Kako ste? Umorni? Zasićeni? Dosta vam je više svega? Dosta vam je izolacija, straha, online nastave, mjerenja temperature, prehlade i svega ostalog iz paketa? Meni baš je, dosta mi je i voljela bih da je ubrzo tome svemu kraj.

Jesam li se promijenila? Kako da ne, jesam itekako. Promijenila sam se, moje brige sad su još veće, moji strahovi i strepnje za moje bližnje su veće, sav teret na mojim leđima čini mi se svaki dan sve teži.

Pitam se hoćemo li morati naučiti živjeti s ovom pandemijom ili ćemo morati promijeniti naš način života koji smo dosad imali?

Svog drugog sina rodila sam 20 dana prije pojave pandemije kod nas, i tada sam mislila kako će sve to brzo završiti. Onda kako je to potrajalo, mislila sam da će sigurno sve završiti dok se ja vratim na posao. Ali prevarila sam se, jer vratila sam se na posao, a pandemija nije bila ni blizu kraja. Uskoro će biti godina dana od toga, a kraja još nema. Pitam se do kada ćemo svi mi izdržati ovako? Do kad će djeci biti onemogućeno bezbrižno druženje i igra, nastava bez maski i distanci, rukovanje umjesto šake, osmijeh umjesto maske. Kažu da je ubrzo kraj, da je ovo zadnji val, nekako nisam sigurna u to jer sve smo to već doživjeli. Ali voljela bih da bude tako, voljela bih kad bih znala da je ubrzo kraj onda bi sve nekako istrpjeli i strpljivo čekali “bolja” vremena.

Voljela bih da možemo šetati opušteno, neopterećeno. Da možemo gledati tuđe osmijehe, a ne maske. Voljela bih da ne dijelimo jedni druge na cijepljene i necijepljene.

Voljela bih da nas jedan papir ne određuje. Voljela bih da promatramo tuđe osmijehe i lice. Voljela bih da na radiju i vijestima slušamo vijesti u kojima se ne spominju broj oboljelih i umrlih. Kažu da se trebamo naučiti živjeti u ovim uvjetima i na ovaj novi način života? Kako da se naučimo živjeti s nečime što nam nije prirodno? Kako da svoju djecu naučimo da na život koji je danas jedino moguć s maskama i distancama? Kako da im objasnimo da ne mogu otići kod svog prijatelja i družiti se jer se mogu ponovo zaraziti?

Svi smo mi mislili i vjerovali da je ovo kratkotrajno i prolazno, to nam je bila jedina utjeha. Da će sve ovo proći tako brzo kao što je i došlo. Ali nije, tu smo. Živimo s pandemijom i stvorili smo novi suživot s njom. Živimo ili preživljavamo pravo je pitanje? Jer živjeti dok istovremeno radiš od kuće, pratiš nastavu na daljinu sa starijim sinom i pritom kuhaš ručak ili obavljaš neki drugi kućanski posao, nije dan kakav si planirala. To nije život kakav želiš imati i kakav želiš da tvoja djeca imaju. Stoga na pitanje vidim li kraj pandemiji, kažem glasno: nazire se kraj tu odmah iza ugla!

Objava izazovi života u pandemiji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Društvene mreže nisu nikada bile prisutnije u našim životima nego upravo sada, u doba pandemije. Otuđili smo se, prisilno, jedni od drugih, i koristimo ekrane da bi, koliko toliko, normalno funkcionirali. Interne sastanke s kolegama odrađujemo preko teams-a, sastanke s partnerima preko zoom-a, poslovnjaci pričaju o sebi na LinkedInu, hejteri hejtaju na Forumu, blogeri koriste Instagram, mladi Tik Tok. Na YouTube-u nam uporno izlaze oglasi koje ne želimo gledati, ali ne želimo ni plaćati Premium verziju pa radije gunđamo tih 5 sekundi. Mark je, navodno, sam sebi uništio svoj Facebook, iliti buduću Metu. Hvala nebesima na Podcastima, Spotifyu I Netflixu (ok ulazimo u drugu sferu) koji su zamijenili događanja, koncerte i kino.

