smrt razgovora i napredak tehnologije

Radeći svakodnevno s ljudima, u ponekim razgovorima povuče se tema o utjecaju i našoj ovisnosti o tehnologiji. O svemu lošemu što nam se u životu događa pod njenim okriljem i prevelike vezanosti za nju. Istina, osobno ne znam koliko bi brojeva znala napamet u slučaju da mi se isprazni baterija na mobitelu. Postajem poprilično nervozna kad slučajno zaboravim mobitel i u tom trenutku osjećam, kao da mi nedostaje neki dio tijela. Međutim to je cijena napretka tehnologije. Dobivamo komfor u zamjenu za ograničenje. Iako, ne smatram da taj dio tehnološkog napretka mora biti negativan. Problem postoji negdje drugdje, samo volimo tražiti uzrok u tehnologiji. Lakše je i nije potreban napor propitkivanja. Vidimo ono što želimo vidjeti. Jednostavno, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni…

mama paničarka

Koliko god ja sebe uporno svrstavala u kategoriju uberkul supersimpatične ležerne mame – ja to, ljudi moji, nisam. Teška srca priznajem, ja sam mama paničar. Ako ste bar jednom sreli mene i moju djevojčicu negdje u gradu, u parkiću ili na plaži – vidjeli ste da smo i ona i ja jako opuštene i zabavne. Ja furam neki kvazi urbani đir, a i mala isto. Pokidane traperice, kul majica s natpisom, tenisice i cvike na glavi. Šetamo se laganim korakom, poskakujemo, plešemo gdje stignemo, gledamo avione na nebu i brodove u moru. Upijamo zrake sunca i miris valova. Živimo punim plućima. Zapravo, Leona živi punim plućima. Ja dišem na škrge i samo se pretvaram da sam easy like Sunday morning. Od trenutka kada sam ostala trudna, živim u nekom neobjašnjivom…

svi roditelji imaju jednu želju za svoje dijete, no što je u njoj pogrešno?

Kad se roditelje pita što žele za svoje dijete, većinom odgovor bude: “Želim da je sretno.” I nema ništa pogrešno u toj želji… Ma, zapravo. Sve je pogrešno u toj želji. Evo i zašto. Kad želimo da je dijete sretno – tamo negdje u budućnosti – sa stvarima i postignućima za koja smo MI uvjereni da će mu donijeti tu sreću – niječemo njegovu sretnost sada, u ovom trenutku. Ako mama i tata žele da postanem sretan – znači da sada nisam sretan. Ne možemo željeti nešto što imamo. I tako dijete odrasta misleći da ga nešto dijeli od sreće. Nije dovoljno to što može proživjeti čistu radost (kako samo djeca do negdje 5. godine mogu) igrajući se kamenčićima u parku, ili što osjeti uzbuđenje jer je namjestilo plišance kako…

kakav bi trebao biti bolji put odgoja i obrazovanja?

Centar za roditelje Klubko poziva na konferenciju “Treći put – novi temelji odgoja i obrazovanja”, na kojoj stručnjaci istražuju nove smjernice odgoja i obrazovanja, dajući svoj doprinos promišljanju važnih pitanja: Kako da nam svima bude bolje – djeci, roditeljima, stručnjacima? U obiteljima, vrtićima, školama, na poslu i u nama najvažnijim odnosima?  Što radimo dobro, što možemo bolje, u čemu griješimo? Kako pronaći put kvalitetnog vođenja u obitelji i uspješnog rada s novim generacijama? Ne tako davno odgoj se činio lakšim. Poštivanje starijih temeljilo se na ulogama roditelja, odgojitelja, učitelja i autoritetu koji je iz njih proizlazio, odluke i postupci starijih nisu se propitkivali, izvršavanje zadataka bio je cilj koji se poticao nagradama i kaznama. Zaokret u odgoju pokrenut modernim roditeljstvom djecu je oslobodio stega autoriteta i očekivanja te doveo do…

smetaju li nas više djeca, psi ili starci?

„Svi iznervirani njenom neotesanom djecom trpe.“ napisala je M. Hrga na svojim društvenim mrežama. Sigurna sam da je bila pod dojmom i u emotivnom stanju. Možda već i umorna ili gladna, možda za Valentinovo nije dobila što je očekivala, možda je jučer bio pun mjesec, možda južina. Ipak, možda je to isto bilo i onoj spomenutoj djeci koja su navodno trčkarala i ometala prisutne u kafiću. Možda je i mami bio dan D, a možda ju baš briga za svoju djecu, sve ostale ljude na svijetu i sebe samu. Možda je Mirjana primjer žene koja ima vlastite neostvarene frustracije pa ju djeca na njih podsjećaju, možda je konobar napravio loš čaj, možda je muž kriv za sve. A možda su baš sjeli u kafić i čekaju već satima da im…

zašto smo kao majke opsjednute sa „što ne činiti“?

