Koliko porod promijeni i formira ženu, često ne možemo ni zamisliti. Često, godinama nakon poroda dođemo do nekih odgovora na pitanja koja smo si same postavljale dok smo se tuširale pa su kapljice vode iz mlaza toplog tuša prigušavale život koji se odvijao oko nas. U tom trenutku ostajemo sa svojim najintimnijim pitanjima.

Prije nego što vam ih napišem, ispričati ću vam svoju priču…

Bio je kraj siječnja, kada sam išla na svoj prvi pregled na koji žene redovno idu 6 tjedana od poroda. Sjećam se da sam bila blago uzbuđena. Dijelom što sam se nadala da ću čuti kako je sve u redu, a dijelom i što ću se ponovo moći vratiti intimnim odnosima.
Naš je dogovor bio da pričekamo taj prvi pregled. Onako, za svaki slučaj. Barem smo to tako tada zamišljali. Kao što smo zamišljali i druge stvari nevezano samo za nas dvoje, ali to sada nije bitno…

Pregled jedva da je i počeo, a ja sam u mahu osjetila suho struganje, zatezanje i peckanje. “Sigurno sam suha od poroda i hormona…ˮ misao nisam ni dovršila – prekinula ju je oštra bol i pucanje. “Uh, malo je koža puknula pri pregledu, ali ne brini se, sada ću ti ja to namazati. Sve ostalo je u najboljem redu.”

Slušala sam doktora kako mi govori ono što sam u jednu ruku htjela čuti, dok mi je s druge strane odnekud došlo pitanje: “Jesu li oni to mene previše zašili?“.

Nisam to tada izgovorila na glas jer sam samu sebe poklopila idućom mišlju. “Nemoj pretjerivati, sve je ok.” Teško mi je u par rečenica opisati što sam sve osjećala i prolazila u sebi u malo više od godinu dana pokušavanja traženja odgovora i načina da si pomognem jer se toliko toga dogodi i odvija kada postanemo roditelji. Zatezanje, osjećaj suženosti, bol i pucanje pri odnosu su bili najprisutniji u tom
periodu. I psihički i fizički bila sam u kaosu. Odgovore i rješenja sam možda tražila na krivim mjestima, ne znam, ali ništa nije pomagalo. I zbog toga sam se osjećala – još gore, lošije.

Sve dok mi jednoga dana u goste nije došla moja Mateja. Prijateljica s kojom se ne vidim često, ali kada se vidimo, možemo si reći sve. Počele smo s lakšim temama, a završile na onim najbolnijim. Ispričala sam joj što me muči iako se odgovoru nikako nisam nadala. “Husband stitchˮ izgovorila je.
“Kod nekih ginekologa postoji praksa u kojoj žene nakon poroda zašiju malo više kako muškarci ne bi osjetili razliku u odnosu prije i poslije poroda.” rekla je.

Navala emocija i bijesa u meni eruptirala je poput vulkana. Svaka suza, svako stiskanje zubi, svaka pretrpljena sijevajuća bol za vrijeme odnosa – sve je taj dan izašlo iz mene dok sam te večeri stajala pod mlazom toplog tuša, a njegov zvuk prigušivao je ponovo zvukove svakodnevnog života iza vrata kupaonice i dopustio mi da ostanem sama sa svojim najintimnijim pitanjima i saznanjima.

Puno sam razgovora vodila tada u svojoj glavi u raznim prigodama- za vrijeme kuhanja dok je šum nape činio isto što i tuš, ali i u najsitnijim noćnim satima kada je tišina vanjskog svijeta bila najglasnija, a misli mi nisu dale zaspati. Razgovori su bili puni ljutnje, bijesa, ranjenosti i nemoći. Svašta mi je prolazilo glavom, svakakvi su završeci tog razgovora bili.

Uporno sam sam u svojoj glavi vrištala “Zašto mi nitko nije rekao da će me dodatno zašiti? Zašto me nisu upozorili na moguće posljedice i komplikacije?” I dan danas mi nije jasno – zašto?

Zašto nitko ne objasni što je napravljeno i što se može očekivati? Zašto se žene, nakon svega što prođu kroz porod i svega što ih nakon njega čeka, jednostavno “malo više zašije” i pusti da se same bore za odgovor i rješenje, često ih uvjeravajući da je to tako i da je sve u redu.

Znala sam, da ću jednoga dana i taj razgovor u sebi završiti te da će doći trenutak da ga ispričam javno. Za svaku od vas koja je ovo prošla, ali i za svaku koja će tek proći u nadi da će vas nakon poroda barem priupitati – slažete li se s jednom dodatnim šavom ili ne?

Mene nakon drugog poroda također nisu pitali. Zapravo, nisu ni morali niti stigli. Sve sam im sama rekla. Sve. Tada sam se napokon prestala pitati to pitanje. Tada sam napokon dobila i odgovor i rješenje.

Objava koliko porod formira ženu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

03:15, božićno jutro.
Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi.

U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv.

Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže.
Rodit ću.
Nisam spremna.
Ne danas.

Zaustavit ću te odmah – ovo nije priča o horor porodu.

Ovo je moja priča o jednom predivnom iskustvu koje želim podijeliti sa svim trudnicama. Bila sam točno tamo gdje si ti sada – slušala sam razne strašne priče i čitala sve i svašta. I kao za inat, baš pred sam kraj trudnoće, algoritam mi je stalno servirao samo negativne priče.

Zato se nadam da će ti sada, baš ovdje i baš u ovom trenutku, iskočiti moja – priča o tome kako porod može biti lijep, smirujući i ispunjen.

Krenimo od početka.
Ostala sam trudna iz prve, iako sam se psihički pripremala da će to možda potrajati. Tako to valjda obično ide. No, negdje duboko u sebi osjećala sam da se događa nešto čudesno. Sjećam se prvog sna – sanjala sam bebicu u nekim neobičnim okolnostima. San nije bio ni tužan ni radostan, samo čudan i na neki bizaran način – lijep.

Par dana prije menstruacije napravila sam test. Negativan. Pomislila sam: „U redu, prerano je, ali osjećam da se nešto sprema.“ Napravila sam još dva – oba negativna. Uvjerila sam samu sebe da sam samo iscrpljena. Bila sam toliko umorna da nisam mogla ustati iz kreveta, a bila sam i toliko smotana da sam zakasnila na šišanje s pudlicom jer sam pobrkala dane.

„Sigurno si trudna“, rekao mi je suprug.
Ja njemu: „Ma kakva trudnoća, menstruacija samo što nije došla.“
A on je tvrdoglavo ponavljao: „Ti si trudna, vidjet ćeš.“

Prošli su dani. Menstruacije i dalje nema. Treći test – opet negativan. Sad već ludim jer znam da će mi se poremetiti cijeli ciklus. Ali nisam mogla izdržati – kupim četvrti. Ovaj put odlučim „odraditi“ ga u čašici i pustiti test unutra. Prođe vječnost, a onda – šok. Pozitivan.

P O Z I T I V A N!

Reći ćeš da sam luda, ali odmah sam napravila i peti – digitalni Clear Blue. Pisalo je „Trudna 2–3 tjedna“. I evo male napomene – nemoj trošiti novce na njega jer baterija nije izdržala ni do jutra. Dakle, što uslikaš – uslikaš.

