Ponašanje djeteta, dječji karakter i njegove nuspojave.

Potaknuta nedavnim događajem kad sam se osjetila nemoćnom i nesigurnom odlučila sam nešto reći o svojem iskustvu dječjeg karaktera i odgoja kojeg pokušavam prakticirati.  Prijateljica i ja smo imali kućni ‘play date’ s dvoje djece iste dobi koji se pretvorio u sve samo ne ‘play’. Od samog početka igre moja H. nije bila zainteresirana za igre koje je htio njen vršnjak igrati. Ljutila se kad joj je uzeo lutku za šminkanje, a vrhunac dječjeg druženja je bio kad je ‘poludjela’ jer je prijatelj našminkao lutku s plavom paletom boja! Igri više nije bilo povratka jer se moja H. durila kao mali ‘Durica’ i nije mogla prijeći preko tog nemilog događaja (šminkanja ženske lutke plavom bojom). Više nije htjela ni pozdraviti svog prijatelja na odlasku, i vrlo brzo prijatelj je otišao kući – a ja sam ostala zatečena ponašanjem svoje kćeri, i nemoćna i nesigurna u pitanju – Ako se nije htjela igrati, ima li se pravo ljutiti, trebam li ju poticati na druženje koje joj ne odgovara?! Nije prvi puta da je nazovimo to – scena, izbila između nje i njenog vršnjaka u igri, znali su se ne slagati i razilaziti u igri, ali uvijek je ona ta, dominantnija koja odbija da ju prijatelj zagrli i koja ne želi da bude po njegovom – rekli bi ‘pravo žensko’!! Ali meni ne bude zanimljivo, a bome ni mojoj frendici, igrati se’dežurnog policajca’ među djecom, i pogotovo mi bude neugodno kad moje dijete izvodi scene, jer se ja onda osjećam kao loš roditelj, odnosno odgajatelj.

trebamo li poticati djecu na druženje koje im ne odgovara?

Pišem o ovom nemilom događaju jer sama sa sobom nisam na čisto koliko trebam biti uporna u poticanju svog djeteta da se igra s društvom koje joj ne odgovara, jer nije uvijek i sa svakim društvom takva (čitaj: mali banditos). Imamo prijatelje koji imaju curicu s kojom se moja H. super slaže, i s njih dvije nema brige – one se zabave same i to po par sati mogu skupa uživati u igri (osim što ne daju malom braci da im priđe). Osjećam se sebično jer je to manja muka za mene – kad moje dijete uživa u igri, i kad ne moram non-stop vikati – Nemoj ovo, nemoj ono… Nemoj takva biti… To nije lijepo ponašanje – jednostavno me iscrpljuju dječja druženja gdje se ja ne osjećam dobro i nakon kojih ja preispitujem svoju dosljednost u odgoju.

poštivanje dječjeg izbora

H. ide u vrtić, i znam da tamo ima puno prijateljica o kojima s veseljem priča i s kojima se zadovoljno igra kad se sretnu izvan vrtića, na igralištu. Uglavnom je to ženska škvadra – nekako mislim da im je sad vrijeme kad su podijeljeni i ‘bolje’ se igraju curice s curicama, dječaci s dječacima (4-godišnjaci). S tom podjelom sama sebi opravdavam što se ne igra baš ‘najbolje’ s dječacima i što joj je gušt biti s curicama, jer njen karakter je skroz drugačiji u igri s curicama i u igri s dječacima. A i meni je lakše kad dječja igra bude igra bez svađe, kad se ne žele rastati jer im je baš super loviti jedna drugu i upravljati skejtom naizmjenično – jedna pa druga. Taj prizor sam neki dan doživjela u naselju – njih dvije, frendice iz vrtića uče se kako upravljati skejtom – jedna ide do klupe na skejtu, druga ju gleda, pa se onda zamjene – dakle šok i nevjerica vidjeti ih da puštaju jedna drugu, i da uče jedna od druge na tako lijep i sasvim dječji način. U razgovoru s mamom te curice shvatila sam da prolazimo neke slične životne situacije u borbi s ‘jakim’ karakterima naših kćeri. I ona je imala susrete s djecom svojih prijateljica s kojima se njena kćer baš i nije htjela igrati. I onda mi je rekla nešto što me potaknulo da sagledam cijelu tu situaciju iz drugog kuta – Nema smisla forsirati druženja nakon kojih svi budu manje sretni nego prije tog druženja! Premda su to djeca, još mala da mogu donositi odluke, ali su dovoljno velika da mogu svoje izbore izreći jasno na glas; a na nama roditeljima je da te izbore poštujemo i dopustimo djeci da budu i ljuti, i tužni i nezadovoljni ako se tako osjećaju u igri s drugom djecom!

nepoželjno ponašanje djeteta i kako se nositi s njime?

S obzirom na to da sam ja osoba koja voli imati sve pod kakvom takvom kontrolom teško mi je nositi se s nekim nepoželjnim ponašanjima svog djeteta, i svjesna sam da dok je ovako još mala, to nije ništa značajno; ali u određenim situacijama mi bude neugodno, i s jedne strane se osjećam da ju ne smijem pred svima ‘koriti’, a s druge strane imam osjećaj krivnje – zašto je moje dijete takvo, zašto ono izražava svoje emocije na takav način, a ne na način na kakav bih ja htjela da to bude! Jedna situacija od prošlog ljeta me sjetila na neugodnost koju sam doživjela – moja H. se igrala sa svojom sestričnom i u jednom trenutku se počela ljutiti na nju i govoriti joj: „Ti mi više nećeš biti sestrična i neću se igrati s tobom. Idi svojoj kući.“ Znači, zemljo, otvori se – što je prethodilo toj situaciji ne znam točno, ali opet, s druge strane, mama od sestrične je odmahnula rukom i rekla: „ To su dječje svađe. Pusti ih, pomirit će se one. Ja se u to ne miješam!“ I tako je na kraju i bilo! Naravno, moja H. je oplakala, ja sam pričala i pričala s njom, bilo joj je žao…sestrična nije zamjerila, i djeca su nastavila sutradan s igrom tamo gdje su stala.

svako dijete ima pravo izraziti svoje želje i emocije

Naleti emocija u verbalnom obliku i pokazivanju ljutnje su moja svakodnevica, jer moje dijete ima snažan temperament i pokazuje emocije onako kako ona to zna i smatra da treba biti. Ja sam tu da ju usmjeravam u smirivanju temperamenta, i da joj svaki puta budem podrška i prije svega zaštita, jer u redu je pokazati svoje osjećaje, samo je bitan način na koji ih pokazuje. Ne bih nikad željela da se drugo dijete osjeća povrijeđeno jer je moje dijete pokazalo svoj snažan karakter, zato ono što ju želim naučiti je način pokazivanja i izražavanja svojih emocija, a ne stopiranje istih.

I povedena tom željom da moje dijete jasno izražava svoje emocije odlučila sam da ću ju svaki puta pitati želi li ići sa mnom na druženje s prijateljicom i njenim sinom, i dati joj jasno do znanja ako ne želi ići ne mora, i ako želi ostati kod kuće, to je OK. Jer svako dijete ima pravo izraziti svoje želje i emocije, a mi roditelji bi ih trebali slijediti i osluškivati njihov karakter, a po potrebi ga usmjeravati i odgajati tako da budu sretni i slobodni izraziti svoje emocije i želje!

zašto nas djeca ne slušaju? – SUPERMAME

Objava kako se nositi s nepoželjnim ponašanjem djeteta? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.