18 stručnjaka vode te na putovanje prema većem zadovoljstvu i boljim odnosima

Koliko si puta čula ili izrekla rečenicu “Budi dobar!”, “Budi dobra!”? Jesi li ikada osjetila da se iza nje skriva puno toga, ali malo toga korisnog. Može značiti “poslušaj me”, “nemoj me sramotiti”, “daj mi malo mira”, “učini kao svi drugi”, “ne kompliciraj mi život”, “daj ušuti malo”, “olakšaj mi”… i sve su to želje i potrebe u kojima nema ničega neobičnog niti lošeg, osim što ne stojimo iza njih, već ih prebacujemo drugima u nadi da će nam dati ono što si same ne dajemo. Bila bi to bezazlena igra riječi da nas ne košta puno: ne uzimamo ono što trebamo, ne idemo za onim što želimo. Jer smo i same naučile biti dobre umjesto kako biti dobro.

Iza svega što radimo krije se sve što smo naučile, upile i usadile duboko u sebe kroz godine, a onda je to malo po malo postalo glasnije od našeg glasa: budi dobra. Kći, sestra, učenica, studentica, zaposlenica, partnerica, mama. Biti dobra je sredstvo do cilja – odobravanja, možda koje pohvale, zahvalnosti, ljubavi ili uspjeha. Ili bismo željele vjerovati da je tako jednostavno.

Sve dok se ne slomimo od napuhanih očekivanja, moranja, htijenja i krenemo preispitivati od čega smo zapravo sazdane, čije su to riječi, kakve smo stvarno mi ili bismo željele biti.

Bez obzira tražiš li inspiraciju i podršku u svom osobnom, profesionalnom razvoju ili u odgoju, pozivamo te da zajedno s nama dočekaš proljeće punih baterija i proBUDIš to DOBRO u sebi!

Na konferenciji “BUDI dobra, dobar, DOBRO – konferencija o dobrobiti, osobnom i profesionalnom razvoju” Centra Klubko sudionike očekuju 14 feel good predavanja, vježbe, razgovori, okrugli stol i radionica samorefleksije koje će voditi 18 stručnjaka iz područja odnosnih kompetencija, osobnog razvoja, odgoja i obrazovanja te mentalnog zdravlja s iskustvom rada s djecom, mladima i odraslima. Zajedno ćemo preispitati sastojke dobrobiti, zadovoljstva i uspjeha u kontekstu svih naših uloga, obiteljskih i profesionalnih, a u skladu s najnovijim znanstvenim spoznajama i praksama. Konferencija će se održati online u tjednu 20.- 25.3.2023.. Sva događanja na rasporedu su u popodnevnim satima, osim subotnje radionice samorefleksije koja će se održati u podne. Snimke svih događanja bit će dostupne 7 dana nakon održavanja. Mogućnost kotizacije za pojedinačna događanja ili za cijelu konferenciju uz 60% popusta. Konferencija je namijenjena roditeljima, stručnjacima, studentima i edukantima pomagačkih zanimanja te svim drugim osobama zainteresiranima za unapređenje svog osobnog i profesionalnog razvoja.

Zaviri u program i otkrij predavače konferencije BUDI dobra, dobar, DOBRO – konferencija o dobrobiti, osobnom i profesionalnom razvoju” Centra Klubko:

PON 20.3.2023.

• 15h – OTVARANJE KONFERENCIJE – Dobro se dobrim (ne) vraća – što znači biti dobro i suočavanje s negativnim (Ivana Habuš Kraljević, Centar Klubko)
• 17h – Ja i moje uloge – kako ostvariti svoj potencijal i postići ravnotežu u životu (Jasmina Hadela, Centar za rani razvoj u djetinjstvu Jasmina)
• 19h – Od kontrole do kreativnosti – kako biti dobar roditelj i sebi i djeci (Eva Simona Kulenović, KreArtionice)

UTO 21.3.2023.

• 15h – Strah, anksioznost i panika – evolucija naših emocija i bolje razumijevanja sebe i mladih (Tajana Ninković, Kabeteka)
• 17h – Samopoštovanje – put do unutrašnjeg mira, povezanosti i ostvarivanja svojih potencijala (Gordana Galetić, Centar Sreća)
• 19h – Djeca i roditelji u procesu promjena – kako pomoći sebi i djetetu u nosenju s razvodom i drugim velikim promjenama (Mia Rohlik, Tvornica promjena)

SRI 22.3.2023.

