U ponedjeljak kreće nova školska godina. Kreću nove bilježnice, novi rasporedi, traženje papuča i tenisica za tjelesni, prve zadaće, prvi testovi i vrlo brzo prve ocjene. A onda će krenuti i ono pitanje koje će mnogi roditelji postaviti gotovo automatski: „Koliko si dobio?“

I stvarno ne mislim da je to pitanje problem samo po sebi. Ocjene jesu važne. Djeca trebaju učiti. Trebaju naučiti sjediti i onda kada im se ne da, završiti ono što su započela, organizirati svoje vrijeme i preuzeti dio odgovornosti za školu. Ne mislim da trebamo glumiti da nije važno hoće li dijete učiti ili neće.

Ono o čemu puno razmišljam, pogotovo kada krene školska godina, jest koliko brzo ocjena prestane biti samo ocjena. To posebno vidim u radu s djecom i adolescentima.

Dođe dijete koje je dobilo četvorku i potpuno je izvan sebe. Roditelj mi kaže da ne razumije zašto, jer „pa nije dobio jedinicu“. A kada pričamo, često uopće nije problem u toj četvorci. Problem je ono što je dijete iz nje zaključilo o sebi. „Mogla sam bolje.“, „Svi drugi su dobili pet.“, „Mama će biti razočarana.“, „Opet nisam dovoljno dobro napravio.“

I onda shvatiš da dijete ne reagira na ocjenu koju vidiš na papiru, nego na cijelu priču koju je oko nje već napravilo u svojoj glavi. S druge strane, imam i djecu koja lošu ocjenu skrivaju. Test ostane u torbi, informacija o ocjeni se prešuti. Ponekad dijete pokušava unaprijed objasniti zašto se to dogodilo, prije nego što ga itko išta pita. I tu me često puno manje zanima sama ocjena, a puno više pitanje: čega se dijete zapravo boji? Jer ako je najveći problem jedinica iz matematike, to je prilično konkretan problem. Možemo vidjeti što nije naučeno, gdje je zapelo, treba li pomoć, treba li više vremena ili drugačiji način učenja. Ali ako dijete misli da će zbog te jedinice razočarati roditelje, da će ga uspoređivati s bratom ili sestrom, da će zaključiti da je lijeno ili nesposobno, onda više ne pričamo samo o matematici.

I upravo tu mislim da roditelji ponekad nehotice izgube iz vida ono što je važno.

Nije ista poruka kada djetetu kažemo: „Vidim da ovo nije dobro prošlo. Hajdemo vidjeti što se dogodilo“ i kada iz iste situacije dijete čuje: „Kako si to mogao dobiti? Pa koliko puta sam ti rekla da učiš?“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić, dječji psihoterapeut (@lumos_fera)

U oba slučaja roditelju je vjerojatno stalo. U oba slučaja roditelj možda želi da dijete sljedeći put bude bolje. Ali dijete iz te dvije situacije ne izlazi s istim osjećajem. Jedno može pomisliti: nisam dobro riješio ovaj test. Drugo može pomisliti: sa mnom nešto nije u redu. Ta se razlika možda ne vidi odmah, ali dugoročno je ogromna.

U terapiji često vidim djecu koja su vrlo sposobna, odgovorna i uspješna, a istovremeno imaju jako malo tolerancije na pogrešku. Ne mogu podnijeti da nešto ne znaju, teško im je reći da im treba pomoć, nekad će radije odustati nego riskirati da ne budu dobri u nečemu. Odraslima to izvana može izgledati kao lijenost, tvrdoglavost ili nezainteresiranost, a ispod toga ponekad zapravo stoji strah. Strah od toga da neće biti dovoljno dobri.

Odrasli život baš i nema imenik u kojem na kraju svakog dana dobijemo ocjenu. Ne postoji roditelj koji će nam uvijek reći jesmo li nešto dobro napravili. Ne postoji učitelj koji će nam dati ispravak kada pogriješimo. Morat ćemo sami procjenjivati, pokušavati, griješiti, popravljati i, što je možda najteže, priznati kada nešto ne možemo sami.

Zato bih voljela da ove školske godine uz ocjene malo više gledamo i ono što se oko njih događa. Ne samo koliko je dijete dobilo, nego kako se osjećalo kada je vidjelo rezultat.

Ne samo je li naučilo, nego zna li reći kada ne zna. Ne samo izvršava li svoje obaveze, nego može li doći roditelju kada mu nešto postane previše.

I da, naravno da ćemo nekad biti nezadovoljni. Nekad će dijete morati više učiti. Nekad ćemo morati postaviti granicu. Nekad ćemo reći da nismo zadovoljni trudom i očekivati da se nešto promijeni. To je također dio roditeljstva.

Samo bih voljela da dijete u svemu tome nikada ne mora pogađati jednu puno važniju stvar: jesam li i dalje siguran kod svojih roditelja kada nisam uspio? Djeca vrlo dobro pamte kako smo ih gledali kada su pogriješila. Pamte jesmo li prvo bili ljuti ili smo prvo pitali što se dogodilo. Pamte jesmo li im pomogli ili smo ih posramili. Pamte jesu li smjela reći da ne mogu. I možda će jednog dana zaboraviti koliko su imali petica u četvrtom razredu, ali vrlo vjerojatno neće zaboraviti kakav je bio osjećaj donijeti kući lošu ocjenu.

Zato mi je možda važnije od toga kakve će ocjene dijete imati ove školske godine pitanje kakav će odnos prema sebi kroz tu godinu izgraditi.

Hoće li naučiti da pogreška ne znači da je nesposobno? Hoće li naučiti da tražiti pomoć nije sramota? Hoće li znati da može nešto ne znati, a da zbog toga nije manje vrijedno? I hoće li znati da se može vratiti kući i onda kada nije ispunilo naša očekivanja?

Voljela bih da na kraju školske godine, osim na ocjene, možemo biti ponosni i na to. Peticu je lijepo dobiti. Ali znati reći „ne ide mi i treba mi pomoć“ jedna je od onih stvari koje će djetetu trebati puno duže od škole.

Fotografije: pexels.com

O autorici:

Nikolina Đurić je socijalna radnica i dječja i adolescentna integrativna psihoterapeutkinja, s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom, mladima i njihovim obiteljima. U svom radu posebno se bavi emocionalnim razvojem, regulacijom ponašanja i obiteljskim odnosima, naglašavajući važnost sigurnog i podržavajućeg odnosa između djeteta i roditelja.

@lumos_fera

Objava što ako ove školske godine ocjene ipak ne budu najvažnije? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Želimo da nam djeca jednog dana kažu istinu. Da nam se povjere kada pogriješe. Da dođu nama kada ih nešto zbuni, uplaši ili zanima. Želimo biti generacija roditelja koja sluša. Koja ne okreće glavu kada tema postane neugodna. Koja ne govori: “O tome ćemo kad budeš stariji ili starija.”

Ali odnos u kojem se razgovara o svemu ne počinje preko noći. Ne počinje jednim velikim razgovorom u tinejdžerskim godinama. Gradi se puno ranije – kroz male svakodnevne razgovore.

