Intimna njega i dalje je jedna od onih tema o kojima žene često govore tiho – ili uopće ne govore. O promjenama, nelagodi, suhoći ili iscjetku rijetko se razgovara otvoreno, čak i među prijateljicama.

Ivana Gabre, magistra farmacije i mama troje djece, odlučila je to promijeniti. Nakon godina rada u ljekarni i osobnog iskustva majčinstva pokrenula je Mariene, brend intimne njege koji spaja farmaceutsko znanje, fitoterapiju i nježan pristup ženskom tijelu.

„Kada sam radila u ljekarni često sam ženama trebala preporučiti proizvode za intimnu njegu, ali rijetko sam bila potpuno zadovoljna onime što je dostupno na tržištu. Tada je zapravo počela ideja o vlastitom brendu“, govori Ivana.

Od ljekarne do vlastitog brenda

Ivanin profesionalni put započeo je prilično “klasično” – studij farmacije, rad u ljekarni i svakodnevni kontakt s pacijentima. No s vremenom je shvatila da želi više prostora za savjetovanje i individualan pristup.

„Rad u ljekarni me ispunjavao do određene mjere, ali uvijek sam osjećala da postoji još nešto. Administracije je bilo puno, a premalo vremena za razgovor sa ženama i za ono što zapravo najviše volim – edukaciju i savjetovanje.“

Veliki zaokret dogodio se tijekom njezina trećeg porodiljnog dopusta.

„Tada sam upisala edukaciju iz fitoaromaterapije kod Stribora Markovića i otvorio mi se jedan potpuno novi svijet. Nakon toga sam prošla i mentorski program kod Mirele Ilenić i tada sam prvi put ozbiljno počela razmišljati o vlastitom kozmetičkom brendu.“

Ideja o vlastitim proizvodima zapravo je postojala još od fakulteta, ali tek tada je dobila konkretan oblik.

„Nakon trećeg rodiljnog dopusta nisam se vratila u ljekarnu. Danas radim posao koji volim, imam više vremena za djecu i gradim brend koji je lansiran u srpnju 2025. godine.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Ideja koja je nastala nakon poroda

Iako je godinama radila u ljekarni, trenutak u kojem je ideja dobila osobnu dimenziju bio je – porod.

„Sjećam se tog trenutka u rodilištu. Bila sam beskrajno zahvalna svom tijelu što je donijelo život na svijet, ali istovremeno nisam imala proizvod kojim bih njegovala to najintimnije područje. Taj osjećaj jako dobro pamtim.“

Taj trenutak bio je početak razmišljanja o proizvodima koji bi bili nježni, sigurni i formulirani posebno za potrebe ženskog tijela.

Zašto je intimna njega i dalje tabu?

Unatoč tome što živimo u vremenu u kojem se otvoreno govori o zdravlju, intimna njega i dalje je tema obavijena nelagodom.

Ivana smatra da razlozi za to leže duboko u društvenim obrascima.

„Intimno područje stoljećima je bilo povezano sa sramom, seksualnošću i moralom. Čak se i u udžbenicima koristio izraz stidnica, a riječ vulva često se izbjegavala ili zamjenjivala umanjenicama.“

O menstruaciji se govorilo tiho, o vaginalnim tegobama često se šutjelo, a o užitku gotovo da nije ni bilo javnog razgovora.

„Kada nešto generacijama nosi etiketu srama, nije čudno da ženama treba vremena da počnu o tome govoriti otvoreno. Primjećujem i da žene osjećaju sram postaviti pitanja, čak i u sigurnom prostoru. A to mi jasno govori koliko je edukacija još uvijek potrebna.”

Zablude koje žene i dalje imaju

Kroz rad sa ženama Ivana je primijetila da mnoge od njih nisu sigurne što je zapravo normalno kada je riječ o intimnom zdravlju.

„Žene me često pitaju kakav iscjedak je normalan, treba li koristiti posebne proizvode ili je dovoljna voda. Ta nesigurnost često vodi do pretjerane higijene i agresivnih preparata. Druga velika tema je suhoća i nelagoda povezane sa stresom, hormonima, trudnoćom ili dojenjem.“

Jedna od najvećih zabluda, kaže, povezana je s mirisom.

„Najveća zabluda je da vulva mora mirisati na parfem. Ako je mirisna – znači da je čista. To je zapravo potpuni apsurd.“

Pretjerano pranje, parfimirani gelovi i agresivni sastojci mogu narušiti prirodnu ravnotežu mikrobioma.

„Intimno područje ima vlastitu ravnotežu i mehanizme zaštite. Kada to razumijemo, shvatimo da manje često znači – bolje.“

Još jedna velika zabluda je da su suhoća i nelagoda “normalne” i da se s tim treba pomiriti, osobito nakon poroda, tijekom dojenja ili u peri/menopauzi. “Te promjene jesu česte, ali to ne znači da žena treba trpjeti i da ne smije potražiti pomoć.”

Ivana kaže kako mnoge žene i dalje misle da je voda uvijek dovoljna za intimnu higijenu. U nekim situacijama to doista može biti dovoljno, primjerice kao brzo osvježenje, no u današnjem načinu života često je potrebno nešto više – proizvod koji je formuliran upravo za potrebe osjetljivog intimnog područja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Farmaceutsko znanje kao temelj formulacija

U razvoju proizvoda Ivani je najviše pomoglo upravo farmaceutsko obrazovanje. „To mi je omogućilo da formulacije razvijam i kao farmaceut i kao žena. Bilo mi je važno da proizvodi budu clean, bez endokrinih disruptora i bez sastojaka koji bi mogli štetiti zdravlju žene.“

Posebno je pazila na kompatibilnost sastojaka s intimnom sluznicom, koja je osjetljivija i propusnija od mnogih drugih dijelova tijela te da izbjegava sastojke koji dugoročno mogu narušavati barijeru kože ili mikrobiom, čak i ako su u industriji široko prihvaćeni.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Proizvodi koji prate ženu kroz različite faze života

Mariene proizvodi namijenjeni su ženama kroz različite životne faze – od prve menstruacije do perimenopauze.

„Posebno su korisni u periodima kada je intimno područje osjetljivije – tijekom trudnoće, dojenja ili nakon poroda.“

Ivani je bilo važno da formulacije budu prikladne i za žene koje su preboljele hormon ovisne karcinome: „O tome sam jako puno razmišljala tijekom formuliranja.“

“Sunce u bočici”

Najveća potvrda da je na dobrom putu dolazi od korisnica. „Recenzije na webshopu su mi ogromna motivacija. Jedna korisnica je napisala da je proizvod za nju ‘sunce u bočici’, i takve poruke me stvarno dirnu.“

Posebno je raduje kada vidi da se žene vraćaju proizvodima. „Ponovljene kupnje su mi najveći kompliment.“

Misija: normalizirati razgovor o intimnom zdravlju

Kroz svoj rad Ivana želi promijeniti način na koji govorimo o intimnoj njezi. „Voljela bih da intimna njega postane jednako normalna tema kao njega kože ili kose – bez srama i bez marketinga koji ženama stvara nove nesigurnosti.“

Posebno joj je važno da nove generacije djevojčica odrastaju bez tabua koji su pratili prethodne generacije.

„Voljela bih da mame svoje djevojčice uče o tijelu s više znanja i manje srama.“

Na Mariene platformama Ivana redovito dijeli edukativne sadržaje o intimnom zdravlju, a više informacija o proizvodima dostupno je na službenim stranicama brenda.

Fotografije: Simona Svalina

nije roza sve što sija – praktični vodič kroz hormonske disruptore

Objava zašto smo naučene šutjeti o vlastitom tijelu? Ivana Gabre pokrenula je brend koji mijenja tu priču pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Razdoblje trudnoće i oporavka nakon poroda donosi brojne promjene u tijelu žene. No mnoge tegobe koje žene često prihvaćaju kao “normalan dio majčinstva” zapravo su znak da tijelu treba stručna podrška.

Maja Kolarić, fizioterapeutkinja koja se već godinama bavi radom s trudnicama i ženama nakon poroda, danas vodi vlastiti Centar za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance, a njezin profesionalni put započeo je sasvim neočekivano.

Od slučajne zamjene do vlastitog centra

Sve je počelo još tijekom studija, kada ju je kuma zamolila da je privremeno zamijeni na masažama dok je na godišnjem odmoru.

“Iako tada nisam imala gotovo nikakvo znanje o masaži trudnica, nisam osjećala otpor prema tome. Upravo me to potaknulo da počnem istraživati i dodatno učiti”, prisjeća se.

U to vrijeme edukacije o masaži trudnica u Hrvatskoj i okolnim zemljama gotovo da nisu postojale, pa je znanje morala graditi samostalno.

