Biti roditelj iskustvo je koje mijenja život, nagrađuje i zadivljuje, ali nisu svi spremni preuzeti tu ulogu.

Sve više parova u kasnim dvadesetima i tridesetima smatra da još nije pravo vrijeme za djecu. Planiranje djeteta temeljito se razmatra i često se odgađa do kasnih tridesetih ili ranih četrdesetih godina. Kao rezultat, obitelji postaju sve manje, a mnogi parovi odlučuju se za samo jedno dijete. Što se događa? Koji su razlozi iza ovakvih odluka?

Produžena adolescencija i želja za vremenom posvećenom sebi

Novo istraživanje pokazuje da samo 55 % pripadnika generacije Z i milenijalaca planira imati djecu. Čak jedan od četiri ispitanika u dobi između 18 i 34 godine potpuno je odbacio ideju roditeljstva, a najčešće navedeni razlog je želja za vremenom posvećenom sebi.

Mladi danas prolaze kroz razdoblje produžene adolescencije, u kojem dolaze do tradicionalnih životnih prekretnica mnogo kasnije nego prethodne generacije. Milenijalci u rekordnim brojevima žive kod roditelja i odgađaju brak i roditeljstvo. Ovo je posebno uočljivo u Hrvatskoj, gdje je prosječna dob u kojoj mladi napuštaju roditeljski dom 33,4 godine, što je najviša dob u Europskoj uniji. Ova promjena može se objasniti različitim čimbenicima, kao što su duže školovanje, nesigurnost na tržištu rada i visoki troškovi života. Dok su prethodne generacije obično ulazile u brak i postajale roditelji u dvadesetim godinama, današnji mladi ljudi čekaju duže kako bi osigurali stabilnu karijeru i financijsku sigurnost prije nego što se odluče na te korake. Dok čekaju da sve bude spremno, mnogi parovi brinu da će izgubiti prijatelje i da će im nedostajati vremena za hobije. Također, strahuju da će uzimanje roditeljskog dopusta za brigu o novorođenčetu dovesti do zaostajanja na poslu ili, pak, do najgoreg – otkaza.

Kultura prodaje mlađim generacijama mit o slobodi izbora

Iako se produžena adolescencija na prvi pogled može činiti kao pozitivan trend, odgađanje prelaska u odraslu dob donosi značajne posljedice. Žene koje predugo čekaju s odlukom o roditeljstvu suočavaju se s ograničenim opcijama vezanim uz trudnoću i majčinstvo. S druge strane, odgođena odrasla dob donosi cijenu i za muškarce, koji se često osjećaju izgubljeno. Ne žele svi imati djecu, što je potpuno u redu. No, ta odluka treba biti osobna, a ne nametnuta kulturom koja preuveličava poteškoće 21. stoljeća. Na neki način, kultura prodaje mlađim generacijama mit o slobodi izbora, a istovremeno ih tretira kao vječne tinejdžere kako bi vrijeme njihove neodlučnosti iskoristila za sebe – za profit. Ovo je očito u trendovima poput lansiranja Happy Meala za odrasle. Takvi potezi jasno prikazuju kako se kulturi konzumerizma prilagođava sve, od hrane do planiranja obitelji. To dodatno otežava mladima donošenje odluke o tome hoće li imati djecu.

Zašto ljudi uopće imaju djecu?

Kako bismo se odmaknuli od vanjskih utjecaja na odluku o roditeljstvu, posvetimo se razlozima zbog kojih se ljudi uopće odlučuju imati djecu. Ta odluka često proizlazi iz duboke potrebe za stvaranjem smisla u životu, povezivanja s drugima i ostavljanja nečeg vrijednog iza sebe. Kada ljudi postanu roditelji, često prirodno stavljaju svoje ambicije i ciljeve u drugi plan kako bi se usredotočili na djecu. Roditeljstvo automatski preuzima njihov život, pružajući im osjećaj svrhe. Idete na posao zbog svog djeteta. Ustajete ujutro zbog svog djeteta. Nastavljate dalje.

Fotografije: pexels.com

Objava sve više parova u dvadesetima i tridesetima smatra da još nije pravo vrijeme za djecu – što se događa? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jesi li ikada doživjela da te tvoja djeca nauče važne lekcije? Meni se to dogodilo otkako sam postala majka; zapravo, stalno me uče nečemu novome.

U nastavku ću ti ispričati sve važne lekcije koje su me moja djeca naučila, još od njihova rođenja pa do danas.

Prvi put MAMA

Kada sam prvi put postala mama i osjetila što znači biti roditelj, nisam imala pojma da sam rodila učitelja koji će pozorno pratiti moje i suprugovo ponašanje i da ćemo se trebati iz korijena promijeniti kako bismo postali bolji ljudi i odgajali ga primjerom, a ne riječima, jer je to moja – naša metoda odgoja.

Prvo što smo napravili, još dok je bio malen, bilo je izbacivanje svih ružnih riječi, psovki i načina komunikacije međusobno i u društvu. Pogrdne riječi poput “ružna sam”, “glup si”, “debil”, “moron”, “imbecil” (ove riječi ne koristim još od faksa, kada sam zapravo naučila da su povezane s dijagnozama i osobno povezala svaku riječ s određenim stanjem) više ne koristimo ni u šali, ni kada se rugamo. Volim kad je zezanje primjereno i kad ne prelazi granicu šale u ponižavanje.

Kada smo ovo uspjeli promijeniti i zaista počeli koristiti lijepe riječi te kada sam zapravo počela pričati samo pozitivno o sebi, prvo što sam primijetila je da sam se ja bolje osjećala, a i dio ljudi oko mene se promijenio.

Onda, kada je mali malo narastao, doživjela sam još jedan “šamar” osvještavanja, ovaj put od trogodišnjaka, koji mi je rekao: “Mama, stalno radiš, i kada nisi na poslu, stalno si za laptopom i radiš.” I zaista je bilo tako. Ja bih otišla na posao, odradila sate sa đacima, došla doma i stalno pripremala sate za idući dan. Kada mi je mali to rekao, doslovno sam se osjećala kao da mi je lupio šamar, jer on me, i kada imam vremena da mu se posvetim, vidi za laptopom. To sam isti tren promijenila i postavila prioritete – kada ću raditi i kako ću obavljati posao koji mi ostane za odraditi od doma. Sjećam se da sam se rasplakala (jer sam već bila trudna s drugim djetetom), zagrlila ga čvrsto i rekla: “Hvala ti, sine, na ovoj lekciji.” Najzanimljivije je bilo što se on okrenuo prema meni i rekao: “I drugi put, mama.”

MAMA po drugi put

Cijela pustolovina oko druge trudnoće mi je bila jako izazovna i pomalo teška. Iako sam uredno sve vodila, imala sam komplikacije koje su uzrokovale prijevremeni porođaj i borbu do samog kraja trudnoće. Kada sam na hitni carski rez rodila curicu i postala još “bogatija” majka, pedijatrica nam je saopćila jednu jako neugodnu vijest. “Mama, beba je u inkubatoru, sljedećih 48 sati će biti njena volja ukoliko želi ostati sa nama. Dati ćemo vrijeme vremenu i bit ćemo uz nju, a i uz vas.” Ok, rasplakala sam se dok ovo pišem, ali ta je mala bebica održala lekciju upornosti, volje za životom i davanja samoj sebi priliku te lekciju koliko je bitno biti uz obitelji.

Ovo govorim jer u nijednom momentu nije odustala, borila se za zrak, borila se svim snagama. Prošla je previše ispitivanja i ispitivanja, ali koliko god joj je zaista bilo teško (a vjerujte i na njihovim licima se može to vidjeti), svaki put kad bih došla da joj pričam, ja ili suprug ili brat, otvorila bi oči, nasmijala bi se jednim kutkom usana i pritisnula igračku koja joj je bila do ruke. Nakon 15 dana golgote, svi smo se zdravi i sretni vratili kući. Od tog trenutku sam bila bogatija s još tri lekcije koji mi je mala svojim primjerom pokazala – upornost, odustajanje nije opcija i voli svoj život i izvuci najbolje za sebe.

Kako su djeca starija tako su lekcije snažnije

Da, sa starijom djecom zaista doživimo veći šamar realnosti. Ovo govorim iz iskustva jer sam to osjetila na vlastitoj koži. Nedavno, kada sam radila posao koji me uopće nije ispunjavao jer je okolina bila toksična, a ja sam sebi dozvolila da mi to postane normalno i zatvorila se u začarani krug plakanja i tješenja da će biti bolje. Jednog dana, kada sam došla kući s posla i otišla pod tuš da se isplačem jer se previše toga nakupilo u meni i na poslu, sjela sam za stol na obiteljski tradicionalni ručak u 16 sati, koji koristimo da se ispričamo, dogovorimo i organiziramo ostatak obiteljskog vremena. Djeca su primijetila moje crvene i natečene oči od plača. Kada su me pitali što je bilo, rekla sam da je alergija i da će proći.

Nakon 5 minuta, moj mali je odlučno rekao: “Mama, ja se želim vratiti u Makedoniju.” Ostali smo u čudu, i ja i suprug, jer znamo da im je ovdje super. Kada sam pitala zašto, rekao je: “Zato što si ti tamo bila sretna sa svojim poslom, a ovdje ti nije lijepo i stalno te vidim tužnu i rasplakanu.” Mala je to potvrdila.

Pitaš se kako sam se osjećala?

