Zašto je važno biti primjer djeci?

Hm… imam jedan jako dobar primjer na ovu temu, možda čak više. Kad sam bila mala, moj tata mi je govorio s oštrim glasom “Ne smiješ pušiti cigarete” s cigaretom u ruci.

Sjećam se da sam imala 5 godina i bilo mi je jako čudno takvo ponašanje, pa sam ga pitala: “Ok, a zašto ti pušiš?”. Brzo sam dobila odgovor: “Jer ja sam odrastao i mogu.” Onda sam pitala: “Znači, kad ja narastem, ja ću moći?”. Dobila sam čudan pogled, čak i s prijekorom. Pa još jedan odgovor: “Ja ih pušim da ih uništim, da ne postoje dok ti narasteš.” Ni tada nisam dobila odgovor, ali sam i dalje gledala kako i moj otac i moja majka slasno puše cigarete.

Drugi primjer “djeca ne slušaju što pričamo, nego gledaju što radimo” –  iz mog vrtićkog doba. Kada je teta govorila da ne smijemo govoriti ružno o nikome, jer je to najgore što možemo učiniti, isti je dan dok sam crtala crtež i čekala da me moji skupe iz vrtića, ta ista teta s jednom mamom pričala ružne stvari o drugoj… Šok…zaista sam doživjela šok. Nisam imala snage pitati nju, pa sam pitala svoju mamu: “Mama, zašto je to teta napravila?”. Moja majka valjda nije bila spremna na to pitanje ili je bila u čudu, pa mi je samo kratko odgovorila: “Marijana, kad odrasteš, shvatit ćeš.”.

Bila je u pravu. Te neke situacije u životu su me natjerale da upišem filozofski fakultet, smjer pedagogija, na kojem smo učili i etiku, i sociologiju, i filozofiju… Dobila sam možda i prije odgovor od moje razrednice iz srednje škole, koja je bila dama i koja se zaista brinula da nas pripremi za sljedeći period života, ne samo o gradivu koje je morala predavati.

Sjećam se, na jednom je razrednom satu rekla kako mi ljude s kojima se družimo biramo njuhom, a tako ćemo izabrati i partnera. A sve informacije koje dobivamo preko ušiju, trebamo procesuirati i izvagati, jer jedino nas njuh neće prevariti.

Tada sam se sjetila dima cigarete dok su moji pušili i parfema koji je imala moja teta iz vrtića… Hm, postalo je zanimljivo.

Tek sam na faksu pronašla dublji odgovor na ova pitanja. Ljudi žele sebe opravdati, ljudi ne mogu dati nešto što sami nisu… ta su otkrića bila za mene nešto veliko.

A već kad sam učila predmet pedagogiju i kad sam imala praksu u vrtiću i  u školi, shvatila sam koliko toga trebamo zapravo učiti preko GLEDANJA, a ne preko govora.

Predmet psihologija mi je sve to potvrdio. Divna profesorica koja nas je učila o prenatalnoj fazi objasnila nam je cijeli proces stvaranja trauma, otpora da ih se riješimo, pričanja nove priče kako bismo postali novi mi… ti su mi koncepti zaista i danas primjenjivi u roditeljstvu.

Doma kod nas, rijetko se kada neki razgovor završi na monologu, to su zapravo dugi dijalozi, ponekad čak niti ja ni suprug nemamo odgovor na pitanje, pa potražimo pomoć od dodatne literature. Ali zapravo, najveći dio odgoja naše djece je kroz primjere. I to najbolje vidim kad izađemo negdje; zapravo, oni nas kopiraju doslovno do određene dobi (do 7 godina), jer kad dođe socijalizacija u školi i kad “cesta” nastupi na scenu, možemo se samo pozvati na temelje koje smo do 5. godine učvrstili prilikom pokazanog ponašanja…

Budite primjer koji govori, a ne govorite o primjerima djeci.

Tata, hvala na lekciji.

Foto:unsplash.com

Objava djeca ne slušaju što pričamo – gledaju što radimo! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zvuči li i tebi riječ «odgoj» negativno?

Otkad sam i sama majka puno aktivnije razmišljam o konceptu odgoja. Puno je savjeta o odgoju. Puno je teorija o odgoju. Puno je tehnika i stilova u odgoju. Puno je toga što bi majke mogle ili trebale. Puno je odgovornosti na nama kad je tema odgoj.

Odgoj je nešto što se vrlo često pripisuje nama majkama i ženama kao urođena sposobnost. TO je ono što se očekuje da znaš u trenutku kada postaneš majka.