Da, dobro, pandemija u Hrvatskoj nije toliko strogo zatvorila sva moguća vrata, i realno, kako drugi žive, nama je još i dobro. Bar nam tako svi koji su zapadno preko granice govore. Čula sam da je na Jahorini puno bolje nego kod nas u Hrvatskoj. No, svejedno se apsolutno svi imamo pravo žaliti jer smo svi svako malo u izolaciji i/ili samoizolaciji, prevedeno, svi smo u prosjeku od 10 do 25 dana redovno u kućnom pritvoru. Osobno više ni ne brojim koliko smo puta dobili poziv iz vrtića koji je glasio:

”Mama, imamo zaraženu tetu / zaraženo dijete pa idemo svi kolektivno u izolaciju do…(upisati datum).”

Baš super, veselila sam se ponovnom prisilnom druženju, uz sve ostale obaveze, 24 sata dnevno s ostalim ukućanima. Nije da ih ne volim, ali što je previše – previše je.

Preboljela sam koronu s jako blagim simptomima, ali odradila sam mnogo samoizolacija. Ako koga zanima, cijepljena sam dva puta. Cijepit ću se i treći. Možda uplatim sama sebi kartu za Izrael pa se docijepim i s četvrtom dozom odmah iza treće. Iskreno, cijepila bi se i s cijanidom kada bi mi garantirali da nakon toga sve ovo magično završava. Dobro ne bi baš s cijanidom, ali skoro.

Ako mene pitate – a pitati ćete me – bi li cijepila svoje dijete? Odgovor je ne. Nisam za cijepljenje djece, ali jesam za cijepljenje zdravog odraslog kolektiva u svrhu očuvanja zdravstvenog sustava.

Doduše, ne čitam više ništa ni o vakserima ni o antivakserima, ne pratim brojke, ne zanima me Novak. Načula sam da se bliži kraj pandemije jer virus lagano slabi i da bi sve ovo možda uskoro moglo biti gotovo. Meni se čini da su nam i ranije slično govorili, pa smo tu gdje jesmo. Znam da neka istraživanja tvrde da će cijela situacija s Covidom trajati cca 10ak godina. E ta mi se prognoza nimalo ne sviđa.

Na tren sam zatvorila oči i zamislila 10 godina izolacija i samoizolacija s djecom. Smračilo mi se.

Naravno, u usporedbi s tegobama težih pacijenta, ovo sve što ja ovdje piskaram zvuči banalno i glupo. Nažalost i sama poznajem osobe kojima pojam korona nije bio nimalo zabavan. Nije ovo neka tek obična prehladica, i nismo mi Pernar pa da se liječimo C vitaminom i cinkom. Nemojmo nikada zaboraviti na veliki broj smrtnih slučajeva s i od korone (meni je to sve jedna te ista stvar). Nemojmo nikada zaboraviti na Covid odjele i sve bolesne na kisiku i respiratoru. Oporavak iza inducirane kome nije nimalo brz ni jednostavan. A cijela ova tematika samoizolacije nije zabavna ni medicinskim sestrama, liječnicima i epidemiolozima na prvoj crti obrane. Kao i prvog dana, svima njima, skidam kapu… Svima koji su na prvoj crti obrane, osim našem prekrasnom stožeru za civilnu zaštitu i našoj još kompetentnijoj Vladi RH, koji, od prvog dana, po starom dobrom HDZ-ovom običaju, prilagođavaju mjere vlastitim željama i potrebama.

Kada vrtim film unatrag, koliko je samo naš stožer imao glupih i nelogičnih odluka, to je strašno. Mene stožer podsjeća na onaj crtani ”A je to!”. Oni kao da se trude da stvari dodatno zase*u.

Sjetimo se kada su se mjere, odjednom, magično prije izbora popuštale i kada su svi svakako mogli glasati, bili zdravi ili ne. Ili onaj trenutak kada su mjere vrijedile za sve, samo ne za Crkvu. Covid19 kad dođe ispred Katedrale sam sebi kaže ”E ne, pričekat ću da misa završi i da ljudi izađu.”. Zanimljiv je bio i onaj trenutak kada su se političari cijepili preko reda, kada smo svi htjeli cjepivo koje sada svi možemo imati, ali ga nitko (osim mene) više ne želi. I dalje mi je najdraži trenutak cijele pandemije live cijepljenje ministra Marića. Kruna svega je naslov iz Jutarnjeg lista: ”Žene iz cijelog svijeta poludjele za ministrom Marićem: ‘Oporezuj me! Popuni moj deficit!” – POPUNI MI DEFICIT??? Stvarno se nadam da nisam jedina koja pamti i oplakuje ovaj naslov dan danas.

Mi obični, fizički polu zdravi ljudi, koji nismo imali većih tegoba, se i dalje trudimo raditi i egzistirati kao da je sve savršeno normalno – a nije.

