Dolaskom hladnijeg dijela godine ulazimo u začarani krug učestalih upala dišnih puteva pogotovo kod djece vrtićke dobi. Curenje nosa, kašalj i kihanje najčešći su simptomi koji neprestano kruže vrtićkom skupinom tijekom jeseni i zime. Prvo pitanje koje si roditelj postavlja je ostaviti dijete kod kuće ili ne, jesu li simptomi znak virusne ili bakterijske upale, radi li se o običnoj prehladi ili nečem ozbiljnijem što bi zahtijevalo pregled pedijatra i liječenje.

Upale dišnog sustava najčešće su bolesti dišnog sustava u djece. U većini slučajeve uzrokovane su virusom. Najčešće su bezazlene i prolaze same od sebe bez potrebe za liječenjem. Mogu biti uzrokovane i bakterijama, u tom slučaju zahtijevaju antibiotsko liječenje.

Virusne i bakterijske upale se razlikuju po karakterističnim simptomima i vremenskoj pojavi istih.

Virusne upale se obično razvijaju polako i postepeno. Najčešći simptomi su hunjavica, kašalj, promuklost i često blago povišena tjelesna temperatura.

Bakterijske upale započinju naglo sa izraženijim simptomima, tjelesna temperatura obično je visoka, a bolovi u grlu jači, često s gnojnim naslagama.

Virusne i bakterijske upale praćene su općim simptomima kao što su bolovi u tijelu, umor i malaksalost. Kod bakterijskih upala opći simptomi su izraženiji.

Danas, u doba pandemije virusa SARS-CoV-2, na virusne upale se više ne gleda tako bezazleno pa sumnja na infekciju uzrokovanu virusom SARS-CoV-2 zahtijeva izolaciju i testiranje kako bi se spriječilo širenje bolesti.

Virusi i bakterije u kolektivu se vrlo lako prenose, pogotovo u jesen i zimu kada više boravimo u zatvorenim, grijanim prostorima.

Virusne i bakterijske infekcije prenose se direktnim kontaktom, najčešće rukama te kapljično. Kako bi smanjili mogućnost prijenosa infekcije u tim uvjetima ključno je nekoliko stvari.

Higijena ruku tj. redovito pranje ruku i površina smanjuje mogućnost infekcije. Naravno kod mlađe djece često je nemoguće odražavati higijenu ruku u kolektivu.

Zatvoreni, grijani prostori i suhi zrak pospješuju prijenos bolesti. Sluznica dišnog sustava ima svoje obrambene mehanizme kojima se brani od mikroorganizama. Da bi obrambena funkcija sluznice bila učinkovita sluznica mora bit vlažna. Suhi i topli zrak isušuje naše sluznice i čini ih manje otpornima na mikroorganizme. Upravo iz tog razloga je bitno da je sluznica dišnog sustava dobro prokrvljena i vlažna te je stoga boravak na svježem zraku ključan. Bez obzira na vremenske uvjete boravak na svježem zraku uvijek je bolji od zatvorenog prostora, svježi zrak čini sluznicu otpornijom te se smanjuje mogućnost infekcije.

Virusne upale dišnih puteva, iako najčešće bezazlene, stvaraju pogodne preduvjete za razvoj naknadnih bakterijskih infekcija.

Temelj borbe protiv svake bolesti je prevencija. Tjelesna aktivnost, boravak na svježem zraku, izbjegavanje zatvorenih, grijanih prostora, redovito provjetravanje uvelike će pomoći sprječavanju zaraznih bolesti dišnih puteva.

Najučinkovitija prevencija ipak je imunizacija tj. cijepljenje. Kalendarom obaveznog cijepljenja obuhvaćen je niz bolesti, virusnih ili bakterijskih. Nekih od tih bolesti, zahvaljujući isključivo cijepljenju, danas više nema. Neke bolesti se još uvijek javljaju, ali u puno manjem opsegu ili u puno blažem obliku.

