Još sam prije par mjeseci krenula pisati o ovome. Suicidalnost u majčinstvu, kako to jezivo zvuči. Ali nije nemoguće, i nije da se ne događa. Nažalost, jedna je majka nedavno digla ruku na sebe. I osim te činjenice da je zaista postojala iznimna bol i težina s kojom se ona nije mogla nositi više i nije za nju postojao drugi izlaz, još me više rastužuje količina mržnje i osude iste te pokojne žene.

Živimo u digitalnom dobu i svi se, više ili manje, izlažemo društvenim mrežama. Ako ih i ne koristimo u neke svrhe, barem iz prikrajka možemo promatrati tuđe živote, profile ili kako već. Tada imamo moć koju su nam iste te društvene mreže donijele, da bez ikakvog prava, licemjerno, iza lažnog imena i bez slike, pišemo ono najgore što možemo – svoje mišljenje.

Fascinantno je kako rijetko tko uopće kaže svoj stav i razmišljanja uživo, u pravom susretu s osobom, u pravoj konverzaciji. Ali ova mogućnost da će netko biti moralna vertikala s mobitelom u ruci, ili iza tipkovnice to je zastrašujuće. Ne smatram se izuzetno moralnom osobom, ali mi zaista nikad nije došla želja pisati nekome kakav jest ili kakav bi trebao biti u negativnom kontekstu. Otkud meni pravo vrijeđati i omalovažavati ikoga čiji se život razlikuje od mojega, tko ima drugačija uvjerenja od mene, tko ne dijeli isti svjetonazor sa mnom. A tim više kad je riječ o osobi koja je počinila suicid.

I sama sam se puno puta osjećala nemoćno i letargično u svome kratkom vijeku majčinstva. Više puta mi je samoubojstvo zvučalo kao jedini izbor. Ne sramim se toga i ne bojim se priznati jer duboko vjerujem da se velika većina mama susrela s istim ili sličnim osjećajima, ali to ipak nismo napravile iz svojih razloga. O onome što je dovelo do takvih misli ipak prešućujem jer je to rezervirano samo za moju psihoterapeutkinju i najbolju prijateljicu, ali me zabrinjava kako postoje žene koje nemaju tu privilegiju podijeliti svoje težine s nekim.

One koje nemaju tu drugu osobu koja će poslušati, koja neće osuđivati. One žene koje su rekle nekome pa ipak dobile osudu. Zbog takvih žena ovo pišem, da znaju da nisu jedine, da nisu same.

I opet se ponavljam, kao u svim svojim tekstovima, žudim za dizanjem solidarnosti među majkama, a znam da je ima, barem u krugovima u kojima se krećem jer sam ipak stvorila krug žena oko sebe koje me podržavaju. Podrška su mi i uživo, ali i u virtualnom svijetu, na onim istim društvenim mrežama s početka ove priče. Imam sreće izgleda, i toliki dar da dosad nisam dobila niti jedan ružan komentar, mržnju u riječima i slično pa ne mogu zamisliti kako se pojedine nose s istim. Jedino što mogu je graditi sebe da me, ako ikad dođe do toga, ipak neće jako povrijediti, baš kao što me i neki ružan pogled na cesti ne bi dirao.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Osjećaji nemoći, tuge i praznine će doći opet i teško ću se nositi s njima. Plakat ću, baš kao što jesam neki dan.

Sakrivati se pred djecom, plakati pred njima, sumanuto čistiti jer mi je to glupi obrambeni mehanizam pa se nekako odhrvati i posvetiti se ispunjavanju njihovih želja. Kroz njihove osmijehe i molbe proći će dan, dovesti me do večeri i prijeko potrebnog sna kad će čarobno nestati sve brige na tih osam sati, a jutro je uvijek pametnije od večeri.

A sve one mame koje u svojim borbama nisu pobijedile, nek im je laka crna zemlja.

Ne moraš imati „dovoljno velik“ razlog za tražiti pomoć. Ne moraš čekati da postane gore. Dovoljno je da ti je teško.

Gdje potražiti pomoć u Hrvatskoj?

Ako si ti ili netko blizu tebe u neposrednoj opasnosti:

• 112 – jedinstveni broj za hitne službe, dostupan 24 sata dnevno
• 194 – Hitna medicinska služba, dostupna 0–24

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC-a Zagreb

• 01 2376 470 – telefonska linija dostupna 24 sata dnevno, svaki dan
• Pozivi mogu biti anonimni.
• Adresa: Kišpatićeva 12, Zagreb
• U hitnom stanju odrasle osobe mogu se javiti u hitnu psihijatrijsku ambulantu bez uputnice.

HZJZ – Savjetovalište za mentalno zdravlje

• 01 4863 363
• Rockefellerova 12, Zagreb
• Pružaju psihološku prvu pomoć, kratke savjetodavne intervencije i procjenu rizika. Usluge su besplatne i nije potrebna uputnica.

Ako nisi u Zagrebu, pomoć možeš potražiti i u svojoj lokalnoj službi za mentalno zdravlje ili kod svog liječnika obiteljske medicine.

I zapamti: tražiti pomoć nije znak slabosti. Ponekad je to najhrabrija stvar koju možemo učiniti za sebe – i za one koje volimo.

Naslovna fotografija: unsplash.com

BARBARA Dotepenka u Zagrebu, majka troje djece, medicinska sestra koja je po završenom studiju zapostavila pisanje, ali mu se sad vraća s malo više pravopisnih grešaka. Zaljubljenik u glazbu i prirodu, DIY kreativac. @barbara.vuna_i_drvo[/avatar]

Objava nisu sve majke dobro. i neke svoje borbe nisu preživjele. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Radiš Kegelove vježbe, a simptomi ti se pojačavaju? Evo što se zapravo događa

Sigurno si čula za Kegelove vježbe, ako ne prije, onda nakon poroda. I najčešći savjet koji dolazi s njima jest da ih radiš što češće, da su jednostavne i lako primjenjive u svakodnevnom životu. Jedina uputa je: stisni-pusti, dok se voziš, dok gledaš film, dok dojiš… Jedan univerzalan savjet bilo da se boriš s bježanjem urina prilikom kihanja ili osjećaš da ti je donji dio trbuha odvojen od ostatka tijela. No, budimo realne, za toliko različite probleme nije moguće da je rješenje samo stisni-pusti.

Istina je da upornim stiskanjem, bez reda i rasporeda, radiš upravo suprotno i možeš dodatno štetiti svom tijelu. A sve u najboljoj namjeri.

Zašto Kegelove vježbe nisu najbolje rješenje?

Nasumičnim i konstantnim stiskanjem mišića radimo upravo suprotno od onog što želimo – dovodimo ga u stanje neprestanog grča odnosno napetosti. A napet i snažan mišić su dvije potpuno različite stvari. Zdrav i funkcionalan mišić mora imati sposobnost da se aktivira-stisne i da se u potpunosti opusti. A Kegelovim vježbama radimo samo jedno od tog dvoje, odnosno stiskanje. Kada mišiće zdjeličnog dna držimo konstantno napetima oni s vremenom izgube funkciju opuštanja i tad dolazi do prevelike napetosti odnosno hipertonusa zdjeličnih mišića. Mišić koji je u hipertonusu postaje slab, gubi svoju primarnu funkciju i time umjesto da rješavaš svoj problem, zapravo ga produbljuješ.

Kako prepoznati da ti je zdjelično dno u grču?

Simptomi su često prikriveni i žene ih pripisuju normalnom stanju nakon poroda. I najveća zamka leži u tome što većina žena, kad primijeti simptome, pomisli: „Mišići zdjeličnog dna su mi preslabi, moram ih još više vježbati“. No, istina je vrlo često upravo suprotna – simptomi koje osjećaš ne dolaze iz slabosti već iz kronične napetosti.

Znakovi odnosno simptomi su često prikriveni i žene ih pogrešno pripisuju “normalnim” posljedicama poroda. Ako osjećaš oštru bol ili nelagodu ili imaš osjećaj da nešto sprječava ostvarivanje intimnog odnosa, ako ti je neugodno umetnuti tampon ili menstrualnu čašicu, vrlo je vjerojatno da se radi o hipertonusu. Također, ako primijetiš da ti se mlaz mokraće stalno prekida, da dugo čekaš na toaletu da mokrenje uopće započne ili imaš osjećaj da ti je mjehur stalno pun i taj osjećaj ne odlazi mokrenjem –  tvoji mišići se zapravo odbijaju opustiti. Čak i ono nelagodno bježanje urina pri kašljanju ili skakanju može biti znak prevelike napetosti, jer zgrčen mišić jednostavno nema prostora za amortizaciju naglog pritiska.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marina Jakopčević | Mercier terapija (@femora.therapy)

Postoji li više uzroka?

