Postoje ljudi koji ne izgledaju anksiozno. Odgovorni su, pouzdani i funkcionalni. To su oni na koje se uvijek može računati. Oni koji sve drže pod kontrolom – posao, obitelj, obaveze, rokove. Izvana djeluju stabilno, sabrano i sposobno.

Ispod te funkcionalnosti često postoji napetost koja ne prestaje. Misli koje se vrte kao na “ringišpilu”, uz osjećaj da nikad nije dovoljno što god su napravili.

Čak i kada sve ide dobro, u njima postoji tihi glas koji govori da su mogli bolje, više, brže. Mnogi od njih osjećaju krivnju kada odmaraju. Kao da je odmor luksuz koji nisu zaslužili. Kao da moraju prvo sve riješiti, svima pomoći, sve dovršiti pa tek onda možda smiju stati. Riječ “ne” gotovo da i ne postoji u njihovom rječniku.

Oni su generacija koja je odrasla uz puno moranja. I sama sam iz te generacije. Učili su nas da moramo biti dobri i pristojni. Moramo se truditi i uspjeti. I, naravno, biti jaki. Jer slabe nitko ne voli.

Uz to je često dolazio i tihi osjećaj krivnje. Onaj koji se javi ako nešto ne uspijemo, ako pogriješimo i ako, ne daj Bože, nekoga razočaramo.

Učili su nas da vrijedimo samo onda kada smo dovoljno dobri za druge. Pritom nas nisu učili da smijemo misliti i na sebe, jer to je sebično.

Mnogi su tako naučili da su dobri samo ako su savršeni. Ako su odgovorni i sve drže pod kontrolom. I ako nikoga ne opterećuju svojim osjećajima.

Problem je što nas nisu naučili nečemu što je jednako važno, a po meni i najvažnije – kako voljeti sebe. Nisu nas naučili kako biti nježni prema sebi kada pogriješimo. Kako da stanemo i odmorimo. Ne učimo kako reći “ne” ljudima i situacijama koje nas povređuju. Umjesto toga učili su nas izdržati, stisnuti zube i bez pogovora gurati kroz život.

Zato danas imamo mnogo ljudi koji na van funkcioniraju gotovo izvrsno, ali ne žive mirno. To su ljudi koji preuzimaju više nego što trebaju i više nego što mogu nositi. I više nego što bi itko od nas trebao nositi.

Ljudi koji teško postavljaju granice. I stalno analiziraju svoje postupke preispitujući se jesu li nešto mogli napraviti bolje ili više. Analiza je paraliza, a onda se javlja strah, nelagoda, frustracija i anksioznost.

Anksioznost, ona tiha, uporna i često vrlo dobro maskirana uspjehom i odgovornošću.

Zato je važno stvoriti prostor u kojem se o tome može govoriti bez etiketa i bez osjećaja da nešto s nama “nije u redu“, jer s nama je sve u redu, samo ne znamo dovoljno voljeti sebe.

Postoje pristupi koji pomažu ljudima da razumiju što se nalazi ispod stalne napetosti – uvjerenja o tome da moramo biti savršeni, da moramo sve kontrolirati, da smo odgovorni za sve oko sebe.

U psihoterapijskim pristupima, poput realitetne terapije koju sam ja završila, fokus nije na etiketiranju ljudi nego na razumijevanju obrazaca našim ponašanja koja proizlaze iz naših nesvjesnih i svjesnih uvjerenja.

Ponekad je prvi korak samo shvatiti razliku između brige i anksioznosti. Drugi je prepoznati koliko perfekcionizam i pretjerana odgovornost zapravo iscrpljuju. Treći je početi učiti nešto što mnogi nikada nisu imali priliku naučiti, a to je kako živjeti s više unutarnjeg mira. Ne savršeno i bez pogreške, već s više razumijevanja prema sebi.

Možda je najvažnija promjena u tome da prvi put u životu prestanemo vjerovati da vrijedimo samo onda kada smo savršeni. I počnemo učiti da vrijedimo i kada samo postojimo.

Voljeti sebe je imperativ, a ne egoizam. I sva sreća, može se naučiti.

