Roditelji starije djece vrlo često mi se  javljaju s istim pitanjem: „Kako da naučim svoje dijete odgovornosti?“ Zanimljivo je da se to pitanje rijetko postavlja dok je dijete još malo.

Najčešće se pojavi onda kada dijete krene u školu ili uđe u tinejdžersku dob, u trenutku kada problemi već postanu vidljivi, učestali i svakodnevni. Kada dijete više ne želi pospremati za sobom. Kada se protivi svakoj obavezi.

Kada izbjegava odgovornost i očekuje da netko drugi stalno „uskače“ umjesto njega. Tada roditelji postaju iscrpljeni, frustrirani i često puni osjećaja krivnje. Počinju se pitati gdje su pogriješili i zašto se odnos s djetetom pretvorio u stalnu borbu. Roditelji često žele zaštititi dijete od frustracije, pogrešaka i neuspjeha.

No dugoročno, takva zaštita može imati upravo suprotan učinak. Dijete koje nikada nije imalo priliku nositi se s malim izazovima, kasnije teško podnosi veće. U tinejdžerskoj dobi to se često očituje kroz: otpor prema obavezama, manjak motivacije, borbu za kontrolu, osjećaj nesigurnosti prikriven buntom.

Ne zato što dijete ne želi surađivati, nego zato što nema izgrađene temelje.

Odgovor je često neugodan, ali ujedno i oslobađajući: odgovornost se ne podrazumijeva, ona se uči odmalena.

I nije realno očekivati da će dijete s kojim se od najranije dobi nije sustavno radilo na odgovornosti, samo od sebe postati odgovorno. Dobra vijest je da se uvijek može početi. Ali tada je put teži – zahtijeva više granica, više inzistiranja, više konflikta i više otpora. Upravo onoga što smo mogli velikim dijelom izbjeći da smo s djetetom na tome radili od ranog djetinjstva.

U najranijoj dobi djeca imaju snažnu, urođenu potrebu za sudjelovanjem.

Žele pomagati. Žele biti dio onoga što odrasli rade. Žele osjećaj da pripadaju i da su važna. Malo dijete koje želi obrisati stol, složiti igračke ili „pomesti“ pod, ne radi to savršeno. Ali ne radi to zbog rezultata.

Radi to zbog osjećaja kompetencije –  zbog osjećaja da može i da vrijedi. No upravo tada mi odrasli često reagiramo automatski: „Nemoj, razlit ćeš.“

„Pusti, ja ću brže.“

„Kasnije, sada nemam vremena.“

„Ti to još ne znaš.“ Iako su ove rečenice izgovorene iz ljubavi i brige, njihova poruka je jasna:

„Ti još ne možeš.“

„Ti nisi dovoljno sposoban.“ I tako, malo po malo, dijete prestaje nuditi pomoć.

Ne zato što je lijeno, nego zato što je naučilo da se od njega ne očekuje sudjelovanje. Kada dijete godinama nije uključeno u svakodnevne obaveze, mi odrasli nesvjesno stvaramo obrazac u kojem je dijete pasivni promatrač, a ne aktivni sudionik. Upravo su ova nerealna roditeljska očekivanja jedan od najvećih problema. Dok je dijete malo – očekivanja su preniska kada dijete odraste – očekivanja naglo postaju previsoka. A dijete između ta dva razdoblja nije imalo priliku vježbati.

Odgovornost nije znanje – ona je navika.

Ovdje ne govorimo samo o pospremanju, kako to često banaliziramo. Kada govorimo o životno praktičnim vještinama, često ih svodimo na tehniku: gdje što stoji, kako se posprema, tko što radi.

Ali prava vrijednost ovih vještina je psihološka i emocionalna. One snažno utječu na: osjećaj osobne vrijednosti, sliku o vlastitim sposobnostima, odnos prema obavezama i radu, otpornost, frustraciju i neuspjeh, spremnost da se pokuša, čak i kada nije savršeno.

Dijete koje ima priliku pokušati, pogriješiti i ponovno pokušati, uči jednu od najvažnijih životnih lekcija vrijedim i kada ne radim savršeno.

Odgovornost nije neki  apstraktan pojam koji se može djetetu riječima objasniti i ne razvija se kroz razgovore o pravilima. Ne nastaje kroz kazne, prijetnje i pritisak.

Odgovornost se gradi ponavljanjem, iskustvom i dosljednošću. Dijete koje odmalena ima priliku: sudjelovati u pospremanju u skladu sa svojom dobi, brinuti o vlastitim stvarima imati male, jasne i realne zadatke, doživjeti da je njegov doprinos važan postupno razvija unutarnji osjećaj odgovornosti.

Ne zato što mora. Nego zato što razumije da je dio zajednice. Samopouzdanje ne dolazi iz riječi, već iz iskustva. Koliko god djetetu govorili da je pametno, sposobno i vrijedno, te riječi ostaju prazne ako ih ne prati iskustvo. Pravo samopouzdanje rađa se u malim, svakodnevnim trenucima kada dijete samo zakopča jaknu, kada pospremi svoje igračke, kada pomogne u kuhinji, kada vidi rezultat svog truda.

Tada se u njemu gradi unutarnji glas koji kaže:

„Ja to mogu.“ A taj glas je temelj kasnije emocionalne stabilnosti, samostalnosti i odgovornosti.

Svrha odgoja nije u tome da radimo umjesto djeteta, već da ga osposobimo za samostalan život.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Naša uloga nije da djetetu olakšamo svaki korak, nego da mu pokažemo kako da hoda samo.

Ne da mu cijeli život serviramo gotov obrok, nego da ga strpljivo učimo kako da u životu peca.

Ako želite izbjeći sve ove izazove i odgojiti dijete koje je samostalno, odgovorno i sigurno u sebe temelje moraš postaviti dok je malo. U tome ti može pomoći moj webinar „Male ruke – velike vještine“ koji donosi jasne, praktične smjernice kako u skladu s dobi uključiti dijete u svakodnevni život i graditi samopouzdanje kroz stvarna iskustva.

Sada je moguće kupiti snimku Webinara i uz to dobivate GRATIS e-book, a sve zajedno po cijeni od 20 € –  jer djecu ne učimo životu radeći umjesto njih, nego dajući im priliku da nauče kako živjet. Više informacija potraži na OVOM LINKU.

Autorica: Martina Sokač, savjetnica za odgoj, 25 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima

Fotografije: pexels.com

Objava odgovornost se ne uči u tinejdžerskoj dobi – ona se gradi odmalena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U zadnje vrijeme po Instagramu mi iskaču objave poput “Zašto moje dijete neće vjerovati u Djeda Mraza? ”. I to je potpuno u redu. Muž i ja smo oboje ateisti, većina naših prijatelja i poznanika su vjernici. I to je sasvim ok. I “slavimo” Božić jer volim taj osjećaj topline, euforije, okupljanje, druženje i, nećemo se lagati, poklona i dobre klope. Znaš ono, kad barem tih nekoliko dana veselja i slavlja ne moraš misliti još i na kalorije, potrošene pare i doprinose na sredini idućeg mjeseca.