• 15h – Agresivna igra i dječji razvoj (Ana-Marija Nikolić i Ivana Vladušić, Centar Zagrljaj)
• 17h – Mladi i vječna potraga za srećom – o ovisnostima suvremenog doba (Ivan Petrik i Ozana Brkić, Projekt Relaps ERF)
• 19h – OKRUGLI STOL – Po svojoj ili tuđoj mjeri? – Sudjeluju Jasmina Hadela, Eva Simona Kulenović, Mateja Marinić, Ivana Kurtov, Ivan Petrik, Ozana Brkić. Moderira Tihana Bertek, novinarka i urednica na portalu VoxFeminae.

ČET 23.3.2023.

• 15h – Buđenjem intuicije do zdravog odnosa prema hrani i tijelu (Vedrana Fontana Mikulić, Opušteno hranjenje)
• 17h – Promjenom mindseta do pozitivnih promjena u poučavanju i odnosima u školi (Ivana Kujundžić Lelas, Učiteljica bez stresa)
• 19h – Čovječe, naljuti se! – kalupi, oklopi i okovi na putu do asertivnosti (Mateja Marinić, Centar Želim znati)

PET 24.3.2023.

• 15h – Tijelo osjeća i kad um utihne – povežimo ih kroz regulaciju emocija i stresnih reakcija (Ivana Kurtov, Kind when Hard)
• 17h – Ravnopravni odgoj – odrastanje djevojčica i dječaka između prošlosti i budućnosti (Helena Naglaš, Odgoj u ravnopravnosti)
• 19h – ZATVARANJE KONFERENCIJE – Kako postati savršeno NEsavršen – od samokritičnosti do samoprihvaćanja u roditeljstvu i radu s djecom (Barbara Perasović Cigrovski, Centar Klubko)

SUB 25.3.2023.

• 12h – RADIONICA – Subotnji zaron – radionica samorefleksije (Kristina Jelić, Centar za obitelj Juju)

PRIJAVI SE NA KONFERENCIJU
SAZNAJ VIŠE O KONFERENCIJI

BUDI DOBRO! Vidimo se u ožujku!

Organizacijski tim konferencije
Barbara Perasović Cigrovski i Ivana Habuš Kraljević,
Centar Klubko
Za sve ostale informacije obratite nam se na info@klubko.hr

Objava dočekaj proljeće punih baterija i proBUDI DOBRO u sebi! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Pusti priču” projekt je koji su nedavno osmislile i pokrenule prijateljice Ana Milčić Horvat i Iva Bezinović-Haydon. Ana i Iva upoznale su se na jednom od tečajeva kreativnog pisanja, a spojila ih je ljubav prema književnosti, štrukanom pelinu i bizarnim šalama. Spontano su same održale nekoliko književnih kružoka, a zatim si organizirale i pilot radionicu pisanja, a onda su zaključile da bi to isto mogle napraviti i za širi krug ljudi. Projekt “Pusti priču” zamislile su kao zajednicu njima sličnih entuzijasta koji uživaju u pisanju i u tome se međusobno motiviraju i podržavaju.

“Pusti priču” je projekt koji spaja kvalitetan umjetnički rad s idejom brige o osobnom rastu i razvoju.

Dio aktivnosti namjeravaju posvetiti suradnji s ranjivim i manjinskim skupinama koji kroz progovaranje o vlastitim teškoćama u sigurnom okruženju mogu jačati svoje emocionalne i relacijske kompetencije.

Pri smišljanju radionica, Ana i Iva uglavnom se vode pitanjima tipa: “Što je potrebno kreativnim pojedincima da ih se podrži u kontinuiranom stvaranju?”, “Kako približiti ljekovitu moć pisanja ranjivim skupinama?” i, konačno, “U čemu će naši polaznici uživati?” Radionice u ovoj sezoni osmišljene su kao intenzivni vikendi kreativnog pisanja, kao odmak od svakodnevice, kao približavanje sebi. Održavaju se u malim skupinama jednom mjesečno u Zagrebu, od petka poslijepodne do nedjelje poslijepodne, i na taj su način dostupne i polaznicima izvan Zagreba.