Ako si se prepoznala u ovom tekstu, za tebe sam kreirala radionicu “Anksioznost kao svakodnevna pojava? Kako ju preživjeti?” Namijenjena je ženama koje izvana djeluju stabilno, a iznutra nose stalnu napetost, pretjeranu odgovornost i osjećaj da nikad nije dovoljno. Na radionici ćemo prolaziti razliku između brige i anksioznosti, obrasce perfekcionizma, overthinkinga i način kako početi živjeti s više unutarnjeg mira. Radionica je uživo u Zagrebu, 25. 3. 2026., u maloj grupi do 10 žena.

Više informacija o radionici i prijavu potraži na ovom linku.

Anastazija Godić je psihoterapeutkinja i mindfulness trenerica s više od 16 godina kliničkog iskustva rada s osobama koje visoko funkcioniraju, ali žive pod stalnim unutarnjim pritiskom, kroz individualni i grupni rad. U svom radu spaja jasnoću strukture, razumijevanje ljudskih potreba i uvjerenja u podlozi, uz praktične korake promjene.

Objava anksioznost kod žena koje “drže sve pod kontrolom” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Lifecoach i terapeutkinja za emocionalno oslobađanje, Milica Stevanović, poznata je po svom autentičnom i iskrenom pristupu radu s ženama. Kroz svoje edukacije, radionice i knjigu “Pisma maloj Milici”, inspirira žene da prepoznaju vlastitu vrijednost, oslobode se nerealnih očekivanja i kreiraju život u skladu sa sobom. Njezina životna priča primjer je kako se i iz najizazovnijih okolnosti može izgraditi ispunjen i sretan život, a njezin rad danas pomaže brojnim ženama da pronađu unutarnju snagu i hrabrost za promjene. Ove godine, Milica će sudjelovati na trećem Women’s Weekendu u Rijeci koji se održava od 6. do 9. ožujka, gdje će promovirati svoju knjigu “Pisma maloj Milici” u kojoj nas kroz intimne i iskrene razgovore sa sobom, vodi na putovanje od straha do slobode, od krivnje do prihvaćanja, od naslijeđenih obrazaca do autentičnog života. Ona pokazuje kako naše rane iz djetinjstva oblikuju naš sadašnji život, ali i kako kroz razumijevanje i prihvaćanje sebe možemo pronaći put do istinske transformacije.

U ovom inspirativnom intervjuu, Milica dijeli svoja iskustva o oslobađanju od društvenih očekivanja, važnosti rada na sebi i tome kako pronaći unutrašnju snagu da budemo bolje prvenstveno prema sebi.

Za početak – tko je Milica?

Rekla bih da je Milica jedna od nas: mama, supruga i poduzetnica. Ono što bih izdvojila je da je Milica nekada bila jedna tužna, nezadovoljna i preplašena žena koja je iz korijena promijenila svoj život i danas motivira i pomaže drugima da i oni žive sretniji i zadovoljniji život.

Majčinstvo je jedno od najizazovnijih, ali i najljepših iskustava u životu. Koja su najčešća očekivanja koja majke imaju od sebe i koliko ta očekivanja mogu biti teret?

Očekivanja koje majke u današnje vrijeme postavljaju pred sebe su toliko visoka i nerealna da više nema ni smisla pričati o tome. Počele smo bukvalno sebe mjeriti nemjerljivim.

Koliko društvene norme i pritisak okoline utiču na to kako se majke osjećaju u svojoj ulozi? Kako se osloboditi osjećaja da „moramo“ sve savršeno raditi?

Jedan dio ovog pritiska „moranja“ dolazi od društva i okoline, ali jedan dio i od nas. Mi pred sebe stavljamo zadatak da na svim poljima budemo, ne dobre, nego sjajne. Očekujemo da budemo posvećene svojoj djeci, ali i da gradimo ambiciozno karijeru, da njegujemo brak, prijateljstva i obiteljske odnose. Da imamo tijelo fitness instruktorice i da se hranimo kao najplaćenije nutricionistkinje. Naše moranje u velikoj mjeri dolazi od uspoređivanja sebe sa svim onim čarobnim ženama na internetu.

U današnje vrijeme lako je upasti u zamku uspoređivanja s drugim majkama – na društvenim mrežama, u vrtiću, školi. Kako se nositi s tim i ostati vjerna sebi?