Ali postoji nešto što me smeta u cijeloj ovoj “Djed Mraz/Božićnjak” priči. Budimo realni, Božić je odavno postao komercijalizirani blagdan, htjeli to priznati ili ne. No ako djeci uskratimo Djeda Mraza već u startu, ako im uzmemo tu malu, meku, toplu magiju u kojoj je sve moguće…što nam zapravo ostaje?

Jer iskreno, pravi smisao Božića se već davno izgubio, ali malo čuda i dječje fantazije još uvijek ga drži na životu.

Ne kažem da sam u pravu. Razmišljam naglas. Samo se pitam, ako već toliko glasno rušimo Djeda Mraza jer je “nepotrebna laž”, zašto onda ne bismo za Božić djeci poklanjali samo jabuku pod bor, kao nekad? Možda čokoladu. Nema ništa loše u tome, naravno. Ali fascinantno mi je kako se oko nečega tako bezazlenog stvori atmosfera u kojoj se mi koji ga “čuvamo” osjećamo kao da smo pojeli govno, jer će naše dijete navodno biti delulu do neke određene dobi.

Mišljenja sam da djeca puno prije nego im kažemo znaju da mama i tata kupuju poklone. Nisu glupa. Samo uživaju u igri. Dopuštaju si vjerovati. Dopuštaju si zamišljati. I ta mašta, ta iskra, taj “što ako”… to je nešto što ja želim njegovati.

I onda shvatim nešto još dublje: cijela ta rasprava nevjerojatno podsjeća na jednu drugu, puno ozbiljniju, koja se u ovoj zemlji neprestano vrti. Pobačaj.

Dvije teme koje nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali su savršeni primjer iste pojave: moraliziranja, tuđih nosova u tuđim životima, dijeljenja ljudi na dobre i loše, “ispravne” i “neispravne”. U oba slučaja radi se o istom starom društvenom prijatelju – licemjerju.

Jedan dan smo svi jako zabrinuti jer će dijete vjerovati u Djeda Mraza. Drugi dan smo isto tako glasni oko toga što neka žena smije ili ne smije raditi sa svojim tijelom. A zapravo, ni jedno ni drugo nisu ničiji posao.

Ateisti nisu bez duše. Naprotiv. Ponekad mislim da imamo možda čak više empatije nego oni koji najglasnije propovijedaju.

Nisam bila u situaciji u kojoj bih morala birati, i nadam se da nikada neću biti, ali želim znati da ta mogućnost postoji. Za mene, za tebe, za bilo koju ženu koju sutra mogu zadesiti najgori mogući scenariji.

I jednako tako, želim znati da Djed Mraz smije ostati. Za sanjare. Za one koji žele pobuditi maštu, znatiželju, kreativnost. Za djecu koja pitaju kako će Djed Mraz doći kad nemamo dimnjak. Za trenutke u kojima im se oči rašire jer “možda je baš sad prošao”. Djeca trebaju biti djeca.

I zato…

Jednako sam dobra mama i kad navečer poljubim svoje rođeno dijete za laku noć, iako se zalažem za pravo na pobačaj.

Jednako sam dobra mama i kad pod bor stavim poklon “od Djeda Mraza”, iako znam da je taj djedica plod mašte.

Dobro roditeljstvo nikad nije stajalo na strani bilo koje politizirane rasprave.

Dobro roditeljstvo je ljubav, sigurnost i izbor.

A ja biram i pravo na izbor i pravo na čaroliju.

*Stavovi izneseni u ovom tekstu osobni su stavovi autorice i ne moraju se podudarati sa stavovima redakcije. Portal omogućuje prostor za slobodu izražavanja i razmjenu različitih mišljenja.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto ću pustiti svoje dijete da vjeruje u Djeda Mraza? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Polazak u jaslice jedno je od emotivno najzahtjevnijih razdoblja u ranom roditeljstvu. Dok se u središtu pažnje najčešće nalazi djetetova prilagodba, istina je da ovaj korak često još dublje i snažnije proživljavaju – roditelji. Posebno oni koji se po prvi put suočavaju s odvajanjem od svog malenog bića na duže vrijeme.

Zato nije čudno što brojni portali, priručnici i stručnjaci nude savjete kako pomoći djetetu u ovom prijelazu. No, ovaj tekst nije još jedan u nizu takvih vodiča. Ovdje želim govoriti – izravno vama, roditeljima – o vašim emocijama, dilemama i borbama koje nosi ovo razdoblje. Posebno majkama koje su prvih godinu i pol dana bile svakodnevno uz svoje dijete, u njegovoj svakoj suzi i osmijehu, a sada ga moraju povjeriti odgojiteljima koji, osim njihovog djeteta, brinu i o još 15–20 druge djece.

U takvim trenucima u glavi se javlja tisuću pitanja.

Tko će se brinuti o mom djetetu? Hoće li ga netko utješiti kad zaplače? Hoće li znati što mu treba? Kako se dvije osobe mogu dobro brinuti o toliko djece? Jesu li jaslice sigurne za moje dijete?

Ono što je možda najteže prihvatiti jest činjenica da je vaše dijete još uvijek potpuno ovisno o odraslima. Ne zna jasno reći što ga boli, što mu treba, niti kako se osjeća – a vi više niste ta prva i jedina osoba koja mu sve to zna prepoznati.

Svi će vam reći: “Važno je imati povjerenja u vrtić, u sustav, u odgojitelje.”
I to je zaista istina.
Ali – nije lako.
I sama sam kao majka prolazila kroz te iste sumnje, iako sam, kao odgojiteljica, iznutra poznavala proces prilagodbe. Svejedno mi je bilo teško emocionalno podnijeti dječje suze, vrištanje i odbijanje odgojitelja u početku.

Roditeljske emocije – nevidljiv, ali ključan dio prilagodbe

Svaka prilagodba je drugačija. Ona ovisi o djetetovu temperamentu, iskustvima s odvajanjem, razini povjerenja prema odgojiteljima. Ali ono što je zajedničko svima je – roditelj.

Roditelj koji nije emocionalno spreman na prilagodbu može, čak i nesvjesno, učiniti proces težim za svoje dijete. Jer djeca osjećaju.

Osjećaju našu tjeskobu, nesigurnost, pa čak i kad ne izgovorimo ni riječi.

Zato je prvi korak – prihvatiti svoje emocije. Pripremite se na emocionalni vrtuljak. Najčešće se javlja tuga – jer se dijete odvaja, jer više nije „mala beba“, jer ulazi u novu životnu fazu. Zatim dolazi krivnja – često kod majki koje imaju alternativne mogućnosti (baka-servis, roditeljski dopust) pa se preispituju je li jaslice uopće bila dobra odluka.

Ako se pri tome jaslice ili odgojitelj ne dopadnu na prvu, neodlučnost može dodatno otežati proces.

Ako imate drugu opciju koja bolje odgovara vašem djetetu u ovoj ranoj fazi, nije loše poslušati sebe i odabrati ono što vam daje više unutarnjeg mira.