Želimo biti otvoreni roditelji. Ali neke razgovore još učimo voditi.

Današnji roditelji puno toga rade drugačije. Otvorenije pričamo o emocijama, učimo djecu da prepoznaju svoje granice i pokušavamo stvoriti odnos u kojem znaju da nam uvijek mogu doći.

No, čak i kada imamo najbolju namjeru, ponekad se pojavi ono pitanje: kako ovo objasniti?

U anketi koju smo provele među Supermame zajednicom, čak 70% mama reklo je da postoje teme za koje nisu sigurne kako razgovarati s djecom.

Ne zato što ne žele. Upravo suprotno – zato što žele pronaći pravi način.

Nismo odrasli uz sve razgovore koje danas želimo dati svojoj djeci

Mnogi od nas pripadaju generaciji koja je neke odgovore morala tražiti sama.

O tijelu se često govorilo kroz nelagodu. Pubertet se događao uz premalo informacija. Seksualnost je bila tema za “jednog dana”. Emocije i odnosi nešto što smo učili putem pokušaja i pogrešaka.

Danas znamo da djeca trebaju sigurno mjesto za pitanja. I želimo da to mjesto bude dom.

Koje teme su roditeljima najveći izazov?

Na pitanje postoje li teme koje su izazovnije za razgovor, 86% mama odgovorilo je potvrdno.

Najveći izazov pokazali su se razgovori o seksu i seksualnosti – njih je izdvojilo 51% mama. Na drugom mjestu su emocije i odnosi, koje je izdvojilo 33% mama. A upravo su to teme koje snažno oblikuju način na koji će djeca jednog dana doživljavati sebe, svoje tijelo i odnose s drugima.

Razgovor ne znači da djeca odrastaju prerano

Jedna od najvećih roditeljskih dvojbi često je pitanje govorimo li previše i prerano. Ali razgovor prilagođen dobi nije oduzimanje djetinjstva. On djeci daje sigurnost. Razgovor o tijelu uči ih da razumiju sebe. Razgovor o granicama uči ih da imaju pravo reći ne. Razgovor o emocijama uči ih prepoznati što osjećaju i kako graditi zdrave odnose.

Što ako ne znam pravi odgovor?

Možda najiskreniji rezultat ankete bio je taj da se 77% mama boji da djeci neće moći dati pravilan odgovor ili savjet. Ali roditelji ne moraju imati savršenu rečenicu spremnu u svakom trenutku. Ponekad je dovoljno reći: “Drago mi je da si me to pitao/la.” Jer dijete tada ne pamti samo odgovor. Pamti osjećaj da može pitati.

Razgovori kod kuće: podrška za sve male razgovore koji čine veliku razliku

Možda je upravo najveća promjena u današnjem roditeljstvu ta što više ne čekamo “pravi trenutak” za važne razgovore. Jer pravi trenutak često izgleda sasvim obično.

Dogodi se u autu. Prije spavanja. Nakon crtića, filma ili situacije koju dijete ne razumije. Kroz pitanje koje nismo očekivali.

I upravo na toj ideji nastala je kampanja “Razgovori kod kuće”, koju je pokrenuo CESI u suradnji s organizacijom Status M – s ciljem da roditeljima i skrbnicima pruži podršku u razgovorima s djecom i mladima o temama važnima za njihovo odrastanje i dobrobit.

Jer razgovori o tijelu, zdravlju, seksualnosti, odnosima i sigurnosti nisu jedan veliki razgovor za koji se moramo posebno pripremati.

Oni su niz malih razgovora koji se razvijaju zajedno s djetetom.

Besplatni digitalni vodič “Razgovori kod kuće” nastao je upravo kao pomoć roditeljima u onim trenucima kada žele biti otvoreni, ali možda nisu sigurni odakle krenuti.

Kroz četiri velike cjeline vodi roditelje kroz teme:

• razgovora o tijelu i zdravlju
• pristanka i osobnih granica
• sigurnosti na internetu i zaštite od nasilja
• emocija, odnosa i ljubavnih veza

uz stručne informacije, konkretne primjere i prijedloge kako započeti razgovor prilagođen dobi djeteta.

Jer roditelji ne moraju uvijek imati spreman savršen odgovor. Ne moramo znati sve. Ali možemo pokazati djetetu nešto puno važnije: da smo tu. Da može pitati. Da ga nećemo posramiti. Da razgovor kod kuće uvijek ima mjesto. Jer svaki veliki razgovor zapravo počinje jednim malim pitanjem.

Vodič “Razgovori kod kuće” tu je da roditeljima olakša upravo te trenutke – kada želimo odgovoriti iskreno, ali nismo sigurni kako.

Preuzmite besplatni vodič i napravite prvi korak prema razgovorima koje će vaša djeca pamtiti.

Objava generacija smo roditelja koja želi pričati o svemu. ali neke razgovore još uvijek učimo voditi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoji ta rečenica koju izgovorimo gotovo svakodnevno, a koja često ima dalekosežne posljedice koje vučemo čak i u odrasloj dobi. Često je izgovorimo, olako i bez razmišljanja, s najboljom namjerom. Ta rečenica glasi: “Pusti, mama će.”

Izgovaramo je dok pospremamo stol, brišemo pod, skupljamo igračke ili jednostavno rješavamo ono što je ostalo iza svih drugih. U tim trenucima čini se kao najbrže i najjednostavnije rješenje. Nitko ne prigovara, sve se riješi odmah i život ide dalje. To nekako vučemo još od trenutka kada tek postanemo mame, pa krene presvlačenje pelena. Često pomislimo kako bismo rado da nekada netko drugi preuzme, ali nemamo snage pustiti jer ipak, mi znamo najbrže i najbolje. Pa tako pomalo okolina počne naš trud, rad i doprinos uzimati – zdravo za gotovo. Postajemo pomalo – nevidljive.

Dižem ruku visoko u zrak jer sam upravo takva bila, misleći kako time olakšavam sebi. Jer biram učinkovitost i mir, a ispod toga se krije potreba za kontroliranjem stvari. Međutim, s vremenom sam počela gledati širu sliku, ne samo što radim sebi, nego i što time zapravo učim svoju djecu.

Majka sam dvojice dječaka koji imaju 8 i 10 godina. U dobi su kada već puno toga razumiju, ali još uvijek najviše uče promatrajući. U našem domu je i pas Frida, koja uvijek uspije dodati još malo kaosa u trenutku kada naivno pomislim da sam sve dovela u red. I upravo u toj svakodnevici, između škole, igre, psa i života koji se stalno događa, počinju se formirati obrasci.

Prije nego se krenem baviti tematikom „tradicionalne žene“ koja brine o obitelji i kućanstvu, zapitala bih vas slijedeće – tko ustaje kada se nešto prolije? Tko briše? Tko primjećuje da je nešto ostalo iza, a tko samo nastavlja dalje?

U jednom trenutku shvatiš nešto što nije ugodno priznati: dječaci ne odrastaju u muškarce koji “ne vide” zato što su takvi, nego zato što nikada nisu morali gledati. Jer je uvijek postojao netko tko je bio korak ispred (op.a. iza) njih i odradio sve umjesto.