Radionice služe kao odskočne daske, ono što nas nježno pogurne da pišemo više i češće, kao mjesto na kojem upoznajemo i provodimo vrijeme s ljudima s kojima dijelimo interese, a koji nam mogu pomoći narasti i izraziti se bolje kroz pisane tekstove. Svaku radionicu vodi drugi mentor i svaka ima drugu temu pa polaznici mogu sudjelovati na jednom ili više modula, ali svim je radionicama temelj upravo rad na vlastitim tekstovima i kvalitetna povratna informacija u kojoj ne sudjeluje samo mentor, već i cijela grupa.

Ana i Iva su iskusne edukatorice, imaju iskustva s organizacijom i vođenjem različitih radionica i tečajeva, kao i s pisanjem.

Ana Milčić Horvat se profesionalno bavi gestalt terapijom u svojoj privatnoj praksi i trenerica je za buduće terapeute u Gestalt centru Homa. Bavi se radom s odraslima, kroz individualnu i grupnu psihoterapiju. Ponekad smisli neki seminar za stručnjake, uvijek o nečemu što je osobno jako zanima ili muči. Najviše voli raditi na temama poticanja kreativnog procesa. Piše poeziju, čita poeziju i konzumira umjetnost jer joj to život znači.

Iva Bezinović-Haydon završila je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao lektorica, prevoditeljica i profesorica hrvatskog jezika i književnosti u gimnaziji, na fakultetu i u školi jezika. Njezine kratke priče i pjesme mogu se naći u Večernjem listu, u antologijama kratkih priča i na internetskim portalima, a dosad su joj objavljene i tri slikovnice. Nekoliko ih je završilo je u finalima raznih književnih natječaja, a osvojila je i par nagrada.

“Pusti priču” čine i drugi mentori, stručnjaci u svojim poljima, polaznici radionica, kao i svi oni koji imaju priče za (ot)pustiti.

Ovogodišnji ciklus radionica otvorit će riječki multimedijalni umjetnik Enver Krivac s radionicom pisanja proze: Kreativnost i inspiracija (od 10. do 12. veljače 2023). Više informacija o ovoj i o sljedećim radionicama, kao i o tome čime se još projekt “Pusti priču” bavi, potražite na njihovoj Facebook ili Instagram stranici. Trenutno je u tijeku i izazov u kojem pisanjem možete osvojiti popust na vikend radionicu po izboru pa svakako bacite pogled! Pustite priču i… pišite.

Objava pusti priču – radionice kreativnog pisanja koje će vas potaknuti da se približite sebi! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss)

Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo.

Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja s roditeljima priča na njemačkom.

Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalan posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar ne?!

Zbog želje da budem “normalna”, često, jako često nisam slušala srce. Jer kad bi srce htjelo jedno, razum bi viknuo: “Čekaj malo! Stani! To nije “normalno”, a ti želiš “normalno”! Želiš se uklopiti!” I srce bi se pokunjeno povuklo.

Na koncu me srce dovelo do tog mog “normalnog” života. Života u kojem je sve bilo u redu. Sve osim mene. “Normalnog” života u kojem sam bila nesretna.

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – što znači biti “normalan”?? Biti kao svi ostali? Biti isti? Ne izdvajati se?? Boriti se protiv intuicije i vlastitih želja? Svoje želje podrediti očekivanjima okoline?

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – pod koju cijenu? Koju cijenu plaćamo da bismo bili “normalni”? Da nije možda naša vlastita sreća? Da nije možda gubitak vlastitog identiteta?

Znate što se “normalnim” osobama, onima koje sile “normalan” život, dogodi?

Raspadnu se. Kad tad.

Raspala sam se i ja.

Od “normalne”, uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena. Žena koje je prekasno uvidjela da svi drugi koje je slušala, čija je očekivanja ispunjavala, možda ipak ne znaju što je za nju samu najbolje. Žena koja je žudjela za drugačijim životom. Žena koje je žudjela za muškarcem za kojim nije smjela. U svoju obranu ću reći da je sve što sam napravila napravljeno iz ljubavi. Je li to opravdanje, ne znam.

Vjerujem da nije. Ali je činjenica. Činjenica koja je promijenila moj život. Iz korijena.

Netko tko je težio biti čim više “normalan”, odlučio se za život koji niti malo nije bio “normalan”. Život koji je bio, blago rečeno, drugačiji. A znamo, bez obzira na ljubav, biti drugačiji uvijek boli.