To je ono u čemu muškarci i tate također imaju važnu ulogu. To je ono što društvo smatra i svojom odgovornošću. To je ono i što sustav kreira. To je ono što je dijelom odgojno-obrazovnih ustanova. To je ono što nekome nedostaje. To je ono što netko vidno kultiviran ima. To je ono što uredna, pristojna i ugodna djeca nose od doma. To je cilj roditeljstva. To je cilj napredovanja. To je cilj.

No, zvuči nekako loše. Odgoj. Kao da ima dozu negativnosti. Kao da podrazumijeva kresanje krila. Kao da u svojoj srži hrvatske, balkanske, riječi ima malo kazne, malo posramljivanja i malo osjećaja krivnje. Kao da mu nedostaje nešto. Kao da u svojoj srži, ova naša riječ, ima nešto što treba popraviti, ispraviti, preobličiti.

Kao da ovaj naš „odgoj“ čeka da nešto zezneš pa da te odgoji.

Odgoj, po svojoj definiciji u hrvatskoj enciklopediji, jest proces izgrađivanja, oblikovanja i razvijanja čovjeka.

Suhoparno. Dosadno. Bez duše. Šuplje.

S druge strane na primjer, na francuski, kaže se élever ili éduquer, na talijanski je to crescere ili educare, na engleski to raise ili to bring up.

Zvuči li bolje? Što ovi pojmovi imaju u korijenu riječi, a da naš kruti odgoj, hmm, jezik nema? Podizanje. Uzdizanje. Educiranje. Rast. Prelaženje na novu razinu. Ili vodstvo prema novoj razini.

Osjećam da ovi koncepti imaju u svojoj srži dijete kao vođu procesa, dijete u centru, a ne dječje ponašanje ili pogreške. Zapravo, ovi koncepti pogleda na dijete imaju dva smjera: rasti (podići) i razvijati (educirati). Temeljne ideje nastavka stvaranja novog bića, podržavanja ljudskog uma, poticanja rasta i razvoja, fizičkog i psihičkog, spoznajnog, emocionalnog, kompleksnog i kompletnog.

Ima li, onda, naša riječ „odgoj“ istu dvojakost u sebi? Može li naša jedna riječ sadržavati dva koncepta?

Kao da ni mi nismo baš sigurni, pa imamo odgojno-obrazovne ustanove, imamo disciplinske mjere, a imamo pravilno poticanje.

Odgajaju li onda roditelji, napose majke, djecu?
Ili ih podižu?
Ili ih potiču?
Ili ih razvijaju?
Ili rastu zajedno s njima?

Je li onda, odgoj, kao riječ, dodatan teret majčinstvu? Treba li nam još jedan u nizu tereta u dovoljno teretnoj ulozi?

A što je s društvom, sustavom i njihovim sudjelovanjem u odgoju? Hoće li i oni promijeniti koncept i ugledati se na zapad? Treba li nam nova riječ u moru riječi da opišemo što bi trebalo raditi i u kojem smjeru ići.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Lucia Paula Deranja | tvoja saveznica za poticanje razvoja (@razvojniputokaz)

Bilo kako bilo. Djela, a ne riječi. Zar ne?

Ja biram u ovoj opciji rast kao nit vodilju. Rastem. Rastem s njima. Oni rastu sa mnom, uz mene i prema meni. Rastemo. Mijenjamo. Postižemo. Potičemo.

A što ti biraš?

dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?

Foto: pexels.com

Objava što je to tako negativno u odgoju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Bit ćeš u kazni ako to napraviš”,  “Vrati to, ići ćeš u kaznu”, “Ne viči, ići ćeš u kaznu” – prepoznajete li sebe u ovim rečenicama?

Kazna! Kakva riječ! Uh…

Neću reći da kao diplomirani pedagog, učiteljica razredne nastave i mama, nisam nikada upotrijebila kaznu – jesam i nimalo se ne ponosim time!

A sad ću vam reći zašto.

Kada smo u školi u kojoj sam radila imali edukaciju iz psihologije, psihologinja nam je rekla kako udaljiti učenika od razreda ukoliko je nešto pogriješio, dati mu zabranu da ne radi tjelesni ili ga staviti u kut, ne rješava problem nego stvara duboku frustraciju djetetu! Tada sam bila mlada mama i to me je jako potreslo jer sam već jedan put poslala u kaznu svoga sina koji je napravio nešto što nije smio.

Od tad sam krenula istraživati, čitati literaturu i blogove, slušati savjetnike za odgoj. U tom istraživanju pronašla sam tehniku koja priprema djecu za sljedeću razinu života. Uz pomoć te tehnike roditelje se uči kako postaviti jasne granice, iskomunicirati što je prihvatljivo, a što je neprihvatljivo ponašanje. Nauče se i kako nakon tri upozorenja djetetu trebaju dati do znanja kako će dobiti POSLJEDICU. To možemo usporediti sa situacijom u kojoj bi odrasli dobili upozorenje ako bi ih policija zaustavila zbog odvezanog remena, dali im kaznu te ako tu istu kaznu ne plate, sljedeća posljedica je oduzimanje vozačke.

