Prošao je moj prvi radni tjedan nakon tri godine besposličarenja. Pod tim terminom smatram stvaranje dva bića u svojoj maternici dok sam skrbila za prvorođeno. Pa onda porod blizanki, postpartum i sve što dolazi već kad imaš troje ispod tri godine. Nije to rad. Nije ni posao.

To je sve ono nevidljivo što sve majke s djecom unutar svojih domova rade, a nije plaćeno, a podrazumijeva se da netko mora odraditi.

Tako su moje tri godine neodlaska na posao prošle u trenu, prvorođenac je postao petogodišnjak –  samostalan, energičan i vješt, a s blizankama sam odradila dohranu, prohodavanje, skidanje iz pelena, prilagodbu na jaslice i sve one bolesti koje dolaze s njima, pa je došlo vrijeme da se vratim raditi u punom smislu riječi.

U našoj državi mame blizanaca imaju pravo biti na roditeljskom dopustu do treće godine djece te se tada prima naknada kao da si roditelj samo jednog djeteta. Ja sama nisam pomislila kako bi ta naknada mogla biti dvostruka, što bi bilo logično jer su to dvoja usta za hraniti, dvostruko više pelena i odjeće, ali sam naišla na čuđenje pojedinaca koji su me to isto pitali, misleći kako se prima za svako dijete posebna plaća. Upravo sam samu sebe s početka teksta demantirala. Vjerujem da većina vas koje ovo čitate možete razumjeti o čemu govorim.

Promjena radnog mjesta me nije toliko plašila koliko me zabrinjavala sama jutarnja logistika oko odvođenja djece u vrtić.

Bila sam svjesna da će morati odlaziti u jutarnje dežurstvo, s obzirom na moje radno vrijeme od sedam sati, te sam se psihički pripremila na buđenje u pola šest, nagovaranje na oblačenje i pranje zubića, i to sve uz pokušaje da pojedem doručak. Dva tjedna su prošla, doručak ne jedem doma nego tek na poslu. Zapravo mi je tako i bolje jer jedem u tišini, što je rijedak slučaj, a znam da je svim mamama tako.

Koristim mogućnost odlaska na posao biciklom zbog blizine, a pritom blizanke prvo odvedem u vrtić. Suprug odvede prvorođenca, pa imam jednu brigu manje. Potencijalni izvor problema jesu dvije sjedalice na mom biciklu, a naravno, obje djevojčice žele biti u prednjoj sjedalici, pa moram lukavo razmišljati kako ću jednu pridobiti da sjedne u stražnju sjedalicu kako bih izbjegla vrisku i plač u 6:30. Sretna sam što imam alternativu prijevoza automobilom, pošto je parkirati auto u Zagrebu jednako dobitku na lutriji.

Umor koji osjećam u protekla dva tjedna je neopisiv. Mislim da sam se zadnji put tako osjećala nakon poroda blizanki.

Rano ustajanje, vožnja, učenje novih vještina i znanja na poslu, uz sve kućanske poslove i potrebe koje imaju moja djeca, ostavljaju me iscrpljenom jer protekle tri godine nisam bila vremenski uvjetovana kao što sam sad.

Mislim da ću se morati još neko vrijeme adaptirati na novonastalu situaciju, baš kao što su se moja djeca morala prilagoditi na jaslice. Suprug me tješi da će mi trebati pola godine i onda će biti lakše. Vrlo optimistično, znam. Srećom, podjednako odrađujemo sve vezano uz naš dom i obitelj, uz manje ili više stresa, pa je bilo lakše podnijeti ovaj tempo tih dva tjedna.

Priznajem da sad s puno više entuzijazma odlazim po njih u vrtić i s veseljem jurimo prema našem stanu, uz obavezan posjet parkiću.

Fotografije: Ana Surač

Objava kako izgleda povratak na posao nakon tri godine porodiljnog? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znate one slike gdje je jedna osoba u fokusu, a sve ostale su mutne? Ta jedna osoba je stajala mirno. Stajala je mirno dovoljno dugo da ju je fotograf uspio fokusirati, izoštriti, dok su se svi drugi kretali. Jeste li ikada imali osjećaj da stojite u mjestu dok se svi drugi kreću? Da konkretnije pitam: drage žene, majke, je li vam poznat taj osjećaj za vrijeme porodiljnog ili možda odluke da ostanete uz svoje dijete duži period?