Ali ne boli zauvijek. Barem se meni tako čini. Boli do onog trenutka do kojeg se opireš. Do onog trenutka do kojeg svoj život uspoređuješ s nametnutim normama i očekivanjima.

Onog trena kada shvatiš svoju različitost, prihvatiš i prigrliš svoj “drugačiji” život, onog trena bol prestane. Pojavi se ona opet tu i tamo, nije baš da nestane skroz, ali postane manja. Lakše podnošljiva.

Svi smo mi “drugačiji”. I ne možemo biti isti. Ne moramo biti isti.

Svi smo mi “drugačiji”. Svi smo mi “normalni”. Jednostavno drugačije normalni.

Ne dajte da vas vaša različitost brine. Što ju prije prigrlite, to ćete prije pronaći mir. A kada pronađete mir, pronaći ćete i sreću.

I ne zaboravite da ste s razlogom “drugačiji”. Postoji razlog zašto se baš vaš život razlikuje od života drugih. Postoji razlog zašto je vaš put teži. Ili se težim čini. Možda da vas nečemu nauči. Možda da vas ojača. Možda da vas iscrpi. Možda da vas usreći.

Tko zna? Ali vrijedi saznati. Vjerujte mi.

Do idućeg pisanja…

Vaša S.

zaboravila sam koliko vrijedim – Sarah Stručić

Foto: unsplash.com

Objava od “normalne”i uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam naišla na sljedeći citat: „Društvo od majke traži da odgaja dijete kao da joj je to jedini posao; da radi kao da nema dijete; da izgleda poput žene koja nema ni posao niti dijete.“ (Isabelle Roskam)

Zadržimo se na pojmu DRUŠTVO TRAŽI.

Pred mene sjedaju žene koje su iscrpljene, koje traže rješenja za osjećaj premorenosti i moranja. Pored mene sjede prijateljice koje se muče odgojem svoje djece, odnosom sa svojim partnerima i lošim odnosima na poslu. U njihovim izjavama često čujem riječi „moram“, „ja sve radim“, „tko će drugi“, „ne mogu više“ i „dosta mi je“.

Često ih pitam: „Tko ti je rekao da moraš?“ Nitko nam nije rekao da moramo, ali smo tijekom života negdje povjerovale u to.

Ne možemo zanemariti činjenicu da je društvo tijekom vremena od žene stvorilo očekivanja da „drži obitelj na okupu“, „usrećuje svojeg muža“, „brine o djeci i odgaja ih“ i slično. Feminizam je pomalo pokrenuo promjenu gledišta na ulogu žene, no i dalje se repovi intenzivno osjete. Kada se razvedemo, žene u selu govore da nismo mogle zadržati svog čovjeka (već kada mislimo da je nešto naše, imamo problem). Kada dijete odabere put koji nismo zamislile, selo govori da nismo uspjele kao majke. Kada odlučimo da ne želimo imati više od jednog djeteta, rodbina se žali kako neće imati još jedno malo dijete u obitelji i smatraju nas sebičnom ženom (a svatko od nas je sebičan). Što god napravile, netko će uvijek imati ideju kako bismo mogle bolje. Ljudski um je vrlo kreativan.

Ono što nastojim ženama osvijestiti jest da sve radimo zbog sebe: da sebi budemo idealne žene pa onda majke i supruge. Samo što često padnemo u ideju da možemo ispuniti očekivanja drugih i tu dolazi do sagorijevanja.

Često nismo svjesne da nam je lakše biti u nesretnom odnosu nego izvan njega. Da ne bi selo pričalo, da se ne bismo upoznavale s novim muškarcima ili da ne bismo djeci trebale objašnjavati zašto mama i tata nisu više zajedno. No, iza svega toga jest naša vrijednost. Ako vjerujemo da vrijedimo, da nas okolina ne određuje, da zaslužujemo sreću, da ćemo se snaći jer smo hrabre i jake onda i mijenjamo okolnosti. Život je jedan. Frustracije su dobrodošle. Frustracije nas pokreću.