Posljedica je nama promijenila život. Iz početka nismo znali kako bi zaista trebali upotrebljavati ovaj pristup. Postavljala sam nerealne posljedice koje ni sama ne bih mogla ispuniti. Na primjer, jedna od posljedica je bila ne jesti slatko 5 dana. Ovo je mene frustriralo, a kako ne bi i dijete.

A sada ću vam objasniti o čemu je točno riječ i kako to možete primijeniti?

1. Prvi korak je da kao obitelj dogovorite ZAJEDNO granice ponašanja.

2. Što je dozvoljeno ponašanje i što nije dozvoljeno. Ovdje NEMA ODSTUPANJA. Lako se možete poskliznuti ako jednom kažete OK, pa nema veze. Dijete će izgubiti autoritet i neće vam vjerovati, a to nimalo ne želite.

3. Kada se dijete počne ponašati suprotno od dogovorenih pravila, upozorite ga PRVI PUT, bez uvreda, bez prijetnji, bez ičega što ga može uvrijediti. Sa smirenim tonom: „ Ovo ponašanje je nedopušteno i sljedeći put ćeš za njega dobiti posljedicu“, koju mu odmah objasnite.

4. Kada dijete prekrši taj dogovor, a vjerujte hoće, jer na početku ispituje granice, sa smirenim tonom dođite do njega, čučnite ispred, gledajte ga u oči i recite mu: “Ovo ponašanje je nedopušteno, upozorila sam te, sad ćeš dobiti posljedicu” (saopćite posljedicu) i zatražite od njega da to ponovi. Tko je prekršio dogovor, čekajte od njega da odgovori, tko je zaslužan što si dobio posljedicu: čekajte da kaže da je ono samo.

S ovim mu dajete jasno do znanja da je sam odgovoran za trenutnu situaciju, ali mu postaje jasno i da ako ne bude poštovao zajedno dogovorena pravila u budućnosti, za to će snositi posljedice. I u školi, u kući, na cesti i u društvu.

Budite spremni na izljev emocija. Ovdje ne mislim na dječje emocije, nego vaše… Koliko puta sam htjela odustati dok sam gledala kako se muče i lome… ali sada znam zašto sam ustrajala. Zato što živimo život koji je u skladu sa onim što dajemo: ljubav, razumijevanje, posvećenost i prisutnost.

Objava zašto kazne ne funkcioniraju i što napraviti kako bi nas dijete sljedeći put poslušalo? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.”

Kada bi barem bilo istinito da se sjećamo samo onoga lijepog, ugodnog, sretnog. Kada bi to posebno bilo u odnosu na našu djecu i na roditeljstvo – sve one dane i trenutke u kojima je iskonski divno i neproblematično. Možda bi to u isto vrijeme značilo da neki od nas ne bi imali više od nekoliko takvih trenutaka, možda bi to značilo da bi mozak uspio napraviti još veću zabludu i pojačati lijepa iskustva.

No nije važno što bi bilo kada bi bilo, važno je ono što zapravo jest.

Kada se prisjetim čega sam se bojala, ili barem brinula oko, prije nego sam postala mama bile su to one stvari svima negdje spomenute, pročitane, rečene: kako ću roditi, hoću li moći dojiti, hoće li mi dijete spavati i naravno najvažnije hoće li biti zdravo i napredovati…

Ono što se nikada nisam brinula prije nego je naša prva kćer došla na svijet je bilo kako ću se osjećati i kako će moje vlastite emocije utjecati na moje dijete i na naš odnos.

Nisam mislila da ću biti jedna od onih koja će napraviti bezbroj pogrešaka, da, puno pogrešaka, ali ne toliko koliko u stvarnosti jesam. I nisam ni u najluđem snu mogla zamisliti koliko će mi vlastito dijete biti ogledalo i okidač za sve ono što je u meni ostalo potisnuto, neprobavljeno, neriješeno, bolno.

Zašto bih uostalom? Oduvijek sam mislila kako sam prosječna žena i osoba, sposobna, pametna (u granicama normalnog), obrazovana i s mogućnostima da nađem odgovor na pitanja i nedoumice oko kojih nisam znala puno ili uopće išta. Ali prije nego postanemo roditelji, ili u ženinom slučaju majke, zapravo ne znamo ništa o tome kakvi smo roditelji. Možda se educiramo, čitamo, pitamo, opredjeljujemo, možda si i govorimo rečenice kao: “Ja sigurno neću kako su mene odgajali”, ili “Ja ću biti bolja/bolji od mojih roditelja” i slično. Ali prije nego dok dođemo do tog trenutka ne možemo ništa.