Sjećam se sebe, svojih misli, svojih želja dok sam bila trudna. Sjećam se što sam sve zamišljala i planirala. Nasmijem se i dok pišem ovaj tekst, ali ne podrugljivo i bezobrazno nego sjetno i sretno. Bilo je prilično idilično, rekla bih iz ove perspektive. Bilo je iskreno i neiskvareno, pomalo naivno. Naivno jer sam se vodila onima “kako drugi”, pa tako ću otprilike i ja. Dojam je bio taj da kada dijete stigne u obitelj, malo se tu nešto promjeni, ali dijete se uklopi s vremenom u tvoje planove pa ideš dalje, hrabro stazama kojima si planirala. Kakva je to fasada. Predivna, barokna, puna predivnih detalja. I svaki od njih skreće ti pogled sa onog realnog, bitnog, izazovnog.

“Heeeej, pa ti si rodila! Pa zato tebe ne vidim nigdje? Pa kako si? Jesi živa? Kad se vraćaš raditi?”, pitanja su to na koje bih često dala neki nedefinirani odgovor jer zaista je tako i bilo – nedefinirano.

Nisam imala pojma kada se vraćam raditi (full time jer ipak nešto honorarno odradim, ali nije to to). “Ma najljepše ti je doma s djecom, uživaj i šta te briga!”. To je neki suma sumarum savjeta i pouka na koji se svedu dobronamjerni savjeti.

Moja odluka jest bila da ću otvarati obrt tek kada djeca krenu u vrtić, tek kada malo stasaju da nisu stalno bolesna, tek kad… Tek kada traje već skoro 5 godina. Bilo je tu korone, svega, da se razumijemo, što uz moju struku nikako nije išlo ruku pod ruku. U međuvremenu smo se proširili za još jednog člana i ta moja odluka se produžavala i produžavala.

A ja sam imala osjećaj da stojim. Stojim u fokusu svojih misli, ispred svog objektiva iza kojeg je ona Ivana od prije tih 5 godina i čeka pravi trenutak da napravi klik.

Ja stojim, svi se drugi kreću. Svi rade, ostvaruju se, svi se educiraju, svi su u 4-5 brzini, a ja imam osjećaj da sam pod ručnom. Pod ručnom svoje odluke da ostanem i budem tu za svoju djecu.

Nemojte me krivo shvatiti, ja bih vjerojatno opet istu odluku donijela, ako ne i sličnu jer sam takva. Volim biti tu za druge i volim davati sebe koliko god mogu. Ali želim da znate, da bih voljela često i tu odluku promijeniti. Voljela bih da “od sutra” mogu naći dobru tetu čuvalicu ili dobiti vrtić pa da svaku svoju ideju koja mi se mota po glavi zapišem, razradim, realiziram.

Voljela bih da mogu lakše promijeniti tu svoju odluku, baš kao što sam nekada i mogla. Nekada dok neko malo biće nije ovisilo o meni, dok nisam bila ovoliko odgovorna. U redu je željeti promijeniti odluku. U redu je imati težak period kada ti je dosta svega i kada požališ što si neke odluke donijela. U redu je imati težak period. U redu je imati i teške misli. Govorim si to svaki puta kada mi je teško. Nekada to upali, nekada ne, ali i taj teži period prođe jer koliko god sam ja sa slike s početka mirno u fokusu dok su svi ostali u pokretu, toliko se ja u tom trenutku vidim obrnuto – svi su drugi jasni, s ciljem i na putu do ostvarenja dok sam ja mutna i u mjestu sa svojim mislima, željama i težinom koji ovaj period donese.

Foto: unsplash.com

Objava imaš li osjećaj da stojiš u mjestu dok svi drugi žive punim plućima? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Volim svoje misli zapisivati na papir. Figurativno rečeno, pošto najčešće svoje misli kuckam po nekom od ekrana koji imam na raspolaganju. Vrijeme i način života ne dozvoljavaju mi da tipkam onoliko koliko bi stvarno i voljela. No, nedavno su godišnji odmor i izolacija napravili svoje, pa sam se opet uhvatila pera, iliti tastature.

Moji tekstovi ne nailaze uvijek na hvalospjeve, češće su meta nekakvih diskusija, ali voljela bih napomenuti da sam ja jedna liberalna žena i volim pisati o nepopularnim temama koje uporno guramo ispod tepiha.
Moje pisanje pokreću glupe izjave koje često čujem na igralištu ili pročitam na društvenim mrežama, a tu su i tuđa mišljenja koja nikad nisam tražila. Period kada su mi nečiji savjeti ljuljali samopouzdanje je iza mene…ali me zabadanje nosa tamo gdje mu nije mjesto i dalje jako nervira.

