Prije par dana bila sam na informacijama u školi za svog sina, a jedna rečenica od učiteljice mi je ostala u glavi. “Znate mama, kad sam pitala đake znaju li zašto postoje ocjene od 1 do 5, svi su šutjeli i čudno me gledali, a samo je Vaš sin digao ruku i objasnio: ‘Različite ocjene postoje, da pomognu učiteljici da ocijene naše znanje. Netko zna sve i dobiva 5, a netko zna malo manje pa dobije 4 ili 3’ “.

Istog sam se trena zapitala gdje smo to zapeli u prostoru i vremenu da moramo biti 5.0 i tražiti to od djece?

Volimo li svoju djecu i kad nisu 5.0?

Logično pitanje zar ne? Zanima me, koliko puta ste djeci rekli “volim te baš takav kakav jesi”? Volim te i kad postupaš ispravno i kad nekad nisi u pravu i pogriješiš. Sviđaš mi se baš takav/va kakva jesi. Sretna sam što sam baš ja tvoja mama.

Navečer kad legnem u krevet i preispitam svoj dan u glavi pitam se –  jesam li dobra mama? Jesam li danas ispravno postupila? Nikad se nisam zabrinjavala oko toga kakve ocjene ima moje dijete (sin mi ide u drugi razred), nego je li on sretan, zadovoljan i ispunjen? Jesmo li mi kao roditelji dali dovoljno dobru povratnu informaciju da on zna da je dobar? Nikad mi ocijene nisu bile presudne za potvrdu koliko je moj sin dobar. Osjeća li se dobro ili ne? To su mi uvijek bile njegove oči, njegov osmjeh, njegov govor tijela. Sigurna sam kako od tamo i dolaze sve petice koje je dobio u školi.

Sjećam se kad je krenuo u prvi razred, kako sam ga pokušavala naučiti da UČI. Objašnjavala sam mu da je sve ono što uči za njega, da jednog dana može imati priliku izabrati srednju školu koju on želi, a ne da škola bira njega.

Možda će vam ovo dati neke smjernice da potaknete svoju djecu kako je super da su odlični đaci, ali da vam je važnije da se oni na tom putu školovanja osjećaju dobro, zaštićeno i da sami biraju svoj put kojim će dalje koračati. Meni je uspjelo, naš sin, točno zna što ne zna i doma uči samo taj dio. Kada mu treba pomoć oko učenja točno zna objasniti što mu trebamo pomoći. U školu obožava ići jer osjeća da bira svoju budućnost.

Ok, on je samo drugi razred, čekamo predmetne razrede gdje će materija biti duplo veća, ali smatram da ima dobre temelje.

Ne učimo dijete što da uči, nego kako da uči.

Foto: pexels.com

djeca ne slušaju što pričamo – gledaju što radimo!

Objava što kada nisu sve ocjene 5? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Biti učitelj kažu nije posao, već poziv.

Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?

Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivečki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu.

Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da se mogu osloniti na mene. Da znaju da je u redu pogriješiti, da je potrebno truditi se i da će se taj trud isplatiti.

Voljela bih da znaju da ocjene nisu mjerilo njihovog budućeg života i da ne budu opterećeni ocjenama, jer naposljetku to nije mjerilo tko je od njih dobra osoba.

Želim ih potaknuti na samostalnost, radoznalost, snalažljivost, hrabrost i poštovanje. Želim da znaju da je škola dio njihovog odrastanja i da se jednog dana s osmijehom prisjećaju škole.

Voljela bih kao učiteljica da imamo više slobode i kreativnosti u nastavnom satu. Voljela bih da učenici uče, maštaju, istražuju zbog sebe, a ne samo zbog ocjene. Volim što nam svaki dan nije isti, i uvijek pronađemo vremena da se našalimo i da podijelimo neke zajedničke trenutke. Volim što se s njima vraćam u bezbrižnije dane, kada je najvažnije bilo da nam učiteljica produži petominutni predah ili da nemamo zadaće. S djecom zaista treba strpljenja i vremena, i puno ponavljanja. Ali kad te ujutro na vratima škole još dočekaju sa zagrljajima i kad mi kažu da će kad odrastu isto biti učitelji, onda nekako mislim da idem u pravom smjeru.

Jedino što bih željela da naše društvo više cijeni učitelje, da više pozornosti obrate na svoju djecu, a ne na učitelje. Jer nije učitelj kriv ako netko nije napisao domaću zadaću ili nije donio potreban pribor. Voljela bih da društvo shvati da učitelji zaista mogu biti nečije svjetlo i mogu probuditi u nekome iskru, samo ako im to dopuste. Ako im dopuste da rade svoj posao, bez kritiziranja i miješanja u njihov posao. Jer učitelji zaista svoj posao nose kući, nose svoje školske probleme i nedoumice na svojim leđima. I možda umjesto da društvo bude kamen spoticanja, bude kamen potpore i razumijevanja. Ako dopustimo kao društvo da učitelji rade svoj posao, onda će i učenici više cijeniti svoj posao, odnosno zanimanje.

I za kraj:

’’Ne zaboravimo: jedna knjiga, jedna olovka, jedno dijete i jedan učitelj mogu promijeniti svijet.’’

               Mlala Yousafzai

Fotografija: studio partum

biti učitelj u današnjem svijetu

Objava da je učitelj biti lako, bio bi to svatko! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.