Marijana Kašić, na društvenim mrežama poznatija pod nadimkom @bloginja.marijana, autorica je prvog na Balkanu Instagram profila o seksu. Ako želiš upoznati svoju seksualnost, naučiti sve o orgazmu i podignuti svoje samopouzdanje, Marijana je prava osoba za tebe. Za Supermame pisala je o najčešćim mitovima koji se vežu uz ženski orgazam.

Mit br. 1 – Vaginalni orgazam je jedini pravi orgazam

Ovo je definitivno najčešći mit koji dolazi od neznanja o ženskoj anatomiji i od muškog pogleda na seksualnost. Kako su muškarci proučavali seks, bili su uvjereni da ako oni stižu do orgazma penetracijom, onda tako mora i žena. Većina žena je međutim postizala orgazam samo uz stimulaciju vanjskog organa – klitorisa. Tako su taj orgazam nazvali klitorisni, a vaginalnom je dodijeljen status boljeg, pravog, superiornijeg orgazma. Samo zato što je povezan s penetracijom, te samim time s penisom. Moram li objašnjavati koliko muškarci smatraju penis bitnim?

I tako žene generacijama jure taj vaginalni orgazam, brinu se, srame, slušaju od partnera kako su sve prije svršavale tokom seksa, misle da nešto s njima nije u redu.

Istina je u anatomiji klitorisa, a točnije u cijeloj njegovoj strukturi erektilnog tkiva, koja se nastavlja unutar tijela i obavija vaginalni kanal. Klitoris je analog muškog penisa i najosjetljiviji njegov dio je glavić. Iako je moguće razviti osjetljivost vagine na penetraciju, i nekome je prirodno penetracija dovoljna za orgazam, to nikako ne čini taj orgazam superiornijim ili skroz drugačijim. Mehanizam orgazma je jedan – slanje signala putem nervnog sistema od erogenih zona u mozak. Pamtimo da se prilikom penetracijskog seksa klitoris uvijek stimulira indirektno. Sam orgazam se rađa u nervnom sistemu. Nekad je to moguće bez ikakve stimulacije, kao recimo u snu. Ali klitoris je svejedno najosjetljivija erogena zona ženskog tijela. I orgazam je jedan – ženski.

Osjećaji mogu varirati, osjetljivost erogenih zona se mijenja, naša seksualnost isto. Ali nikad nemojte misliti da niste dovoljno seksualne ako nemate orgazam tokom vaginalne penetracije.

S vama je sve u redu! Istraživati svoje tijelo i različite načine za postizanje orgazma je fantastično! Juriti jednu vrstu jer je netko rekao kako je to superiorniji orgazam će vam samo odužiti put do maksimalnog uživanja.

Mit br. 2 – S pravim partnerom doći će i orgazam

Jedan štetni mit koji uvjerava žene kako odgovornost za njen orgazam leži u partneru. Ogleda se kroz različite situacije. Odbacivanje partnera koji ju nisu zadovoljili. Šutnja i čekanje da se orgazam dogodi sam od sebe. Glumljenje orgazma. Tu su i neka romantična uvjerenja da ako je prava ljubav, orgazam je obavezan.

Istina o orgazmu je da je svako odgovoran za svoj. Ako ti je potrebna posebna vrsta stimulacije – traži.

Ako bi htjela nešto probati – pitaj. Pričaj a partnerom i navodi ga. Ako je potrebno, dodiruj sebe tokom odnosa. Sve žene su različite. Iskomuniciraj što ti je potrebno za zadovoljstvo i orgazam, ne srami se tražiti to od partnera.

Mit br. 3 – Ženski orgazam je kompliciran

Sigurno ste čuli kako žene govore da će se orgazam dogoditi ako se zvijezde poklope. Kako ne moraju svršiti svaki put kada imaju odnos, ne žele se mučiti. I ostale stvari koje govore kako je ženama puno kompliciranije doživjeti orgazam. Ali postoji jedan paradoks. Većina žena prijavljuje da nema nikakav problem postići orgazam tokom masturbacije. Većini je potrebno samo nekoliko minuta. Problem nastaje samo kod partnerskog odnosa.