Bakterija Streptococcus pneumoniea čest je uzročnik bolesti pogotovo kod djece. Pneumokok se smatra najčešćim uzročnikom upale pluća, važan je uzročnik meningitisa, sepse, upale srednjeg uha i sinusa. Smatra se da jedna trećina djece u prve dvije godine života preboli pneumokoknu upalu uha. Od 2019. godine cjepivo protiv pneumokoka uvedeno je u obavezni Kalendar cijepljenja. Pneumokok živi u sluznici nosa te ne mora uvijek izazvati bolest. Često su roditelji zbunjeni kada se kod cijepljene djece iz nosa izolira pneumokok. Međutim, nisu svi sojevi pneumokoka jednako opasni. Cjepivo štiti od invazivnih sojeva pneumokoka koji uzrokuju najteže oblike bolesti kao što su teške upale pluća, gnojni meningitis i sepsa koji ujedno brzo razvijaju otpornost na antibiotike što otežava liječenje tih bolesti. Upravo iz tog razloga cijepljenje ima ključnu ulogu u prevenciji.

U jeku pandemije i cijepljenja protiv Covid-19 bolesti nemojmo zaboraviti na redovito cijepljenje protiv drugih bolesti prema važećem Kalendaru cijepljenja.

Adriana Juriša, dr.med. specijalist školske medicine

pneumokokne bolesti kod djece – kako ih liječiti i spriječiti? (supermame.hr)

Objava virus ili bakterija: što uzrokuje prehladu kod djece i kako razlikovati simptome pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mama Una podijelila je s nama svoje iskustvo – naočigled obična prehlada njezine djevojčice prerasla je u ozbiljan problem.

Sara je zdrava, vesela i pametna djevojčica od 6 godina. Uskoro će u školu i tome se jako veseli. Sara ima odlično pamćenje, sjeća se stvari od prije dosta godina i uvijek nas iznenadi preciznošću detalja kojima opisuje te neke „davne“ situacije. Sva sreća, Sara se prosinca 2017. godine sjeća samo po prijatelju Flokiju, jednom plišanom leptiru i ožiljku koji ima ispod desne cice, a koji joj je skroz fora. Ja, njezina mama, kada se sjetim prosinca 2017. godine tijelom mi prođe led, a suze navru na oči, iako zaista nisam plačljivica. Tog prosinca Sara je, u dobi od 2.5 godina, imala tešku upalu pluća, provela je 15 dana u Klaićevoj bolnici od čega 4 dana na intenzivnoj, radili su joj punkciju pluća, intravenozno je dobivala 2 antibiotika, a CRP joj je dosegnuo 269.

vrtić i vodene kozice

Sve je počelo u rujnu kada je krenula u vrtić, u kojemu je od ta 3 mjeseca provela svega 11 dana. Doma smo imali seku od godinu dana i muž i mama su me nagovorili da pošaljem Saru u vrtić kako bi se družila s vršnjacima, a ne s bebom. Sara nikada nije bila boležljivo dijete, ali očito vrijedi ona da se djeci razvija imunitet tek od treće godine pa je tako svaki virus, svaka prehlada bila njezina. U 11. mjesecu dobila je vodene kozice. Nije cijepljena protiv vodenih kozica jer je to „normalna dječja bolest“ i „bolje da ju sama preboli“. Nismo ih niti osjetili, pikica po tijelu je bilo malo, nije imala temperaturu niti bilo kakve druge simptome, mazali smo se, kupali i sve je bilo gotovo u roku tjedan dana.

pneumokok i visoka temperatura

Zašto spominjem vodene kozice? Jer će se upravo to na kraju pokazati uzrokom svega što je uslijedilo jer, kako su nam doktori objasnili, virus varicela je ostao tinjati iznutra i urušavati imunitet do krajnjih granica pa je stoga to bilo plodno tlo za bakteriju pneumokoka koji je dobila ubrzo nakon kozica. Bila je taj tjedan samo „malo šmrkava“ i ja sam je iz predostrožnosti ostavila čitav tjedan doma, inhalirali smo se i mislila sam kako je sve gotovo kad se u subotu probudila s 39˚C temperaturom i malaksala. Odmah sam se javila pedijatrici koja je rekla da skidamo temperaturu i da dođemo u ponedjeljak na kontrolu. Cijeli vikend trajala je temperatura, Sari se samo spavalo, slabo je jela, no ništa drugo nije se događalo – nije bilo kašlja, šmrcanja, grlobolje, već su bili prisutni samo temperatura i umor.

U ponedjeljak smo otišli na pregled, CRP nije bio previsok, doktorica je rekla da se čuje nešto na plućima i dobili smo Sumamed kroz 3 dana. Sara je bila malo bolje, temperatura je stala.