Nisam ništa osjećala, samo sam isti tren donijela odluku da više ne trebam tako raditi i da trebam krenuti svojim putem kako bih primjerom pokazala svojoj djeci da je moguće raditi i biti sretan sa svojim poslom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Nasevska I Kreator sadržaja & mentor (@marijananasevska)

Ovo su samo najsnažnije lekcije koje sam izdvojila, a svakodnevno ima mali milijun zaključaka koje mi plasiraju kao male lekcije za bolji i sretniji život.

Djeca su zakon, djeca su mali učitelji. Djeca su neiskvarena bića koja imaju moćne alate kojima se koriste: iskrenost, nemanje ega i iskren zagrljaj!

Foto: pexels.com

Objava lekcije koje sam naučila od svoje djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vjerujem da svaka obitelj ima neku svoju ovcu, manje ili više crnu. Te crne ovce ponekad (ili često) glume i žrtveno janje, što ostatku obitelji dosta dobro dođe. Ako imamo nekog (jednog) tko je problematičan, drugačiji od nas, čudan, neprilagođen… tada je on problem, a ne mi. Doista vjerujem da postoje dobre obitelji koje imaju zdravu dinamiku, sigurne veze i gdje svatko dobije priliku biti ono što jest. Bojim se da još nisam upoznala nijednu takvu obitelj.

S druge strane, postoje i vrlo toksične obiteljske sredine gdje su svi prepušteni sami sebi, gdje je svaki dan obavijen nekom groznom obiteljskom tajnom o kojoj se ne smije govoriti nigdje izvan obitelji, a svađe, nasilje i mržnja dio su svakodnevice. Takva je bila moja obitelj. Postoje i sve ostale obitelji koje su negdje na tom spektru između savršene i ekstremno toksične. Voljela bih vjerovati da su svi nekako bliže ovom savršenstvu nego drugoj krajnosti, no znam samo ono što sam doživjela i vidjela, a o ostalom mogu samo maštati (što ponekad i činim).

Kad netko čuje da nisam u kontaktu sa svojom obitelji (a to zapravo rijetko tko čuje jer nije baš neki conversation starter), obično se javi nelagoda. Kao, pa kako to, pa to ti je ipak mama, pa obitelj je obitelj, pa ne možeš protiv gena, pa trebamo se držati skupa… Sve je to istina u nekoj mjeri. Ne kažem da je moja odluka da prekinem kontakt najzrelija na svijetu. Dapače, znam da nije. Znam da bi zdravije bilo “proraditi” sve to što me muči kod mame, možda čak skupa s njom na terapiju, možda toliko izgraditi sebe da me ništa što netko drugi kaže ne može ni okrznuti. Da budem mržnjofobna pa da svaka mržnja koju netko baci na mene naprosto sklizne s mene i ostane u lokvici na podu. Ili još bolje, vrati se natrag kao bumerang u glavu, da sam mržnjorepelentna. No, nisam takva. Nisam još tamo. Iskreno, ne znam ni hoću li ikada biti. Pišem ovaj tekst za samu sebe i za sve vas koji ste na sličnom mjestu kao ja, da vam kažem da je u redu ako ovog trena ne možete bolje i ne znate drugačije.

U redu je i ako nikada ne budemo mogli bolje.

Pa, napisat ću samo nekoliko rečenica o svojoj obiteljskoj situaciji… da netko, nedajbože, ne prepozna mene ili moju staru majku. Prvo bih htjela naglasiti da je moja majka imala jako težak život. Znam za mnoge stvari koje su joj se dogodile, na koje nije imala utjecaja i zbog kojih osjećam veliko suosjećanje prema njoj. No, postoje i stvari koje je napravila sama ili ih odbila napraviti kako ne bi preuzela odgovornost za svoj život. To joj jako zamjeram, zbog nje same, ali i zbog efekta koji je to imalo na svo njeno potomstvo. Što točno znači da netko ne preuzima odgovornost za svoj život? Uvijek su drugi krivi. Ovaj joj je kriv što nije dobila posao, onaj joj je kriv što se nije uspjela odseliti kamo je htjela, doktor joj je napisao krivi nalaz pa nije dobila sve što je trebala, ja sam joj kriva što se morala udati pa sam joj time upropastila život (?), njeni roditelji su joj krivi jer joj nisu omogućili ovo i ono, ja sam joj bila kriva što me tuče jer ju izluđujem svojim ponašanjem… i tako dalje… Da smo živjeli u neko drugo doba ili na nekom drugom mjestu na kugli zemaljskoj, ja bih bila oduzeta svojoj majci zbog fizičkog, mentalnog, verbalnog i emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja. Tu ne govorimo o “odgoju na balkanski način”, nego o nečem još puno gorem, stvarnom zlostavljanju i zanemarivanju. Morala sam to naglasiti jer želim da bude jasno zašto je taj odnos za mene ekstremno bolan, čak i sad. Uza sve to, ona si i danas daje za pravo kritizirati moje roditeljstvo i nazivati mene lošom majkom. Srećom, te riječi ne dopiru do mene jer znam iz čijih usta izlaze. To je kao da ti ubojica propovijeda o svetosti života dok stoji iznad trupla s nožem u ruci.

Danas me moja mama više ne može udariti (ili barem ne bez posljedica), ali verbalno i dalje sikće u svijet svoje otrovne strelice. Nikada, baš NIKADA nije rekla ni jedno jedino iskreno ŽAO MI JE. Nikada. Da mi pristupi kao odrasloj osobi i kaže mi da joj je iskreno žao, da nije znala bolje, da nije imala podršku, da je sve morala sama, da ju je bilo strah pokušati drugdje i drugačije, da se bojala riskirati… da dođe s bilo kakvom iskrenom pričom i objašnjenjem, ja bih to prihvatila i oprostila joj. Ako vam se učinilo da još uvijek kao malo dijete žudim za majkom i njenom ljubavlju, dobro vam se čini. Svjesna sam toga da i dalje pokušavam nešto dobiti od nje. Zasad to prihvaćam kao svoju istinu i ne pokušavam to promijeniti. Realnost je, nažalost, okrutna. Moja mama to ne može. Ona ne može izreći iskreno žao mi je jer ne može preuzeti odgovornost za svoj život, što zbog svoje mentalne bolesti, što zbog toga kakva jest ili je postala. Ona to stvarno nije u stanju.

Postoji jedna situacija iz mog djetinjstva gdje sam posebno jako osjetila majčinu izdaju. Više puta sam pokrenula tu temu i pokušala joj objasniti koliko me to boljelo i koliko je utjecalo na formiranje moje osobnosti i cijelu moju budućnost… a sve što je ona mogla reći bilo je: “To nije bila moja odluka. Natjerali su me.” Hej?! Netko te natjerao da postupiš prema svom djetetu kao dušman?? Netko te mogao natjerati da se odrekneš svog djeteta i povrijediš ga na najgori mogući način? Ti tu nisi ništa mogla?? Da danas kaže da je pogriješila i da to nije trebala napraviti, to bi bilo dovoljno. Ali nije i neće. Jednom mi je terapeut rekao da tražim čavle u mesnici. Čekam da se to dogodi, a ona to ne može dati.

Ostajem u tom djetinjem čeznuću da će oba moja roditelja shvatiti koliko su me povrijedili, da će shvatiti koliko sam im bitna i da će posegnuti za mnom.

Nažalost, to se ne događa i najvjerojatnije nikada neće. To je moja patologija koju rješavam na svojim terapijama. Sretno mi bilo.

No zašto onda prekid odnosa? Zašto naprosto ne svedem taj odnos na minimum i kurtoazne posjete dvaput godišnje, kao što puno mojih poznanika radi? Postoje barem dva razloga, a možda ih do kraja teksta nađem još. Prvi razlog je taj što je moja primarna obitelj izrazito toksična i uvuče te u vorteks svojih sranja prije nego stigneš trepnuti. Drugi je taj što želim živjeti svoju istinu, a moja istina je da ja trenutno ne mogu podnijeti sve to što su mi svi oni napravili kad sam bila dijete. Želim živjeti svoju autentičnost, a svi oni (ne samo mama) ne odobravaju ništa što ja jesam i želim biti. Za njih sam uvijek mala živčana seljančica koja ne može vladati svojim emocijama i ne zna se ponašati (kao da me tomu itko učio). Možda je normalno imati užu i širu obitelj koja te provocira, koja se malo šali na tvoj račun, koja malo prelazi granice, ali na kraju smo svi tu jedni za druge, zar ne? No, kod nas to baš i nije tako. Trebalo mi je puno godina da shvatim koliko sam nervozna u prisustvu određenih rođaka i koliko su njihove “šale” toksične, neprimjerene i apsolutno nepotrebne. Znate ono kad ste obiteljski “predmet izrugivanja”? Kad ste “pametna djevojčica”, to je svima super zabavno, sve do određenog trenutka. Kad se pojedinci, u mom slučaju muške osobe koje mi nisu u direktnom krvnom srodstvu, na bilo koji način osjete ugroženi mojim sposobnostima, kvalitetama ili potencijalom… e onda krene druga priča. Sad više nisi tetkova pametnica, sad si postala “prepametna” i trebala bi znati kad je vrijeme da šutiš. Sad nije više slatko što o nekoj temi znaš više od drugih, sad si umišljena. Sad nije više super što si tako dobra u školi, pa ćeš završiti fakultet i dobro živjeti, sad si odjednom nerazumna jer uopće želiš na faks, a mama ti nema love (ne da je itko od bogate obitelji ponudio pomoći, niti ih je to itko tražio).