Glavni krivci za ovo stanje kod žena, pogotovo nakon poroda, su postporođajni ožiljci od epiziotomije ili puknuća, kronični stres, ali i jedna loša navika (koju sve mi ponekad radimo) – konstantno nesvjesno uvlačenje trbuha kako bismo sakrile „trbuščić“ nakon poroda.

Kako si pomoći već danas?

Ključ uspjeha nije u jačanju, nego u otpuštanju i svjesnoj relaksaciji. Za početak, napravi jedan brzi test: obrati pažnju na svoju čeljust. Jesu li ti zubi stisnuti? Čeljust i zdjelično dno su neurološki povezani. Kad god opustiš i razmakneš čeljust, tvoja zdjelica dobiva signal da se također može opustiti.

Što točno vježbati?

Zatim, zamijeni Kegelove vježbe dijafragmalnim disanjem. Legni, stavi ruku na trbuh i udahni duboko tako da osjetiš kako zrak putuje skroz dolje, šireći tvoj trbuh u svim smjerovima, kukove i međicu. Zamisli kako se tvoje zdjelično dno, koje je povezano s dijafragmom, s udahom nježno otvara poput cvijeta. Izdisaj neka bude potpuno pasivan, bez ikakvog stiskanja. Također, provedi pet minuta dnevno dišući u položaju gdje klekneš, sjedneš na pete i ruke ispružiš ispred sebe na prostirku. Opusti se, osjeti kako svakim izdahom opuštaš svoje zdjelično dno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marina Jakopčević | Mercier terapija (@femora.therapy)

I zapamti!

Tvoje tijelo ne treba još pritiska, ono treba uvjete da se opusti. Kao i u životu, i u tijelu se najveće promjene često događaju kada mu damo prostor, sigurnost i povjerenje. Ako bolovi i simptomi potraju, nemoj čekati – posjeti specijaliziranog fizioterapeuta koji će manualnim tehnikama vratiti elastičnost tvom tijelu. Zaslužuješ oporavak bez boli.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto ti Kegelove vježbe možda štete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Šest tjedana nakon poroda često se doživljava kao trenutak kada bi se žena trebala “vratiti na staro”. No tijelo ima potpuno drugačiji ritam.

Prvi pregled nakon poroda za mnoge žene predstavlja neku vrstu prekretnice. Ako je sve u redu, često čuju da se mogu vratiti uobičajenim aktivnostima. Ipak, mnoge mame upravo tada ostanu zbunjene jer se možda još uvijek ne osjećaju kao prije.

Trbuh je drugačiji. Leđa bole. Zdjelica djeluje nestabilno. Umor dolazi brže nego prije. Možda postoji osjećaj pritiska ili nelagode za koji nisu sigurne je li “normalan”.

Fizioterapeutkinja Maja Kolarić objašnjava zašto šest tjedana nakon poroda nije kraj oporavka, nego tek jedna nova faza.

“Šest tjedana nakon poroda ne predstavlja kraj oporavka, nego početak jedne aktivne faze u kojoj se tijelo još uvijek vraća u ravnotežu nakon trudnoće i poroda. U tom periodu i dalje se odvijaju promjene u mišićima, ligamentima i živčanom sustavu, pa se tijelo ne može promatrati kao ‘vratilo se na staro’, nego kao sustav koji se ponovno reorganizira.”

Iako se izvana može činiti da je tijelo prošlo kroz najveći dio promjena, unutarnji procesi i dalje traju.

“Hormonalne promjene još uvijek imaju utjecaj na tkiva, osobito na ligamente koji mogu ostati mekši i manje stabilni nego prije trudnoće. Zbog toga mnoge žene u ovom razdoblju osjećaju veću osjetljivost ili nestabilnost u području zdjelice, iako se izvana može činiti da je sve već ‘prošlo’.”

Zdjelično dno oporavlja se bez obzira na način poroda

Jedna od čestih zabluda je da se zdjelično dno treba oporavljati samo nakon vaginalnog poroda. No trudnoća sama po sebi predstavlja veliko opterećenje za tijelo.

“Zdjelično dno se još uvijek oporavlja nakon trudnoće i poroda, bez obzira na način poroda. Ono može biti slabije, sporije reagirati i imati promijenjenu koordinaciju, što se kod nekih žena može očitovati kroz osjećaj pritiska u zdjelici ili povremeno nevoljno puštanje mokraće.”

Takve promjene ne znače da je tijelo “zakazalo”, nego da prolazi kroz proces ponovnog povezivanja i prilagodbe.

“To ne treba promatrati izolirano, nego kao dio šireg procesa oporavka i ponovne uspostave kontrole.”

Trbuh nakon poroda nije samo pitanje izgleda

Velik fokus nakon poroda često se stavlja na izgled trbuha i pitanje kada će se “vratiti”. No funkcija je puno važnija od samog izgleda.

“I trbušni zid u ovom periodu najčešće još nema punu funkcionalnu snagu i koordinaciju. Trbuh se ne vraća odmah u prijašnje stanje, nego ponovno uči preuzimati stabilizacijsku ulogu u pokretu i opterećenju.”

Zato pitanje nije samo kako trbuh izgleda, nego kako radi.

“Važnije je promatrati kako trbuh funkcionira u svakodnevnim aktivnostima nego samo njegov izgled ili širinu eventualne dijastaze.”

Što žene često osjećaju nakon šest tjedana?

Iako se od žena često očekuje da se nakon šest tjedana vraćaju svakodnevnom ritmu, tijelo još uvijek može pokazivati znakove da mu treba vrijeme.

“U ovom razdoblju česti su bolovi u križima, zdjelici ili trtici, osjećaj nestabilnosti u području zdjelice, pritisak u donjem dijelu trbuha, brže zamaranje trupa te promjene u kontroli mokrenja.”

Maja naglašava da je važno promatrati cijelu sliku.

“Sve to može biti dio normalne adaptacije tijela, ali istovremeno signal da sustav još nije u potpunosti uspostavio stabilnost i koordinaciju.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Šest tjedana nije rok za oporavak

Možda najvažnija poruka za svaku mamu je da oporavak nema univerzalni datum.

“Važno je razumjeti da šest tjedana nije kriterij oporavka, nego samo vremenska oznaka koja se često koristi u medicinskom sustavu.”

Svaka trudnoća, porod i tijelo su drugačiji.

“Tempo oporavka je individualan i ne može se mjeriti isključivo kalendarom, nego funkcijom i sposobnošću tijela da se stabilno kreće i podnosi opterećenje.”

Kako se sigurno vratiti aktivnostima?

Povratak vježbanju i svakodnevnim aktivnostima ne bi trebao ovisiti samo o tome koliko je vremena prošlo od poroda.

“Povratak aktivnostima u ovom periodu ne bi se trebao temeljiti na vremenu, nego na funkcionalnom stanju tijela.”

Prvi korak nije forsiranje tijela, nego ponovno stvaranje temelja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

“Naglasak je na ponovnoj uspostavi kontrole disanja, stabilizacije trupa i koordinacije zdjeličnog dna, a tek zatim na postupnom povećanju opterećenja.”

Oporavak nakon poroda nije utrka niti povratak na staro tijelo. To je proces upoznavanja novog tijela, razumijevanja njegovih signala i davanja podrške tamo gdje je potrebna.

bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati

O oporavku nakon trudnoće i poroda za Supermame piše Maja Kolarić, osnivačica Centra za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance, a više o njezinom radu potražite na društvenim mrežama i službenim kanalima.

Objava tvoje tijelo 6 tjedana nakon poroda: zašto “kontrola je uredna” ne znači da je oporavak završio pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoji trenutak nakon poroda o kojem se premalo govori. Beba je stigla. Čestitke stižu sa svih strana. Ljudi pitaju kako je beba spavala, koliko jede, koliko je dobila na kilaži. Sve se vrti oko novog života koji je upravo došao na svijet.

A mama? Ona često ostane negdje u pozadini.

Dok u rukama drži novorođenče i pokušava se snaći u potpuno novoj ulozi, od nje se nekako očekuje da sve zna. Da zna dojiti. Da zna prepoznati svaki plač. Da zna kako uspavati bebu. Da zna kako se nositi s umorom, hormonima i emocijama koje dolaze u valovima.

