Nikad nismo više govorili o djeci i odgoju, a situacija kao da nikad nije bila teža za roditelje i dugoročno nepovoljnija za djecu. U tradicionalnom odgoju se zanemarivao unutarnji svijet (mentalno i emocionalno stanje djeteta). Poslušnost se dobivala strahom, a neposlušnost kažnjavala batinama.

Mnogi današnji roditelji su na vlastitoj koži osjetili kakav odgoj, tj. djetinjstvo ne žele.

U najboljoj namjeri su krenuli u potpunu suprotnost. Nažalost, druga krajnost je također – krajnost. Ono kako to izgleda u praksi je da smo se od prekrutih granica doveli do manjkavih, popustljivih.

Rezultat toga su: djeca neotporna na bilo koji oblik frustracije, nespremna na odgodu zadovoljstva trenutne potrebe (sve mora biti iste sekunde, točno onako kako su zamislili ili nastupa kaos – bilo tantrum, agresivno ponašanje ili slično), nepoželjna ponašanja (u kući, vrtiću pa na dalje) i premoreni roditelji koji daju 200% sebe, sve rade iz najbolje namjere, ali se osjećaju pogubljeno, obeshrabreno, krivo i dodatno prestravljeno “kako će ovo tek izgledati za koju godinu!?”.

Vrlo često možemo čuti kritike na temu modernog odgoja. Ono što je zapravo posrijedi je: pomiješali smo moderan (adekvatan) odgoj i popuštanje.

Pojednostavljeno rečeno: Dijete koje plače radi balona želi balon, ali treba utjehu, pomoć u smirivanju emocije koja ga je preplavila.

Ovo je jedna od daleko najčešćih grešaka današnjeg odgoja. Na bilo koje djetetovo negodovanje, kao što se nekad reagiralo vikanjem/zastrašivanjem/batinom, danas se u prevelikoj mjeri reagira: popuštanjem, udovoljavanjem ili pak preusmjeravanjem pažnje (“samo da ne plače”). Dijete ne može naučiti vladati vlastitim emocijama ako ih mi uporno izbjegavamo. Nužno je, uostalom i prirodno, da dijete osjeti cijeli spektar svojih emocija, kako ugodnih, tako i neugodnih. Ono što je uloga nas odraslih je da ga u tome vodimo i poučavamo, po principu: svaka emocija je u redu i nije svako ponašanje u redu.

Ovaj dio zahtijeva malo više angažmana od savjeta koje često možemo pronaći na internetu, poput “dajte djetetu granicu tako da mu kažete ne ili stop”. Da bi dijete zaista naučilo kojim ponašanjem/načinom izraziti tu svoju emociju, mi se time moramo početi baviti redovito, kao što se bavimo fizičkim segmentima poput hranjenja, kupanja ili spavanja.

Roditelji trebaju podršku i jasno vodstvo, kao i njihova djeca.

Sadržaji o odgoju su danas dostupni sa svih strana, što je istovremeno prekrasna prilika i teret na leđima svakog roditelja koji želi ispravno postupati, ali do njega dopiru suprotne informacije o tome što je to “ispravno”.

Danas imamo niz istraživanja, snimki promjena na mozgu, dokaza razvoja mozga koji nameću što je, a što nije ispravan pristup prema djeci. Pedagozi, psiholozi, edukatori roditelja, psihoterapeuti i brojni drugi stručnjaci su preveli ta saznanja u konkretne alate i metode.

Nažalost, u praksi vidimo da to uglavnom nije dovoljno, odnosno održivo, naročito u kontekstu ubrzanog tempa života kojeg većina danas živi. Prema mom dosadašnjem iskustvu rada, sažela sam 3 ključna stupa odgoja:

• Učenje o dječjem razvoju i učinkovitim odgojnim metodama
  
  Pokušamo li se samo odmaknuti od “nekadašnjeg odgoja” bez da usvajamo nove načine, vrlo je vjerojatno da ćemo završiti u jednom od ova dva smjera: ili će nas izazovi s djecom ipak natjerati na te nekadašnje metode ili ćemo, kao što je prethodno objašnjeno, bježati u suprotnost, koja je ustvari nepovoljna i za dijete i za roditelja.
  Roditelj ne mora postati stručnjak, ali će usvajanje osnovnih razvojnih faza, adekvatnih alata itd. njemu olakšati roditeljsku svakodnevicu (jer će znati što očekivati, zašto se to javlja i najvažnije: kako sigurno voditi dijete u toj situaciji), a istovremeno djetetu osigurati dobre temelje u najvažnijem periodu: formativnim godinama koje uvelike određuju tijek daljnjeg života.
• Obnavljanje vlastitih kapacitetaU svojoj praksi se susrećem s ogromnim brojem roditelja koji su već itekako svjesni, educirani i angažirani. Oni zaista znaju adekvatan pristup postavljanja granica, emocionalne podrške djetetu, ali ono što ih odvede preko ruba je: manjak kapaciteta u svemu tome.
  Odgoj traži neopisivo puno. Napominjem da nije isto odgajati i družiti se s djetetom. Tko zaista ulaže sebe da odgoji to dijete uvažavajući razvojne faze, emocionalne potrebe, adekvatne odgojne metode – on mora obnavljati vlastite kapacitete da bi izdržao sve što odgoj, ali i današnji tempo života sa sobom nose.
• Prorada trigera.Ovaj segment se odnosi na “rad na sebi” (premda se taj pojam često pojednostavljuje i banalizira, ovdje govorimo o psihoterapijskom pristupu uz stručno vodstvo). Ovaj dio rasterećuje roditelja od nakupljenih iskustava koji stoje kao barijera između njegovog djeteta i njega. Ovo je ozbiljan posao na koji se neće odlučiti svaki roditelj, što je u redu, ali je dobro da barem budemo svjesni da nas “ono djetetovo ponašanje koje nas posebno izluđuje” zapravo podsjeća na neko naše “zakopano” područje rada.

Na svojim kanalima svakodnevno objavljujem edukativne i praktične savjete koji roditelju mogu pomoći da lakše razumije i usmjeri djetetova ponašanja. Uskoro, drugu godinu za redom, organiziram seminar za roditelje koji uz učenje konkretnih načina kako adekvatno postaviti granice, kako pomoći djetetu u smirivanju i jačati njegovu emocionalnu otpornost itd., za cilj ima upravo osnaživanje roditelja, s naglaskom na obnavljanje njihovih kapaciteta.

Više o seminaru saznaj na ovom linku.