“Bila sam primorana sama pronalaziti literaturu, proučavati i učiti. Vrlo brzo sam bila spremna za tu dvotjednu zamjenu – ali ona je na kraju potrajala sedam godina.”

Tijekom tog razdoblja počela se sve više baviti i rehabilitacijom, a područje trudnoće i postpartuma postalo je njezin profesionalni fokus.

“Danas, nakon više od osam godina rada i brojnih dodatnih edukacija, ostvarila sam svoj san i otvorila vlastiti centar posvećen upravo ženama u trudnoći i majčinstvu.”

Zašto je važno raditi s educiranim stručnjakom

Rad s tijelom žene u trudnoći i nakon poroda značajno se razlikuje od klasičnih tretmana.

“Rehabilitacija u ovom razdoblju nije samo rješavanje problema zbog kojeg je žena došla. Važno je pronaći uzrok i gledati tijelo kao cjelinu – od glave do pete”, objašnjava.

Svaki tretman, dodaje, mora biti potpuno individualan.

“Potrebno je stalno osluškivati kako tijelo reagira na pokrete i tehnike. To je nešto što osoba bez edukacije jednostavno ne može pružiti jer ne zna kako bi tijelo trebalo reagirati i kada nešto nije u redu.”

Tegobe koje žene smatraju normalnima – a zapravo nisu

Mnoge žene tijekom trudnoće bolove u tijelu prihvaćaju kao neizbježan dio tog razdoblja.

“Najčešće su to bolovi u leđima i zdjelici. Nažalost, mnoge žene, pa čak i neki ginekolozi, to pripisuju ‘trudničkom paketu’”, kaže. No to, naglašava, nije nešto što bi se trebalo ignorirati.

“Takve tegobe su znak da tijelu treba podrška i rješenje. Nažalost, kao društvo smo jednostavno normalizirali bol.”

Što je “normalno” nakon poroda?

Slična situacija događa se i u postpartum razdoblju, kada žene često čuju da su određeni simptomi očekivani. “Najčešće su to urinarna inkontinencija, dijastaza i bolovi u donjem dijelu leđa”, objašnjava.

Fraze koje često čuje od klijentica zvuče poznato mnogim majkama.

“‘Podižem bebu pa je normalno da me boli’, ‘normalno je da mi curka, imala sam veliku bebu’, ili ‘dijastaza ne boli pa ju ne moram rješavati’. No to su stanja koja definitivno preporučujem riješiti jer se posljedice mogu pojaviti i godinama nakon poroda.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kada se javiti fizioterapeutu nakon poroda?

Dobra vijest je da za početak rehabilitacije nikada nije kasno.

“Žene danas već u rodilištu često dobiju posjet fizioterapeuta koji im pokaže kako se pravilno podizati i što smiju raditi nakon poroda.”

Ipak, za konkretniji rehabilitacijski rad preporučuje malo pričekati. “Moja preporuka je doći nakon šest do osam tjedana, kada dobijemo i potvrdu ginekologa da su se organi vratili na svoje mjesto.”

Smiju li trudnice ići na masažu?

Jedno od najčešćih pitanja koje dobiva odnosi se upravo na masažu u trudnoći. “O da, trudnice itekako smiju ići na masažu”, kaže kroz osmijeh.

Važno je samo da je trudnoća uredna, bez hematoma, rizika od prijevremenog poroda ili nerazjašnjenog krvarenja.

“Masaža može značajno smanjiti bolove u leđima, zdjelici i vratu koji nastaju zbog promjene posture i rasta trbuha. Također poboljšava cirkulaciju, smanjuje oticanje nogu i opušta prenapete mišiće.”

Osim fizičkog učinka, važan je i psihološki aspekt.

“Masaža smanjuje stres, poboljšava san i daje trudnici osjećaj sigurnosti i podrške. A to je u ovom razdoblju jednako važno kao i rad na tijelu.”

Najveći mitovi o oporavku nakon poroda

U svakodnevnom radu često se susreće s brojnim zabludama. “Jedan od najvećih mitova je da su bolovi u leđima, inkontinencija ili dijastaza ‘normalni’ nakon poroda i da ih žena jednostavno mora prihvatiti.”

Drugi čest mit je da će se tijelo oporaviti samo od sebe. “Šest tjedana nakon poroda je administrativna kontrola – to ne znači da su mišići i zdjelično dno automatski oporavljeni.”

Još jedna česta zabluda odnosi se na Kegelove vježbe.

“Mnoge žene misle da su Kegelove vježbe rješenje za sve. Ako je zdjelično dno već preaktivno ili bolno, dodatno stiskanje može čak pogoršati simptome.”

Posebno ističe i zabludu vezanu uz carski rez.

“Carski rez je velika abdominalna operacija i zahtijeva jednako ozbiljan oporavak. Rad na ožiljku je izuzetno važan.”

Problemi o kojima se i dalje premalo govori

Problemi poput inkontinencije ili boli u zdjelici mnogo su češći nego što žene misle.

“Urinarna inkontinencija javlja se kod oko 30 do 40 posto žena nakon vaginalnog poroda, a bolovi u zdjelici i donjem dijelu leđa pogađaju više od polovice trudnica.”

Razlog zašto se o tome malo govori često je kombinacija srama i društvenih očekivanja. “Žene često čuju ‘rodila si, to je tako’. Uz to, teme poput inkontinencije ili boli pri odnosu mnogima su neugodne za izgovoriti.”

Greška koju žene najčešće rade

Jedna od najčešćih pogrešaka događa se kada žene prerano krenu s intenzivnim vježbanjem. “Nakon poroda mnoge žene brzo počnu raditi trbušnjake, plank ili trčati kako bi ‘vratile trbuh’.” Problem je što tijelo još nema stabilnu bazu.

“Zdjelično dno i duboki trbušni mišići moraju prvo ponovno naučiti surađivati kroz disanje i kontrolu tlaka. Ako se to preskoči, može se pogoršati dijastaza, inkontinencija ili osjećaj težine u zdjelici.”

Druga velika pogreška je ignoriranje boli. “Bol je informacija, ne slabost.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kako izgleda prvi dolazak

Prvi susret započinje detaljnim upitnikom koji klijentica ispunjava prije dolaska. “Zanimaju me tjedan trudnoće ili postpartum razdoblja, razlog dolaska, alergije i druge važne informacije.”

Kod masaže se tretman prilagođava potpuno individualno. “Masaža se izvodi u potrbušnom ili bočnom položaju, ovisno o procjeni i ženinoj ugodi. Tijekom tretmana procjenjujem svaki dio tijela i ovisno o tome koristim različite tehnike.”

Kod rehabilitacije je pristup još detaljniji. “Procjenjujem disanje, posturu, stanje trbušne stijenke, pokretljivost zdjelice i način na koji tijelo podnosi opterećenje. Tek nakon toga slijedi terapijski dio koji uključuje manualnu terapiju, mobilizaciju zdjelice i ciljane vježbe.”

Vježbe se čak i snimaju kako bi ih klijentica mogla pravilno raditi kod kuće. “Želim da žena razumije što radimo i zašto – jer tako dobivamo najbolje rezultate.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Poruka koju bi svaka žena trebala čuti

Maja ima poruku koju bi, kaže, voljela da svaka žena čuje na vrijeme.

“Voljela bih da svaka žena zna da njezino tijelo nije ‘pokvareno’ jer boli, curi ili se razdvojilo. Ono samo prolazi kroz ogromne promjene i treba pravu podršku, a ne prešutno prihvaćanje boli kao ‘normalnog stanja’.”

Dodaje kako je važno razumjeti da je oporavak proces. “Oporavak nije rok od šest tjedana. Tijelu treba vrijeme, razumijevanje i ciljani koraci kako bi se stvarno vratilo u funkciju.”

Ako ste se prepoznale u nekim od simptoma o kojima smo razgovarali, bolovima u leđima, zdjelici, inkontinenciji ili dijastazi, važno je znati da to nije nešto što morate prihvatiti kao normalno. Stručna procjena i pravilan pristup mogu značajno pomoći u oporavku.

Više informacija o Majinom radu  i Centru za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance možete pronaći na njezinim društvenim mrežama i službenim kanalima.

Fotografije: Tea Čizmek Mesarić

Objava bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

03:15, božićno jutro.
Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi.

U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv.

Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže.
Rodit ću.
Nisam spremna.
Ne danas.

Zaustavit ću te odmah – ovo nije priča o horor porodu.

Ovo je moja priča o jednom predivnom iskustvu koje želim podijeliti sa svim trudnicama. Bila sam točno tamo gdje si ti sada – slušala sam razne strašne priče i čitala sve i svašta. I kao za inat, baš pred sam kraj trudnoće, algoritam mi je stalno servirao samo negativne priče.

