“A što ako napravim neku grešku?” je rečenica za koju sam sigurna da si je izgovorilo 99% poduzetnica i poduzetnika. Nisam napisala 100% jer uvijek postoji mogućnost pogreške i odstupanja. Kužiš? Uvijek postoji mogućnost da ćeš pogriješiti. Uvijek postoji mogućnost da nešto napraviš, iz tko zna kojeg razloga, i naknadno shvatiš da si napravila/napravio grešku. Pa što? PA što ako pogriješim? Ispričaš se, pokušaš ispraviti (ako je moguće) i ideš dalje.

Otvaram Instagram uz prvu, jutarnju kavu i vidim Sonjin story. “Što se dogodilo?” pomislim jer nisam možda sve popratila. Kliknem jer vidim da je dijeljeno sa Supermame profila. Tražim grešku, ne vidim ju. Idem post po post i skužim na jednom hrpu komentara. “To je to” pomislim jer odskače od uobičajenog broja komentara na objavama. Čitam komentare i zapitam se kako nisam to doživjela na
taj način. Pročitam dva koja su konstruktivne kritike uz malu dozu izbacivanja frustracija. “Ajde dobro, kužim sada”. Dignem pogled od mobitela i pomislim “Je li moguće da kada treba nekoga “kamenovati” imamo snage napisati komentar, a kada ga treba podržati, nemamo snage stisnuti ni lajk?”

Vrtim film: imale su izložbu, trebalo je to sve pripremiti, dogovoriti, fizički odraditi, putovati iz Padove i Zagreba prema Splitu i Trogiru pa nazad, trebalo je pripremiti i u obitelji možda šta će se jesti, posložiti malo stan, robu, dogovoriti što-ako-nešto-dok-me-nema, pripremati sadržaj i tekstove za društvene mreže, objavljivati druge članke, slagati newsletter… I u svemu tome (a vjerujem još puno toga) dogodi se – greška. Greška koja možda i nije tolikih razmjera, ali društvo ju je tako detektiralo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Je li se i tebi dogodila greška, za koju možda nisi ni pomislila/pomislio da će se krivo interpretirati i pokrenuti niz ružnih reakcija koje će zaboljeti jer – nisi ništa loše mislila/mislio?

Je li netko u tvojoj bližoj okolini napravio/la grešku zbog koje si izbacila/o kritiku bez filtera? Kako si se osjećala/o? Kako se osjećala osoba kojoj si to izgovorila/o?

Što kažeš svom djetetu kada napravi grešku? Iskritiziraš li ga ili mu pokušaš objasniti zašto misliš da nešto nije ok, zagrliš ga/ju i kažeš “Bit će sve ok. Tu sam za tebe. Svi griješe.”

Stani. Razmisli. Ako nekoga cijeniš, nemoj ga na prvu grešku ispljuvati kao da dosadašnji rad ništa ne vrijedi zbog – te jedne greške. Budimo tu jedni za druge. Budimo si podrška.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava (p)a što ako pogriješim? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mama zaslužuje biti dobro

Jedna sasvim obična nedjelja koja je završila u suzama i s razmišljanjem što mogu učiniti sa svog aspekta djelovanja kako bi se o temi „Novorođene“ pričalo, čulo i vidjelo. Gotovo uvijek pričam o svom vikendu, o klincima, našim izletima i nekim svojim doživljajima i putovanjima, ALI ovaj doživljaj i osjećaj nakon predstave i panel diskusije odlučila sam podijeliti i sa svima onima do kojih će moja pisana riječ doprijeti.

„Novorođena“ je monodrama u kojoj je glumica Dea Maria Računica izvela predstavu nastalu kao diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pod mentorstvom Gorana Golovka, a za čiju sam izvedbu u Slavonskom Brodu dobila pozivnicu od jedne drage majke i trudnice, koja primjećuje koliko je podrška u trenucima kad je žena vrlo ranjiva bitna i koja na neki način zna moju priču o pisanju za Supermame i mom djelovanju na društvenim mrežama kroz iskustva koja sam prošla sa sekundarnom neplodnošću. Ova predstava je posveta svim majkama koje osjete početni teret majčinstva u trenucima kad su mislile da će sve biti čarobno i jedinstveno, a zapravo je sve što te žene trebaju dobra podrška, razumijevanje okoline i prihvaćanje mentalnih stanja kao nešto što je dio društva u kojem živimo i na što imamo pravo. Statistike kažu da u Hrvatskoj svaka peta majka doživi postporođajnu depresiju i osobno mrzim statistike jer sam nekad, prije dvije godine bila tri puta zaredom statistika nedovršenih trudnoća (svaka četvrta trudnoća u Hrvatskoj je neuspjela). I pitam se nakon svoje borbe i svega što sam prošla u svojim trudnoćama i porodima koliko će još vremena proći kada će Psihologija poroda i roditeljstva biti dio sustava u kojem se žene često osjećaju kao žrtve, a ne majke koje ZASLUŽUJU BITI DOBRO.