Sljedeći put kada pomislite da nešto morate ili da vas se ne čuje/ne cijeni, pitajte se što očekujete i je li to realno. Naše zamišljene ideje su dosta različite od onoga što vidimo. I dosta su različite od ideja drugih ljudi. Prije nego što osudite druge ili partnera, pitajte se zašto se bavite drugima, a ne sobom i svojim željama ili strahovima. Ljudi koji su nezadovoljni i nesretni najprije će uperiti prst u drugoga i prebaciti krivnju na sve oko sebe. Tako je lakše. Rad na sebi je najteži. Tamo smo najranjiviji. I mnogi se ne usude taknuti tamo. Zadiranje u sebe zahtijeva razotkrivanje, plakanje i promjenu. Zato je ponekad lakše staviti si teret majke koja je iscrpljena i supruge koja je neželjena. A oslobađajuće je shvatiti zašto smo ovdje gdje jesmo i što to nama znači te zašto ne mijenjamo ploču. Prebacuješ li ti krivnju?

Foto: unsplash.com

Objava očekivanja kao teret majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Iva Zaimović ispričala nam je sve o svom novom programu podrške ženama koje su izgubile sebe u majčinstvu.

Kad sam postala majka shvatila sam u srž koliko roditeljstvo, ali i samo majčinstvo nije crno – bijelo. Koliko je toga utkano u nas i koliko se gradimo uz, ponajprije svoju, djecu. Ono što me na početku tištilo je ono o čemu želim pisati dalje, educirati žene da je s njima sve u redu (barem da će biti kad prorade ono što ih muči), da ne moraju sve same, da sam se i ja osjećala kao da nestaje dio mene, a putem sam naučila da zapravo rastu drugi komadići mene, da promjena ne znači nužno nešto loše.

Na početku majčinstva i dalje sam se osjećala kao stara ja, ali ipak s nekom nadogradnjom. Onaj osjećaj kad se ne brineš samo o sebi nego je tu uz tebe malo biće koje je potpuno ovisno o tebi. Pogled na tu malu pikulicu te ispunjava toplinom i ljubavlju, ali u isto vrijeme te i užasava jer počinješ shvaćati da je to to, nema nazad. Slijevale su mi se razne misli koje su dolazile iz onih starih uvjerenja, pitanja kako ću ja to, hoću li moći brinuti o bebi, hoću li znati što moram napraviti iako znam puno toga.

Jednostavno me preplavio taj osjećaj da sam možda krivo krenula, da osjećam krive emocije, da nisam dovoljno dobra, da me majčinstvo trebalo u potpunosti ispuniti i da bi sve druge moje želje trebale stati po strani. A onda me pogleda ona i sve padne u vodu, sve moje obrane, sve moje sumnje. Znam da sam donijela dobru odluku i da sad samo moram sve uskladiti. Majčinstvo i staru sebe u novu sebe.

No, to baš i nije tako jednostavno. Dobro je kad imamo podršku, kad se možemo nekome otvoriti, a da nas ne osudi (skoro pa uvijek bude prisutan strah da će nas osuditi zbog uvjerenja da nismo dobre majke ako se 100% ne posvetimo djetetu – a to uvjerenje je prisutno i kod velikog broja ljudi oko nas, pa vjerujemo da je taj strah utemeljen).

Zašto sam si ja predbacivala krivnju?

Volim čitati, pisati, pomagati drugima, a sve je to palo u drugi plan i ja sam se osjećala izgubljeno i ispunjavao me osjećaj krivnje ako sam posegnula za knjigom dok je beba spavala, ako sam odlučila napisati neki tekst dok bake čuvaju bebu. Taj osjećaj se produbljivao jer su me neki obasuli svojim uvjerenjima da ne mogu raditi sve što želim, da je sad beba na prvom mjestu.

To me potaknulo na razmišljanje jesam li ja stvarno grozna mama jer i dalje mislim na sebe, svoje ciljeve i želje. Shvatila sam da sam to i dalje ja i ako ja nisam dobro, ako sam nezadovoljna, ako su moje potrebe nezadovoljene, ni beba neće biti dobro. Beba će imati nezadovoljnu, nervoznu, frustriranu mamu. Neće biti dobro ni mom suprugu jer iz mojeg nezadovoljstva sobom proizlaze najčešće ponašanja koja ranjavaju naš odnos – konflikti zbog stvari koje mi uopće nisu ni bitne, kritiziranja, prigovaranja, otpuhivanja i odmahivanja.

