Precijenila sam se. Ta misao često mi se znala javljati u glavi kada sam bila iscrpljena i premorena, a i najmanja sitnica me izbacivala iz takta. “Nisam ja “materijal” za majku” zakucavala sam sama sebe dublje nego je to itko mogao. Ti neki dani bili su preteški. Težina kojom bi se kretala kroz njih bila je neopisiva. Dan nikako da prođe, ja nikako da se smirim. Pogled u ogledalo bacao me u očaj.

“Propala si. Pogledaj se na šta ličiš.” Gledala sam se i gadila se sama sebi. Neoprana kosa, zubi. Dlake na nogama, nokti s neskinutim lakom po mjesec dana. Nisam si bila prepoznatljiva i to me istovremeno rastuživalo i razbješnjivalo.

Umivam se, perem zube, zalizujem kosu u rep i oblačim trenerku na sebe. Nakon 20 minutnog presvlačenja, oblačenja, previjanja, provjeravanja, stavljam dijete u kolica, kačim i psa pa izlazimo van. Van na zrak jer to je jedino što mi koliko toliko bistri um. Šetnja. Oduvijek me opuštala šetnja. Ali ne ona s prekidima plačem, nunanjem, prekopčavanjem u nosiljku.

Bilo je tih teških dana kada me ta ovisnost malenog bića o meni razarala. Željela sam samo otići, nestati. Pobjeći. Maknuti se od svega i uhvatiti mir.

Precijenila sam se. Nisam ja za ovo. Ne mogu ja podnijeti ovu količinu ovisnosti i odgovornosti. “Ma normalno je da si nervozna. Pa neispavana si, malo dijete traži puno. Šta bi ti? Kao da je drugima bilo lakše. Uživaj dok su mali, ni ne znaš šta te TEK čeka!”.

Dobivala sam ovakve i slične savjete od kojih mi se želudac stiskao. Nisam željela ni pomišljati šta me TEK čeka jer ni TAD nisam uživala. Al nimalo. Previše se toga gura pod “normalno kada si mama” da nisam htjela ni govoriti što sve osjećam kako o tom “normalnom” ne bih morala slušati. Znala sam da to nije normalno. Osjećala sam to. Nisam to htjela ni prihvatiti. Ali me i dalje osjećaj o precijenjenosti progonio. Svjesna da nazad ne mogu, a naprijed ne ide. Bila je korona i svi smo bili u neizvjesnosti, napetosti, nervozi. Ništa mi tada nije pomagalo, dapače, samo mi je odmagalo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marko & Ivana (@fitkapule)

Žao mi je što tada nisam znala prepoznati vapaj u sebi.

Žao mi je što tada u ogledalu nisam prepoznala depresiju i prisilne misli.

Žao mi je što sam mislila da sam se precijenila, a nisam prepoznala da samo trebam potražiti pomoć.

Čitam Ivkin tekst u Jutarnjem i shvaćam koliko to sve nije bilo normalno. A gura se pod normalno. Shvaćam i da je depresija, prisilne misli, anksioznost zapravo prolazna. Želim i tebi da shvatiš da se nisi precijenila, nego samo trebaš pomoć. Potraži je.

Fotografije: Freepik

Objava nisi loša mama, samo trebaš pomoć pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Rođenje djeteta prikazuje se kao jedan od najljepših trenutaka u životu, iako istraživanja pokazuju da je za svaku treću ženu on duboko  traumatičan. Bez obzira na statistiku, o porođajnoj traumi se ne govori. Dok je beba živa i zdrava, mama guta suze u tišini.

Gleda bebu dok je hrani usred noći. Ne osjeća hladnoću, ne osjeća napetost u svakom mišiću. Zapravo ne vidi ni bebu. Po tko zna koji put, pred očima joj se smjenjuju slike s poroda. U glavi čuje glasove doktora i babica. Svađa se s njima. Sada zna što bi im rekla. Sada želi vikati. Preplavljuje je ljutnja.

Stišće zube, suza klizi niz obraz i pada na bebu. „Dosta, moram se sabrati“, pomisli. Ova mama iz bolnice je došla s bebom i porođajnom traumom.

Žene koje se tijekom poroda osjećaju bespomoćno ili imaju lošu skrb i podršku, u većem su riziku da porod dožive traumatično.