Zato se nadam da će ti sada, baš ovdje i baš u ovom trenutku, iskočiti moja – priča o tome kako porod može biti lijep, smirujući i ispunjen.

Krenimo od početka.
Ostala sam trudna iz prve, iako sam se psihički pripremala da će to možda potrajati. Tako to valjda obično ide. No, negdje duboko u sebi osjećala sam da se događa nešto čudesno. Sjećam se prvog sna – sanjala sam bebicu u nekim neobičnim okolnostima. San nije bio ni tužan ni radostan, samo čudan i na neki bizaran način – lijep.

Par dana prije menstruacije napravila sam test. Negativan. Pomislila sam: „U redu, prerano je, ali osjećam da se nešto sprema.“ Napravila sam još dva – oba negativna. Uvjerila sam samu sebe da sam samo iscrpljena. Bila sam toliko umorna da nisam mogla ustati iz kreveta, a bila sam i toliko smotana da sam zakasnila na šišanje s pudlicom jer sam pobrkala dane.

„Sigurno si trudna“, rekao mi je suprug.
Ja njemu: „Ma kakva trudnoća, menstruacija samo što nije došla.“
A on je tvrdoglavo ponavljao: „Ti si trudna, vidjet ćeš.“

Prošli su dani. Menstruacije i dalje nema. Treći test – opet negativan. Sad već ludim jer znam da će mi se poremetiti cijeli ciklus. Ali nisam mogla izdržati – kupim četvrti. Ovaj put odlučim „odraditi“ ga u čašici i pustiti test unutra. Prođe vječnost, a onda – šok. Pozitivan.

P O Z I T I V A N!

Reći ćeš da sam luda, ali odmah sam napravila i peti – digitalni Clear Blue. Pisalo je „Trudna 2–3 tjedna“. I evo male napomene – nemoj trošiti novce na njega jer baterija nije izdržala ni do jutra. Dakle, što uslikaš – uslikaš.

Vrtlog emocija koji me tada obuzeo ne mogu ni opisati – sreća, suze, strah, nevjerica, sve odjednom. Čekala sam da se probudim, ali ovo nije bio san. A gospon „sveznajući“ naravno: „Jesam ti rekao.“ E pa, bio je u pravu – i neka je.

Trudnoću sam odlučila voditi privatno kod najdivnije doktorice u Poreču. I svaki put sam pomislila – kakva sam sretnica što je baš ona uz mene. Stručna, detaljna, brižna, uvijek puna podrške. Ja sam bila ona panična trudnica koja sve guglа, svega se boji i sve mora provjeriti. A ona je bila moje smireno sidro.

Radila sam nekoliko testova koje doktorica inače preporučuje, među njima i prenatalni test. Tako sam već u 13. tjednu saznala spol naše bebice.

Neću lagati, kad sam čula da je dečkić, bila sam pomalo razočarana. Priželjkivali smo curicu i trebalo mi je dobrih 24 sata da „prožvaćem“ tu informaciju.

Ali onda sam, onako u tišini, pustila da se slegne. U meni raste jedno malo biće, baš onako kako treba biti.

Strah, sreća i – strah od sreće. To su bile tri emocije koje su me pratile kroz cijelu trudnoću.

Strah – da će se nešto dogoditi.
Sreća – jer hej, u meni kuca još jedno srce.
Strah od sreće – najgori od svih. Onaj unutarnji glas koji pita: Smijem li biti sretna? Što ako pretjeram? Hoće li se onda nešto loše dogoditi? Grozan osjećaj, stalna igra uma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Dani su prolazili brzo, a opet dovoljno sporo da stignem čitati, raspitivati se i pripremati za porod. I uglavnom sam osjećala da sam spremna. Moj jedini pravi strah bio je: hoću li dobiti epiduralnu na vrijeme i hoću li na vrijeme prepoznati trudove. Sad mi je smiješno kad se sjetim te naivne misli. Jer u jednom trenutku bol je bila takva da mi je doslovno došlo da glavom udaram o zid.

Torbu sam pripremila puno ranije nego što je trebalo jer svi su mi govorili da prvorotkinje rode ranije. Pripremila sam i plan poroda. Ništa komplicirano – jednostavan i jasan plan koji sam pronašla preko udruge Roda (toplo preporučujem).

Odlučila sam roditi u novom riječkom rodilištu. Pula mi je bila bliža, ali intuicija me vodila u Rijeku – i nisam pogriješila.

Kako sam već napisala u uvodu,  trudovi su krenuli oko 3:15 ujutro. Probudila sam supruga i rekla mu: „Moramo odmah za Rijeku, nešto se događa.“ U bolnici jedva hodam i govorim od straha. CTG, pregled, ginekolog kaže: „Zatvoreni ste, idite doma, odmorite. Ako bude nešto, vratite se.“

Dan je prošao, trudovi nisu stali. Pokušala sam malo odspavati, ali jela gotovo ništa. Navečer, oko 21h, krenuli su jači i učestaliji trudovi. Tu sam bila na rubu – bolovi su me lomili. Rekla sam suprugu da vozi u bolnicu, jer više ne mogu izdržati, a ne znam jesam li već „za porod“. Sama vožnja do bolnice bila je agonija.

Ponovno CTG, ponovno isti ginekolog. Pogleda me i kaže: „Ma ni pola centimetra otvoreni…“ Dogovorimo se da se vratim doma i dođem 26.12. na kontrolu. Iskreno, htjela sam plakati.

Noć je nekako prošla. Malo sna, ali svaki trud me tjerao na toalet. Ujutro, osjećam se mrvicu bolje. Oblačimo se, krećemo ponovno prema bolnici…ali na pola puta – opet jaki trudovi. Nikad mi se bolnica nije činila dalje nego tada.

Pregled, CTG…ovaj put doktorica kaže: „Nema plodne vode.“
Šok. Kako nema? Pa jučer je bilo sve u redu! Kako nisam osjetila da curi voda? Je li to uopće moguće da nisam primijetila? U tom trenutku srce mi se stegnulo od straha.

Ostavljaju me u bolnici. Strah od poroda nestaje – sad mi je važna samo jedna stvar: da je s bebom sve dobro. Pregledava me doktorica i zaključuje da se radi o visokom prsnuću, ali vode još nešto ima. Ipak – inducirani porod.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, predajem torbu, spuštam se prema rađaoni. Strah ostaje negdje iza mene – u meni je sada samo fokus, spremnost i misao: „Idemo. Vrijeme je.“

Ulazim u rađaonu. Srce mi lupa, ali istovremeno osjećam neku smirenost, kao da sam znala: ovo je trenutak koji sam čekala devet mjeseci.

Priprema kreće. Ulazim u rađaonu s mišlju da će mi staviti gel za indukciju, ali do pregleda doktorice moje se tijelo već počelo samo otvarati. Nisam ni primila gel, priroda je odlučila odraditi svoje.

Dobila sam epiduralnu i drip. I tu kreće prava igra. Trudovi su postajali sve jači, sve učestaliji. U nekim trenucima osjećala sam da gubim snagu, ali onda bi iznutra izronila neka nova – kao da tijelo samo zna što mu je činiti, a ja ga trebam samo pratiti i vjerovati mu.

U rađaonu sam ušla oko 14:30.
Oko 17:00 dobila sam epiduralnu, nedugo zatim i drip. Vrijeme između bolova i pregleda kratilo mi je društvo divnih sestara i primalja – razgovarale su sa mnom, držale me mirnom i davale osjećaj da nisam sama.

Oko 19:00 došla je nova smjena. Pregledali su me, ali nisam se otvorila gotovo ništa od zadnjeg pregleda. Sat vremena kasnije doktorica kaže: „Vidim glavicu.“ Trudovi postaju sve jači, bol gotovo neizdrživa. Doduše, sada kada razmišljam o tome, bol je bila podnošljiva, ali u tom trenutku su se svi strahovi svijeta nalazili u mojoj glavi. Sa mnom je bila primalja koja mi pokazuje kako disati, drži me za ruku i daje riječi podrške. Nisam bila sama ni sekundu, i baš zbog toga sam odlučila da ipak ne zovu supruga u rađaonu, iako mi je to bio plan.

Od 20:00 do oko 22:00 bila sam potpuno otvorena. A tada me obuzeo strah – najgori do sada. Misli su se rojile: Što ako beba zapne? Što ako ostane bez kisika? Što ako ja ne odradim ovo kako treba? Primalja je sve vidjela u mojim očima, držala me čvrsto za ruku i nije me puštala. Vodila me kroz svaki trud.