Pitate se, dobro pa što joj je sada diglo tlak? Jesu li to tulipani u prekrasno uređenim kuhinjama, napredna djeca koja pričaju tri jezika s dvije godine ili nešto treće? Nešto treće.

Radi se o jednoj jednostavnoj rečenici, s kojom se susrela svaka zaposlena majka bar par puta u životu, a koja glasi: ”Sigurno se jedva čekaš vratiti na posao da se malo odmoriš.”

Ovu smo izjavu imale prilike čuti čak u tri navrata:
1. Pred kraj rodiljnog ili roditeljskog dopusta
2. Na bolovanju
3. U samoizolaciji

Izjavu prati često i ”Spasila si se.” Ili ”Da bar da ja mogu otići na posao, spasila bi se.”

Redovno gore navedene komentare upućuju majke koje nisu zaposlene. Da se razumijemo, ja osobno nemam ništa protiv žena koje su odabrale biti kućanice na određeno ili neodređeno vrijeme. Naravno, onda kada je to isključivo njihov izbor, a ne nečija prisila. Kada kažem prisila prvo mislim na društvo koje nije baš prilagođeno zaposlenim majkama (i politike i mjere koje uopće ne idu u hod s obiteljskim obavezama), a tek onda mislim na supružnika koji možda vrši nekakvu prisilu na majku kako bi ostala kod kuće iz xy razloga. U većini slučajeva #patrijarhat.

Ne mislim da je ženama kod kuće bajno i sjajno – pogotovo kada su tu i mala djeca u igri. Ovo je tema o kojoj žene, koje nisu zaposlene, često pišu. Kućanski poslovi, kao i oni odgojno obrazovni s djecom, zahtijevaju ogroman trud, ali ne gledaju se jednako kao plaćeni rad. Tu se rađaju polemike, prepirke i lome se koplja, kao oko dojenja i adaptiranog mlijeka. Usporedba nije slučajna, nema krivog odabira ni kod jedne ni kod druge opcije.

Svaka žena treba biti slobodna da sama za sebe izabere ono što je najbolje za nju. Isto tako, ni jedna žena nije robinja, briga oko kućanstva i djece nisu isključivo ženski posao.

Vratimo se korak unazad, poznato je da je trava uvijek zelenija kod susjeda. Generalizirat ćemo malo, pa ćemo reći ovako: nezaposlene majke, namjerno ili slučajno, misle da je život zaposlenih majki idealan. Prekrasan. San snova. Zaposlene majke ujutro ustanu, namontiraju se, obuku svoje štikle, popiju kavu u vožnji prema poslu u svom jeep-u i dođu do svog ureda. Ovdje malo čitaju Indeks uz doručak i Supermame uz marendu, malo zivkaju kolege i uporno traže nekakve rokove. Odu na poslovni ručak, usput kupe novi kaputić ili par novih špičoka. Kada završe s poslom odlaze po djecu u vrtić, malo se igraju kod kuće i nakon što dijete zaspi gledaju Netflix dok piju skupo vino na kauču sa superzgodnim suprugom koji je negdje neki direktor nečega. Za djecu brinu tete, za stan roboti i čistačice. Zaposlena majka nema vremena za te gluposti. Njen je dan previše pun obaveza da bi ona još i prala podove. Platit će nekoga. Platit će i djeci engleski, informatiku, nogomet i balet. Nema toga što se danas ne može kupiti, zar ne?

Disclaimer!
Kao prvo, nažalost, nisu sve zaposlene majke zaposlene isključivo od 8 do 16h, ne zarađuju sve zaposlene majke milijune i nemaju sve majke fleksibilno radno vrijeme. Malo ću vas šokirati, ali poslovne žene se često susreću s jednim fenomenom zvanim stakleni strop. Guglajte. To je nemogućnost vertikalnog napredovanja samo zato što su žene, jer postoji mogućnost da sutra požele imati dijete, a onda i da moraju ostati na bolovanju kada to dijete dobije temperaturu. Nisu sve žene direktorice svemira ni poduzetnice, a one koje to jesu, krvavo su se izborile za svoje mjesto pod suncem (i ne prestaju se boriti). Svijet ne voli snažne i uspješne žene pa ih bojkotira gdje god stigne.
Nemojmo zaboraviti i da je teta koja radi u vašem dućanu ispod stana isto mama dvoje male djece. Ona radi i na blagdane, radi i nedjeljom, radi u smjenama. Policajka koja vas je neki dan zaustavila jer ste prebrzo vozile, je isto mama, kao i doktorica koja vas je pregledala, medicinska sestra koja brine za vaše najmilije na covid odjelu ili teta zaštitarka koja radi noćnu u Shopping centru. Od CEO do čistačice, sve su one mame koje nemaju onakav život kao što sam ranije, sarkastično opisala. Ni jednoj od njih odlazak na posao nije odmor.

