Iako se ponekad sigurno osjećaš kao svjetlosnim godinama udaljena od (razmišljanja) svog partnera ili partnerice, pitam te koliko se godina doista proteže između vas?

Dvije, tri, šest… dvanaest? Ja sam u timu 12 i na dane (iskreno) nemam pojma što mislim o tome. Jer što je razlika među godinama veća (a u mojoj je glavi to kategorija 10+ godina) najednom se otvara Pandorina kutija koja u sobi s prijateljima i obitelji često stoji lijepo na pijedestalu na sredini, da svima bode oči, s tom predivnom mašnicom na vrhu koju nitko ne želi povući i poviriti što je unutra. Mogla sam koristiti i metaforu „slona u sobi“, ali Pandorina kutija mi ima više smisla. Da ti kažem zašto…jer zapravo skriva tolika pitanja koja rijetko kada stavimo na stol. Pa tako kad sam rekla da zapravo nemam pojma što da mislim o razlici u godinama između mene i mog partnera, mislila sam reći (uz onaj izraz lica kad si nešto osvijestiš): pa ja zapravo nikada nisam actually temeljito razmišljala o toj temi? E tu nastupa Pandorina kutija…

Treba li razliku u godinama učiniti predmetom ozbiljnog razmatranja?

Jesmo li u stanju zaljubljenosti u mogućnosti misliti objektivno, čak i da želimo? Zašto me bližnji nisu preispitivali na tu temu? Je li to onda zapravo jedna od „tabu tema“ iako navodno nije? A dijete? Hoće li naša 3-godišnjakinja s vremenom smatrati našu obitelj drugačijom?

Kroz maglu se sjećam mlađahne sebe kojoj ova pitanja ajmoreć’ jesu prolijetala kroz glavu, ali su na krilima Oxytocina uredno dolijetali i instant odgovori, kao vitezovi koji brane moj zaljubljeni svijet. Kao i sve ostalo što se tada činilo jednostavnim i neupitnim, i ova su pitanja s vremenom potpala pod kandže mog kritički naoštrenog uma, koji s vremenom sve više i više grebe.

Ne znam za tebe, ali ja vjerujem u to da kroz život imamo „obrasce“ koje uočavamo kad i ako se osvrnemo, a moj obrazac kaže sljedeće.

Kroz život sam, čak od osnovnoškolskih dana, imala neke “neobične” faze zaljubljenosti u starije od mene. Gotovo uvijek su to bili neki meni zanimljivi likovi koji su privlačili moju pozornost te sam sanjarski vjerovala da ću jednoga dana pronaći onog pravoga. U srednjoj školi, maturantica Ja platonski je voljela jednog super markantnog 30-godišnjeg inženjera koji je (sigurna sam) definitivno zapečatio dokument zvan „Moj tip muškarca“. Sad kad sve to malo sagledam, ispada da moj izbor 12 godina starijeg partnera na kraju i nije neko iznenađenje.

Ako si ti možda trenutno u vezi s nekim starijim ili mlađim od sebe i osjećaš da je to pomalo neuobičajeno, ali i dalje ti se čini potpuno prirodnim, zaviri dublje u sebe i tu ćeš naći sigurnost u svoje odgovore.

Pomalo instinktivno, ali nimalo bezvrijedno. U ljubavi (a pogotovo u početnoj fazi zaljubljenosti) ionako je teško biti pretjerano „pametan“, ali s vremenom si (iako i dalje u ljubavi) ipak sve više realan. Odmah ću ti reći da je puno lakše biti zanesena 18-godišnjakinja zaljubljena u 30-godišnjeg frajera na Kawasakiju, nego neispavana dojilja od 30 s 42-godišnjim mužem s upaljenim išijalgičnim živcem. Ali isto tako nema tog razloga koji će umanjiti činjenicu da je to tvoja „the“ osoba, bez obzira na sve okolnosti, ako ti to tako duboko u sebi osjećaš. Da, on/a će imati već 50 ili tek 25 kad dijete krene u prvi razred, no hoće li imati najmekši zagrljaj i najtoplije riječi, kao i sad, kao i onda prije kad si se zauvijek odlučila pristati uz njega/nju i to bez puno razmišljanja? Ako je tvoj odgovor da, onda su godine doista samo broj. No ako tražiš garanciju da će te partner/ica uvijek energično „pratiti“ u svemu kao i sada, onda ćeš možda morati ostaviti odškrinuta vrata činjenici da to neće uvijek moći biti tako. Mnogima doista nije tako, a nemaju pitanje razlike u godinama među sobom. Jednostavno…život.