Poštovali su moj plan poroda. Nisam rađala isključivo na leđima, već su me, kako su se šalile, „roštiljale“. To mi je puno olakšalo i trudove i tiskanje. Rađala sam uz puno vriske jer meni je tada bilo gotovo nemoguće zadržati dah. Nos me izdao, a usta su mi se toliko osušila da u jednom trenutku nisam mogla ni vikati ni disati. Samo sam izustila: „Voda.“ I u sekundi su mi donijeli i vodu i balzam za usne. Tek tada sam shvatila zašto sve žene kažu da treba ponijeti labelo – koje ja, naravno, nisam.

Nisam mogla pobjeći od poriva vrištanja. Osjećala sam nelagodu jer mi je bilo neugodno što vičem, pa sam se između svakog truda ispričavala ljudima oko sebe. A primalja je ponavljala: „Ne ispričavaj se, sve je to normalno.“ I tada mi je malo lakše sjelo,  to je proces, to je prirodno.

U jednom trenutku dolazi kirurg i kaže da će me morati malo razrezati. Pristajem. Čekali su do samog kraja i znala sam da je to za moje i bebino dobro. Rez nisam ni osjetila, ali sam teško podnijela sam prizor škara.

Doktorica me u jednom trenutku pitala želim li dotaknuti bebinu glavicu. A meni je tada bilo samo jedno u glavi: Kad će napokon van?

Oko mene su ljudi puni podrške. Navijali su za mene kao da igram finale i zabijam odlučujući gol. I onda – 22:46. Doktorica preko dlana drži malu, modru lopticu. Moje prvo pitanje, kroz suze: „Što mu je? Je li dobro?“ Sekundu poslije čujem prvi plač.

Važu ga, mjere… i stavljaju ga na mene. Moja beba. Naš zlatni sat. Tog trenutka kao da sam zakoračila u drugu dimenziju. Bol? Ne sjećam je se više. Kao da nikad nije postojala.

Nakon zlatnog sata odveli su me u apartman. Odlučila sam da ipak prvu noć ne uzmem bebu k sebi jer sam željela odmoriti. Sestra me pogledala s toliko razumijevanja i rekla: „To je najbolje, niste loša mama ako se sada odmorite. Mama treba snagu.“

U apartmanu me dočekala još jedna predivna sestra. Objašnjava mi da se ne smijem sama ustajati, da ih uvijek zovem, podešava mi temperaturu u sobi, donosi čaj i tabletu protiv bolova. Zaspala sam tek oko 3 ujutro, još uvijek u šoku, u nevjerici. Ja sam rodila.

Rodila sam uz pomoć i podršku predivnih ljudi. Toliko su me plašili, a gle mene – toliko sretna da sam već sljedećeg jutra mislila: „Mogla bih ovo opet.“ Na odlasku iz rađaone rekla sam: „Sigurno se vidimo uskoro.“

Ujutro, oko 8, sestra mi donosi malog Edgara. Tada još nije imao ime, dobio ga je dan poslije. Ali čim sam ga ugledala, znala sam – to je Edgar. Savršeno maleno biće koje je odradilo vrhunski posao.

Ušla sam u onu malu statistiku od 4% žena koje rode baš na dan termina. Moje tijelo i moja beba – odradili su sve tako lijepo, po školskom. A ja sam do neba zahvalna.

Zahvalna svojoj predivnoj doktorici dr. Teni. Zahvalna svim doktorima i sestrama s odjela CTG-a, babinjačama, primaljama i svima koji su me pratili. Zahvalna na svom tom znanju, strpljenju i toplini koju sam dobila.

Ja sam sretna. Ponosna. I beskrajno zahvalna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Drage trudnice, dok završavam ovaj tekst, moj mališan upravo navršava 9 mjeseci. Pišem ga sa suzama u očima jer emocije su beskrajne. I trudnoća, i porod, i postpartum. Koliko god bio izazovan, postpartum je za mene postao  jedno lijepo iskustvo iz kojeg izlaziš drugačija, snažnija i odraslija.

Znam da vas često plaše tuđe priče i da strah pred kraj zna postati ogroman. Ali vjerujte, porod može biti lijep, miran i ispunjen. Vaše tijelo zna put, a vi imate snagu za svaki trenutak. Ne dopustite da vas tuđi strahovi odvedu od onog što vas čeka. Jer ova priča je samo vaša. I može biti predivna.

Objava od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Split je 4. listopada 2025. bio domaćin prve konferencije u Hrvatskoj posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki pod nazivom “Mama, a kako si ti?”. Ova pionirska konferencija okupila je stručnjake iz područja psihologije, ginekologije, psihijatrije i umjetnosti te pružila važan prostor za razgovor o često prešućenim izazovima koje majčinstvo donosi.

Konferenciju je organizirala Dea Maria Računica – autorica dokumentarne monodrame Novorođena, postpartum doula i perinatalni somatski praktičar – u suradnji s Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić iz Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, te Josipom Bračanov, osnivačicom agencije 4am.

Konferenciju je obilježio niz snažnih i iskrenih izlaganja koja su otvorila pitanja porođajne traume, postporođajne depresije i emocionalnog nasljeđa koje žene nose u svoje majčinstvo.

U uvodnom predavanju Dea Maria Računica je istaknula važnost postpartuma kao osjetljivog, ali često zanemarenog razdoblja u životu majke. Kroz primjere iz različitih kultura naglasila je koliko je nekad bila ključna podrška zajednice, za razliku od današnjeg osjećaja usamljenosti i izolacije. Poručila je da postpartum ne smije biti razdoblje preživljavanja, već vremena njege i podrške.

“Porod je zamišljen kao transformacija, ne kao trauma. A ono što majka proživi tijekom poroda, nosi sa sobom u postpartum, u odnos s bebom i u samu sebe,” istaknula je Nina Čikeš Stegić, liječnica i perinatalna terapeutkinja, govoreći o porođajnoj traumi.

Naglasila je kako traumatski porod ostavlja duboke posljedice, koje se nerijetko zanemaruju, a ključ oporavka leži u osjećaju podrške i sigurnosti koji ženama često nedostaje. Posebno je istaknula da se trauma ne stvara samim događajem, već izostankom podrške u ključnim trenucima te da i bebe nose vlastito iskustvo poroda.

Jedan od najemotivnijih trenutaka konferencije bila je svjedočanstvo Jasne Ćerić – majke koja je hrabro podijelila svoje iskustvo borbe s postporođajnom depresijom, nakon izazovne trudnoće i traumatičnog poroda. Njezina priča dotaknula je srca prisutnih, podsjećajući nas na snagu ranjivosti i važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju majki.

Psihologinja Martina Trboglav Podvorac otvorila je još dublji prostor za razumijevanje psiholoških nijansi postpartuma, donoseći pregled najčešćih stanja i poremećaja koji mogu obilježiti to osjetljivo razdoblje. Govorila je o dubokoj slojevitosti majčinskog iskustva – od aktiviranja generacijskih trauma do potrebe za odmorom, njegom i tihom prisutnošću podržavajućih žena.

„Mame ne žele biti zamijenjene, već viđene i podržane“, poručila je.

Na panelu “Mama, prekinimo tišinu”, psihijatar Boran Uglešić osvrnuo se na stigmu koja i dalje prati mentalno zdravlje rodilja, dok je ginekologinja Marina Pehlić iskreno priznala koliko je malo vremena u kliničkoj praksi da se majku zaista pita kako je te naglasila važnost edukacije svih stručnjaka koji dolaze u kontakt s rodiljama. Psihologinja Anamaria Marelja Ušljebrka otvorila je i temu osjećaja nekompetentnosti kod majki koje društvo često pojačava umjesto da ga ublaži – “Žene često odrađuju sve što im se ponudi, bez da stignu osluhnuti što im stvarno treba. Vrijeme je da naučimo govoriti novim jezikom – jezikom emocija i autentičnosti.”

Jedan od posebnih dijelova konferencije bio je razgovor o povezanosti majke i bebe – o tome kako i najmanje promjene u majčinom emocionalnom stanju dotiču dijete, i obrnuto.

“Iako je pupčana vrpca prerezana, niti koje vežu mamu i bebu ostaju zauvijek,” rekla je Nina Čikeš Stegić.

U svom zadnjem predavanju Dea Maria Računica je naglasila da majčinstvo nije uloga koju preuzimamo rođenjem djeteta, već duboki, transformativni proces – matrescencija – koji mijenja ženu iznutra. Taj razvojni put donosi snažne emocionalne, psihološke i društvene promjene za ženu koje često ostaju nevidljive.

Umjesto težnje za savršenstvom, matrescencija nas poziva na autentičnost i prihvaćanje cijelog spektra iskustava koje majčinstvo donosi.