Malo se vrtim u krug, ali zapravo je vrlo jednostavno pa ću lagano završiti ovaj – nadam se ne premučan – tekst. Roditeljima zamjeram što su me zlostavljali, svatko na svoj način i što me nisu zaštitili od ostatka obitelji, nego su me ponudili kao žrtveno janje i vreću za udaranje svima kojima je trebala. Ostalim članovima obitelji zamjeram to što su na meni (doslovno) iskaljivali svoje frustracije i zlostavljali me na druge načine, kao i to što me nisu zaštitili od roditelja i njihovog zlostavljanja. Zapravo da, kad ovako napišem, zvuči kao da sam odrasla među vukovima. Često sam se upravo tako i osjećala, a jedina osoba u kojoj sam nalazila utočište bila je moja baka. Nije bila savršena, imala je i ona svojih momenata… ali jedino sam njenu ljubav mogla osjetiti, za razliku od svih ostalih ljudi u svom životu.

Zašto nisam u kontaktu sa svojom obitelji, iako mi očito znače jako puno (a možda ne bi trebali)? Zato što sam bolja osoba bez njih. Bolja sam majka kad ne osjećam tu nervozu oko pojedinaca. Bolja sam osoba kad se ne osjećam uvučenom u vrtlog tuđih “nerješivih” problema, svađa, otrova. Bolje spavam kad ne mislim hoće li mi netko od njih doći u goste i kako će me sljedeći put uvrijediti u mom vlastitom domu. Lijepo je kad se družim s ljudima od kojih se ne moram braniti, koji me prihvaćaju kakva jesam i kakva želim biti, koji ne izvlače moje “greške” iz djetinjstva svaki put kad se vidimo, koji podržavaju moju želju da budem bolja, da radim na sebi i koračam hrabro naprijed. Bolje se osjećam kad ne moram tisuću i prvi put slušati istu (netočnu) priču o tome kako nisam htjela oprati suđe pa sam pobjegla na zahod (prava istina je da sam išla povraćati jer su me natjerali da pojedem puno više no što sam mogla). Ne branim svojima da budu u kontaktu s mojim djetetom, isključivo zato što moje dijete želi taj odnos. No, u malim količinama, dozirano. To je još jedna stvar koja me ljuti – koliko znam, u Hrvatskoj bake i djedovi imaju pravo vidjeti unučad, imaju pravo na kontakt i odnos i mogu to tražiti preko Centra za socijalnu skrb ako im to uskraćuješ. Pitam se gdje je taj isti centar bio dok sam ja bila mala i nitko me nije mogao zaštititi? Ne zamjeram im, naravno. Pa kako bi oni uopće mogli znati da ja postojim? Koliko god to toksično za mene danas bilo, priznajem da zamjeram okolini koja nije poduzela ništa da me zaštiti. Gdje su bili svi rođaci, bliži i dalji, svi susjedi, učitelji, školski psiholog (s kojim sam svojevoljno išla na razgovore)? Gdje su svi oni bili da prepoznaju nezaštićeno dijete prepušteno samo sebi? Okolina je samo prepoznala djevojčicu koja je super u školi, ali ima problema s emocionalnim reakcijama i svi su zaključili da je to sigurno zato što previše učim.

Nemojte me pitati zašto nisam u kontaktu sa svojom primarnom obitelji. Nemojte me pitati kako to mogu raditi vlastitim roditeljima. Pitajte se vidite li u svojoj okolini dijete koje živi moju sudbinu. Budite stabilna i pouzdana odrasla osoba u svom susjedstvu, u učionici, u zajednici u kojoj se nalazite, a prvenstveno u svom domu. A ako to ipak niste jer su vas oštetili kao i mene i moju majku prije mene i njenu prije nje… pokušajte barem biti iskreni sami sa sobom i priznati si što nije OK. Ja vam neću govoriti da će vam biti bolje kad oprostite, nego ću vam umjesto toga preporučiti knjigu Otrovni roditelji. Sretno nam svima s pronalaskom drugačijeg puta!

Anonimno

Objava zašto sam prekinula veze sa svojom obitelji? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgovor na gore navedeno pitanje ni sama još ne znam do kraja. Neki kažu prirodno.

Poznata dr. Shefali  Tsabary navodi činjenicu da roditeljstvo nije prirodno. Već da je roditeljstvo vještina koja se stječe godinama. Mislim da je istina negdje između. Ukoliko djetetu osiguramo kvalitetne uvjete za rast kao i biljci u prirodi, možemo odgojiti zdravo, samostalno, zadovoljno i emocionalno inteligentno dijete.

Dakle, ne možemo sve da kontroliramo. Ono na što možemo i trebamo da utječemo smo mi sami i funkcioniranje našeg doma. Naizgled tako banalni i mislim vrlo podcijenjeni segmenti života. Ukoliko roditelj prihvati svoju odgovornost i odluči rasti skupa svojim djetetom, i ukoliko prihvati da uz dijete na neki način odgaja i sebe, i da će često puta i pogriješiti i reći oprosti, postoje dobri preduvjeti za zdravo djetinjstvo.

Stručne literature navode činjenice što je primjereno određenoj dobi djeteta u socio-emocionalnom razvoju, motoričkom razvoju, razvoju spoznaje i sl., ali baš između svih tih činjenica postoji milijun malih, pravih životnih stvari što čine roditeljstvo, a koje tamo negdje ne pišu.

Kako uvažiti djetetove emocije? Kako postaviti granicu? Kako prije svega smiriti sebe da bi mogao smiriti dijete?

I ono što je najvažnije, što sam prije nekoliko godina naučila, dijete nas sa svojim tzv. tantrumima ne želi isprovocirati, već nema razvijenu samoregulaciju. Njegov prefrontalni dio mozga nije razvijen nego reagira iz primitivnog dijela mozga, ja ga zovem dinosaur mozak. On je taj koji govori djetetu viči, plači, grizi! Mozak je organ za preživljavanje, a djeca prvih godina života reagiraju iz njega.

Kada sam se intenzivnije počela baviti temom roditeljstva i odgoja, u svim edukacijama, literaturi i razgovorima, jedno je sigurno i oko toga se svi slažu.

Dakle, ukoliko želimo zdrav, povezujući, zadovoljan i sretan odnos sa svojim djetetom, moramo UVIJEK krenuti od sebe. Roditelji moraju preuzeti odgovornost.

Dakle, moramo prvo odgojiti sebe. Moramo ulagati u svoj odnos s partnerom, jer mama i tata su temelj zdrave obitelji.

Niti jedno dijete nije zločesto. Ono možda ima neprimjereno ponašanje, ali ono se može korigirati ukoliko obitelj, odnosno roditelj, krene raditi na sebi. Djeca su refleksija nas. Ono što mi radimo i govorimo, a često puta i osjećamo, oni to kopiraju. Nekim roditeljima djeca nisu na prvom mjestu, ali ono što je sigurno je da mi njima jesmo. Oni u nama vide savršenstvo i nisu svjesni da kada nešto neprimjereno rade da to nije dobro, jer to rade i njegovi roditelji. Oni to uopće ne preispituju. Mi smo za njih jedina i apsolutna istina. Upravo zato je naša odgovornost ogromna. Onaj roditelj koji uspije sagledati svoje djetinjstvo i priznati si da njegovi roditelji nisu bili savršeni, ali su radili najbolje što su tada mogli i znali, tada taj roditelj može krenuti od sebe i priznati si da smo mi ti koji moramo učiti, mijenjati se i neprestano se truditi i rasti.

Zašto? Zato što kao i u svemu, u životu moramo učiti. Ne postoji savršen roditelj niti savršeno dijete. Možemo težiti tome da dijete u nama vidi svoju sigurnu luku, svoj smiraj u ovom ludom svijetu. Naša sveta dužnost kao roditelja je da vidimo, volimo i prihvaćamo dijete baš takvo kakvo jest. Upravo sva nepoželjna ponašanja počinju od toga kada dijete da bi dokazalo roditelju da postoji, da ga se vidi i čuje, radi loše stvari.

Dom. Tako moćna riječ. Ona utjelovljuje ljubav, toplinu, sigurnost, obitelj, sreću, uspomene. Mjesto od kuda sve kreće.

Dom nas određuje kakvi ćemo ljudi postati. Jer kada sve ode k.. (jer hoće), upravo je to mjesto koje te resetira i vrati nazad još jačeg. U domu moramo biti prihvaćeni, voljeni, sigurni. To je naše sveto mjesto. Jer dok god se suprug, naša djeca i ja uvijek želimo vratiti našem domu, znači da stvari funkcioniraju. Kao i odnose među ljudima, tako i odnos prema domu moramo poštovati jer dom nisu samo četiri zida. Kako nam je ugodno u odnosu s ljudima tako nam treba biti ugodno i u prostoru u kojem boravimo. Iz takvog doma i iz takve obitelji u svijet odlaze djeca koja su snažna i hrabra za život.

E sada, zašto bi mi morali nešto dodatno učiti o tom odgoju kad će nam djeca već nekako odrasti u tom nekom našem okruženju? To je kao da bismo rekli pa i svi se hranimo, obavljamo razne poslove i imamo svoje stanove. Međutim, način i kvaliteta hrane koju konzumiramo, koliko odgovorno i posvećeno obavljamo svoje poslove te držimo do topline i higijene našeg doma je upravo ta razlika da samo nešto zadovoljimo i posjedujemo i onoga gdje ulažemo ljubav, energiju, vrijeme i znanje, zar ne?