Mit o „drugoj polovici“

Kada je Aristofan zapisao mit u kojem metaforički govori o ljubavnicima kao o polovicama koje se traže cijeli život i žude za upotpunjenjem u cjelinu, nije naveo da su sve polovice nastale u isto vrijeme i da po tome traže svoj par. One se u svojoj biti stapaju u cjelinu bića, a tako bi valjda trebalo biti s nama ljudima. Ja se često volim šaliti da između mene i mog partnera ne zjapi razlika u godinama već generacijski jaz, jer se on sjeća vijesti o katastrofi u Černobilu i pada Berlinskog zida, a ja sam na svijet došla tek kad je kalendar prebacio u 90-e.

Ipak, oboje smo se pronašli u istim ljubavima i afinitetima. Onda smo s vremenom opet shvatili da smo u pojedinim stvarima suprotni kao minus i plus, ali tko nije i koliko uopće razlika u godinama tu ima svoju ulogu? Sve u svemu, ona ultimativna presumpcija ljubavi koja podrazumijeva bića koja su u stanju voljeti i primiti ljubav postavlja se iznad svega ostalog. Ako u dubini sebe osjećaš da je to s vama tako, onda znaj da si na dobrom putu bez obzira na razliku u godinama i ne daj da to obilježje stigmatizira vaš odnos. Partnerski odnos, veza i brak uvijek su putovanje prepuno oštrih zavoja i krivina iza kojih se možeš strovaliti direktno u provaliju, ako juriš i ne gledaš znakove po putu. Ali ako ideš polako i k tome tu i tamo zastaneš da popraviš dotrajale dijelove, zamijeniš gumu koja je pred pucanjem ili samo da se diviš pogledu – takvo putovanje sigurno vodi na neko ljepše i bolje mjesto, cestom koja premošćuje sve prepreke.

Gen Z, za kraj.

Kad bolje razmislim, moj partner i ja tek se trebamo (zajedničkim snagama) uhvatiti “u koštac” s nekom trećom generacijom. Tako me možda drugi put nađeš da pišem o roditeljstvu kroz našu prizmu – prizmu dvoje ljudi koji su odrastali u različitim erama i na kraju postali roditelji malom potomku generacije Z.

Foto:pexels.com

gdje je nestalo vrijeme za nas?

Objava je li važna razlika u godinama između partnera? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Imaš li osjećaj kao da je sve na tebi i kao da se samo tvoj život promijenio iz temelja i to vrtoglavom brzinom, a život tvog partnera, oca tvog djeteta, je ostao, skoro pa isti? – dobrodošla u klub!

Iako vjerujem u ravnopravno roditeljstvo, uloga mame i tate se razlikuje, što je sasvim normalno i poželjno. Na taj način dijete dobiva najbolje od obje strane, uči da smo svi različiti, da se nekad ne moramo slagati, da ne moramo raditi svi sve na isti način, ali da se bez obzira na to volimo i poštujemo.

Zaista je istina da je život mame na porodiljnom dopustu u potpunosti drugačiji nego što je ikad bio i da žena mora puno toga promijeniti u svom životu kako bi se uskladila s novom ulogom, što nije isti slučaj kod tate. No, s druge strane, tata ima drugačije izazove. Dok mama ima oko 9-10h za samostalno povezivanje s djetetom, uči sve od početka u svom tempu, od tate se očekuje da u nekoliko sati u danu pohvata konce i bude supertata koji razumije svoju ženu, podržava majku svog djeteta i povezuje se s djetetom pritom radeći sve ispravno (odnosno onako kako mama očekuje od njega).

Sasvim mi je poznat onaj osjećaj jedvačekanja da se muž vrati doma s posla i preuzme dijete jer ti samo želiš sklopiti oči, pojesti u miru, oprati kosu, popiti toplu šalicu kave, nastavi svoj niz. I sasvim je opravdano, posebno ako beba ne spava noćima i ti si zadužena za uspavljivanje, dojenje, smirivanje. Been there, done that.

No, što se u tom cijelom novopečenom kaosu događa s partnerskim odnosom?

S razlogom sam odvojila ulogu mame i ulogu nečije žene, kao i ulogu partnera, odnosno muža i tate.

Vidiš, jednako kao što ti prolaziš tranziciju u majku, tvoj muž prolazi tranziciju u oca, a vaš partnerski odnos prolazi tranziciju u roditeljski odnos no on nikad ne smije postati samo to – roditeljski odnos.

Ključ zdravog odnosa je u balansu između partnerskog i roditeljskog odnosa i to nije nimalo jednostavno. Upravo zato dolazi do puno previše razvoda unutar tri godine nakon dolaska djeteta. Ne zato jer se partneri ne vole, nego zato što pobrkaju lončiće, zamagli im se fokus.

Zaista je teško odvojiti ta dva odnosa, vjerujem da je jer i ja sama teško radim upravo na tome, ali je blagotvorno. Ti i dalje imaš svog partnera kojeg moraš gledati upravo tako – kao na svog partnera, muža, ljubav svog života. S druge strane, on je i otac tvog djeteta, ali gledajući ga samo tako zaboravljaš na ulogu prijateljice i ljubavnice i polako se i njemu obraćaš iz uloge mame (tu imamo očekivanja, kritiziramo, prigovaramo…). A to vjeruj mi, nitko ne želi jer da je želio, ostao bi sa svojom mamom.

