Kada sam rodila prvu kćer 2017., nisam ni slutila da će mi tih (skoro) 7 godina proći kao 7 dana. Od njezinih prvih koraka, riječi, vratolomija do školskog zvona koje samo što nije odzvonilo, po prvi puta. Nisam ni slutila koliki će to biti korak za nju, a kamoli za mene. Iako sve ide svojim tokom, upravo kako treba, za mene kao majku to je velika prekretnica. Koliko sam ponosna što moja mala djevojčica postaje „velika“, toliko me je i strah. Znam da ima puno roditelja koji se ovako osjećaju, ali dok nije red na nama samima, nismo svjesni emocija koje nas prožimaju. Hoće li uspjeti, hoće li se snaći, kakvo će biti društvo, učiteljice?! Sve su to brige koje su normalne za veliko i novo razdoblje u koje ulazimo zajedno sa našim djetetom.

Polazak i same pripreme za školu puno su ozbiljnije i stresnije nego kada smo mi bili ti koji smo kretali u prvi razred.

Jako puno očekivanja i predznanja koja se djeci nameću dio su obrazovnog sustava koji ne možemo izbjeći. Rečenica koja me slomila neki dan bila  je “Mama, što ako mi daju teške zadatke i ja neću znati? Smijem svejedno ići u školu jer se jako veselim?“. Uhvatila me misao pa zar je jedino važno da dijete zna riješiti neki tamo radni listić pun slova i brojeva? Zar je jedino važno ono što dolazi na papiru? Gdje su tu dječje emocije, socijalne kompetencije, upoznavanje prostora i novih pravila, koja su puno drugačija od vrtića. Odgovorila sam joj: “Nema veze ako nećeš znati koji zadatak, nitko ne može znati sve, naučit ćeš s vremenom, bitno je da znaš da škola nije mjesto za brigu već da tamo ideš bezbrižna i sretna.“.

Tada sam shvatila da nikad ne možemo biti dovoljno spremni i jaki, koliko god mislili da jesmo. Upravo zato, jedini zadatak koji imam je da djetetu pružim podršku, emocionalnu sigurnost te osjećaj slobode i samopouzdanja koji su joj sada prijeko potrebni kada iskorači iz svijeta vrtića, te uplovi u avanturu zvanu „škola“. Radni listići i knjige samo su dio puta koji je puno više od toga!

Sretno svoj djeci i roditeljima!

Fotografija: pexels.com

Objava polazak u školu – jesmo li ikada stvarno spremni? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećala prije 2 godine kad je F. krenuo u prvi razred.

Novo poglavlje u životu našeg sina, uzbuđenje pomiješano sa: “Kako će to sve izgledati?”, “Hoće li se F. snaći?”, “Kako će se zvati njegov najbolji prijatelj?”, “Kako danas izgledaju knjige?”…

Tisuću pitanja je bilo u mojoj glavi, ali nijedno da bi moglo biti nekih prevelikih izazova. Pa kako i bi, kad smo suprug i ja, djeca sustava i školu smo odrađivali po PS-u.

No, život piše čudne priče, stavlja pred nas izazove koji nam služe da narastemo.

Prvo polugodište smo više puta bili pozvani u školu jer je F. napravio ovo ili ono.

Neugoda i sram pomiješana s nemoći i općeniti osjećaj kao da me netko bacio iz aviona bez padobrana bio je moj konstantni osjećaj.

Do tada slobodno dijete, zatvoreno je u školsku klupu. F. je radio upravo ono što rade divlje životinje kad ih zatvore, bunio se svim silama. Sada znam da je to bio vapaj u pomoć na način koji je znao, samo tada to nisam razumjela.

Na kraju prvog polugodišta savjetovani smo da napravimo timsku obradu (logopedsku i psihološku) kako bi pomogli F. u daljnjem školovanju.

I tako je krenulo naše putovanje koje je završilo saznanjem da F. ima poremećaj pažnje s impulzivnošću. Iako putovanje neće prestati, počelo je jedno novo od saznanja da F. ima ADHD.

U cijelom tom procesu istraživala sam način kako mogu dodatno pomoći svom djetetu. Dogodila se svjesnost da iako je moje dijete drugačije, poseban je u puno razina.

Način na koji ima oko za detalje, koliko je kreativan u igrama, spretan u motoričkim vježbama, izuzetno empatičan i emotivan me puno puta iznova iznenadi.

Kroz vrijeme sam shvatila da je upravo moje dijete, moj najveći životni učitelj.

I zato, danas dvije godine kasnije, mogu govoriti o ovoj temi u nadi da ću pomoći majci i roditeljima koji su sada tamo gdje sam bila prije 2 godine.

Ovo su saznanja do kojih sam došla u ove 2 godine i najbolji savjeti koje vam mogu dati (meni je trebalo skoro 8 godina da shvatim ove savjete):

• Ne mogu ti reći da neće biti izazovno, možda i češće nego što misliš i baš zato nađi neki svoj način opuštanja jer ponekad sam imala osjećaj da se cijeli svijet urotio protiv mene
• Poveži se sa svojim djetetom na dubljoj razini jer ti si mu sve (to ćeš najlakše napraviti kroz igru jer djeci s ADHD-om igra sve)
• Zagrli svoje dijete kad ima impulzivne ispade jer baš tad te treba najviše (iako ti trga živce)
• Dozvoli mu/joj da bude emotivan/na jer to daje dobre temelje za iskren odnos kasnije
• Škola je sustav koji teško prihvaća posebnu djecu, zato ne čekaj kao ja da saznaš koja prava ima dijete i vi kao obitelj
• Budi nježna prema sebi i dozvoli si odmor; i to najviše na dane kad je teško (ne “časti” se sa teškim riječima, sutra je novi dan)
• Roditelji čija djeca nemaju ADHD te nikad neće razumjeti (čim prije to shvatiš tim bolje)
• Ako osjećaš da je potrebno potraži pomoć stručne osobe ili grupu potpore (samo saznanje da niste sami, mijenja pogled na težinu situacije)

Uvijek mi se možeš javiti da razmijenimo iskustva, a pomoć sa stručne strane možeš dobiti na webinarima koje organiziram. Idući je na redu 12. rujna u 19 h preko zooma.

Potraži me i ovdje mi piši.

Potraži me na Instagramu: @astra.potockih

Od srca, Astra

Foto: unsplash.com

kako pripremiti prvašiće za uspješan polazak u školu? – SUPERMAME

Objava život s ADHD-om: savjeti jedne majke uoči početka nove školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.