Znam da je mnogim čitateljicama jasno u teoriji kako se ne bi trebale uspoređivati s nekim, da su društvene mreže šarena laž, ali ipak kada se ova teorija treba primijeniti u praksi, to se obično završi skrolanjem Instagrama i osjećajem da su sve te žene sto puta bolje majke od njih. Zato ja često predlažem „detox društvenih mreža“ bar na tri tjedna zato što je to jedini način da se „resetiramo“ i dođemo do nekih uvida. Vjerujte mi da se čuda događaju! Svaka moja klijentica koja je poslušala ovaj moj savjet rekla je istu stvar: „Kao da poslije dugog vremena jasno vidim sebe i svoj život. Kao da sam nekako svjesna sebe, šta sve imam, znam, kako živim, što je dobro u mom životu, što nije. Što mi je važno i šta bih voljela da promijenim.“

“Da bismo bile vjerne i dosljedne sebi moramo prvo postati svjesne toga što je meni potrebno, a ne kako to rade druge mame na društvenim mrežama.”

Promjene su sastavni dio života, ali ih se često bojimo. Kako pronaći hrabrost da se oslobodimo očekivanja i krenemo putem koji je dobar za nas, a i našu obitelj?

Kada poželimo da napravimo neku promjenu u svom životu mi često čekamo da budemo dovoljno hrabri, jaki i spremni za to. Odmah da vam kažem, to se nikada neće dogoditi. Nijedan trenutak nije savršen trenutak za promjenu i svaki trenutak može biti savršen ako mi tako odlučimo. To kakvi mi čekamo da postanemo dogoditi će se kroz taj proces promjene kroz koji moramo proći. Osnažit će nas naša odvažnost. Ohrabrit će nas to što ćemo nešto napraviti usprkos strahu kojeg osjećamo. Biti ćemo spremniji i jači kada kroz to nešto prođemo. Zato uzalud čekamo, jer to možemo dobiti jedino kroz proces promjene.

Koji su najčešći unutrašnji blokatori koji sprječavaju majke da se osjećaju ispunjeno i zadovoljno? Kako ih prepoznati i prevladati?

Ono što će svaku majku spriječiti da se u potpunosti osjeti ispunjeno i zadovoljno u svojoj ulozi je njen unutrašnji osjećaj da nije dovoljno dobra kao mama. Što god radila, koliko god se trudila, pružila i činila, na kraju će osjetiti da nije bilo dovoljno i da može to još bolje. Onda će poslije nekog vremena, preopterećena i potisnuta sa svojim emocijama i potrebama pući, iskaliti svoje nezadovoljstvo na ukućane, a onda će brzo skliznuti u krivicu zbog toga. I onda će krenuti da se trudi još jače, jer eto, upravo je sa ovim ispadom pokazala koliko nije dobra. I tako ukrug.

Zato je potrebno raditi na tom osjećaju tako što ćemo ga osvijestiti, otkriti odakle dolazi i onda to polako mijenjati.

Postoji li savršen brak i kako on izgleda ili bi trebao izgledati?

Postoji savršeno nesavršeni brak. Ja bih taj „savršeni“ brak opisala kao dvoje partnera koji se vole, poštuju, podržavaju, bliski su, puno razgovaraju i često se smiju. U tom braku se raspravljaju, ali se ne vrijeđaju i ne ostaju u tom osjećaju bijesa i ozlojeđenosti. Ne moraju biti isti kao osobe, ali je potrebno da imaju iste životne i obiteljske vrijednosti. Potrebno je da rade na sebi, na svojim emocijama, uvjerenjima, unapređuju sebe i svoj život i u tome prate jedno drugo.

Što vas je inspiriralo da napišete knjigu “Pisma maloj Milici” i koje su glavne poruke koje želite prenijeti čitateljima kroz “Pisma maloj Milici”?

Knjiga „Pisma maloj Milici“ je pisana nekoliko godina i prati proces emotivnog iscjeljivanja. Ono što sam željela pokazati ovom knjigom je to da svatko od nas ima neku svoju priču, neku svoju prošlost, ali da nas to ne mora nužno označiti i da to prihvatimo kao nešto nepromjenjivo. Štogod da nam se u životu dogodilo uvijek možemo izabrati da napišemo neku ljepšu i bolju životnu priču. Kroz ovu knjigu prikazano je i gdje se nalazi rješenje. Ono je uvijek u nama i u tom djetetu koje nosimo i dalje u sebi.

“Što god da nam se u životu dogodilo uvijek možemo izabrati da napišemo neku ljepšu i bolju životnu priču.”

Zašto je važno biti u kontaktu sa svojim unutarnjim djetetom i kako nam to može pomoći?