Na društvenim mrežama postpartum često izgleda nježno. Mirna beba, šalica kave, uredna kuća i mama koja se smiješi. U stvarnosti, mnoge žene dane provode u pidžami, s hladnom kavom koja satima stoji na stolu i pitanjem koje im se neprestano vrti po glavi: „Radim li ovo dobro?“ Posebno kada je riječ o dojenju.

Dojenje se često opisuje kao nešto prirodno. I jest. Ali prirodno ne znači automatski lako. Volimo reći da je i hodanje prirodno, pa dijete mjesecima uči hodati. Tako je i s dojenjem. To je proces učenja i za mamu i za bebu. Ponekad ide glatko, a ponekad zahtijeva vrijeme, strpljenje i puno podrške.

I upravo zato možda bismo kao društvo trebali manje govoriti mamama što trebaju raditi, a više ih pitati kako su.

Manje pritiska, više podrške

Ako dojenje ne ide odmah, to ne znači da mama radi nešto pogrešno. To ne znači da nije dovoljno dobra. Ne znači da se ne trudi dovoljno. Ne znači da joj nije stalo.

Ponekad znači samo da joj treba pomoć.

Savjetnica za dojenje. Iskusna prijateljica. Partner koji će preuzeti dio tereta. Mama, sestra ili susjeda koja će donijeti ručak i reći: „Odmori se, ja ću ovo.“

Postpartum ne bi trebao biti test izdržljivosti.

A ipak, mnoge žene ga upravo tako doživljavaju. Kao da moraju dokazati da mogu sve same. Istina je potpuno suprotna. Ljudi nisu stvoreni da podižu djecu sami, a žene nisu stvorene da kroz postpartum prolaze bez podrške.

Mama ne može živjeti od ostataka

Jedna od najčešćih slika ranog majčinstva nije ona koju viđamo na Instagramu. To je žena koja satima nije stigla pojesti pravi obrok. Ona koja podgrijava ručak tri puta. Ona koja doji bebu jednom rukom, a drugom pokušava dohvatiti nešto što može pojesti usput.

Koliko god zvučalo banalno, hrana u postpartum razdoblju nije luksuz. Ona je osnova.

Ako doji, žensko tijelo svakodnevno ulaže ogromnu količinu energije u proizvodnju mlijeka. Tijelo može trošiti i oko 500 kcal dnevno, i zato su redovni obroci i hranjivi snackovi puno važniji nego što si mama tada uspije priznati. Ne zato da bude “savršena”, nego da se uopće održi.

Uz neprospavane noći, emocionalni i fizički oporavak nakon poroda te brigu za novorođenče, nije teško shvatiti zašto se mnoge mame osjećaju iscrpljeno.

I možda bismo umjesto pitanja „Koliko si kilograma dobila u trudnoći?“ trebali češće pitati: „Jesi li danas uopće stigla jesti?“

Male stvari koje čine veliku razliku

Mame često ne trebaju velika rješenja. Ne trebaju savršenu rutinu. Ne trebaju jutarnje rituale koji počinju meditacijom u pet ujutro.

Treba im čaša vode pored mjesta gdje doje.

Treba im netko tko će pričuvati bebu deset minuta dok se otuširaju.

Treba im trenutak tišine.

Treba im osjećaj da ne moraju sve držati pod kontrolom.

“U svijetu koji od žena često očekuje da budu sve odjednom – brižne majke, partnerice, zaposlenice i organizatorice obiteljskog života – možda je najveći oblik podrške upravo dopuštenje da budu umorne.”

Milkimami: mali podsjetnik da je i mama važna

Priča o Milkimami nastala je upravo iz takvih dana. Ne iz poslovnog plana ni tržišne analize, nego iz stvarnog iskustva majke koja je tražila nešto jednostavno, hranjivo i praktično u trenucima kada nije stizala misliti na sebe. (Pročitaj ovdje.)

Danas Milkimami nudi kekse i granolu sa sastojcima koji se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji – zob, lan, piskavica, sezam i pivski kvasac.

No možda je važnija sama poruka koja stoji iza njih. Da mama zaslužuje pojesti nešto kvalitetno. Da njezine potrebe nisu manje važne od bebinih. Da briga o sebi nije sebičnost, a podrška ponekad može izgledati vrlo jednostavno – kao nekoliko minuta predaha i hranjiv zalogaj između dva podoja.

I ne zaboravimo – svaka priča o dojenju je drugačija, a kod većih izazova uvijek preporučujemo potražiti stručnu podršku (savjetnicu za dojenje/doulu).

Mama je važna

Možda je vrijeme da promijenimo način na koji razgovaramo o postpartum razdoblju. Da manje idealiziramo. Da manje očekujemo. Da manje procjenjujemo. I da više podržavamo.

Jer kada se rodi dijete, rađa se i mama. A ona ne treba biti savršena. Treba biti viđena. Treba biti nahranjena. Treba biti podržana.

I prije svega, treba znati da nije sama.

Dok brineš o svojoj bebi, pokušaj ne zaboraviti i sebe. Ako ti treba mali, praktičan podsjetnik kroz dan, Milkimami proizvode možeš pronaći na www.milkimami.com/hr., a uz kod SUPERMAME15 imaš 15% popusta na proizvode, bez minimalnog iznosa.

Objava kad dojenje nije Instagram: što mami stvarno treba u postpartum danima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Intimna njega i dalje je jedna od onih tema o kojima žene često govore tiho – ili uopće ne govore. O promjenama, nelagodi, suhoći ili iscjetku rijetko se razgovara otvoreno, čak i među prijateljicama.

Ivana Gabre, magistra farmacije i mama troje djece, odlučila je to promijeniti. Nakon godina rada u ljekarni i osobnog iskustva majčinstva pokrenula je Mariene, brend intimne njege koji spaja farmaceutsko znanje, fitoterapiju i nježan pristup ženskom tijelu.

„Kada sam radila u ljekarni često sam ženama trebala preporučiti proizvode za intimnu njegu, ali rijetko sam bila potpuno zadovoljna onime što je dostupno na tržištu. Tada je zapravo počela ideja o vlastitom brendu“, govori Ivana.

Od ljekarne do vlastitog brenda

Ivanin profesionalni put započeo je prilično “klasično” – studij farmacije, rad u ljekarni i svakodnevni kontakt s pacijentima. No s vremenom je shvatila da želi više prostora za savjetovanje i individualan pristup.

„Rad u ljekarni me ispunjavao do određene mjere, ali uvijek sam osjećala da postoji još nešto. Administracije je bilo puno, a premalo vremena za razgovor sa ženama i za ono što zapravo najviše volim – edukaciju i savjetovanje.“

Veliki zaokret dogodio se tijekom njezina trećeg porodiljnog dopusta.

„Tada sam upisala edukaciju iz fitoaromaterapije kod Stribora Markovića i otvorio mi se jedan potpuno novi svijet. Nakon toga sam prošla i mentorski program kod Mirele Ilenić i tada sam prvi put ozbiljno počela razmišljati o vlastitom kozmetičkom brendu.“

Ideja o vlastitim proizvodima zapravo je postojala još od fakulteta, ali tek tada je dobila konkretan oblik.

„Nakon trećeg rodiljnog dopusta nisam se vratila u ljekarnu. Danas radim posao koji volim, imam više vremena za djecu i gradim brend koji je lansiran u srpnju 2025. godine.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Ideja koja je nastala nakon poroda

Iako je godinama radila u ljekarni, trenutak u kojem je ideja dobila osobnu dimenziju bio je – porod.

„Sjećam se tog trenutka u rodilištu. Bila sam beskrajno zahvalna svom tijelu što je donijelo život na svijet, ali istovremeno nisam imala proizvod kojim bih njegovala to najintimnije područje. Taj osjećaj jako dobro pamtim.“

Taj trenutak bio je početak razmišljanja o proizvodima koji bi bili nježni, sigurni i formulirani posebno za potrebe ženskog tijela.

Zašto je intimna njega i dalje tabu?

Unatoč tome što živimo u vremenu u kojem se otvoreno govori o zdravlju, intimna njega i dalje je tema obavijena nelagodom.

Ivana smatra da razlozi za to leže duboko u društvenim obrascima.

„Intimno područje stoljećima je bilo povezano sa sramom, seksualnošću i moralom. Čak se i u udžbenicima koristio izraz stidnica, a riječ vulva često se izbjegavala ili zamjenjivala umanjenicama.“

O menstruaciji se govorilo tiho, o vaginalnim tegobama često se šutjelo, a o užitku gotovo da nije ni bilo javnog razgovora.

„Kada nešto generacijama nosi etiketu srama, nije čudno da ženama treba vremena da počnu o tome govoriti otvoreno. Primjećujem i da žene osjećaju sram postaviti pitanja, čak i u sigurnom prostoru. A to mi jasno govori koliko je edukacija još uvijek potrebna.”