U našem slučaju, to sam bila ja. Veličanstvena Supermama  koja sve vidi i reagira prije nego što itko drugi stigne primijetiti. Dugo sam to smatrala svojom snagom. Tradicionalna žena koja sve stiže. Organizirana, odgovorna, uvijek na vrijeme. Međutim, s vremenom sam shvatila da to nije snaga, nego obrazac koji nesvjesno prenosim dalje. A ako sam u nečemu dobra, dobra sam u kidanju transgeneracijskih obrazaca.

Ako sve napravim prije nego što oni uopće primijete da nešto treba napraviti, onda ih ne učim odgovornosti. Učim ih da će uvijek postojati netko tko će to riješiti umjesto njih.

Zato sam odlučila stati i ne raditi više sve automatski, ne reagirati odmah, ne spašavati prostor prije nego što oni dobiju priliku da ga vide. Ne zato što želim živjeti u neredu, nego zato što želim da nauče što znači živjeti u zajedničkom prostoru. To ne izgleda savršeno. Ponekad znači da proliveni sok ostane na stolu nekoliko minuta duže nego što bih htjela ili da mrvice nisu odmah nestale. Ponekad znači da moram svjesno šutjeti i čekati. Ali upravo u tim trenucima događa se promjena.

Kad stariji klinac ustane bez da ga pitam i obriše stol ili kada mlađi sam uzme krpu i kaže “ja ću”, shvatiš da se nešto pomaknulo. To su male stvari, ali to su upravo one stvari iz kojih se gradi odgovornost. I tu dolazimo do dijela o kojem se rijetko govori.

Uključiti djecu u svakodnevne zadatke ne znači samo reći im da nešto naprave. To znači i stvoriti uvjete u kojima oni to zaista mogu napraviti – sami i bez upute.

Ako je svaka druga rečenica “nemoj to dirati”, onda ih zapravo učimo suprotno od onoga što želimo. Zato sam počela pojednostavljivati svoju svakodnevicu. Smanjiti očekivanja i birati da sami „srede“ svoj nered, makar to napravili „ofrlje“. E sad, ono što mi je bilo važno je da pri tome koriste proizvode koji nisu za njih opasni. U tom kontekstu, Jon Super Clean proizvodi su se prirodno uklopili u rutinu. Ne zato što sam tražila “savršeno sredstvo”, nego zato što mi je bilo važno da mogu uključiti djecu bez dodatne napetosti i kontrole. Osim toga, birala sam Super Jon iQ Clean proizvode, koje svakodnevno koristim i stoje mi nadohvat ruke bez straha, jer su su nježni i učinkoviti, sigurni, s 99% prirodnih sastojaka i mirisima na bazi prirodnih ulja, bez agresivne kemije. Proizvodi su na vodenoj bazi – bez alkohola, amonijaka i sličnih otapala, a donose čistoću koja ne ugrožava ono što mi je najvažnije. Drugim riječima: nema straha za moju djecu i Fridu jer su proizvodi sigurni, na vodenoj bazi te imaju prirodan, blag i ugodan miris.

A kada već spominjem vodu, ono što je dodatan plus ovim proizvodima je to što ih mogu refillati. Dakle, kada ih potrošim, u pakiranju dobijem tablete. Praznu bočicu napunim vodom i tabletu ubacim unutra i imam novu dozu sredstva za čišćenje pri ruci. Sigurno za moju djecu i ekološki osvješteno – e to je meni važno, a klincima je zabavno jer upravo kroz igru uče kako ne zagađivati okoliš dodatnom plastičnom ambalažom.

Naravno da moji dječaci koriste sredstva za čišćenje uz moj nadzor, u skladu sa svojom dobi i odgovornošću. Ali razlika je u tome što ih više ne moram zaustavljati. Mogu ih uključiti. I to je zapravo ključ svega. Odgoj se ne događa u velikim razgovorima ni u idealnim trenucima. Događa se u svakodnevnim situacijama, u tome tko primjećuje, tko reagira i tko preuzima dio odgovornosti. Ne želim odgajati dječake koji će jednog dana živjeti u prostoru koji se “održava sam”. Ne želim da ljubav jednog dana za njih znači da netko drugi sve drži pod kontrolom. Želim da znaju da dom nije servis, nego zajednički život.

I možda ne mogu utjecati na sve što će postati, ali mogu na ono što svaki dan gledaju.

Ne učim ih da pomognu meni. Učim ih da žive sa mnom.

Objava kako odgajamo dječake koji misle da netko drugi brine o svemu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Roditelji starije djece vrlo često mi se  javljaju s istim pitanjem: „Kako da naučim svoje dijete odgovornosti?“ Zanimljivo je da se to pitanje rijetko postavlja dok je dijete još malo.

Najčešće se pojavi onda kada dijete krene u školu ili uđe u tinejdžersku dob, u trenutku kada problemi već postanu vidljivi, učestali i svakodnevni. Kada dijete više ne želi pospremati za sobom. Kada se protivi svakoj obavezi.

Kada izbjegava odgovornost i očekuje da netko drugi stalno „uskače“ umjesto njega. Tada roditelji postaju iscrpljeni, frustrirani i često puni osjećaja krivnje. Počinju se pitati gdje su pogriješili i zašto se odnos s djetetom pretvorio u stalnu borbu. Roditelji često žele zaštititi dijete od frustracije, pogrešaka i neuspjeha.

No dugoročno, takva zaštita može imati upravo suprotan učinak. Dijete koje nikada nije imalo priliku nositi se s malim izazovima, kasnije teško podnosi veće. U tinejdžerskoj dobi to se često očituje kroz: otpor prema obavezama, manjak motivacije, borbu za kontrolu, osjećaj nesigurnosti prikriven buntom.

Ne zato što dijete ne želi surađivati, nego zato što nema izgrađene temelje.

Odgovor je često neugodan, ali ujedno i oslobađajući: odgovornost se ne podrazumijeva, ona se uči odmalena.

I nije realno očekivati da će dijete s kojim se od najranije dobi nije sustavno radilo na odgovornosti, samo od sebe postati odgovorno. Dobra vijest je da se uvijek može početi. Ali tada je put teži – zahtijeva više granica, više inzistiranja, više konflikta i više otpora. Upravo onoga što smo mogli velikim dijelom izbjeći da smo s djetetom na tome radili od ranog djetinjstva.

U najranijoj dobi djeca imaju snažnu, urođenu potrebu za sudjelovanjem.

Žele pomagati. Žele biti dio onoga što odrasli rade. Žele osjećaj da pripadaju i da su važna. Malo dijete koje želi obrisati stol, složiti igračke ili „pomesti“ pod, ne radi to savršeno. Ali ne radi to zbog rezultata.

Radi to zbog osjećaja kompetencije –  zbog osjećaja da može i da vrijedi. No upravo tada mi odrasli često reagiramo automatski: „Nemoj, razlit ćeš.“

„Pusti, ja ću brže.“

„Kasnije, sada nemam vremena.“

„Ti to još ne znaš.“ Iako su ove rečenice izgovorene iz ljubavi i brige, njihova poruka je jasna:

„Ti još ne možeš.“

„Ti nisi dovoljno sposoban.“ I tako, malo po malo, dijete prestaje nuditi pomoć.