Vrtlog emocija koji me tada obuzeo ne mogu ni opisati – sreća, suze, strah, nevjerica, sve odjednom. Čekala sam da se probudim, ali ovo nije bio san. A gospon „sveznajući“ naravno: „Jesam ti rekao.“ E pa, bio je u pravu – i neka je.

Trudnoću sam odlučila voditi privatno kod najdivnije doktorice u Poreču. I svaki put sam pomislila – kakva sam sretnica što je baš ona uz mene. Stručna, detaljna, brižna, uvijek puna podrške. Ja sam bila ona panična trudnica koja sve guglа, svega se boji i sve mora provjeriti. A ona je bila moje smireno sidro.

Radila sam nekoliko testova koje doktorica inače preporučuje, među njima i prenatalni test. Tako sam već u 13. tjednu saznala spol naše bebice.

Neću lagati, kad sam čula da je dečkić, bila sam pomalo razočarana. Priželjkivali smo curicu i trebalo mi je dobrih 24 sata da „prožvaćem“ tu informaciju.

Ali onda sam, onako u tišini, pustila da se slegne. U meni raste jedno malo biće, baš onako kako treba biti.

Strah, sreća i – strah od sreće. To su bile tri emocije koje su me pratile kroz cijelu trudnoću.

Strah – da će se nešto dogoditi.
Sreća – jer hej, u meni kuca još jedno srce.
Strah od sreće – najgori od svih. Onaj unutarnji glas koji pita: Smijem li biti sretna? Što ako pretjeram? Hoće li se onda nešto loše dogoditi? Grozan osjećaj, stalna igra uma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Dani su prolazili brzo, a opet dovoljno sporo da stignem čitati, raspitivati se i pripremati za porod. I uglavnom sam osjećala da sam spremna. Moj jedini pravi strah bio je: hoću li dobiti epiduralnu na vrijeme i hoću li na vrijeme prepoznati trudove. Sad mi je smiješno kad se sjetim te naivne misli. Jer u jednom trenutku bol je bila takva da mi je doslovno došlo da glavom udaram o zid.

Torbu sam pripremila puno ranije nego što je trebalo jer svi su mi govorili da prvorotkinje rode ranije. Pripremila sam i plan poroda. Ništa komplicirano – jednostavan i jasan plan koji sam pronašla preko udruge Roda (toplo preporučujem).

Odlučila sam roditi u novom riječkom rodilištu. Pula mi je bila bliža, ali intuicija me vodila u Rijeku – i nisam pogriješila.

Kako sam već napisala u uvodu,  trudovi su krenuli oko 3:15 ujutro. Probudila sam supruga i rekla mu: „Moramo odmah za Rijeku, nešto se događa.“ U bolnici jedva hodam i govorim od straha. CTG, pregled, ginekolog kaže: „Zatvoreni ste, idite doma, odmorite. Ako bude nešto, vratite se.“

Dan je prošao, trudovi nisu stali. Pokušala sam malo odspavati, ali jela gotovo ništa. Navečer, oko 21h, krenuli su jači i učestaliji trudovi. Tu sam bila na rubu – bolovi su me lomili. Rekla sam suprugu da vozi u bolnicu, jer više ne mogu izdržati, a ne znam jesam li već „za porod“. Sama vožnja do bolnice bila je agonija.

Ponovno CTG, ponovno isti ginekolog. Pogleda me i kaže: „Ma ni pola centimetra otvoreni…“ Dogovorimo se da se vratim doma i dođem 26.12. na kontrolu. Iskreno, htjela sam plakati.

Noć je nekako prošla. Malo sna, ali svaki trud me tjerao na toalet. Ujutro, osjećam se mrvicu bolje. Oblačimo se, krećemo ponovno prema bolnici…ali na pola puta – opet jaki trudovi. Nikad mi se bolnica nije činila dalje nego tada.

Pregled, CTG…ovaj put doktorica kaže: „Nema plodne vode.“
Šok. Kako nema? Pa jučer je bilo sve u redu! Kako nisam osjetila da curi voda? Je li to uopće moguće da nisam primijetila? U tom trenutku srce mi se stegnulo od straha.

Ostavljaju me u bolnici. Strah od poroda nestaje – sad mi je važna samo jedna stvar: da je s bebom sve dobro. Pregledava me doktorica i zaključuje da se radi o visokom prsnuću, ali vode još nešto ima. Ipak – inducirani porod.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, predajem torbu, spuštam se prema rađaoni. Strah ostaje negdje iza mene – u meni je sada samo fokus, spremnost i misao: „Idemo. Vrijeme je.“

Ulazim u rađaonu. Srce mi lupa, ali istovremeno osjećam neku smirenost, kao da sam znala: ovo je trenutak koji sam čekala devet mjeseci.

Priprema kreće. Ulazim u rađaonu s mišlju da će mi staviti gel za indukciju, ali do pregleda doktorice moje se tijelo već počelo samo otvarati. Nisam ni primila gel, priroda je odlučila odraditi svoje.

Dobila sam epiduralnu i drip. I tu kreće prava igra. Trudovi su postajali sve jači, sve učestaliji. U nekim trenucima osjećala sam da gubim snagu, ali onda bi iznutra izronila neka nova – kao da tijelo samo zna što mu je činiti, a ja ga trebam samo pratiti i vjerovati mu.

U rađaonu sam ušla oko 14:30.
Oko 17:00 dobila sam epiduralnu, nedugo zatim i drip. Vrijeme između bolova i pregleda kratilo mi je društvo divnih sestara i primalja – razgovarale su sa mnom, držale me mirnom i davale osjećaj da nisam sama.

Oko 19:00 došla je nova smjena. Pregledali su me, ali nisam se otvorila gotovo ništa od zadnjeg pregleda. Sat vremena kasnije doktorica kaže: „Vidim glavicu.“ Trudovi postaju sve jači, bol gotovo neizdrživa. Doduše, sada kada razmišljam o tome, bol je bila podnošljiva, ali u tom trenutku su se svi strahovi svijeta nalazili u mojoj glavi. Sa mnom je bila primalja koja mi pokazuje kako disati, drži me za ruku i daje riječi podrške. Nisam bila sama ni sekundu, i baš zbog toga sam odlučila da ipak ne zovu supruga u rađaonu, iako mi je to bio plan.

Od 20:00 do oko 22:00 bila sam potpuno otvorena. A tada me obuzeo strah – najgori do sada. Misli su se rojile: Što ako beba zapne? Što ako ostane bez kisika? Što ako ja ne odradim ovo kako treba? Primalja je sve vidjela u mojim očima, držala me čvrsto za ruku i nije me puštala. Vodila me kroz svaki trud.

Poštovali su moj plan poroda. Nisam rađala isključivo na leđima, već su me, kako su se šalile, „roštiljale“. To mi je puno olakšalo i trudove i tiskanje. Rađala sam uz puno vriske jer meni je tada bilo gotovo nemoguće zadržati dah. Nos me izdao, a usta su mi se toliko osušila da u jednom trenutku nisam mogla ni vikati ni disati. Samo sam izustila: „Voda.“ I u sekundi su mi donijeli i vodu i balzam za usne. Tek tada sam shvatila zašto sve žene kažu da treba ponijeti labelo – koje ja, naravno, nisam.