Zablude koje žene i dalje imaju

Kroz rad sa ženama Ivana je primijetila da mnoge od njih nisu sigurne što je zapravo normalno kada je riječ o intimnom zdravlju.

„Žene me često pitaju kakav iscjedak je normalan, treba li koristiti posebne proizvode ili je dovoljna voda. Ta nesigurnost često vodi do pretjerane higijene i agresivnih preparata. Druga velika tema je suhoća i nelagoda povezane sa stresom, hormonima, trudnoćom ili dojenjem.“

Jedna od najvećih zabluda, kaže, povezana je s mirisom.

„Najveća zabluda je da vulva mora mirisati na parfem. Ako je mirisna – znači da je čista. To je zapravo potpuni apsurd.“

Pretjerano pranje, parfimirani gelovi i agresivni sastojci mogu narušiti prirodnu ravnotežu mikrobioma.

„Intimno područje ima vlastitu ravnotežu i mehanizme zaštite. Kada to razumijemo, shvatimo da manje često znači – bolje.“

Još jedna velika zabluda je da su suhoća i nelagoda “normalne” i da se s tim treba pomiriti, osobito nakon poroda, tijekom dojenja ili u peri/menopauzi. “Te promjene jesu česte, ali to ne znači da žena treba trpjeti i da ne smije potražiti pomoć.”

Ivana kaže kako mnoge žene i dalje misle da je voda uvijek dovoljna za intimnu higijenu. U nekim situacijama to doista može biti dovoljno, primjerice kao brzo osvježenje, no u današnjem načinu života često je potrebno nešto više – proizvod koji je formuliran upravo za potrebe osjetljivog intimnog područja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Farmaceutsko znanje kao temelj formulacija

U razvoju proizvoda Ivani je najviše pomoglo upravo farmaceutsko obrazovanje. „To mi je omogućilo da formulacije razvijam i kao farmaceut i kao žena. Bilo mi je važno da proizvodi budu clean, bez endokrinih disruptora i bez sastojaka koji bi mogli štetiti zdravlju žene.“

Posebno je pazila na kompatibilnost sastojaka s intimnom sluznicom, koja je osjetljivija i propusnija od mnogih drugih dijelova tijela te da izbjegava sastojke koji dugoročno mogu narušavati barijeru kože ili mikrobiom, čak i ako su u industriji široko prihvaćeni.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Proizvodi koji prate ženu kroz različite faze života

Mariene proizvodi namijenjeni su ženama kroz različite životne faze – od prve menstruacije do perimenopauze.

„Posebno su korisni u periodima kada je intimno područje osjetljivije – tijekom trudnoće, dojenja ili nakon poroda.“

Ivani je bilo važno da formulacije budu prikladne i za žene koje su preboljele hormon ovisne karcinome: „O tome sam jako puno razmišljala tijekom formuliranja.“

“Sunce u bočici”

Najveća potvrda da je na dobrom putu dolazi od korisnica. „Recenzije na webshopu su mi ogromna motivacija. Jedna korisnica je napisala da je proizvod za nju ‘sunce u bočici’, i takve poruke me stvarno dirnu.“

Posebno je raduje kada vidi da se žene vraćaju proizvodima. „Ponovljene kupnje su mi najveći kompliment.“

Misija: normalizirati razgovor o intimnom zdravlju

Kroz svoj rad Ivana želi promijeniti način na koji govorimo o intimnoj njezi. „Voljela bih da intimna njega postane jednako normalna tema kao njega kože ili kose – bez srama i bez marketinga koji ženama stvara nove nesigurnosti.“

Posebno joj je važno da nove generacije djevojčica odrastaju bez tabua koji su pratili prethodne generacije.

„Voljela bih da mame svoje djevojčice uče o tijelu s više znanja i manje srama.“

Na Mariene platformama Ivana redovito dijeli edukativne sadržaje o intimnom zdravlju, a više informacija o proizvodima dostupno je na službenim stranicama brenda.

Fotografije: Simona Svalina

nije roza sve što sija – praktični vodič kroz hormonske disruptore

Objava zašto smo naučene šutjeti o vlastitom tijelu? Ivana Gabre pokrenula je brend koji mijenja tu priču pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Razdoblje trudnoće i oporavka nakon poroda donosi brojne promjene u tijelu žene. No mnoge tegobe koje žene često prihvaćaju kao “normalan dio majčinstva” zapravo su znak da tijelu treba stručna podrška.

Maja Kolarić, fizioterapeutkinja koja se već godinama bavi radom s trudnicama i ženama nakon poroda, danas vodi vlastiti Centar za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance, a njezin profesionalni put započeo je sasvim neočekivano.

Od slučajne zamjene do vlastitog centra

Sve je počelo još tijekom studija, kada ju je kuma zamolila da je privremeno zamijeni na masažama dok je na godišnjem odmoru.

“Iako tada nisam imala gotovo nikakvo znanje o masaži trudnica, nisam osjećala otpor prema tome. Upravo me to potaknulo da počnem istraživati i dodatno učiti”, prisjeća se.

U to vrijeme edukacije o masaži trudnica u Hrvatskoj i okolnim zemljama gotovo da nisu postojale, pa je znanje morala graditi samostalno.

“Bila sam primorana sama pronalaziti literaturu, proučavati i učiti. Vrlo brzo sam bila spremna za tu dvotjednu zamjenu – ali ona je na kraju potrajala sedam godina.”

Tijekom tog razdoblja počela se sve više baviti i rehabilitacijom, a područje trudnoće i postpartuma postalo je njezin profesionalni fokus.

“Danas, nakon više od osam godina rada i brojnih dodatnih edukacija, ostvarila sam svoj san i otvorila vlastiti centar posvećen upravo ženama u trudnoći i majčinstvu.”

Zašto je važno raditi s educiranim stručnjakom

Rad s tijelom žene u trudnoći i nakon poroda značajno se razlikuje od klasičnih tretmana.

“Rehabilitacija u ovom razdoblju nije samo rješavanje problema zbog kojeg je žena došla. Važno je pronaći uzrok i gledati tijelo kao cjelinu – od glave do pete”, objašnjava.

Svaki tretman, dodaje, mora biti potpuno individualan.

“Potrebno je stalno osluškivati kako tijelo reagira na pokrete i tehnike. To je nešto što osoba bez edukacije jednostavno ne može pružiti jer ne zna kako bi tijelo trebalo reagirati i kada nešto nije u redu.”

Tegobe koje žene smatraju normalnima – a zapravo nisu

Mnoge žene tijekom trudnoće bolove u tijelu prihvaćaju kao neizbježan dio tog razdoblja.

“Najčešće su to bolovi u leđima i zdjelici. Nažalost, mnoge žene, pa čak i neki ginekolozi, to pripisuju ‘trudničkom paketu’”, kaže. No to, naglašava, nije nešto što bi se trebalo ignorirati.

“Takve tegobe su znak da tijelu treba podrška i rješenje. Nažalost, kao društvo smo jednostavno normalizirali bol.”

Što je “normalno” nakon poroda?

Slična situacija događa se i u postpartum razdoblju, kada žene često čuju da su određeni simptomi očekivani. “Najčešće su to urinarna inkontinencija, dijastaza i bolovi u donjem dijelu leđa”, objašnjava.

Fraze koje često čuje od klijentica zvuče poznato mnogim majkama.

“‘Podižem bebu pa je normalno da me boli’, ‘normalno je da mi curka, imala sam veliku bebu’, ili ‘dijastaza ne boli pa ju ne moram rješavati’. No to su stanja koja definitivno preporučujem riješiti jer se posljedice mogu pojaviti i godinama nakon poroda.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kada se javiti fizioterapeutu nakon poroda?

Dobra vijest je da za početak rehabilitacije nikada nije kasno.

“Žene danas već u rodilištu često dobiju posjet fizioterapeuta koji im pokaže kako se pravilno podizati i što smiju raditi nakon poroda.”

Ipak, za konkretniji rehabilitacijski rad preporučuje malo pričekati. “Moja preporuka je doći nakon šest do osam tjedana, kada dobijemo i potvrdu ginekologa da su se organi vratili na svoje mjesto.”

Smiju li trudnice ići na masažu?

Jedno od najčešćih pitanja koje dobiva odnosi se upravo na masažu u trudnoći. “O da, trudnice itekako smiju ići na masažu”, kaže kroz osmijeh.

Važno je samo da je trudnoća uredna, bez hematoma, rizika od prijevremenog poroda ili nerazjašnjenog krvarenja.

