Igre za školarce koje će osnažiti vašu djecu i pomoći im nositi se sa stresom nakon potresa.

Priča je snalažljiva i uvijek uspijeva pronaći put do onih kojima je potrebna i zato s vama, dragi roditelji, želim podijeliti nekoliko igara koje rado koristim s polaznicima svojih radionica stvaranja priča koji su osnovnoškolske dobi. Riječ je o dramskim, jezičnim i kreativnim igrama koje sam u radu s djecom godinama sakupljala kao blago jer one to zaista i jesu.

Priče i aktivnosti koje potiču na stvaranje priča mogu biti velika podrška djeci u nošenju s izvanrednim i stresnim situacijama kao što je ova u kojoj se trenutno nalazimo.

Igre možete prilagoditi vašem djetetu, a možete ih preraditi i ponuditi kao aktivnost nakon čitanja.

Dragi Messi,…

Ova se igra može zvati i draga Katy Perry, dragi Luka Modriću, dragi… U Kući od priča volimo pisati i dragom Lastanu. Dijete odabire omiljenog glumca, pjevača ili nekoga tko mu je uzor, to može biti i trener, učitelj, član obitelji.

Djetetov je zadatak svome uzoru napisati pisamce u kojemu mu objašnjava neki svoj problem i traži ga savjet koji bi mu pomogao u rješavanju problema.

Nakon što napiše pisamce, dijete zamišlja da je upravo ono osoba kojoj se obratio i u ulozi te osobe, samo sebi odgovara i pokušava pomoći.

Najčudnije pitanje na svijetu

Djeca u nižim razredima osnovne škole vole razmišljati i istraživati o neobičnim pojavama i zanimljivostima. Pitajte dijete ili ga potaknite da samo izmisli neobično pitanje na koje ne zna odgovor. Zašto ljudi nemaju rep? Zašto je more slano, a rijeka nije? Zašto breskva ima dlake, a nektarina nema?

Odgovor ne smije guglati već osmisliti i zapisati u obliku kratke priče koju onda može i ilustrirati.

Obiteljska priča

U ovoj igri treba sudjelovati minimalno dvoje igrača, a idealna je za cijelu obitelj, uz uvjet da svi članovi obitelji znaju čitati i pisati. Svaki sudionik igre dobiva papir i olovku te započinje pisati svoju priču. Naslov i temu svatko odabire za sebe. Nakon što istekne pet minuta, svatko svoj papir daje osobi do sebe i priče idu u krug.

Sudionici čitaju priču koju je netko drugi započeo i zadatak je nastaviti priču tamo gdje je zaustavljena, pazeći da nastavak ima smisla i veze s početkom priče. Nakon pet minuta priča se ponovno šalje dalje sve dok svatko ne dobiju natrag priču koju je započeo i tada je mora dovršiti.

Slijedi čitanje na glas priča koje često odu u sasvim drugom smjeru od onoga što je prvi pisac imaju na umu.

Čija je ovo pjesma?

Na papiriće napišite nekoliko tema koje bi djetetu mogle biti važne u ovom trenutku. To mogu biti teme vezane uz potrese, online nastavu, pandemiju ili neki drugi problem s kojim se dijete suočava ili laganije teme koje bi mu mogle biti zanimljive.

Dijete izvlači papirić, a zadatak je da svojoj omiljenoj pjesmi izmijeni stihove i napiše svoje stihove koji prate temu s papirića. Nova pjesmica može biti humoristična ili ozbiljna, dijete neka odabere. Nakon svršetka zadatka neka otpjeva svoje malo umjetničko djelo.

O meni:

Ja sam Jelena Pervan, književnica za djecu i voditeljica Kuće od priča u Zagrebu u kojoj održavam radionice pisanja i stvaranja priča za školarce, predškolce i djecu s teškoćama. Rad s djecom i za djecu moj je poziv, a upoznavanje djece s čarolijom priče i stvaranja priča moja je misija.

Kuća od priča zbog situacije s pandemijom trenutno spava zimski san i jedva čeka u svoje bajkovite odaje ponovno primiti djecu te razvijati njihove čudesne ideje i priče.