Ali, u srijedu navečer, nakon što smo ih uspavali i otišli u dnevnu sobu, začuli smo zvuk koji neću nikada zaboraviti – hroptaj. Sara je doslovno hvatala zrak, nije mogla udahnuti. Uzela sam ju u ruke i zvala doktoricu koja nam je dala savjet daju inhaliramo da malo dođe sebi i onda idemo na hitnu u Klaićevu. Bilo je 10 sati navečer, Miju su došle čuvati muževe sestre i baka, a ja sam držala Saru na zadnjem sjedalu, bez autosjedalice dok nas je muž vozio na hitnu. Nisam niti slutila što će se sve dogoditi kasnije.

teški dani i noći u bolnici

Pregled, inhaliranje ventolinom, čekanje u čekaonici, RTG pluća, zabrinut pogled radiologa, muž i ja šutke se gledamo, molim Boga da nije neka opaka teška bolest. Kad nas je doktorica pozvala i rekla da ima upalu pluća, na prvu mi je laknulo – ok, samo upala pluća. Morali smo ostati jer je trebala dobiti antibiotik intravenozno. Muž je otišao doma, ja sam ostala s njom „spavati“ na stolici kraj njenog krevetića. Drugi dan stanje se pogoršalo, premjestili su nas u apartman, Sara je imala braunilu sa 2 antibiotika, plakala je stalno što od straha, što od boli. Nosila sam ju, pjevala, mazila, dijete je imalo temperaturu i urlalo od boli. Noću kad bi konačno zaspala na mome kauču, otkrila bih da je mokra od temperature i lijekova za skidanje temperature. Moram ju presvući, sa braunilama, a tek je zaspala. Braunile su išle na jednu ruku, pa drugu, pa gore, pa dolje. Nakon 3 dana CRP je bio 269, doktori su imali zabrinut izraz lica, antibiotici nisu pomagali, temperatura je i dalje rasla, Sara je i dalje plakala od bolova.

U ponedjeljak nam je doktorica došla reći da će Sara morati na punkciju pluća jer antibiotici ne uspijevaju suzbiti svu sluz pa joj moraju gurnuti cijev u pluća koja će mehanički vući sluz van. Operacija, potpuna anestezija, cijev u plućima moje dvoipolgodišnje curice. Sjećam se da sam samo htjela pitati, ok, ali preživjet će? Nisam mogla. Jer sam se bojala odgovora. A doktori ništa nisu govorili.

punkcija pluća

I tako su je uzeli u operacijsku dvoranu. Muž i ja smo čekali ispred, došla je moja kuma s krunicom koju i dan danas čuvam iako nisam vjernica, bar ne praktična. Operacija je završila. Sara je odvedena u intenzivnu i ja sam mogla s njom biti od 14-19h. Nakon toga van, doma sve do sljedećeg dana u 14h dok moje dvoipolgodišnje dijete leži samo i golo na intenzivnom odjelu bolnice s cijevi u plućima iz kojih se cijedi gnoj. Muž i ja smo dobili savjet da stišćemo gnoj u cijevi da omekša i brže izađe. I tako smo mi stajali po 5 sati kraj njezina kreveta, pokušavajući se ponašati normalno u toj situaciji i nasmijavati ju, gnječeći pritom gnoj koja joj se u tom trenutku izlijevala iz pluća. I svaki put kad bi morali izaći ona je vrištala i plakala, nije mogla shvatiti zašto odlazimo. I svaki put kad bi izašli zahvaljivali smo Bogu da je „samo“ to. Jer to što smo unutra vidjeli, ta tuga nije prepričljiva. Ja sam do drugog dana u 14h bila u stanju katatonije, stiskala sam tu krunicu i brojala sate. Mlađe dijete nisam mogla niti primiti, samo plač i brojanje. Prošla su i ta, za mene duga kao vječnost, 4 dana i Sara se vratila na odjel, a ja sam opet mogla biti s njom čitavo vrijeme. Na tom odjelu upoznali smo prijatelja Florijana, najljepšu smeđu bebu s Downovim sindromom koju sam ikada vidjela i njegovu predivnu i hrabru mamu s kojima smo i danas u kontaktu. Tamo smo proslavile i Božić s divnim osobljem bolnice, Sara je dobila ogromnog plišanog medu od mojih dragih prijateljica i 2 dana nakon Božića rečeno nam je da je Sara puno bolje i da možemo doma.

povratak kući

Po izlasku iz bolnice Sara još 2 tjedna nije mogla stati na noge, sjećam se da smo ju nosili pred Božićno drvce da otvara poklone… Pila je antibiotike još sljedećih skoro mjesec dana – i potpuno ozdravila.