Nisam mogla pobjeći od poriva vrištanja. Osjećala sam nelagodu jer mi je bilo neugodno što vičem, pa sam se između svakog truda ispričavala ljudima oko sebe. A primalja je ponavljala: „Ne ispričavaj se, sve je to normalno.“ I tada mi je malo lakše sjelo,  to je proces, to je prirodno.

U jednom trenutku dolazi kirurg i kaže da će me morati malo razrezati. Pristajem. Čekali su do samog kraja i znala sam da je to za moje i bebino dobro. Rez nisam ni osjetila, ali sam teško podnijela sam prizor škara.

Doktorica me u jednom trenutku pitala želim li dotaknuti bebinu glavicu. A meni je tada bilo samo jedno u glavi: Kad će napokon van?

Oko mene su ljudi puni podrške. Navijali su za mene kao da igram finale i zabijam odlučujući gol. I onda – 22:46. Doktorica preko dlana drži malu, modru lopticu. Moje prvo pitanje, kroz suze: „Što mu je? Je li dobro?“ Sekundu poslije čujem prvi plač.

Važu ga, mjere… i stavljaju ga na mene. Moja beba. Naš zlatni sat. Tog trenutka kao da sam zakoračila u drugu dimenziju. Bol? Ne sjećam je se više. Kao da nikad nije postojala.

Nakon zlatnog sata odveli su me u apartman. Odlučila sam da ipak prvu noć ne uzmem bebu k sebi jer sam željela odmoriti. Sestra me pogledala s toliko razumijevanja i rekla: „To je najbolje, niste loša mama ako se sada odmorite. Mama treba snagu.“

U apartmanu me dočekala još jedna predivna sestra. Objašnjava mi da se ne smijem sama ustajati, da ih uvijek zovem, podešava mi temperaturu u sobi, donosi čaj i tabletu protiv bolova. Zaspala sam tek oko 3 ujutro, još uvijek u šoku, u nevjerici. Ja sam rodila.

Rodila sam uz pomoć i podršku predivnih ljudi. Toliko su me plašili, a gle mene – toliko sretna da sam već sljedećeg jutra mislila: „Mogla bih ovo opet.“ Na odlasku iz rađaone rekla sam: „Sigurno se vidimo uskoro.“

Ujutro, oko 8, sestra mi donosi malog Edgara. Tada još nije imao ime, dobio ga je dan poslije. Ali čim sam ga ugledala, znala sam – to je Edgar. Savršeno maleno biće koje je odradilo vrhunski posao.

Ušla sam u onu malu statistiku od 4% žena koje rode baš na dan termina. Moje tijelo i moja beba – odradili su sve tako lijepo, po školskom. A ja sam do neba zahvalna.

Zahvalna svojoj predivnoj doktorici dr. Teni. Zahvalna svim doktorima i sestrama s odjela CTG-a, babinjačama, primaljama i svima koji su me pratili. Zahvalna na svom tom znanju, strpljenju i toplini koju sam dobila.

Ja sam sretna. Ponosna. I beskrajno zahvalna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Drage trudnice, dok završavam ovaj tekst, moj mališan upravo navršava 9 mjeseci. Pišem ga sa suzama u očima jer emocije su beskrajne. I trudnoća, i porod, i postpartum. Koliko god bio izazovan, postpartum je za mene postao  jedno lijepo iskustvo iz kojeg izlaziš drugačija, snažnija i odraslija.

Znam da vas često plaše tuđe priče i da strah pred kraj zna postati ogroman. Ali vjerujte, porod može biti lijep, miran i ispunjen. Vaše tijelo zna put, a vi imate snagu za svaki trenutak. Ne dopustite da vas tuđi strahovi odvedu od onog što vas čeka. Jer ova priča je samo vaša. I može biti predivna.

Objava od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto je, ako nisi bila na moru, vjerojatno se tek pripremaš i boli te glava jer se moraš skinuti u kupaći koristim. Razmišljaš ima li recepta za brzo mršavljenje ili dovođenje tijela u red u iduća dva tjedna. Imam za tebe samo jednu poruku – svako tijelo je tijelo za plažu, a posebno postpartum tijelo.

Nisi jedina kojoj se ne sviđa njezino tijelo svako ljeto

Da, znam, koliko god na početku svakog ljeta govoriš sebi da ćeš za iduću godinu bolje pripremiti svoje tijelo za plažu, to se ne događa. I tako si svake godine ljuta na sebe, frustrirana i nezadovoljna. Takva nesretna kupuješ badiće i gledaš neke kojima ćeš što više sakriti svoje tijelo. Isto takva nesretna odlaziš na plažu i gledaš druge žene kako izgledaju bolje od tebe. MOŽEŠ STATI SADA.

Svako tijelo je tijelo za plažu, za grad, za kupaći kostim, za haljinu, za suknju…

Slika o tvom tijelu je samo slika koju ti imaš u svojoj glavi i vrlo vjerojatno neka druga žena gleda upravo tebe i misli isto što ti misliš. Zbog koga ili čega želiš izgledati drugačije? Hoće li ti to uistinu donijeti sreću ili ćeš se opet frustrirano uspoređivati s drugim ženama? Vrlo vjerojatno ovo drugo. Istrenirano tijelo ne donosi nam osjećaj samopouzdanja i zadovoljstva, nego se na jednom i drugom radi iz sasvim drugih razloga. Zbog SEBE.

Postpartum tijelo

Tu je onda i postpartum tijelo. Možda si nedavno rodila i još uvijek čekaš da se „sve vrati na staro“ uključujući i tvoje tijelo. Iskreno, ne vjerujem da se tijelo može vratiti na staro jer je prošlo ogromnu tranziciju i napravilo velik i značajan posao za tebe i novi život koji si donijela na svijet, a ako dojiš još uvijek aktivno stvara hranu za tvoju bebu. I to je OGROMAN I ZAHTJEVAN POSAO.

Sasvim sigurno znam da se tvoj život neće vratiti na staro. Jedno i drugo ne mora biti loša vijest. Može biti sjajna ako okreneš ploču, odnosno kreneš drugačije razmišljati o sebi i svom tijelu, istražiš što te zaista muči i koči u postizanju zadovoljstva. Tijelo je samo tijelo, a opet nije SAMO to. Naše tijelo je naš hram, čini nas jedinstvenima i neponovljivima, prenosi našu energiju i sve što osjećamo, a da toga nismo niti svjesni.

Moja je želja da svaka žena bude nježna prema svom tijelu nakon poroda, kako i zaslužuje, a ovdje pročitaj više o ovoj temi.

Kakvu poruku želiš da prenosi tvoje tijelo?

Napravila sam mini istraživanje i ovdje su zaključci…

U jednoj Facebook grupi pitala sam žene što misle o svom tijelu nakon poroda, muči li ih nešto, s čime su zadovoljne, a s čime nisu. Evo do kojih zaključaka sam došla.

Sve žene govore da su doživjele velike promjene na svom tijelu, neke su od sasvim vitkih linija nakupile puno kilograma tijekom trudnoće i još uvijek se nisu vratile na svoju početnu i željenu kilažu, neke su se vratile vrlo brzo te imale čak i manje nego na početku trudnoće (što nije nužno i njihova željena težina tijela), a sve one govore o drugačijem zadovoljstvu svojim tijelom.