Nije normalno da smo svako malo zatvoreni poput štakora. Ali ako ništa drugo, barem mi je sada užasno žao kad vidim životinje u zoološkom vrtu…

Nije normalno da radimo i ne radimo u svakakvim uvjetima. Rad od kuće s djecom? Rad od kuće sa školarcima kojima treba objasniti zadatak iz matematike? Bolovanje jer imaš toddlera koji ne shvaća pojam ”Mama mora raditi.”

Nije normalno da smo se ovako otuđili… da se ne družimo, da se ne veselimo, da si ne pružamo ruku.

Mislim da nas posljedice, ne samo ove ekonomske, nego i ove psihološke, zapravo tek čekaju. Psiholozi i psihijatri će kroz desetak godina imati pune ruke posla, jer sve ovo, zapravo, kad bolje pogledamo, na kraju i nije tako banalno. Sve je ovo baš nekako čudno, i u najmanju ruku zastrašujuće. Nije do kava i ručkova, nije ni do putovanja – do slobode je.

O liepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi

ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

I.Gundulić

Photo: unsplash.com, pexels.com

Objava posljedice pandemije vidjet ćemo tek za par godina pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zvuče li vam trudnoća i porod u vrijeme pandemije zastrašujuće? Poslušajte kakvo je iskustvo imala naša Petra Cicvarić u prvoj epizodi serijala u suradnji s Philips Aventom.

U suradnji s Philips Avent donosimo vam poseban serijal podcasta sa zanimljivim gošćama u kojima ćemo pričati o trudnoći, majčinstvu i svim izazovima koje roditeljstvo nosi.

Trudnoća sa sobom donosi šareni spektar emocija, od radosti i uzbuđenja zbog dolaska prinove do zabrinutosti i straha zbog svih promjena koje sa sobom majčinstvo nosi. Biti trudnica ili rodilja u doba pandemije zato je vrlo izazovno – buduće majke susrele su se i još se uvijek susreću s nizom novih pravila i restrikcija. A tu je i dodatna doza straha koju pandemija sa sobom donosi.

U prvoj epizodi ugostile smo Petru Cicvarić koja nam je ispričala sve o svom iskustvu trudnoće i poroda u vrijeme pandemije te s kojim se izazovima i problemima susrela.

Podcast Iskreno o majčinstvo možete slušati na svim aplikacijama za slušanje podcasta.

Philips Avent serijal – trudnoća i majčinstvo

E01 Trudnoća i porod u vrijeme pandemije

Link na ostale aplikacije za slušanje podcasta potražite OVDJE.

Photo: unsplash.com

Objava o trudnoći i porodu u pandemiji popričale smo u prvoj epizodi serijala podcasta u suradnji s Philips Aventom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Četvrta konferencija „Mame i klinci“ održati će se 29. svibnja 2021 online iz studija u Zagrebu pod pokroviteljstvom Gradskog ureda za zdravstvo Grada Zagreba. Konferencija je besplatna za sve sudionike.

Biti majka je najvažnija uloga žene pogotovo u današnje doba velikih izazova gdje su majke suočene s nezaposlenošću, padom životnog standarda i strahom za sutra. Vrijeme je da pronađemo što više načina kako da javno progovorimo o svim problemima.

Organizatori konferencije su udruge Abeceda roditeljstva i Najsretnija beba hrvatska.

U tijeku je istraživanje u kojem organizatori žele saznati koliko je utjecaj pandemije promijenio život mama i kako se one osjećaju. Anketu možete ispuniti ovdje.

Ovo istraživanje poslužit će kao polazna točka u raspravama na konferenciji MAME I KLINCI, na kojoj će se progovarati o temama koje tište roditelje s posebnim naglaskom na majke.

Link preko kojeg se sudionici mogu priključiti konferenciji možete pronaći OVDJE.

ciljevi konferencije

– senzibilizirati struku i javnost o problemima majki
– informirati i educirati sve interesne skupine i stručnjake koji imaju utjecaj na odgoj djece
– potaknuti institucije na pronalaženje najboljih rješenja postojećih problema
– potaknuti dijalog svih aktera društva involviranih u ovu temu
– inspirirati gospodarski sektor na društveno odgovorno ponašanje
– networking i razmjena iskustava

raspored događanja

10:00-10:05
Otvorenje konferencije

10:05-10:50
Predavanje
ULOGA MEDIJA I MENTALNO ZDRAVLJE U DOBA PANDEMIJE
Danijel Labaš prof. dr. sc.
Redoviti profesor na Hrvatskim studijima Predstojnik odsjeka za komunikologiju

10:55-11:55
Panel
PANDEMIJA IZ DJEČJE PERSPEKTIVE
Debatna skupina djece iz OŠ Tin Ujević

12:00-12:15
REZULTATI ISTRAŽIVANJA
Video mama iz drugih zemalja, objava rezultata istraživanja “Mama kako si?”

