije postaju sve učestalije, snažnije ili dugotrajne i počnu značajno utjecati na funkcioniranje u školi, vrtiću ili odnosima, tada više ne govorimo samo o fazi.“

U takvim situacijama, naglašava, važno je potražiti stručno mišljenje jer traženje pomoći nije znak neuspjeha, nego brige za dijete. „Kada dijete ostaje ‘zaglavljeno’ u teškoći bez pomaka, tada je podrška znak brige, a ne dramatiziranja.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić (@lumos_fera)

Što djeci danas najviše nedostaje?

Iako djeci danas ne nedostaje aktivnosti, sadržaja ni poticaja, ono što im često nedostaje jest vrijeme bez strukture i emocionalno dostupna odrasla osoba, objašnjava Nikolina. Upozorava kako su djeca danas često izložena stalnim podražajima, obavezama i ekranima, zbog čega njihov živčani sustav rijetko ima priliku usporiti. „Djeci danas ne nedostaje aktivnosti, sadržaja ni poticaja. Ono čega često manjka jest miran, nestrukturiran prostor u kojem mogu biti bez očekivanja i emocionalno dostupna odrasla osoba koja nije istodobno preplavljena vlastitim tempom.“

Dodaje kako je djeci potrebna i dosada jer upravo tada razvijaju kreativnost, maštu i unutarnju stabilnost.

„Dosada je razvojno važna jer potiče kreativnost i samostalno organiziranje igre.“

Na kraju naglašava da nijedna aktivnost ne može zamijeniti odnos. „Djeci je najpotrebnija odrasla osoba koja je istinski prisutna.“

Najčešće zablude o dječjim emocijama

Jedna od najčešćih zabluda, kaže Nikolina, jest uvjerenje da su dječje emocije pretjerane ili manipulativne. Kada dijete snažno reagira, odrasli često misle da dramatizira, iako je djetetova emocija u tom trenutku stvarna i razvojno očekivana. „Dječje emocije jesu intenzivne, ali to ne znači da su neautentične.“

Još jedna česta zabluda je da će razgovor o emocijama pojačati problem, no iskustvo i istraživanja pokazuju suprotno. „Imenovanje emocije smanjuje njezin intenzitet jer dijete dobiva strukturu za razumijevanje onoga što osjeća.“

Zato je, zaključuje, važno emocije shvatiti ozbiljno, ali istovremeno zadržati jasne granice.

Na kraju razgovora postaje jasno da djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego odrasli koji su spremni učiti, griješiti, popravljati odnos i biti emocionalno prisutni. Roditeljstvo nije u tome da uvijek reagiramo savršeno, nego da dijete uz nas osjeća sigurnost, prihvaćenost i stabilnost.

Kako naglašava Nikolina, upravo odnos koji gradimo s djetetom dugoročno oblikuje njegovu sliku o sebi, njegovu emocionalnu sigurnost i način na koji će jednog dana graditi odnose s drugima.

Ako kao roditelj imate osjećaj da je vaše dijete preplavljeno, da se muči, da se ponašanje naglo promijenilo ili jednostavno želite bolje razumjeti njegovo emocionalno funkcioniranje, važno je znati da ne morate kroz to prolaziti sami.

Traženje podrške nije znak slabosti, nego odgovornosti i brige za dijete.

Za dodatne informacije o savjetovanju i terapijskom radu s djecom i roditeljima, možete se javiti Nikolini Đurić putem web stranice www.lumosfera.hr , a za korisne sadržaje za roditelje zapratite na Instagramu @lumos_fera.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com, osobna arhiva

Objava najčešće pogreške koje roditelji rade kada je dijete preplavljeno emocijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.