Ono što je mene uistinu ostavilo mobiliziranu veliki dio godina bila je moja nemogućnost da sebi budem sve potrebno i da u isto vrijeme drugome mogu biti mama sa svime što uistinu ta uloga nosi.

Sjećam se trenutka kada sam svojoj šogorici nakon nekoliko mjeseci majčinstva rekla kako mi najteže pada biti uz moje uplakano dijete. Nisam mogla nikome, možda ni sebi, opisati intenzitet osjećaja koji su se u meni javljali svaki put kada je plakala, a da se razumijemo nije bila plačljivo dijete čak ni kao beba. Ali svaki plač za mene je bio okidač. Tek ću mnogo mnogo godina kasnije razumjeti pozadinu toga, pozadinu vlastitih neiskazanih osjećaja vezanih za plakanje.

Bit će mi potrebno mnogo godina i emocionalnih trenutaka, oluja vlastitih trauma i jedan burnout da shvatim da sam došla do zida. U tom trenutku bit ću mama ne jednom djetetu već njih troje.

Ali bit će to jedan od najvažnijih trenutaka u mojem roditeljstvu, ako ne i najvažnijih od svih: da spoznam da unatoč svim vrlinama, snagama, sposobnostima nisam dostatna sebi biti ono što se trudim biti svojoj djeci – pa ako nisam to sebi onda nije čudo da padam konstantno na ispitu da to budem i njima. I onda kada padam na tom važnom životnom ispitu zapravo se konstantno vrtim u krug grižnje savjesti i poraza, a suprotnom tome treba mi ljubav, suosjećanje i podrška.

Ono što me je dovelo do tog trenutka spoznaje bio je put svega onoga za što sam prirodno i intuitivno osjećala da nije dobro u odnosu na moju djecu, pa i mog partnera, ali ono što me je kočilo da si to priznam bio je sram i tabu povezan s “negativnim” emocijama.

Mislim da je velika većina nas odrasla sa spoznajom da postoje dobre i loše emocije: one koje su poželjne kao sreća, radost, ljubav, empatija…i one koje nikako ne trebamo: ljutnja, tuga, bijes, ljubomora….I tako se ono što se gledalo kao “dobro” promicalo, a ono što je bilo “loše” potiskivalo, branilo, distrahiralo, ponižavalo. I ponovno, trebat će mi dugi niz godina da shvatim da sve to što je u nama povezano, nije ničija krivnja. U trenutku kada sam prije 3 godine potražila stručnu pomoć znala sam dovoljno o traumama, psihi i dječjem razvoju, da sam znala da ono što u meni dolazi kao ljutnja i bijes, frustracija i nemoć i koje iskazujem vikanjem, prijetnjama i emocionalnim manipulacijama, nije nečija krivnja nego manjak istih onih podrški i sposobnosti o kojima sam ranije pričala.

Svi mi nosimo traume. Divni Gabor Mate traume dijeli u “velike T” i “male t “- one velike su vidljive i svima jasne: rat, potresi, gubitak voljene osobe, zlostavljanje, itd., ali one male t su nekada nejasne i neopipljive, a zapravo puno više prisutne u našem odrastanju: nezadovoljene potrebe za pažnjom, prihvaćanjem, kritike, bulling u školi i slično.

Često upravo te male traume stvaraju male nevidljive ožiljke duboko u nama svima i gomilaju se s godinama.

Ja sam na primjer spoznala, a imam najdivnije roditelje na svijetu i veliku ljubav i zahvalu za to što jesam upravo njima pripisujem, da su moje vlastite potrebe za plakanjem i najviše ljutnjom bile potisnute jer su to bili nepoželjni osjećaji koje moji roditelji u sebi nisu mogli otpustiti jer ni njih nitko nije naučio niti im dopustio iskazivati ih kada su oni bili djeca. Nije se vrednovalo i dopuštalo  da ljutnju, bijes i suze iskažu i puste na prirodan i voljen način na površinu i van iz svog sustava. I onda kada nisam bila u stanju sebi pružiti potporu da se isplačem, da se ljutim ali ne u isto vrijeme to iskaljujem na drugima, da budim sa svojim frustracijama, a ne da u isto vrijeme kažnjavam, to se uvelike odražavalo na moj odnos(e), a onda i na daljnje izazove i probleme u odgoju moje djece.