12:15-13:45
Panel
UTJECAJ PANDEMIJE NA KVALITETU ŽIVOTA MAJKI

Ivana Portolan Pajić, dr med.
Gradski ured za zdravstvo,

Katarina Marušić, dr.med., psihijatar

Mia Roje Đapić, psiholog i pshoterapeut
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Natko Beck dr. specijalist radiologije Dječja bolnica Srebrnjak

Ivana Šešo, mag.paed.soc
Predstojnica Obiteljskog centra za Grad Zagreb

Dejan Nemčić prof. geografije
Osnovna škola Ivo Andrić

Tina Kirin prof
Ravnateljica OŠ Augusta cesarca

13:50-14:20
Predavanje
VAŽNOST ZDRAVE PREHRANE ZA JAČANJE PSIHOFIZIČKOG ZDRAVLJA U VRIJEME PANDEMIJE
Nenad Bratković mag.natur., univ.mag.pharm

14:25-14:45
ŠTO POSLODAVAC DOBIVA KAD OSLUŠKUJE POTREBE RODITELJA

14:50-16:00
Panel
PANDEMIJA IZ PERSPEKTIVE RODITELJA
Debatna skupina roditelja

16:05-16:55
Radionica
METODE I TEHNIKE KONTROLE I OTPUŠTANJA STRESA I TJESKOBE
Iva Brčić mag.soc/phil
Predsjednica udruge Najsretnija beba Hrvatska

16:55-17:00
ZAVRŠNA RIJEČ

Organizatori su okupili sve interesne skupine i stručnjake koji imaju utjecaj na odgoj djece.

Objava besplatna konferencija posvećena majčinstvu u doba pandemije pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Uz odgojno-obrazovne programe vrtića koji naglašavaju važnost kreativnosti, stimulirajte i potrebu za istraživanjem

U posljednjih godinu dana život nam se u potpunosti promijenio. Više no ikad bilo je potrebno stvoriti poticajno okruženje u kojem će djeca učiti, rasti i razvijati svoju kreativnu stranu. Magistre ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja Snježana Punčikar i Ana Štefanec, voditeljice dječjeg vrtića Dobro Drvo, koji je zahvaljujući sredstvima Europskog socijalnog fonda unaprijedio ponudu programa, savjetuju kako razvijati kreativnost kod djece i stvoriti poticajno okruženje za njihov razvoj.

Stimulirajte potrebu za istraživanjem

Dijete treba istraživati svoje okruženje i kritički o njemu promišljati. Zapamtite kako je upravo okruženje treći odgojitelj – uz roditelje i odgojno-obrazovne stručnjake stimulira razvoj svakog djeteta. Istražujte nove prostore zajedno s djetetom, razgovarajte s njim i pretvorite svoje okruženje u prostor za igru. Neka ono stimulira dječju kreativnost i potrebu za eksperimentiranjem.

Fokusirajte se na dijete

Kreirati poticajno okruženje za učenje znači kreirati okruženje koje uvažava individualne interese i potrebe djeteta te omogućava cjeloviti razvoj i učenje. Ono podrazumijeva stvaranje socijalnog okruženja u kojem se svi uključeni subjekti jednakopravno i aktivno uvažavaju, fleksibilnog vremenskog okruženja u kojem se dnevne rutine prilagođavaju individualnim potrebama te prostorno-materijalnog okruženja koje potiče unapređenje svih razvojnih područja i istraživanje.

Poticajno okruženje počinje u vrtiću

Primjer pozitivnog okruženja, u kojem najmanji razvijaju svoju kreativnu stranu, je i dramski program vrtića Dobro Drvo. Kroz dramski program vrtića djeci je omogućen razvoj socio–emocionalnih vještina: kroz dramske i scenske aktivnosti djeca grade samopouzdanje, vježbaju metode uživljavanja u različite uloge i usvajaju vještine za kreativno izražavanje. U okviru programa djeca se izražavaju i samostalno osmišljavaju dramske predstave.