Povezivanje sa svojim unutrašnjim djetetom je jedna od ključnih stvari u radu na sebi iz jednog vrlo važnog razloga i o tome govori cijela moja knjiga. U njemu su sva naša uvjerenja i emocije. Ovo znači da sve ono što nas sputava danas u odraslom dobu dolazi iz tog djeteta u nama koje je nekada davno povjerovalo da ne vrijedi, da nije dovoljno dobro, da mora drugima udovoljavati da bi vrijedilo, da nema pravo da se zauzme za sebe i još mnogo toga.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Milica Stevanovic (@milica.stevanovic.coach)

Za kraj, što biste poručili svim majkama koje možda sumnjaju u sebe i imaju osjećaj da nisu „dovoljno dobre“?

Svakoj mami bih preporučila ono što sam i ja sama napravila kad sam rodila svoje prvo dijete i shvatila da ne mogu biti dobra svojoj kćerki ako stalno sebi tražim greške i mane, vrteći se u neprestanom osjećaju krivice, perfekcionizma, kontrole i osjećaja da nije dovoljno dobro. Počela sam raditi na sebi, počela sam biti važna sebi, brinuti, da oslobađam tu malu Milicu krivice i kritike. Cijeli ovaj proces sam opisala u knjizi „Pisma maloj Milici.“ Počela sam davati sebi ljubav i prihvaćanje, jer samo tako emotivno zdrava, stabilna i zadovoljna mogu biti što bolja mama svojoj djeci. Sve ide preko nas. Ne možemo prihvatiti svoje dijete onakvo kakvo je, ako sebe ne prihvaćamo. Željet ćemo ga „popravljati i usavršavati“. Ne možemo voljeti svoje dijete, ako sebe ne volimo, jer nećemo graditi odnos koji je dobar, već odnos u kojem ćemo u svom djetetu tražiti ljubav i potvrdu da vrijedimo, a to je težak teret za svako dijete.

Na kraju, što smo mi mame bolje same sa sobom to smo bolje i drugima.

Ako tražite inspiraciju, podršku ili jednostavno želite čuti zanimljive priče o uspjehu i inovaciji, Women’s Weekend je pravo mjesto za vas. Za više informacija o konferenciji, kotizacijama i prijavi, posjetite službene stranice Women’s Weekenda te pratite njihove aktivnosti na Instagramu, Facebooku, LinkedInu i TikToku.

Objava Milica Stevanović o oslobađanju majki od pritiska savršenstva i majčinstvu bez krivnje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada smo posljednji put zastale i zapitale se – Tko sam ja izvan svih svojih uloga? Majčinstvo, partnerstvo, prijateljstvo… sve te uloge oblikuju naš identitet, ali s vremenom lako zaboravimo tko smo bile prije nego što su ove uloge postale naš svakodnevni život.

U najnovijoj epizodi podcasta, razgovaramo sa Sarom Novak, psihoterapeutkinjom i stručnjakinjom koja se specijalizirala za rad sa ženama koje prolaze kroz razvod te bračne terapije.  Sara ne pomaže samo ženama da se ponovo pronađu nakon razvodne krize, već je posvećena tome da pomogne svim ženama da shvate svoju unutarnju snagu i vrijednost – izvan uloga koje im nameće društvo.

Sara Novak: Tko si ti, kada nisi samo mama i supruga?

Sara je autorica prvog online programa podrške ženama koje se suočavaju s razvodom. U svojoj praksi, Sara radi sa ženama na tome da ponovo otkriju svoje želje, granice i unutarnje resurse, dok istovremeno rade na jačanju svog emocionalnog zdravlja i odnosa sa samima sobom. Njen pristup kombinira psihoterapiju i praktične tehnike koje ženama pomažu da se oslobode stresa i osjećaja preopterećenosti koji dolaze s majčinstvom i svakodnevnim životom.

Teme koje smo obradile:
U ovom razgovoru, dotaknule smo se važnih i dubokih tema koje se tiču svakog dijela života žene – od toga kako ostati vjeran sebi unatoč brojnim ulogama koje imamo, do toga kako balansirati brigu o sebi, partnerstvu i djeci. Također, razgovarale smo o tome kako postaviti zdrave granice u odnosima, što znači briga o sebi, i kako osloboditi prostor za osobnu transformaciju – bila žena u braku ili žena koja se nosi s razvodom.