Bespomoćnost i trauma

Hoće li porod za ženu biti traumatičan jako je subjektivno. Ono što će jednoj ženi biti prihvatljivo iskustvo, drugoj će biti traumatično. Trauma može biti posljedica zbivanja tijekom poroda, poput doživljene boli i fizičkog stresa tijekom poroda, snažnog osjećaja straha i uznemirenosti, hitnih medicinskih intervencija ili komplikacije kod novorođenčeta ili majke.

Iako se tijekovi traumatičnih poroda mogu u potpunosti razlikovati, svima im je zajednički osjećaj bespomoćnosti. Žene koje se tijekom poroda osjećaju bespomoćno ili imaju lošu skrb i podršku, u većem su riziku da porod dožive traumatično.

Takvo iskustvo poroda može biti okidač za brojne mentalne poremećaje pa može dovesti i do posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a) nakon poroda.

Neki od simptoma PTSP-a nakon poroda su snažni negativni osjećaji u vezi poroda, ponavljajuća neželjena sjećanja na porod, izbjegavanje svega što podsjeća na porod, osjećaj napetosti pri sjećanju na porod, nemogućnost doživljavanja pozitivnih emocija, osjećaj napetosti ili kao da smo “na rubu”.

Emocionalno putovanje majčinstvom

Poslije traumatičnog poroda slijedi vrlo zahtjevno emocionalno putovanje majčinstvom. Osjećaj nemoći koje su majke doživjele tijekom poroda može ostaviti dugotrajne emocionalne ožiljke. Mnoge žene krivit će sebe za traumatično iskustvo, čak i kada nisu bile u mogućnosti kontrolirati situaciju. Uz to će tugovati za porođajnim iskustvom koje su priželjkivale, ali nisu proživjele. Osjećaji straha i nesigurnosti nisu rezervirani samo za sjećanja na porod. Trauma može potaknuti cijeli niz strahova i nesigurnosti vezanih uz roditeljstvo.

Iscjeljenje nakon traumatičnog poroda, a pogotovo uz simptome PTSP-a nakon poroda, traži nježnost, brigu i sigurnost za majku.

Podjednako je važno da ta nježnost, briga i sigurnost dolaze izvana, u obliku podrške i prihvaćanja od partnera, obitelji, prijatelja i grupa podrške, kao i iznutra, kroz samosuosjećanje.

To znači da i žena sebi pruži najtopliji zagrljaj koji može zamisliti, da razumije da nije ona kriva za tijek poroda i da radi na prihvaćanju  iskustva takvog kakvo je, znajući da je ono ne određuje kao osobu ni kao majku.

Ako ovo zvuči teško, gotovo do razine nemogućega, ima nešto u tome. Često su ljudi sebi najgori neprijatelji. Prolaze cikluse u kojima progone sami sebe, a onda propadaju u ulogu žrtve i sažalijevaju se. Život u takvom krugu je iscrpljujući i ideja o promjeni zvuči kao nešto za što je potrebna iznimna snaga.

Snaga kroz podršku

Prihvaćanje sebe nakon traumatičnog iskustva kvrgav je put i puno ga je lakše proći uz stručnu podršku. Zato je korisno uključiti se u psihoterapiju. Tako ćeš uz podršku stručne osobe procesirati traumu, razviti učinkovite strategije suočavanja, vratiti osjećaj kontrole u životu i osnažiti se za buduća iskustva u roditeljstvu.

Upoznavanje sebe otvara priliku da uočimo vlastite snage, usvojimo nove obrasce doživljavanja i osjećaja, prihvatimo svoje nesavršenosti i reinterpretiramo majčinstvo kao jedinstveno putovanje s usponima i padovima.

Za kraj, draga mama…

Traumatično porođajno iskustvo je stvarna i teška rana. Istovremeno, ono te ne određuje kao osobu niti kao majku.

Želim ti da znaš da, bez obzira na to koliko si usamljena, postoje drugi koji su tu za tebe. Bez obzira na to koliko se osjećaš ranjeno, u tebi spava lavica.

Važna si.
Dobra si.
Dovoljna si.

Ako ti je teško u to vjerovati, napravi samo jedan korak za sebe – potraži podršku.