“Masaža može značajno smanjiti bolove u leđima, zdjelici i vratu koji nastaju zbog promjene posture i rasta trbuha. Također poboljšava cirkulaciju, smanjuje oticanje nogu i opušta prenapete mišiće.”

Osim fizičkog učinka, važan je i psihološki aspekt.

“Masaža smanjuje stres, poboljšava san i daje trudnici osjećaj sigurnosti i podrške. A to je u ovom razdoblju jednako važno kao i rad na tijelu.”

Najveći mitovi o oporavku nakon poroda

U svakodnevnom radu često se susreće s brojnim zabludama. “Jedan od najvećih mitova je da su bolovi u leđima, inkontinencija ili dijastaza ‘normalni’ nakon poroda i da ih žena jednostavno mora prihvatiti.”

Drugi čest mit je da će se tijelo oporaviti samo od sebe. “Šest tjedana nakon poroda je administrativna kontrola – to ne znači da su mišići i zdjelično dno automatski oporavljeni.”

Još jedna česta zabluda odnosi se na Kegelove vježbe.

“Mnoge žene misle da su Kegelove vježbe rješenje za sve. Ako je zdjelično dno već preaktivno ili bolno, dodatno stiskanje može čak pogoršati simptome.”

Posebno ističe i zabludu vezanu uz carski rez.

“Carski rez je velika abdominalna operacija i zahtijeva jednako ozbiljan oporavak. Rad na ožiljku je izuzetno važan.”

Problemi o kojima se i dalje premalo govori

Problemi poput inkontinencije ili boli u zdjelici mnogo su češći nego što žene misle.

“Urinarna inkontinencija javlja se kod oko 30 do 40 posto žena nakon vaginalnog poroda, a bolovi u zdjelici i donjem dijelu leđa pogađaju više od polovice trudnica.”

Razlog zašto se o tome malo govori često je kombinacija srama i društvenih očekivanja. “Žene često čuju ‘rodila si, to je tako’. Uz to, teme poput inkontinencije ili boli pri odnosu mnogima su neugodne za izgovoriti.”

Greška koju žene najčešće rade

Jedna od najčešćih pogrešaka događa se kada žene prerano krenu s intenzivnim vježbanjem. “Nakon poroda mnoge žene brzo počnu raditi trbušnjake, plank ili trčati kako bi ‘vratile trbuh’.” Problem je što tijelo još nema stabilnu bazu.

“Zdjelično dno i duboki trbušni mišići moraju prvo ponovno naučiti surađivati kroz disanje i kontrolu tlaka. Ako se to preskoči, može se pogoršati dijastaza, inkontinencija ili osjećaj težine u zdjelici.”

Druga velika pogreška je ignoriranje boli. “Bol je informacija, ne slabost.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kako izgleda prvi dolazak

Prvi susret započinje detaljnim upitnikom koji klijentica ispunjava prije dolaska. “Zanimaju me tjedan trudnoće ili postpartum razdoblja, razlog dolaska, alergije i druge važne informacije.”

Kod masaže se tretman prilagođava potpuno individualno. “Masaža se izvodi u potrbušnom ili bočnom položaju, ovisno o procjeni i ženinoj ugodi. Tijekom tretmana procjenjujem svaki dio tijela i ovisno o tome koristim različite tehnike.”

Kod rehabilitacije je pristup još detaljniji. “Procjenjujem disanje, posturu, stanje trbušne stijenke, pokretljivost zdjelice i način na koji tijelo podnosi opterećenje. Tek nakon toga slijedi terapijski dio koji uključuje manualnu terapiju, mobilizaciju zdjelice i ciljane vježbe.”

Vježbe se čak i snimaju kako bi ih klijentica mogla pravilno raditi kod kuće. “Želim da žena razumije što radimo i zašto – jer tako dobivamo najbolje rezultate.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Poruka koju bi svaka žena trebala čuti

Maja ima poruku koju bi, kaže, voljela da svaka žena čuje na vrijeme.

“Voljela bih da svaka žena zna da njezino tijelo nije ‘pokvareno’ jer boli, curi ili se razdvojilo. Ono samo prolazi kroz ogromne promjene i treba pravu podršku, a ne prešutno prihvaćanje boli kao ‘normalnog stanja’.”

Dodaje kako je važno razumjeti da je oporavak proces. “Oporavak nije rok od šest tjedana. Tijelu treba vrijeme, razumijevanje i ciljani koraci kako bi se stvarno vratilo u funkciju.”

Ako ste se prepoznale u nekim od simptoma o kojima smo razgovarali, bolovima u leđima, zdjelici, inkontinenciji ili dijastazi, važno je znati da to nije nešto što morate prihvatiti kao normalno. Stručna procjena i pravilan pristup mogu značajno pomoći u oporavku.

Više informacija o Majinom radu  i Centru za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance možete pronaći na njezinim društvenim mrežama i službenim kanalima.

Fotografije: Tea Čizmek Mesarić

Objava bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

03:15, božićno jutro.
Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi.

U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv.

Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže.
Rodit ću.
Nisam spremna.
Ne danas.

Zaustavit ću te odmah – ovo nije priča o horor porodu.

Ovo je moja priča o jednom predivnom iskustvu koje želim podijeliti sa svim trudnicama. Bila sam točno tamo gdje si ti sada – slušala sam razne strašne priče i čitala sve i svašta. I kao za inat, baš pred sam kraj trudnoće, algoritam mi je stalno servirao samo negativne priče.

Zato se nadam da će ti sada, baš ovdje i baš u ovom trenutku, iskočiti moja – priča o tome kako porod može biti lijep, smirujući i ispunjen.

Krenimo od početka.
Ostala sam trudna iz prve, iako sam se psihički pripremala da će to možda potrajati. Tako to valjda obično ide. No, negdje duboko u sebi osjećala sam da se događa nešto čudesno. Sjećam se prvog sna – sanjala sam bebicu u nekim neobičnim okolnostima. San nije bio ni tužan ni radostan, samo čudan i na neki bizaran način – lijep.

Par dana prije menstruacije napravila sam test. Negativan. Pomislila sam: „U redu, prerano je, ali osjećam da se nešto sprema.“ Napravila sam još dva – oba negativna. Uvjerila sam samu sebe da sam samo iscrpljena. Bila sam toliko umorna da nisam mogla ustati iz kreveta, a bila sam i toliko smotana da sam zakasnila na šišanje s pudlicom jer sam pobrkala dane.

„Sigurno si trudna“, rekao mi je suprug.
Ja njemu: „Ma kakva trudnoća, menstruacija samo što nije došla.“
A on je tvrdoglavo ponavljao: „Ti si trudna, vidjet ćeš.“

Prošli su dani. Menstruacije i dalje nema. Treći test – opet negativan. Sad već ludim jer znam da će mi se poremetiti cijeli ciklus. Ali nisam mogla izdržati – kupim četvrti. Ovaj put odlučim „odraditi“ ga u čašici i pustiti test unutra. Prođe vječnost, a onda – šok. Pozitivan.

P O Z I T I V A N!

Reći ćeš da sam luda, ali odmah sam napravila i peti – digitalni Clear Blue. Pisalo je „Trudna 2–3 tjedna“. I evo male napomene – nemoj trošiti novce na njega jer baterija nije izdržala ni do jutra. Dakle, što uslikaš – uslikaš.

Vrtlog emocija koji me tada obuzeo ne mogu ni opisati – sreća, suze, strah, nevjerica, sve odjednom. Čekala sam da se probudim, ali ovo nije bio san. A gospon „sveznajući“ naravno: „Jesam ti rekao.“ E pa, bio je u pravu – i neka je.

Trudnoću sam odlučila voditi privatno kod najdivnije doktorice u Poreču. I svaki put sam pomislila – kakva sam sretnica što je baš ona uz mene. Stručna, detaljna, brižna, uvijek puna podrške. Ja sam bila ona panična trudnica koja sve guglа, svega se boji i sve mora provjeriti. A ona je bila moje smireno sidro.

Radila sam nekoliko testova koje doktorica inače preporučuje, među njima i prenatalni test. Tako sam već u 13. tjednu saznala spol naše bebice.

Neću lagati, kad sam čula da je dečkić, bila sam pomalo razočarana. Priželjkivali smo curicu i trebalo mi je dobrih 24 sata da „prožvaćem“ tu informaciju.

Ali onda sam, onako u tišini, pustila da se slegne. U meni raste jedno malo biće, baš onako kako treba biti.

Strah, sreća i – strah od sreće. To su bile tri emocije koje su me pratile kroz cijelu trudnoću.