Autorica teksta: Glorija Peranić

Objava “pandemija” emocionalno nezrele djece i roditelja koji žude za pomoći pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve dolazi iz kuće – fraza koju često čujemo kad se razgovara o odgoju i djeci. Kada se u školi pojave problemi ili se dijete neprimjereno ponaša, često se kaže: to je kućni odgoj, sve to dolazi iz kuće.

No, koliko je ta tvrdnja zaista istinita? Može li jedan segment djetetova života – obitelj – u potpunosti oblikovati njegovo ponašanje i vrijednosti?

Odgoj nije zatvoren sustav. Dijete ne odrasta u vakuumu. Iskustva s igrališta, odnosi u vrtiću, interakcije u školi – sve to oblikuje njegov pogled na svijet.

Iskustva i znanja koja dijete stekne na igralištu ne može dobiti kod kuće. Obitelj i kućni odgoj jesu temeljni, ali kako dijete raste, taj se utjecaj značajno širi i na druge segmente i sfere njegova života – vrtić, školu, zajednicu…

Istina je da neki roditelji previše očekuju od škole i vrtića, prepuštajući im ključne odgojne uloge koje bi prvenstveno trebali obavljati sami. No, s druge strane, primjećujem da škole često koriste ovu frazu kako bi prebacile odgovornost isključivo na roditelje kad nastanu problemi – takvi su već došli, kažu.

Ovaj koncept prebacivanja odgovornosti me smeta jer institucija obitelji i institucija škole u njemu funkcioniraju poput neslavno razvedenih roditelja koji ne mogu pronaći zajednički jezik oko skrbi za dijete. Svak misli da je onaj drugi kriv. Zapravo, što više razmišljam o tome, to mi je jasnije da cijelo naše društvo i sva naša djeca, u kulturno-socijalnom smislu, jesu djeca razvedenih roditelja – jer su obitelj i društvene institucije razdvojene umjesto da djeluju kao cjelina.

Ako želimo podignuti zdravu i sretnu mladost, trebamo suradnju.

Ne bilo kakvu, već istinsku, partnersku suradnju u kojoj obje strane preuzimaju odgovornost i svjesne su gdje ona prestaje. Moj dojam je da se sve češće događa upravo suprotno – umjesto preuzimanja odgovornosti, vidimo separaciju, u kojoj svatko očekuje da druga strana riješi već nastali problem. Tako ostajemo zarobljeni u diskusijama o problemima, umjesto da ih rješavamo.

Poput razvedenih roditelja koji ne mogu pronaći zajednički jezik, škola i obitelj ostaju na suprotnim stranama, a u tom sukobu najviše pati dijete. Dijete ne vidi jasno tko je za što odgovoran – ono se samo nađe između dvije vatre i poistovjećuje se s problemom. Možda ga čak i internalizira, kao što djeca razvedenih roditelja znaju pomisliti: Ja sam problem. Ja sam kriv.

Kao roditelju, nije mi lako prihvatiti činjenicu dokle zapravo seže moja moć i odgovornost. Svjesna sam da ne oblikujem svoje dijete samo ja – na njega utječe društvo u kojem odrasta, ustanove koje pohađa i svakodnevne interakcije s drugima. Kako moje dijete raste, tako raste i moja svijest o tim vanjskim utjecajima, a sve jasnije uviđam manjkavosti u odnosu između obitelji i odgojno-obrazovnih institucija.

Ako bih mogla slobodno sanjariti, rekla bih da našu djecu neće najviše oblikovati jednadžbe i slova iz udžbenika, već odnosi kojima svjedoče.

Ljudski odnosi oblikuju nas mnogo više od gradiva. I zato bih svakom roditelju i svakome tko čini dio odgojno-obrazovnog sustava poželjela da djeluje iz mjesta suradnje, sinergije, miroljubivosti, razumijevanja, strpljenja i solidarnosti.

Svakodnevno smo svjedoci ratova na svim razinama društva – i ne možemo pobjeći od činjenice da je sukob dio ljudske prirode. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da je dio naše prirode i jedinstvo, prihvaćanje, suosjećanje i empatija.

Danas, u svijetu koji se temelji na brzini informacija i tehnologiji, čini se da živimo u dobu neprekidne komunikacije. A ipak, prava, istinska ljudska komunikacija – ona koja ne prolazi kroz ekrane i nije sažeta u kratke komentare na društvenim mrežama – postaje rijetkost.

Da bismo izgradili bolje društvo, trebamo se vratiti temelju svakog odnosa – komunikaciji.

Kada bismo više učili kako komunicirati. Kada bismo shvatili da je za komunikaciju jednako važno slušati koliko i govoriti. Tada bismo možda malo više šutjeli, a malo više slušali – i tako bolje čuli naše dijete, ali i onu drugu stranu, ma u kojem obliku se pojavila.

U mojoj mašti, komunikacija bi se njegovala. Bila bi važnija od toga tko nosi koje tenisice i za koga navija.

Nazovite me idealistom. Ja to neću doživjeti kao uvredu. Jer netko ipak mora moći zamisliti bolji svijet da bismo ga uopće mogli stvoriti.

Ako smo spremni preusmjeriti svoj fokus – umjesto da tražimo krivca ili trošimo energiju na ratove, bilo s bivšim partnerima, bilo s institucijama, bilo s društvom – i ako shvatimo da smo odgovorni za odgoj ne samo svoje djece već i za svoju zajednicu te odlučimo djelovati od sebe tada možemo početi graditi bolji svijet.

Ona se neće stvoriti ni novim zakonima, ni političkim promjenama, ni reformama. Dogodit će se kada osvijestimo koliko smo kao pojedinci krhki i koliko ono što se događa drugima utječe i na nas, ma koliko nam bilo lakše zatvoriti oči, okrenuti glavu i pomisliti “nije moje dijete”, “nije u našoj školi”…

Stvorit će se onog trenutka kad preuzmemo odgovornost za svoj mali, mikroskopski dio koji je još uvijek od velike važnosti.

Fotografija: unsplash.com

Objava jesu li sva djeca u kulturno socijalnom smislu djeca razvedenih roditelja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svojedobno sam dobila komentar jedne starije gospođe „Lako tebi kad tebe tvoja djeca slušaju“.

U navedenoj situaciji bila sam sa svoje troje djece i jednogodišnjim dječakom kojeg sam tada čuvala, dakle četvero djece u dobi od godinu dana do osam godina.

I ne, nije ovo priča o nekoj tamo savršenoj mami!