Znate zašto jako puno žena radi? Iz potrebe. Postoji nešto što se zove platna lista… Naravno da nije sve u novcu, ali pokušajte vi staviti ljubav – umjesto teletine – ispod peke i javite mi kakav je bio ručak.

Život zaposlene mame je pun predrasuda. Najčešće se mame s tim predrasudama prvi put susreću onda kada su najranjivije, na kraju porodiljnog, pri povratku na radno mjesto nakon duže pauze. Mislite da je mami lako pustiti svoju bebu u jaslicama ili kod tete čuvalice? Nije. I onda, u tom trenu, kada je ta mama na dnu, susretne se s rečenicom ”Sigurno se jedva čekaš vratiti na posao da se malo odmoriš.”. Da Đurđa, sigurno.

oda zaposlenim majkama – SUPERMAME

Zaposlene se majke na poslu odmaraju? Vjerojatno se, na poslu, najviše odmaraju medicinske sestre u bolnici kad imaju dva dana dežurstva. Njima je sigurno lakše nego nezaposlenoj mami. One dva dana ni ne vide svoje dijete, ne kuhaju, ne čiste. Idila.
Da, opet sam gruba i sarkastična. Namjerno. Biti zaposlena žena i majka je jako teško, psihički i fizički. Pogotovo u društvu gdje je broj muškaraca koji obavljaju kućanske poslove, odlaze na bolovanje i na roditeljski dopust, i dalje PRENIZAK. Puno žena nema podršku svojih partnera kod kuće i zadužena je za apsolutno sve kućanske, roditeljske i majčinske obaveze + one poslovne. Žonglira između 100 različitih uloga i to što se ne stigne požaliti ne znači da nije umorna.

Peppa Pig ima jednu super epizodu u kojoj sestre zečice, jedna zaposlena u dućanu. a druga kod kuće s dječicom, odlučuju na jedan dan zamijeniti uloge. Shvatile su da ni jednoj ni drugoj nije sve bajno i sjajno. Posao nije odmor.

Posao je obaveza, pa koliko god taj posao bio dobro plaćen. Posao je obveza i onda kada volite ono što radite. Posao i majčinstvo su jedan ludi ringišpil obaveza, gdje jedino što usporava kolo je dobra organizacija.

Znam da smo mi žene poput Feniksa, i da s vremenom dođemo do one ”briga me za tuđe mišljenje” faze, ali moj savjet (koji me nitko nije tražio, ali nema veze) je da naučimo pregristi jezik. Vrijedi i za zaposlene i za nezaposlene mame. Nitko ne zna kako je onoj drugoj strani.

Oprezno s riječima jer bole više nego mač.

Zdrave sretne i bez osuda bile!

Objava jeste se i danas odmorile na poslu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Majčinstvo i karijera. Možemo li zaista imati sve, čak i onda kada to želimo i godinama radimo za to? Iskrena priča jedne majke kojoj je nakon porodiljnog sve ono što je godinama gradila palo u vodu,

Jednom mi je jedna poznanica rekla: ”Ova država nije za žene koje osim majčinstva žele i karijeru.” Tada nisam bila majka i mislila sam da jednostavno ne želi raditi kao i mnoge druge žene što iza poroda odluče biti ”samo” mame. Tada sam bila drugačija, snažna i neustrašiva, mlada i poletna.

uspješna karijera prije djeteta

Bila sam zaposlena na odličnoj poziciji i imala sam dobru plaću. Voditeljska uloga davala mi je brojne beneficije, ali zahtijevala je i ogromnu posvećenost poslu. Nije bilo odluke u koju nisam bila uključena. Bila sam ambiciozna i željna osobnog rasta. Sve što sam radila bilo je uvijek u interesu tvrtke. Nisam se preispitivala oko svojih odluka, išla sam i glavom kroz zid kada sam mislila da je to potrebno. Ostavila sam tamo vjerojatno svoje najbolje godine. Možda bih i ranije postala majka da me karijera nije tako ”mamila”, a možda i ne bih. Možda sam postala majka baš onda kada sam trebala postati majka. Stati na loptu. Usporiti. Udahnuti. Promijeniti pogled na svijet.