Ovaj tekst objavljen je originalno u prošlogodišnjem broju Supermame Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava teret koji nosimo u tišini… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mama zaslužuje biti dobro

Jedna sasvim obična nedjelja koja je završila u suzama i s razmišljanjem što mogu učiniti sa svog aspekta djelovanja kako bi se o temi „Novorođene“ pričalo, čulo i vidjelo. Gotovo uvijek pričam o svom vikendu, o klincima, našim izletima i nekim svojim doživljajima i putovanjima, ALI ovaj doživljaj i osjećaj nakon predstave i panel diskusije odlučila sam podijeliti i sa svima onima do kojih će moja pisana riječ doprijeti.

„Novorođena“ je monodrama u kojoj je glumica Dea Maria Računica izvela predstavu nastalu kao diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pod mentorstvom Gorana Golovka, a za čiju sam izvedbu u Slavonskom Brodu dobila pozivnicu od jedne drage majke i trudnice, koja primjećuje koliko je podrška u trenucima kad je žena vrlo ranjiva bitna i koja na neki način zna moju priču o pisanju za Supermame i mom djelovanju na društvenim mrežama kroz iskustva koja sam prošla sa sekundarnom neplodnošću. Ova predstava je posveta svim majkama koje osjete početni teret majčinstva u trenucima kad su mislile da će sve biti čarobno i jedinstveno, a zapravo je sve što te žene trebaju dobra podrška, razumijevanje okoline i prihvaćanje mentalnih stanja kao nešto što je dio društva u kojem živimo i na što imamo pravo. Statistike kažu da u Hrvatskoj svaka peta majka doživi postporođajnu depresiju i osobno mrzim statistike jer sam nekad, prije dvije godine bila tri puta zaredom statistika nedovršenih trudnoća (svaka četvrta trudnoća u Hrvatskoj je neuspjela). I pitam se nakon svoje borbe i svega što sam prošla u svojim trudnoćama i porodima koliko će još vremena proći kada će Psihologija poroda i roditeljstva biti dio sustava u kojem se žene često osjećaju kao žrtve, a ne majke koje ZASLUŽUJU BITI DOBRO.

Koliko je važno da kao društvo podržimo majke za mene je neopisivo bitno jer je i meni u mojim najtežim životnim trenucima najviše nedostajala podrška okoline i razumijevanje struke za sve što proživljavam(o). Jer znate, na predstavi su bili i muškarci, očevi koji su bodrili svoje supruge i kojima uistinu nije ni malo jednostavno prihvatiti novi život koji tvoj izokrene naopačke – i zato ne želim nikad umanjivati ulogu očeva u činjenici da MAMA ZASLUŽUJE BITI DOBRO.

U potpunosti razumijem da su osjećaji i doživljaji majčinstva individualni i shvaćam da kada pričam kako je meni prvih mjesec dana najteži i najzahtjevniji period majčinstva bio – neće se mnoge majke s tim poistovjetiti – ALI, moja priča i moji doživljaji i ne služe nekome da se s njima poistovjete nego da razumiju moju priču i da mi barem budu podrška u mom putovanju kroz majčinstvo.  Bez obzira na podršku koju sam imala nakon oba poroda, prvih mjesec dana majčinstva ja sam preživljavala, gledala kako se izmjenjuju dan i noć, čekala da svane, to nespavanje, bebin plač, nemoć da pomogneš stvorenju koje voliš najviše na svijetu, borba s ranom od poroda, sjećanje na traumu poroda – pomirenje, dojenje, izdajanje, bočica, pelene….za mene je tih prvih mjesec dana majčinstva bilo definitivno jačanje i ispitivanje moje psihe i moći jedne majke.

I nakon svojih trauma, neuspjelih trudnoća, spontanih pobačaja, poroda i uskoro sedmogodišnjeg staža majčinstva želim reći svim majkama ovog svijeta da sam znala tada da mogu dobiti pomoć, onu psihološku, da imam pravo u našem sustavu razgovarati sa stručnjakom o svojim bolima i patnjama, vjerujte mi da bi to učinila za sebe. Ovako, ‘skupljala’ sam djeliće sebe putem, jačala sam putem, te često znam reći za sebe da se osjećam kao Rocky – jer zaista, nekad imam osjećaj da mogu trčati i vježbati kao poznati boksač  – a to zaslužujem samo SEBI i brizi za sebe.