Ne zato što je lijeno, nego zato što je naučilo da se od njega ne očekuje sudjelovanje. Kada dijete godinama nije uključeno u svakodnevne obaveze, mi odrasli nesvjesno stvaramo obrazac u kojem je dijete pasivni promatrač, a ne aktivni sudionik. Upravo su ova nerealna roditeljska očekivanja jedan od najvećih problema. Dok je dijete malo – očekivanja su preniska kada dijete odraste – očekivanja naglo postaju previsoka. A dijete između ta dva razdoblja nije imalo priliku vježbati.

Odgovornost nije znanje – ona je navika.

Ovdje ne govorimo samo o pospremanju, kako to često banaliziramo. Kada govorimo o životno praktičnim vještinama, često ih svodimo na tehniku: gdje što stoji, kako se posprema, tko što radi.

Ali prava vrijednost ovih vještina je psihološka i emocionalna. One snažno utječu na: osjećaj osobne vrijednosti, sliku o vlastitim sposobnostima, odnos prema obavezama i radu, otpornost, frustraciju i neuspjeh, spremnost da se pokuša, čak i kada nije savršeno.

Dijete koje ima priliku pokušati, pogriješiti i ponovno pokušati, uči jednu od najvažnijih životnih lekcija vrijedim i kada ne radim savršeno.

Odgovornost nije neki  apstraktan pojam koji se može djetetu riječima objasniti i ne razvija se kroz razgovore o pravilima. Ne nastaje kroz kazne, prijetnje i pritisak.

Odgovornost se gradi ponavljanjem, iskustvom i dosljednošću. Dijete koje odmalena ima priliku: sudjelovati u pospremanju u skladu sa svojom dobi, brinuti o vlastitim stvarima imati male, jasne i realne zadatke, doživjeti da je njegov doprinos važan postupno razvija unutarnji osjećaj odgovornosti.

Ne zato što mora. Nego zato što razumije da je dio zajednice. Samopouzdanje ne dolazi iz riječi, već iz iskustva. Koliko god djetetu govorili da je pametno, sposobno i vrijedno, te riječi ostaju prazne ako ih ne prati iskustvo. Pravo samopouzdanje rađa se u malim, svakodnevnim trenucima kada dijete samo zakopča jaknu, kada pospremi svoje igračke, kada pomogne u kuhinji, kada vidi rezultat svog truda.

Tada se u njemu gradi unutarnji glas koji kaže:

„Ja to mogu.“ A taj glas je temelj kasnije emocionalne stabilnosti, samostalnosti i odgovornosti.

Svrha odgoja nije u tome da radimo umjesto djeteta, već da ga osposobimo za samostalan život.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Naša uloga nije da djetetu olakšamo svaki korak, nego da mu pokažemo kako da hoda samo.

Ne da mu cijeli život serviramo gotov obrok, nego da ga strpljivo učimo kako da u životu peca.

Ako želite izbjeći sve ove izazove i odgojiti dijete koje je samostalno, odgovorno i sigurno u sebe temelje moraš postaviti dok je malo. U tome ti može pomoći moj webinar „Male ruke – velike vještine“ koji donosi jasne, praktične smjernice kako u skladu s dobi uključiti dijete u svakodnevni život i graditi samopouzdanje kroz stvarna iskustva.

Sada je moguće kupiti snimku Webinara i uz to dobivate GRATIS e-book, a sve zajedno po cijeni od 20 € –  jer djecu ne učimo životu radeći umjesto njih, nego dajući im priliku da nauče kako živjet. Više informacija potraži na OVOM LINKU.

Autorica: Martina Sokač, savjetnica za odgoj, 25 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima

Fotografije: pexels.com

Objava odgovornost se ne uči u tinejdžerskoj dobi – ona se gradi odmalena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U zadnje vrijeme po Instagramu mi iskaču objave poput “Zašto moje dijete neće vjerovati u Djeda Mraza? ”. I to je potpuno u redu. Muž i ja smo oboje ateisti, većina naših prijatelja i poznanika su vjernici. I to je sasvim ok. I “slavimo” Božić jer volim taj osjećaj topline, euforije, okupljanje, druženje i, nećemo se lagati, poklona i dobre klope. Znaš ono, kad barem tih nekoliko dana veselja i slavlja ne moraš misliti još i na kalorije, potrošene pare i doprinose na sredini idućeg mjeseca.

Ali postoji nešto što me smeta u cijeloj ovoj “Djed Mraz/Božićnjak” priči. Budimo realni, Božić je odavno postao komercijalizirani blagdan, htjeli to priznati ili ne. No ako djeci uskratimo Djeda Mraza već u startu, ako im uzmemo tu malu, meku, toplu magiju u kojoj je sve moguće…što nam zapravo ostaje?

Jer iskreno, pravi smisao Božića se već davno izgubio, ali malo čuda i dječje fantazije još uvijek ga drži na životu.

Ne kažem da sam u pravu. Razmišljam naglas. Samo se pitam, ako već toliko glasno rušimo Djeda Mraza jer je “nepotrebna laž”, zašto onda ne bismo za Božić djeci poklanjali samo jabuku pod bor, kao nekad? Možda čokoladu. Nema ništa loše u tome, naravno. Ali fascinantno mi je kako se oko nečega tako bezazlenog stvori atmosfera u kojoj se mi koji ga “čuvamo” osjećamo kao da smo pojeli govno, jer će naše dijete navodno biti delulu do neke određene dobi.

Mišljenja sam da djeca puno prije nego im kažemo znaju da mama i tata kupuju poklone. Nisu glupa. Samo uživaju u igri. Dopuštaju si vjerovati. Dopuštaju si zamišljati. I ta mašta, ta iskra, taj “što ako”… to je nešto što ja želim njegovati.

I onda shvatim nešto još dublje: cijela ta rasprava nevjerojatno podsjeća na jednu drugu, puno ozbiljniju, koja se u ovoj zemlji neprestano vrti. Pobačaj.

Dvije teme koje nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali su savršeni primjer iste pojave: moraliziranja, tuđih nosova u tuđim životima, dijeljenja ljudi na dobre i loše, “ispravne” i “neispravne”. U oba slučaja radi se o istom starom društvenom prijatelju – licemjerju.

Jedan dan smo svi jako zabrinuti jer će dijete vjerovati u Djeda Mraza. Drugi dan smo isto tako glasni oko toga što neka žena smije ili ne smije raditi sa svojim tijelom. A zapravo, ni jedno ni drugo nisu ničiji posao.

Ateisti nisu bez duše. Naprotiv. Ponekad mislim da imamo možda čak više empatije nego oni koji najglasnije propovijedaju.

Nisam bila u situaciji u kojoj bih morala birati, i nadam se da nikada neću biti, ali želim znati da ta mogućnost postoji. Za mene, za tebe, za bilo koju ženu koju sutra mogu zadesiti najgori mogući scenariji.