No zar mislite kako bi me djeca poslušala da sam izjavila sljedeće: „Djeco, idemo do parka. Hodajte polako i budite tiho! Nemojte me tražiti slatkiše, nemojte se svađati. Dajte si ručice i pričajmo o novoj epizodi Uređenja interijera na Netflixu. E da, usput pozdravite susjedu jer je tako pristojno.“ ILI… zaprijetiti,

„Ukoliko me ne poslušate nema ekrana ni slatkiša! Također nema odlaska u park.“  Usput viknem koji put: „Stani! Pusti brata! On je manji! Slušaj me što ti kažem! Ne trči! Zvat ću ti tatu!…“

Ovo zadnje bi vjerojatno „upalilo“ najlakše i najbrže.

No to nije odgoj koji želim prakticirati.

Odgoj koji želim prakticirati je odgoj temeljen na izgradnji uvažavajućeg i poštujućeg ODNOSA. Možda se na početku čini izazovnije pa čak i teže, no dugoročno je smislenije.

Odnos je onaj kapital koji imamo kada djeca postanu adolescenti i kada nam ponestane „ideja“ kako „sankcionirati“ dijete te kada i fizički postaju nadmoćnija od roditelja. Upravo tada često dolazi do prekida ODNOSA, povezanosti i udaljavanja.

Gotovo nikada ne prijetim kaznama i bespotrebnim pohvalama…i da, moguće je!

Ono što mi je kao roditelju važno je da im prenosimo vrijednosti kao što su moralnost, empatičnost, poštovanje, uvažavanje, odgovornost. Kada dijete od malena poučavamo navedenim vrijednostima sama činjenica da je nekog rastužilo, uvrijedilo ili nešto „loše“ napravilo je već dovoljna posljedica učinjenog.

Sigurna sam da većina roditelja stremi ovim vrijednostima no detalji koji čine razliku su upravo neverbalna komunikacija – kontakt očima, izraz lica, ton glasa, geste, držanje tijela, vrijeme i intenzitet govora, i možda najvažnije  – RODITELJ KAO MODEL PONAŠANJA.

No, kako smo mi na kraju otišli do parka?

Pitala sam što misle koji park bi nam to ljetno jutro bio najbolji? Dogovorili smo doručak u parku. Svatko je odabrao za što je zadužen. Jedan za hranu, drugi za igračke, treći gura kolica. Pričamo što ćemo raditi za ručak i prijedlog s najviše glasova radimo danas…Dogovaramo se koji film navečer gledamo zajedno i odlučujemo koje grickalice uzimamo, kokice ili štapiće.

Naravno da neće uvijek biti idilično i nećemo moći navedeno prakticirati 100% vremena.

Razlika je u detaljima koji čine ogromnu razliku. Vrlo važno, svi smo u istom timu. Dogovaramo se i razgovaramo. Dozvoljene su im mini odluke i odgovornosti sukladno dobi. Kako bi djeca zaista odradila zadatak moramo to od njih zaista i očekivati. Dakle, ukoliko je sin zadužen za pripremu doručka za van, ne petljam se u njegov odabir nego navedeno prihvaćam i ne umanjujem njegovu odgovornost i ulogu u navedenom. U suprotnom može pomisliti da nije dovoljno sposoban, samostalan pa čak i posramljen. Na kraju što se najgore može dogoditi u navedenoj situaciji?

Odnos je emocija. Neverbalna komunikacija. Sjedenje u tišini s djetetom. Nevidljiva veza. Ranjivost. Strpljivost. Obostrano povjerenje i sigurnost.

Odnos je moć!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Jelena Idžaković Odgoj Roditeljstvo (@jelena_emocionalni_odgoj)

Postankom roditeljem dobivamo drugu perspektivu svih odnosa koji nas okružuju. Imamo priliku preispitati sva dotadašnja uvjerenja, stavove i iskustva. Navedeno nam pruža priliku da se približimo pojmu „dovoljno dobar roditelj“, a to je najbliže čemu možemo težiti u roditeljstvu.

Iako je floskula, no postankom roditeljem rađamo se i mi u nekoj novoj verziji sebe.

Ako roditelji razumiju samo svoje iskustvo i ne povezuju se s iskustvom djeteta, vrlo će vjerojatno imati poteškoća u razvijanju bliske i smislene veze s djetetom.

To su one situacije: „Što plačeš, baš si mimoza. Ja nikad nisam bio takav pa što mi fali?“

To što tebi nikada nije bilo dopušteno plakati ili pokazati emociju ili reći da ti je teško, ne znači da je zdravo i poželjno. Navedeno je primjer kada polazimo samo iz svoga iskustva i ne možemo razumjeti djetetove reakcije. Ukoliko tome još pridodamo da malena djeca nemaju razvijenu emocionalnu samoregulaciju u potpunosti, to od roditelja iziskuje mnogo energije, želje te same roditeljeve emocionalne regulacije da navedeno shvati iz druge perspektive.

Ukoliko pak roditelj uzima u obzir samo djetetovo stajalište i zanemaruje svoje unutarnje iskustvo vrlo će vjerojatno imati poteškoća u postavljanju granica djetetu – počet će zamjerati djetetu da je prezahtjevno – roditelj se može osjećati ljuto i iscrpljeno a dijete nesigurno zbog nedostatka granica.

Upravo ti trenuci u kojima zastanemo i promišljamo o određenom odgojnom izazovu između onoga kako ne bi htjeli postupiti i ono kako bi htjeli postupiti  je trenutak kada rastemo u roditeljstvu.

To znači da navedenim uvažavamo djetetove osjećaje, viđenost, perspektivu – odnosno gradimo ODNOS.

Roditeljstvo je vještina koja se uči.

𝐎𝐃𝐍𝐎𝐒 se gradi s vremenom.

Ukoliko želiš postaviti zdrave i autentične temelje odgoja te da ODNOS u roditeljstvu postane tvoja moć prijavi se na besplatan webinar putem OVOG LINKA.

Foto: unsplash.com

Objava kako graditi odnos s djecom kroz odgoj? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znam ja kakvo dijete imam. I nisam ga dobila na lutriji!

Nekoliko dana unazad ne znam koliko puta sam čula ovu rečenicu: “Blago tebi kakvu djecu imaš!” i tek sada me prisjetilo na nekoliko situacija od prije par godina kada sam zaista osvijestila da radim nešto posve drugačije u odgoju svoje djece.

Kada je stariji sin imao godinu i pol, volio se igrati u kvartu i provoditi vrijeme sa svojim vršnjacima. Kako su djeca bila mala, roditelji su stalno bili negdje blizu. Ja sam bila sretna zbog maloga, ali i jako zabrinuta za njegovu sigurnost jer druga djeca nisu imala granice (koliko daleko se mogu udaljiti od roditelja) i mame su stalno trčale za djecom koja su doslovno gledajući mamu, smijući se trčali naprijed i mislili da je to igra, pa sam mislila da će i mog sina ta njihova takozvana “igra” ponijeti i on će krenuti trčati za njima, ali to se nikad nije dogodilo. Jer kad bi svi krenuli trčati, on bi krenuo s njima, i kada bi vidio da me više ne vidi i da se jako udaljava od mene ili supruga, stao bi i lagano se vratio prema nama.