Od prvog dana roditeljstva sam čitala, informirala se i primjenjivala povezujuće i nježne odgojne metode, znala sam što nije dobro i što može štetiti djetetovom psihološkom i emocionalnom razvoju, ali sam se često u isto vrijeme spoticala na to što ne bih trebala raditi ne znajući što zapravo umjesto toga mogu i trebam raditi. I mislim da tu često leži ključ i odgovor na pitanje zašto padamo na ispitu roditeljstva, zašto ova ili neka druga roditeljska filozofija ne daje željene rezultate: zato jer u isto vrijeme dok radimo sa svojom djecom i na odnosu s njima, moramo raditi na sebi i odnosu s nama samima. Ako ne možemo trpjeti dijete u tantrumu ili sama pojava suza u nama budi otpor ili iritaciju, onda je veći problem u nama samima.

Ako djetetu ne možemo reći “ne” na nježan način i u isto vrijeme vrednovati njegovu reakciju na naše postavljene granice, onda je problem u nama, ne u djetetu.

Ako nas dječje reakcije dovode do ludila ( što je naravno normalno) i u isto vrijeme mi ludimo na dijete jer nemamo kapacitet za vrednovanje vlastitog unutarnjeg djeteta onda je problem u nama, ne u djetetovoj reakciji…mogla bih nastaviti u nedogled.

Čitam u zadnje vrijeme kritike na nježno, povezujuće, demokratsko odgajanje djece jer se navodno takvim filozofijama i metodama odgajaju generacije sebičnjaka i dira me to jer mislim da nježno i povezujuće roditeljstvo koje uistinu gleda na dijete kao sposobnu jedinku koja je u svojoj srži neiskvarena i uvijek spremna na suradnju, jedino pravo. I vjerujem to zato jer vidim da to donosi najdivnije plodove: djecu koja su spremna surađivati, jedinke koje u kolektivu obitelji i izvan nje pokazuju empatiju, suradnju, mir i harmoniju. Ali, jer uvijek ima taj “ali”, to ne znači da u našem odnosu s djecom ne postoje granice, ne postoje sukobi i svađe, ne postoji cijela paleta osjećaja koji dolaze i prolaze, jer sve je to dio ljudskog bivanja, rasta i razvoja.

Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.

Moja najstarija kćer mi je nedavno u krevetu prije spavanja rekla kako se sjeća kako sam prije bila mama koja samo viče i koliko sam danas smirena i dobra. Pogodilo me i u isto vrijeme dirnulo njezino zapažanje. Bila sam mama koja je većinu vremena vikala i sankcionirala, mama koja je u izgubljenosti i očaju nekada koristila “time-out” i ostale disciplinarne metode, mama koja je konstantno bila u fight ili flight modu, mama koja nije mogla brinuti o drugima jer nisam znala brinuti o sebi.

Moja kćer je to zapažanje rekla nakon večeri u kojoj je naš najmlađi sin u navali bijesa počeo vikati i bacati stvari na pod. I dok je naša kćer gledala iz kuhinje njegovu reakciju na moje nježno postavljanje granice i provedbu istog, on je divljao, a ja sam ostala smirena brinući da se ne ozlijedi ili nešto razbije, krajem oka sam primijetila plastičnu času s vodom za koju sam posumnjala da bi mogla završiti s ostalim stvarima na podu, ali sam ocijenila da će šteta biti minimalna. Isto se pokazalo istinitim, on je odivljao i onda napustio sobu u suzama i tu je naša kćer ušla kao saveznik i na najdivniji nježan način pružila mu utjehu i ogledalo za ono što se u njemu odigralo – sve na moje vlastito divljenje. I onda je on smireno došao u sobu, sjeo u moje krilo i plakao i kada je to završilo ispričao mi se za prolivenu čašu vode. Naš sin ima 4 godine, kćer 10 i umjesto vikanja i kazne, mi koristimo prirodne posljedice, razgovor, granice, i odražavamo njihove osjećaje i držimo ih prisutnima u trenutku kada se osjećaj pojavi. Za mene nije važno kako se takav odgojni stil zove.

I da se nadovežem na ono kako postoje “dobri” i “loši” osjećaji – to je jedna velika laž, postoje samo osjećaji i svaki, ali baš svaki ima svoj razlog i ulogu za svaku jednaku. Prvi korak u mijenjanju toga je dopustiti sebi da osjećamo i budemo u našim osjećajima, a onda i našoj djeci da budu u tome s nama i mi ćemo onda polako biti sposobni biti u tome s njima.

Uz to trebamo jednom i zauvijek izbrisati zabludu o tome da postoje savršeni roditelji i da težimo biti “savršeni”…u čemu god.

Savršenstvo takve naravi ne postoji, postoji potreba da budemo dovoljno dobri, ili ako baš želite, najbolja verzija sebe i da tome težimo i u odnosu s našom djecom, ali jednako svjesni da griješimo i da ćemo nastaviti griješiti unatoč konstantnoj težnji suprotnom.