U završnom panelu, tri umjetnice – Jelena Veljača, Hani Domazet i Ivana Štulić – podijelile su osobne priče o sudaru majčinstva i stvaralaštva, o samoći, šoku i bijesu koji su isplivali nakon poroda, ali i o stvaranju iz majčinske perspektive. Njihova poruka bila je jasna – žene ne trebaju birati između sebe i svoje djece. Potrebne su im podrška, prostor i priznanje.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” bila je hrabar i potreban korak u otvaranju prostora za razgovor o stvarnim izazovima majčinstva.

Uz podršku zajednice, stručnjaka i samih žena, ova inicijativa postavlja temelje za promjenu pristupa majčinstvu – od tišine i stigme prema razumijevanju, podršci i iscjeljenju.

Veliko hvala sponzorima i partnerima bez kojih ova konferencija ne bi bila moguća – Poliklinika Uglešić, Audi centar Split, Pupa, Violeta, Philips Avent, Podravka i Lino, Free Bird, NajNaj, Optika M, Artisan, Ben&Anna, Lafaboo, Lykke, Modakomoda Luxury Portrait Studio, Big Mama Decoration, Lumer, Murtela, Masha’s Balloon – i medijskim pokroviteljima Elle, Journal, Supermame i Ajme Portal.

Objava “Mama, a kako si ti?” – Split otvorio prostor za istinu o majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postpartum, razdoblje nakon poroda, jedno je od najosjetljivijih i najvažnijih iskustava u životu žene. Iako se u društvu često opisuje kao nekoliko tjedana oporavka, nova istraživanja potvrđuju da se fizičke, emocionalne i identitetske promjene protežu i do dvije godine nakon poroda. Upravo u tom razdoblju majke su posebno ranjive, upravo tada, majke najviše trebaju podršku zajednice.

Nažalost, mnoge žene u Hrvatskoj i dalje se u postpartumu osjećaju usamljeno, preplavljeno i neshvaćeno. Predugo se šutjelo o realnosti postpartuma, predugo se pretvaralo kao da je sve u redu, kao da majkama ništa ne treba jer sve mogu same. Ali istina je da ne mogu i da ne trebaju sve same. Mentalno zdravlje majki temelj je zdravlja obitelji i društva u cjelini.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Stoga odlična vijest! Stiže prva hrvatska konferencija posvećenu postpartumu i mentalnom zdravlju majki – Mama, a kako si ti?, a održat će se u Splitu 4. listopada 2025.

Ova konferencija nastala je iz potrebe da se otvoreno progovori o stvarnom stanju majki nakon poroda. Ona poziva društvo, zajednicu i stručnjake da zajedno prepoznamo izazove majčinstva i pružimo adekvatnu podršku majkama. Konferencija želi jasno poručiti da majke ne trebaju prolaziti kroz taj period same, već da imaju pravo na razumijevanje, brigu i podršku kakvu zaslužuju.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” nastala je iz potrebe da prekine tišinu i da se kao društvo pobrinemo za majke. Mama, a kako si Ti? Vrijeme je da ovo pitanje postane svakodnevno.

Začetnica ideje i organizatorica ove konferencije je Dea Maria Računica – glumica, doula, porođajna edukatorica i perinatalni somatski praktičar. Dea Maria je autorica predstave Novorođena, dokumentarne monodrame o porođajnoj depresiji koja je snažno odjeknula među ženama diljem Hrvatske. Svojim umjetničkim i edukativnim radom posvećena je otvaranju prostora za ženske priče, posebno onih o majčinstvu, ranjivosti i iscjeljenju.

Uz Deu Mariu, iza konferencije stoje i tri iznimne žene – Martina Trboglav Podvorac, Nina Čikeš Stegić i Josipa Bračanov. Zajedno, udružile su znanje, iskustvo i viziju kako bi otvorile prostor koji do sada nije postojao: prostor istinskog dijaloga o majčinstvu i mentalnom zdravlju.

Martina Trboglav Podvorac je psihologinja koja je osnovala Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo. Nina Čikeš Stegić liječnica, doula i perinatalni terapeut zajedno sa Martinom osnovala je Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo. One su žene koje svakodnevno rade s majkama kroz terapijski rad. Žene koja svakodnevno svjedoče relanosti kroz koju prolaze majke.

Josipa Bračanov, osnivačica 4am agencije, organizatorica raznih događaja diljem Hrvatske i ovaj put bila je velika podrška pri organizaciji ove posebne konferencije – Mama, a kako si ti?

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Tko će sve doći na konferenciju?

Na konferenciju u Split stižu razni stručnjaci, psihologinja Klinike za ženske bolesti i porode, Anamaria Marelja Ušljebrka, stiže specijalistica ginekologije i porodništva Klinike za ženske bolesti i porode KBC Split Marina Pehlić i prof.dr.sc.prim. Boran Uglešić psihijatar KBC Split – Klinike za psihijatriju  i poliklinike Uglešić.

Također će biti podijeljeno svjedočanstvo jedne majke koja će donijeti stvarnu priču svog postpartumu, majka koja će ispričati odakle je sve krenulo, kako se razvijalo, tko je bio tu uz nju kao velika podrška te kako je danas.

U Split dolazi i Jelena Veljača, žena koju svakodnevno inspiriraju ženske priče i majčinstvo. Jelena će biti panelistica zajedno sa Hani Domazet, redateljicom koja će donijeti svoju priču ranog majčinstva te s kakavim se izazovima susreću današnje majke – umjetnice.

Teme koje će se obrađivati na konferenciji su povijest postpartuma, porođajna trauma i njezin utjecaj na postpartum, postpartum depresija i ostali mentalni poremećaju, bebina priča postpartuma, što nam je činiti kao zajednici? Bit će paneli kao što su: Moja priča s postpartuma, stigma porođajne depresije – zašto još uvijek šutimo, te umjetnost i majčinstvo.

Svi sudionici konferencije uz cjelodnevna predavanja i panele, imat će priliku povezivati se s ostalim majkama uz ukusni ručak u hotelu, a za kraj je pripremljeno i glazbeno iznenađenje kao i bogat goodie bag partnera projekta!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Što ćeš ponijeti s konferencije?

Ova konferencija pružit će svim majkama osjećaj da nisu same. Nakon cjelodnevne konferencije imat ćeš uvid u jasne alate i konkretnu podršku koja ti može pomoći u majčinstvu, znat ćeš zašto ti se nešto događa, dobit ćeš širu slike cijele priče o postpartumu, a ono najvažnije inspirirat ćeš se snagom vlastite priče i priče drugih majki oko tebe.

Na jednom mjestu, otvoreno i iskreno, razgovara se o onome o čemu se najčešće šuti: o ranjivosti, snazi, usamljenosti, promjenama, iscjeljenju.

Postpartum nije samo oporavak. To je temelj koji ostaje zauvijek zapisan u tijelu žene.

Za koga je ova konferencija?

• Za trudnice koje žele znati što ih može čekati i kako se pripremiti
• Za majke koje su već zakoračile u postpartum, bilo nedavno ili nekoliko godina
• Za stručnjake koji rade s majkama
• I za sve koji žele znati više i biti podrška novorođenim majkama: partneri, članovi obitelji

“Postpartum ne prestaje nakon 40 dana. On ostaje u tijelu, a sjećanje na taj period može trajati zauvijek. Zato mu  želimo dati pažnju kakvu zaslužuje.” – riječ organizatorice Dee Marie Računice

Vidimo se 4. listopada u hotel Briig u Splitu.

Broj mjesta je ograničen, a ulaznice su dostupne po early bird cijeni od 60 eura na ovom linku.

Prijavi se na vrijeme i budi dio ove jedinstvene konferencije posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki.

Za više informacija o konferenciji zapratite instagram profil @mama.a.kako.si.ti

Objava prva konferencija o postpartumu i mentalnom zdravlju majki u Splitu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U periodu od 12. do 15. lipnja, u srcu Like, održao se prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj – MATI Retreat. Riječ je o pionirskom projektu koji je okupio trudnice iz cijele zemlje u nježnom, podržavajućem i edukativnom okruženju prirode i stručnih voditeljica.

Retreat je nastao prvotno iz vizije Une Pašić Gregović, doule i edukatorice iz MATI centra poznata i kao UnaBridged, a s njom su ga sukreirale i vodile Seka Pašić, Kristina Hrvoić Podhraški i Deana Dašić Ražnjević. Njihov je cilj bio stvoriti siguran prostor u kojem trudnice mogu usporiti, povezati se sa sobom, svojim tijelom i bebom, ali i dobiti podršku i znanje koje im je istinski potrebno – bez stresa, pritiska i preopterećenosti informacijama.

„Željele smo mjesto gdje se žena može osjećati viđeno, poštovano i osnaženo – ne samo kao trudnica, već kao cijelo biće,“ kažu organizatorice.