Nakon ove nedjelje i predstave „Novorođena“ uistinu se nadam da će i predstava i panel u kojem smo sudjelovali s dr. med., terapeutkinjom, porođajnom edukatoricom, doulom i savjetnicom za dojenje Ninom Čikeš Stegić i psihologinjom, terapeutkinjom i članicom APPPAH Martinom Trboglav Podvorac dobiti svoj epilog i u drugim hrvatskim gradovima jer društvo zaslužuje vidjeti i čuti ovu predstavu, ove žene i imati znanja o programima prenatalne edukacije i psihološke pripreme za porod i prvu godinu s bebom koje nudi Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo.

Drago mi je što u društvu s kojim sam okružena primjećujem promjene na ovim područjima i što se sve više pokreću ovakve teme koje će vjerujem mijenjati sustav koji nam uvijek treba samo koristiti i biti na pomoć.

Hvala i Ivani Grško Šimić i Krešimiru Šimiću koji su organizirali ovakav događaj u našem gradu i koji svojim idejama i koracima jačaju naš grad – KEEP GOIN’.

Naslovna foto: Ana Surač

zahvaljujući mom majčinskom instinktu moja djevojčica danas ima bezbrižno djetinjstvo

Objava mama zaslužuje biti dobro pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bok, ja sam Mateja! Veliki romantičar i sanjar. Volim maštati, a sve velike stvari u životu već sam deset puta prevrtjela i unaprijed preživjela u svojim mislima. Oduvijek sam znala da u nekom trenutku svog života želim djecu i zamišljala sam trudnoću kao prekrasno iskustvo i najljepših devet mjeseci u životu žene, posebice ako govorimo o prvoj trudnoći. Gledala sam na to kao vrijeme koje žena ima samo za sebe, da se opusti i pripremi za dolazak najčarobnijeg bića u njezinom životu. Kad smo saznali da sam trudna samo smo se gledali i smijali bez riječi, a tu večer sam zaspala spokojna i sretna. Bili smo spremni za novi korak u našim životima i, iako je bila tek bljedunjava crtica na jeftinom testu, ta beba je već bila najvoljenija na svijetu.

I onda život tako posloži da sve bude savršeno, a šamar realnosti odalami Mateju – veliku romantičarku i sanjarku. U vrlo kratkom vremenu, tek što je trudnoća bila potvrđena od strane ginekologa, zaredali su se veliki problemi i moja trudnoća postala je ispunjena strahom, očajem i anksioznošću. Long story short, bio mi je dijagnosticiran citomegalovirus – virus koji je sveprisutan u populaciji, najčešće ne uzrokuje ništa više od simptoma prehlade, no opasan je za trudnice jer može izazvati velike komplikacije poput spontanog pobačaja, prijevremenog poroda ili teških malformacija ploda. S obzirom na to da sam po struci edukacijski rehabilitator, jako sam dobro znala što to znači. Nakon hrpe pretraga kod hematologa i infektologa, upućena sam i u ambulantu za visokorizične trudnoće kako bih napravila amniocentezu.

amniocenteza još je uvijek tabu tema

Amniocenteza je invazivni zahvat kojim se punkcijom kroz trbušnu šupljinu dobiva uzorak plodne vode za analizu. Najčešće se radi kako bi se utvrdile kromosomske anomalije ploda, no mene je infektolog uputio kako bismo provjerili je li virus prošao kroz posteljicu i ugrozio bebu. Ni sama nisam bila sigurna želim li to učiniti jer zahvat nosi svoje rizike, no infektolog me uvjerio kako je to jedini način da provjerimo je li beba zaražena intrauterino, a to je važno jer često zahtjeva liječenje bebe odmah po porodu. Nisam znala što me čeka jer nisam imala dovoljno informacija, forumi su bili škrti o toj temi, a ja osobno nisam poznavala nikog tko je prošao isto. Preko prijateljice došla sam do poznanice koja je radila amniocentezu te sam se večer prije čula s njom kako bi me malo ohrabrila i podijelila svoje iskustvo. Upravo zato se nadam da ću i ja svojim iskustvom pomoći nekoj trudnici i osnažiti je. Mislim da se kod nas amniocenteza svrstava u tabu teme i, kao da nije dovoljno što žena to mora prolaziti, još je nekako obavijena velom tajni i srama jer valjda po defaultu ide – ako ideš na amniocentezu, nisi sigurna da želiš biti mama tom djetetu i automatski si loša. E pa pogodite – mislim da mame koje je moraju proći itekako jesu sigurne da žele biti mame te su spremne podnijeti i fizičku i psihičku bol za svoje minijaturne bebice.