I to je dio toga da smo ljudi i da odgajamo druge ljude. Radeći na sebi nećemo spriječiti prenošenje malih trauma na vlastitu djecu, ali osvješćivanjem i radom na sebi, možemo ih umanjiti. Možda. Ono što bih nadodala i što svakodnevno svjedočim, je da takav način daje više mira, slobode i sretnih trenutaka – onih koje je uistinu vrijedno pamtiti.

Foto: pexels.com

Objava kako sam prestala biti mama koja samo viče? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije par dana, prisustvovala sam radionici za roditelje kroz koju smo razgovarali o odgoju djece. Goruća tema roditelja, gdje svatko od nas želi otkriti formulu za odgoj u uspješno, sretno, odraslo biće. Nastojali smo obuhvatiti ondašnji odgoj i pravila po kojima smo mi bili odgajani, zatim kako danas roditelji odgajaju djecu, obraditi koje su razlike između te dvije generacije i za kraj, otkriti izvor istine. Šalu na stranu, zaista je bilo terapeutski zaviriti u sebe, vratiti se u doba kada smo bili djeca i preslikati ondašnje u današnje vrijeme, te uvidjeti razliku.

odgoj nekada i odgoj danas, neusporediv je

Nisam sigurna odakle bih započela jer puno misli mi se mota po glavi, pa ću krenuti kao što smo i na radionici – ondašnji odgoj i povratak u djetinjstvo. Neovisno o različitostima odgoja naših roditelja, zaključili smo jedno – ono nekada i ovo danas, zaista je neusporedivo. Toliko različit pristup djetetu, načinu komunikacije, discipline, odgoja, postavljenih prioriteta, kao da su prošla stoljeća… Je li danas bolje u odnosu na prije? Je li način na koji smo mi bili odgajani nužno negativan? Kakva će biti razlika, tj. hoće li današnje metode, koje su uvelike fleksibilnije i „mekše“ uroditi boljim plodom, to tek treba vidjeti kada generacija naše djece odraste.

Gledajući svoju generaciju, rekla bih da su naši roditelji napravili dosta dobar posao. Većina nas je odrasla u zrele osobe, osnovala vlastite obitelji, izrasla u svoje ljude, svjesne svojih mana i vrlina. Hoće li generacija naše djece biti bolja od nas? Nadam se da hoće, ali opet nisam toliko sigurna, jer neovisno o svjesnosti mana prošlosti, te prilika koje nam se danas pružaju, imam dojam da smo krenuli jako dobro, ali smo se u međuvremenu izgubili u silnim željama, metodama, preporukama da smo zaboravili na vlastite instinkte, a tome svemu još doprinosi i činjenica kako život nemilosrdno stišće, a pogotovo stišće nas roditelje, a još veći, jači, snažniji i okrutniji pritisak je na nas majke. Očekivanja su ogromna. Pa od silne želje da ne griješimo, djeci dajemo ogromnu slobodu često bez ikakve strukture koja teško može polučiti dobre rezultate.

tko je roditelj, a tko dijete?

Pa krenimo od našeg djetinjstva… Kada se prisjećam svojeg djetinjstva, uglavnom mi prvo naviru lijepi trenuci, iako je bilo i onih manje lijepih. Pored lijepih uspomena, sjećam se kako je postojao red, vrlo jasne granice, koje mi uglavnom nismo testirali, postojalo je poštovanje prema odraslima, a pogotovo prema našim roditeljima. Zvuči autoritativno i strogo, međutim neovisno o tome, to nikako ne znači da nije bilo nježnosti i ljubavi, dapače, toga nije manjkalo.

Osim strukture i pravila kojih danas itekako manjka, naši roditelji nisu se prilagođavali nama, već mi njima. Ne sjećam se da su nas zabavljali kako to mi danas radimo s našom djecom. Ne sjećam se niti jedne intervencije zbog lupanja, skakanja ili urlanja kada bi nam bili gosti. Ne sjećam se izbirljivosti jela, niti suza zbog toga što nisam dobila lutku iz trgovine. Bilo je sasvim drugačije. Možda moje pamćenje ne seže tako davno, ali zaista, ili mi nismo bili zahtjevna djeca ili su naši roditelji radili odličan posao.