Prilagodba ne mora započeti kad dijete navrši točno godinu dana – već kada i vi i ono budete spremni.

Kroz svojih 25 godina rada u vrtiću nisam još upoznala dijete koje se nije moglo prilagoditi. Ali sam zato upoznala puno roditelja koji nisu bili u stanju preživjeti prilagodbu i odustali su od jaslica, što je ok ako imate neku drugu mogućnost. Ukoliko nemate drugu mogućnost i odlučili ste se za jaslice tada morate dati sve od sebe i da uspijete u tome i svakako slušajte svoje odgojitelje što vam savjetuju. Oni su profesionalci s puno iskustava i najbolje će moći procijeniti što vama i vašem djetetu treba. Kada  roditelj osjeti sigurnost, i dijete se lakše opusti. Sve tada postaje jednostavnije.

Nerealna očekivanja i moderni izazovi roditeljstva

Danas roditelji dolaze s puno teorijskog znanja o razvoju djeteta. I to je divno – ali ponekad upravo to znanje zna biti prepreka. Jer iskustvo boravka u kolektivu, dinamika grupe, i svakodnevna praksa u vrtiću ne mogu se naučiti iz knjiga. Neka očekivanja jednostavno nisu realna.

Primjerice, očekivanje da se jaslice u potpunosti prilagode kućnim rutinama. To nije moguće. I ne zato što netko ne želi – već zato što unutar jedne skupine postoji ritam koji mora funkcionirati za svu djecu. Ali dobra vijest je: djeca su nevjerojatno prilagodljiva. Možda vam se sada to čini nemogućim, ali s vremenom će i vaše dijete prihvatiti novi ritam.

Još jedan čest izazov je – očekivanje brze prilagodbe. Roditelji često misle da će dijete kroz tjedan, najviše dva, „kliknuti“. A kada se to ne dogodi, nastupa frustracija – prema odgojiteljima, sustavu, pa i samom djetetu. Realno vrijeme prilagodbe često traje mjesec dana, nekad i dulje. I to je potpuno normalno.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Djetetove emocije nisu nešto što treba “popraviti”

U današnje vrijeme kao da postoji opsesija idejom da djeca stalno moraju biti sretna, nasmijana i zadovoljna. A kada nisu – odmah tražimo način kako to „popraviti“. No u kontekstu prilagodbe – tuga, ljutnja, plakanje, otpor – sve su to zdrave i prirodne reakcije.

To nije znak da nešto ne valja. To je proces prihvaćanja – djetetov način da izrazi kako se osjeća u toj novoj, velikoj promjeni.

Naš zadatak kao roditelja nije da tu emociju uklonimo, nego da je – prihvatimo. Da budemo tu. Da ne uljepšavamo stvarnost, već da je živimo s njima.

I za kraj – budite oslonac, ali i dosljedni

Najvažniji savjet koji vam mogu dati:

Nemojte pokazivati svoju tugu u trenutku rastanka.

Zadržite nježnost i bliskost, ali budite čvrsti. Nakon što izađete iz vrtića – isplačite se ako treba, podijelite emocije s partnerom, prijateljicom ili sami u autu. Ali ne pred djetetom. Jer vaše emocije mogu dodatno zbuniti dijete koje se tek pokušava snaći. Izuzetno važno je da u prvim danima redovito dolazite u vrtić kako bi se dijete moglo naviknuti na novu rutinu. Ponekad roditelji rade kratke pauze kako bi se dijete odmorilo od jaslica što zapravo i nije dobro jer djetetu je potreban kontinuitet da bi se priviknulo.

I da, i odgojitelji su ljudi

Važno mi je spomenuti i jednu često zanemarenu činjenicu:

I za odgojitelje je ovo izuzetno izazovno razdoblje.

Svi želimo pružiti sigurnost, podršku i toplinu – ali ne možemo svima „sjesti“ odmah. Jaslice su sustav koji funkcionira po određenim pravilima. Ona se ponekad čine krutima, ali postoje s razlogom – kako bi svaki dan u skupini bio siguran, strukturiran i podržavajući za svu djecu.

Djecu se od prvih dana u vrtiću uči poštovanju pravila, jer ona stvaraju red i sigurnost. No često se dogodi da upravo roditelji zanemare pravila i preporuke odgojitelja.

Zato vas molim – slušajte i poštujte odgojitelje. Oni nisu protiv vas, oni su tu zajedno s vama.

Ako vam neko pravilo nije jasno – pitajte. Otvorena komunikacija gradi most povjerenja. I zapamtite – ti odgojitelji će, narednih pet godina, biti važan dio života vašeg djeteta. I vrijedi se potruditi da taj odnos bude kvalitetan i topao.

Ako želite saznati više o procesu prilagodbe, kako izgledaju prvi dani i koje konkretne korake možete poduzeti kako biste dijete pripremili za jaslice – pozivam vas da pogledate moj profil na Instagramu @savjetnicazaodgoj.

Martina Sokač, savjetnica za odgoj

Fotografije: unsplash.com

kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? – SUPERMAME

Objava roditelji i jaslice: skrivena strana prilagodbe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kao majka dvoje djece, dječaka i djevojčice, često se nalazim u situacijama u kojima balansiram između obveza i pokušaja da budem najbolja verzija sebe za sebe, za njih i svog supruga. Svaki dan donosi nove izazove, ali i nove lekcije. Roditeljska ljubav dolazi s odgovornošću, a jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila jest da djeca upijaju svaki naš potez i riječ, bilo da su to obećanja koja smo im dali ili komentari koje izgovorimo u trenutku.

Naša djeca možda ne razumiju uvijek razloge iza naših odluka, ali im je njihovo povjerenje u nas od neprocjenjive važnosti.

Dva najveća prekršaja koje roditelji često nesvjesno čine, a koje djeca nikad ne zaborave, su neispunjena obećanja i nedostatak poštovanja prema njihovim malim, ali za njih važnim postignućima.

Prekršena obećanja

Ako postoji nešto što ne možete ispuniti, bolje je da to uopće ne obećate. Često odrasli uče djecu da budu odgovorna, da drže svoju riječ, no istovremeno i sami ponekad krše obećanja, pravdajući se problemima i obvezama. Djeca, međutim, dugo pamte ta obećanja, moleći se u tišini da će ih roditelji jednog dana ispuniti. Razočaranje koje proizlazi iz neispunjenih obećanja često ostaje dugo u njihovim srcima.

Nepoštovanje

Roditelji često podcjenjuju važnost malih uspjeha svoje djece. Zaboravljamo da su njihovi svjetovi i uspjesi mali, baš kao i oni sami. Naša djeca žele da budemo ponosni na njih, da im damo priznanje za ono što oni smatraju velikim postignućima. Ako im kažete da je nešto što vole besmisleno ili nebitno, riskirate da im slomite srce. Djevojčica koja voli šivati haljine za lutke možda jednog dana postane modna dizajnerica, ali će uvijek nositi u sebi tugu jer njeni roditelji nisu vjerovali u nju kada je to bilo najvažnije. Ili dječak koji nikad nije dobio priliku da razvije svoju želju i strast prema tenisu.