Koliko je važno da kao društvo podržimo majke za mene je neopisivo bitno jer je i meni u mojim najtežim životnim trenucima najviše nedostajala podrška okoline i razumijevanje struke za sve što proživljavam(o). Jer znate, na predstavi su bili i muškarci, očevi koji su bodrili svoje supruge i kojima uistinu nije ni malo jednostavno prihvatiti novi život koji tvoj izokrene naopačke – i zato ne želim nikad umanjivati ulogu očeva u činjenici da MAMA ZASLUŽUJE BITI DOBRO.

U potpunosti razumijem da su osjećaji i doživljaji majčinstva individualni i shvaćam da kada pričam kako je meni prvih mjesec dana najteži i najzahtjevniji period majčinstva bio – neće se mnoge majke s tim poistovjetiti – ALI, moja priča i moji doživljaji i ne služe nekome da se s njima poistovjete nego da razumiju moju priču i da mi barem budu podrška u mom putovanju kroz majčinstvo.  Bez obzira na podršku koju sam imala nakon oba poroda, prvih mjesec dana majčinstva ja sam preživljavala, gledala kako se izmjenjuju dan i noć, čekala da svane, to nespavanje, bebin plač, nemoć da pomogneš stvorenju koje voliš najviše na svijetu, borba s ranom od poroda, sjećanje na traumu poroda – pomirenje, dojenje, izdajanje, bočica, pelene….za mene je tih prvih mjesec dana majčinstva bilo definitivno jačanje i ispitivanje moje psihe i moći jedne majke.

I nakon svojih trauma, neuspjelih trudnoća, spontanih pobačaja, poroda i uskoro sedmogodišnjeg staža majčinstva želim reći svim majkama ovog svijeta da sam znala tada da mogu dobiti pomoć, onu psihološku, da imam pravo u našem sustavu razgovarati sa stručnjakom o svojim bolima i patnjama, vjerujte mi da bi to učinila za sebe. Ovako, ‘skupljala’ sam djeliće sebe putem, jačala sam putem, te često znam reći za sebe da se osjećam kao Rocky – jer zaista, nekad imam osjećaj da mogu trčati i vježbati kao poznati boksač  – a to zaslužujem samo SEBI i brizi za sebe.

Nakon ove nedjelje i predstave „Novorođena“ uistinu se nadam da će i predstava i panel u kojem smo sudjelovali s dr. med., terapeutkinjom, porođajnom edukatoricom, doulom i savjetnicom za dojenje Ninom Čikeš Stegić i psihologinjom, terapeutkinjom i članicom APPPAH Martinom Trboglav Podvorac dobiti svoj epilog i u drugim hrvatskim gradovima jer društvo zaslužuje vidjeti i čuti ovu predstavu, ove žene i imati znanja o programima prenatalne edukacije i psihološke pripreme za porod i prvu godinu s bebom koje nudi Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo.

Drago mi je što u društvu s kojim sam okružena primjećujem promjene na ovim područjima i što se sve više pokreću ovakve teme koje će vjerujem mijenjati sustav koji nam uvijek treba samo koristiti i biti na pomoć.

Hvala i Ivani Grško Šimić i Krešimiru Šimiću koji su organizirali ovakav događaj u našem gradu i koji svojim idejama i koracima jačaju naš grad – KEEP GOIN’.