Zaključujemo kako problem nije u orgazmu. Problem je u narativu heteroseksualnog odnosa i favoriziranju muškog pristupa. Ženska seksualnost nije toliko komplicirana – samo je malo drugačija.

I ako žena može sama doživjeti orgazam vrlo brzo, možda problem nije u ženskom orgazmu nego u načinu na koji se odvija seks i u našim očekivanjima? A seks se često odvija pod muškom inicijativom.

I opet, samo kad bi se žene malo više zauzele za svoj orgazam i tražile ono što im treba, sve bi postalo mnogo jednostavnije.

Mit 4. – Ženska ejakulacija je ultimativni dokaz uživanja

Pored vaginalnog, neke žene jure još jedan ultimativni orgazam – squirt, iliti žensku ejakulaciju. Muškarcima je ova pojava postala zanimljiva s trendom u pornografiji jer je provučena paralela s muškom ejakulacijom i ovdje imaju konkretan dokaz da je žena zadovoljena te se osjećaju ponosno. Oko ove pojave ima uvijek puno mitova, ali bitno je znati sljedeće:

Ispuštanje tekućine u obliku struje dolazi samo iz mokraćnog kanala. Uvjet je jak nadražaj G zone, a samim tim i uretre. Može se dogoditi uz ili odvojeno od orgazma i samo po sebi ne predstavlja ništa drugo nego pražnjenje tekućine iz mjehura. Kao što nam je nekad jako ugodno kad pustimo mokraću ako smo prije toga čekali da odemo u wc, tako i squirt može biti vrlo ugodan i pružiti taj olakšavajući osjećaj.

Često se žene upravo prilikom orgazma najviše prepuste i sam taj efekt puštanja nečega što je pritiskalo mokraćni kanal daje dodatno zadovoljstvo i olakšanje.

Moguće je postići squirt i bez orgazma. Samo je potrebno uporno iritirati G zonu i prepustiti se porivu za mokrenjem kada dođe. Tekućina je razvodnjen urin uz dodatak iscjetka.

Ovaj tekst originalno je objavljen u 3. broju Magazina Supermame.

Foto: unsplash.com

Objava mitovi o ženskom orgazmu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nekoliko dana već razmišljam o ovom pitanju. Što mi ljudi zapravo želimo, kakvi smo u suštini? Toliko smo stvorili neke barikade i norme da se njih pokušavamo držati. Tko je postavio te norme? Tko odlučuje što je ispravno, a što ipak nije?

Danas sve više ljudi ulazi u brakove, osniva obitelji, dok sa strane, u potpunom mraku od svijeta, imaju druge užitke kojima „ne mogu odoljeti“. Zašto se uopće uparujemo ako ne možemo obuzdati svoje prirodne nagone ili se samo izvlačimo na tu činjenicu?

U trenutku sam svog života u kojem sam slobodna i ulazim u razne perspektive međuljudskih odnosa. Imala sam prilike upoznati ljude s raznim životnim pričama.

Je li moguće voljeti neku osobu toliko da ju prihvaćamo sa svim njegovim/njezinim manama, da prihvaćamo čak i da bude s drugim?

Osobno sam i sama sebe zatekla u vlastitom stavu. Naime, dovela sam se u situaciju da nisam ljuta ako moj partner ima nekoga usput. Ljudi na to odmah kažu: „Ma tu nema ljubavi“. Zašto? Što je ljubav ustvari? Mislim da niti jedna osoba nema pravo suditi o tuđim pogledima na ljubav, niti reći što je ono ispravno, a što nije. Svatko od nas ima svoj svijet i svoj način života koji je upravo za njega ispravan, i to je ono što je dovoljno. Ja ne trebam potvrdu okoline oko svojih odluka. Ono što je između dvoje ljudi nitko ne može niti ne mora shvatiti. Sve dok je njima dobro treba ih pustiti da žive.

Nije ljubav samo seks. Ljubav je prijateljstvo, povezanost, usklađenost mišljenja i načina života, osjećaj mira i sigurnosti.