Roditeljstvo je pustolovina, a mi često nismo ni svjesni koliko naše riječi i djela mogu utjecati na dječje srce i dušu. Pazite što obećavate, pazite kako govorite o njihovim hobijima i strastima. Neke riječi, pa čak i one izrečene u žurbi, djeca nikada ne zaboravljaju. U konačnici, naša djeca su naša ogledala, a način na koji se odnosimo prema njima oblikuje njihove živote i njihovu budućnost.

Vama, kao roditeljima, postavljam pitanje: sjećate li se nekog obećanja svojih roditelja koje je ostavilo traga na vama i dan danas?

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava dvije stvari koje djeca nikada ne opraštaju roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jesi li ikada doživjela da te tvoja djeca nauče važne lekcije? Meni se to dogodilo otkako sam postala majka; zapravo, stalno me uče nečemu novome.

U nastavku ću ti ispričati sve važne lekcije koje su me moja djeca naučila, još od njihova rođenja pa do danas.

Prvi put MAMA

Kada sam prvi put postala mama i osjetila što znači biti roditelj, nisam imala pojma da sam rodila učitelja koji će pozorno pratiti moje i suprugovo ponašanje i da ćemo se trebati iz korijena promijeniti kako bismo postali bolji ljudi i odgajali ga primjerom, a ne riječima, jer je to moja – naša metoda odgoja.

Prvo što smo napravili, još dok je bio malen, bilo je izbacivanje svih ružnih riječi, psovki i načina komunikacije međusobno i u društvu. Pogrdne riječi poput “ružna sam”, “glup si”, “debil”, “moron”, “imbecil” (ove riječi ne koristim još od faksa, kada sam zapravo naučila da su povezane s dijagnozama i osobno povezala svaku riječ s određenim stanjem) više ne koristimo ni u šali, ni kada se rugamo. Volim kad je zezanje primjereno i kad ne prelazi granicu šale u ponižavanje.

Kada smo ovo uspjeli promijeniti i zaista počeli koristiti lijepe riječi te kada sam zapravo počela pričati samo pozitivno o sebi, prvo što sam primijetila je da sam se ja bolje osjećala, a i dio ljudi oko mene se promijenio.

Onda, kada je mali malo narastao, doživjela sam još jedan “šamar” osvještavanja, ovaj put od trogodišnjaka, koji mi je rekao: “Mama, stalno radiš, i kada nisi na poslu, stalno si za laptopom i radiš.” I zaista je bilo tako. Ja bih otišla na posao, odradila sate sa đacima, došla doma i stalno pripremala sate za idući dan. Kada mi je mali to rekao, doslovno sam se osjećala kao da mi je lupio šamar, jer on me, i kada imam vremena da mu se posvetim, vidi za laptopom. To sam isti tren promijenila i postavila prioritete – kada ću raditi i kako ću obavljati posao koji mi ostane za odraditi od doma. Sjećam se da sam se rasplakala (jer sam već bila trudna s drugim djetetom), zagrlila ga čvrsto i rekla: “Hvala ti, sine, na ovoj lekciji.” Najzanimljivije je bilo što se on okrenuo prema meni i rekao: “I drugi put, mama.”

MAMA po drugi put

Cijela pustolovina oko druge trudnoće mi je bila jako izazovna i pomalo teška. Iako sam uredno sve vodila, imala sam komplikacije koje su uzrokovale prijevremeni porođaj i borbu do samog kraja trudnoće. Kada sam na hitni carski rez rodila curicu i postala još “bogatija” majka, pedijatrica nam je saopćila jednu jako neugodnu vijest. “Mama, beba je u inkubatoru, sljedećih 48 sati će biti njena volja ukoliko želi ostati sa nama. Dati ćemo vrijeme vremenu i bit ćemo uz nju, a i uz vas.” Ok, rasplakala sam se dok ovo pišem, ali ta je mala bebica održala lekciju upornosti, volje za životom i davanja samoj sebi priliku te lekciju koliko je bitno biti uz obitelji.

Ovo govorim jer u nijednom momentu nije odustala, borila se za zrak, borila se svim snagama. Prošla je previše ispitivanja i ispitivanja, ali koliko god joj je zaista bilo teško (a vjerujte i na njihovim licima se može to vidjeti), svaki put kad bih došla da joj pričam, ja ili suprug ili brat, otvorila bi oči, nasmijala bi se jednim kutkom usana i pritisnula igračku koja joj je bila do ruke. Nakon 15 dana golgote, svi smo se zdravi i sretni vratili kući. Od tog trenutku sam bila bogatija s još tri lekcije koji mi je mala svojim primjerom pokazala – upornost, odustajanje nije opcija i voli svoj život i izvuci najbolje za sebe.

Kako su djeca starija tako su lekcije snažnije

Da, sa starijom djecom zaista doživimo veći šamar realnosti. Ovo govorim iz iskustva jer sam to osjetila na vlastitoj koži. Nedavno, kada sam radila posao koji me uopće nije ispunjavao jer je okolina bila toksična, a ja sam sebi dozvolila da mi to postane normalno i zatvorila se u začarani krug plakanja i tješenja da će biti bolje. Jednog dana, kada sam došla kući s posla i otišla pod tuš da se isplačem jer se previše toga nakupilo u meni i na poslu, sjela sam za stol na obiteljski tradicionalni ručak u 16 sati, koji koristimo da se ispričamo, dogovorimo i organiziramo ostatak obiteljskog vremena. Djeca su primijetila moje crvene i natečene oči od plača. Kada su me pitali što je bilo, rekla sam da je alergija i da će proći.

Nakon 5 minuta, moj mali je odlučno rekao: “Mama, ja se želim vratiti u Makedoniju.” Ostali smo u čudu, i ja i suprug, jer znamo da im je ovdje super. Kada sam pitala zašto, rekao je: “Zato što si ti tamo bila sretna sa svojim poslom, a ovdje ti nije lijepo i stalno te vidim tužnu i rasplakanu.” Mala je to potvrdila.

Pitaš se kako sam se osjećala?

Nisam ništa osjećala, samo sam isti tren donijela odluku da više ne trebam tako raditi i da trebam krenuti svojim putem kako bih primjerom pokazala svojoj djeci da je moguće raditi i biti sretan sa svojim poslom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Nasevska I Kreator sadržaja & mentor (@marijananasevska)

Ovo su samo najsnažnije lekcije koje sam izdvojila, a svakodnevno ima mali milijun zaključaka koje mi plasiraju kao male lekcije za bolji i sretniji život.

Djeca su zakon, djeca su mali učitelji. Djeca su neiskvarena bića koja imaju moćne alate kojima se koriste: iskrenost, nemanje ega i iskren zagrljaj!

Foto: pexels.com

Objava lekcije koje sam naučila od svoje djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nerado priznajem kako sam, saznavši za blizanačku trudnoću, priželjkivala da nosim dječake. Ne samo zato što je i moje prvo dijete dječak pa će mi možda biti lakše u nekom segmentu njege i odgoja nego i zato što me bilo strah kako ću odgojiti djevojčicu.