Naslovna foto: Ana Surač

zahvaljujući mom majčinskom instinktu moja djevojčica danas ima bezbrižno djetinjstvo

Objava mama zaslužuje biti dobro pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pročitala sam upravo anonimno objavljen članak na supermame.hr “Žena, majka, patnica…”   koji je u meni izazvao miks raznih osjećaja, u svakom slučaju želju da odgovorim, pa kako slijedi:

Draga Anonimna ti,

Drago mi je da stigneš sve i možeš sve, još mi je draže da imaš supruga s kojim to sve možeš podijeliti. Mnogo je žena koje isto tako stignu sve i mogu sve te također imaju supruga s kojim to sve mogu podijeliti, pa eto, ne objavljuju to na sva zvona, ali su ponosno podijelile sliku svog djeteta koje kreće u školu i vrtić, iako je to suludo, jer pobogu ne ide na Mars. I da ide, neka druga ponosna majka bi na to stavila kontru: zamisli Marsa, moje je već mjesecima na Veneri.

I tako možemo unedogled…

Poanta svih tih grupa potpora majkama, i same naše supermame.hr, nisu tu da se prepucavamo i mjerimo koja može više i bolje ili koja je više patnica. Ni jedna od nas nije patnica, sve smo mi mame 0-24, sve smo mi u istom emotivnom vrtlogu života i majčinstva. Majke vode emocije: ljubav, tuga, ponos, strah, briga… iste te emocije vode i očeve, samo oni žive u svijetu gdje je manje poželjno da iskazuju te svoje osjećaje na van. Na prvi dan škole moje suze su frcale na sve strane, dok su se oči mog supruga samo iskrile i lice mu se stezalo zajedno sa srcem. Oboje smo pokušali sakriti prave emocije, jer eto, pa normalno je da ide u školu. Također ima roditelja koji to tako prihvaćaju bez stresa, suza i pretjerane brige, međutim ja ne smatram da su zbog toga gori roditelji od nas. Svatko od nas je jedinstven sa svojim brigama, željama, osjećajima…i tu ne bi trebalo biti ni osude ni prigovora!

Prošla sam razne situacije, kao uostalom i sve od nas. Znam kako je biti doma sa djetetom; raditi dok su obje malene u vrtiću; ispraćati jednu u vrtić, drugu u školu, za to vrijeme držati treću na rukama…sada raditi dok su sve tri u školi, zajedno sa svim obavezama oko njih, psa, kuće, dvorišta, aktivnosti, života…sa suprugom koji puno vremena provodi na poslu i na putu i i daje sve od sebe da jednako dijeli obiteljske obaveze sa mnom… Nije lako, ima puno suza, smijeha, kolača (pečem kad sam nervozna), jurnjave, razgovora, prepucavanja, poljubaca i pogleda ispod oka…ali ni jedno od nas ne smatra da smo patnici.

Požaliti se da ti je teško, ne znači da smo patnici, već ljudi.

Ne može svatko jednako. Ako ti možeš sve, što god da to značilo, ne znači da susjeda pokraj tebe ima jednake stavove, mogućnosti, kapacitete…zato možda ona tvoja tamo prijateljica može sto puta više.

Hajde da si to ne radimo! Ne znamo gdje nas život sutra može odvesti…ne znamo gdje vjetar zapuše i gdje nekoga  odbaci, ne snađe se svatko.

I ta poznata izjava: same smo si krive što nam je teško! Iz pera jedne žene…razmislimo svi malo o tome. Uostalom, kao da netko traži krivca! Tražimo samo razumijevanje i lijepu riječ kad nam je teško, ostalo sve možemo, bez brige. Jednako tako i naši muškarci.

Niti smo mi sve iste, niti su naši partneri svi isti. Nekima ide bolje, nekima gore. Ako nečiji partner doma leži i čoha se po onoj stvari, dok žena obavlja sve kućanske poslove i brigu oko djece, hajde, probaj joj pomoći, ne osuditi je, jer ona nije patnica, samo čeka svoj trenutak… Jer nekad treba vremena, volje, želje, snage… Nemamo sve to uvijek u svakom trenutku. Nekad muškarcima treba hladan tuš da bi došli sebi, neki nikad ne shvate, neki su uvijek super.

Nismo tu da sudimo, trebamo pomoći i razumjeti jedna drugu.

Izdizati se iznad ostalih ili se ponižavati, bezveze je…  Važno je samo da napravimo sve u svojoj mogućnosti da budemo sretne/sretni. A što to znači za pojedinca, nismo tu da definiramo mi, već svatko za sebe. Ako je tebe usrećilo pisanje tvog članka, sretna sam zbog tebe.

Mene je svakako usrećilo odgovaranje na njega i što napokon imam 5 minuta da nešto napišem…svidjelo se to kome ili ne.

Objava ako nam je teško, znači li to da smo patnice? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.