Stvarajući sadržaj na društvenim mrežama primijetila sam koliko bolje prolazi onaj koji govori o tome što ne činiti; „Nemojte ovo nikada reći svom djetetu“, „ 5 stvari koje narušavaju dječje samopouzdanje“, „Najgora stvar koju možete napraviti djetetu u tantrumu“ i sl. Sadržaj koji propituje, sadržaj koji suptilno motivira i/ili inspirira rezonira s manjim dijelom roditelja. Bacila sam se na razmišljanje o ljudskoj psihologiji i donekle mi je jasno zašto je to tako. Ne želimo pogriješiti. Ne želimo nanijeti bol našoj djeci. Ne želimo da pate. Želimo znati što je to što će im nanijeti štetu kako bismo to izbjegli. Ali ono što se nalazi sloj dublje je da mi trebamo vodstvo, da mi kao roditelji želimo znati gdje su granice. Želimo da nam netko drugi (roditelj, autoritet, IG osoba) kaže…

savjeti iz pera mame s višegodišnjim iskustvom

Wow, koji bombastičan naslov! Kao, sad ću ja vama nešto pametno napisati pa ćete vi znati kako dalje u nekim situacijama. Hoćete čuti jednu veliku istinu? Ja ne znam točno u detalje što bih trebala raditi. Ne znaju ni silni stručnjaci bez dana iskustva u roditeljstvu, a koji vas savjetuju kako biste trebali postupiti u određenim situacijama. Jer je svako dijete individua za sebe. Jer je ono vlastiti svemir. Vlastito biće. Voljela bih da i ja vama sad predam brdo savjeta kako da postupite, ali ne mogu. Ne bi bilo fer, a znate zašto? Zato jer sam i ja svojedobno imala silne teorije o tome što i kako treba – dojenje, kašice, spavanje, pelene i silne druge teme koje muče svaku mladu mamu. Naglasak na – imala sam. Troje djece…

poželite li nekada da su vaša djeca drugačija i što to govori o vama?

Danas je jedna od onih nedjelja kada poželim prespavati dan u krevetu. Jedna od onih nedjelja kada imaš ideje i planove i želje i trudiš se svim snagama i na kraju se opet zapitaš gdje je krenulo u krivom smjeru. Mada ja ne vjerujem u pravo i krivo i dopuštam svim emocijama da budu koliko god vremena trebalo, ne sudim dane na loše i dobre, i samo trenutke vidim kao teške, ispunjene, radosne, tmurne, svejedno mi nekada dođe da pobjegnem. Znate, danas je jedan od onih dana u kojemu ne bih,  da ste me promatrali sa strane, vjerovali da sam ja jedna od onih koje svo svoje vrijeme provodi zajedno sa svojom djecom. Danas mi ih je naprosto došlo dosta u više navrata bez da su išta posebno bili naporni,…

foto: Pepper Atelier

koja je moja uloga u životu moje djece?

Prije par dana, prisustvovala sam radionici za roditelje kroz koju smo razgovarali o odgoju djece. Goruća tema roditelja, gdje svatko od nas želi otkriti formulu za odgoj u uspješno, sretno, odraslo biće. Nastojali smo obuhvatiti ondašnji odgoj i pravila po kojima smo mi bili odgajani, zatim kako danas roditelji odgajaju djecu, obraditi koje su razlike između te dvije generacije i za kraj, otkriti izvor istine. Šalu na stranu, zaista je bilo terapeutski zaviriti u sebe, vratiti se u doba kada smo bili djeca i preslikati ondašnje u današnje vrijeme, te uvidjeti razliku. odgoj nekada i odgoj danas, neusporediv je Nisam sigurna odakle bih započela jer puno misli mi se mota po glavi, pa ću krenuti kao što smo i na radionici – ondašnji odgoj i povratak u djetinjstvo. Neovisno o…

jesmo li zakazali u odgoju dječaka?

“muški bijelac je ugrožena vrsta!” Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi otkada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek otkada imam sina. ravnopravnost i/ili jednakost O tome koliko su se žene približile muškarcima na raznim poljima, ne moram govoriti. Iako smatram i vidim da jesmo “ravnopravnije” muškarcima, još uvijek u puno sfera nismo ravnopravne. Iskreno, mislim da možda nikada ni nećemo biti. Da bi za iste poslove trebale biti jednako plaćene je po meni najnormalnija stvar. Hoće li do toga ikada doći? Ne znam. Bi li na svim poljima trebale biti poput muškaraca? Po meni ne. Ravnopravnost je jedno. Jednakost nešto drugo. A jednaki nismo. I ne moramo biti….