STEM i logopedski program

Kako bi se udovoljilo potrebama djece za usvajanjem vještina i ishoda učenja na razini ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, osluškujući potrebe društva i vremena dječji vrtić Dobro Drvo je uz dramski razvio i dva dodatna programa: STEM i logopedski u koji se mogu uključiti i djeca iz socijalno i materijalno ugroženih skupina, a kojoj programi osiguravaju pravovremenu integraciju i savladavanje poteškoća. Sva tri programa kombinacija su odgojno-obrazovnih i pedagoških pristupa kojima se stvara poticajno okruženje i zadovoljavaju različiti aspekti razvoja djeteta te individualne potrebe i interesi svakog od njih.

Dobro Drvo nositelj je programa Dječji vrtić za skladniji obiteljski život i kvalitetniji razvoj djeteta koji se financira sredstvima Europskog socijalnog fonda. Projekt je odobren u sklopu poziva Unaprjeđenje usluga za djecu u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

tri savjeta kako olakšati djeci boravak u kući i pobijediti strah (supermame.hr)

Objava djeca u pandemiji – evo kako osigurati poticajno okruženje za najmlađe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U posljednja 24 sata broj novooboljelih je…

Sljedeća dva tjedna su ključna…

Ostanimo doma…

Ostanimo odgovorni…

Rečenice su to koje smo u proteklih nekoliko mjeseci čuli i pročitali bezbroj puta. Dnevno izvješće Nacionalnog stožera čekalo se napetije nego rasplet omiljene serije. Ova 2020. uistinu je bila turbulentna i bit će godina koju ćemo pamtiti – nažalost ne baš po najboljem. Bila je to godina koja nam je život okrenula naopačke. Godina koja je redefinirala pojam slobode i natjerala nas da preispitamo sve što smo dosad svrstavali pod normalno i uzimali zdravo za gotovo. Uslijed globalne pandemije virusa Covid-19 na neko vrijeme činilo se kao da je cijeli svijet stao, gotovo kao da je netko stisnuo pauzu i sva događanja, druženja, putovanja, radovi i ostale stvari koje su sačinjavale našu svakodnevicu su stali.

Maske su postale must have modni dodatak (u doslovnom značenju); wc papir, kvasac, brašno, dezinficijensi i jednokratne rukavice bili su najprodavaniji artikli, a neugodnjak kada ne znaš bi li se s nekim rukovao prilikom pozdrava ili ne, prestao je biti neugodnjak jer je, čini se, ta manira u novom normalnom izbačena iz bontona.

Novo normalno. Sintagma koju nam pokušavaju podvaliti kao da ćemo olakšati ovu situaciju dajući joj naziv.

Eufemizam koji je uistinu smiješan, jer je situacija sve samo ne normalna. Nova da, normalna nikako. Pandemiju moramo shvatiti ozbiljno, moramo poštivati preporuke i čuvati i sebe i druge, ali nikada mi neće biti normalno s najbližom rodbinom razgovarati isključivo preko video poziva ili tri dana unaprijed planirati kada ću posjetiti roditelje koji stanuju samo 10 kilometara dalje jer moram zatražiti propusnicu. Neće mi nikada biti normalno ni da s nekim razgovaram preko pleksiglasa ili da mi mjere temperaturu pet puta na dan.

Bilo kako bilo, svi mi, nalazimo se u novoj situaciji. Situaciji za koju ne znamo do kada će trajati i što će nam još donijeti. Od kada je pandemija krenula mediji nam donose samo loše vijesti, dok se one dobre i pozitivne mogu nabrojati na prste jedne ruke. Odavno sam prestala svakodnevno slušati izvješća stožera, prestala sam čitati loše vijesti i negativna predviđanja. Prestala sam se bojati odlazaka u dućan i potencijalnog kontakta sa zaraženim. Umjesto toga, usredotočila sam se na pozitivne stvari koje nam je ova situacija donijela, što smo sve iz nje mogli naučiti, osvijestiti i shvatiti, a lockdown i zatvaranje granica naučili su nas mnogočemu.

Gotovo kao da smo vraćeni na tvorničke postavke. Popodneva u shopping centrima ili po kafićima zamijenilo je druženje s ukućanima i odlazak u prirodu. Usporili smo tempo života, shvatili da smo robovali materijalnim stvarima bez kojih itekako možemo i više se posvetili obiteljima ili samima sebi.