Ovaj razgovor je savršen za sve žene koje žele naučiti kako ponovo pronaći sebe, bez obzira na to koje faze života trenutno prolazile. Bilo da ste u braku, prolazite kroz razvod, ili ste jednostavno željne otkrivanja svog autentičnog identiteta, epizoda će vam ponuditi mnogo vrijednih uvida i praktičnih savjeta.

Zašto poslušati ovu epizodu?

• Ako osjećate da ste zaboravile tko ste izvan svojih uloga i svakodnevnih odgovornosti.
• Ako želite znati kako se ponovo povezati sa sobom, brinuti o sebi i ponovno izgraditi svoj unutarnji mir.
• Ako želite saznati kako postaviti zdrave granice u partnerskim odnosima i biti u skladu sa sobom.

Pridružite nam se!
Poslušajte ovu inspirativnu epizodu i otkrijte kako se možete osloboditi pritisaka, prepoznati svoje unutarnje snage i izgraditi život koji je usklađen s vašim istinskim željama i vrijednostima.

Objava biti više od mame i supruge: kako se ponovo povezati sa sobom i živjeti ispunjenije? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka.

Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom kontekstu, dok ja očekujem empatiju od osoba koje žive drugačiji vrijednosni sustav življenja. Ta očekivanja drugih i od drugih je dio života na kojem svakodnevno radim i na čijim se greškama svakodnevno učim prihvatiti različitost i pomiriti se da se ljudi, i da se ja mijenjam.

S promjenama koje mi je majčinstvo donijelo pokušavam zadržati svoje pravo na svoje mišljenje i svoj stav, ali i razumjeti da druge majke drugačije čine, da se ne slažu sa mnom i da imaju drugačije poglede na život, i na odgoj.

o postavljanju granica

S nekim „drugim“ ljudima međusobno razumijevanje i prihvaćanje različitosti je jednostavnije za shvatiti, ali s bližnjim osobama različita mišljenja i postupanja je puno teže shvatiti i prihvatiti. I tu se javlja onaj klik u glavi poznat pod nazivom „postavljanje granica“ koje je naravno puno teže postaviti i realizirati u bliskim odnosima. Sjećam se jako dobro tog postavljanja granica kad je moje dijete tek rođeno i kad su svi sve najbolje znali što, i kako joj treba – u svim borbama kroz prve mjesece majčinstva jedina osoba koja je imala moje potpuno povjerenje i odobravanje za davanje savjeta i potpune pomoći je bila moja patronažna sestra, moja poznanica koja me na nepristran način naučila i usmjerila da svoju energiju trošim samo na ono što ja smatram da je bitno. Tako nekako se osjećam i posljednjih mjeseci u kojima proživljavam svoje najveće strahove i borbe u vezi ponovnog susreta s majčinstvom, u kojima se osjećam ranjivom, uvredljivom i neshvatljivom u vezi svega što prolazim. To su moji osjećaji, moji strahovi i moje promjene s kojima se suočavam na najbolji način koji mogu i znam.

život je proces učenja i prilagodbe

Promjene su dio života i nekako mi je nerealno očekivati da čovjek ostaje isti kakav je bio i prije par godina. Kako se osjećaji mijenjaju u određenim životnim situacijama, tako se i ponašanja i reakcije ljudi mijenjaju u istima. Jednostavno rečeno – život je proces učenja i prilagodbe, a kako ćemo se mi prilagoditi i što ćemo naučiti iz života i tužnih i sretnih životnih trenutaka je na nama. Moja najveća promjena nakon nekih tužnih trenutaka u životu je bio prekid šutnje i zadržavanja nekih osjećaja u sebi, pogotovo prema bliskim osobama za koje smatram da su najveći oslonac i emocionalna podrška kako dok je lijepo, tako i dok je manje lijepo u životu.

Sve ono što sam šutjela u odnosima s bliskim osobama samo me još više udaljilo od tih osoba i zato pokušavam pronaći način kako reći svoje mišljenje, a da pritom ne povrijedim osobu kojoj se obraćam.

kad šutnja nije zlata vrijedna

Ono što sam naučila u odnosima s drugima je da šutnja samo produbljuje netrpeljivosti i da kad-tad izađe na vidjelo sve ono što želiš reći. Iz tog razloga ne želim šutjeti i „stavljati pod tepih“ svoje riječi, svoja mišljenja, sve ono što me vrijeđa i s čime nisam zadovoljna. Želim moći biti s osobama s kojima mogu otvoreno pričati o svojoj ranjivosti, i svojim najbolnijim i najsretnijim trenucima u životu i želim svakodnevno raditi na sebi.

