Nakon 15 mjeseci suživota s Bebolitikusom, Svjetska zdravstvena organizacija obavijestila me da je moja beba službeno iz dojenčeta prešla u kategoriju toddlera. Level up! Neslužbeno Luna i dalje doji, ali sad ona više nije beba, već dijete koje trči prema meni urlajući “Mama pupak!”, dajući mi tako do znanja da želi cicu. Mama i pupak njene su prve dvije hrvatske riječi koje je usavršila. Mama ju je naučio reći njen tata, a za pupak sam zaslužna ja. Iako zna lokalizirati pravi pupak na tijelu, i za cicu misli da je pupak. No, ne da se smesti pa se prikopča na cicopupak kad želi dojiti. A to je samo nekoliko puta dnevno i tritisućeosamstoosamdesetosam puta noću. Puno manje nego prije nekoliko mjeseci dok još nije jela konkretne obroke. Tad je naime cicala samo nekoliko puta dnevno i tritisućeosamstoosamdesetdevet puta noću. Osjetna razlika.

Da njezin jezični razvoj ne zapne u kržljavim počecima, pobrinuo se nono koji joj je poklonio malu knjigu s bebinim prvim riječima. Te prve riječi ne uključuju cicu ni pupak, ali sasvim razumljivo uključuju štagalj, krticu i uže za preskakanje. Dakle, riječi kojima beba u prvoj godini života suvereno vlada. Malo mi je neugodno priznati da donedavno (dok nismo dobili tu knjigu) ja nisam znala što znači štagalj (nemamo mi otočani toga), a ni razliku između krtice i rotkvice nisam sasvim savladala. Znam da je jedno povrće, a drugo mala zemljana životinjica kojoj je glavna zanimacija otkriti tko joj se pokakao na glavu (poznata njemačka slikovnica), samo ponekad pobrkam to dvoje.

Vjerojatno zato i izbjegavam pripremati salatu od krtica. Da ne bi došlo do zabune. Inače, Luna je skroz opustila grammar nazija u meni; ne ispravljam ju ako umjesto pupak kaže papuk, a čak i iz mojih usta povremeno izleti “Ajmo prati zubove!” jer mi je to slatko. Uglavnom pazim da me muž ne čuje jer znam da će mi to prije ili poslije osvetnički nabiti na nos za sve one prigode u kojima bih ga ispravila kad bi nešto pogrešno rekao. Usred svađe, romantičnog momenta, na sprovodu, usred vlastitog vjenčanja ili sexa. Grammar naziju svaka prilika dobra je prilika.

Našoj kćeri uglavnom ne kupujemo igračke. Ne jer smo protiv, nego jer jednostavno nema potrebe. Na dobrom starom Balkanu ljudima je neugodno doći u posjet praznih ruku pa joj svi nešto donesu. Prijatelji koji nemaju djecu ne znaju da se djeca najviše vole igrati etiketama, rolom wc-papira i daljinskim upravljačem pa obično donesu didaktičku igračku točno primjerenu djetetovoj dobi.

Prijatelji koji su i sami roditelji znaju da se djeca najviše vole igrati etiketama, rolom wc-papira i daljinskim upravljačem, ali žele se riješiti nepotrebnih didaktičkih igračaka koje su dobili na poklon pa nam ih proslijede dalje. Tako da smo zasad skupili lijepu malu hrpicu krasnih drvenih igračaka, jer kako za nas kaže prijateljica: “Oni su hipiji, ne možeš im odnijeti plastično smeće!”, koje dosta dobro služe i kao hladno oružje kad nas naša ljubljena jedinica u naletu bijesa gađa njima.

Ono što je svim roditeljima koji su nam dobri prijatelji zajedničko jest: nitko nam ne donosi igračke koje sviraju! E to ja zovem povezujućim roditeljstvom; roditelj koji osluškuje potrebe drugog roditelja.