Tijelo koje je naviknulo na tjelovježbu, bilo da se radi o rekreativnim sportašicama ili pak ženama koje samo vole vježbati i aktivno se bave nečim, je tijelo koje trpi manje problema tijekom trudnoće i nakon poroda. To nam govori koliko je važno brinuti o sebi i da tjelovježba nije znak površnosti i želje za ljepšim izgledom nego je izgled logična posljedica koja ide ruku pod ruku izbalansiranoj prehrani, tjelovježbi i brizi o sebi na jedan takav način.

Žene govore i o tome koliko im je trebalo da „se vrate sebi“ što se ne odnosi samo na fizičku spremnost nego i na onu mentalnu. Nekima treba nekoliko mjeseci, nekima dvije godine. Ja spadam u ovu drugu skupinu, trebalo mi je dvije godine da se oporavim od neprospavanih noći, hormonalnih promjena, novih zadataka i obaveza, dojenja i svega što ide s djetetom. Nakon toga sam ponovo ostala trudna i mogu reći da se puno brže „vraćam sebi“ jer je moje tijelo već prošlo taj put i lakše se nosi s određenim izazovima, popust nespavanja i dojenja. Ako misliš da je prošlo već jako puno od poroda, a ti još nisi tamo gdje želiš biti, sjeti se da je tvoje tijelo prolazilo velike promjene skoro godinu dana tijekom trudnoće kako bi novi život rastao u njemu, tako da mu daj barem toliko da se vrati u onaj stari balans.

Veliku razliku vidim i kod svojih klijentica i koje se lakše nose s promjenama koje je donijela sama trudnoća i kasnije porod. Kod svih koje brinu o sebi i traže načine kako uzeti vrijeme za sebe i napuniti svoje baterije se osjećaju bolje u svom tijelu, bez obzira kako ono izgleda i bez obzira kako klijentica ocjenjuje svoje tijelo. Ono nam se može i ne mora svidjeti, nikome se ne sviđa apsolutno svaki dio tijela, ali ga VOLIMO jer je TIJELO PUNO VIŠE OD IZGLEDA.

Ono što me zabrinulo je što neke žene govore o „dopuštanju“ odmora. Za kraj bih htjela naglasiti da je odmor NUŽNOST, odmor nam treba kako bismo se OPORAVILE, kako bismo bile DOBRO, naposlijetku kako bi naši mišići prvo se oporavili, a onda rasli i lakše nas nosili.

Odmor ne moramo ZASLUŽITI. Nikada. Bez odmora ne možemo živjeti.

Fotografije: unsplash.com

ovo je postpartum

Objava tijelo nakon poroda – kako na plažu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dolazak bebe u potpunosti mijenja rutinu i svakodnevni se život od toga trenutka velikom većinom odvija oko nje. Bebi je svakako potrebna tolika količina pažnje i ljubavi koju dobiva, ali često se zaboravlja da je isto to potrebno i mami. Ako obitelj i prijatelji, zaokupljeni slatkom i mirisnom bebom, to zaborave, uvijek možeš sama sebi posvetiti trenutak u danu i podržati se na način koji ti u tome trenutku odgovara.

U želji da što više mama potaknem na brigu o sebi za vrijeme postpartuma, dijelim 10 aktivnosti uz pomoću kojih ćeš moći odvojiti bar nekoliko trenutaka u danu za sebe. Ako si mama u postpartumu, svakako isprobaj neku od njih, a ako si podrška novopečenoj mami, potakni ju na neku od aktivnosti ili ju organiziraj za nju.

Trenutak za mamu:

1. Poslušaj svoju najdražu pjesmu i sjeti se svih trenutaka do sada kada si uživala u njoj. Ovo možeš pretvoriti i u svakodnevni ritual slušanja glazbe i uzimanja vremena za sebe kroz tih par minuta u danu.

2. Popij kavu s prijateljicom. Možda će odlazak van biti teže izvediv, ali postoje i druge opcije kao što su kava kod kuće ili virtualna kava. Društvo u periodu postpartuma mnogo znači i daje osjećaj zajedništva i pripadnosti.

3. Pronađi podcast koji ćeš sa zanimanjem slušati i veseliti se svakoj novoj epizodi. U ovom će ti periodu slušanje često biti jedina izvediva aktivnost pa te dobar podcast uvijek može zabaviti, utješiti, educirati ili podržati.

4. Obuci najdražu odjevnu kombinaciju i uredi se – za sebe. Ne moraš negdje ići da bi se uredila i osjećala ugodno i lijepo. Novi dan je dovoljan razlog za to.

5. Napiši svoju priču s poroda. Ponekad pravi osjećaji izađu iz nas tek kada ih krenemo zapisivati i zato je ovo važan korak prema osvještavanju kako se zaista osjećaš kada je u pitanju tvoj porod. Kakav god bio, on će zauvijek biti dio tebe i priča o njemu će te moći vratiti u te trenutke ili ti pomoći iscijeliti rane ako je do njih došlo.

6. Izađi na svježi zrak. Ovu aktivnost, naravno, prilagodi svojem stanju i mogućnostima, ali svježi će zrak sigurno pomoći i osvježiti ti dan. Ovo može biti šetnja s bebom, samostalna šetnja ili samo izlazak na balkon.

7. Počni raditi svoj postpartum album i tako prati ovaj period. Možeš ga raditi u nekom online alatu, na mobitelu ili baš pravi album, a možeš svakoj fotografiji dodati neku misao, dogodovštinu ili osjećaj povezan uz taj trenutak. Ako si pri kraju postpartuma, pregledaj fotografije koje imaš od rođenja do sada i napravi ga retrogradno.

8. Poveži se s drugim mamama u postpartumu. Ponekad je najljepše i najlakše razgovarati s onima koji su u istoj situaciji kao i mi. Mame u postpartumu mogu si biti divna podrška i mogu se roditi prijateljstva za cijeli život. Ovo možeš pokušati preko društvenih mreža, online ili radionica uživo, u lokalnoj zajednici ili preko obitelji i prijatelja.

9. Pronađi citat koji će ti uljepšati dan i dati ti podršku koju u tom trenutku trebaš. Zapiši ga na papir i stavi na vidljivo mjesto, a ako ti se aktivnost svidi, nastavi i skupi sve citate svog postpartuma na jednom mjestu.

10. Počasti se knjigom koja se lako čita te koja nadahnjuje i inspirira. Kod ovakvih je knjiga dovoljno pročitati jednu rečenicu da bi se osjećala bolje, podržanije i ispunjenije.

Iako je posve normalno da mamu u postpartumu posve zaokupi beba i njene potrebe, nemoj zaboraviti i na svoje. Važne su i za cijelu je obitelj bitno da budeš dobro. Zato iskoristi ove ideje ili pronađi neke svoje male rituale koji te vesele i uzmi trenutak za sebe.

Fotografije: unsplash.com

Objava 10 postpartum aktivnosti za mamu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Trudnoća i porod su životni događaji koji donose hrpu radosti i uzbuđenja, ali i izazove koje nije uvijek lako predvidjeti.