I jednako tako, želim znati da Djed Mraz smije ostati. Za sanjare. Za one koji žele pobuditi maštu, znatiželju, kreativnost. Za djecu koja pitaju kako će Djed Mraz doći kad nemamo dimnjak. Za trenutke u kojima im se oči rašire jer “možda je baš sad prošao”. Djeca trebaju biti djeca.

I zato…

Jednako sam dobra mama i kad navečer poljubim svoje rođeno dijete za laku noć, iako se zalažem za pravo na pobačaj.

Jednako sam dobra mama i kad pod bor stavim poklon “od Djeda Mraza”, iako znam da je taj djedica plod mašte.

Dobro roditeljstvo nikad nije stajalo na strani bilo koje politizirane rasprave.

Dobro roditeljstvo je ljubav, sigurnost i izbor.

A ja biram i pravo na izbor i pravo na čaroliju.

*Stavovi izneseni u ovom tekstu osobni su stavovi autorice i ne moraju se podudarati sa stavovima redakcije. Portal omogućuje prostor za slobodu izražavanja i razmjenu različitih mišljenja.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto ću pustiti svoje dijete da vjeruje u Djeda Mraza? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Polazak u jaslice jedno je od emotivno najzahtjevnijih razdoblja u ranom roditeljstvu. Dok se u središtu pažnje najčešće nalazi djetetova prilagodba, istina je da ovaj korak često još dublje i snažnije proživljavaju – roditelji. Posebno oni koji se po prvi put suočavaju s odvajanjem od svog malenog bića na duže vrijeme.

Zato nije čudno što brojni portali, priručnici i stručnjaci nude savjete kako pomoći djetetu u ovom prijelazu. No, ovaj tekst nije još jedan u nizu takvih vodiča. Ovdje želim govoriti – izravno vama, roditeljima – o vašim emocijama, dilemama i borbama koje nosi ovo razdoblje. Posebno majkama koje su prvih godinu i pol dana bile svakodnevno uz svoje dijete, u njegovoj svakoj suzi i osmijehu, a sada ga moraju povjeriti odgojiteljima koji, osim njihovog djeteta, brinu i o još 15–20 druge djece.

U takvim trenucima u glavi se javlja tisuću pitanja.

Tko će se brinuti o mom djetetu? Hoće li ga netko utješiti kad zaplače? Hoće li znati što mu treba? Kako se dvije osobe mogu dobro brinuti o toliko djece? Jesu li jaslice sigurne za moje dijete?

Ono što je možda najteže prihvatiti jest činjenica da je vaše dijete još uvijek potpuno ovisno o odraslima. Ne zna jasno reći što ga boli, što mu treba, niti kako se osjeća – a vi više niste ta prva i jedina osoba koja mu sve to zna prepoznati.

Svi će vam reći: “Važno je imati povjerenja u vrtić, u sustav, u odgojitelje.”
I to je zaista istina.
Ali – nije lako.
I sama sam kao majka prolazila kroz te iste sumnje, iako sam, kao odgojiteljica, iznutra poznavala proces prilagodbe. Svejedno mi je bilo teško emocionalno podnijeti dječje suze, vrištanje i odbijanje odgojitelja u početku.

Roditeljske emocije – nevidljiv, ali ključan dio prilagodbe

Svaka prilagodba je drugačija. Ona ovisi o djetetovu temperamentu, iskustvima s odvajanjem, razini povjerenja prema odgojiteljima. Ali ono što je zajedničko svima je – roditelj.

Roditelj koji nije emocionalno spreman na prilagodbu može, čak i nesvjesno, učiniti proces težim za svoje dijete. Jer djeca osjećaju.

Osjećaju našu tjeskobu, nesigurnost, pa čak i kad ne izgovorimo ni riječi.

Zato je prvi korak – prihvatiti svoje emocije. Pripremite se na emocionalni vrtuljak. Najčešće se javlja tuga – jer se dijete odvaja, jer više nije „mala beba“, jer ulazi u novu životnu fazu. Zatim dolazi krivnja – često kod majki koje imaju alternativne mogućnosti (baka-servis, roditeljski dopust) pa se preispituju je li jaslice uopće bila dobra odluka.

Ako se pri tome jaslice ili odgojitelj ne dopadnu na prvu, neodlučnost može dodatno otežati proces.

Ako imate drugu opciju koja bolje odgovara vašem djetetu u ovoj ranoj fazi, nije loše poslušati sebe i odabrati ono što vam daje više unutarnjeg mira.

Prilagodba ne mora započeti kad dijete navrši točno godinu dana – već kada i vi i ono budete spremni.

Kroz svojih 25 godina rada u vrtiću nisam još upoznala dijete koje se nije moglo prilagoditi. Ali sam zato upoznala puno roditelja koji nisu bili u stanju preživjeti prilagodbu i odustali su od jaslica, što je ok ako imate neku drugu mogućnost. Ukoliko nemate drugu mogućnost i odlučili ste se za jaslice tada morate dati sve od sebe i da uspijete u tome i svakako slušajte svoje odgojitelje što vam savjetuju. Oni su profesionalci s puno iskustava i najbolje će moći procijeniti što vama i vašem djetetu treba. Kada  roditelj osjeti sigurnost, i dijete se lakše opusti. Sve tada postaje jednostavnije.

Nerealna očekivanja i moderni izazovi roditeljstva

Danas roditelji dolaze s puno teorijskog znanja o razvoju djeteta. I to je divno – ali ponekad upravo to znanje zna biti prepreka. Jer iskustvo boravka u kolektivu, dinamika grupe, i svakodnevna praksa u vrtiću ne mogu se naučiti iz knjiga. Neka očekivanja jednostavno nisu realna.

Primjerice, očekivanje da se jaslice u potpunosti prilagode kućnim rutinama. To nije moguće. I ne zato što netko ne želi – već zato što unutar jedne skupine postoji ritam koji mora funkcionirati za svu djecu. Ali dobra vijest je: djeca su nevjerojatno prilagodljiva. Možda vam se sada to čini nemogućim, ali s vremenom će i vaše dijete prihvatiti novi ritam.

Još jedan čest izazov je – očekivanje brze prilagodbe. Roditelji često misle da će dijete kroz tjedan, najviše dva, „kliknuti“. A kada se to ne dogodi, nastupa frustracija – prema odgojiteljima, sustavu, pa i samom djetetu. Realno vrijeme prilagodbe često traje mjesec dana, nekad i dulje. I to je potpuno normalno.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Djetetove emocije nisu nešto što treba “popraviti”

U današnje vrijeme kao da postoji opsesija idejom da djeca stalno moraju biti sretna, nasmijana i zadovoljna. A kada nisu – odmah tražimo način kako to „popraviti“. No u kontekstu prilagodbe – tuga, ljutnja, plakanje, otpor – sve su to zdrave i prirodne reakcije.

To nije znak da nešto ne valja. To je proces prihvaćanja – djetetov način da izrazi kako se osjeća u toj novoj, velikoj promjeni.

Naš zadatak kao roditelja nije da tu emociju uklonimo, nego da je – prihvatimo. Da budemo tu. Da ne uljepšavamo stvarnost, već da je živimo s njima.