Jesam li dostojna biti majka jedne djevojčice, a kamoli dvije?

Hoću li ih moći osnažiti da žive u „man’s world” svijetu? Da postanu nešto što ja možda nisam uvijek – jaka i glasna.

Moji su roditelji odgojili jednu ljubaznu i pristojnu djevojčicu koja se u svojim tridesetima kreće samostalno usputno preodgajati da bih se protivila pravilima patrijarhata.

Ne želim šutjeti na ulici kad mi iz kamiona čistoće trube ne bi li me pozdravili i pohvalili moje trčanje. Tražim li ja to obzirom da se nalazim na jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica i pri tome nosim tajice i usku majicu…

Ne želim odmaknuti pogled kada vidim da se muškarac na biciklu izderava na ženu koja se nema gdje maknuti na nogostupu da on može proći već ju moram ohrabriti kako je ona u pravu, a ne isfrustrirani mužjak u prolazu.

Ne želim hodati ovim gradom i prolaziti pothodnikom pa skidati slušalice i u ruci držati džepni nožić imajući na umu kako je baš tu napadnuta jedna ženska osoba i koju sam poticala da prijavi seksualno uznemiravanje.

Ne želim živjeti u državi gdje se na menstruaciju gleda kroz prizmu srama, gdje se za uloške, tampone i analgetike mjesečno treba izdvojiti preko deset eura i pritom raditi bez mogućnosti odlaska na bolovanje i slobodan dan.

Meni se osobno često u srednjoj školi događalo da nisam imala novaca za kvalitetne uloške, a nažalost i danas je slična situacija kod mladih djevojaka i žena.

Ne želim da mi se propagiraju nedostižni i nerealni standardi ljepote kao nešto poželjno i savršeno da bi kozmetička i farmaceutska industrija profitirala. Da je lijepo samo ono što je ukalupljeno i isfiltrirano.

Ne želim živjeti u zemlji u kojoj se o mentalnom zdravlju progovara samo i jedino kad su posrijedi neke tragedije i katastrofe, gdje se dječacima ne dozvoljava plakati, a djevojčice se opisuje kao preosjećajne plačljivice i stavlja u negativan kontekst općenito iskazivanje naših emocija.

Ne želim da se djevojčicama kroz rodno stereotipne igračke nameću uloge majki i djevojčica, a istovremeno dječake lišava kućanskih poslova, ne uči ih se brizi o sebi i svojem zdravlju. Da se djevojčice ne ohrabruje da mogu uspjeti u apsolutno svakom sportu isto kao da se dječaci ne smiju izražavati kroz ples, pjesmu i druge umjetnosti.

Sada sam svjesna odgovornosti, ali osjećam privilegiju odgajajući dječaka i blizanke jer ih učim ravnopravnosti samim time što im se kao majka dajem u istoj mjeri kao i njihov otac. Zajedno priskrbljujemo za obitelj, sudjelujemo u čišćenju i kuhanju te osobito u odgoju.

Svoje ću blizanke učiti da nikada nikome ne prešućuju ništa, da uvijek imaju svoje mišljenje te da stanu na stranu potlačenih i ugnjetavanih.

Učit ću ih da je divno i prirodno kroz godine dobiti oznake po tijelu i sijedu kosu koje govore o našim pričama koje piše život. Da se naša tijela mijenjaju što je normalno i da su sva lijepa usprkos različitostima.

Kada one, kao djevojke, dobiju menstruaciju proslavit ćemo to kao veliki dan i učiniti sve kako se ne bi osjećale kako sam se ja u mlađoj dobi često osjećala.

Pričam svojoj djeci o svim osjećajima, bili oni ugodni ili neugodni, da su ponekad svi prisutni i da nas upravo to čini ljudskim bićima te ih ohrabrujem kako ih je potrebno pustiti van…

Iako pomalo zvuči kao neki utopijski svijet, vjerujem da smo na dobrom putu ka promjeni, naročito kad te promjene počinju od nas samih i naše djece. Možda se tim malenim koracima mogu dogoditi veliki pomaci u našem društvu.

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava želim odgojiti svoje djevojčice da budu jake i glasne! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dugo sam istraživala kako bih saznala kako se obraćati svom sinu kako bi izgradio samopouzdanje, empatiju, samoprihvaćanje, osviještenost i slične osobine. Testirala sam različite pristupe u različitim situacijama kako bih pronašla pravu formulu. S obzirom na to da je naš dječak izuzetno emotivan i osjetljiv, prvo smo morali pronaći pravi način kako mu pristupiti u izazovnim situacijama. Do sada uspješno surađujemo i rješavamo svaku prepreku koristeći fraze koje slijede u tekstu, ali najzahtjevnije od svega je osjećaj koji mora prihvatiti i emocije koje ga preplavljuju kada osjeti poraz. U tom području još uvijek nismo postigli potpuni napredak, ali neprestano učimo i testiramo tehnike. Kada pronađem nove strategije, slijedit će drugi dio ovog teksta.

Ovo je deset malih stvari koje bi svaki dječak trebao čuti od svojih roditelja.

1. Ti si prekrasan.

Kada su cijenjeni od strane ljudi koje najviše vole i žele usrećiti, dijete zrači. Osobito kad od roditelja čuju: baš mi se sviđaš! Pokušajte sljedeći put umjesto prekrasan si, upotrijebiti jako mi se sviđaš, sviđa mi se kako se ponašaš, kako si se odjenuo i sl.

2. Hrabar si.

Naglasak na situacije kad dijete učini nešto hrabro, čak i kada napravi nešto malo, poput šišanja kose ili odlaska zubaru. Ova rečenica će mu puno će pomoći kada se osjeća uplašeno i usamljeno. Sjetit će se da vjerujete u njega i vjerovat će u sebe kada mu to bude najpotrebnije.

3. Možeš to učiniti!

Ove riječi povećavaju njegovo samopouzdanje, pa će dijete uložiti trud u ono što treba naučiti, postići, pokušati ili nastaviti raditi. Zanimljivo je što ako ne uspiju, krivnja može biti na vašoj strani, ali tada upotrijebite riječi poput: “Nije bitno što nisi uspio iz prve, uspjet ćeš sigurna sam, ali sviđa mi se način na koji to radiš!”. Ovo kod nas za sada funkcionira!

4. Možeš mi sve reći.

Ove riječi ga podsjećaju na to da je emocionalno siguran s vama i da vam može vjerovati sa svojim mislima i osjećajima.

5. Žao mi je/ oprosti.

Dječaci trebaju čuti svoje roditelje kako se ispričavaju kada kažu nešto što nisu mislili ili kada izraze frustraciju na loš način. Vaše dijete će vas oponašati, vi ste mu uzor po kojem se vodi. Ako prepoznate kada ste prešli granicu i ispričate se za učinjeno ili rečeno – i vaše dijete će naučiti isto.