Strah – da će se nešto dogoditi.
Sreća – jer hej, u meni kuca još jedno srce.
Strah od sreće – najgori od svih. Onaj unutarnji glas koji pita: Smijem li biti sretna? Što ako pretjeram? Hoće li se onda nešto loše dogoditi? Grozan osjećaj, stalna igra uma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Dani su prolazili brzo, a opet dovoljno sporo da stignem čitati, raspitivati se i pripremati za porod. I uglavnom sam osjećala da sam spremna. Moj jedini pravi strah bio je: hoću li dobiti epiduralnu na vrijeme i hoću li na vrijeme prepoznati trudove. Sad mi je smiješno kad se sjetim te naivne misli. Jer u jednom trenutku bol je bila takva da mi je doslovno došlo da glavom udaram o zid.

Torbu sam pripremila puno ranije nego što je trebalo jer svi su mi govorili da prvorotkinje rode ranije. Pripremila sam i plan poroda. Ništa komplicirano – jednostavan i jasan plan koji sam pronašla preko udruge Roda (toplo preporučujem).

Odlučila sam roditi u novom riječkom rodilištu. Pula mi je bila bliža, ali intuicija me vodila u Rijeku – i nisam pogriješila.

Kako sam već napisala u uvodu,  trudovi su krenuli oko 3:15 ujutro. Probudila sam supruga i rekla mu: „Moramo odmah za Rijeku, nešto se događa.“ U bolnici jedva hodam i govorim od straha. CTG, pregled, ginekolog kaže: „Zatvoreni ste, idite doma, odmorite. Ako bude nešto, vratite se.“

Dan je prošao, trudovi nisu stali. Pokušala sam malo odspavati, ali jela gotovo ništa. Navečer, oko 21h, krenuli su jači i učestaliji trudovi. Tu sam bila na rubu – bolovi su me lomili. Rekla sam suprugu da vozi u bolnicu, jer više ne mogu izdržati, a ne znam jesam li već „za porod“. Sama vožnja do bolnice bila je agonija.

Ponovno CTG, ponovno isti ginekolog. Pogleda me i kaže: „Ma ni pola centimetra otvoreni…“ Dogovorimo se da se vratim doma i dođem 26.12. na kontrolu. Iskreno, htjela sam plakati.

Noć je nekako prošla. Malo sna, ali svaki trud me tjerao na toalet. Ujutro, osjećam se mrvicu bolje. Oblačimo se, krećemo ponovno prema bolnici…ali na pola puta – opet jaki trudovi. Nikad mi se bolnica nije činila dalje nego tada.

Pregled, CTG…ovaj put doktorica kaže: „Nema plodne vode.“
Šok. Kako nema? Pa jučer je bilo sve u redu! Kako nisam osjetila da curi voda? Je li to uopće moguće da nisam primijetila? U tom trenutku srce mi se stegnulo od straha.

Ostavljaju me u bolnici. Strah od poroda nestaje – sad mi je važna samo jedna stvar: da je s bebom sve dobro. Pregledava me doktorica i zaključuje da se radi o visokom prsnuću, ali vode još nešto ima. Ipak – inducirani porod.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, predajem torbu, spuštam se prema rađaoni. Strah ostaje negdje iza mene – u meni je sada samo fokus, spremnost i misao: „Idemo. Vrijeme je.“

Ulazim u rađaonu. Srce mi lupa, ali istovremeno osjećam neku smirenost, kao da sam znala: ovo je trenutak koji sam čekala devet mjeseci.

Priprema kreće. Ulazim u rađaonu s mišlju da će mi staviti gel za indukciju, ali do pregleda doktorice moje se tijelo već počelo samo otvarati. Nisam ni primila gel, priroda je odlučila odraditi svoje.

Dobila sam epiduralnu i drip. I tu kreće prava igra. Trudovi su postajali sve jači, sve učestaliji. U nekim trenucima osjećala sam da gubim snagu, ali onda bi iznutra izronila neka nova – kao da tijelo samo zna što mu je činiti, a ja ga trebam samo pratiti i vjerovati mu.

U rađaonu sam ušla oko 14:30.
Oko 17:00 dobila sam epiduralnu, nedugo zatim i drip. Vrijeme između bolova i pregleda kratilo mi je društvo divnih sestara i primalja – razgovarale su sa mnom, držale me mirnom i davale osjećaj da nisam sama.

Oko 19:00 došla je nova smjena. Pregledali su me, ali nisam se otvorila gotovo ništa od zadnjeg pregleda. Sat vremena kasnije doktorica kaže: „Vidim glavicu.“ Trudovi postaju sve jači, bol gotovo neizdrživa. Doduše, sada kada razmišljam o tome, bol je bila podnošljiva, ali u tom trenutku su se svi strahovi svijeta nalazili u mojoj glavi. Sa mnom je bila primalja koja mi pokazuje kako disati, drži me za ruku i daje riječi podrške. Nisam bila sama ni sekundu, i baš zbog toga sam odlučila da ipak ne zovu supruga u rađaonu, iako mi je to bio plan.

Od 20:00 do oko 22:00 bila sam potpuno otvorena. A tada me obuzeo strah – najgori do sada. Misli su se rojile: Što ako beba zapne? Što ako ostane bez kisika? Što ako ja ne odradim ovo kako treba? Primalja je sve vidjela u mojim očima, držala me čvrsto za ruku i nije me puštala. Vodila me kroz svaki trud.

Poštovali su moj plan poroda. Nisam rađala isključivo na leđima, već su me, kako su se šalile, „roštiljale“. To mi je puno olakšalo i trudove i tiskanje. Rađala sam uz puno vriske jer meni je tada bilo gotovo nemoguće zadržati dah. Nos me izdao, a usta su mi se toliko osušila da u jednom trenutku nisam mogla ni vikati ni disati. Samo sam izustila: „Voda.“ I u sekundi su mi donijeli i vodu i balzam za usne. Tek tada sam shvatila zašto sve žene kažu da treba ponijeti labelo – koje ja, naravno, nisam.

Nisam mogla pobjeći od poriva vrištanja. Osjećala sam nelagodu jer mi je bilo neugodno što vičem, pa sam se između svakog truda ispričavala ljudima oko sebe. A primalja je ponavljala: „Ne ispričavaj se, sve je to normalno.“ I tada mi je malo lakše sjelo,  to je proces, to je prirodno.

U jednom trenutku dolazi kirurg i kaže da će me morati malo razrezati. Pristajem. Čekali su do samog kraja i znala sam da je to za moje i bebino dobro. Rez nisam ni osjetila, ali sam teško podnijela sam prizor škara.

Doktorica me u jednom trenutku pitala želim li dotaknuti bebinu glavicu. A meni je tada bilo samo jedno u glavi: Kad će napokon van?

Oko mene su ljudi puni podrške. Navijali su za mene kao da igram finale i zabijam odlučujući gol. I onda – 22:46. Doktorica preko dlana drži malu, modru lopticu. Moje prvo pitanje, kroz suze: „Što mu je? Je li dobro?“ Sekundu poslije čujem prvi plač.

Važu ga, mjere… i stavljaju ga na mene. Moja beba. Naš zlatni sat. Tog trenutka kao da sam zakoračila u drugu dimenziju. Bol? Ne sjećam je se više. Kao da nikad nije postojala.

Nakon zlatnog sata odveli su me u apartman. Odlučila sam da ipak prvu noć ne uzmem bebu k sebi jer sam željela odmoriti. Sestra me pogledala s toliko razumijevanja i rekla: „To je najbolje, niste loša mama ako se sada odmorite. Mama treba snagu.“

U apartmanu me dočekala još jedna predivna sestra. Objašnjava mi da se ne smijem sama ustajati, da ih uvijek zovem, podešava mi temperaturu u sobi, donosi čaj i tabletu protiv bolova. Zaspala sam tek oko 3 ujutro, još uvijek u šoku, u nevjerici. Ja sam rodila.

Rodila sam uz pomoć i podršku predivnih ljudi. Toliko su me plašili, a gle mene – toliko sretna da sam već sljedećeg jutra mislila: „Mogla bih ovo opet.“ Na odlasku iz rađaone rekla sam: „Sigurno se vidimo uskoro.“

Ujutro, oko 8, sestra mi donosi malog Edgara. Tada još nije imao ime, dobio ga je dan poslije. Ali čim sam ga ugledala, znala sam – to je Edgar. Savršeno maleno biće koje je odradilo vrhunski posao.