Cijepljena je protiv pneumokoka, ali njih ima preko 300 vrsta, a cjepivo ne pokriva sve. Sva sreća da je, to je zasigurno pomoglo. Ne želim ni misliti što bi bilo da nije cijepljena, a moglo je i tako biti i da je sve završilo tragičnije. Samo znam da s tom odlukom, da sam ju donijela drugačiju, ja ne bih mogla živjeti.

Una Zečević Šeparović

Foto: pexels.com

Kako spriječiti i liječiti pneumokokne bolesti poslušajte u ovoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu:

Objava od curenja nosića do operacijskog stola – ispovijed jedne mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pneumokokne bolesti kod djece – o važnosti prevencije te o dostupnim vrstama zaštite u obliku cjepiva.

Nedavno smo podijelili tekst o tome kome ćemo prvo povjeriti simptome bolesti – liječniku ili dr. Googlu, a naša anketa provedena na uzorku od 3.000 ispitanika pokazala je kako će se ipak 45% roditelja prvo obratiti vlastitom pedijatru, dok će 29% njih savjet potražiti kod doktora Google-a. 24 % njih posavjetovat će se s prijateljima ili bližom obitelji, a tek 2 % savjet će potražiti na društvenim mrežama.

Danas smo u, prvoj video formi našeg podcasta, ugostile dvoje stručnjaka, dr.med. Ivanu Vučemilović Šimunović, specijalisticu pedijatrije, subspecijalisticu pedijatrijske pulmologije i doc.dr.sc. Ivana Pavića, pulmologa iz Klinike za dječje bolesti u Zagrebu kako bismo razgovarali o – jačanju imuniteta kod djece, o mukama nas roditelja – kada je vrijeme za poći liječniku, a kada „pušemo na hladno“, ali smo se dotaknuli i konkretnijih tema – pneumokoknih bolesti, što ih uzrokuje, kako se liječe, o važnosti prevencije pneumokoknih bolesti te o dostupnim vrstama zaštite u obliku cjepiva.

Video podcast možete pogledati i poslušati na našem You Tube kanalu.

Audio podcast poslušajte ovdje (ili na ostalim aplikacijama za slušanje podcasta).

Fotografija: pexels.com

Objava pneumokokne bolesti kod djece – kako se liječe i kako ih spriječiti? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Doktor Google ili liječnik – gdje ćemo prvo potražiti informacije?

Svi vi koji ovo čitate sigurno ste barem jednom u životu pretraživali simptome neke bolesti ili nekog stanja na Google-u. Nije to ništa čudno. Internet nam je dostupan u svako vrijeme i doba dana, i ponekad ćemo se prije obratiti doktoru Google-u, a tek onda vlastitom liječniku. Ovo se posebno odnosi na roditelje. Iznenadni osip, nezgodan udarac ili pak nesvakidašnje djetetovo ponašanje samo su neki od simptoma koji će nagnati roditelje da potraže o čemu se radi na svojoj omiljenoj tražilici – jer Google ima odgovore na sva pitanja. Kad je zdravlje djeteta u pitanju roditelji traže informacije sa svih strana. Nedavna su istraživanja pokazala da novopečeni roditelji googlaju simptome čak dva puta više nego osobe koje nisu roditelji. Iz našeg iskustva, možemo potvrditi navedeno. I same smo se našle u takvoj situaciji.

doktor Google ili liječnik – kome ćemo prvo povjeriti simptome?

Naša anketa provedena na uzorku od 3.000 ispitanika pokazala je da će se ipak 45% roditelja prvo obratiti vlastitom pedijatru dok će 29% njih savjet potražiti kod doktora Google-a. 24 % njih posavjetovat će se s prijateljima ili bližom obitelji, a tek 2 % savjet će potražiti na društvenim mrežama.

Na pitanje koliko često googlaju simptome 60 % njih odgovorilo je da to radi ponekad, 30% često, a 10% nikada.