Da se vratim na početak, ukoliko smo spremni na rast i na to da uživamo u izvanredno običnim stvarima s našom djecom i da im pružimo dom u kojem su sigurni i prihvaćeni, a na koncu zadovoljni i sretni, možemo biti mirni i reći da će sve biti ok. Je li to prirodno?

Jer mjesto gdje se uvijek možeš vratiti zove se dom. Imati nekoga tko će te voljeti bez obzira na sve zove se obitelj. Imati to oboje zajedno, zove se bogatstvo.

Fotografije: pexels.com

Objava dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage moje, većina članaka ovdje bavi se našim ulogama majki i supruga te se više-manje sve vrti oko djece, naravno. Međutim, što je s našim djetinjstvom? Ipak je to nešto što me obilježilo. Pa eto, voljela bih da nije.

Sav ovaj trud koji mi ulažemo oko svoje djece, svojevrstan je napor većine nas da napravimo sve puno bolje od naših roditelja, da naša djeca budu sretnija, ispunjenija, voljenija. Znam da je definitivno tako u mome slučaju. Iako bih voljela da sam imala takvo divno djetinjstvo da mogu samo odgoj i ponašanje svojih roditelja preslikati na svoje ponašanje i odgoj svoje djece, nažalost nije tako. Moj je moto da radim sve suprotno! Zašto?

Ne kažem da je ikad ijednom roditelju bilo ili je lako, jer znam da nije. Svako se bori sa svojim problemima kako zna i umije. Moji roditelji nisu baš bili blagoslovljeni sretnim životom, što zbog svoje krivice, što zbog situacija na koje nisu mogli utjecati. Ja sam bila to prvo dijete na kojem su se lomila koplja, ne fizički, ali zato psihički u svakom pogledu. Bila sam jako tvrdoglava i svjesna situacije u kojoj živim, izuzetno svjesna karakteristika ljudi oko sebe. Nikad se nisam smatrala boljom ili pametnijom, samo svjesnijom. Nije mi bilo jasno zašto ne shvaćaju da se ne smiju svađati pred djecom, vikati na mene zbog svake sitnice, pričati jedan protiv drugog preda mnom. Pokušavala sam s vremenom mlađu sestru zaštiti od toga svega, igrom i smijehom rasteretiti i sebe i nju te sam uvijek mislila da bez bake i djeda koji su živjeli s nama ne bih mogla preživjeti.

Mislim da nikad nisam čula riječ oprosti, a vrlo rijetko hvala i molim te. Samo standardne: “dok si pod mojim krovom” ili “ti nemaš pravo glasa” ili “kako si ti tako pametna ako smo mi tako glupi!?” kad bi im nešto predbacila. Uvijek je bilo vike i problema kad bih htjela kod prijateljice ili u disko. Toliko bih se napatila za svaki izlazak da bih uvijek išla izmučena i uplakana. Sve se “rješavalo” vikom. I eto, da se nisam naučila izvikati natrag na njih, ne bih se uspjela izboriti s njima za ono što sam htjela. Jedva sam čekala da počnem studirati da se zaposlim jer su naravno novci uvijek bili problem, odnosno sve je uvijek bilo problem jer su oni tako odlučili!

Ne pišem ovo jer je to bilo najgore moguće djetinjstvo. Ne, nije bilo jer je imalo i svojih lijepih trenutaka,  ali je bilo jedno nezaigrano djetinjstvo, djetinjstvo u kojem sam prebrzo morala odrasti da se izborim za sebe, djetinjstvo puno uzajamnog nerazumijevanja.

Djetinjstvo u kojem se zahtijevalo da ja razumijem njih – odrasle, ali ne i da oni razumiju mene – dijete. Djetinjstvo u kojem sam vrlo brzo shvatila da ništa ne mogu naučiti od njih, ne zato što ne znaju, već zato što nemaju trunke strpljenja.

Samo vika, vika i vika! Vidite, pišem ovo jer sam danas opet prolila tolike suze zbog tih istih ljudi od kojih, u ovih 36 godina, i dalje pokušavam naći malo razumijevanja. Međutim, što god rekla, napravila, nekako uvijek ja ispadnem loša, zločesta, kriva. Kako mi to samo uspije, pitam se!? Kako se uopće više mogu ražalostiti zbog njih? Jer želim imati roditelje koji će me podržavati, voljeti, razumjeti najviše na svijetu!? Nažalost, to neću doživjeti! Oni samo jako puno traže i očekuju, a ništa ne daju i kao što je jedna divna prijateljica rekla danas: oni te povuku na dno! I to me tako rastužuje i ljuti jer se ne mogu s time pomiriti. Ljuti me što ne znaju što je komunikacija, ljubav, obitelj, povjerenje…sve ono što pokušavam naučiti svoju djecu i stvoriti sa svojim mužem, nas dvoje sami, jer od roditelja sa obje strane imamo vrlo malo, skoro nikakve pomoći. I mi ih ne tražimo pomoć, samo želimo da ponekad provedu koji sat mjesečno sa svojim unukama koje su stvarno divne i dobre djevojčice. Eto, danas smo zamijenile uloge i ja sam danas bila djevojčica koja je potražila utjehu u zagrljaju svoje djece, i dobila sam je u riječima: ali zato ste vas dvoje divni roditelji, i vi ste sve što trebamo!

Znate ono kako su nam govorili: shvatit ćeš kad ćeš imati svoju djecu! E pa vidite, imam ih i tek sad ne razumijem! Kome ću dati sve najbolje od sebe ako ne njima? Tko mi može biti važniji od njih?

Srećom, imamo divnih starijih prijatelja od kojih možemo učiti kako biti roditelj, kako podržavati i razumjeti svoje dijete, a ne okriviti ga za sve i praviti se žrtvom. Ali ah, ja samo vičem i pravim dramu!

Znam da vas ima puno koje nemate potporu i razumijevanje roditelja, znam da vas ima puno koje imate divne roditelje koji vam puno pomažu a i vi njima, jer tako bi to trebalo biti – zavidim vam! Njegujte to i budite zahvalne na tome. Vi, drage moje, koje očajavate nekad kao i ja i izbaci vas to luđački iz takta, duboko udahnite. Ne možemo promijeniti njih, ali ne trebamo više niti njihovo odobravanje niti njihovu pomoć. Budite divne i dalje, pišite, čitajte, plačite, dramite, ljubite svoju djecu…tetovirajte se, preselite se, plešite, pričajte priče…jer ima puno divnih ljudi koji nas razumiju i vide kakve smo zaista.

Objava muke po (mojim) roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sigurno je sreća biti zdrav i imati zdravu obitelj! Sreća je sigurno i vrijeme koje provodimo s dragim ljudima u veselju i slozi. Za mene je sreća možda najviše od svega leći navečer u krevet s osmijehom na licu!

Definitivno, SREĆA su za mene i događaji kojih tek kasnije postanem svjesna – to su oni događaji zbog kojih si cijelo vrijeme „dva metra iznad zemlje“, ali u tom trenutku nisi ni svjestan da proživljavaš tu sreću. Nego tek sutradan, ili nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci iza tog događaja razmišljam o tome kolika sam tada bila sretna.

Jedan sretan dan sam proživjela i ovaj petak – znala sam da ću biti sretna taj dan (jer sam bila na godišnjem, jer sam odlučila taj dan uzeti prijepodne za sebe i otići na kavu sama sa sobom, te uživati u lijepom jutru). Ali nisam bila svjesna da ću baš taj dan posebno uživati i da će moja sreća značiti sreća na licu mog djeteta. Otišla sam po nju u vrtić prije popodnevnog spavanja – toliko je bila sretna što sam došla po nju da se to riječima ne može opisati. Premda je znala večer prije da ću doći po nju ranije taj petak, jer sam joj rekla da imam malo iznenađenje sutradan, ona se svejedno neopisivo veselila kad sam došla po nju.

Najljepše na djeci je to što nam ona pokazuju koliko su male ‘stvari’ važne u životu i koliko je sreća povezana s osjećajem i trenutkom u kojem se nalaziš.

Jedan sasvim običan dan, jedan petak na dječjem igralištu me potaknuo na razmišljanje koliko vremena i energije mi ‘odrasli’ ljudi trošimo u našim odnosima, dok je djeci samo bitno da su što duže na igralištu i da im je barem jedan frend/frendica tamo. Divno je to što djeca znaju uživati u običnim i svakodnevnim stvarima, dok mi ‘odrasli’ smatramo da trebamo uživati kad idemo npr. na godišnji, kad se bliži vikend ili neki bitan događaj, a ne svaki dan, u malim i običnim stvarima – baš kao i djeca.

Jedino čega djeca nisu svjesna dok su djeca je to koliko je divno imati popodnevni spavanac – šteta što sada, dok su mali ne znaju koliko će im to nedostajati kad odrastu J

Vlastita sreća je nešto na čemu svatko od nas treba poraditi, jer ovaj život imamo sada i u ovom trenutku.