Sve je to tako kolalo u meni i iskristaliziralo mi se: “Mama nije samo mama”. 

Znam da ima žena koje se osjećaju kao što sam se ja osjećala, što se krive ili se boje reći da su sebi i dalje važne, da su im njihove želje i potrebe i dalje važne, koje žele raditi na odnosu s partnerom iako imaju bebu.

Što želim raditi s majkama? 

– Osnažiti ih da povjeruju da je u redu imati svoje interese, vrijeme za sebe kad neće raditi nešto za kućanstvo ili djecu nego isključivo ono što ih ispunjava, da njihov život nije završio kad su rodile, da dijete može biti teret ili vjetar u leđa, a da o tome same odlučuju. Sama sam se borila da dođem do toga jer sam osjećala da je to toliko važno, da ne želim život kakav mi drugi žele skrojiti. To je u mojim rukama, bez ili s djecom.

– Bez jasnih osobnih granica i regulacije vlastitih emocija ne znamo ta znanja prenijeti na djecu pa često dolazi do sukoba između dječjih želja i onoga što roditelji smatraju neprimjerenim ili jednostavno iz nekog razloga ne žele da djeca nešto rade. Pomažem majkama da otkriju gdje su njihove granice, zašto, kako da ih postave i kako da se nose s njima nakon što ih dijete ne poštuje. Bez toga ne možemo jasno izraziti da nam i zašto nam treba vrijeme za sebe, što za nas uopće znači briga o sebi i kako je želimo prakticirati.

– Majkama koje su izgubile sebe u majčinstvu, kojima nedostaje onaj stari identitet, koje nedostaju same sebi želim pomoći da se ponovo pronađu radeći s njima na njihovom samopoštovanju i slici o sebi kako bi, kad sklope oči, u srcu osjetile da su u miru same sa sobom, da vjeruju u sebe i da s povjerenjem osluškuju sebe. Tu ćemo raditi i na organizaciji, odnosno kako uskladiti obiteljske potrebe i majčine ciljeve i želje.

–   U cijeloj toj priči je važan i naš odnos s partnerom jer nije isto imaju li majke supruga koji je ravnopravan u roditeljstvu i sudjeluje u brizi za dijete/djecu ili ne. Tu radim jednu specifičnu priču koja u svojoj osnovi pomaže da majke budu zadovoljnije svim svojim odnosima, ali ponajviše odnosom sa partnerom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Iva Zaimovic • Socijalna pedagoginja (@mamanijesamomama)

Kako ću to raditi? 

Od rujna ću periodično raditi grupnu, ali i individualnu podršku majkama koje su se prepoznale u ovoj priči, majkama koje žele raditi na sebi, naučiti nešto novo i dobiti podršku od mene i drugih žena koje se osjećaju slično. Obožavam grupni rad jer nevjerojatno je to koliko dobro odabrana grupa žena može pružiti podrške, osjećaj pripadanja i ono najvažnije – tuđe iskustvo, percepciju i osjećaj da nismo same.

Jedan dio materijala će biti sniman u audio formatu jer znam da je mnogim majkama važno da sadržaj mogu poslušati i kad ne mogu biti uživo, a dio će biti online uživo što bi značilo da glavninu i onaj najvažniji dio programa radimo isključivo uživo – jednom tjedno po 90 minuta.

Meni najvažnije za reći je da će svaka grupa imati drugačiji program ovisno o točno njihovim očekivanjima i temama koje su im u tom trenu u fokusu. Na taj način garantiram u potpunosti prilagođen program određenoj skupini žena. Uz to, program je bazično temeljen na provedenom istraživanja na 150 ispitanica.

Program “Mama nije samo mama” traje ukupno 7 intenzivnih  tjedana uz mogućnost nastavka na drugu razinu programa podrške.

Ako si se prepoznala – tebe trebam! 

U kolovozu kreće besplatan pilot program – 4 susreta po 90 minuta – u kojem ćemo se online susresti i raditi skraćeni oblik programa, no to ne znači da će grupa biti zakinuta za nešto jer sve žene će dobiti priliku uključiti se u plaćeni dio programa po završetku besplatnog i to po posebnoj cijeni.