Dok se većina majki priprema za te trenutke kroz čitanje knjiga i priručnika ili eventualno onog klasičnog tečaja za porod koji parovi moraju proći, ipak postoje neke manje poznate, ali važne stvari koje se često zanemaruju ili koje ćete saznati samo od već iskusnih mama koje su već kroz sve to prošle, a koje bi vam mogle biti od velike pomoći. Upravo smo zato upitale naše čitateljice da podijele s nama neke od stvari koje bi voljele da im je netko rekao prije nego što su postale majke.

1.Trudnoća je blaženo stanje?

Dok će se neke mame potpuno složiti sa ovom tvrdnjom, većina njih će vjerojatno samo zakolutati očima. Hormonalne i fizičke promjene koje trudnoća donosi itekako osjeti većina žena. Neke od najčešćih problema koje majke navode su bolne i naoteknute noge, bolovi u leđima, ali i puno ozbiljniji problemi poput trudničke hiperemeze o kojoj se još uvijek malo priča (radi se o težem obliku trudničke mučnine i povraćanju koje se ne može kontrolirati) ili kolestaze. A nemojmo zaboraviti svrbež i suhoću kože na koju se požalilo gotovo 90% naših mama. Rast trbuha i hormonalne promjene glavni su krivci za ovo, zato je bitno hidratizirati tijelo iznutra, ali i izvana.

2. Priprema za porod nije samo disanje

Da, pravilna tehnika disanja zaista pomaže. Pomaže trudnicama da se opuste i smanje napetost te u održavanju adekvatne opskrbe kisikom. Osim toga pravilna tehnika može potaknuti pravilan rad mišića maternice te pomoći trudnicama da imaju bolju kontrolu tijekom poroda. No zašto nam nitko nije rekao koliko je važno i prije svega vrlo korisno masiranje međice? Naime, masaža međice omogućava poboljšanje elastičnosti mišića i kože, a time se povećava i vjerojatnost da porod prođe lakše, s manje bola te bez epiziotomije. Za masažu postoje različita ulja poput Olival MOMMY ulja za masažu međice čija formula obiluje sastojcima 100% prirodnog porijekla kao što su ulje pšeničnih klica, gospine trave, jojobe, badema i vitamin E. Na internetu postoje različiti članci kako se masaža treba izvesti, a svakako zapamtite da se ne radi prije 34. tjedna trudnoće!

3. Manje lijepa strana trudnoće i poroda – hemoroidi

Hemoroidi su nekako još uvijek tema o kojoj nitko ne priča, a iz razgovora s mamama možemo reći da se svaka treća borila s njima tijekom trudnoće ili nakon nje. Hemoroidi se javljaju zbog povećanog pritiska u trbušnoj šupljini tokom trudnoće što može uzrokovati proširene vene u analnom području. Za njihovo rješavanje mogu pomoći redovita tjelesna aktivnost, konzumacija dovoljno vlakana, pijenje dovoljno vode i izbjegavanje naprezanja prilikom pražnjenja crijeva. Osim toga, postoje i različiti tretmani poput lokalnih krema ili supozitorija.

4. Inkontinencija nakon poroda

Inkontinencija nakon poroda, odnosno nemogućnost zadržavanja mokraće, pa makar se radilo i o par kapi vrlo je ozbiljan problem, pa opet ga i dalje smatramo „normalnim“. „Rodila sam dvoje, normalno je da se popiškim kad potrčim.“ Nije! Radi se o dijastazi, odnosno popuštanju zida trbušnih mišića, što je za trudnoću normalno, no problem nastaje kad se trbušni mišići ne vrate na svoje mjesto. Pravilne i vođene vježbe u trudnoći i nakon nje ovdje itekako pomažu. Dijastaza je vrlo čest problem kod rodilja, a mnoge od njih nisu ni svjesne da ga imaju. Više o tome pisale smo u ovom članku.

5. Početak dojenja ne izgleda kao na filmovima

Postporođajna depresija, nedostatak podrške, suočavanje s promjenama kako psihičkim tako i fizičkim koje majčinstvo donosi, gubitak sebe u majčinstvu odnosno prilagođavanje na novu ulogu na koju te na kraju nitko ne može pripremiti. Ne rađa se samo beba, rađa se majka, neka nova ti koju tek moraš upoznati i koju tek moraš naučiti prihvatiti takvu potpuno promijenjenu. Ono što je majke najviše iznenadilo je da dojenje ne dolazi tako prirodno kao što su to zamišljale te da bi voljele da su se bolje pripremile za to. Dojenje samo za mali broj žena izgleda onako kao u filmu. Vrlo često taj početak nije nimalo ugodan – mastitis, ragade, neprospavane noći… S druge strane one koje nisu mogle dojiti vrlo često osjećaju se kao da nisu dovoljno dobre majke. Mame, naučite biti nježnije prema sebi i zapamtite – dovoljno ste dobre bez obzira na način na koji hranite dijete.

Kad smo već kod problema s dojenjem mnogim je mamama lanolinska mast pomogla u liječenju ragada. Olival MOMMY lanolinska mast za bradavice potiče obnavljanje ispucalih bradavica i štiti suhu i osjetljivu kožu. Hipoalergena formula sigurna je za bebe i pogodna za svakodnevno korištenje tijekom razdoblja dojenja, ali i za njegu osjetljive kože bradavica uoči i nakon poroda.

Drage buduće i novopečene mame, iako vas nitko na majčinstvo ne može pripremiti, osim pravim proizvodima i korisnim informacijama okružite se podrškom bližnjih i prijatelja i budite nježne prema sebi i zapamtite – dovoljno ste dobre baš takve kakve jeste!

Fotografije: pexels.com, Olival

Objava 5 stvari koje vam nitko neće reći o trudnoći i porodu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Redovni odlazak kod ginekologa u 35. tjednu i njegovo “Vjerojatno ćete morati na carski rez.” u meni je izazvao mali šok. Do tad sam poznavala jednu osobu koja je rodila na taj način, tada nije bilo Facebook grupa niti Supermama portala da se okružiš ženama koje će podijeliti iskustvo.

Bila sam sama.

Naravno da nisam htjela na veliku abdominalnu operaciju, ta zašto bih svoje tijelo nepotrebno izlagala medicinskim intervencijama. Vjerovala sam da je evolucija napravila najbolje, prema tome, htjela sam roditi vaginalno.

Onda kreneš dubiti na glavi i primjenjivati ostale savjete koje nađeš na internetu kako bi potaknula svoju bebu da se okrene. Ništa nije radilo.

Na pregledu u bolnici ginekolog je predložio da on napravi okretanje i dao mi da razmislim do sljedećeg tjedna. Čitala sam o tome i iako zahvat nije opasan, nešto u meni je išlo protiv. Došla sam na taj sljedeći pregled i rekla da ne želim manualno okretati bebu i spremila se za carski rez. Potom je i ginekolog rekao da okretanje nije opcija jer je beba imala dvostruku pupčanu vrpcu oko vrata. Iako se prvi moment nakon poroda nisam osjećala kao majka, gledajući na ovo s odmakom, ovo je bila čista majčinska intuicija.

Bila sam operirana na Sv. Duhu te imala brzu i uspješnu operaciju. Medicinski tim na operaciji je bio divan no sve ono poslije je razlog zašto sam za drugi carski rez odabrala privatnu bolnicu.