Čuvanje vašeg partnerskog odnosa je na vama, no nekako nailazeći na tu prepreku i slušajući isto kod brojnih klijentica shvatila sam da ženama to ipak teže pada.

Mi kad postanemo mame, kao da smo prema svima odjednom mame. No, to ne zaobilazi niti muškarce, neki parovi nakon dolaska djeteta imaju velikih problema sa seksualnim životom zato jer partner svoju partnericu gleda isključivo kao na majku njegovog djeteta. A ta uloga mame je sveta.

Jedino promjenom pogleda i dubinskim razumijevanjem što se zaista događa u pozadini svih ovih odnosa, vaš partnerski odnos može funkcionirati na jednoj višoj razini. Jer nije da se po noći ne diže tvoj muž, nego se tata ne diže (brinete drugačije o zajedničkom djetetu iz uloge mame i tate), nije da tebe kao mamu ne razumije tvoj muž, nego tvoju novu ulogu ne razumije tata, opet iz svoje nove uloge.

Pogledaj u pozadini koje uloge je „sve je na meni“ osjećaj kao i „nisam stala cijeli dan“ i vidjet ćeš da je to upravo iz uloge mame. Svi mi imamo određena očekivanja od sebe u nekoj ulozi, kao i očekivanja od drugih no ako ćeš svom partneru zamjerati zbog nekih neispunjenih (nerealnih) očekivanja iz uloge tate, patit će prvenstveno vaš partnerski odnos.

S vremenom ćete se sve više udaljavati, imat ćete sve manje razumijevanja, a sve više očekivanja.

A roditelji ste zauvijek.

Od te uloge se nikad nećete moći rastati.

Radeći na povezivanju s partnerom, jačaju oba vaša odnosa kao i vjera da ćete zajedno savladati sve prepreke. Zaista čvrsto vjerujem da je tajna balansa kroz sve uloge u jasnoći kroz sva tri životna područja (osobno, obiteljsko i poslovno), a to je ono što radim sa svojim ženama (individualno i grupno). U svemu tome vraćamo fokus upravo na tebe jer ti igraš glavnu ulogu na svim poljima svog života.

Ako i ti želiš vratiti fokus na sebe kroz iduća 3 mjeseca radit ćemo na 3 teme kroz grupni online program Mama nije samo mama:

1. Organiziraj obiteljsku svakodnevicu kako bi stvorila prostor za sebe
2. Ponovno se poveži s partnerom
3. Unesi razumijevanje i smirenost u sve odgojne izazove

Za više info i prijavu klikni OVDJE, a ako imaš neko pitanje – piši mi na mail iva@zaimovic.com.hr Upisi na program traju do 27.10., a s radom krećemo 30.10.

Vjerujem da ćeš nakon ova 3 mjeseca PRODISATI jer ćeš osvijestiti da nisi samo mama, ponovno ćeš otkriti tko si sve ti, vratit ćeš se sebi ulažući u sebe i sve što ti je važno, a sve to kroz veliku podršku drugih žena koje će ti pokazati da nisi sama.

Više nećeš biti usamljena niti izgubljena, već pronađena i osnaŽENA.

Foto: pexels.com

kako nas naša očekivanja zeznu? – SUPERMAME

Objava on se nikad ne diže? i druge vječite borbe novopečenih mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U novoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu pričamo o novom trendu koji se širi društvenim mrežama, pod nazivom Tradwife.

Tradwife trend zagovara povratak tradicionalnim rodnim ulogama iz 1950ih gdje je jedina ženska dužnost bila da služi obitelji, djeci i mužu, odnosno propagira tezu da je ženino mjesto doma, a muž je taj koji financijski skrbi za obitelj.

Što još nalaže ovaj trend?

• žena mora biti podložna mužu
• muž ne sudjeluje u kućanskim poslovima, njegovo je da samo financijski brine o obitelji
• muž odlučuje o upravljanju financijama
• žena mora uvijek biti uređena za muža
• žena mora uvijek seksualno zadovoljiti  muža, čak i kad nema volje
• žena kuha samo jela koja muž voli ili zahtjeva
• žena ne može ići bez muža na mjesta gdje ima drugih muškaraca, itd.

Zašto je ovaj trend potencijalno opasan objasnile smo u ovoj epizodi podcasta te podijelile neka mišljenja generalno o braku i partnerskim odnosima.

Epizodu poslušaj na SoundCloudu ili nekoj od tvojih omiljenih aplikacija OVDJE.

Objava opasan trend koji propagira podložnost žene mužu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.