I zbog toga naš mali, to nikad nije radio, jer već kad je prohodao smo mu jasno komunicirali granice u prostoru gdje i dokle se može kretati, kako i granice u komunikaciji, odnosno da ne znači NE.

I tako jednog dana, jedna je mama, kojoj je pretpostavljam, već bilo muka trčati za malim koji je zapravo bio istog uzrasta kao naš mali, izgovorila meni ove čuvene riječi “Blago tebi Marijana, kakvo dijete imaš.”. “Naš M. ne poštuje nikoga, ne sluša nikoga, radi što mu je volja i svaki dan je sve gore i gore i više ne znam što raditi, blago ti se!“.

Iz prve mi je to kao imponiralo i ponijela me kao neka emocija. Dobila sam potvrdu da radim dobar posao, a tek mu je godina i pol, ali brzo sam osvijestila da te riječi dolaze od majke koja je vjerojatno preumorna od nereda koji radi i živi s malim pa joj je to bio samo ispušni ventil, pa sam svoj EGO ispeglala i osviješteno se obratila toj mami ovim riječima:

“Gospođo, znam kako se osjećate, jer vidim vas i čujem vas i zaista mi je žao. Ali imate izbora i najmanje dva rješenja vašeg izazova s djetetom. Postavite mu granice, iskomunicirajte to jasno s njim kada dođete negdje, dogovorite obiteljska pravila i ako dobijete NE za odgovor možete mu reći da će dobiti posljedicu jer ne poštuje pravila.” Ukratko sam joj objasnila svoj princip komunikacije i odgoj i ljubav koji ulažemo ja i suprug u našu djecu da bi kao povratnu informaciju dobila njezin odgovor: “Ne, ne, ne Marijana, ovo nije dijete što će to poštovati i slušati, tebi je takvo dijete zapalo, to je tako, moj nije takav…”

Upitala sam je je li ikad pokušala nešto slično, odgovorila je da nije htjela niti isprobavati jer ona dobro pozna svoje dijete. Doslovno sam čula onaj zvuk pištenja u glavi i sve je okolo mene stalo i nisam mogla vjerovati što čujem. Majka, osoba koja je visoko obrazova, uspješna, dobra, brižna, super čovjek, sigurno teži da je najbolja verzija sebe, ne može osvijestiti i otvoriti se činjenici da odgoj djeteta može biti lagan i jednostavan uz malo truda i volje.

Zapravo, ja sam se osjećala krivom, jer žena i nije tražila savjet, samo je rekla nešto što želi za sebe i svog sina, a ne da joj treba moje iskustvo kako naš mali poštuje granice, poštuje riječ NE, a tek mu je godinu i pol. Ispričala sam se i od tada više nikada u životu nikome nisam dala savjet o odgoju i obrazovanju djeteta, ali itekako sam nastavila slušati da su nam takva djeca zapala, da su takvi po karakteru, da to nema veze s roditeljima, blago meni…

Drage mame, uzmite u vidu da je roditelj – roditelj i da je njegova uloga odgajati dijete, a ne svidjeti mu se.

Jer znanstveno je dokazano da čovjek do 25e godine nema oformljeni mozak u potpunosti, da treba podršku na putu odrastanja i sazrijevanja. Ako ostavite dijete bez točno postavljenih granica od najmanje dobi, bez da ikada osjeti neuspjeh i čuje “ne” kao opciju u životu dok je s vama – mislite li da će ga sustav poštedjeti od pravila i zakona koje treba poštovati? Ne, apsolutno ne! Zato kada djeca krenu u prvi razred, preteško im je naučiti se na pravila, jer je to prvi period u njihovom životu gdje imaju jasno određena pravila koja treba poštivati. Ako ne poštuju vas, vaše “ne” i nemaju granice, zašto bi poštovali učiteljicu i drugu djecu u razredu?

Nasilje kojemu svakodnevno svjedočimo neće se iskorijeniti u školama, ono se uči i nastaje u kući i obitelji i upravo i tamo se treba i zaustaviti.

Učite svoju djecu da granice postoje, da je cool biti pristojan, da čuvaju svoju reputaciju i da poštuju tuđu, da vrednuju druge kao i sebe i da na nasilje ne odgovaraju s nasiljem, da ga prijave i da ste vi tu za njih.

I za kraj, dijete koje se ne osjeća dobro, ne može se ponašati dobro, zato pitajte svoju djecu kako se osjećaju, na što su se danas najviše smijali, jesu li osjetila tugu i razočarenja kada su bili bez vas. To gradi odnos između vas!

Fotografije: pexels.com

Objava blago tebi, kakvo dijete imaš! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sreća. Postat ću mama!

Moramo renovirat stan ili kupiti novi i veći jer eto, to je bitno. Hoće li nam auto biti dovoljno prostran za sve stvari za bebu? Za kolica, torbe, kadice i prematalice kada idemo na put? Koja kolica uopće kupiti? Dudice, bočice, igračke? Karikiram malo, ali totalno krivi fokus ove mlade mame!

Nitko joj nikada nije rekao da sve ono što dolazi poslije je puno više od novih kolica.

Nitko joj nije rekao da uloži svo to vrijeme da upozna sebe. Istraži svoje djetinjstvo. Zagleda se u svoje najdublje rane jer od tamo će dolaziti sva njena mudrost odgoja tog malenog bića.

Sve što jedan roditelj zna o odgoju dolazi iz naših iskustava odnosno iz odgoja naših roditelja. A što kada naša iskustva iz djetinjstva nisu ono što želimo prenijeti svojoj djeci? Prvo bih rekla da tu moramo paziti da ne upadnemo u zamku da radimo potpunu suprotnost svom iskustvu i odemo u drugu krajnost i liječimo svoje traume na svojoj djeci.
Druga metoda je da odgajamo na isti ili sličan način, a da uopće nismo ni svjesni sebe, svojih trauma i da to prenosimo nesvjesno na svoju djecu. Teorija “Pa i ja sam tako i tako odrastao pa mi ništa ne nedostaje?”, zar stvarno? Svatko, ali baš svatko od nas ima neku traumu ili pojednostavljeno, povredu iz djetinjstva. Neke su toliko duboke da smo ih potisnuli. Sami smo sebe uvjerili da ne postoje. Vremena su zaista drugačija. Zrak koji udišemo je drugačiji, hrana koju konzumiramo je drugačija. Odnosi su zahtjevniji. Ljudskost i empatija su već neko vrijeme nepoznat pojam.