MATI Retreat – spoj prirode, njege i ženskog kruga

Smješten na čarobnom imanju Relax Lika, u Tomingaju, retreat je bio i više od edukacije. Uz luksuzan, ali topao smještaj, slani bazen, domaću organsku hranu i prirodni ambijent, trudnice su uživale u nizu pažljivo osmišljenih aktivnosti: prenatalnoj jogi, masažama, pričaonicama o matrescenciji, zvučnim kupkama i radionicama povezivanja s bebom.

„Ovaj retreat me vratio sebi. Otišla sam s osjećajem da nisam sama i da mogu. Osjetila sam podršku žena na najdubljoj razini,“ rekla je jedna od sudionica.

Program koji se pamti

Svaki dan bio je posvećen jednoj temi: od otvaranja ženskog kruga i povezivanja, preko edukativnih i emocionalnih radionica, pa sve do zatvaranja retreata s nježnim ženskim krugom, suzama, zahvalnošću i smijehom.

Voditeljice su u program uvrstile suvremene znanstvene uvide, doula praksu, art terapiju veza za povezivanje s bebom (uz vodstvo  Ivana Jurmanović Dandić iz Veravi ), kombinaciju tjelovježbe i disanja po tehnikama yin yoge i DNSa (pod vodstvom Seke Pašić iz MATI centra i Tjaše Lekšan iz TaoVita), prenatalne masaže pod nježnom rukom Ines Barić te zvučnu kupku za trudnice od strane Sandra Jurenović iz Serenity Studija. Sve aktivnosti bile su prilagođene trudnicama u svim tromjesečjima i različitim potrebama – uz mogućnost individualnog pristupa i dodatnih tretmana.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Tjaša | Integrativna kineziterapija (@tao.vita)

Više od retreata – stvaranje zajednice

MATI Retreat je pokazao koliko ženama u trudnoći nedostaje siguran prostor – ne samo za informacije, već i za istinsku emocionalnu podršku i međusobno povezivanje.

„Stvorile smo prijateljstva, osnažile se i vratile kući s više povjerenja u svoje tijelo i intuiciju.“

Retreat je ostavio neizbrisiv trag, ne samo u srcima trudnica, već i kao važna inicijativa za zdravlje i dobrobit žena u perinatalnom razdoblju a žene iz MATI centra kažu kako je ovo tek početak. Ako želite pročitati detaljno kako je bilo na samom retreatu, ili zaviriti u što se nalazilo u posebnom goodie bagu koje su trudnice dobile, imate na una-bridged.com detaljnije.

A ako vas pak zanima kada će se iduća ovakva čarolija ponoviti, više informacija, i najava budućih događanja dostupno je na www.maticentar.hr ili putem Instagrama @mati.centar.

Objava održan prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Oporavak nakon carskog reza ne odnosi se samo na fizičko zacjeljivanje rane, već uključuje i emocionalnu i energetsku regeneraciju žene.

Iako je carski rez danas rutinski operativni zahvat, oporavak koji slijedi daleko nadilazi fizičko zacjeljivanje. Mnoge žene nakon poroda ostanu prepuštene same sebi – s vidljivim ožiljkom, ali i s onim nevidljivim, emocionalnim. Vanja Lopar Grgurić, holistička manualna terapeutkinja, kroz svoj rad podržava žene i mame u ovom osjetljivom razdoblju. U intervjuu za naš portal govori o važnosti njege ožiljka, povezanosti tijela i emocija, te kako izgleda cjelovit oporavak nakon carskog reza – iz perspektive dodira, pažnje i poštovanja prema ženskom tijelu.

Kako iz tvoje perspektive izgleda cjelovit oporavak nakon carskog reza?

Cjelovit oporavak nakon carskog reza ne odnosi se samo na fizičko zacjeljivanje rane, već uključuje i emocionalnu i energetsku regeneraciju žene. Tijelo treba vrijeme, pažnju i dodir, ali i emocionalnu podršku kako bi žena mogla integrirati iskustvo poroda i ponovno osjetiti sigurnost u vlastitoj koži. Oporavak znači ne žuriti, već slušati tijelo i njegov ritam, biti blaga prema sebi i prihvatiti svoje iskustvo – onakvo kakvo je bilo. I upravo zbog toga iznimno je važno podržati ženu u tom procesu i omogućiti joj nježno vraćanje samoj sebi – kroz tijelo, emocije i unutarnju povezanost.

Oporavak znači ne žuriti, već slušati tijelo i njegov ritam, biti blaga prema sebi i prihvatiti svoje iskustvo – onakvo kakvo je bilo.

Na koje sve razine (fizičku, emocionalnu, energetsku) zahvat utječe kod žene?

Carski rez je zahvat koji ostavlja svoj trag na ženi – ne samo kao medicinski čin, već kao iskustvo koje se često ne stigne ni emocionalno obraditi. Na fizičkoj razini ostaje ožiljak koji može utjecati na držanje, pokretljivost, bol ili nelagodu. No, ono što se često zanemari je funkcionalnost samog ožiljka – kako on utječe na okolna tkiva, fascije, živce i protok limfe. Ovdje je MSTR tretman (McLoughlin Scar Tissue Release®) iznimno koristan jer, prema kliničkim studijama, već nakon jednog tretmana može doći do poboljšanja od čak 30%, a u nizu tretmana često i puno više.

Na emocionalnoj razini može postojati osjećaj tuge, krivnje ili razočaranja, osobito ako porod nije tekao kako je zamišljeno. Psihosomatski gledano, područje reza simbolizira prekid – ne samo fizički, već i energetski.

Žene ponekad osjećaju kao da je tijelo „odsječeno“ ispod pupka, da nema povezanosti sa zdjelicom, s vlastitom ženstvenošću, senzualnosti i snage. Zato tretmani koji uključuju dodir, eterična ulja i emocionalnu podršku mogu biti duboko iscjeljujući – ne samo za tijelo, već i za srce.

Kada je sigurno početi s blagim masažama oko područja reza?

S blagim masažama se može početi kada je rana potpuno zatvorena i bez znakova infekcije – najčešće nakon 8 tjedana, i uvijek uz prethodnu konzultaciju s liječnikom. U početku to može biti samo svjesno disanje i nježni dodir oko reza – bez pritiska, samo povezivanje. Pravi rad na ožiljku, poput MSTR tretmana, preporučuje se nakon nekoliko mjeseci, kada je tkivo stabilnije i spremno na dublju podršku. Važno je naglasiti da rad na ožiljku nije estetski tretman, već funkcionalna podrška tijelu da se vrati u ravnotežu – da se tkiva oslobode, da se poveže osjećaj u tom dijelu tijela, da se protok energije obnovi.

Koje tehnike masaže preporučuješ?

Kod žena koje se oporavljaju od carskog reza preporučujem vrlo nježne i pažljive tehnike, ovisno o fazi oporavka. U početku su to aparaturna ili ručna limfna drenaža i blaga aromamasaža za podršku cirkulaciji i opuštanju, kao i emotivne tehnike poput aromaface-emocionalne refleksoterapije lica koje djeluju duboko, a ne diraju još osjetljiv trbuh.
Kasnije, kad je tijelo spremno, uključujem MSTR tretman koji nježno, ali učinkovito otpušta restrikcije u ožiljkastom tkivu, poboljšava pokretljivost, smanjuje bol i vraća povezanost. Važno mi je da žena osjeća sigurnost – da zna da ju ne tretiram kao „klijenticu s ožiljkom“, već kao cjelovito biće koje se vraća sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Esencije studio pokreta i terapije (@esencije.studio)

Postoje li eterična ulja koja su sigurna za poticanje regeneracije kože nakon carskog reza?

Da, postoje iznimno korisna eterična ulja koja se mogu koristiti nakon što rana potpuno zaraste i kada je koža spremna za njegu. Smilje (Helichrysum italicum) je moj prvi izbor zbog svojih snažnih regenerativnih i protuupalnih svojstava. Lavanda (Lavandula angustifolia) djeluje umirujuće i podržava epitelizaciju, a tamjan (Boswellia carterii) ne samo da pomaže koži, već djeluje i na dubljem, emotivnom sloju, pomažući ženi da se osjeti uzemljeno i povezano. Uvijek preporučujem korištenje u bazi poput ulja ploda divlje ruže, koje samo po sebi potiče obnovu kože, i uvijek u malim, pravilno razrijeđenim koncentracijama – najbolje uz stručno vodstvo. Svojim klijenticama uvijek pripremim jednu takvu uljnu mješavinu za samostalnu njegu kod kuće. I ono što mogu potvrditi je da kod većine njih kombinacija tretmana i samostalne njege uljima je dovela do znatnog poboljšanja i regeneracije kože nakon carskog reza.

Postoje li neke metode za emocionalno iscjeljenje nakon poroda?