Operirana sam u petak i do subote ujutro se nisam pomakla jer je bol bila nesnosna. Svako podizanje glave u potrazi za mobitelom ili čašom sa vodom značilo je napinjanje trbušnoga zida koji je bio prerezan. Reći ćete odmah da se mišići ne režu nego se razmiču i ovdje bih se na kratko zadržala jer – profesionalna deformacija. Ovom izjavom kao da se ponovno umanjuje težina ove operacije. Ne režu se rektusi (mišići koje zovemo “six pack”), ali reže se aponeuroza transversusa abdominisa, unutarnjih i vanjskih oblikusa, reže se fascija, reže sa maternica koja je mišić i unutarnji organ, režu se živci, reže se koža. (To je kao da ti netko kaže prerezat ćemo tetivu tvoga bicepsa, ali nećemo rezati sami mišić – bi li ti bilo lakše?)

Treći dan nakon operaciju bila sam otpuštena iz bolnice, a da nisam zatražila bih da me se otpusti. Tamo sam doživjela svoj prvi “mom guilt” i nerazumijevanje od strane medicinskog osoblja. Pošto se sljedeći dan nakon operacije nisam bila u stanju ustati na noge, a da se ne onesvijestim, tražila sam pomoć pri odlasku na wc na što sam dobila ružne odgovore. Donosili su mi bebu na hranjenje, a ja ju nisam mogla primiti. Kad sam napokon uspjela biti dovoljno dobro da ju mogu držati na rukama ostavili su me da ju dojim kako znam zbog čega sam dugo nakon poroda imala ragade. Sjećam se da sam sa zavišću gledala mamu koja je dan nakon moje operacije rodila svoju bebu vaginalno, hodala po sobi držeći i ljuljuškajući svoju bebu u naručju. I sada mi se oči pune suzama kad se vratim u taj trenutak. Bila je to predivna slika, meni u tom trenutku nedohvatljiva.

Prije nego nastavim želim te podsjetiti da je ovo bilo moje iskustvo koje ne umanjuje tvoje, niti na bilo koji način sugerira da je apsolutno svaki oporavak od carskoga reza teži od oporavka od vaginalnog poroda.

Svaka žena i svako iskustvo poroda je drugačije.

Drugi put sam išla na carski rez zbog velikog rizika od rupture maternice na mjestu prvog ožiljka jer moje tkivo nije bilo spremno. U bolnici sam provela 6 dana, osjećala se kao na godišnjem odmoru i imala tretman kakav zaslužuje svaka rodilja. Prisjećam se drugog poroda u radosti iako je oporavak drugi put bio dulji što mi je i logično jer sam tada imala jednogodišnju toddlericu pored bebe i pripremala preseljenje u Švicarsku.

Moja obitelj je bila velika podrška nakon oba poroda. Svi su uskakali koliko sam im dopuštala. Moja mama koja je bila s nama dan i noć, moja sestra koja je dolazila svaki dan, moj tata koji je pripremao hranu, moj brat koji je zabavljao toddlericu i moja baka koja je osjećala moju bol. Užasno mi je ovo puno značilo i moje srce je sa svima vama koje podršku niste imale.

Nailazila sam na komentare obezvrjeđivanja mog poroda i to od drugih žena. Da je porod carskim rezom lakši jer nema boli, da je “easy way”, da nisam rodila nego da su mi bebu izvadili; kao da sam ja stajala sa strane i promatrala događaj.

Na koncu, što je majka? Jesi li majka samo kad si rodila vaginalno? Ja mislim da je majka žena koja te odlučila bezuvjetno voljeti do kraja života; koja se obvezala brinuti o tebi dok god ju budeš trebala.

Majkom se ne postaje na porodu već u trenutku kad u svoje ruke primiš biće za koje odlučiš da ćeš biti odgovorna do kraja života.

Moji oporavci su bili relativno brzi i njima je uvelike pomogla moja fizička sprema prije i za vrijeme trudnoća. No, ipak unatoč tome što sam oduvijek bila aktivna, moj trup i osjećaj u tijelu nisu bili isti. Nisam se mogla spojiti s donjim abdominalnim mišićima, a neznanje o vježbanju nakon poroda dovelo je do male umbilikalne kile. Nitko mi nije rekao da svoje ožiljke moram masirati i da će upravo o ovome ovisiti osjećaj toga dijela tijela. Ovo kao i kako svoj trup resetirati nakon trudnoća sam pronašla sama, pridružila se duljem certifikacijskom programu za vrijeme čijeg prolaska sam rehabilitirala svoje tijelo.

Danas ponovno uživam mogućnosti svoga tijela i sa strašću kroz oporavak nakon trudnoće vodim svoje klijentice koje osim izostanka simptoma koje sa sobom nosi dijastaza, inkontinencija i prolaps, prijavljuju i povratak sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Zaher | Postpartum programi | LOOP (@ivana_zaher)

Foto: pexels.com

Objava za drugi carski rez odabrala sam privatnu bolnicu i imala posve drugačije iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Muko moja, jesi li stvarna?

Moja treća (i slobodno mogu reći- posljednja) trudnoća. Još jedan blagoslov. Još jedna muka. Još jedan paradoks življenja koji ne prestaje devet mjeseci i u kojem osjećam sve: sreću, uzbuđenje, strah, tjeskobu, ali i za većinu trudnica neke neuobičajene osjećaje. Duboko nerazumijevanje okoline. Gotovo pa mržnju prema ovom „drugom stanju“. Osjećaj umiranja. Teška psihička i fizička tortura. I sram ikome to otvoreno ispričati, jer kako možeš osjećati tako nešto kad si upravo dobila najveći blagoslov? Koji si željela? Oko kojeg se drugi godinama trude i plaćaju psihofizički bolne medicinske postupke kako bi si dali ikakvu šansu? Pa još imaš i živo i zdravo dijete! Kako možeš?

Moje trudnoće su imale cijeli niz teškoća i negativnih nuspojava. Krvarenja. Stroga mirovanja. Hematomi. Spuštene posteljice s visokim rizikom rupture. Dijabetes. Tlak. Oscilacije u težini od više od 30 kilograma gore-dolje u tijeku 4 godine. Potpuna deformacija mladog zgodnog utreniranog tijela. Mučnine. O, mučnine. Ne mislim na ono „dva mjeseca mi je bilo zlo od neke hrane“. Mislim na gotovo 5 mjeseci svakodnevnog povraćanja, i to u prosjeku 10 puta na dan. Nekad 5, nekad 15. Infuzije svaki drugi, treći dan. Željezo oralno, intravenozno, bilo kako da se izbjegnu transfuzije. 5 mjeseci u 3 trudnoće, to je godina i tri mjeseca konstantnog osjećanja umiranja. Stalna glad. Od hrane prolazi samo suhi kruh i voda sa soli, i to ne uvijek. Sati i sati nad wc školjkom, sukrvica iz usta, nosa, jednjaka. Ne znaš je li gore kad nešto pojedeš ili kad izbacuješ žuč iz praznog želuca. U prvoj trudnoći to je bio šok. U drugoj i trećoj je bilo sve teže jer si majka- ne možeš si dozvoliti kampiranje nad školjkom kad te djeca gledaju, i trebaju. Pa ipak, najčešći komentar svih ljudi iz moje okoline bio je: „Ajme grozno. Samo ti jedi i povraćaj, glavno da je s bebom sve ok, brzo će to proći“.