Nitko joj nije rekao da svaka promijenjena pelena, svako kupanje, svako dojenje, svaki plač je samo naš trenutak i da se tada grade i stvaraju veze koje će trajati zauvijek.

I zato to nije još samo jedna smrdljiva pelena i samo još jedno plakanje i jedno naporno ustajanje po noći. Dakle, velike su koristi od ljuljanja dojenčeta u naručju, važnost razgovora majke i djeteta za razvoj pamćenja i jezika.

Dijete uči iskustveno i kroz igru. Najbolje što mu možete dati, je dati sebe, sjesti na pod i igrati se, prepustiti se. To su temelji na kojima se gradi daljnji djetetov svijet. Dakle, ne možemo preskakati i ubrzati djetetov mozak, a da se ne izgubi dio djetetove osobnosti. Uzmimo za primjer genetski uzgojenu rajčicu. Ona naraste brže, lijepa je, savršene boje i oblika, ali izgubi esenciju okusa. Tako i djetetov mozak, ukoliko se preskaču pojedine etape razvoja, dijete usput gubi empatiju, strpljivost, emocionalnu inteligenciju. Dakle, težimo postepenom razvoju i rastu i strpljivim roditeljima koji su spremni čekati dok njihovo dijete nije spremno dati te plodove.

Nitko joj nije rekao što se to događa s dvogodišnjacima/trogodišnjacima kada neutješno plaču, kada žele obuti sandale u prosincu i ne dijeliti svoj autić s drugima u parku. Nitko joj nije rekao da tada što više plaču da ona više grli i da više ljubi. Nitko joj nije rekao da dijete reagira iz primitivnog dijela mozga i da nema razvijenu samoregulaciju. Možda je zaboravila da se ljudski mozak razvija do dvadeset i pete godine. Kako onda očekivati da jedan dvogodišnjak zna da podijeli svoju kiflu. Kada dijete leži u blatu i neće kući, a roditelj pocrvenio od bijesa i ljutnje, nije do djeteta, do nas je.

Mi smo djetetova sigurna luka, njegov smiraj u ovom ludom svijetu. Mi smo njihova vrijednost koju će živjeti i apsolutna istina kojoj teže. Kako vodit dijete, a da ono ne preokrene igru u svoju korist i kako uvažit dijete, a ipak postavit jasne granice te tisuće malih pitanja koja čine neki odgoj dobrim zove se mudrost roditeljstva. O tome nekom drugom prilikom.

“Najvažnije razdoblje u životu nije ono provedeno na fakultetu, nego ono najranije – od rođenja do šeste godine života.” Maria Montessori

Foto:pexels.com

dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?

Objava nitko joj nije rekao… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage mame djece mlađe od 10 godina,

znam da ste umorne, neispavane, pune briga. Znam da dok hranite bebu jednom rukom, drugom rukom pomažete prvašiću oko zadaće, osluškujete je li mašina za pranje rublja odsvirala kraj jer više nemate čistih čarapa te stalno pogledavate na sat jer uvijek je vrijeme za nešto: ručak, bočica, spavanje, mijenjanje pelena, izvannastavne aktivnosti i mogu nabrajati unedogled. Znam da dok ste na poslu većinu vremena mislite na djecu, šaljete bezbroj poruka ljubavi, poruka briga, poruka uputa…brinete jer je po noći dijete zakašljalo par puta, možda se pojačalo u vrtiću…brinete hoćete li stići pokupiti malene iz boravka jer što ako izađe van u 16 sati, a vas nema ispred jer ste zapele u prometu…brinete jer ne stignete sve, a toliko toga želite…brinete jer većinu vremena plačete, ili od sreće ili od tuge, hoće li presušiti više te suze?

Znam! Sve mi znamo kakvo je stanje, samo neke priznaju, neke ne. U redu, svatko kako ga volja. No, zašto ja ovo sad pišem? Pišem jer osim prvašice, imam i dvije starije kćeri: jedna je 14 godina, druga 12. Drage moje, sve što prođe 10. godinu, izađe u školi iz okrilja učiteljice koja ih drži na okupu i brine više majčinski, kad udari pubertet koji počinje sve ranije, cijeli svijet se mijenja ponovno: i vama i njima. Voljela bih reći na bolje, stvarno bih voljela…Evo, procijenite same.

Briga oko malene dječice ide otprilike ovako: “Hoću li znati što trebam? Čim prestanem dojiti, napokon ću se i naspavati. Jedva čekam da progovori pa da mi bude lakše razumjeti što želi. Kad prođu ovi tantrumi, sve će biti bolje. U vrtiću je stalno bolesno, kad će već jednom krenuti u školu?”.
Gurnuo ga netko slučajno u razredu, jao, neka već jednom ojača da se obrani samo. I tako prolazimo te divne, slatke godine stalno iščekujući i priželjkujući djetetovu samostalnost, zrelost, odrastanje, jer mislimo da će biti lakše. Pogotovo s prvim djetetom, sa svakim sljedećim se to smanjuje jer smo sigurniji u sebe i opušteniji s djecom, barem neki. Međutim, priželjkivanje je i dalje tu. Moje užasavanje upoznavanja bebe s krutom hranom nije prestalo ni nakon troje djece, tako da je tu opet moment priželjkivanja da poraste već jednom da može samo normalno žvakati.

E sad, briga oko djece iznad 10 godina, pogotovo teen ekipe, je ovakva: “Hoću li znati što trebam? Razumijem li ja uopće što pričaju? Molim te, nosi uloške sa sobom uvijek jer u svakom trenutku možeš dobiti menstruaciju.”.  Ja upozorim na neki nepoželjni oblik ponašanja, pa mi ona argumentira pa na to opet ja, pa opet ona i tako sve do trenutka dok ne zaurlam: nauči gdje je granica ili bolje prestani dok si još u prednosti!

Na roditeljskom sastanku: pazite na pretjeranu konzumaciju proteinskih dodataka jer dečki bildaju mišiće; pazite na cigarete i tamo neki snus koji je tri puta jači od cigarete; u slučaju da nađete nožić od šiljila velika je mogućnost da vam se dijete samoozljeđuje jer to puno njih u tim godinama radi. Što ako nešto od toga radi, što ako ih maltretiraju, što ako su u depresiji, što ako…a ja to ne vidim, ne prepoznajem? Sad je vrijeme za razgovor o seksu, hm, jesam li rekla previše ili premalo? Kozmetika, može, ne može, ne puno, nemam pojma. Nepodnošljivi odnosi u razredu, nedostatak empatije, gledanje čije tenisice koliko koštaju. Ulogirana na sve moguće društvene i nedruštvene mreže da shvatim i pratim što gledaju, kako to razumiju, pokušam objasniti što je ispravno, a što potpuno van pameti…a budimo iskreni, ne znam više ni sama.