Rad na sebi je nešto što prihvaćam i na čemu svakodnevno radim kako bi bila nazovimo to „bolja verzija sebe“. Kao što sam svjesna da griješim i da nešto učim iz svojih grešaka, jednako tako ne želim više griješiti prešućujući stvari za koje smatram da moji bliski ljudi trebaju znati o meni. Isto sam toliko i svjesna da vjerojatno tražim ponekad preveliko razumijevanje od svojih bližnjih u nekim trenucima, ali radim na tome da pomirim svakodnevna očekivanja od drugih i davanja od sebe.

I ovaj tekst završit ću s jednim razmišljanjem Meše Selimovića koje govori najveću istinu o pravim, iskrenim odnosima:

„Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve što mislim, ne plašeći da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi i ja im se neobično radujem.“

Foto: unsplash.com

Objava sve što sam šutjela pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Klijenti me često znaju pitati kako da postignu nešto, postanu sretni ili promijene svoje ponašanje. Traže recepte. Traže savjete. Savjeti su dobrodošli, kao i recepti, no ne znači da ćemo ih poslušati. A kada nešto ne poslušamo i ne uzmemo kao svoju istinu, znači da nam ta informacija (još) nema smisla. Jer nam je trenutno još uvijek bolje ovako kako je. Makar očajavamo i nezadovoljni smo trenutnim izborom. Makar ne vježbamo, a kile se nakupljaju ili nas leđa sve više bole.

Nedavno sam krenula s vježbanjem. Kap koja je prelila čašu je bila trodnevna bol u kukovima, nakon šetnje od 8 kilometara. Hej…imam 33 godine i bole me kukovi od šetanja!!! (Svakodnevnu bol u leđima, minimalno 6 godina, da ne spominjem…) Što želim reći: otkad imam bol u leđima, isprobala sam razne vježbe i oblike treninga i svaki je potrajao najviše 2 mjeseca (o vježbanju kod kuće ni ne želim jer je trajalo svega par dana). Zašto? Jer nisam imala motivacije. A motivaciju nisam imala jer sam mislila da još mogu, da ne trebam, da mogu par vježbica napraviti, zaliječiti bol i opet prekinuti vježbanje. Nije mi još kap prelila čašu. Još sam mogla gurati ovako. Dok se nije dogodila spomenuta šetnja i pomisao da sam premlada da bih ovako nastavila. To je bila moja prekretnica.

O motivaciji vam drugi mogu govoriti do preksutra. Savjetovati vas, nagovarati, pripremati vam obroke i slati preporuke dobrih trenera. Na sve ćete se oglušiti jer i dalje možete bez toga. Jer vama to nema smisla. I to je u redu. Ne morate vježbati kao što ne morate izaći iz loše veze. Ja nisam ovdje ona koja će vam reći što je dobro ili loše za vas. Ali, čim se žalite na nešto, pretpostavljam da vam to ne odgovara. A zašto i dalje ne odlučujete drugačije… to je već drugi par cipela.

Ljudi vole recepte, instant rješenja, savjete, zdrave obroke, dijete, kratkoročna zadovoljstva. Prate uspješne ljude pa ih olajavaju jer sami nisu zadovoljni svojim načinom života. Misle da će kod drugih naći nešto lijepo i prekopirati. Ali baš i ne uspijeva jer oni nisu mi. Različiti smo. I, naravno, polazimo iz drugačijih vjerovanja.

Ne, nije lako. Sreća se gradi dugo i mukotrpno. Jer smo dugo vremena radili jedno. Preko noći ne dolazi rješenje. Odnosno dolazi odluka, a dugoročno zadovoljstvo je drugo. Potrebno je vrijeme. Ali ne liječi vrijeme već mi sami sebe kroz vrijeme.

Gotova rješenja ne postoje u tom obliku koji nam se nudi jer za nas počinju imati smisla samo onda kada sami želimo promjenu, kada vjerujemo da nam može biti bolje i kada smo dovoljno jaki i samouvjereni da krenemo u novo, bolje.