Međutim, dio koji je mene oduvijek smetao i smatram kako je to najveća mana ondašnjeg odgoja, to su emocije. Emocije koje su se skrivale, o njima se nije razgovaralo, emocije su bile tretirane kao slabost i nelagoda. Djecu se brigama roditelja nije opterećivalo. Za nas, roditelji su bili savršeni i nepogrešivi. Nepogrešivi!!! I upravo to što mi je falilo iz tog perioda bio je iskren i otvoren razgovor. Pritom mislim na iskren dijalog o tome kako se osjećamo, a onda odmah uz to – međusobno uvažavanje. Ne moramo se svi osjećati dobro, tuga, ljutnja, strah su normalne emocije i sastavni dio života. Imam dojam kako je naša generacija bila u potpunosti lišena svih tih emocija i razrade svake od njih. Ne zamjeram to roditeljima jer znam kako su radili oduvijek najbolje što su mogli, znam da im nije bilo lako i da su davali sve od sebe kako bi nama sve omogućili, a naravno da su pritom i griješili. Samo što je moj dojam roditelja onda bio, kao što sam gore navela – da su savršeni i nepogrešivi. Dorasti idealu savršenstva je izrazito teško i mislim da je upravo to posljedica koju naše generacije vuku za sobom. Jer, činjenica je da i dan danas ne uvažavamo tuđe emocije, odnosno, banaliziramo ih i stavljamo po strance, jer nisu esencijalne za opstanak. S druge strane postavili smo kriterij savršenosti i nepogrešivosti kao jedan od ciljeva roditeljstva, a tome dorasti je nemoguće.

“volim te” kao izraz neugodnosti

Na ovoj radionici, kada sam upitala koliko nas je od svojih roditelja čulo „volim te“, NITKO nije dignuo ruku. Niti jedna osoba. Da se razumijemo, svi smo mi znali da nas vole, brinu za nas, ljube i grle, ali nikada to nisu izgovarali, niti ih je itko poticao na to. Ljubav se iskazivala djelima, ali nekada je djetetu potrebno i čuti te dvije riječi.  „Volim te“ je bio izraz koji je izazivao pomalo osjećaj nelagode i bio je neprirodan. Naši roditelji, najviše su brinuli oko opstanka obitelji, kako priskrbiti za obitelj, većina se borila sa strahovima od neimaštine, gladi, rata i ostalih ugroza koje su tada vladale. Igračaka smo imali osjetno manje nego naša djeca, ali smo ih zato i cijenili i smišljali najmaštovitije priče. Trenuci nježnosti s našim roditeljima bili su rezervirani za spavanje. Pričica za laku noć i poljubac. Nije bilo puno tih zajedničkih trenutaka igre, no svejedno pamtimo svaki.

očekivanja od roditelja – previsoka ili?

Očekivanja od roditelja kada smo mi bili djeca, bilo je – raditi da bi priuštili svojoj djeci ugodno djetinjstvo, školovanje i odrastanje.

Danas su očekivanja od roditelja izrazito visoka. Očekuje se od nas i da radimo, da brinemo, da se educiramo, pogotovo u aspektu roditeljstva, zdrave prehrane, zdravih navika, mentalnog zdravlja, da ispravimo sve ono što je bila mana ondašnjeg odgoja i prilagodimo današnjem tempu života, a pritom dan ima 24 sata, od kojih bi par sati valjalo i odspavati. Ogromna očekivanja nametnuta modernim metodama odgoja, visoko postavljenih kriterija.

Promatram sebe kako težim tome da budem prisutna mama, od prvoga dana. Pa se sjetim dojenja i koliko sam truda, živaca, suza, bolova podnijela samo da uspijem dojiti što duže. Ako ne uspiješ – ne valjaš. Provodila sam sa svojim bebama sate na podu igrajući se, vježbajući kako bi motorički napredovali. Educirala se i izučavala kada krenuti s dohranom. Provodila sam sate u osmišljavanju sadržaja od kojih će oni intelektualno rasti i razvijati se. I sve to sam radila sa smiješkom na licu, samo što sam sve brže i sve češće dolazila do trenutka kada bih poželjela da malo usporim i odmorim od svega, ali uglavnom nisam imala luksuz to si priuštiti. Jer pored prisutne mame, morala sam biti i prisutna u poslu, prisutna u braku. I na svakom polju davati maksimalno od sebe. Međutim, naša djeca od prvog dana traže angažman, igru, prisutnost, ne samo emocionalnu, već i fizičku NON STOP, pa čupaj iz sebe zadnje atome snage da budeš tu za njih, da se poigraš, jer kada se i požališ da ti je teško i da bi samo malo odmorila, odalami te po licu „samo će kratko biti mali, kada odrastu neće te trebati“.

sindrom savršene mame

Činjenica je i da većina majki danas radi, pa je tu i taj aspekt očekivanja mene od mene kao poslovne žene i društva od mene kao poslovne žene koja svojim radom doprinosi. A predrasude društva prema ženama općenito, a pogotovo prema onima koje su i majke, koje se samo činjenicom da imaju djecu, stavlja u drugi „koš“ jer će, vjerojatno češće morati na bolovanje, jer ne mogu (i ne žele) robovati poslu kao što su nekada mogle, predrasude kako ne mogu ostati fokusirane na dobro odrađen posao, upravo te predrasude pridonose izgaranju jer se i u tom aspektu većina nas želi ostvariti. A pritom ne smijemo prigovoriti da nam je teško.