Često toga postanemo svjesni tek kad se nešto ružno dogodi, ali bilo bi dobro, i bilo bi korisno da svatko od nas propituje svoju sreću i razloge za onim sitnim žmarcima u tvom tijelu zbog kojih se osjećaš sretno. Teško je opisati sreću, ponajviše jer je ona individualna, ali od onih najmanjih, od naše djece možemo naučiti da je sreća nešto što proživljavamo svaki dan. Nije svaki dan idealan, i nije svaki dan stvoren za sreću, pogotovo ne u ovo vrijeme epidemije i dosta promjenjivog proljetnog vremena, ali vjerujem da u svakom danu postoji komadić sreće za koji se možemo ‘držati’.

Ti svakodnevni komadići sreće neka čine naš život, dozvolimo našoj djeci da nam pokažu koliku radost i veselje čine one male, svakodnevne ‘stvari’  u našem životu.

Budimo drage majke svaki dan sretne jer smo majke, ne samo na taj divan dan – Majčin dan.

I čuvajte svoju sreću, svaki dan mislite na nju jer ona je važna, koliko za vaše zdravlje, toliko i za zdravlje vaše djece i vaših bližnjih.

instant rješenja ne postoje, promjena kreće od nas samih – SUPERMAME

Objava što je sreća i kako se mjeri? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nemojte mi zamjeriti što pišem iz danske perspektive, evo ide mi već trinaesta godina života ovdje. Znam, slijepa sam za mnoge stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Znam slijepa sam i za životne prilike zemlje koju sam napustila. No kako Hrvatska često gleda prema Danskoj s jednom vrstom divljenja i želje da dosegne neke danske standarde, možda nije loše demistificirati neke danske fenomene.

Jer naime kada prođeš prvobitan šok preseljenja i kulturološke razlike (da ne pričam o mentalitetu koji vjerojatno nikada u potpunosti neću prožvakati), kada prođeš fazu lude zaljubljenosti i onda neopisivu zahvalnost za sve mogućnosti koje si dobio, shvatiš da postoje i crne strane te realnosti i da niti jedna zemlja niti jedan sustav nije savršen, pa onda počneš kritički gledati na neke naizgled normalne pojave, a onda se taj unutarnji kritičar počne glasno buniti i odjednom je dio tvoje normale da propituješ norme i zašto uistinu postoje običaji, pravila i procedure.

Bio je jednom jedan danski program, u mom slobodnom prijevodu, pod nazivom: “Eto tako je to”, koji se bavio problematikama Danske i Danaca u kojoj stvari funkcioniraju kako se to čini oduvijek jer eto to je tako. I kako se u vrlo rijetkim prilikama Danci bune protiv istoga. Znate, Danci jako vole svoj uređeni sustav u kojem se država naizgled uvijek pobrine za sve. S razlogom, jer sigurnost je jedna velika stavka koja nam je svima bitna, Danci vjeruju da će se uvijek sve riješiti ako vjerujemo sustavu i radimo za njega.

Možda se baš zato rijetko bune na politiku, na zakone, na strahovito visoke poreze i prireze, na kvalitetu škola i odgojnih institucija…

Tako je to eto.

Ali je li sve u Danskoj savršeno ili je i nešto trulo, kao što reče Hamlet?

I koja je to cijena koju plaćamo za sve to silno dobro?

Kritična sam kada moja prava da budem žena, osoba, majka, expat, državljanka neke druge zemlje s trajnom dozvolom boravka, ugrožava neka veća sila zbog kolektivnog dobra.

Pisala sam prije kako mi je bilo strano i teško razdoblje kada sam cure morala poslati u jaslice. 

Bilo je to s obje kada su imale 11 mjeseci. Nešto na što većina Danaca neće ni trepnuti. Danska je zemlja u Europi s najvećom stopom djece koja se čuvaju u jaslicama i vrtićima (i kod teta čuvalica zvanih “dagpleje”). U Danskoj se vjeruje kako se djeci ponajprije, a onda i svim drugima, čini velika usluga kada ih se pošalje u jaslice. Djeca trebaju drugu djecu, profesionalnu skrb, stimulacije, aktivnosti… “Za dječje dobro” – postao je slogan ili kako se meni čini argument za smiriti grižnju savjesti.

2013. kada sam svoju prvu kćer upisivala u jaslice, nitko nije govorio o drugim opcijama, drugih opcija nije bilo na papiru. Znam da mnogim ženama bude teško ostaviti dijete u početku. Meni nije bilo samo teško početno razdoblje, meni je najteže padala ta grižnja savjesti ne znajući oko čega se točno grizem.

No odgovor je došao mnogo kasnije. 

Ni 2016. kada sam se vraćala na posao i slala drugu kćer u jaslice, nije mi bilo ništa lakše. Dapače, nekako sam još bolnije postala svjesna da je ono što me boli vrijeme koje sam provodila razdvojena od njih, umor nakon posla koji me je sprječavao da budem išta više od robota koji automatski obavlja praktične poslove i jedva čeka da se baci na sofu. Bezbroj sam se puta pitala: zašto sam željela svoju djecu kada s njima provodim minimalno vremena? I bolno me je zapekla istina kada sam pri prebacivanju mlađe kćeri u drugi vrtić, na poklon od jaslica dobila knjigu punu njezinih slika iz tog vremena u kojem je bila čuvana. Svi ti trenutci koje sam propustila od trenutka kada je još bila beba do tada. 

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Petersen (@ivanapetersen.dk)

Vrijeme ne mogu vratiti, ali da sam znala tada sigurno bih donijela drugačije odluke.

Moja djeca nikada nisu bila problematična, ali se na njima vidno osjetio stres i umor od boravka u institucijama (pod tim mislim jaslice i vrtići). Strašni su bili periodi bolesti zbog kojih sam morala izostajati s posla bojeći se hoću li imati dovoljno dana da budem s njima kod kuće. Ovdje su rijetke pomoći od strane baka i djedova (jesam li rekla kako Danci jako cijene svoje vrijeme i slobodu?). 

Bilo je svakako, ali onda kada u jednom trenutku postaneš kritičan i zapitaš se može li se drugačije, shvatiš da neki mehanizmi funkcioniraju, a da ih u konačnici uopće ne želiš podržavati.

Danski sustav je uređen tako da se od tebe dobije maksimalna korist.

Za njega je važno da radiš, puno radno vrijeme i iz tog razloga da se majka na posao vrati čim prije može. Nerijetki su slučajevi kada se žene na posao vraćaju i prije isteka porodiljnog (radila sam u jednim jaslicama prije mnogo godina gdje je bila jedna beba od 4 mjeseca). Boli me srce kad se sjetim prizora svih tih beba koje traže ruke, a nitko ih ne prima.

Istraživanja su pokazala kako svako dijete u danskim institucijama ima oko 8 minuta dnevno pažnje i vremena provedenog s odraslom osobom. 8 minuta!!! I onda se navode argumenti kako je to za opće dobro djece, kako djeca koja dolaze iz lošije socijalne situacije kod kuće, imaju priliku napredovati. Kako je to moguće sa 8 minuta dnevne pažnje odgajatelja, nitko ne pita.

Kako bih vam ilustrirala koliko Danska cijeni obitelji u kojoj oba roditelja rade, donijet ću vam izračun koliko jedna obitelj koja se odluči da jedan od roditelja (najčešće majka) ostane s djetetom kod kuće, financijski gubi u odnosu na obitelj gdje oba roditelja rade i djeca se čuvaju izvan kuće – ovo je moj slobodni prijevod izračuna jednog danskog konzulenta iz Centra za političke studije: 

Dvije obitelji, ista primanja

Obje obitelji imaju dvoje djece s jednakom dobnom razlikom između djece. Obje obitelji zarađuju isto kada se gleda na cjelokupna primanja po kućanstvu. Razlika je što obitelj broj 1 ima djecu kod kuće, dakle samo jedan roditelj zarađuje, dok kod obitelji broj 2 oba roditelja rade i djeca se čuvaju u jaslicama od napunjenih 11 mjeseci.

Obje obitelji zarađuju godišnje 650.000 dkk brutto. 

Razlike: Obitelj broj 1 kod koje samo jedan roditelj zarađuje 650.000 dkk plaća nešto što se zove top porez (sva primanja u Dk koja premašuju 544.800 kr godišnje, dodatno se oporezuju za 15% više).

Kod obitelji broj 2 oba roditelja zarađuju 325.000 kr i time plaćaju samo “normalnu” stopu poreza od oko 40%.

Ako žena u obitelji br.1 ostane trudna za vrijeme dok kod kuće čuva prvo dijete, neće imati pravo na porodiljnu naknadu. 

Porodiljna naknada se stječe ako si u radnom odnosu ili sustavu naknade za nezaposlene.

Prva obitelj neće dobiti nikakvu naknadu za čuvanje djece kod kuće, druga obitelj će dobiti oko 15.000 dkk naknade za jaslice koje država isplaćuje za svako dijete koje se čuva van kuće. 

Kada se sve zbroji i oduzme: obitelj br.1 platit će oko 150.000 kr više poreza dok će obitelj broj 2 još k tome “zaraditi” oko 800.000 kr više u smislu naknada (porodiljna i za jaslice/vrtiće).

I zašto o svemu tome pišem? Jer sam umorna od mitova, floskula, loših izlika u dobrobit nekih velikih mašinerija. Umorna sam i od toga da se to često radi u ime prava žena. Nedavno je bio Dan žena i svima nam je bilo važno to pravo da kao žene možemo slobodno izabrati, reći i raditi ono što same želimo.