I za kraj – budite oslonac, ali i dosljedni

Najvažniji savjet koji vam mogu dati:

Nemojte pokazivati svoju tugu u trenutku rastanka.

Zadržite nježnost i bliskost, ali budite čvrsti. Nakon što izađete iz vrtića – isplačite se ako treba, podijelite emocije s partnerom, prijateljicom ili sami u autu. Ali ne pred djetetom. Jer vaše emocije mogu dodatno zbuniti dijete koje se tek pokušava snaći. Izuzetno važno je da u prvim danima redovito dolazite u vrtić kako bi se dijete moglo naviknuti na novu rutinu. Ponekad roditelji rade kratke pauze kako bi se dijete odmorilo od jaslica što zapravo i nije dobro jer djetetu je potreban kontinuitet da bi se priviknulo.

I da, i odgojitelji su ljudi

Važno mi je spomenuti i jednu često zanemarenu činjenicu:

I za odgojitelje je ovo izuzetno izazovno razdoblje.

Svi želimo pružiti sigurnost, podršku i toplinu – ali ne možemo svima „sjesti“ odmah. Jaslice su sustav koji funkcionira po određenim pravilima. Ona se ponekad čine krutima, ali postoje s razlogom – kako bi svaki dan u skupini bio siguran, strukturiran i podržavajući za svu djecu.

Djecu se od prvih dana u vrtiću uči poštovanju pravila, jer ona stvaraju red i sigurnost. No često se dogodi da upravo roditelji zanemare pravila i preporuke odgojitelja.

Zato vas molim – slušajte i poštujte odgojitelje. Oni nisu protiv vas, oni su tu zajedno s vama.

Ako vam neko pravilo nije jasno – pitajte. Otvorena komunikacija gradi most povjerenja. I zapamtite – ti odgojitelji će, narednih pet godina, biti važan dio života vašeg djeteta. I vrijedi se potruditi da taj odnos bude kvalitetan i topao.

Ako želite saznati više o procesu prilagodbe, kako izgledaju prvi dani i koje konkretne korake možete poduzeti kako biste dijete pripremili za jaslice – pozivam vas da pogledate moj profil na Instagramu @savjetnicazaodgoj.

Martina Sokač, savjetnica za odgoj

Fotografije: unsplash.com

kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? – SUPERMAME

Objava roditelji i jaslice: skrivena strana prilagodbe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kao majka dvoje djece, dječaka i djevojčice, često se nalazim u situacijama u kojima balansiram između obveza i pokušaja da budem najbolja verzija sebe za sebe, za njih i svog supruga. Svaki dan donosi nove izazove, ali i nove lekcije. Roditeljska ljubav dolazi s odgovornošću, a jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila jest da djeca upijaju svaki naš potez i riječ, bilo da su to obećanja koja smo im dali ili komentari koje izgovorimo u trenutku.

Naša djeca možda ne razumiju uvijek razloge iza naših odluka, ali im je njihovo povjerenje u nas od neprocjenjive važnosti.

Dva najveća prekršaja koje roditelji često nesvjesno čine, a koje djeca nikad ne zaborave, su neispunjena obećanja i nedostatak poštovanja prema njihovim malim, ali za njih važnim postignućima.

Prekršena obećanja

Ako postoji nešto što ne možete ispuniti, bolje je da to uopće ne obećate. Često odrasli uče djecu da budu odgovorna, da drže svoju riječ, no istovremeno i sami ponekad krše obećanja, pravdajući se problemima i obvezama. Djeca, međutim, dugo pamte ta obećanja, moleći se u tišini da će ih roditelji jednog dana ispuniti. Razočaranje koje proizlazi iz neispunjenih obećanja često ostaje dugo u njihovim srcima.

Nepoštovanje

Roditelji često podcjenjuju važnost malih uspjeha svoje djece. Zaboravljamo da su njihovi svjetovi i uspjesi mali, baš kao i oni sami. Naša djeca žele da budemo ponosni na njih, da im damo priznanje za ono što oni smatraju velikim postignućima. Ako im kažete da je nešto što vole besmisleno ili nebitno, riskirate da im slomite srce. Djevojčica koja voli šivati haljine za lutke možda jednog dana postane modna dizajnerica, ali će uvijek nositi u sebi tugu jer njeni roditelji nisu vjerovali u nju kada je to bilo najvažnije. Ili dječak koji nikad nije dobio priliku da razvije svoju želju i strast prema tenisu.

Roditeljstvo je pustolovina, a mi često nismo ni svjesni koliko naše riječi i djela mogu utjecati na dječje srce i dušu. Pazite što obećavate, pazite kako govorite o njihovim hobijima i strastima. Neke riječi, pa čak i one izrečene u žurbi, djeca nikada ne zaboravljaju. U konačnici, naša djeca su naša ogledala, a način na koji se odnosimo prema njima oblikuje njihove živote i njihovu budućnost.

Vama, kao roditeljima, postavljam pitanje: sjećate li se nekog obećanja svojih roditelja koje je ostavilo traga na vama i dan danas?

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava dvije stvari koje djeca nikada ne opraštaju roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jesi li ikada doživjela da te tvoja djeca nauče važne lekcije? Meni se to dogodilo otkako sam postala majka; zapravo, stalno me uče nečemu novome.

U nastavku ću ti ispričati sve važne lekcije koje su me moja djeca naučila, još od njihova rođenja pa do danas.

Prvi put MAMA

Kada sam prvi put postala mama i osjetila što znači biti roditelj, nisam imala pojma da sam rodila učitelja koji će pozorno pratiti moje i suprugovo ponašanje i da ćemo se trebati iz korijena promijeniti kako bismo postali bolji ljudi i odgajali ga primjerom, a ne riječima, jer je to moja – naša metoda odgoja.

Prvo što smo napravili, još dok je bio malen, bilo je izbacivanje svih ružnih riječi, psovki i načina komunikacije međusobno i u društvu. Pogrdne riječi poput “ružna sam”, “glup si”, “debil”, “moron”, “imbecil” (ove riječi ne koristim još od faksa, kada sam zapravo naučila da su povezane s dijagnozama i osobno povezala svaku riječ s određenim stanjem) više ne koristimo ni u šali, ni kada se rugamo. Volim kad je zezanje primjereno i kad ne prelazi granicu šale u ponižavanje.

Kada smo ovo uspjeli promijeniti i zaista počeli koristiti lijepe riječi te kada sam zapravo počela pričati samo pozitivno o sebi, prvo što sam primijetila je da sam se ja bolje osjećala, a i dio ljudi oko mene se promijenio.

Onda, kada je mali malo narastao, doživjela sam još jedan “šamar” osvještavanja, ovaj put od trogodišnjaka, koji mi je rekao: “Mama, stalno radiš, i kada nisi na poslu, stalno si za laptopom i radiš.” I zaista je bilo tako. Ja bih otišla na posao, odradila sate sa đacima, došla doma i stalno pripremala sate za idući dan. Kada mi je mali to rekao, doslovno sam se osjećala kao da mi je lupio šamar, jer on me, i kada imam vremena da mu se posvetim, vidi za laptopom. To sam isti tren promijenila i postavila prioritete – kada ću raditi i kako ću obavljati posao koji mi ostane za odraditi od doma. Sjećam se da sam se rasplakala (jer sam već bila trudna s drugim djetetom), zagrlila ga čvrsto i rekla: “Hvala ti, sine, na ovoj lekciji.” Najzanimljivije je bilo što se on okrenuo prema meni i rekao: “I drugi put, mama.”