Resetirali smo se i osvijestili ono što nam je stvarno bitno u životima.

Znam da zvuči kao da gledam svijet kroz ružičaste naočale, ali nije tako. Ovo ne znači da smo, kao ni u ostatku života, uvijek svi sretni i zadovoljni. Ponekad mi užasno nedostaju koncerti, druženja i društvena događanja, dogode se svađe, nervoze i loši dani. Ovo samo znači da se trudim sivilo posljednjih mjeseci obojati vedrim bojama, prihvatiti ovu situaciju kao sastavni dio života i tražiti pozitivne sitnice u moru negativnosti.

Svjesna sam da je riječ o vrlo osjetljivoj temi i da može biti nezahvalna objava koja će izazvati hrpe negativnih komentara. Svjesna sam da su mnogi izgubili drage osobe, da je porastao broj slučajeva nasilja u obitelji, da su mnogi ostali bez poslova koji su im donosili kruh na stol, a brojni pomorci ostali su zarobljeni u dalekim zemljama, mjesecima odvojeni od svojih obitelji napeto iščekujući kada će im biti dopušteno vratiti se svojim domovima. No, isto tako svjesno odbijam navečer leći i ujutro se buditi s isključivo negativnim mislima.

Na Instagramu sam stoga, u suradnji s portalom Supermame, provela anketu čije je čitanje glasilo: Možete li navesti jednu dobru stvar koja vam se dogodila za vrijeme korone? Nešto što ste shvatili/ osvijestili/ naučili cijeniti?“ Odgovora je bilo zaista mnogo – puno trudnica, prinova u obitelji i zajedničkih trenutaka. Ovdje vam donosim neke od njih:

Da ti malo u životu treba da budeš istinski sretan.

“Naša mala obitelj dobila je još jednog člana.”

“Suprug radi od doma i divno je koliko se mogao povezati i družiti s našom bebom.”

“Pronašli smo štene i uspjeli ju udomiti u predivan dom.”

“Prvo ljeto da smo kao obitelj skoro svaki dan bili na plaži i nismo radili kao svake godine po cijele dane.”

“Unijela je mir, dobili smo dva tjedna druženja, maženja i paženja. Mislim da su djeca profitirala.”

“Povezali smo se više kao par, izliječila sam hormone i pokrenuli smo startup.”

“Mogućnost izlaska iz stana.”

“Trud koji učiteljice i tete u vrtiću ulažu na našu djecu i koliko to djeci znači.”

“Nakon sedam godina čekanja trudnoća!”

“Shvatila sam da smo nas četvero sve što mi treba.”

“Boravak u prirodi, na otvorenom, u parkićima umjesto kava u kafićima.”

“Strpljenje kod kuće, na poslu, u trgovini, gdje god.”

“Jedino sam kuću očistila ko’ nikad.”

“Družimo se zajedno doma, a to obožavam. Muž radi od kuće.”

“Za vrijeme korone shvatila sam koliko sam vikenda gubila u shopping centrima. Užas!”

“Online sam upoznala divne ljude i ohrabrila se dignuti posao na noge.”

“Osvijestila sam vrijeme, trenutak, prioriteti su se promijenili, sama dobrobit! Usporila sam!”

“Boravak u prirodi, vožnja bicikla…kafići su out, sport je in! Trebalo nam je to!”

“Stavila sam sebe na prvo mjesto!”

“Spoznaja da male i jednostavne stvari zapravo toliko znače.”

“Više vremena s obitelji, pogotovo s djecom.”

“Zahvalnija sam za sve što imamo.”

“Slobodu kretanja i druženja.”

“Naučila sam ga bolje cijeniti, a i provoditi.”

“Sreli smo se slučajno nakon sedam godina i shvatili da je ljubav i dalje tu!”

“Učila talijanski i imala vrijeme za sebe i odmor.”

“Nikad više vremena nismo provodili svi skupa i to nam je najveća nagrada.”

“Postala sam mama drugi put za vrijeme potresa i korone i shvatila da mogu izdržati neizdrživo.”

Ako mislite da u vašim životima nema ama baš ničeg pozitivnog, nadam se da ćete se nakon čitanja ovih odgovora zamisliti i shvatiti da ipak postoji poneka sitnica kojoj se vrijedi radovati.

„Sreća se nalazi u svemu. Treba je samo znati izdvojiti.“ (Konfucije)

Objava što smo naučili za vrijeme korone? – pozitivna strana priče pojavila se prvi puta na SUPERMAME.