Brak je sasvim novi moment, često puta zadnji na tapeti, a toliko važan i zahtjevan… Pridružimo i tu stavku svemu što sam gore navela. I što dobijemo? Balansiranje između svojih želja, ideala u glavi, očekivanja društva, mene same, mojih bližnjih, mojeg muža i najvažnije, moje djece.

poniziti se pred svojim djetetom i priznati pogrešku

Ali, vratimo se mi na onaj krucijalni nedostatak ondašnjeg odgoja – emocije i pogled na savršenog roditelja. Kod nas doma najvažniji dio je – razgovarati sa svojom djecom i pokazati im sve svoje emocije, poniziti se i ispričati kada pogriješim, jer upravo time ističem osnovnu ljudsku karakteristiku – nesavršenstvo. I to je glavna razlika u odnosu prema nekada. Mi priznajemo kada pogriješimo.

“ima onih kojima je gore”

Naša generacija sve otvorenije razgovara o potrebama i emocijama. Samo što tim priznanjem i tom otvorenošću, ne nailazimo uvijek na podršku i razumijevanje okoline. Pa na našu poniznost i vapaj za pomoći, dobijemo široku lepezu šamara u obliku:  „Sama si odlučila imati djecu.“ „što si ih rodila ako ti je teško“ „Sama si odlučila raditi za sebe.“ „Toliko ljudi je nezaposleno, a ti si nezadovoljna.“ „Sama si odabrala svog partnera.“ „Budi sretna, djeca su ti zdrava“ „Budi sretna što uopće imaš djecu“ „Ima onih kojima je gore.“ „Ne budi ohola i obijesna, pa imaš sve“ „Vi danas samo kukate, kao da je nama bilo lako“.

I upravo taj trenutak gore navedenih rečenica zakuca. Banaliziranje nečije borbe s vremenom, borbe sa svojim mislima, borbe sa stresom, borbe s previše informacija, banaliziranje nečijeg umora. To banaliziranje, manjak podrške okoline dovodi do potpunog raspada i iscrpljivanja osobe. Dovode do produbljivanja osjećaja grižnje savjesti i manje vrijednosti. I to otežava, već ionako zahtjevan i iscrpan posao roditeljstva. Zašto se pokazivanje osjećaja i iskren progovor o tome kako nam je izjednačava sa nezahvalnošću i obezvrjeđuje formama poput „kukanja“?

Je li naš osjećaj manjka savršenstva i slabosti djelomično rezultat toga što je odgoj nas, kao djece djelovao tako jednostavno? Je li to zato što su očekivanja nekada bila manja? Nije bilo pritiska da roditelji u svemu sudjeluju, da balansiraju prehrambene navike svoje djece, da pored svojih osnovnih zanimanja budu i i nutricionisti, treneri, psiholozi, učitelji, njegovatelji itd. Bili su jednostavno roditelji.

koja je moja uloga u životu moje djece?

Moja uloga nije konstantno animiranje vlastite djece. Djeca se trebaju igrati s djecom, a mi roditelji komunicirati s odraslima. Roditelji trebaju vrijeme za sebe, ne treba im se zbog te potrebe nabijati osjećaj grižnje savjesti. Želim normalizirati otvoren razgovor o potrebama svakog od članova naše obitelji. Želim normalizirati odgoj u kojem je roditelj onaj koji postavlja strukturirane granice unutar kojih su određena ponašanja dozvoljena ili nisu dozvoljena, i to je moguće bez imperativa, uz objašnjenje svojoj djeci zašto je tome tako. Stručnjaci danas ističu kako je djeci osjećaj sigurnosti – funkcionirati unutar granica koje su im postavili roditelji. Jačala bih njihovo samopouzdanje  povjerenjem da mogu donijeti neke svoje odluke, ali da pritom i snose odgovornost za svoja ponašanja. I ono što smatram da je najvažniji cilj – otvorenost odnosa roditelja i djeteta, prožetog povjerenjem. Odnos u kojem se otvoreno priča o osjećajima i onim lijepim, ali  i onim ružnim, u kojem nitko neće banalizirati tuđe emocije. Odnos u kojem NE POSTOJI TABU TEMA, odnos u kojem se uči prihvaćanju i toleranciji. Odnos u kojem će se djeca osjećati sigurno.

Ali za sve to potrebni su zreli i sabrani roditelji koji ne prolaze kroz burnout zbog prevelikih i previsokih očekivanja i pritiska društva. I upravo zato, idući put kada čuješ da je nekome teško, nemoj ga ošamariti rečenicama koje sam istaknula, već poslušaj , samo slušanje je nekada dovoljno da napunimo baterije.

Objava koja je moja uloga u životu moje djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.