Dok je Luna bila beba koketirala sam s bespelenaštvom ili točnije rečeno s komunikacijom o eliminaciji dreka. Samo staviti riječi drek i flert u istu rečenicu pokazuje kako život jedne mame može biti vrlo s(r)amotan. Ali tako je kako je i govanca su bila dugo vremena jedino s čime sam flertovala. Na bespelenaštvo natjerala me činjenica da bi me beba svaki put pri mijenjanju pelena pokakila. Pa sam praktično zaključila kako bi možda umjesto da kaka po meni, mogla kakati u lončić primjeren toj vrsti komunikacije, tj. eliminacije. Zadovoljno primjećujem kako smo dosta dobro komunicirale, sve dok jednog jutra nisam sjela s njom i lončićem na novi kauč i nesretno pozicionirala guzu tako da je lončić ostao prazan a kauč pun. Došlo je dakle do greške u komunikaciji.

Nedugo nakon tog događaja odselili smo iz stana, grada i države (ne zbog te kakice), a kauč smo prodali jednoj gospođi za koju sam gotovo 100% sigurna da niti razumije hrvatski, niti čita moje kolumne. U to vrijeme Luna je krenula s dohranom i komunikacija o eliminaciji je otišla u vražju mater. Danas mi je, priznajem, malo žao da smo od bespelenaštva odustali jer je mijenjanje pelena petnaestomjesečnom djetetu postalo ravno Olimpijadi, a ja sam miljama daleko od profesionalne sportašice. U praksi to izgleda otprilike ovako: nakon što se pokaka, Luna se lažno umiri da bih joj povjerovala da ju smijem presvući. No u trenutku skidanja pelena, ona se iz bebe pretvori u maratonca i trči svoj počasni krug po stanu sa zgovnjenim dupencem.

I tako ja trčeći za njom, vitlajući čistom pelenom po zraku, pokušavam iskomunicirati eliminaciju kakice koja povremeno još ispada iz njene guze na tepih, parket, pločice… Kad ju napokon dostignem, ona me jednim potezom obori na pod i dugo se valjamo hrvajući. Sjećam se da je još u maternici uvježbala sve super poteze. Kako pametniji popušta, Luna mi najčešće nakon dvadesetak minuta fighta ipak nevoljko dopusti da joj pozicioniram guzu u pelenu. Tada obično znojna i iscrpljena legnem na pod, tiho pjevušeći Always look on the bright side of life, u nadi da ću probuditi optimistu u sebi. No ako ću biti potpuno iskrena prema sebi i narodu, realno se osjećam kao Danny Glover u Smrtonosnom oružju dok izgovara onu svoju kultnu rečenicu: “I am getting too old for this shit”.

Disclaimer: nijedna beba ni mama nisu ozlijeđene prilikom hrvanja za vrijeme mijenjanja pelena

avanture novopečene mame i njene bebe vol.3

Foto: pexels.com

Objava avanture novopečene mame i njene bebe vol. 4 pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odvikavanje od pelena – nekoliko korisnih savjeta jedne iskusne mame.

Znala sam da nas ovo ljeto čeka pustolovina odvikavanja od pelena, ali nismo se htjeli opterećivati time, već sam odlučila da ćemo krenuti kada budemo na godišnjem odmoru. Iako sam mu povremeno znala skinuti pelene i stavljati ga piškiti posebice prije tuširanja, samo da vidi i shvati što to znači. Uvijek mu je to bilo jako zanimljivo i veselio se piškiti. Teta u vrtiću mi je prije ljetnih praznika rekla da je i on počeo tražiti piškiti kada bi njegovi malo stariji vršnjaci tražili ili išli samostalno u zahod. Nisam postavila neki vremenski rok ili kada ćemo točno krenuti s odvikavanjem, željela sam da to prođe ležerno i da prihvati polagano iz dana u dan.

Prije nego što je krenuo naš dugo očekivani godišnji odmor, kupila sam petnaestak novih gaćica, da ih imamo prije nove pustolovine. Gaćice sam kupila nacrtane na dinosaure, kamione i bagere jer to on najviše voli pa da barem uživa dok ih skidamo i stavljamo nekoliko puta dnevno. Malac još ne priča sve riječi samo nekoliko, ali nisam se ni time opterećivala jer sam znala da ćemo mi to uspjeti napraviti, zajedno kao što smo se odviknuli od dojenja tako ćemo se odviknuti od pelena. Kada se malac prehladio i pedijatrica nam je savjetovala da za to vrijeme ne idemo na kupanje, to nam je bio znak da krenemo s odvikavanjem jer ćemo većinu dana provesti u stanu, pa kad ako ne sada?