Ako netko u vezi poželi biti sa nekim sa strane, ne smatram da on svoju primarnu osobu u vezi ne voli. Ono što ima sa strane, nabrzaka, to će često biti samo seks. Čista ljudska potreba, nagon. Zašto ne pustiti osobu da bude slobodna u svom prirodnom nagonu, ako već ima potrebu za time? Ako nekoga volim pustit ću ga i prihvatiti u njegovoj potpunosti.

Monogamna veza, veza između dvoje ljudi, je isključiva veza koju ljudi danas smatraju „normalnom“. U redu, normalnom za koga, ako je normalna tebi ne mora biti i nekom drugom. Jako me muči pitanje tko je postavio te norme i zašto smo ih objeručke prihvatili, ako ih se ne možemo držati?

Voljela bih da možemo izaći iz „kalupa straha“ i biti ono što jesmo, raditi što nas ispunjava, bez oblaka srama nad glavom. Život bez grižnje savjesti prema okolini. Da te netko, tko misli da ima na to pravo, gleda ispod oka, uperi prstom i kaže: „Ne, to nije ispravno“; i vrati nas nazad u kalup društva koje je „normalno“.

Foto: unsplash.com

Objava monogamija ili samo društveno prihvatljiva norma? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

”Pretpostavljam da bi se mogao naljutiti ili uvrijediti ako ti kažem pa radije šutim.”

”Pretpostavljam da sam dosadna s tim pitanjima jer uvijek dobivam iste odgovore.”

”Pretpostavljam da nemaš vremena pa neću ni predložiti.”

”Pretpostavljam da mu se ne bi svidjelo pa neću ni pokušati.”

”Pretpostavljam da to već znaš jer se podrazumijeva pa neću više govoriti.”

Uh, kako te pretpostavke guše. Uništavaju odnos. Mislimo da nam partner treba čitati misli jer je to dokaz ljubavi. Da zna što nam treba. Da se treba drugačije ponašati jer ovo što radi znači da me ne voli i ne poštuje dovoljno. Da ne moramo više govoriti jer se predugo poznajemo pa zna što očekujemo, koje stvari volimo, na koja mjesta želimo ići.

Današnji parovi propterećeni su poslom, pod stresom su, zaokupljeni su odgojem djece i balansiranjem svih obaveza u životu, a gdje su tu još i društveni život i vrijeme za sebe. A da ne spominjemo vrijeme u dvoje, bez djece. Početni žar nestaje s novim obavezama, manjkom vremena i djecom. Teško ga je održavati, a još teže kada se navedene pretpostavke uvuku u odnos. Suvremeni pogled na partnerstvo vrišti o tome da su vrijeme u dvoje i održavanje žara među partnerima nužni. No, kako to održati?

Najveća naša moć je sposobnost davanja ljubavi. U odnosu je svatko od nas u potpunosti odgovoran za ono što daje: informaciju, razumijevanje, podršku, otvorenost, postavljanje pitanja, govorenja što nam ne odgovara i što očekujemo. Odgovornost svakoga od nas je omogućiti partneru da se uz nas osjeća poželjno, slušano, cijenjeno, bitno, voljeno. Često možemo čuti da je intimnost ključ dobrog odnosa. Pa, složila bih se s time. O tome govore i seksualni terapeuti.

Ljubav cvate u uvjetima bliskosti, zajedništva i jednakosti, rekla bi autorica Perel. Ono što jača odnos su komunikacija, intimnost, povjerenje, vjera u sebe, samopoštovanje, briga o drugome. Žudnja je u suprotnosti s navikama i dosadom. Ako imate iskustvo ljepših i drugačijih trenutaka na početku veze ili braka nego što je to danas, možete uvesti stare navike nazad. Biti će teško jer ih nije bilo neko vrijeme. No, u radu s parovima se, između ostalog, pokušavaju osvijestiti stari načini zabave koji su par zbližili. Govore se želje i objašnjavaju se promjene koje su se svakome od njih u međuvremenu dogodile. Izbjegavaju se pretpostavke poput: “Ovo mu sigurno više nije privlačno”, “Ispast ću smiješna”, “Možda je promijenio mišljenje o meni”. Ako nešto ne damo, ne možemo znati što bismo mogli dobiti nazad. Ako više nismo zadovoljni, naša je odgovornost pokušati popraviti. Možda neće biti isto, ali se može otkriti mnogo toga novoga (i možda boljega).