Ušla sam u onu malu statistiku od 4% žena koje rode baš na dan termina. Moje tijelo i moja beba – odradili su sve tako lijepo, po školskom. A ja sam do neba zahvalna.

Zahvalna svojoj predivnoj doktorici dr. Teni. Zahvalna svim doktorima i sestrama s odjela CTG-a, babinjačama, primaljama i svima koji su me pratili. Zahvalna na svom tom znanju, strpljenju i toplini koju sam dobila.

Ja sam sretna. Ponosna. I beskrajno zahvalna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Drage trudnice, dok završavam ovaj tekst, moj mališan upravo navršava 9 mjeseci. Pišem ga sa suzama u očima jer emocije su beskrajne. I trudnoća, i porod, i postpartum. Koliko god bio izazovan, postpartum je za mene postao  jedno lijepo iskustvo iz kojeg izlaziš drugačija, snažnija i odraslija.

Znam da vas često plaše tuđe priče i da strah pred kraj zna postati ogroman. Ali vjerujte, porod može biti lijep, miran i ispunjen. Vaše tijelo zna put, a vi imate snagu za svaki trenutak. Ne dopustite da vas tuđi strahovi odvedu od onog što vas čeka. Jer ova priča je samo vaša. I može biti predivna.

Objava od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Split je 4. listopada 2025. bio domaćin prve konferencije u Hrvatskoj posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki pod nazivom “Mama, a kako si ti?”. Ova pionirska konferencija okupila je stručnjake iz područja psihologije, ginekologije, psihijatrije i umjetnosti te pružila važan prostor za razgovor o često prešućenim izazovima koje majčinstvo donosi.

Konferenciju je organizirala Dea Maria Računica – autorica dokumentarne monodrame Novorođena, postpartum doula i perinatalni somatski praktičar – u suradnji s Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić iz Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, te Josipom Bračanov, osnivačicom agencije 4am.

Konferenciju je obilježio niz snažnih i iskrenih izlaganja koja su otvorila pitanja porođajne traume, postporođajne depresije i emocionalnog nasljeđa koje žene nose u svoje majčinstvo.

U uvodnom predavanju Dea Maria Računica je istaknula važnost postpartuma kao osjetljivog, ali često zanemarenog razdoblja u životu majke. Kroz primjere iz različitih kultura naglasila je koliko je nekad bila ključna podrška zajednice, za razliku od današnjeg osjećaja usamljenosti i izolacije. Poručila je da postpartum ne smije biti razdoblje preživljavanja, već vremena njege i podrške.

“Porod je zamišljen kao transformacija, ne kao trauma. A ono što majka proživi tijekom poroda, nosi sa sobom u postpartum, u odnos s bebom i u samu sebe,” istaknula je Nina Čikeš Stegić, liječnica i perinatalna terapeutkinja, govoreći o porođajnoj traumi.

Naglasila je kako traumatski porod ostavlja duboke posljedice, koje se nerijetko zanemaruju, a ključ oporavka leži u osjećaju podrške i sigurnosti koji ženama često nedostaje. Posebno je istaknula da se trauma ne stvara samim događajem, već izostankom podrške u ključnim trenucima te da i bebe nose vlastito iskustvo poroda.

Jedan od najemotivnijih trenutaka konferencije bila je svjedočanstvo Jasne Ćerić – majke koja je hrabro podijelila svoje iskustvo borbe s postporođajnom depresijom, nakon izazovne trudnoće i traumatičnog poroda. Njezina priča dotaknula je srca prisutnih, podsjećajući nas na snagu ranjivosti i važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju majki.

Psihologinja Martina Trboglav Podvorac otvorila je još dublji prostor za razumijevanje psiholoških nijansi postpartuma, donoseći pregled najčešćih stanja i poremećaja koji mogu obilježiti to osjetljivo razdoblje. Govorila je o dubokoj slojevitosti majčinskog iskustva – od aktiviranja generacijskih trauma do potrebe za odmorom, njegom i tihom prisutnošću podržavajućih žena.

„Mame ne žele biti zamijenjene, već viđene i podržane“, poručila je.

Na panelu “Mama, prekinimo tišinu”, psihijatar Boran Uglešić osvrnuo se na stigmu koja i dalje prati mentalno zdravlje rodilja, dok je ginekologinja Marina Pehlić iskreno priznala koliko je malo vremena u kliničkoj praksi da se majku zaista pita kako je te naglasila važnost edukacije svih stručnjaka koji dolaze u kontakt s rodiljama. Psihologinja Anamaria Marelja Ušljebrka otvorila je i temu osjećaja nekompetentnosti kod majki koje društvo često pojačava umjesto da ga ublaži – “Žene često odrađuju sve što im se ponudi, bez da stignu osluhnuti što im stvarno treba. Vrijeme je da naučimo govoriti novim jezikom – jezikom emocija i autentičnosti.”

Jedan od posebnih dijelova konferencije bio je razgovor o povezanosti majke i bebe – o tome kako i najmanje promjene u majčinom emocionalnom stanju dotiču dijete, i obrnuto.

“Iako je pupčana vrpca prerezana, niti koje vežu mamu i bebu ostaju zauvijek,” rekla je Nina Čikeš Stegić.

U svom zadnjem predavanju Dea Maria Računica je naglasila da majčinstvo nije uloga koju preuzimamo rođenjem djeteta, već duboki, transformativni proces – matrescencija – koji mijenja ženu iznutra. Taj razvojni put donosi snažne emocionalne, psihološke i društvene promjene za ženu koje često ostaju nevidljive.

Umjesto težnje za savršenstvom, matrescencija nas poziva na autentičnost i prihvaćanje cijelog spektra iskustava koje majčinstvo donosi.

U završnom panelu, tri umjetnice – Jelena Veljača, Hani Domazet i Ivana Štulić – podijelile su osobne priče o sudaru majčinstva i stvaralaštva, o samoći, šoku i bijesu koji su isplivali nakon poroda, ali i o stvaranju iz majčinske perspektive. Njihova poruka bila je jasna – žene ne trebaju birati između sebe i svoje djece. Potrebne su im podrška, prostor i priznanje.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” bila je hrabar i potreban korak u otvaranju prostora za razgovor o stvarnim izazovima majčinstva.

Uz podršku zajednice, stručnjaka i samih žena, ova inicijativa postavlja temelje za promjenu pristupa majčinstvu – od tišine i stigme prema razumijevanju, podršci i iscjeljenju.

Veliko hvala sponzorima i partnerima bez kojih ova konferencija ne bi bila moguća – Poliklinika Uglešić, Audi centar Split, Pupa, Violeta, Philips Avent, Podravka i Lino, Free Bird, NajNaj, Optika M, Artisan, Ben&Anna, Lafaboo, Lykke, Modakomoda Luxury Portrait Studio, Big Mama Decoration, Lumer, Murtela, Masha’s Balloon – i medijskim pokroviteljima Elle, Journal, Supermame i Ajme Portal.

Objava “Mama, a kako si ti?” – Split otvorio prostor za istinu o majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postpartum, razdoblje nakon poroda, jedno je od najosjetljivijih i najvažnijih iskustava u životu žene. Iako se u društvu često opisuje kao nekoliko tjedana oporavka, nova istraživanja potvrđuju da se fizičke, emocionalne i identitetske promjene protežu i do dvije godine nakon poroda. Upravo u tom razdoblju majke su posebno ranjive, upravo tada, majke najviše trebaju podršku zajednice.

Nažalost, mnoge žene u Hrvatskoj i dalje se u postpartumu osjećaju usamljeno, preplavljeno i neshvaćeno. Predugo se šutjelo o realnosti postpartuma, predugo se pretvaralo kao da je sve u redu, kao da majkama ništa ne treba jer sve mogu same. Ali istina je da ne mogu i da ne trebaju sve same. Mentalno zdravlje majki temelj je zdravlja obitelji i društva u cjelini.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Stoga odlična vijest! Stiže prva hrvatska konferencija posvećenu postpartumu i mentalnom zdravlju majki – Mama, a kako si ti?, a održat će se u Splitu 4. listopada 2025.

Ova konferencija nastala je iz potrebe da se otvoreno progovori o stvarnom stanju majki nakon poroda. Ona poziva društvo, zajednicu i stručnjake da zajedno prepoznamo izazove majčinstva i pružimo adekvatnu podršku majkama. Konferencija želi jasno poručiti da majke ne trebaju prolaziti kroz taj period same, već da imaju pravo na razumijevanje, brigu i podršku kakvu zaslužuju.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” nastala je iz potrebe da prekine tišinu i da se kao društvo pobrinemo za majke. Mama, a kako si Ti? Vrijeme je da ovo pitanje postane svakodnevno.