Tijekom raznih faza majčinstva shvatila sam da je gotovo sablažnjivo požaliti se na bilo koju od njih. Kako se mogu žaliti na to što moje dijete ne spava, pa živo je i zdravo!

Neki bi sve dali da imaju dijete! Kako se možeš žaliti na trudnoću, uspjelo ti je iz prve, stisni zube, zna se zašto to radiš! Kako se možeš žaliti na katastrofalne porode koji su ugrozili život tebe i tvog djeteta i od kojih ti se tijelo vjerojatno nikada neće oporaviti, kad je na kraju sve dobro prošlo i sve se zaboravi? Svi su to prolazili i preživjeli su, i ti ćeš!

Kao još neiskusna majka u mojim počecima, znala bih sjediti pored wc školjke, usta i ždrijela punog krvi, bljuvotine i žuči, u polusvijesti i bez snage i misliti si – kakva sam ja to majka koja poželi da nije trudna? Kako je tetka moje svekrve kopala polje i povraćala, a ja se ne mogu dignuti s poda? Znala bih sjediti na kauču pod strogim mirovanjem već deseti tjedan dok mi život stoji, a moja okolina se kreće, putuje, živi, biva, i misliti si – kakva sam ja to majka koja bi se s njima mijenjala? Znala bih mjesecima i mjesecima spavati po svega dva sata jer moja djeca nikad nisu spavala, dojenja su bila muka, a svaki skok u razvoju izrazito izražen i zahtjevan, i tako izmorena i izmoždena misliti si – kakva sam ja to majka? Kako Ivanina djeca spavaju od prvog dana? Kako Marijina djeca doje bez problema? Kako sam tako bezvoljna i premorena, a imam predivnu i zdravu djecu? Znala bih biti u parku i gledati kako samo moje dijete ima tantrum, plače i vrišti zbog samo njemu znanog razloga, dok me drugi roditelji osuđujuće gledaju, i misliti si – što krivo radim? Kako moje dijete nije pristojno kao Anino? Znala bih ljubomorno gledati sve mame koje vrate staru kilažu nakon par mjeseci, a ja se mučim godinama. Ali, kako mogu željeti svoje tijelo bez svoje djece?

Danas, kad bih sebe nazvala mamom veterankom, i dalje mi se dogodi da ću radije reći „Dobro je, ide“, nego „Osjećam se kao da umirem i ako još jednom povratim ću završiti u ludnici“.

Jer je lakše ne objašnjavati ljudima koji ne žele stvarno razumjeti, ili ne pitaju jer ih ti zanimaš. Jer je lakše kad barem u njihovim očima izgledam jaka i neustrašiva, a zapravo sam prestravljena. Lakše je širiti glas kako „sve prođe i zaboravi se“, ali negiranje naših stvarnih unutarnjih stanja je ponekad opasnije nego plašenje okoline iznošenjem svojih tereta. Hoću li ispasti naporna? Slaba? Nesposobna? Nezahvalna?

Zato ovdje pišem svima glasno – NIJE NEBITNO KROZ ŠTO PROLAZITE.

Majčinstvo je najljepše, najdivnije, neprocjenjivo životno iskustvo, da. Ali majčinstvo je teško. Trudnoće su teške. Porodi su teški. Dojenje, nespavanje, hranjenje, teški su. Tantrumi i odgajanje –  teški su. Tinejdžerske godine su teške. Odraslost i odluke tvoje djece teško padaju. Njihove muke su tebi teške. Od dana kad ti je dijete začeto u utrobi pa dokle god si živa -majčinstvo je teško, i od toga ne treba bježati. Kad ti je teško, viči! Ljudi kojima je stalo do tebe će te čuti. Utješit će te. Olakšat će ti mentalni, možda i fizički teret. Smirit će ti dušu. Vidjet će te. Samo nemoj šutjeti, i nemoj se nositi sama. Dozvoli ljudima oko sebe da im budeš na teret, i da te vole i kad ti je teško.

A onda, kada osvijestiš da je u redu da ti je teško, da su objektivno postojale muke koje su ti izmorile dušu i tijelo, a ti si ih savladala, ti si bila jača, ti si podigla to svoje dijete unatoč svemu, možda ćeš onda biti ponosnija na sebe. Svjesnija svoje snage. Svoje vrijednosti. Osnažena time što si sve uspjela preživjeti. I čega se nisi sramila ni skrivala. Bit ćeš zdravija u glavi, za sebe i za svoju djecu. A to je ono najvažnije.

A tetke od svekrva – samo nek’ kopaju dalje.

Tekst: anonimno

Foto: unsplash.com

Objava trudnoća nije uvijek blaženo stanje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zašto carski rez nije lakši način poroda?

Objava 5 razloga zašto carski rez nije lakši način poroda pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Rođenje djeteta prikazuje se kao jedan od najljepših trenutaka u životu, iako istraživanja pokazuju da je za svaku treću ženu on duboko  traumatičan. Bez obzira na statistiku, o porođajnoj traumi se ne govori. Dok je beba živa i zdrava, mama guta suze u tišini.

Gleda bebu dok je hrani usred noći. Ne osjeća hladnoću, ne osjeća napetost u svakom mišiću. Zapravo ne vidi ni bebu. Po tko zna koji put, pred očima joj se smjenjuju slike s poroda. U glavi čuje glasove doktora i babica. Svađa se s njima. Sada zna što bi im rekla. Sada želi vikati. Preplavljuje je ljutnja.

Stišće zube, suza klizi niz obraz i pada na bebu. „Dosta, moram se sabrati“, pomisli. Ova mama iz bolnice je došla s bebom i porođajnom traumom.

Žene koje se tijekom poroda osjećaju bespomoćno ili imaju lošu skrb i podršku, u većem su riziku da porod dožive traumatično.

Bespomoćnost i trauma

Hoće li porod za ženu biti traumatičan jako je subjektivno. Ono što će jednoj ženi biti prihvatljivo iskustvo, drugoj će biti traumatično. Trauma može biti posljedica zbivanja tijekom poroda, poput doživljene boli i fizičkog stresa tijekom poroda, snažnog osjećaja straha i uznemirenosti, hitnih medicinskih intervencija ili komplikacije kod novorođenčeta ili majke.

Iako se tijekovi traumatičnih poroda mogu u potpunosti razlikovati, svima im je zajednički osjećaj bespomoćnosti. Žene koje se tijekom poroda osjećaju bespomoćno ili imaju lošu skrb i podršku, u većem su riziku da porod dožive traumatično.

Takvo iskustvo poroda može biti okidač za brojne mentalne poremećaje pa može dovesti i do posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a) nakon poroda.

Neki od simptoma PTSP-a nakon poroda su snažni negativni osjećaji u vezi poroda, ponavljajuća neželjena sjećanja na porod, izbjegavanje svega što podsjeća na porod, osjećaj napetosti pri sjećanju na porod, nemogućnost doživljavanja pozitivnih emocija, osjećaj napetosti ili kao da smo “na rubu”.