I tako, jednog kišnog jutra u studenom, sjedila sam u prepunoj čekaonici i čekala svoj red za amniocentezu.  Srećom, još nije bilo korona doba pa je partner mogao biti sa mnom u čekaonici jer ne znam kako bih to preživjela sama. Najgore od svega bilo je pročitati papir s rizicima i potpisati ga. Osjećala sam mučninu, ogorčenost, ruke su mi drhtale i nisam mogla vjerovati da to proživljavam. Ja, koja sam odbila sve prenatalne testove, sad odjednom idem na najgoru moguću pretragu koja može ugroziti moju bebu. Nije me bilo strah boli ni ničeg, samo sam htjela da završi i da se ništa ne zakomplicira. Na sreću, liječnici koji su bili na zahvatu bili su pristupačni i pokušavali su me opustiti, a sam zahvat kratko traje. Ne mogu reći da nije neugodan i bolan, ali bila sam u toliko lošem psihičkom stanju da bol nisam ni doživjela. Nakon zahvata potrebno je još pola sata sjediti u čekaonici i taj dan mirovati i izbjegavati napor. Osjećala sam lagane grčeve par sati nakon zahvata, ali nekako sam bila mirna jer sam smatrala da je najgore prošlo i da ću se konačno moći opustiti kad dobijem nalaze. Moj mir nije dugo trajao jer sam sutradan bila hospitalizirana zbog sumnje na otjecanje plodne vode. Nakon par dana u bolnici stanje se smirilo te sam otpuštena kući s nalazima koji su potvrdili da beba nije bila u doticaju s virusom i da nosim djevojčicu. I dalje je postojala šansa da virus do kraja trudnoće dođe do bebe, ali kako je virus slabio u mom tijelu i šanse za to bile su sve manje.

Ipak, cijelu trudnoću nisam se mogla opustiti, uvijek sam razmišljala „što ako“ i ponekad počela plakati, čak i u najljepšim trenutcima kad bih osjetila udarce svoje bebe. Znala sam da joj svojom tugom i brigom mogu naštetiti, pokušavala sam skrenuti misli, no one bi povremeno ipak našle put do mene. Moja trudnoća zaista nije bila zahvalna jer, uz sve to što sam proživjela u početku, od 29.tt osjećala sam lažne kontrakcije zbog kojih sam uzimala terapiju i primila injekcije kortikosteroida kako bi se bebina pluća razvila u slučaju prijevremenog poroda. Prijevremeni porod? Sad se mogu smijati na samu pomisao jer je moja beba odlučila ostati dva tjedna duže u trbuhu pa smo je na kraju morali indukcijom istjerati van u 42.tt.

umjesto sreće, postporođajna tuga i grižnja savjesti

I tad sam je konačno dobila u naručje – svoju malu zafrkanticu s kojom otpočetka ništa nije išlo lako. Prvi dani zajedno su me zapravo šokirali jer sve ono što sam maštala – kako sam majčinski tip, kako ću se super snaći i samo nek mi dođe zdrava, je palo u vodu. Zaista mi je trebalo vremena da se naviknem na novu ulogu, bila sam iscrpljena, ali više psihički nego fizički. I dalje sam često plakala i bila anksiozna uz sveprisutnu grižnju savjesti – jer što imam plakati i biti tužna, sve je prošlo dobro i beba mi je, nakon svega što smo prošle, zdrava. Ni sad nisam sigurna zašto se nisam mogla opustiti u prvim danima i zašto sam bila tako žalosna, ali vjerojatno sam trebala isplakati sve one suze koje sam pokušavala progutati u trudnoći kako joj ne bih naštetila. Nije mi lako priznati da nisam bila prpošna i poletna prvih dana kako to viđamo na naslovnicama časopisa, ali upravo zato želim ispričati svoju priču. Trebalo mi je gotovo dva tjedna da povjerujem da je sve dobro s mojom bebom i da se opustim i počnem istinski uživati u njoj, a znam da mnogim mamama taj period traje duže i da je moguće da se pretvori u nešto ozbiljnije – zato je zaista važno da pričamo o mentalnom zdravlju trudnica i majki svaki dan, a ne samo povodom Tjedna mentalnog zdravlja majki.