I sjetite se: Možete li vi čitati misli drugima? Zašto očekujete da drugi čitaju vama?

Fotografija: unsplash.com

Objava zašto pretpostavljamo da nam partner treba pročitati misli? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nas dvoje smo već godinama zajedno, poznajemo se u dušu. Poznajemo se i razumijemo, ali ponekad kao da smo neznanci. Oduvijek sam vjerovala da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Postavke u glavi su totalno drugačije. U čitavom tom savršeno nesavršenom odnosu između mene i njega, došla su i djeca. Prvo smo bili nas dvoje. Pa smo postali nas troje. Sada smo nas četvero.

Kako da ostanemo i dalje nas dvoje, iako nas je četvero? I kako spriječiti da se nas četvero ne smanji na nas troje? To zahtjeva puno pažnje, puno truda i ono što ja čvrsto vjerujem – puno poštovanja.

Krenimo od početka… Od trenutka kada sam ostala trudna po prvi put, on je sa mnom sudjelovao u svemu. Ne toliko pozorno, ali je sudjelovao. Kada god je mogao – išao je sa mnom na pregled. Početak trudnoće je bio dramatičan i taj trenutak kada su nam srca skoro pukla od boli, brige i neizvjesnosti, taj trenutak nas je povezao. Znali smo da smo tu jedno za drugo i da zajedno donosimo odluke kako god bilo.

Kada sam došla doma s našim prvim djetetom, koliko god smo bili nespremni, nespretni i beskonačno uzbuđeni, nadopunjavali smo se. On nije otišao na kauč. On je ostao u sobi s nama.

Radio je dva posla, noćne smjene i svejedno bio prisutan otac. Učio se nositi bebu, učio se promijeniti pelene bebi, učio se okupati bebu. Radio je sve što i ja. Izuzev dojenja. Kako je beba odrastala u dječaka, koliko god sam više toga preuzimala ja na sebe, moj muž je pratio tempo. Nije bilo sve bajno. Prolazili smo jako teške i za naš brak vrlo prijeteće situacije, ali smo razgovarali. Iskreno, stalno, svaku slobodnu sekundu mi smo razgovarali. To je temelj. Ako nemate vremena za razgovarati, vrlo lako stvari krenu nizbrdo. Uporno smo stvarali ritam spavanja našeg dječaka, ne samo zbog njega, već i zbog nas. Ide spavati u 20.30. Amen. Kada zaspe – konačno imamo vremena za nas dvoje. Za ležanje na kauču i zurenje u mobitel. Za kuhanje večere. Za gledanje serije. Za ozbiljne razgovore. Za kreveljenje. Za maženje. Za čašu crnog vina s prijateljima.

Kada je došao četvrti član naše obitelji doma, moram priznati da nam je to bio najizazovniji i najteži period našeg zajedničkog života. Umor, nespavanje, L koji se vrlo teško adaptirao na novu situaciju i činjenicu da nije više jedini, posao, svakodnevne brige… Tih prvih par mjeseci, prestali smo razgovarati. Jednostavno smo se prepustili iscrpljenosti i strahu kako pomoći starijem sinu…

Prestali smo razgovarati, prestali smo se gledati, prekinuli smo komunikaciju. I to je bilo veliko iskušenje. Po prvi put, izgubili smo – nas dvoje.

Nismo imali volje niti za posvađati se. Međutim, imali smo tu sreću da smo potražili pomoć i već nakon jednog razgovora koji se samo vrtio oko naše djece, shvatili smo da nam je upravo to falilo – razgovor. Ako nas dvoje funkcioniramo, ako nas dvoje razgovaramo, ako se zagrlimo, sve je lakše. A ako smo nas dvoje stabilni, to osjete i naša djeca.