Zagrljaja je sve manje, kolutanja očiju sve više. Sad mi je tek jasna ona stara: malena djeca malena briga, velika djeca velika briga. Nažalost, stvarno je tako.

Zagrlite te mališane i grlite ih sve dok vam to dozvoljavaju, držite ih za ruke i gledajte čim više u te predivne oči koje vas gledaju sa obožavanjem. U njima nema pitanja: “Mama, zašto si se sad tako obukla, mogla si se malo i našminkati, zašto me to sve ispituješ” i sl. , u njima je samo čista ljubav. Vole nas i starija djeca, to nije upitno, samo im trenutno ne da ponos da to previše pokazuju. Ipak su pametniji od nas, što mi točno znamo o životu!?

I za kraj, ako ste gledale film Tesna koža, glavni glumac koji ima odraslu djecu kaže: dok su bili mali i nisu znali govoriti sve sam ih razumio, sad pričaju i pričaju i ništa ne razumijem. Upravo ta rečenica vam je sažetak svega! A za sve daljnje upute o postupanju s teen ekipom, pitajte nekog drugog.

Ja ću možda osnovati Klub mama tijesne (tesne) kože…a i frizura mi je trenutno ista kao njegova.

Foto:pexels.com

ako nam je teško, znači li to da smo patnice?

Objava zašto je odgoj tinejdžera puno teži od odgoja male djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zašto je važno biti primjer djeci?

Hm… imam jedan jako dobar primjer na ovu temu, možda čak više. Kad sam bila mala, moj tata mi je govorio s oštrim glasom “Ne smiješ pušiti cigarete” s cigaretom u ruci.

Sjećam se da sam imala 5 godina i bilo mi je jako čudno takvo ponašanje, pa sam ga pitala: “Ok, a zašto ti pušiš?”. Brzo sam dobila odgovor: “Jer ja sam odrastao i mogu.” Onda sam pitala: “Znači, kad ja narastem, ja ću moći?”. Dobila sam čudan pogled, čak i s prijekorom. Pa još jedan odgovor: “Ja ih pušim da ih uništim, da ne postoje dok ti narasteš.” Ni tada nisam dobila odgovor, ali sam i dalje gledala kako i moj otac i moja majka slasno puše cigarete.

Drugi primjer “djeca ne slušaju što pričamo, nego gledaju što radimo” –  iz mog vrtićkog doba. Kada je teta govorila da ne smijemo govoriti ružno o nikome, jer je to najgore što možemo učiniti, isti je dan dok sam crtala crtež i čekala da me moji skupe iz vrtića, ta ista teta s jednom mamom pričala ružne stvari o drugoj… Šok…zaista sam doživjela šok. Nisam imala snage pitati nju, pa sam pitala svoju mamu: “Mama, zašto je to teta napravila?”. Moja majka valjda nije bila spremna na to pitanje ili je bila u čudu, pa mi je samo kratko odgovorila: “Marijana, kad odrasteš, shvatit ćeš.”.

Bila je u pravu. Te neke situacije u životu su me natjerale da upišem filozofski fakultet, smjer pedagogija, na kojem smo učili i etiku, i sociologiju, i filozofiju… Dobila sam možda i prije odgovor od moje razrednice iz srednje škole, koja je bila dama i koja se zaista brinula da nas pripremi za sljedeći period života, ne samo o gradivu koje je morala predavati.

Sjećam se, na jednom je razrednom satu rekla kako mi ljude s kojima se družimo biramo njuhom, a tako ćemo izabrati i partnera. A sve informacije koje dobivamo preko ušiju, trebamo procesuirati i izvagati, jer jedino nas njuh neće prevariti.

Tada sam se sjetila dima cigarete dok su moji pušili i parfema koji je imala moja teta iz vrtića… Hm, postalo je zanimljivo.

Tek sam na faksu pronašla dublji odgovor na ova pitanja. Ljudi žele sebe opravdati, ljudi ne mogu dati nešto što sami nisu… ta su otkrića bila za mene nešto veliko.

A već kad sam učila predmet pedagogiju i kad sam imala praksu u vrtiću i  u školi, shvatila sam koliko toga trebamo zapravo učiti preko GLEDANJA, a ne preko govora.

Predmet psihologija mi je sve to potvrdio. Divna profesorica koja nas je učila o prenatalnoj fazi objasnila nam je cijeli proces stvaranja trauma, otpora da ih se riješimo, pričanja nove priče kako bismo postali novi mi… ti su mi koncepti zaista i danas primjenjivi u roditeljstvu.

Doma kod nas, rijetko se kada neki razgovor završi na monologu, to su zapravo dugi dijalozi, ponekad čak niti ja ni suprug nemamo odgovor na pitanje, pa potražimo pomoć od dodatne literature. Ali zapravo, najveći dio odgoja naše djece je kroz primjere. I to najbolje vidim kad izađemo negdje; zapravo, oni nas kopiraju doslovno do određene dobi (do 7 godina), jer kad dođe socijalizacija u školi i kad “cesta” nastupi na scenu, možemo se samo pozvati na temelje koje smo do 5. godine učvrstili prilikom pokazanog ponašanja…

Budite primjer koji govori, a ne govorite o primjerima djeci.

Tata, hvala na lekciji.

Foto:unsplash.com

Objava djeca ne slušaju što pričamo – gledaju što radimo! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zvuči li i tebi riječ «odgoj» negativno?

Otkad sam i sama majka puno aktivnije razmišljam o konceptu odgoja. Puno je savjeta o odgoju. Puno je teorija o odgoju. Puno je tehnika i stilova u odgoju. Puno je toga što bi majke mogle ili trebale. Puno je odgovornosti na nama kad je tema odgoj.

Odgoj je nešto što se vrlo često pripisuje nama majkama i ženama kao urođena sposobnost. TO je ono što se očekuje da znaš u trenutku kada postaneš majka.

To je ono u čemu muškarci i tate također imaju važnu ulogu. To je ono što društvo smatra i svojom odgovornošću. To je ono i što sustav kreira. To je ono što je dijelom odgojno-obrazovnih ustanova. To je ono što nekome nedostaje. To je ono što netko vidno kultiviran ima. To je ono što uredna, pristojna i ugodna djeca nose od doma. To je cilj roditeljstva. To je cilj napredovanja. To je cilj.