Sve želimo odgojiti svoju djecu u dobre, samosvjesne ljude koji imaju samopoštovanja i samopouzdanja, a da pritom ne izgubimo sebe na tom putu majčinstva. Vjerujem da je ključno prihvatiti da nismo više one stare koje smo bile prije djece, ali i da smo to još uvijek mi, sa svojim potrebama, željama i ciljevima koji ne moraju nestati.

Tvoj život ne mora stati zato jer imaš dijete.

Ako želiš znati više ili se prijaviti za sudjelovanje potpuno besplatno, javi mi se na e-mail iva@zaimovic.com.hr ili u DM @mamanijesamomama.

Fotografija: Andrea Kovač

Objava mama nije samo mama! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Od njegova sam rođenja razmišljala o tome kako ga odgajati. Da uzvrati udarac ili da se povuče? U mom sam odrastanju često bila ona koja se povlačila i popuštala. U podsvijesti mi je bila rečenica „To nije lijepo.“ I onda sam odrastala i povlačila se vrlo često, a u meni bi se svaki put nakupio jedan kamion ljutnje koji bi rekao : „Želim se boriti! To nije u redu!“

Jesmo li mi ljudi zaista bića koja su plemenita i miroljubiva ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem?

U zadnje sam vrijeme bila pod velikim teretom toga da potpuno odustanem od svoje miroljubivosti i strpljivosti i krenem u napad na sve koji su me iskorištavali, zanemarivali ili odgurivali. Ma dosta mi je više onih koji se guraju preko reda! Dosta mi je onih koji misle da su bolji od mene i tebe koji samo preko reda nešto trebaju pitati. Pretvaram se u onu baku iz čekaonice koja vadi zubalo i šilji štaku za borbu. Pa nije ona naivna školarka već iskusna žena koja je u životu naučila nekoliko lekcija. Tko će bolje od nje znati kako treba s onima koji uzimaju drugima? Neki uzimaju mjesto u redu, drugi vaš mir, treći tuđa postignuća, četvrti partnere, peti parkirna mjesta… Dovršite sami.

Beba nije odlučila ne plakati jer je mama umorna nego vrišti iz svog glasa tražeći hranu, zagrljaj i suhu pelenu.

Gledam svijet oko sebe i čini mi se da je onaj koji misli na druge naivčina kakve nema. Promatrajući situaciju u svijetu shvaćam da je većina spremna okrenuti glavu i ne suprotstavljati se. Gdje je ljudskost u Ukrajini? Gdje su ljudi kao zajednica u situacijama kad znaš da je dijete doma zanemarivano, da susjed ponekad šamara svoju ženu ili neki tata psuje djecu u parku? Glasna manjina vlada svijetom.

Taman kad potpuno potonem i imam osjećaj da se stvaranje nenasilnog svijeta čini kao borba s vjetrenjačama, pronađem pisma svojih učenika. Prekrasno oslikane dječje čestitke učiteljici koja im je predavala Hrvatski jezik. Pune pravopisnih pogrešaka, ali i toplih dječjih slova. Predivan melem obavije  moje srce pa se ono kao Grinchu vrati u svoje prvotno stanje. Ma čak se i za dva broja poveća. I moj osjećaj usamljenosti i izoliranosti koji se povećao u zadnje vrijeme, besmisao i tuga, nekako dobivaju boju, šarene cvjetiće i srca u kojima piše: „Hvala učiteljice!“ Ma ima li zaista smisla to što radim ono ispravno, ono što ne uzima od drugih nego daje? Uskočiti kolegici koja ima taj dan pregled, ustati se u autobusu, biti tiho u hodnicima zgrada, razumjeti tuđi bijes, prihvatiti razlike, okrenuti drugi obraz, ne zamjerati.

Zaboravim si često odati priznanje za sve što sam u životu napravila i razmišljam samo o tome što još nisam.

Čekajući da me netko drugi potapša po ramenu, zahvali i utješi kad padnem, zaboravila sam potapšati samu sebe. Davno sam čula izreku kako vam ljudi neće zamjeriti ništa osim uspjeha i to je istina. On ih podsjeća na njihov neuspjeh i tada vam uz teret posla koji radite i oni mogu biti teret. I dalje vjerujem da nije u redu uzvratiti. Nadam se da ću tako misliti i sutra. Izgubi li nas miroljubive svijet, izgubit ćemo ga.

Foto: pexels.com

Objava jesmo li mi ljudi bića koja su plemenita ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.