MAMA po drugi put

Cijela pustolovina oko druge trudnoće mi je bila jako izazovna i pomalo teška. Iako sam uredno sve vodila, imala sam komplikacije koje su uzrokovale prijevremeni porođaj i borbu do samog kraja trudnoće. Kada sam na hitni carski rez rodila curicu i postala još “bogatija” majka, pedijatrica nam je saopćila jednu jako neugodnu vijest. “Mama, beba je u inkubatoru, sljedećih 48 sati će biti njena volja ukoliko želi ostati sa nama. Dati ćemo vrijeme vremenu i bit ćemo uz nju, a i uz vas.” Ok, rasplakala sam se dok ovo pišem, ali ta je mala bebica održala lekciju upornosti, volje za životom i davanja samoj sebi priliku te lekciju koliko je bitno biti uz obitelji.

Ovo govorim jer u nijednom momentu nije odustala, borila se za zrak, borila se svim snagama. Prošla je previše ispitivanja i ispitivanja, ali koliko god joj je zaista bilo teško (a vjerujte i na njihovim licima se može to vidjeti), svaki put kad bih došla da joj pričam, ja ili suprug ili brat, otvorila bi oči, nasmijala bi se jednim kutkom usana i pritisnula igračku koja joj je bila do ruke. Nakon 15 dana golgote, svi smo se zdravi i sretni vratili kući. Od tog trenutku sam bila bogatija s još tri lekcije koji mi je mala svojim primjerom pokazala – upornost, odustajanje nije opcija i voli svoj život i izvuci najbolje za sebe.

Kako su djeca starija tako su lekcije snažnije

Da, sa starijom djecom zaista doživimo veći šamar realnosti. Ovo govorim iz iskustva jer sam to osjetila na vlastitoj koži. Nedavno, kada sam radila posao koji me uopće nije ispunjavao jer je okolina bila toksična, a ja sam sebi dozvolila da mi to postane normalno i zatvorila se u začarani krug plakanja i tješenja da će biti bolje. Jednog dana, kada sam došla kući s posla i otišla pod tuš da se isplačem jer se previše toga nakupilo u meni i na poslu, sjela sam za stol na obiteljski tradicionalni ručak u 16 sati, koji koristimo da se ispričamo, dogovorimo i organiziramo ostatak obiteljskog vremena. Djeca su primijetila moje crvene i natečene oči od plača. Kada su me pitali što je bilo, rekla sam da je alergija i da će proći.

Nakon 5 minuta, moj mali je odlučno rekao: “Mama, ja se želim vratiti u Makedoniju.” Ostali smo u čudu, i ja i suprug, jer znamo da im je ovdje super. Kada sam pitala zašto, rekao je: “Zato što si ti tamo bila sretna sa svojim poslom, a ovdje ti nije lijepo i stalno te vidim tužnu i rasplakanu.” Mala je to potvrdila.

Pitaš se kako sam se osjećala?

Nisam ništa osjećala, samo sam isti tren donijela odluku da više ne trebam tako raditi i da trebam krenuti svojim putem kako bih primjerom pokazala svojoj djeci da je moguće raditi i biti sretan sa svojim poslom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Nasevska I Kreator sadržaja & mentor (@marijananasevska)

Ovo su samo najsnažnije lekcije koje sam izdvojila, a svakodnevno ima mali milijun zaključaka koje mi plasiraju kao male lekcije za bolji i sretniji život.

Djeca su zakon, djeca su mali učitelji. Djeca su neiskvarena bića koja imaju moćne alate kojima se koriste: iskrenost, nemanje ega i iskren zagrljaj!

Foto: pexels.com

Objava lekcije koje sam naučila od svoje djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nerado priznajem kako sam, saznavši za blizanačku trudnoću, priželjkivala da nosim dječake. Ne samo zato što je i moje prvo dijete dječak pa će mi možda biti lakše u nekom segmentu njege i odgoja nego i zato što me bilo strah kako ću odgojiti djevojčicu.

Jesam li dostojna biti majka jedne djevojčice, a kamoli dvije?

Hoću li ih moći osnažiti da žive u „man’s world” svijetu? Da postanu nešto što ja možda nisam uvijek – jaka i glasna.

Moji su roditelji odgojili jednu ljubaznu i pristojnu djevojčicu koja se u svojim tridesetima kreće samostalno usputno preodgajati da bih se protivila pravilima patrijarhata.

Ne želim šutjeti na ulici kad mi iz kamiona čistoće trube ne bi li me pozdravili i pohvalili moje trčanje. Tražim li ja to obzirom da se nalazim na jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica i pri tome nosim tajice i usku majicu…

Ne želim odmaknuti pogled kada vidim da se muškarac na biciklu izderava na ženu koja se nema gdje maknuti na nogostupu da on može proći već ju moram ohrabriti kako je ona u pravu, a ne isfrustrirani mužjak u prolazu.

Ne želim hodati ovim gradom i prolaziti pothodnikom pa skidati slušalice i u ruci držati džepni nožić imajući na umu kako je baš tu napadnuta jedna ženska osoba i koju sam poticala da prijavi seksualno uznemiravanje.

Ne želim živjeti u državi gdje se na menstruaciju gleda kroz prizmu srama, gdje se za uloške, tampone i analgetike mjesečno treba izdvojiti preko deset eura i pritom raditi bez mogućnosti odlaska na bolovanje i slobodan dan.

Meni se osobno često u srednjoj školi događalo da nisam imala novaca za kvalitetne uloške, a nažalost i danas je slična situacija kod mladih djevojaka i žena.

Ne želim da mi se propagiraju nedostižni i nerealni standardi ljepote kao nešto poželjno i savršeno da bi kozmetička i farmaceutska industrija profitirala. Da je lijepo samo ono što je ukalupljeno i isfiltrirano.

Ne želim živjeti u zemlji u kojoj se o mentalnom zdravlju progovara samo i jedino kad su posrijedi neke tragedije i katastrofe, gdje se dječacima ne dozvoljava plakati, a djevojčice se opisuje kao preosjećajne plačljivice i stavlja u negativan kontekst općenito iskazivanje naših emocija.

Ne želim da se djevojčicama kroz rodno stereotipne igračke nameću uloge majki i djevojčica, a istovremeno dječake lišava kućanskih poslova, ne uči ih se brizi o sebi i svojem zdravlju. Da se djevojčice ne ohrabruje da mogu uspjeti u apsolutno svakom sportu isto kao da se dječaci ne smiju izražavati kroz ples, pjesmu i druge umjetnosti.

Sada sam svjesna odgovornosti, ali osjećam privilegiju odgajajući dječaka i blizanke jer ih učim ravnopravnosti samim time što im se kao majka dajem u istoj mjeri kao i njihov otac. Zajedno priskrbljujemo za obitelj, sudjelujemo u čišćenju i kuhanju te osobito u odgoju.