Radila sam prije s djevojkama i ženama iz kultura i religija u kojima su odgajane kao vlasništvo muškaraca od prvog dana. Znam koliko je teško, neshvatljivo i bolno nama kojima je sloboda dana kao “naravno” pravo, uopće zamisliti da budemo podređene tuđim silama i naređenjima. Ali što kada su ti neki drugi, sustav koji misli da smo njegovo vlasništvo, što kada se probudimo i shvatimo da država svojata djecu koju smo nosili 9 mjeseci pod srcem i koju ćemo čitav život nositi u srcu u vidu ljubavi, brige i pažnje koju ćemo im dati. 

Što kada opće dobro nije toliko dobro da ga kupujemo pod normalno? I možemo li onda reći: dosta, prestanite! Prestanite me tjerati, u ime ravnopravnosti i emancipiranosti, da idem protiv sebe i biram ono što mi nije u cilju. Prestanite mi govoriti kako obrazovanje, karijera i plaća trebaju biti moje pravo, ako nemam pravo prije svega izabrati srcem u ime sebe i svoje djece. Na stranu sve moje kritike, ja znam da postoje žene i majke koje žele suprotno od mene, i zahvalna sam i u ime njih i svih između moje realnosti i moje sušte suprotnosti, da postoji pravo izbora. Stvarno jesam, ne osuđujem ničije izbore i odabire. Samo se ne želim osjećati manje vrijednom, manje ženom, manje pametnom, manje snalažljivom…zbog izbora da ostanem kod kuće, da prije svega budem ja – majka. 

Eto to su samo neka pitanja koja si svakodnevno postavljam u svijetlu priča, spoznaja, iskustava koja sam stekla i još svakodnevno susrećem. Boli me kada političari kroje neke zakone po kojima se djeca automatski upisuju u jaslice po rođenju pa se onda roditelji trebaju pobuniti. Boli me kada je politika usmjerena na useljenike i druge, treće, pete generacije čije blagostanje ne može biti zajamčeno ako im djeca nisu integrirana (ja bih rekla i asimilirana) u srž danskog društva. 

U čemu je problem, pitat će mnogi? Pogotovo oni kojima je danski standard nedostižan san. Razumijem.

Nekada cijena koju plaćamo za sve te povlastice, premašuje dobrobit svih aktera koji su za nju zaslužni.

Ja sam privilegirana da mogu stati sa strane i suditi bez da moram biti dio te igre. Ali cijena, ta cijena koju plaćaju mnogi, po meni je više nego upitna. 

obrnuta matematika ili o tome kako sam drastično smanjila troškove hrane – SUPERMAME

Objava druga strana medalje: je li Danska idealna zemlja za život? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad odrastem, želim biti baka. Ona koja peče najfinije kolače, u čijoj kuhinji smiješ sve rezuckati, a da ti ništa ne prigovore, koja ti dozvoljava da joj izvlačiš sve haljine i nakit, koja te tek ponekad oštro pogleda, ali to djeluje tako kratko da nisi siguran je li se uopće dogodilo. Ona kod koje se sve smije, a kuhinja je puna mirisa i ruke su nekako grubo-meke.

Željela sam postati mama, oduvijek sam nekako znala da to želim, iako nisam bila sigurna da se želim udati. Imala sam u planu troje djece, planovi su se nekako mijenjali. Sad kad imam jedno dijete, čini mi se da bih radije imala troje unučadi jer za djecu nemam vremena koliko bih htjela. Imam sreće da moj sin ima baku.

Kad si mama onda moraš svakoga jutra prije posla nositi sve svoje stvari, dodatni ruksak i još jednog uplakanog mališana. Kad mu u vrtiću obrišeš suze i nježno ga odgurneš od sebe imaš osjećaj da bi ti dobro došla pauza, a još nisi niti stigla na posao. U razred u kojem je dvadesetak veselih i pažnje željnih mališana. Koji su isto nečija djeca, koja trebaju pažnje, nježnosti, ljubavi, poticaja i razumijevanja. Toliko posla za jednu običnu mamu.

Kad sam postala mama, shvatila sam da želim biti baka.

Želim jednoga dana imati vremena za upijanje svih mrvica od kolača koje su se našle na podu, prije nego pojurim sve očistiti. Želim se valjati po travi i biti blatnjava čitavo popodne. Bez žurbe da nekamo trebam stići. Željela bih da mirišem na svježe ubrani peršin iz vrta, baš kao što je moja baka mirisala – na peršin. Čitava je kuća mirisala na njega. Sjećam se njegove tamnozelene boje, nožića sa žutom plastičnom dotrajalom drškom i drvene daščice na čijem kraju je bio zavezan komadić špage. Sjećam se da me baka uvijek ujutro još u krevetu pitala što želim za doručak. Sjećam se da mi je uvijek skuhala najukusnije meko kuhano jaje s kruhom. Znam da mi je dala da u vrtu sadim lučice i nije se ljutila kad ih nisam želja zatrpavati jer mi ih je bilo lijepo gledati u njihovim rupicama.

Sjećam se da mi je baka uvijek pjevala neke pjesmice i igrala se na mojoj ruci „Miška gre“. Sjećam se i da me naučila kartati „Pajceka“ i da smo u toj igri bile vrlo ravnopravne. Sjećam se da mi je pričala priče i pjevala pjesmice. Sjećam se da je u ormaru imala sjajan negliže koji je izgledao kao da je kraljičin, a njene cipele sam nosila ja kad je ona ionako većinom bila u kućnim papučama. Sjećam se da joj nije bilo teško napuniti mi bazen s vodom na prve zrake sunca u kasno proljeće. Grijala bi tada vodu u velikom loncu na štednjaku na drva i nosila u moj bazen žutoga dna i plavih kolutova koji se nalazio na travi ispred kuhinjskog prozora. Sjećam se da mi je za jedan Božić kupila kazetu „Plavog orkestra“, iako nisam znala kako je uopće našla trgovinu u kojoj se to prodaje jer nije slušala kazete, samo „Radio Sljeme“ koji je u pozadini svirao čitav dan.

Sjećam se da mi je pričala i objašnjavala. Sjećam se da smo zajedno prale zube navečer, ja svojom pastom koja je mirisala na jagode, a ona svojom koja je bila jako ljuta. Jednom mi je dala da ju probam pa sam saznala da ja imam finiju. Bila sam sretna što ne moram prati zube sama. Sjećam se da me noću vodila piškiti i da je bila tiha i smirena, a uvijek tu u blizini. Željela bih biti baka.

Čujem ju još i sad kako mi dobacuje: „Imaš tu ispod stola još malo mrvica za pomest.“ Pedantna do samoga kraja! Baka mi je bila rame za plakanje u najtežim trenucima, baka je bila ta koja je kupila krevetić mome sinu. Baka je bila ta koja mi je dala novac da si kupim role koje još i danas vozim. Baka me slušala kao nitko drugi.

Kako bih jednog dana voljela biti baka!

Objava kad sam postala mama, shvatila sam da želim biti baka pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ivona je jedna sasvim obična žena s velikim snovima koja se igrom sudbine našla u turskoj obitelji. Majka jedne djevojčice i supruga Turčina, sa stalnom adresom u Njemačkoj, na svom Instagram profilu @turska.nevjesta donosi zanimljive crtice iz života u turskoj obitelji, turskim tradicijama i običajima. Poželjele smo saznati više!

tko je turska nevjesta?

“Turska nevjesta je jedna od mojih uloga koju sam dugo skrivala jer se zapravo ni sama nisam mogla pomiriti s njom. Kada sam otvorila Instagram profil pod ovim nazivom, dobila sam osjećaj kao da sam se out-ala. Evo vam ljudi, to sam vam ja i to sam radila zadnjih par godina. Uvijek sam htjela putovati svijetom, biti novinarka, DJ, event manager i slično, a “na kraju” sam završila u braku s Turčinom u dosadnoj Njemačkoj. “Na kraju” pod navodnicima jer nije kraj, ovo je tek početak jedne drugačije životne faze, faze u kojoj živim što jesam, a ne što želim biti.”

slučajan susret, prolivena juha i švicarska čokolada

Ivona i Caner upoznali su se na jezeru Bodensee u jednom malom selu gdje je bila u posjeti kod prijateljice. “Ona je imala nekog gurua gdje me jedan dan dovela i tamo sam prvi put vidjela Canera. On je tamo svirao bubanj za vrijeme meditacije i u slobodno vrijeme sudjelovao u životu zajednice. Kada sam ga prvi put ugledala, odmah sam mu pružila ruku i poljubila ga u obraz jer sam friško došla iz Francuske gdje se ljudi tako grle i ljube već pri upoznavanju. Kada smo drugi dan došli tamo na ručak, Caner je prolio juhu po mojoj bijeloj haljini. U znak isprike kupio mi je paketić najfinije švicarske čokolade i tako smo počeli izmjenjivati poruke. Zatim je on došao u Hrvatsku pa ja u Njemačku i eto ga, ubrzo nakon toga sam se preselila k njemu na jug Njemačke.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivona B. (@turska.nevjesta)

odobrenje roditelja

Ivona je kao studentica puno putovala i upoznavala ljude iz raznih krajeva svijeta te joj zbog toga nečija nacionalnost zaista nije igrala nekakvu veliku ulogu u životu. Ipak, kako sama priznaje, kad je odlučila svojoj majci objaviti da je izabranik njenog srca Turčin, nije joj bilo baš svejedno. “Moja mama je to malo teže prihvatila, na početku sam joj čak rekla da je on Nijemac s podrijetlom iz Irana i da se zove Ayaz. To ju je kao trebalo utješiti. Bilo što samo da nije Caner – Turčin. Moj tata je super cool lik i on se nikada ništa nije petljao i samo me pitao jesam li ja sretna. Kada je Caner prvi put došao u Hrvatsku i kada su moji roditelji vidjeli kakva je to predivna duša, prihvatili su ga bez problema. Jedino im je žao da ne mogu s njim baš komunicirati jer nemaju zajednički jezik na kojem bi se sporazumjeli. Moj brat, sestra i ja im uvijek sve prevodimo.”