U našem braku mi smo ravnopravni. Ravnopravni financijski, iako imamo zajedničku kasicu i nikada ne odvajamo financije na “moje” i “njegove”. Sve je zajedničko. Ravnopravni u odgoju naše djece. Ne osjećam potrebu da moram aplaudirati svom mužu što čuva svoju djecu dok sam ja negdje u obvezama ili na druženju. Ne osjećam potrebu aplaudirati što zna uspavati dijete, nahraniti ga i promijeniti. Isto tako ne očekujem da se aplaudira meni što iste te stvari radim. Često čujem komentare kako “imam sreće” što je takav. Ali, ja sam ga takvog odabrala. Možda smo imali sreće što smo odrasli zajedno i odgajali se međusobno. Mislim da bi svaki otac trebao biti prisutan otac. Sudjelovati u životu svog djeteta od rođenja, a ne od njegove treće godine. Ravnopravnost uz poštovanje i ljubav je temelj za brak. 

Odgojena sam u obitelji u kojoj smo gledali mamu i tatu i da se svađaju, ali i da se poljube, da se drže za ruke i jedu sladoled u kornetu ljeti, u obitelji u kojoj bi moj tata bez ikakvog razloga donio mami cvijeće, u obitelji u kojoj se jako osjetilo da su njih dvoje jedno,  a mi smo njihova djeca. Nismo svi postali jedno. Nismo mi klinci preselili mojima u krevet, a tata izgubio svoje mjesto. Ne, njih dvoje su oduvijek bili njih dvoje. Bez obzira na sve probleme i težinu života koji je pred njih bio stavljen. Tako sam odgojena i tako želim odgojiti svoju djecu. Ne zamijeniti naš brak – majčinstvom. Ali, dogodilo nam se i to. Kao i većini. Ali vratimo se par koraka unatrag, pa se ispravimo. I tako u krug.

Primijetila sam da je pokazivanje osjećaja pred djecom nešto što je danas ( a možda i oduvijek bilo) tabu. Primijetila sam roditelje kojima je neugodno poljubiti se nakon posla pred djecom ili se uopće poljubiti pred drugima. Ne mislim na filmske poljupce, već na jednostavan poljubac, zagrljaj i osmijeh. Zašto je to postalo čudno i neugodno? Ili je nestala potreba za tim? Meni je to potrebno. Potrebno mi je da mi jutro započne poljupcem i da mi večer završi poljupcem.

Naš brak “preživljava” našu djecu upravo štipkanjem, poljupcima, razgovorom, ali i svađom. Da, svađom. Normalno je da se svađamo.

Nekad se glasno svađamo, nekada frcaju suze, nekada lupam vratima (ovdje mora biti jednina jer sam oduvijek bila kraljica drame), ali to je dio našeg braka. Kao što je dio našeg braka držanje za ruke. Popodnevno plesanje. Ono što nama u braku fali je dejt. Zapravo onaj osjećaj kao prije djece. Odlazak u kino. Odlazak u kafić na dvije čaše gin-tonica. Odlazak u kazalište. Da se razumijemo, idemo mi u kino i kazalište s djecom, ali znate onaj osjećaj kao prije djece – to nam fali. Da se barem na par sati vratimo u vrijeme kada smo nas dvoje bili samo nas dvoje. Dovoljno da napunimo baterije i vratimo se našoj djeci ispunjeni i sretni…

Imati djecu je blagoslov za roditelje. Ali i veliki iskušenje za brak. Zato ne zaboravite da ste vas dvoje ti koji na kraju ostaju jedno drugome. Vas dvoje. Djeca će pronaći svoje ljubavi, osnovati svoje obitelji. A vas dvoje ostajete jedno drugome. Ali, ako već ne želite gledati tako daleko u budućnost, razmišljajte na način da je lakše kada vas dvoje funkcionirate kako treba. Kada ste si međusobno potpora i snaga. Kada jedno padne – drugo ga diže. To njegujte, jer tako će i vaša djeca znati kakvu ljubav trebaju tražiti. Ne onu fatalnu, instant, frcaju iskre ljubav koju nam serviraju u sladunjavim i površnim filmovima. Stabilnu ljubav, sigurnu ljubav, ljubav izmiješanu s poštivanjem.

Ljubav koja će opstati, jer iskre ne frcaju čitav život…

Photo: Unsplash

Objava kako smo “mi”, nakon što smo postali roditelji? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.