Emocionalno putovanje majčinstvom

Poslije traumatičnog poroda slijedi vrlo zahtjevno emocionalno putovanje majčinstvom. Osjećaj nemoći koje su majke doživjele tijekom poroda može ostaviti dugotrajne emocionalne ožiljke. Mnoge žene krivit će sebe za traumatično iskustvo, čak i kada nisu bile u mogućnosti kontrolirati situaciju. Uz to će tugovati za porođajnim iskustvom koje su priželjkivale, ali nisu proživjele. Osjećaji straha i nesigurnosti nisu rezervirani samo za sjećanja na porod. Trauma može potaknuti cijeli niz strahova i nesigurnosti vezanih uz roditeljstvo.

Iscjeljenje nakon traumatičnog poroda, a pogotovo uz simptome PTSP-a nakon poroda, traži nježnost, brigu i sigurnost za majku.

Podjednako je važno da ta nježnost, briga i sigurnost dolaze izvana, u obliku podrške i prihvaćanja od partnera, obitelji, prijatelja i grupa podrške, kao i iznutra, kroz samosuosjećanje.

To znači da i žena sebi pruži najtopliji zagrljaj koji može zamisliti, da razumije da nije ona kriva za tijek poroda i da radi na prihvaćanju  iskustva takvog kakvo je, znajući da je ono ne određuje kao osobu ni kao majku.

Ako ovo zvuči teško, gotovo do razine nemogućega, ima nešto u tome. Često su ljudi sebi najgori neprijatelji. Prolaze cikluse u kojima progone sami sebe, a onda propadaju u ulogu žrtve i sažalijevaju se. Život u takvom krugu je iscrpljujući i ideja o promjeni zvuči kao nešto za što je potrebna iznimna snaga.

Snaga kroz podršku

Prihvaćanje sebe nakon traumatičnog iskustva kvrgav je put i puno ga je lakše proći uz stručnu podršku. Zato je korisno uključiti se u psihoterapiju. Tako ćeš uz podršku stručne osobe procesirati traumu, razviti učinkovite strategije suočavanja, vratiti osjećaj kontrole u životu i osnažiti se za buduća iskustva u roditeljstvu.

Upoznavanje sebe otvara priliku da uočimo vlastite snage, usvojimo nove obrasce doživljavanja i osjećaja, prihvatimo svoje nesavršenosti i reinterpretiramo majčinstvo kao jedinstveno putovanje s usponima i padovima.

Za kraj, draga mama…

Traumatično porođajno iskustvo je stvarna i teška rana. Istovremeno, ono te ne određuje kao osobu niti kao majku.

Želim ti da znaš da, bez obzira na to koliko si usamljena, postoje drugi koji su tu za tebe. Bez obzira na to koliko se osjećaš ranjeno, u tebi spava lavica.

Važna si.
Dobra si.
Dovoljna si.

Ako ti je teško u to vjerovati, napravi samo jedan korak za sebe – potraži podršku.

Ovaj tekst objavljen je originalno u prošlogodišnjem broju Supermame Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava teret koji nosimo u tišini… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Praktički odmah nakon što žena dozna da je trudna kreće planiranje i priprema za bebin dolazak. Ako je to prva beba u obitelji, onda je to prava avantura.

Iskusne mame dobro znaju da bi vjerojatno polovicu stvari na koje su potrošile novac s prvom bebom sada pametnije uložile. Kao i da bi budućim majkama sada zasigurno poklonile neke korisnije i pametnije stvari – primjerice tečaj dohrane, prekrasnu spavaćicu, baby handling tečaj, afirmacijske kartice za trudnoću ili pak omiljenu knjigu svake mame “Beba za stolom”.

I dok se buduća mama (i svi oko nje) kroz tih devet mjeseci polako pripremaju za svečani dolazak budućeg najslađeg člana obitelji, najčešće se posve zaboravi na pripremu onog perioda nakon povratka iz bolnice. Perioda koji je, u slučajevima kada je trudnoća prošla bez problema, možda i najizazovniji za svih – postpartuma (period koji počinje rođenjem djeteta i traje otprilike 40 dana; op.a.).

Jedna od najpoznatijih hrvatskih certificiranih doula i postpartum edukatorica, Una Pašić Gregović je na otvaranju Kuće ljekovitog bilja u Matuljima pored Opatije, govorila upravo o važnosti postpartuma i pripremu na ovaj prekrasan, ali i izazovan period. Una je ujedno i jedna od osnivačica Mati Centra – cjelovitog centra za mame, trudnice i žene koji se otvara u Zagrebu i jedinstveno je takvo mjesto u Hrvatskoj.

Una uvijek voli naglasiti da se s rođenjem djeteta uvijek rađa i jedna nova majka. I da je, kada se priča o postpartumu – mama najvažnija. Jer kad je mama dobro, i beba je dobro.

Stoga je tema Uninog predavanja bila “Stupovi postpartuma” – gdje je kroz četiri teme podijelila konkretne načine kako se svaka buduća mama može pripremiti za ovaj dokazano jedan od najintenzivnijih perioda u životu. I još važnije, što sve korisno mogu napraviti njezini članovi obitelji i prijatelji.

1. Prehrana
Ženi je u postpartumu potrebno 2-3 puta više nutrijenata za što bolji oporavak. U Slavoniji je običaj da se majci kada se vrati iz bolnice s bebom donese skuhani obrok – nije li to predivna gesta. Upravo ono što treba obitelji s malom bebom. Nikakav skupi poklon u tim prvim tjednima ne može zamijeniti topli, hranjiv obrok.

Stoga, ako se pitate kako novopečenoj mami olakšati postpartum, a opet joj ne smetati – jednostavno skuhajte s ljubavlju hranjivi obrok i donesite im pred vrata. Topla, njegujuća, nutritivno bogata i lako probavljiva hrana pomoći će majci u proizvodnji mlijeka i oporavku
tijela. I duše.

2. Odmor
Često majke imaju nerealna očekivanja i žele da im je u ovom periodu stan uvijek čist i uredan, da je sve savršeno. Međutim, u ovom periodu je važno da se majka odmara, da leži i povezuje se s bebom. U starim kulturama mame se 40 dana uopće nisu micale s kreveta. Jedino gdje su išle bio je wc. Samo su ležale, jele i povezivale se sa svojom bebom. Ukućani su se brinuli za sve ostalo.

3. Zacjeljivanje
Ovdje Una preporučuje sve prakse koje pomažu zacjeljivanju, poput fitoterapije (čajeva, tinktura), masaža i sl. Jer iako se ne vidi na van, iznutra ženino tijelo ima ranu veličine našeg dlana i zacjeljivanje ide postepeno i polako.

4. Podrška
“Ovo je najvažniji dio oporavka jer kada majka ima podršku, tada zapravo ima sve”, kaže Una. Podrška može biti i da obitelj plati čišćenje stana, prisutnost prijateljice da žena zna da nije sama, pomoć njezine majke i razumijevanje, a suprug brinući o majci zapravo brine o
svom djetetu.

“Ako ste buduće mame, ako jeste mame ili ste podrška nekoj mami – onda s istom nježnošću s kojom pristupate djeci pristupite i sebi”, naglašava Una. A prehrana, odmor, zacjeljivanje i podrška, iako čine stupove postpartuma, zapravo su i stupovi ženskog zdravlja i brige o sebi.

Naslovna foto: pexels.com

Una Pašić Gregović otkrila nam je koji su najčešći problemi s kojima se susreću dojilje i što je potrebno za uspješno dojenje

Objava stiže beba? 4 stvari koje morate znati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.