Apsolutno. I iz mog iskustva one su često jednako važne kao i fizička njega. Emocionalno iscjeljenje može doći kroz razne metode – terapijski razgovor, vođenje dnevnika, rad s afirmacijama, meditacije uz eterična ulja, vođene vizualizacije, kao i kroz tretmane poput aromaface-emocionalne refleksoterapije lica koja otpušta duboko zadržane emocije bez potrebe za verbalizacijom. Često preporučim i motivacijske kartice koje pomažu ženama da se povežu sa sobom i svojim unutarnjim svijetom. Važno je da žena zna da ima pravo na sve emocije – i da one nisu slabost, već prilika za dublje povezivanje sa sobom. Emocije nakon poroda su kompleksne i često potisnute – zato im treba prostor, nježnost i validacija.

Možeš li predložiti jednostavan dnevni ritual za ženu koja se oporavlja?

Jedan nježan ritual koji predlažem ženama u oporavku je sljedeći:
Ujutro: staviti kap bergamota na dlan, protrljati dlanove, zatvoriti oči i napraviti tri svjesna daha uz rečenicu poput: „Sigurna sam i podržana.“ Bergamot, poznat po svom blagom citrusnom mirisu, unosi osjećaj svježine, optimizma i unutarnje ravnoteže.
Navečer: kratka masaža donjeg dijela trbuha s mješavinom biljnog ulja i kapljom smilja ili lavande, uz zahvalnost tijelu – čak i ako je dodir samo simboličan.
Na kraju dana – zapisati osjećaj, misao, riječ. To su mali trenuci njege koji imaju dubok učinak na osjećaj povezanosti i snage.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Esencije studio pokreta i terapije (@esencije.studio)

Kako podržati ženu koja se osjeća kao da je “izgubila” iskustvo prirodnog poroda?

Prije svega, važno je priznati i validirati taj osjećaj – jer je stvaran. To nije „izmišljena tuga“ nego stvaran emocionalni gubitak i taj osjećaj gubitka zaslužuje prostor i suosjećanje. Ženi treba siguran prostor gdje može izgovoriti sve što osjeća – bez osuđivanja. U mom radu često se upravo kroz tretmane otvaraju te tihe tuge – i mi ih zajedno proživimo i otpustimo. U radu s takvim ženama naglasak stavljam na povratak osjećaja snage i cjelovitosti, ne kroz porođaj, već kroz proces ozdravljenja, dodira, otvaranja srca i tijela. Nježno ih podsjećam da su i dalje rodile, da su donijele život na svijet – hrabro, bez obzira na okolnosti. Holistički pristup pomaže da se iscijele i emocionalne i energetske rane, te da žena ponovno osjeti svoju unutarnju moć.

Za sve one koji ne znaju – što točno znači holistički terapeut?

Holistički terapeut promatra osobu kao cjelinu – tjelesno, emocionalno, mentalno i energetski. Ne bavimo se samo simptomom, već pokušavamo razumjeti priču iza njega – što tijelo želi reći, što emocije nose, gdje energija ne teče. U mom radu to znači da žena ne dolazi samo na „masažu“ – ona dolazi u prostor gdje ju se vidi, čuje i podržava. Primjerice, ako mi žena kaže da osjeća gušenje ili otežano gutanje, to ne gledam samo kao fizički simptom. Pitam se – što u njezinom životu ne može „progutati“? Koji osjećaj ne može izraziti? Gdje su riječi zapele? Vrlo često iza takvih tjelesnih senzacija stoji duboka emocionalna napetost, potisnuta tuga, neizgovorene granice ili osjećaj da „nema pravo“ nešto reći.

U holističkom pristupu, kroz nježan rad na tijelu, eterična ulja i razgovor, otvaramo prostor da se to stisnuto malo-pomalo otpusti. I to ne znači uvijek pričati – ponekad je dovoljno da vas tijelo vodi, a da vas netko vidi i prati s punom pažnjom i bez osude. To je snaga holističkog iscjeljivanja.

Na koje sve načine Esencije podržava žene?

Esencije je prostor nježnosti, prisutnosti i razumijevanja. Esencije su zapravo i više od prostora – to je utočište za žene koje traže sebe, balans, zdravlje, oporavak, jasnoću. Kroz aromaterapijske tretmane, rad s ožiljcima, emocionalne tretmane, individualne treninge na reformer spravi, pružam nježnost i podršku u svim fazama ženskog života.
Bilo da se žena vraća sebi nakon poroda, prolazi kroz emotivno izazovno razdoblje ili samo traži prostor gdje će moći disati i biti to što jest – ja sam tu. Sa srcem, znanjem i tišinom koja liječi.

Ako si prošla kroz iskustvo carskog reza i osjećaš da ti je potrebna nježnost, podrška i prostor za iscjeljenje – znaj da nisi sama. Tvoje tijelo zaslužuje pažnju, a tvoje emocije mjesto gdje će biti viđene i priznate. Više o tretmanima i podršci koje Vanja pruža ženama potraži na www.esencije.com ili posjeti Esencije, studio pokreta i terapije, na adresi Bolnička cesta 97, Zagreb.

Daj si dozvolu za nježan povratak sebi. Tvoje iscjeljenje počinje danas.

5 razloga zašto carski rez nije lakši način poroda

Objava tijelo pamti sve: što ženama treba nakon carskog reza (i nitko im ne kaže) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Majčinstvo je čudo – ali nije uvijek bajka. Donosi ljubav koja ispunjava svaki kutak srca, ali i trenutke koje nitko ne vidi, koje mnoge mame skrivaju duboko u sebi. Postporođajna depresija, osjećaj usamljenosti, strahovi, teškoće u povezivanju s bebom… To su teme o kojima se često šuti jer „majka mora biti jaka“, ali prava snaga je priznati koliko je teško.

Monodrama Novorođena hrabro i nježno progovara o toj tihoj borbi koju vode mnoge žene. Predstava nas vodi u unutarnji svijet novopečene mame, koja se bori s osjećajima na koje je nitko nije pripremio, ali koji su stvarnost sve većeg broja žena.

Svaka peta mama suočava se s postporođajnom depresijom. Svaka peta nosi teret koji često ostaje skriven, zarobljen u tišini i strahu.

Ovo je poziv da zajedno prekinemo tu tišinu. Da kažemo glasno: nisi sama. Tvoja je bol stvarna, ali tako je i tvoja snaga. I ima nade.

O predstavi

Novorođena je nastala iz iskrenih ispovijesti stotina žena i jednogodišnjeg istraživanja glumice Dee Marie Računice. Kroz njezinu izvedbu upoznajemo svijet žene koja je upravo donijela dijete na svijet, ali se u sebi bori s tamom koju nitko ne vidi.

Ova monodrama nije samo priča o brojevima – to je priča o stvarnim, nevidljivim borbama koje se odvijaju u domu, o boli i usamljenosti koje mame skrivaju, o težini koju mnoge nose same.

Panel rasprava nakon predstave: “Mama zaslužuje biti dobro – Prešućena priča majčinstva”

Znate li da svaka treća žena u Hrvatskoj ima traumatično iskustvo poroda? Da do 17% mama prođe kroz postporođajnu depresiju? Da se većina mama barem jednom nakon poroda osjeća izgubljeno i potišteno?

Zašto o tome šutimo? Zašto se često osjećaju same? Koju ulogu u tome ima sustav? Kako ova tiha bol utječe na obitelj, na odnos s partnerom, na razvoj bebe?

Stručnjakinje iz Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, Martina Trboglav Podvorac i Nina Čikeš Stegić, odgovorit će na ova teška, ali važna pitanja, donoseći nadu i put prema oporavku.

Mjesto i vrijeme:

Mala scena, Zagreb
11.6.2025. u 19:00 sati

Ulaz je besplatan, ali je potrebna rezervacija mjesta.

Pozivamo sve mame, buduće mame, partnere, prijatelje – dođite, slušajte, suosjećajte. Podržimo jedne druge jer ovo je priča svih nas.

Ovaj događaj je važan korak prema tome da svaka mama, svaka obitelj dobije pažnju i podršku koju zaslužuje. Na izlazu će biti mogućnost donacije koja će pomoći da se ova priča ispriča i u drugim gradovima Hrvatske.

Napomena: Ova predstava može biti emotivno zahtjevna i izazovna. Zato dođite u pratnji ili s nekim kome vjerujete. Važno nam je da se osjećate sigurno i podržano.

Objava monodrama Novorođena hrabro progovara o tihoj borbi koju vode mnoge majke pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

…jer svi pitaju kako je beba, nitko ne pita kako je mama

“Što, pa trebaš se samo brinuti za dijete. To ti je jedini posao. Lako je tebi, pogledaj mene…” I onda krene ono poznato ja, ja i samo ja koja ljubim sliku svoju i hvale me samo usta moja. 