Sjećam se bio je četvrtak i jednostavno sam mu ujutro rekla kako ćemo sada odjenuti gaćice na dinosaure i donijela sam kahlicu (mi ju kući zovemo “tuta”) u dnevni boravak. On u početku nije tražio da piški, ali sam ga ja stavljala kad bih mislila da je potrebno i svaki put bi sjeo i popiškio se. I tako smo iz dana u dan isto ponavljali. On najčešće nije tražio piškiti, ali ja bih ga stavljala ili bih ga pitala ako mu se piški. Isti dan kada smo skinuli pelene, više ih nismo vratili, niti noćnu pelenu nisam stavljala. Navečer bih ga stavila na kahlicu netom prije spavanja i on se ne bi popiškio do jutra. Zato čim smo otvorili oči odmah bih ga stavila na kahlicu, jer ako ne onda bi mu malo pobjeglo i popiškio bi se. Naše odvikavanje od pelena još  uvijek traje već punih mjesec dana, i da, naravno da se zna dogoditi da se popiški, u početku je to bilo jednom dnevno, sada možda svakih nekoliko dana. Sada je već naučio i tražiti i čak reći: Vigo piški! Mislim da smo dosta uspješni u odvikavanju od pelena, ali ne smatram da smo gotovi , naprotiv naše piški-putovanje tek počinje.

Sada nekoliko savjeta ako ste i vi ovo ljeto krenuli u pustolovinu ili vas to tek čeka sljedeće ljeto:

Opskrbite se dovoljnim brojem gaćica, vjerujte mi trebat će vam!

Kupite najmanje dvadesetak novih gaćica po mogućnosti oslikanih s onime što dijete voli. Možda će i to pomoći i olakšati svakodnevno oblačenje i skidanje gaćica. Neka budu šarene i vesele jer njima je sve to novo i moj malac je za razliku od prošle godine počeo jako primjećivati što mu oblačim i jako se veseli kada nosi na sebi nešto što voli.

Krenite s odvikavanjem od pelene kad vi smatrate da je vrijeme i kad je vaše dijete spremno, a ne zato što vam je netko rekao.

Vrlo je važno da ni vi ni dijete ne osjećate pritisak, posebno pritisak okoline. Vi zajedno odlučujete kada je najbolje vrijeme za to, vi najbolje poznajte vaše dijete. Stoga je odluka samo na vama!

Ne odustajte!

Mislim da je ovo i najvažnije, jer ako ste krenuli s ovom piški-pustolovinom, nema odustajanja i vraćanja nazad. Nema veze koliko god puta dijete se popiškilo ili ste na rubu živaca, mislim da je najgora solucija vratiti nazad pelene. Ako ste ih skinuli to je razlog jer vjerujete da je vaše dijete spremno, onda ga samo češće podsjetite i budite uporni u tome.

Godine nisu važne!

Zaista nije važno s koliko je godina i mjeseci vaše dijete skinulo pelenu, jer je to individualno. Svi će se  prije i kasnije odviknuti od pelene, ne opterećujte se što možda vaše dijete nije spremno, onda radije pričekajte neko vrijeme i onda krenite s odvikavanjem. Nije važno hoće li se dijete odviknuti s dvije godine i pet mjeseci ili s tri godine, stoga se ne opterećujete s time koliko vam dijete ima godina, nego je li spremno za tu pustolovinu.

Malo strpljenje, više upornosti i još više razumijevanje trebat će vam za ovu pustolovinu!

Kao uostalom za sve što radimo s djecom. Razgovarajte s djetetom, pripremite ga i pripremite i sebe za sve što vas čeka. Jer jedan dan će biti uspješan, a drugi dan možda neće, i tako u krug. Ali nemojte da vas to obeshrabri, nego budite uporni i dosljedni u odvikavanju od pelena.

Do neke nove sljedeće pustolovine!

P.S. Ovo je naše osobno iskustvo! Možda ćete reći kako imamo sreće i kako to da nismo dnevno mijenjali barem nekoliko popišanih gaćica. Iskreno, ne znam ni sama jesmo li imali sreće, jesmo li krenuli baš na vrijeme s odvikavanjem ili možda sljedeći mjesec nam sve krene nizbrdo. Pišite mi u komentarima vaše iskustvo.

Foto: unsplash.com

Objava odvikavanje od pelena – nekoliko korisnih savjeta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.