No, zvuči nekako loše. Odgoj. Kao da ima dozu negativnosti. Kao da podrazumijeva kresanje krila. Kao da u svojoj srži hrvatske, balkanske, riječi ima malo kazne, malo posramljivanja i malo osjećaja krivnje. Kao da mu nedostaje nešto. Kao da u svojoj srži, ova naša riječ, ima nešto što treba popraviti, ispraviti, preobličiti.

Kao da ovaj naš „odgoj“ čeka da nešto zezneš pa da te odgoji.

Odgoj, po svojoj definiciji u hrvatskoj enciklopediji, jest proces izgrađivanja, oblikovanja i razvijanja čovjeka.

Suhoparno. Dosadno. Bez duše. Šuplje.

S druge strane na primjer, na francuski, kaže se élever ili éduquer, na talijanski je to crescere ili educare, na engleski to raise ili to bring up.

Zvuči li bolje? Što ovi pojmovi imaju u korijenu riječi, a da naš kruti odgoj, hmm, jezik nema? Podizanje. Uzdizanje. Educiranje. Rast. Prelaženje na novu razinu. Ili vodstvo prema novoj razini.

Osjećam da ovi koncepti imaju u svojoj srži dijete kao vođu procesa, dijete u centru, a ne dječje ponašanje ili pogreške. Zapravo, ovi koncepti pogleda na dijete imaju dva smjera: rasti (podići) i razvijati (educirati). Temeljne ideje nastavka stvaranja novog bića, podržavanja ljudskog uma, poticanja rasta i razvoja, fizičkog i psihičkog, spoznajnog, emocionalnog, kompleksnog i kompletnog.

Ima li, onda, naša riječ „odgoj“ istu dvojakost u sebi? Može li naša jedna riječ sadržavati dva koncepta?

Kao da ni mi nismo baš sigurni, pa imamo odgojno-obrazovne ustanove, imamo disciplinske mjere, a imamo pravilno poticanje.

Odgajaju li onda roditelji, napose majke, djecu?
Ili ih podižu?
Ili ih potiču?
Ili ih razvijaju?
Ili rastu zajedno s njima?

Je li onda, odgoj, kao riječ, dodatan teret majčinstvu? Treba li nam još jedan u nizu tereta u dovoljno teretnoj ulozi?

A što je s društvom, sustavom i njihovim sudjelovanjem u odgoju? Hoće li i oni promijeniti koncept i ugledati se na zapad? Treba li nam nova riječ u moru riječi da opišemo što bi trebalo raditi i u kojem smjeru ići.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Lucia Paula Deranja | tvoja saveznica za poticanje razvoja (@razvojniputokaz)

Bilo kako bilo. Djela, a ne riječi. Zar ne?

Ja biram u ovoj opciji rast kao nit vodilju. Rastem. Rastem s njima. Oni rastu sa mnom, uz mene i prema meni. Rastemo. Mijenjamo. Postižemo. Potičemo.

A što ti biraš?

dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?

Foto: pexels.com

Objava što je to tako negativno u odgoju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Bit ćeš u kazni ako to napraviš”,  “Vrati to, ići ćeš u kaznu”, “Ne viči, ići ćeš u kaznu” – prepoznajete li sebe u ovim rečenicama?

Kazna! Kakva riječ! Uh…

Neću reći da kao diplomirani pedagog, učiteljica razredne nastave i mama, nisam nikada upotrijebila kaznu – jesam i nimalo se ne ponosim time!

A sad ću vam reći zašto.

Kada smo u školi u kojoj sam radila imali edukaciju iz psihologije, psihologinja nam je rekla kako udaljiti učenika od razreda ukoliko je nešto pogriješio, dati mu zabranu da ne radi tjelesni ili ga staviti u kut, ne rješava problem nego stvara duboku frustraciju djetetu! Tada sam bila mlada mama i to me je jako potreslo jer sam već jedan put poslala u kaznu svoga sina koji je napravio nešto što nije smio.

Od tad sam krenula istraživati, čitati literaturu i blogove, slušati savjetnike za odgoj. U tom istraživanju pronašla sam tehniku koja priprema djecu za sljedeću razinu života. Uz pomoć te tehnike roditelje se uči kako postaviti jasne granice, iskomunicirati što je prihvatljivo, a što je neprihvatljivo ponašanje. Nauče se i kako nakon tri upozorenja djetetu trebaju dati do znanja kako će dobiti POSLJEDICU. To možemo usporediti sa situacijom u kojoj bi odrasli dobili upozorenje ako bi ih policija zaustavila zbog odvezanog remena, dali im kaznu te ako tu istu kaznu ne plate, sljedeća posljedica je oduzimanje vozačke.

Posljedica je nama promijenila život. Iz početka nismo znali kako bi zaista trebali upotrebljavati ovaj pristup. Postavljala sam nerealne posljedice koje ni sama ne bih mogla ispuniti. Na primjer, jedna od posljedica je bila ne jesti slatko 5 dana. Ovo je mene frustriralo, a kako ne bi i dijete.

A sada ću vam objasniti o čemu je točno riječ i kako to možete primijeniti?

1. Prvi korak je da kao obitelj dogovorite ZAJEDNO granice ponašanja.

2. Što je dozvoljeno ponašanje i što nije dozvoljeno. Ovdje NEMA ODSTUPANJA. Lako se možete poskliznuti ako jednom kažete OK, pa nema veze. Dijete će izgubiti autoritet i neće vam vjerovati, a to nimalo ne želite.

3. Kada se dijete počne ponašati suprotno od dogovorenih pravila, upozorite ga PRVI PUT, bez uvreda, bez prijetnji, bez ičega što ga može uvrijediti. Sa smirenim tonom: „ Ovo ponašanje je nedopušteno i sljedeći put ćeš za njega dobiti posljedicu“, koju mu odmah objasnite.

4. Kada dijete prekrši taj dogovor, a vjerujte hoće, jer na početku ispituje granice, sa smirenim tonom dođite do njega, čučnite ispred, gledajte ga u oči i recite mu: “Ovo ponašanje je nedopušteno, upozorila sam te, sad ćeš dobiti posljedicu” (saopćite posljedicu) i zatražite od njega da to ponovi. Tko je prekršio dogovor, čekajte od njega da odgovori, tko je zaslužan što si dobio posljedicu: čekajte da kaže da je ono samo.

S ovim mu dajete jasno do znanja da je sam odgovoran za trenutnu situaciju, ali mu postaje jasno i da ako ne bude poštovao zajedno dogovorena pravila u budućnosti, za to će snositi posljedice. I u školi, u kući, na cesti i u društvu.