Objava instant rješenja ne postoje, promjena kreće od nas samih pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da ste me prije par godina pitali kakva sam, rekla bih da sam loša osoba, osoba koja ruši odnose, koja je nespretna, ironična, brzopleta, hrabra, tvrdoglava, uporna, jaka i da mogu sve sama. Pod cijenu rušenja odnosa. Rekla bih da svoj život ne mogu zamisliti bez partnera, da sam kriva za sve razrušeno, da sam očajna i nemam pojma kako dalje.

Nitko me nije učio kako da volim sebe. Nitko mi nije rekao da mogu i da vrijedim bez obzira na to što drugi kažu. Nitko me nije učio da u svakoj situaciji imam izbor i da sam u potpunosti odgovorna za svoju sreću koju mogu birati. Nitko me nije učio kako da biram sreću i kako da gradim samopouzdanje i samopoštovanje ne odbijajući pritom druge već da mogu istovremeno brinuti za njih i njegovati odnose koje imam.

Nitko me nije učio da nisam žrtva već da držim sve konce u svojim rukama.

Danas često čujem divljenje prema mojem rastu od strane mnogih vas, slušam hvale i podršku; čak i neku vrstu nevjerice da je takvo nešto moguće postići. Ponavljam, nitko me tome nije učio –  sama sam naučila što znači da svi imamo taj kapacitet samo je pitanje želimo li ga iskoristiti odnosno zašto vjerujemo da ga ne možemo iskoristiti.

Vjerujem da do temeljnih promjena ne dolazi sve dok nam voda ne dođe do grla. Ja sam iskusila taj osjećaj unazad tri godine i tada sam odlučila nešto poduzeti. Nisam uopće imala ideja kako se drugačije ponašati, kako biti sama, kako preživjeti sve što mi se događa. Ali, htjela sam. I to je početna točka. Nema recepta, nema određenog vremenskog roka. Postoji volja i vjerovanje da možemo. Kako god, nekako. Uspjet ćemo. Smislit ćemo nova ponašanja, nešto ćemo drugačije učiniti. Za sebe.

Kada voda dođe do grla onda mijenjamo svoje temelje; mijenjamo ideje koje smo njegovali cijeli život, npr. da ćemo s nekom osobom provesti život. I zato je to tako teško i zapravo se čini nemogućim. Upravo zbog toga: mijenjamo ono u što smo vjerovali mnogo godina. I zapravo smo tijekom tog vremena gledali sebe ovisnima o drugima i životu koji nam se događa. Dok time njegujemo svoje rane, tonemo sve dublje. I ništa se ne događa. I čudimo se kako tako sporo ide. Jer se držimo svoje plutače da ne otplivamo dalje… do druge obale. Koja je tajanstvena, nepoznata, pomalo strašna. Radije tonemo ovdje. Ne usudimo se plivati. Jer je teško. Jer sebi ne vjerujemo.

„Ma svatko to može. Nema „Ne mogu“. Dosadilo mi je ponekad i da budem jaka. Želim biti slaba i da netko bude jak za mene“, napisala mi je nedavno jedna osoba.

Danas, da me pitate kakva sam, odgovorila bih da sam vesela, optimistična, zanimam se za druge, volim svoje tijelo i svoju dušu, volim svoju ljubav prema životu, zahvalnost, ljubav prema Bogu. Rekla bih da sam dobra majka, da sam zadovoljna, hrabra, zabavna, da volim šetnje, tišinu, mir i užurbanost. Rekla bih da sam snalažljiva, kreativna, šarmantna, realna, da volim slobodu i da ne mogu zamisliti život bez ljubavi. Rekla bih da obožavam Ljubav.

Počela sam vjerovati da imam samo sebe. Ako ne njegujem sebe, ne mogu biti dobra ni za druge. Počela sam vjerovati da me padovi ne određuju već da mi služe kao iskustvo i prilika za učenje i promjenu. Danas si dopuštam umor i želju da netko bude jak za mene jer vjerujem da sam sama sa sobom dovoljno jaka i sposobna, a da me netko pritom može njegovati. Danas mi je oslonac na drugoga hrabrost i jakost. Vjerujem da imam nepresušan izvor ustrajnosti i snage jer vjerujem da mogu. Kada sam iskusila uspjeh i sreću, želim još. Nezasitno. Jer je tako lijep osjećaj probuditi se i utonuti u san zahvalna i sretna što imam sebe. Baš takvu. A sve sam sama postigla.

Koju promjenu vi volite na sebi?

Objava kako sam postala bolja verzija sebe? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.