dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?

Odgovor na gore navedeno pitanje ni sama još ne znam do kraja. Neki kažu prirodno. Poznata dr. Shefali  Tsabary navodi činjenicu da roditeljstvo nije prirodno. Već da je roditeljstvo vještina koja se stječe godinama. Mislim da je istina negdje između. Ukoliko djetetu osiguramo kvalitetne uvjete za rast kao i biljci u prirodi, možemo odgojiti zdravo, samostalno, zadovoljno i emocionalno inteligentno dijete. Dakle, ne možemo sve da kontroliramo. Ono na što možemo i trebamo da utječemo smo mi sami i funkcioniranje našeg doma. Naizgled tako banalni i mislim vrlo podcijenjeni segmenti života. Ukoliko roditelj prihvati svoju odgovornost i odluči rasti skupa svojim djetetom, i ukoliko prihvati da uz dijete na neki način odgaja i sebe, i da će često puta i pogriješiti i reći oprosti, postoje dobri preduvjeti za zdravo djetinjstvo….

muke po (mojim) roditeljima

Drage moje, većina članaka ovdje bavi se našim ulogama majki i supruga te se više-manje sve vrti oko djece, naravno. Međutim, što je s našim djetinjstvom? Ipak je to nešto što me obilježilo. Pa eto, voljela bih da nije. Sav ovaj trud koji mi ulažemo oko svoje djece, svojevrstan je napor većine nas da napravimo sve puno bolje od naših roditelja, da naša djeca budu sretnija, ispunjenija, voljenija. Znam da je definitivno tako u mome slučaju. Iako bih voljela da sam imala takvo divno djetinjstvo da mogu samo odgoj i ponašanje svojih roditelja preslikati na svoje ponašanje i odgoj svoje djece, nažalost nije tako. Moj je moto da radim sve suprotno! Zašto? Ne kažem da je ikad ijednom roditelju bilo ili je lako, jer znam da nije. Svako se bori…

što je sreća i kako se mjeri?

Sigurno je sreća biti zdrav i imati zdravu obitelj! Sreća je sigurno i vrijeme koje provodimo s dragim ljudima u veselju i slozi. Za mene je sreća možda najviše od svega leći navečer u krevet s osmijehom na licu! Definitivno, SREĆA su za mene i događaji kojih tek kasnije postanem svjesna – to su oni događaji zbog kojih si cijelo vrijeme „dva metra iznad zemlje“, ali u tom trenutku nisi ni svjestan da proživljavaš tu sreću. Nego tek sutradan, ili nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci iza tog događaja razmišljam o tome kolika sam tada bila sretna. Jedan sretan dan sam proživjela i ovaj petak – znala sam da ću biti sretna taj dan (jer sam bila na godišnjem, jer sam odlučila taj dan uzeti prijepodne za sebe i…

druga strana medalje: je li Danska idealna zemlja za život?

Nemojte mi zamjeriti što pišem iz danske perspektive, evo ide mi već trinaesta godina života ovdje. Znam, slijepa sam za mnoge stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Znam slijepa sam i za životne prilike zemlje koju sam napustila. No kako Hrvatska često gleda prema Danskoj s jednom vrstom divljenja i želje da dosegne neke danske standarde, možda nije loše demistificirati neke danske fenomene. Jer naime kada prođeš prvobitan šok preseljenja i kulturološke razlike (da ne pričam o mentalitetu koji vjerojatno nikada u potpunosti neću prožvakati), kada prođeš fazu lude zaljubljenosti i onda neopisivu zahvalnost za sve mogućnosti koje si dobio, shvatiš da postoje i crne strane te realnosti i da niti jedna zemlja niti jedan sustav nije savršen, pa onda počneš kritički gledati na neke naizgled normalne pojave, a onda…

kad sam postala mama, shvatila sam da želim biti baka

Kad odrastem, želim biti baka. Ona koja peče najfinije kolače, u čijoj kuhinji smiješ sve rezuckati, a da ti ništa ne prigovore, koja ti dozvoljava da joj izvlačiš sve haljine i nakit, koja te tek ponekad oštro pogleda, ali to djeluje tako kratko da nisi siguran je li se uopće dogodilo. Ona kod koje se sve smije, a kuhinja je puna mirisa i ruke su nekako grubo-meke. Željela sam postati mama, oduvijek sam nekako znala da to želim, iako nisam bila sigurna da se želim udati. Imala sam u planu troje djece, planovi su se nekako mijenjali. Sad kad imam jedno dijete, čini mi se da bih radije imala troje unučadi jer za djecu nemam vremena koliko bih htjela. Imam sreće da moj sin ima baku. Kad si mama onda…

turska nevjesta

turska nevjesta nam je otkrila sve o životu u tradicionalnoj turskoj obitelji

Ivona je jedna sasvim obična žena s velikim snovima koja se igrom sudbine našla u turskoj obitelji. Majka jedne djevojčice i supruga Turčina, sa stalnom adresom u Njemačkoj, na svom Instagram profilu @turska.nevjesta donosi zanimljive crtice iz života u turskoj obitelji, turskim tradicijama i običajima. Poželjele smo saznati više! tko je turska nevjesta? “Turska nevjesta je jedna od mojih uloga koju sam dugo skrivala jer se zapravo ni sama nisam mogla pomiriti s njom. Kada sam otvorila Instagram profil pod ovim nazivom, dobila sam osjećaj kao da sam se out-ala. Evo vam ljudi, to sam vam ja i to sam radila zadnjih par godina. Uvijek sam htjela putovati svijetom, biti novinarka, DJ, event manager i slično, a “na kraju” sam završila u braku s Turčinom u dosadnoj Njemačkoj. “Na kraju”…

zaboravila sam koliko vrijedim…

Krenula sam s namjerom u današnjem tekstu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije. Moja draga Instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redovno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post… I čitam ga opet i mislim si – piše li ona to meni? Piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negdje pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” sve što se vas tiče!? Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete…

za Božić nemojmo kupovati sreću, ‘ajmo ju napraviti sami!

Ove godine za Božić sreću čaroliju probajte napraviti sami! Teški su dani. Svugdje. Gdje god da se okreneš su čeznutljivi ljudi željni druženja, zagrljaja i poljubaca. I svi se žurimo zaogrnuti osjećajem topline pa smo ove godine ranije nego ikad izvadili božićne ukrase, lampice i čak okitili borove. Božić kakav je nekad bio Nekako u zadnje dane sve više slušam i čitam nostalgične priče o tome kako su nekada praznici značili puno više, druženja su bila puno važnija, a pokloni puno skromniji. Mame i bake su nekad noćima ostajale budne da bi imali 10 vrsta kolača pa da možemo birati. Pokloni su se ručno zamatali pod okriljem noći, osluškujući da li se netko probudio, da se dokazi mogu sakriti na vrijeme. Čistilo se naveliko do najmanjeg zrnca prašine. Više se dolazilo…