Budite spremni na izljev emocija. Ovdje ne mislim na dječje emocije, nego vaše… Koliko puta sam htjela odustati dok sam gledala kako se muče i lome… ali sada znam zašto sam ustrajala. Zato što živimo život koji je u skladu sa onim što dajemo: ljubav, razumijevanje, posvećenost i prisutnost.

Objava zašto kazne ne funkcioniraju i što napraviti kako bi nas dijete sljedeći put poslušalo? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgovor na gore navedeno pitanje ni sama još ne znam do kraja. Neki kažu prirodno.

Poznata dr. Shefali  Tsabary navodi činjenicu da roditeljstvo nije prirodno. Već da je roditeljstvo vještina koja se stječe godinama. Mislim da je istina negdje između. Ukoliko djetetu osiguramo kvalitetne uvjete za rast kao i biljci u prirodi, možemo odgojiti zdravo, samostalno, zadovoljno i emocionalno inteligentno dijete.

Dakle, ne možemo sve da kontroliramo. Ono na što možemo i trebamo da utječemo smo mi sami i funkcioniranje našeg doma. Naizgled tako banalni i mislim vrlo podcijenjeni segmenti života. Ukoliko roditelj prihvati svoju odgovornost i odluči rasti skupa svojim djetetom, i ukoliko prihvati da uz dijete na neki način odgaja i sebe, i da će često puta i pogriješiti i reći oprosti, postoje dobri preduvjeti za zdravo djetinjstvo.

Stručne literature navode činjenice što je primjereno određenoj dobi djeteta u socio-emocionalnom razvoju, motoričkom razvoju, razvoju spoznaje i sl., ali baš između svih tih činjenica postoji milijun malih, pravih životnih stvari što čine roditeljstvo, a koje tamo negdje ne pišu.

Kako uvažiti djetetove emocije? Kako postaviti granicu? Kako prije svega smiriti sebe da bi mogao smiriti dijete?

I ono što je najvažnije, što sam prije nekoliko godina naučila, dijete nas sa svojim tzv. tantrumima ne želi isprovocirati, već nema razvijenu samoregulaciju. Njegov prefrontalni dio mozga nije razvijen nego reagira iz primitivnog dijela mozga, ja ga zovem dinosaur mozak. On je taj koji govori djetetu viči, plači, grizi! Mozak je organ za preživljavanje, a djeca prvih godina života reagiraju iz njega.

Kada sam se intenzivnije počela baviti temom roditeljstva i odgoja, u svim edukacijama, literaturi i razgovorima, jedno je sigurno i oko toga se svi slažu.

Dakle, ukoliko želimo zdrav, povezujući, zadovoljan i sretan odnos sa svojim djetetom, moramo UVIJEK krenuti od sebe. Roditelji moraju preuzeti odgovornost.

Dakle, moramo prvo odgojiti sebe. Moramo ulagati u svoj odnos s partnerom, jer mama i tata su temelj zdrave obitelji.

Niti jedno dijete nije zločesto. Ono možda ima neprimjereno ponašanje, ali ono se može korigirati ukoliko obitelj, odnosno roditelj, krene raditi na sebi. Djeca su refleksija nas. Ono što mi radimo i govorimo, a često puta i osjećamo, oni to kopiraju. Nekim roditeljima djeca nisu na prvom mjestu, ali ono što je sigurno je da mi njima jesmo. Oni u nama vide savršenstvo i nisu svjesni da kada nešto neprimjereno rade da to nije dobro, jer to rade i njegovi roditelji. Oni to uopće ne preispituju. Mi smo za njih jedina i apsolutna istina. Upravo zato je naša odgovornost ogromna. Onaj roditelj koji uspije sagledati svoje djetinjstvo i priznati si da njegovi roditelji nisu bili savršeni, ali su radili najbolje što su tada mogli i znali, tada taj roditelj može krenuti od sebe i priznati si da smo mi ti koji moramo učiti, mijenjati se i neprestano se truditi i rasti.

Zašto? Zato što kao i u svemu, u životu moramo učiti. Ne postoji savršen roditelj niti savršeno dijete. Možemo težiti tome da dijete u nama vidi svoju sigurnu luku, svoj smiraj u ovom ludom svijetu. Naša sveta dužnost kao roditelja je da vidimo, volimo i prihvaćamo dijete baš takvo kakvo jest. Upravo sva nepoželjna ponašanja počinju od toga kada dijete da bi dokazalo roditelju da postoji, da ga se vidi i čuje, radi loše stvari.

Dom. Tako moćna riječ. Ona utjelovljuje ljubav, toplinu, sigurnost, obitelj, sreću, uspomene. Mjesto od kuda sve kreće.

Dom nas određuje kakvi ćemo ljudi postati. Jer kada sve ode k.. (jer hoće), upravo je to mjesto koje te resetira i vrati nazad još jačeg. U domu moramo biti prihvaćeni, voljeni, sigurni. To je naše sveto mjesto. Jer dok god se suprug, naša djeca i ja uvijek želimo vratiti našem domu, znači da stvari funkcioniraju. Kao i odnose među ljudima, tako i odnos prema domu moramo poštovati jer dom nisu samo četiri zida. Kako nam je ugodno u odnosu s ljudima tako nam treba biti ugodno i u prostoru u kojem boravimo. Iz takvog doma i iz takve obitelji u svijet odlaze djeca koja su snažna i hrabra za život.

E sada, zašto bi mi morali nešto dodatno učiti o tom odgoju kad će nam djeca već nekako odrasti u tom nekom našem okruženju? To je kao da bismo rekli pa i svi se hranimo, obavljamo razne poslove i imamo svoje stanove. Međutim, način i kvaliteta hrane koju konzumiramo, koliko odgovorno i posvećeno obavljamo svoje poslove te držimo do topline i higijene našeg doma je upravo ta razlika da samo nešto zadovoljimo i posjedujemo i onoga gdje ulažemo ljubav, energiju, vrijeme i znanje, zar ne?

Da se vratim na početak, ukoliko smo spremni na rast i na to da uživamo u izvanredno običnim stvarima s našom djecom i da im pružimo dom u kojem su sigurni i prihvaćeni, a na koncu zadovoljni i sretni, možemo biti mirni i reći da će sve biti ok. Je li to prirodno?

Jer mjesto gdje se uvijek možeš vratiti zove se dom. Imati nekoga tko će te voljeti bez obzira na sve zove se obitelj. Imati to oboje zajedno, zove se bogatstvo.

Fotografije: pexels.com

Objava dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.