6. Greške se događaju.

Ovo uči dijete da je u redu pokušati i ne uspjeti. Tako učimo, a savršenstvo nije cilj. I kada se dogode trebamo im predočiti da ako naučimo nešto iz te pogreške da su to zapravo lekcije, a lekcije nas prave mudrijima i iskusnijima. Umjesto da se fokusiramo na pogreške kao takve, možemo ih naučiti preuzeti odgovornost i naučiti, naprimjer, gdje su papirnate krpe da očistimo iza sebe vodu koju si prolio i sljedeći put čašu stavljamo na sigurnijem mjestu na stolu.

7. U redu je plakati.

Dječak mora znati da svi mi imamo emocije, uključujući sreću i tugu, ljutnju i strah, a ponekad neke od naših emocija izazivaju i potrebu za plakanjem. I to je u redu! To je normalno i prirodno i način da nam pomogne da se osjećamo bolje.

8. Ponosan/na sam na tebe.

Ovu frazu treba čuti svaki dječak. Nije bitan izbor vaših riječi. Ono što je bitno je kako izražavate ponos prema svom sinu, za njegovu osobnost, kakav god da je. On želi da vas učini ponosnim toliko da će nastavljati pokušavati u tome kroz cijeli život, osim ako ne osjeti da nije prihvaćen i ne odustane od truda.

9. Uvijek ću biti tu za tebe.

Ovo nije fizičko obećanje. Znači više od toga, a malo dijete možda još neće razumjeti, ali će se sjetiti da ste to rekli. To je izjava o psihološkoj sigurnosti. Bez obzira na dinamiku između roditelja ili uvjete života, ako to kažete, zaista mislite i držite se tih riječi.

10. Volim te (bez obzira na sve).

Recite i pokažite ovo. Možda to često govorite i mislite da je prihvaćeno i shvaćeno od strane djeteta. Ipak, djeca mogu sumnjati u ljubav roditelja kada smatraju ili znaju da su prešli granicu, prekršili pravilo ili “nisu uspjeli” ispuniti vaša očekivanja. Dakle, kada roditelj treba provesti posljedicu za ponašanje djeteta, od ključne je važnosti reći zašto postoji posljedica (da se zaštiti, spriječi itd.) i da njegovo ponašanje ili izbor ne mijenja vašu ljubav prema njemu te to nema nikakve veze s njim samim, nego s njegovim ponašanjem. Dosta često znaju pomiješati da ono što rade definira njih same, pa ćete tako često čuti od djece da govore pogrdne riječi o sebi. “Tu sam” i “volim te bez obzira na sve” su ključne fraze.

Iako su riječi male, njihov utjecaj je izuzetno važan. Otisak djetinjstva prenosi se na to kako naši sinovi osjećaju sebe i komuniciraju s drugima u odrasloj dobi. Njihovo samopouzdanje utjecat će na sve, od njihovih veza i karijera do njihove sposobnosti suočavanja s izazovima i donošenja zdravih odluka u životu.

Fotografije: unsplash.com

Objava 10 stvari koje svaki dječak treba čuti od svojih roditelja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ja sam stručnjak koji radi s drugim mamama i bebama i znam odgovor na ovo pitanje.

Ali ja sam i mama koja je prošla kroz vlastito iskustvo otkrivanja što su moje bebe trebale – i da, i dan danas još uvijek otkrivam što moja djeca trebaju i kako im to mogu dati na najbolji mogući način.

Ovu kolumnu pišem iz obje uloge –  one koja je najveći zagovaratelj onog što bebe trebaju, ali i one koja je o tome intenzivno učila uz puno pokušaja i pogrešaka, što nije bio nimalo jednostavan put.

Vratit ću se koju godinu unazad, kada smo moj muž i ja dočekivali svoje prvo dijete. Ništa mi nije bilo jasno, predala sam se u ruke sudbini i zdravstvenom sustavu i nakon poroda ostala sama i uplakana kroz duži vremenski period. Iščitala sam more knjiga koje su mi govorile o tome kako stvari trebaju izgledati za dijete, istovremeno usmjeravajući muža kad radi krivo (jer tako sam pročitala u knjigama) i plačući spoznajući što je sve meni nedostajalo kroz moje odrastanje.

Dobivala sam poruke izvana da trebam znati kako se to sve radi, a nisam znala. Kako sam i mogla znati?

Imala sam ispred sebe najljepšu bebu na svijetu koja nije spavala, ranjavala me dok doji i stalno je željela da se nosi. Kakav vražji roditeljski instinkt može pomoći u takvom kaosu?

S druge strane ja sam bila ona koja je bila pogubljena, bez kontakta sa samom sobom i sa životom i tražeći odgovor od drugih. Knjige su bile spas, tamo su stručnjaci govorili što bebama treba da napreduju, čak i kad nisu davali konkretne savjete (što je mog muža posebno izluđivalo).

Vratit ću se i koje desetljeće unatrag. Prije punih 40 godina ja sam bila mala beba koja je rasla i razvijala se u trbuhu moje mame. Bila sam očekivana i željena, ali na Zemlji je tada vladala manija ukalupljivanja djece u okvire koje odgovaraju kulturi i zajednici.

Bebe su se rađale u određenim diktiranim uvjetima, bile su odvajane od mama i nadohranjivane adaptiranim mlijekom, ženama se govorilo da puste bebe da se isplaču kako bi ojačale pluća i uspavljivane same kako bi se naučile samostalnosti i samodostatnosti. Na svakoj stepenici toga puta minimiziralo se bebino iskustvo i ono što beba treba.

To smo bili mi, te bebe.

Dok samo ovo pišem, osjećam stiskanje u grudima i dah mi zapinje u grlu. A vi, kako ste dok ovo čitate? Je li ovo dio i vaše priče, zvuči li poznato?

Ako vas ova priča igdje bar imalo žulja, ostanite sa mnom, ispričat ću je do kraja kako spada. Želim vam donijeti razumijevanje i podršku do kraja ovih redaka.

Pa onda, što bebi treba?

Bebi treba da znamo da je ona drugačija od djece koja su starija od prvih 18 mjeseci, 3 godine, predškolaraca. Naše bebe se rađaju puno ranije nego su zaista spremne za samostalan život. Do barem prvih 18 mjeseci života one i dalje traže da ih opskrbimo iskustvima koja oponašaju život u maternici.

Treba im da se rađaju u svom tempu, na podržavajući i miran način koji prati njihove potrebe, da ih nikad ne odvajamo od njihovih mama, da im dajemo svu ljubav i nježnost otpočetka.

Treba im da ih nosimo uz toplinu svoga tijela, da ih hranimo kad zatraže, da im dajemo prisutan i potpun kontakt, da prepoznajemo njihovo nezadovoljstvo i reagiramo na vrijeme, da ih čujemo, vidimo, osjetimo, doživimo, uvažimo, dočekamo sa svime što prolaze i osjećaju.

Treba im neometan, stalan kontakt s mamom i tatom, koji su podržani od strane zajednice i od strane svojih najbližih ljudi, koji toplo i brižno namiruju odnos uz preciznu refleksiju bebinih ekspresija.