Tako nekako je krenuo put u moje majčinstvo i zaprepaštena sam kad vidim količinu nerazumijevanja koje dolazi od žena koje su također majke. Majčinstvo nije za svakoga isto i ne dolazi s uputama. Iako, moram priznati, za sebe mislim da sam se i više nego dobro snašla u ulozi novopečene majke. Ušla sam u nju spremna na sve što me čeka i bez straha. Onako, momački i junački. 

Ali…

Kod mene ništa više ne ide prema planu. Kakav će mi biti danas raspored? Ne znam, pitaj bebu. Možda ću stići sve, možda ništa. Bavim se njime 24/7. Smišljam razne aktivnosti za vrijeme budnih prozora jer ne želim da mu ekrani odstrane mozak. I to je jedino pravilo koje imam za njega, ali o tome drugom prilikom. Nahrani, okupaj, presvuci, animiraj, promijeni pelenu, uspavaj, pjevaj, pleši, glumi dvorsku ludu. Pa sve ispočetka. Svaki dan. Cijeli dan.

Ponekad stvarno pomislim da će mi život proći u čišćenju, bljucanju i mijenjaju pelena. A tek mi je prvo.

A želim ih još barem dvoje. Jer to je tako slatko. I naporno. I najljepše na svijetu. Izluđujuće (iako je stvarno dobra beba i sve su noći prospavane). Zabavno. Cijeli miks osjećaja u jednoj sekundi. Minuti. Satu.

Sve zaboraviš u jednom osmijehu. I povratiš sve u jednom silovitom plaču. Dok po ne znam koji put presvlačiš pobljucani bodi. 

Nego, kako je mama?

Pa mama je super. Evo, baš se probudila u 5:30 da nahrani bebu i promijeni pelenu. U međuvremenu se razbudila dok je beba nastavila slatko spavati. Nešto ju je migrena uhvatila, ali već 3 sata pjeva, pleše, skače, radi jednu vježbu, drugu, treću…prebacuje iz gyma na ruke, s jedne strane na drugu, hoda, nosi, uspavljuje. Gle, napokon beba spava. Uspjela je počistiti kuću, onako, tek toliko da izgleda kao da ima kontrolu nad stvarima. Oh, zar si se već probudio? Ponovno, mama glumi dvorsku ludu. Ponovno beba spava. Mama bi mogla nešto i odraditi. Huh, zar su već 23h? 

“Da, da, nego, kako je beba, što radi?” 

“Oprostite, pitali ste kako je beba? …beba je izvanredno, evo spava…”

Zapravo, čini mi se kad si mama da…samo sjediš i gledaš to dijete kako spava. Ajme, najjednostavniji posao na svijetu! Bebe napredne pa se same brinu o sebi dok mame hlade j*…baš super. 

I još ako si sretnica pa imaš “mirno” dijete – e onda si stvarno bezobrazna ako se žališ. Kao ja. 

Mislim, što bi tek one rekle koje imaju “živahne”? One ne spavaju po cijele noći, ne znaju kad su zadnji put pojele topli obrok, a ti se usudiš reći da ti je teško? Daj, ne prenemaži se.

Ali znaš što? Teško mi je.

I nije me sram to reći. Jer ovo što radim je posao. Cjelodnevni, emocionalni, fizički, mentalni izazov. Nema smjene. Nema pauze. Nema “idem na kavu da dođem k sebi”. I sve to radim s osmijehom jer to maleno biće me treba. Potpuno. Bezrezervno. I ne zna drugačije.

Ali mama… mama ponekad treba samo jedno jednostavno pitanje:

“Kako si ti?”

Ne da se jadanjem natječemo, božemesačuvaj, nego da zna da nije sama. Da ima pravo na umor. Na frustraciju. Na trenutak slabosti. Na suze. I na tišinu.

Mama treba da netko kaže:

“Znam da ti je teško. I znam da se trudiš. I radiš to odlično.”

Jer, istina je, nisam uvijek “ok”. Ponekad mi dođe da odem u kupaonicu i zaključam vrata samo da budem minutu sama. Da udahnem. Da ne odgovaram na plač, ni na lavež, da me nitko ne vuče, da me ne treba.

I ne, ne bih mijenjala ovo za ništa na svijetu.

Ali da, ponekad samo poželim da netko vidi i mene.

Jer i ja sam beba. Jedna velika beba koja uči ispočetka. Kako biti majka. Kako biti žena. Kako ostati ja – negdje ispod svih tih slojeva pobljucanog mlijeka, pelena i “beba te treba”.

Nije lako. Ali vrijedi. Svake sekunde. Samo… ponekad, stvarno, pitajte i kako je mama.

Mama nije samo mama.

Mama je i žena. I prijateljica. I partnerica. I netko tko je imao snove prije nego je postala nečija sve.
I još uvijek ih ima. Samo su trenutno na pauzi dok netko drugi sanja snove u njenom naručju.

Nekad se pogubi između svih tih uloga, ali svaki dan ustane. Svaki dan daje sve. Ponekad i ono čega više nema. I to je snaga. Ne ona koja viče, nego ona tiha. Neprimjetna. Koja grli, nosi, diše za dvoje.

Sljedeći put kad pitaš kako je beba – pitaj i kako je mama. I slušaj. Možda ti neće reći sve, ali će znati da si pitao. A to nekad znači više nego što misliš.

Za sve mame koje danas dišu punim plućima i one koje dišu na škrge – vidim vas. Čujete se u svakom mom “i ja sam to prošla”. Niste same.

Fotografije: unsplash.com

Objava mama je uvijek dobro pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tek odnedavno, čini mi se, žene su istinski progovorile o tome kako je majčinstvo (nekad) teško. I sad kad se veo tajne i iluzije napokon podigao, odmah se stvorio veliki val onih koji su te iste mame pokušali poklopiti i zataškati pričajući o tome kako majčinstvo nije teško, ne bi trebalo biti teško i kako smo mi mame koje govorimo o tome kako je teško zapravo – razmažene sebičnjače.

A sad ću ti reći jednu istinu. Majčinstvo je teško ako ga radiš kako treba.

I ponovit ću to milijun puta. Jer, ako si ti osoba koja kopa po svojim programima i istražuje svoje dubine, onda te dubine vidiš u svojoj djeci i svjesna si što sve tvoje podsvjesno čini njihovom podsvjesnom. I tu sad uopće ne govorim o težinama koje su prisutne u fizičkom smislu – trudnoća, rađanje, postpartum. Pelene, dojenje, kuhanje, trčanje na aktivnosti, doručak, ručak, večera, projekti, vrtićke obaveze, roditeljski, ocjene, odjeća, rođendani…

Pretpostavimo da je tu i tata koji preuzima brigu o tome i nekako se snalazite jer težina je lakša kad se dijeli. Ali, tu je onaj nevidljivi teret majčinstva. Ona briga koju svi danas kao demoniziraju i zovu kontrolom, ali ja neću. Voljeti svoje dijete puno je više od toga da brineš o njegovim fizičkim potrebama. Voljeti dijete jest brinuti o njegovim emocionalnim potrebama.

I to zvuči jako jednostavno. Voliš, maziš, paziš i to je to. I možda i jest jednostavno. Ali je teško. Jer tvoj život nosi svoje i tebe nitko nije naučio kako da budeš sa sobom u težini. I ne možeš sada samo s lakoćom biti istinski prisutna za svoje dijete jer, priznat ćemo, većina nas ne zna kako istinski biti tu za samu sebe.

I onda kad žena u postpartumu osjeti da ima sve, ali tuga je u njoj golema i prevelika, osjeća se ludom.

Kako da nekome kažeš da ti se plače zbog svega što si izgubila, zbog svega što više nisi, kad imaš sve oko sebe što bi trebalo biti jednoj ženi potrebno ( i dovoljno) za sreću.

Istina je da je majčinstvo veliki, ogromni dobitak. Ali istovremeno je i gubitak jednog identiteta koji smo nosile dvadeset, trideset, pa čak i četrdeset godina. Bile smo TO, sada smo nešto sasvim drugo. Uh.

I potrebno je vrijeme da taj novi identitet obuhvati i malo onog starog i da se stope zajedno u novu tebe. Ne samo vrijeme, potrebna je pažnja i toplina i ljubav prema sebi. Ali prije svega toga, potrebno je iskreno sebi priznati ono što jest. Ono što može biti za mnoge od nas period postpartuma i nekoliko godina nakon njega. Traganje za svojom novom autentičnom prirodom.

Poslušaj i pogledaj kako je jednoj ženi u tome pomogao ples. Ples i osjećaj potpune prihvaćenosti svaki tjedan u dvorani.

Objava zašto se sramimo reći da je majčinstvo teško? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.