Volim vjerovati da se sve događa s razlogom i da sve ovo što smo prošli ima svoje značenje iako ga još uvijek nisam pronašla. Često razmišljam zašto mi trudnoća nije mogla biti jednostavnija i lakša, a istovremeno imam grižnju savjesti jer je na kraju sve ispalo dobro. Ipak ne mogu se prestati propitkivati jesam li mogla svojoj bebi pružiti više mira i sigurnosti dok je bila u trbuhu i jesam li mogla biti opuštenija i prisutnija prvih zajedničkih dana. Dugo sam se osjećala loše i kao da mi je trudnoća ukradena, imala sam neku vrstu traume i ni sama nisam znala što osjećam, a s obzirom da sam rodila u prvom valu korone, nisam imala mnogo ljudi oko sebe s kojima bih mogla razgovarati. Oni koji su bili uz mene, odradili su lavovski posao i strpljivo se nosili s mojim tantrumima prvih tjedana i zato im neizmjerno hvala. Rastužuje me da u našem sustavu zdravstva nema psihološke pomoći trudnicama i babinjačama i da je zapravo puka slučajnost da sam došla u ruke doktorici koja me otpočetka psihički bodrila i vodila, čak ni kada ja sama nisam vjerovala u pozitivan ishod. Ne želim ni znati kako je onim trudnicama i mamama koje imaju probleme, a nisu imale sreću naletjeti na nekog na koga su se mogle osloniti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli mamaspovecalom (@mamaspovecalom)

Kad je beba imala par mjeseci, slučajno sam zapratila nekoliko profila koji rade na ohrabrivanju trudnica i majki te su me inspirirali da i sama pokrenem stranicu na kojoj ću, svojim osobnim iskustvom i stručnim znanjem o dječjem razvoju, biti podrška majkama. S vremenom sam shvatila da pisanje i dijeljenje iskustva za mene ima terapeutski učinak i da se osjećam puno bolje. Puštam polako tugu koju sam osjećala u trudnoći, uživam u svakoj milisekundi sa svojom prekrasnom bebom, a čak mi više nije ni mrska pomisao da jednom, u daljoj budućnosti, ponovno vidim rozi plusić.

Objava moje iskustvo trudnoće nakon amniocenteze pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja majki koji se obilježava svake prve srijede u mjesecu svibnju, ugostile smo Sandru Nakić Radoš, doktoricu znanosti iz područja psihologije, specijalistu kliničke psihologije te predsjednicu Centra za reproduktivno mentalno zdravlje.

Godišnje u Hrvatskoj 10.000 – 12.000 žena ima psihičke teškoće u trudnoći ili nakon porođaja. Svejedno porođajna depresija i dalje je velika tabu tema, a većina majki srami se potražiti pomoć.

postporođajna depresija nije i ne smije biti sramota

U 26. epizodi podcasta pričale smo simptomima postporođajne depresije, o razlikama između postporođajne depresije i baby blues-a te o trigerima koji mogu uzrokovati postporođajnu depresiju. Zašto je postporođajna depresija kod nas još uvijek “sramota”, što raditi i kome se obratiti te kako si olakšati postpartalno razdoblje saznajte u ovoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu.

Centar za reproduktivno mentalno zdravlje osnovan je u cilju zaštite i unaprjeđenja zdravlja žena i njihovih partnera te roditelja i budućih roditelja.
Neki od ciljeva Centra su poboljšanje zdravstvenih aspekata života žena u svim razdobljima reproduktivne dobi, provedba psihološke pripreme za porođaj i promicanje odgovornog roditeljstva, savjetovanje žena o psihološkim aspektima ginekoloških teškoća te provođenje istraživanja o potrebama žena, trudnica, budućih i mladih roditelja.

centarzareproduktivnomentalnozdravlje.hr/

Facebook: Centar za reproduktivno mentalno zdravlje

Instagram: @centarrmz

Poslušajte novu epizodu podcasta ovdje:

Objava kako prepoznati postporođajnu depresiju, što napraviti i kome se obratiti? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.