prvi susret s turskom obitelji

Prvi susret s Canerovom obitelji protekao je poprilično ugodno, otkriva Ivona. “Priprema na taj susret je, s druge strane, bila malo teža jer je moj muž rekao da je moguće da nas njegov tata neće prihvatiti u kuću jer sam već bila trudna, a mi niti smo bili vjenčani, niti smo imali stan ili kuću što je Turcima najbitnije za početak bilo kakvog zajedničkog života. Ja sam tada više bila go with the flow pa kud pukne. Na kraju su nas lijepo primili i sve je ispalo dobro.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivona B. (@turska.nevjesta)

sve u krugu obitelji

Jedan od turskih običaja na koji se Ivona teže naviknula su obilni doručci u 12 sati na kojima se ispijaju velike količine čaja. “Ja sam inače doručkovala puno ranije i čaj sam pila jedino ako sam bolesna.”

“Svakog gosta tri dana dosta” sigurno nije izreka koja vrijedi kod Turaka. Kako Ivona kaže –  kod njih kuća nikada nije prazna. “Ono što je meni najteže palo je taj neki osjećaj obaveze, npr. “moramo kod mojih na čaj, nismo dugo bili, moramo ići na vjenčanje u Hamburg, moramo na rođendan od toga i toga” jer ako ne dođemo ispast će glupo. Ono na što mi se bilo teško naviknuti je da se sve slavi i sve radi u krugu obitelji, npr. za Novu godinu ne ideš ti negdje partijati s ekipom nego si doma sa starcima. Meni je to stvarno bio šok i čudila sam se kako tim mladim ljudima to nije dosadno. S vremenom sam se navikla, ali ipak i ja sad imam dijete pa ne mogu samo tako otići na party da me nema tri dana.”

turska nevjesta

Iako je Ivonino i Canerovo vjenčanje u općini bilo skromno s jednim svjedokom, buketom cvijeća i šetnjom po jezeru, slavlje koje su organizirali poslije bilo je pravo, tradicionalno tursko vjenčanje s tisuću ljudi, bendom, DJ-em, live nastupima i tradicionalnim plesovima. “Njegova obitelj je tako htjela i jedva su me nagovorili na pristanak. Uvjet je bio da ja ništa ne moram organizirati i odlučivati nego se samo pojaviti. Tako je i bilo. S moje strane nije bilo niti 20 ljudi, ali pustili smo par pjesama od Severine i sličnih izvođača pa smo im pokazali kako to izgleda kod nas. Oni su definitivno pobjednici s tolikim silnim ljudima koji udare plesat svi u istom ritmu ponavljajući svi iste korake, stvarno svaka čast. Naša kćer je tada bila samo tri mjeseca stara i ja sam se uglavnom s malom bebom povlačila u backstage da bih je dojila i uspavljivala. Jedva sam čekala ići kući.”

pripreme za brak počinju u pubertetu

Kad je brak u pitanju tu Turci jako drže do tradicije, a mlade djevojke pripremaju se na brak već od puberteta. “Meni je zanimljivo da turske djevojke prije udaje aktivno skupljaju stvari za budući brak i kuću. To je kod nas dota ili miraz, ali mislim da kod nas ova tradicija više nije toliko živa kao kod njih. Cure već od puberteta počinju kupovati stvari i misliti na bračni život. Običaj je da budući mladoženja dolazi u obitelj tražiti oca ruku njegove kćeri. Ja sam, na primjer, svoje roditelje samo nazvala i rekla da se udajem dok oni baš jako drže do tradicije. Ono što je također zanimljivo je da žene ne bi smjele imati odnose prije braka. Ne znam je li se one zaista toga i drže, malo je neobično čuti tako nešto u današnje vrijeme, ali poštujem svačiji izbor.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivona B. (@turska.nevjesta)

razlike u odgoju djece

Iako Ivona ne poznaje puno majki turkinja da bi mogla donijeti neko konkretnije mišljenje o odgoju, razlike definitivno postoje. “Ono što sam primijetila je da se Turci druže s Turcima. Muž i ja smo se dogovorili da ne želimo našem djetetu (ili djeci u budućnosti) usaditi taj turski mentalitet u glavu koji je ograničen samo na tradiciju. Moj muž stalno govori da se nada da naša kćer neće u budućnosti završiti s nekim Turčinom i jako mi je smiješno kako je želi zaštititi od prevelikog utjecaja kulture. Ono čemu se ja nadam je da će biti otvorena, sposobna i zdrava mlada dama koja će iz svih kultura izvući ono najbolje i poslije sama moći procijeniti što je dobro za nju, a što nije. Ja stvarno nisam zahtjevna što se tiče ljudi, prihvaćam svakoga, ali teško nalazim zajednički jezik s ograničenim ljudima. Odgoj je osjetljiva tema i sami se, kao i puno roditelja, pitam je li radimo dobro, čitamo i educiramo se o tome kako bismo mogli bolje i pokušavamo voditi primjerom. Jer to i jesmo.”

drame kao iz turskih serija

Ivona nam je otkrila ono što nas je jako zanimalo – je li zaista sve onako kako se to prikazuje u turskim sapunicama?

“Ono što je definitivno kao u seriji je to da u životu stalo imaju neke drame. Nisu to uvijek neka velika događanja, ali imaju sposobnost oko svega napraviti veliku priču ili problem. Puno pričaju o drugim ljudima, glasni su, emocionalni, veseli i intenzivni. Žene jako drže do izgleda, a kuće su im stvarno kao iz serije i sve liče jedna na drugu. Što se tiče ljubavi i romantike, cijeli taj proces upoznavanja partnera, prosidbe i slavlja je stvarno raznolik i bogat. Apsolutno sve mora blistati, od haljina do dekoracija. Obroci se ne jedu na običnim tanjurima, sve se slaže tako da stol izgleda prekrasno kad sjedneš za večeru, čajevi se piju iz tih posebnih čašica i malo malo čuješ priče o tome kako je netko nekoga prevario, ostavio, otišao u Tursku nazad, uzeo dijete i slično.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivona B. (@turska.nevjesta)

čvrste obiteljske veze i turska kuhinja

Za kraj Ivona priznaje da, osim kuhinje, kod Turaka postoji jedna stvar koja joj se jako sviđa. “Nisu vulgarni, kao obitelj se uvijek drže skupa i uz druge su i u dobru i u zlu. Ista ta trupa koja ode na vjenčanje, doći će u istom tom broju na sprovod. Obiteljske i rodbinske veze stvarno su jako čvrste. Puno sam puta čula kako je neki Turčin negdje spasio ženu od nekog nasilnika i u javnosti napadne čovjeka ako vidi da dovodi drugoga u opasnost. To što su glasni i svoji, nije uvijek loša stvar. Jako su zaštitnički nastrojeni i muškarci s tim bradurinama stvarno nose u sebi nagon za zaštitom slabijeg. Malo generaliziram, ali to je neko moje iskustvo do sada. A ono što definitivno nikako ne mogu prihvatiti je da ne smijem svaki dan jesti tursku kuhinju jer ću na žalost imati sto kila.”

Ako vas zanima kako izgleda život u tradicionalnoj turskoj obitelji svakako zapratite @turska.nevjesta!

mame otkrile sve prednosti i nedostatke života u inozemstvu s djecom (supermame.hr)

Objava turska nevjesta nam je otkrila sve o životu u tradicionalnoj turskoj obitelji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Krenula sam s namjerom u današnjem tekstu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije.

Moja draga Instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redovno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post… I čitam ga opet i mislim si – piše li ona to meni? Piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negdje pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” sve što se vas tiče!? Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete naučiti!

I tako je meni moja draga imenjakinja dala misliti. I uhvatim se u jednom trenu kako se pitam: “Kada smo mi žene počele birati patnju i svjesno biti patnice?”. Ispraviti ću se odmah ovdje i preskočiti generaliziranje.

Kada sam JA počela birati patnju i izigravati patnicu?