zaokret u karijeri dolaskom bebe

Moja priča ide ovako. Nakon 5 godina što sam u potpunosti posvetila karijeri, moj dugogodišnji suprug i ja, odlučili smo da je vrijeme i za prinovu. Što to znači u potpunosti se posvetiti poslu? To znači putovati kad god se to traži od tebe, ostajati duže na poslu i ne gledati na sat, nositi laptop sa sobom čak i na plažu za vrijeme godišnjeg odmora, juriti 200 na sat autoputom jer moraš stići na sastanak, slušati more edukacija… svojevoljno. Mislila sam tada da puno radim i da sam umorna, onda sam postala mama i shvatila što to umor je. Ali nebitno, vratimo se karijeri.

Navikla sam, sve oko sebe, a pogotovo šefove, da sam uvijek tu, da sve kontroliram, da sve stižem. Cijelu sam trudnoću radila, bez obzira na mučnine koje su me pratile od prvog do zadnjeg dana. Da se razumijemo, imala sam jako dobra primanja, i jako velike povlastice, i otići na nekakve komplikacije koje su novčano bile čak do 4 puta manje od moje plaće, bilo mi je nepojmljivo. Jednom kada se čovjek, iliti u ovom slučaju žena, navikne na novce, teško je sebe zamisliti bez te financijske neovisnosti.

Moj muž je s druge strane bio ovdje uvijek nekakav zdrav razum koji mi je govorio da usporim i da mislim na sebe i bebu, ”je**š pare, pa i ja radim”, ali ja sam bila emancipirana i tvrdoglava. Sama pomisao da moram muža pitati 100 kuna jer želim na frizuru bila mi je tako poražavajuća i ponižavajuća. Jesu to sve naši novci, ali ja jednostavno moram zaraditi svoj dinar.

sve što sam godinama gradila nakon porodiljnog palo je u vodu

Prvih 6 mjeseci rodiljnog su bili jako stresni. Iako sam se u potpunosti posvetila svome djetetu, i sebe vidim kao stvarno odličnu majku, bila sam tako ljubomorna što moj muž može otići na posao, a ja ne. Znala sam i da je mojoj karijeri došao kraj. To valjda samo odjednom osjetite. Komunikacija s nadređenima bila je svedena na minimum, a kada sam se vratila, nakon 6 mjeseci rodiljnog dopusta, moje radno mjesto bilo je promijenjeno. Maknuta sam s pozicije voditelja, degradirana. Plaća i ugovor bili su isti, zakona radi, ali dirao se je moj status. To je mene puno više boljelo u tom trenu.

Odjednom više nisam bila alfa i omega, odjednom je netko drugi, novi, sjeo na moje mjesto i postao ja. A ja sam postala samo još jedna od mnogobrojnih zaposlenika. Zašto? Što sam to točno napravila?

Nisam nikada dobila ni razgovor ni objašnjenje, iako sam ga tražila više puta. Sve ono što sam godinama gradila odjednom se urušilo kao kula od karata. Mic po mic, iako sam htjela dati otkaz i otići negdje drugdje, uzeti drugi dio dopusta koji me pripada, ja sam zasukala rukave, i u doba pandemije, radom od kuće, uz bebu, vraćala se u igru. To mi je možda bio jedan od najgorih perioda u životu. Budila sam se u zoru da bi radila dok beba spava, a onda ostatak dana, u dogovoru s mužem, odrađivala zadane taskove. I njega su poslali na rad od kuće tako da je stvarno bilo kaotično. Uz sve to, i on i ja smo se trudili da naše dijete ne osjeti stres, da se djetetu uvijek u potpunosti posvetimo. Odradili smo nekako i karantenu. Bila sam jako umorna, pa su mi ispod radara prolazili međuljudski odnosi unutar tvrtke, spletke i ogovaranja.

mobbing na poslu

Nedugo nakon što sam se vratila u ured, i nakon što je dijete krenulo u vrtić i što sam napokon mislila da ćemo imati nekakav normalan uhodan ritam, krenula su moja bolovanja. Zašto sam na bolovanje išla ja umjesto supruga? Zato što sam željela biti uz svoje dijete i zato što na to imam apsolutno sva moguća prava. Uz bolovanja krenuo je mobbing. Mobbing od strane kolega, ne nadređenih. Nisam bila u stanju, uz jako česta bolovanja, brinuti se i o tome tko što govori i odraditi svoj posao u rekordnom roku, ni iskontrolirati svaki segment poslovanja i svaku grešku kolega. Nisam više bila ona koja može sve i koja stiže sve.