41% ispitanika tvrdi da je uspjelo postaviti samome sebi ili nekome bližnjem dijagnozu zahvaljujući Google-u ili internetu općenito. 55% njih uspjelo je pronaći rješenje za svoje probleme zahvaljujući internetu ili društvenim mrežama. No ipak savjeti osoba s društvenih mreža većini ispitanika nisu pomogli (čak 82%).

87% ispitanika i dalje ima najviše povjerenja u liječnike i stručne osobe.

Također, zamolile smo sudionike ankete da podjele svoje mišljenje i iskustva o traženju simptoma i savjeta za zdravlje na internetu. Većina njih koristi Internet kako bi pročitali o sličnim ili istim iskustvima, npr. po forumima ili mamećim grupama, osobito kad nije neki ozbiljan problem u pitanju. Ili kako bi se povezali s drugim osobama koje prolaze kroz isto.

Par njih imalo je pozitivna iskustva koja uključuju čak i postavljanje dijagnoze zahvaljujući internetu, no ipak dosta je njih mišljenja da tuđe savjete treba primiti s dozom opreza te se konzultirati s liječnikom, osobito kad su djeca u pitanju. Također, puno njih priznalo je da su nakon googlanja simptoma samo bili zabrinutiji ili su pak sami sebi postavili dijagnozu koja se na kraju ispostavila netočnom.

Nekoliko njih izrazilo je i nepovjerenje prema samome zdravstvenom sustavu. Nedavna istraživanja pokazala su kako ljudi sve više i više gube povjerenje u doktore, a tome je svakako pridonijelo i širenje svakakvih dezinformacija po internetu i društvenim mrežama, osobito otkad je počela pandemija.

Zašto su ljudi skloniji vjerovati više onome što pročitaju online upitale smo i psihologinju Tijanu Debelić.

„S jedne strane to je tipično ponašanje za ljude koji su zdravstveno anksiozni. To su ljudi koji su jako zabrinuti za svoje zdravlje i takvi ljudi imaju neka tipična ponašanja, a neka od njih su zapravo stalne provjere i traženje sigurnosti, kroz posjete liječnicima, traženje savjeta kod prijatelja ili obitelji, ili stalno provjeravanje simptoma po internetu kako bi sami sebi pronašli umirenje, a onda na internetu pronađu upravo suprotno. Često su svjesni toga da je to potpuno krivo ponašanje, ali si jednostavno ne mogu pomoći. Uvijek iznova pokušavaju sebe umiriti kroz googlanje, a zapravo se dodatno uznemire. Takvi ljudi nužno ne vjeruju liječnicima, psiholozima ili općenito stručnjacima. Pošto nemaju mogućnost baš za svaki simptom nazvati stručne osobe ili tražiti od njih potvrdu da to nije tako, lakše im je otići na Internet i potražiti te iste simptome – google im je u džepu, kako bi se reklo.  Što se tiče nepovjerenja prema liječnicima, ja bih to objasnila kao splet nekoliko faktora.  S jedne strane kao da, nažalost malo opada povjerenje u znanost, umjesto da raste, što bi bilo logičnije. Ja bih rekla da se znanost malo u medijima počela banalizirati, pa ispada kao da je to nešto ravno vidovitom Milanu ili teti Kati s četvrtog kata pa čujete često komentare tipa „što može znati taj liječnik ili psiholog kad on nije imao tu bolest?“. Tu se sad nadovezujemo na ono slijedeće što je tipično ljudski, a to je da mi očekujemo da nam preporuku može dati samo onaj koji je imao direktno iskustvo s nečim. Ne samo da tako biramo frizera, mesara, kiropraktirčara ili psihologa. Generalno, imamo veće povjerenje u ljude koji su imali iskustvo s nečim. Upravo zato ljudi najčešće traže informacije po forumima, gdje obični ljudi, koji nisu stručnjaci, pišu svoja iskustva. I zapravo, kao da uzimaju u obzir da tamo nitko ne laže o svojim iskustvima jer generalno smatraju da kad osobe daju neku svoju preporuku da je ona nužno istinita. Zato ljudi funkcioniraju po sustavu preporuka ili osobnog iskustva. Imamo prirođenu tendenciju malo više vjerovati nekome tko je imao iskustvo s nečim.