Pisala sam u jednom od prijašnjih postova o svom perfekcionizmu i neću se ovdje sada na to vraćati. Samo ću vam ukratko opisati moje dane. Kuća uvijek mora biti tip-top (što s troje djece i nije baš jednostavno, ali to mora biti!), o obrocima da ne govorim – naručiti hranu tu i tamo, jednostavno nije opcija – svaki dan svježe kuhano, ne samo ručak, već vrlo često i večera (tu mislim na palačinke, vafle, buhtle, pizzu, tortille…jesu to jednostavniji obroci, ali opet iziskuju moju prisutnost u kuhinji). Kolača mora biti prosječno dva puta tjedno, jer kakva sam ja to žena ako ne radim kolače mužu i djeci?! A djeca..pa naravno, igra, šetnja, zdravi međuobroci, razvažanje od točke A do točke B, sve to mora biti. Budući da sam ja još uvijek kući, suprug i ja imamo nekakvu tradicionalnu podjelu poslova gdje sam ja zadužena za djecu i kuću, obavljam “spizu” i sve te poslove vezane za kućanstvo, dok on radi i obavlja teže poslove po kući i oko kuće (naravno da je i on s djecom, ali u globalu, to tako trenutno izgleda). Ukratko, moji dani izgledaju tako da ustanem negdje između 07.00 – 08.00 (ovisno o školskoj smjeni) i od tada do otprilike 21.00, ja ne sjednem, osim 10ak minuta za ručak. Tko ne vjeruje, neka slobodno provjeri kod bolje polovice. Uglavnom, toliko se fizički iscrpljujem da sam proteklih godina imala ozbiljnijih “zdravstvenih” problema. Ovo pod navodnicima, jer puste pretrage nisu uspjele otkriti odakle tako česte vrtoglavice, jake glavobolje, bolovi u leđima, problemi s kožom i sl. “Sve je to od stresa, gospođo draga!” – rekla je moja doktorica.

E sad dolazim do poveznice s blogom sa početka priče. Zašto se toliko iscrpljujem? Zašto ne mogu sjesti pola sata nakon ručka, dok djeca spavaju ili su u školi, nego u kuhinji smišljam što ćemo za večeru?

Zašto sebi nikada ne dozvolim predah?

Kada god bi me moj suprug ovo pitao, odgovorila bih mu – “Zato što sam takva i jednostavno ne mogu sjesti!”

I vjerujte mi da sam donedavno ja sama bila uvjerena u to. Možda zato što je i moja mama takva. Ali velika razlika između mene i moje mame je ta, što ona nikada nama nije nabijala na nos, to što ona za nas radi. A ja? Pa ja se u posljednje vrijeme uhvatim kako u svađi supruga pitam: “Zar ti ne vidiš što ja sve za vas radim?”

I opet se vraćam na pitanje – A zašto ja to sve radim? Da li zato što uživam u tome ili mislim da moram? Ili možda zato da bih na taj način nekako privukla njihovu/njegovu pažnju? Da bi ispalo kako se ja žrtvujem za njihovu dobrobit?

Opisati ću vam sada jedan primjer. Moj suprug jako voli Napolitanke. Ne bilo koje, nego one od Kraša. Čim vidim da ih više nema, ja kupujem nove jer volim da je on sretan. Reći ćete da nema ništa lošeg u tome što mu sitnicama pokazujem da mi je stalo do njega. I u pravu ste, ali ja sve češće očekujem od njega da on te “sitnice” koje za njega (ili sve njih) radim i uoči. Ne tražim da i on meni nešto kupuje, ali primijetila sam u posljednje vrijeme da mu nabijam na nos kako on “nezahvalnik” uopće ne vidi koliko se ja žrtvujem za sve njih, kako on nikada ne obraća pažnju na to što meni treba, a ja pak odmah trčim njemu po kekse… I još milion takvih sitnica.

Shvaćate me? On od mene ne traži da ja kupim te kekse, on i djeca ne traže da svaki dan za večeru smišljam kerefeke, da radim kolače par puta tjedno. Ali ja to radim, ne samo zato što želim, već i da dobijem neko priznanje, neki vid zahvalnosti od njih. I u tome je problem. Jer ja sebe sve više i više trpam, a na kraju oni to ne vide (jer niti ne mogu vidjeti ono što ja želim da vide!). A na kraju je tko nezadovoljan?! Pa ja, naravno. A možda i svi oko mene. I onda počinje izigravanje patnice. Jer ja sam jadna i mene nitko ne voli (karikiram malo, ali shvaćate što želim reći). Umjesto da se ubijam od posla po čitave dane, vrlo lako bih mogla nazvati njega i reći: “Nemaš više keksa pa odi u dućan” ili “Pobrini se ti večeras za večeru jer sam umorna”. Ali onda ne bih imala “oružje” u svađi, zar ne?

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Male životinjske priče (@shtorija)

Nekad sam bila žena koja se nikome nije trebala dokazivati

Kada sam nedavno počela biti svjesna ovog svog “stanja”, vratila sam se malo u prošlost (znate već da sam duboko zaglavila tamo negdje) da vidim zašto se tako ponašam? Od kada sam na taj način počela tražiti pažnju bližnjih? I gledajući unatrag vidim curicu koja je rasturila osnovnu i srednju školu, studenticu koja je ispite na kojima su drugi gubili godine, polagala iz prve, mladu ženu koja je mogla birati vježbenički staž po završetku fakulteta, koja je položila pravosudni, usput se udala i dobila dijete, pronašla stalno zaposlenje… Vidim sve to i vidim uspješnu, mladu i sretnu ženu! Ženu koja je bila ponosna na sebe i svoje uspjehe i koja se nikome nije trebala dokazivati jer je sama sa sobom bila zadovoljna.

Danas vidim ženu koja se ne šminka jer je navečer preumorna da bi tu šminku skidala, kojoj kuća mora biti uredna i koja izigravanjem “mame koja se žrtvuje za obitelj i koja sve može sama” održava neki privid kontrole nad svojim životom.

Vidim ženu koja je izgubila sve neke male radosti i zadovoljstva, ni sama ne znajući zašto, koja se žali da je uvijek sama i da nema više s kime popiti kavu, a opet je preponosna dignuti slušalicu i nazvati nekog. A što je najgore, ja uopće više ne znam prihvatiti neki svoj uspjeh ili primiti kompliment za neko postignuće. I kad mi danas netko kaže kako su mi djeca super i kako sam dobra mama, ja odmahnem rukom kao “Ma nije to ništa”. Ili kada su mi pojedinci znali reći: “Bravo za slikovnice! Divim ti se kako si to uspjela s troje male djece!” Znate što sam na to odgovarala?! “Ma pusti me! Očito sam malo “skrenula!” Sve je ovo rečeno u šali uz osmjeh, ali kako kažu – u svakoj šali ima i malo istine.

Zašto sam počela tako malo držati do sebe u posljednje vrijeme?

Zašto mislim da sam sada manje vrijedna nego prije 10 godina? Kako se toliko izmijenila vlastita percepcija mene? Iskreno ne znam. Netko će reći da je to zato što sam sada samo kući s djecom, ali mislim da nije u tome stvar. Ja uistinu obožavam biti s njima kući i kao što vidite, radim na nekom novom “zanimanju”, pronašla sam nešto u čemu sam dobra i u čemu uživam. Ali izgubila sam osjećaj vlastite vrijednosti. A budući da biram biti kući, nemam niti mogućnosti dobiti potvrdu te vlastite vrijednosti od nekog trećeg. Možda tu vlastitu vrijednost i samopoštovanje pokušavam vratiti natrag, upravo tim patničkim ponašanjem. Ne znam, ali ono što sada tek vidim i čega sada tek postajem svjesna da mi ni suprug ni djeca niti bilo tko drugi ne može vratiti dobro mišljenje o sebi. Što je najbolje, baš oni i vjeruju da sam super mama i žena. Ljudi koji čitaju moje priče ili blog, kažu kako im se sviđa to što radim, potiču me da idem naprijed.

Samo ja ne vjerujem sama u sebe, a time ni u ono što svi govore.

A kako to promijeniti?? Iskreno, pojma nemam. Možda pokušati pustiti malo tj. opustiti se prvenstveno. Prihvatiti da ne mogu svaki dan davati 200% sebe, jer nastavim li ovako za 10 godina neću moći ustati iz kreveta. Naučiti da je ponekada važnije odmoriti pola sata ili sat i nagraditi se vremenom za sebe. Zatražiti na glas pomoć od svojih bližnjih jer oni u biti jedva čekaju da im ukažem povjerenje i da prestanem izigravati savršenstvo koje sve može samo. Shvatiti da djeci neće ništa biti ako ponekada pojedu kruh sa paštetom, umjesto malo “bolje” večere ili da svijet neće propasti ako sam ih taj dan pustila da malo dulje gledaju tv umjesto da sam ih izvela van u šetnju. U konačnici prihvatiti da nismo svi isti i da moj suprug, djeca ili bilo tko drugi, ne vidi svijet mojim očima, da meni “bitne” stvari, možda i nisu baš toliko bitne za ostatak svijeta i da svijet neće propasti ako malo popustim i opustim.

Svojoj obitelji ne mogu biti dobra ako sama sebi nisam dobra.

Trebam opet naći način da vjerujem u sebe, da vjerujem da mogu sve što poželim. Iako ne znam koliko ću i kako uspješna biti u svome naumu, za prvu ću samu sebe pohvaliti što sam osvijestila svoj problem, što shvaćam da ukoliko neko vrijeme sebe ne stavim na malo bolje mjesto u svom životu, drugima ne mogu puno toga pružiti.. da ako ovako nastavim imam puno više toga za izgubiti nego dobiti. U konačnici da zaslužujem sama sa sobom biti sretna i zadovoljna. Nikada nije kasno početi raditi na sebi. Zbog sebe i svih oko vas. Kako ono kažu – Happy wife, happy life!

Samo se nadam da će me ovaj optimizam i elan držati neko vrijeme! Dug je put ispred mene, ali želim vjerovati da ja to mogu.

Do idućeg pisanja….

Vaša Sarah

razvod me učinio usamljenom i taj dio najviše boli – Supermame

Objava zaboravila sam koliko vrijedim… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.