Kada je moje dijete bilo bolesno meni su bile važne samo dvije stvari, da imam kod kuće dovoljno fiziološke otopine i da mi ne pokaka čepić. Posao mi je bio zadnji na pameti. To se, naravno, osjetilo – nije me više bilo briga. Moj se dugogodišnji trud i rad gledao kroz moje majčinstvo, a moje majčinstvo se gledalo kao na nešto što me usporava i sputava. I da, biti majka me usporilo, promijenilo. Iako sam ja i dalje htjela svoju karijeru shvatila sam da ću je morati potražiti na nekom drugo mjesto.

otkaz je nešto najbolje što mi se dogodilo

Biti majka natjeralo me je da potražim drugi posao i drugog poslodavca. Ni kriva ni dužna realno, jer sam svoj posao uvijek obavljala najbolje što sam mogla i znala, samo nisam više mogla biti ona ista ja od prije djeteta. Nisam krenula u nikakve pravne bitke, jer je to u našoj državi suludo. Jedino što tako možete je zauvijek si zatvoriti vrata bilo gdje drugdje. Jednostavno sam se pozdravila i otišla. Dan kada sam dala otkaz bio je možda najljepši dan u životu. Skupila sam dijete iz vrtića ranije, otišla na plažu i bacala kamenčiće. Dala sam si dva mjeseca mira i slobode. Financije su ovaj put pale u drugi plan. U ta dva mjeseca napravila sam dvije velike stvari: pokrenula sam nešto svoje i pronašla drugi posao. Imam poslodavca koji, za sada, nema problem s mojim obiteljskim obavezama ni bolovanjima.

Za sve vas drage žene tamo vani, koje se borite sa sustavom, koje se bojite ostati kod kuće na porodiljnom godinu dana kako ne bi ostale bez posla, koje se bojite uzeti bolovanje kada je dijete šmrkavo u vrtiću – znam kako vam je i znam što prolazite. Niste loše majke jer se niste rodile bogate ili se niste bogato udale, pa morate raditi. Dapače. Vjerojatno svojim marljivim radom i predanošću dajete (dajemo) najbolji primjer svojoj djeci. Jasno i glasno ću reći i ovo, to što uz dijete želite imati i posao i/ili karijeru vas isto ne čini lošim majkama. Ja sam, primjerice, takva osoba da ne mogu biti kod kuće i baviti se isključivo kućanskim obavezama jer bi u jako kratkom roku prolupala. Kada nisam imala posla, stvorila sam si ga. Takva sam. Niste vi ništa krive ako ostanete bez posla nakon porodiljnog – krivo je društvo i ovaj uje**ani patrijarhat. Kriv je sustav. Krivi su zakoni koji nas ne brane. Kriva je država. Nama ženama je uvijek teže u životu, to je činjenica.

Majčinstvo nas mijenja, ali nabolje. To je samo jedan upgrade. Nema jače ni sposobnije žene od majke. Ako vaš poslodavac to ne vidi, on gubi. Vi produžite dalje. Ne trpite mobbing, ne budite žrtve. I zapamtite da vam vašu plaću nitko nije poklonio, zaradile ste je – s toga ništa nikome ne dugujete. Znam da nije lako otići, dati otkaz, graditi ponovo sve iz temelja, pogotovo kad niste više u cvijetu mladosti, ali može se. Samo hrabro.

Anonimno

Objava dolaskom bebe izgubila sam svoju uspješnu karijeru i postala žrtva mobbinga pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sad kad se nalazim na raskrižju između kraja porodiljnog i povratka na posao, ne znam bih li trebala biti sretna ili tužna što je porodiljni završio. Ima dana kada se veselim povratku na posao i u našu novu rutinu, a ima i dana kada bih htjela da sve ovo još malo potraje. Znam samo što mi nikako neće nedostajati, a to je:

Objava 10 stvari koje mi neće nedostajati nakon porodiljnog pojavila se prvi puta na SUPERMAME.