Svoje ću blizanke učiti da nikada nikome ne prešućuju ništa, da uvijek imaju svoje mišljenje te da stanu na stranu potlačenih i ugnjetavanih.

Učit ću ih da je divno i prirodno kroz godine dobiti oznake po tijelu i sijedu kosu koje govore o našim pričama koje piše život. Da se naša tijela mijenjaju što je normalno i da su sva lijepa usprkos različitostima.

Kada one, kao djevojke, dobiju menstruaciju proslavit ćemo to kao veliki dan i učiniti sve kako se ne bi osjećale kako sam se ja u mlađoj dobi često osjećala.

Pričam svojoj djeci o svim osjećajima, bili oni ugodni ili neugodni, da su ponekad svi prisutni i da nas upravo to čini ljudskim bićima te ih ohrabrujem kako ih je potrebno pustiti van…

Iako pomalo zvuči kao neki utopijski svijet, vjerujem da smo na dobrom putu ka promjeni, naročito kad te promjene počinju od nas samih i naše djece. Možda se tim malenim koracima mogu dogoditi veliki pomaci u našem društvu.

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava želim odgojiti svoje djevojčice da budu jake i glasne! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dugo sam istraživala kako bih saznala kako se obraćati svom sinu kako bi izgradio samopouzdanje, empatiju, samoprihvaćanje, osviještenost i slične osobine. Testirala sam različite pristupe u različitim situacijama kako bih pronašla pravu formulu. S obzirom na to da je naš dječak izuzetno emotivan i osjetljiv, prvo smo morali pronaći pravi način kako mu pristupiti u izazovnim situacijama. Do sada uspješno surađujemo i rješavamo svaku prepreku koristeći fraze koje slijede u tekstu, ali najzahtjevnije od svega je osjećaj koji mora prihvatiti i emocije koje ga preplavljuju kada osjeti poraz. U tom području još uvijek nismo postigli potpuni napredak, ali neprestano učimo i testiramo tehnike. Kada pronađem nove strategije, slijedit će drugi dio ovog teksta.

Ovo je deset malih stvari koje bi svaki dječak trebao čuti od svojih roditelja.

1. Ti si prekrasan.

Kada su cijenjeni od strane ljudi koje najviše vole i žele usrećiti, dijete zrači. Osobito kad od roditelja čuju: baš mi se sviđaš! Pokušajte sljedeći put umjesto prekrasan si, upotrijebiti jako mi se sviđaš, sviđa mi se kako se ponašaš, kako si se odjenuo i sl.

2. Hrabar si.

Naglasak na situacije kad dijete učini nešto hrabro, čak i kada napravi nešto malo, poput šišanja kose ili odlaska zubaru. Ova rečenica će mu puno će pomoći kada se osjeća uplašeno i usamljeno. Sjetit će se da vjerujete u njega i vjerovat će u sebe kada mu to bude najpotrebnije.

3. Možeš to učiniti!

Ove riječi povećavaju njegovo samopouzdanje, pa će dijete uložiti trud u ono što treba naučiti, postići, pokušati ili nastaviti raditi. Zanimljivo je što ako ne uspiju, krivnja može biti na vašoj strani, ali tada upotrijebite riječi poput: “Nije bitno što nisi uspio iz prve, uspjet ćeš sigurna sam, ali sviđa mi se način na koji to radiš!”. Ovo kod nas za sada funkcionira!

4. Možeš mi sve reći.

Ove riječi ga podsjećaju na to da je emocionalno siguran s vama i da vam može vjerovati sa svojim mislima i osjećajima.

5. Žao mi je/ oprosti.

Dječaci trebaju čuti svoje roditelje kako se ispričavaju kada kažu nešto što nisu mislili ili kada izraze frustraciju na loš način. Vaše dijete će vas oponašati, vi ste mu uzor po kojem se vodi. Ako prepoznate kada ste prešli granicu i ispričate se za učinjeno ili rečeno – i vaše dijete će naučiti isto.

6. Greške se događaju.

Ovo uči dijete da je u redu pokušati i ne uspjeti. Tako učimo, a savršenstvo nije cilj. I kada se dogode trebamo im predočiti da ako naučimo nešto iz te pogreške da su to zapravo lekcije, a lekcije nas prave mudrijima i iskusnijima. Umjesto da se fokusiramo na pogreške kao takve, možemo ih naučiti preuzeti odgovornost i naučiti, naprimjer, gdje su papirnate krpe da očistimo iza sebe vodu koju si prolio i sljedeći put čašu stavljamo na sigurnijem mjestu na stolu.

7. U redu je plakati.

Dječak mora znati da svi mi imamo emocije, uključujući sreću i tugu, ljutnju i strah, a ponekad neke od naših emocija izazivaju i potrebu za plakanjem. I to je u redu! To je normalno i prirodno i način da nam pomogne da se osjećamo bolje.

8. Ponosan/na sam na tebe.

Ovu frazu treba čuti svaki dječak. Nije bitan izbor vaših riječi. Ono što je bitno je kako izražavate ponos prema svom sinu, za njegovu osobnost, kakav god da je. On želi da vas učini ponosnim toliko da će nastavljati pokušavati u tome kroz cijeli život, osim ako ne osjeti da nije prihvaćen i ne odustane od truda.

9. Uvijek ću biti tu za tebe.

Ovo nije fizičko obećanje. Znači više od toga, a malo dijete možda još neće razumjeti, ali će se sjetiti da ste to rekli. To je izjava o psihološkoj sigurnosti. Bez obzira na dinamiku između roditelja ili uvjete života, ako to kažete, zaista mislite i držite se tih riječi.

10. Volim te (bez obzira na sve).

Recite i pokažite ovo. Možda to često govorite i mislite da je prihvaćeno i shvaćeno od strane djeteta. Ipak, djeca mogu sumnjati u ljubav roditelja kada smatraju ili znaju da su prešli granicu, prekršili pravilo ili “nisu uspjeli” ispuniti vaša očekivanja. Dakle, kada roditelj treba provesti posljedicu za ponašanje djeteta, od ključne je važnosti reći zašto postoji posljedica (da se zaštiti, spriječi itd.) i da njegovo ponašanje ili izbor ne mijenja vašu ljubav prema njemu te to nema nikakve veze s njim samim, nego s njegovim ponašanjem. Dosta često znaju pomiješati da ono što rade definira njih same, pa ćete tako često čuti od djece da govore pogrdne riječi o sebi. “Tu sam” i “volim te bez obzira na sve” su ključne fraze.

Iako su riječi male, njihov utjecaj je izuzetno važan. Otisak djetinjstva prenosi se na to kako naši sinovi osjećaju sebe i komuniciraju s drugima u odrasloj dobi. Njihovo samopouzdanje utjecat će na sve, od njihovih veza i karijera do njihove sposobnosti suočavanja s izazovima i donošenja zdravih odluka u životu.

Fotografije: unsplash.com

Objava 10 stvari koje svaki dječak treba čuti od svojih roditelja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.