Sveukupno gledajući ljudi imaju nepovjerenje u znanost, a s druge strane imaju veliko povjerenje u iskustva drugih ljudi, osobito influencera i osoba uz koje se vežu na društvenim mrežama te vjeruju da su njihova iskustva objektivna i iskrena  – što je u startu pogreška u mišljenju jer ljudi na Internetu i na društvenim mrežama pišu svakakve stvari te postoje, naravno i oni koji će to povjerenje iskoristiti u svoju korist. “

Utjecaj interneta i društvenih mreža na nepovjerenje prema cijepljenju djece

Internet i društvene mreže koriste se za širenje svih vrsta informacija, uključujući i one koje nisu provjerene niti istinite. Nažalost, utjecaj koji te dezinformacije mogu imati na osnovne zdravstvene inicijative može biti poguban, osobito kada je riječ o cijepljenju. Jedna od najuspješnijih javnozdravstvenih intervencija u povijesti – pojava cjepiva, dovela je do globalnog iskorjenjivanja velikih boginja, gotovo globalnog iskorjenjivanja dječje paralize i drastičnog smanjenja morbiditeta i smrtnosti povezanih s drugim zaraznim bolestima. “Lažne vijesti” svakodnevno lete internetom, a forumi o svim temama olakšavaju ljudima da dijele sve informacije koje žele bez provjere. Dezinformacije o cjepivima i širenje teorija zavjere u porastu su na društvenim mrežama i dovode do smanjenja stope cijepljenja tijekom vremena. Mnogi nisu niti svjesni prijetnji koje su ove zarazne bolesti predstavljale za prethodne generacije. Prije uvođenja cijepljenja protiv pneumokoka mnoga su djeca zbog teških komplikacija bila hospitalizirana. Prisutni su bili teški oblici pneumokokne bolesti poput kronične upale uha, upale pluća i meningitisa.

Pneumokok je najčešći uzročnik upale pluća, točnije pneumonije po kojoj je bakterija dobila. Jako je rasprostranjena, osobito kod djece vrtićke dobi (koja uz dojenčad spadaju u najugroženiju skupinu) gdje se može izolirati i iz brisova zdrave djece. Opasna je i za starije osobe iznad 65 godina koje su u čestom kontaktu s malom djecom, najčešće su to bake i djedovi. Zbog toga je cijepljenje baš u tim dobnim skupinama (dojenčad i stariji od 65. godina) najopravdanije. Zahvaljujući cjepivu u pedijatrijskim ordinacijama se zamjećuje da su rjeđe ozbiljne kliničke slike, rjeđe su bakterijske komplikacije, a primjena antibiotika se smanjila. Također su i kliničke slike, zbog kojih su djeca bila hospitalizirana rjeđe.

Briga o zdravlju djeteta na prvom mjestu

Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, a briga o njihovom zdravlju nam je svima na prvom mjestu. Prednost roditeljstva danas je ta što zaista imamo puno informacija na raspolaganju, no s druge smo strane baš zbog toga poprilično zbunjeni i ne znamo kome vjerovati.

Par savjeta za bolje snalaženje u moru informacija i dezinformacija.

1. Ako niste zadovoljni odnosom kakav imate s vlastitim liječnikom, promijenite ga. Potražite drugo mišljenje.
2. Pitajte i informirajte se. Ne vjerujte odmah onome što je rekla susjeda ili prijateljica od susjede. Nazovite liječnika i razgovarajte iskreno.
3. Ne vjerujte svemu onome što čujete na društvenim mrežama ili pročitate na internetu, osobito kad je zdravlje naših najmanjih u pitanju. Ne koristite neke proizvode ili lijekove koji su vam drugi preporučili, bez da se prije ne konzultirate s liječnikom.
4. Ok se informirati na raznim stranama, ali znajte vaša ograničenja. Danas je veliki problem što ne znamo razliku između informacije i dezinformacije. Posebnu pozornost obratite na traženje informacija od provjerenih izvora i znanstveno potkrijepljenih istraživanja. Većina ljudi ipak nema znanje za tumačenje takvih stručnih tekstova, obratite se svome liječniku za objašnjenje.
5. Google ponekad ima i svojih prednosti, ali koristite ga s dozom opreznosti. Neka vam nikad ne bude vaš zadnji odgovor.
6. Bolje spriječiti, nego liječiti! O razlozima važnosti prevencije i opasnosti od pneumokoknih bolesti za organizam ljudi, pogotovo djece, najbolje se savjetovati s liječnikom i/ili ljekarnikom.

Fotografije: pexels.com, unsplash.com

Objava doktor Google ili liječnik – kome vjerovati? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.