Treba im stalna bliskost drugih da nauče kako se diše, kako se komunicira, kako se igra, kako se stvari događaju na način kako treba jer su ljudi oko njih podržavajući i reaktivni na njihove potrebe i uče ih da je svijet dobro i sigurno mjesto za život.

Treba im da im zaželimo najtopliju i najnježniju dobrodošlicu sa svime time s čime dolaze na ovaj svijet.

Te bebe nismo bili mi.

Koliko je onda ludo za očekivati da znamo kako se ophoditi sa svojim bebama, kad su naša iskustva bila takva da nas se utišavalo, odvajalo, isplakivalo, na silu prilagođavalo?

Dobili smo najbolje što smo mogli od svojih roditelja s obzirom na ono što su znali (i sami su i oni prošli svoja loša iskustva), ali puno puta nismo dobili ono što smo trebali.

Puno nas, koliko god dugo da smo roditelji, nije ni svjesno u kojem smo deficitu jer se pokušavamo ukalupiti u ono kako zajednica diktira kako bi roditeljstvo i odgajanje malih beba trebalo izgledati.

Želimo se prilagoditi onome kako nam govore da treba, ući u neke okvire, odgajati iz savjeta drugih, odvajajući se od svoje intuicije i vlastite mudrosti pa se dodatno krivimo kad svako malo nešto krivo odradimo. Dodatno, postaje nam normalno biti opterećeni, u stresu, anksiozni i bolesni, kao da smo nečime to zaslužili.

To nije normalno i posljedica je onoga što nam se dogodilo kad smo sami bili bebe koje nisu imale ono što su trebale.

Bebe su nekad bile odgajane u velikim zajednicama gdje su stvari funkcionirale na drugačiji način od onoga kako su danas. Puno odraslih je bilo uključeno u odgoj malenih što je značilo da umorni roditelj ima mogućnost odmoriti i predahnuti.

Danas smo više nego ikad odvojeni od svojih starih, ne odrastamo u velikim zajednicama i najčešće sami skrbimo za svoju djecu bez imalo adekvatne podrške. A ipak to da imamo svoje pleme je ostao i dalje dio našeg genetskog koda – to je ono što danas trebamo kao roditelji svojih beba. To, i priliku da brusimo svoje vještine kroz iskustvo bivanja s djecom – kako ih razumjeti, kako komunicirati, kako im biti sve što od nas očekuju. I veliki je to zadatak, zasigurno najveći koji ćemo ikada imati.

Pa kako se onda odgajaju bebe?

Stvarajući prostor i vrijeme da sebe iscijelimo. Da si stvorimo novo gnijezdo unutar sebe samih gdje ćemo nahraniti sve one potrebe koje nismo imali zadovoljene kad smo sami bili bebe. To je ono što nam naša djeca donose – priliku da sami sebe zaliječimo i namirimo dok odgajamo njih.

Time dolazimo natrag u kontakt sa samima sobom i vlastitim potrebama. Tako možemo graditi sigurnost unutar sebe koju želimo donijeti i svojoj bebi. Tako stvaramo nove, bolje temelje i sebi i svojoj djeci od koje ćemo dugoročno svi profitirati.

A kako se to radi?

Najbolje i najlakše u kontaktu s drugima koji će nam moći pružiti nova iskustva povezanosti, podrške, ljubavi, dobrodošlice, uvaženosti i saslušanosti kakav nam hrani dušu i tijelo.

Puno puta će to biti vraćanje svom partneru, poziv dobroj prijateljici, odlazak po zagrljaj kod mame, sestre, neke druge drage duše koja njeguje, što uključuje i duše naših kućnih ljubimaca koji su najstrpljiviji koregulatori loših stanja. Takva praksa će uvijek nahraniti umorno tijelo i um.

Nekad će to biti odlazak na mjesta gdje se skupljaju drugi nama slični pojedinci u istom kaosu života, bilo da je to dječji park ili grupa podrške za mame, gdje će sigurno uvijek biti nekoga tko prolazi kroz slično iskustvo i apsolutno i bezrezervno razumije.

A ponekad će to biti i terapeut koji može biti svjesna prisutnost i dobro ogledalo za sve ono što nam se događa i koji nas podržava s namjerom da u tom ogledalu vidimo i rješenje za kojim tragamo, a koje se krije unutar nas samih.

A za dodatni dio, može pomoći sljedeća praksa, kada zapnemo u čitanju znakova koje nam beba šalje, a koja nisu odgovori na pitanja poput „što ne valja sa mnom“ niti „što ne valja s mojim djetetom“.

Kada ispred sebe imaš bebu i pogubljena si u šumovima informacija izvana, zastani na trenutak, uspori, udahni-izdahni.

I promisli…

Što je meni trebalo kad sam bila beba kao što je sada moja beba?

Kako su onda postupali sa mnom i kakav mi je to osjećaj bio?

Što mi je trebalo umjesto toga?

Što mi treba sada kad se nalazim u sličnom stanju kao moje dijete?

To je put u znanje koje nosiš unutar sebe, u tvoju majčinsku mudrost i intuiciju.

I to je put na kojem sam i ja svaki dan nanovo, kao na početku ove priče.

Najveća razlika je što imam novu perspektivu koja u fokus stavlja bebinu svjesnost i osjećanje svijeta oko sebe čime mene kao njegovu majku i nju, bebu, stavlja u ravnopravnu komunikaciju kojom se otvara portal.

Kroz taj portal razvijam duboko poštovanje prema svetosti i magiji života koji dolazi s dolaskom bebe na ovaj planet. A kroz to mi donosi i najdublje učenje o životu samom – meni sada odrasloj ženi, i dijelu mene koji je i dalje vrlo živ, a koji se prisjeća kako je to biti beba.

Fotografije: unsplash.com, arhiva autorice

Objava kako se odgajaju bebe? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

…koliko puta ste čule ovu rečenicu? Ili još bolje pitanje – koliko puta ste ju SAME izgovorile? Prva dižem ruku, priznajem da jesam i to – nebrojeno puta! Nedavno sam bila na jednoj večeri u društvu desetak mama. Same. Bez djece i muževa. Treba se opustit – to smo si rekle. Ali naravno, kako to obično biva, pričalo se o djeci većinu vremena iako smo se dogovorile da je to zabranjena tema.

Spoznaš u tim razgovorima puno toga. Ono što mi je zapelo u uhu je bila rečenica, koju sam i sama izgovarala, a ide ovako “S prvim djetetom pogriješila sam…” i onda krene nabrajanje. U jednom trenutku sam zastala, utišala sve glasove oko sebe i čula svoj unutarnji “Ma nisam ja ništa pogriješila! Radila sam u svakom trenutku najbolje kako sam mogla i znala!” Izgovorila sam to i na glas.

Pogledale smo se nas par i nastavila sam: “Pa je li moguće da si i tu same predbacujemo? Kako smo mogle pogriješiti ako smo radile najbolje što smo mogle i s najboljom namjerom? U novonastaloj ulozi, koju prolazimo po prvi puta u životu, milijuni savjeta su stizali, milijune smo ih pročitale, trudile se, nespavale, odricale da bi same sebe posrale rečenicom koju počinjemo – pogriješila sam!” Stvarno mi nije jasno KAKO uspijemo same sebi podmetnuti nogu?