Začetnica ideje i organizatorica ove konferencije je Dea Maria Računica – glumica, doula, porođajna edukatorica i perinatalni somatski praktičar. Dea Maria je autorica predstave Novorođena, dokumentarne monodrame o porođajnoj depresiji koja je snažno odjeknula među ženama diljem Hrvatske. Svojim umjetničkim i edukativnim radom posvećena je otvaranju prostora za ženske priče, posebno onih o majčinstvu, ranjivosti i iscjeljenju.

Uz Deu Mariu, iza konferencije stoje i tri iznimne žene – Martina Trboglav Podvorac, Nina Čikeš Stegić i Josipa Bračanov. Zajedno, udružile su znanje, iskustvo i viziju kako bi otvorile prostor koji do sada nije postojao: prostor istinskog dijaloga o majčinstvu i mentalnom zdravlju.

Martina Trboglav Podvorac je psihologinja koja je osnovala Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo. Nina Čikeš Stegić liječnica, doula i perinatalni terapeut zajedno sa Martinom osnovala je Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo. One su žene koje svakodnevno rade s majkama kroz terapijski rad. Žene koja svakodnevno svjedoče relanosti kroz koju prolaze majke.

Josipa Bračanov, osnivačica 4am agencije, organizatorica raznih događaja diljem Hrvatske i ovaj put bila je velika podrška pri organizaciji ove posebne konferencije – Mama, a kako si ti?

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Tko će sve doći na konferenciju?

Na konferenciju u Split stižu razni stručnjaci, psihologinja Klinike za ženske bolesti i porode, Anamaria Marelja Ušljebrka, stiže specijalistica ginekologije i porodništva Klinike za ženske bolesti i porode KBC Split Marina Pehlić i prof.dr.sc.prim. Boran Uglešić psihijatar KBC Split – Klinike za psihijatriju  i poliklinike Uglešić.

Također će biti podijeljeno svjedočanstvo jedne majke koja će donijeti stvarnu priču svog postpartumu, majka koja će ispričati odakle je sve krenulo, kako se razvijalo, tko je bio tu uz nju kao velika podrška te kako je danas.

U Split dolazi i Jelena Veljača, žena koju svakodnevno inspiriraju ženske priče i majčinstvo. Jelena će biti panelistica zajedno sa Hani Domazet, redateljicom koja će donijeti svoju priču ranog majčinstva te s kakavim se izazovima susreću današnje majke – umjetnice.

Teme koje će se obrađivati na konferenciji su povijest postpartuma, porođajna trauma i njezin utjecaj na postpartum, postpartum depresija i ostali mentalni poremećaju, bebina priča postpartuma, što nam je činiti kao zajednici? Bit će paneli kao što su: Moja priča s postpartuma, stigma porođajne depresije – zašto još uvijek šutimo, te umjetnost i majčinstvo.

Svi sudionici konferencije uz cjelodnevna predavanja i panele, imat će priliku povezivati se s ostalim majkama uz ukusni ručak u hotelu, a za kraj je pripremljeno i glazbeno iznenađenje kao i bogat goodie bag partnera projekta!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Što ćeš ponijeti s konferencije?

Ova konferencija pružit će svim majkama osjećaj da nisu same. Nakon cjelodnevne konferencije imat ćeš uvid u jasne alate i konkretnu podršku koja ti može pomoći u majčinstvu, znat ćeš zašto ti se nešto događa, dobit ćeš širu slike cijele priče o postpartumu, a ono najvažnije inspirirat ćeš se snagom vlastite priče i priče drugih majki oko tebe.

Na jednom mjestu, otvoreno i iskreno, razgovara se o onome o čemu se najčešće šuti: o ranjivosti, snazi, usamljenosti, promjenama, iscjeljenju.

Postpartum nije samo oporavak. To je temelj koji ostaje zauvijek zapisan u tijelu žene.

Za koga je ova konferencija?

• Za trudnice koje žele znati što ih može čekati i kako se pripremiti
• Za majke koje su već zakoračile u postpartum, bilo nedavno ili nekoliko godina
• Za stručnjake koji rade s majkama
• I za sve koji žele znati više i biti podrška novorođenim majkama: partneri, članovi obitelji

“Postpartum ne prestaje nakon 40 dana. On ostaje u tijelu, a sjećanje na taj period može trajati zauvijek. Zato mu  želimo dati pažnju kakvu zaslužuje.” – riječ organizatorice Dee Marie Računice

Vidimo se 4. listopada u hotel Briig u Splitu.

Broj mjesta je ograničen, a ulaznice su dostupne po early bird cijeni od 60 eura na ovom linku.

Prijavi se na vrijeme i budi dio ove jedinstvene konferencije posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki.

Za više informacija o konferenciji zapratite instagram profil @mama.a.kako.si.ti

Objava prva konferencija o postpartumu i mentalnom zdravlju majki u Splitu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U periodu od 12. do 15. lipnja, u srcu Like, održao se prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj – MATI Retreat. Riječ je o pionirskom projektu koji je okupio trudnice iz cijele zemlje u nježnom, podržavajućem i edukativnom okruženju prirode i stručnih voditeljica.

Retreat je nastao prvotno iz vizije Une Pašić Gregović, doule i edukatorice iz MATI centra poznata i kao UnaBridged, a s njom su ga sukreirale i vodile Seka Pašić, Kristina Hrvoić Podhraški i Deana Dašić Ražnjević. Njihov je cilj bio stvoriti siguran prostor u kojem trudnice mogu usporiti, povezati se sa sobom, svojim tijelom i bebom, ali i dobiti podršku i znanje koje im je istinski potrebno – bez stresa, pritiska i preopterećenosti informacijama.

„Željele smo mjesto gdje se žena može osjećati viđeno, poštovano i osnaženo – ne samo kao trudnica, već kao cijelo biće,“ kažu organizatorice.

MATI Retreat – spoj prirode, njege i ženskog kruga

Smješten na čarobnom imanju Relax Lika, u Tomingaju, retreat je bio i više od edukacije. Uz luksuzan, ali topao smještaj, slani bazen, domaću organsku hranu i prirodni ambijent, trudnice su uživale u nizu pažljivo osmišljenih aktivnosti: prenatalnoj jogi, masažama, pričaonicama o matrescenciji, zvučnim kupkama i radionicama povezivanja s bebom.

„Ovaj retreat me vratio sebi. Otišla sam s osjećajem da nisam sama i da mogu. Osjetila sam podršku žena na najdubljoj razini,“ rekla je jedna od sudionica.

Program koji se pamti

Svaki dan bio je posvećen jednoj temi: od otvaranja ženskog kruga i povezivanja, preko edukativnih i emocionalnih radionica, pa sve do zatvaranja retreata s nježnim ženskim krugom, suzama, zahvalnošću i smijehom.

Voditeljice su u program uvrstile suvremene znanstvene uvide, doula praksu, art terapiju veza za povezivanje s bebom (uz vodstvo  Ivana Jurmanović Dandić iz Veravi ), kombinaciju tjelovježbe i disanja po tehnikama yin yoge i DNSa (pod vodstvom Seke Pašić iz MATI centra i Tjaše Lekšan iz TaoVita), prenatalne masaže pod nježnom rukom Ines Barić te zvučnu kupku za trudnice od strane Sandra Jurenović iz Serenity Studija. Sve aktivnosti bile su prilagođene trudnicama u svim tromjesečjima i različitim potrebama – uz mogućnost individualnog pristupa i dodatnih tretmana.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Tjaša | Integrativna kineziterapija (@tao.vita)

Više od retreata – stvaranje zajednice

MATI Retreat je pokazao koliko ženama u trudnoći nedostaje siguran prostor – ne samo za informacije, već i za istinsku emocionalnu podršku i međusobno povezivanje.

„Stvorile smo prijateljstva, osnažile se i vratile kući s više povjerenja u svoje tijelo i intuiciju.“

Retreat je ostavio neizbrisiv trag, ne samo u srcima trudnica, već i kao važna inicijativa za zdravlje i dobrobit žena u perinatalnom razdoblju a žene iz MATI centra kažu kako je ovo tek početak. Ako želite pročitati detaljno kako je bilo na samom retreatu, ili zaviriti u što se nalazilo u posebnom goodie bagu koje su trudnice dobile, imate na una-bridged.com detaljnije.

A ako vas pak zanima kada će se iduća ovakva čarolija ponoviti, više informacija, i najava budućih događanja dostupno je na www.maticentar.hr ili putem Instagrama @mati.centar.

Objava održan prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.