Je li to zato što smo navikle da kritika može stići iza svakog ugla, pa onda bolje da odmah same sebe udarimo ispod pasa i po mogućnosti se za to ispričamo cijelom svijetu?

Uvjerena sam da je to sve na nekoj podsvjesnoj razini. Moram priznati da nisam to na taj način ni sama osvijestila do tog trenutka, kada smo se samo nadovezivale “Ma i ja sam pogriješila… I ja sam isto pogriješila…” Sve smo pogriješile, a svima su djeca sretna, zdrava i živa. Zamislite to. Šta bi tek bilo da nismo griješile… Bismo li uz tu istu sretnu, zdravu i živu djecu i mi bile sretnije, opuštenije, neopterećenije? Apsolutno da! Ali – nismo znale jer smo uz nesigurnost i iskustvo bile prestroge prema sebi.

Moram priznati da sam se puno češće propitkivala i analizirala kroz korake, nego što sam se potapšala po ramenu i rekla “Ma bravo!”.

Ili još bolje – samu sebe zagrlila. Imala bih puno veći mir unutar sebe da jesam. Imala bih i puno više ljubavi prema sebi da jesam. Ali – nisam. Spoznaju koju sam te večeri osjetila, uhvatila sam za ruku kao pravu prijateljicu. Ostaje ona ovdje sa mnom, u meni. To jesam. Na to sam ponosna. Ponosna jer sam osjetila da su i druge mame tu istu spoznaju uhvatile za ruku i barem zbog tog saznanja, otišle mirnije svojim domovima. Mirnije i samopouzdanije.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marko & Ivana (@fitkapule)

Lakoća odgajanja drugog, trećeg, četvrtog djeteta leži upravo u iskustvu. U ničem više. Dakako, ovo sve govorim ukoliko su djeca dobrog zdravstvenog stanja, te je njihov fizički i psihički razvoj u granicama normalnog. Samo kada osvijestimo taj iskustveni proces, koji prolazimo kroz različite faze naših života, i kada si dopustimo opustiti se, osvrnuti i razumjeti što smo sve prošli da bi do neke točke došli, samopouzdanje i mir eksplicitno rastu. I to je ono što je divno.

Nisam ja ništa pogriješila. Nisi ni ti.

Ne možemo griješiti ako radimo svim srcem najbolje što možemo. Možemo napraviti drugačije, možemo reagirati drugačije,
možemo procesuirati drugačije. Ali dokle god to ispred nas raste i razvija se u pozitivnom smjeru – do tada sigurno nismo pogriješile! Osvještavanjem ovakvih spoznaja i dijeleći ga s drugima, naglas i javno, pružamo ruku jedni drugima. Uvjerena sam da i ti meni možeš ispričati nešto. Slušam te i pružam ti ruku.

Fotografija: pexels.com

Objava s prvim djetetom pogriješila sam… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zvuči li i tebi riječ «odgoj» negativno?

Otkad sam i sama majka puno aktivnije razmišljam o konceptu odgoja. Puno je savjeta o odgoju. Puno je teorija o odgoju. Puno je tehnika i stilova u odgoju. Puno je toga što bi majke mogle ili trebale. Puno je odgovornosti na nama kad je tema odgoj.

Odgoj je nešto što se vrlo često pripisuje nama majkama i ženama kao urođena sposobnost. TO je ono što se očekuje da znaš u trenutku kada postaneš majka.

To je ono u čemu muškarci i tate također imaju važnu ulogu. To je ono što društvo smatra i svojom odgovornošću. To je ono i što sustav kreira. To je ono što je dijelom odgojno-obrazovnih ustanova. To je ono što nekome nedostaje. To je ono što netko vidno kultiviran ima. To je ono što uredna, pristojna i ugodna djeca nose od doma. To je cilj roditeljstva. To je cilj napredovanja. To je cilj.

No, zvuči nekako loše. Odgoj. Kao da ima dozu negativnosti. Kao da podrazumijeva kresanje krila. Kao da u svojoj srži hrvatske, balkanske, riječi ima malo kazne, malo posramljivanja i malo osjećaja krivnje. Kao da mu nedostaje nešto. Kao da u svojoj srži, ova naša riječ, ima nešto što treba popraviti, ispraviti, preobličiti.

Kao da ovaj naš „odgoj“ čeka da nešto zezneš pa da te odgoji.

Odgoj, po svojoj definiciji u hrvatskoj enciklopediji, jest proces izgrađivanja, oblikovanja i razvijanja čovjeka.

Suhoparno. Dosadno. Bez duše. Šuplje.

S druge strane na primjer, na francuski, kaže se élever ili éduquer, na talijanski je to crescere ili educare, na engleski to raise ili to bring up.

Zvuči li bolje? Što ovi pojmovi imaju u korijenu riječi, a da naš kruti odgoj, hmm, jezik nema? Podizanje. Uzdizanje. Educiranje. Rast. Prelaženje na novu razinu. Ili vodstvo prema novoj razini.

Osjećam da ovi koncepti imaju u svojoj srži dijete kao vođu procesa, dijete u centru, a ne dječje ponašanje ili pogreške. Zapravo, ovi koncepti pogleda na dijete imaju dva smjera: rasti (podići) i razvijati (educirati). Temeljne ideje nastavka stvaranja novog bića, podržavanja ljudskog uma, poticanja rasta i razvoja, fizičkog i psihičkog, spoznajnog, emocionalnog, kompleksnog i kompletnog.

Ima li, onda, naša riječ „odgoj“ istu dvojakost u sebi? Može li naša jedna riječ sadržavati dva koncepta?

Kao da ni mi nismo baš sigurni, pa imamo odgojno-obrazovne ustanove, imamo disciplinske mjere, a imamo pravilno poticanje.

Odgajaju li onda roditelji, napose majke, djecu?
Ili ih podižu?
Ili ih potiču?
Ili ih razvijaju?
Ili rastu zajedno s njima?

Je li onda, odgoj, kao riječ, dodatan teret majčinstvu? Treba li nam još jedan u nizu tereta u dovoljno teretnoj ulozi?

A što je s društvom, sustavom i njihovim sudjelovanjem u odgoju? Hoće li i oni promijeniti koncept i ugledati se na zapad? Treba li nam nova riječ u moru riječi da opišemo što bi trebalo raditi i u kojem smjeru ići.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Lucia Paula Deranja | tvoja saveznica za poticanje razvoja (@razvojniputokaz)

Bilo kako bilo. Djela, a ne riječi. Zar ne?

Ja biram u ovoj opciji rast kao nit vodilju. Rastem. Rastem s njima. Oni rastu sa mnom, uz mene i prema meni. Rastemo. Mijenjamo. Postižemo. Potičemo.

A što ti biraš?

dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?

Foto: pexels.com

Objava što je to tako negativno u odgoju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.