Objava pričom protiv stresa: igre koje osnažuju školarce pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dobila sam poruku od prijateljice da se ‘i Brod zatresao’. Nazvali smo svekrvu koja je rekla da je ok, nije bilo strašno. Upalili smo vijesti i – imali smo što vidjeti. Brod se nije puno tresao jer je bio dovoljno kilometara daleko od epicentra. Dovoljno stotina kilometara daleko. Zanijemili smo i pogledali se. Tisuću tristo kilometara udaljeni. Usred pandemije i lockdowna. Što sad?!

Prošlo je pet dana i u mojoj glavi se ništa nije promijenilo. Svjesna sam da je ovo tek početak i da nitko od nas ne zna koliko će još pomoći trebati i koliko će dana, tjedana i mjeseci trajati oporavak. A to je samo onaj vanjski, ‘hajde da sklepamo da ljudi nisu na cesti’ oporavak. O pravom oporavljanju još nema ni govora, jer svi koji smo prošli rat, a ljudi u Banovini itkekako jesu, znaju da je to dug put i da pričamo o godinama. Straha, rada, popravljanja, mirenja sa sudbinom. Ali ne želim se praviti da sam u njihovim cipelama. Ne želim se praviti da znam išta o tom strahu, boli i gubitku jer, realno – ne znam.

Osjećala bih se licemjerno kada bih rekla da suosjećam.

Mogu samo pokušati zamisliti, ali nikako i reći da ‘znam kako im je’. Nitko od nas ne zna. Nitko.

I tu dolazimo do kamena spoticanja. Do suvremenog natjecanja u temi ‘tko će kome prvi reć da nije dovoljno dobar’. Da ne pomaže dovoljno, ne širi informacije dovoljno. Da se fokusira na druge stvari, a ne na ono što je bitno. Osim ako pokuša – onda nije dobar način na koji se pokušava fokusirati na ono što je bitno. Ako si tu, ne valjaš, ako nisi, još si gori. Trebaš uplatiti novce, ali trebaš i volontirati, ali trebaš i plakati na društvenim mrežama, ali ne i prostituirati tuđi bol i gubitak. Svi opet imaju mišljenje o svemu, bez da ih je itko pitao za isto. E sad, ja, možda okrutno, bih rekla da svi mi kolektivno trebamo začepiti i zasukati rukave.

Jer koliko god suosjećali, ovo se nije dogodilo meni. I nije se dogodilo vama (osim ako je, onda vam skidam kapu na snazi i zaista se nadam da nikada više ništa slično nećete doživjeti). Time što pokušavamo pomoći na znači da imamo pravo odrediti narativ cijele priče. Ta priča nije naša: to je priča ljudi iz Petrinje, Siska i okolnih mjesta. Oni su oni koji je proživljavaju i oni su oni koji trebaju ostati u centru priče. Kada se fokus makne s njih, nestat će i poriv za pomoć, a to si ne smijemo dozvoliti.

Pa opet, zašto u svemu tome hrpa nas izgleda kao da – ne reagira. Zašto ja nisam slikala potvrdu o donaciji, zašto nisam sjela u auto i otišla u Petrinju, zašto ne sheram 25 storija s natuknicama dnevno? Zato što ja, kao i mnogo ljudi oko mene, shvaćamo da je bitno da informacije imaju protok. Da ne štopamo autoput, ako baš hoćete. Ovo nije tipična situacija i puno nas ne zna kako treba reagirati ni što učiniti. Pogotovo jer ne želimo na neki način nanijeti dodatnu štetu.

A tu je i taj mali detalj, tako nepravedno oduzet ljudima iz Petrinje i Siska, koji se zove: svakodnevni život. Koji ne čeka nikoga. Hrpa nas od ponedjeljka se vratilo na svoja radna mjesta – jer moraju. Ljudi su nastojali zadržati privid normalnog života jer imaju malu djecu, roditelje za koje se brinu, u izolaciji su, imaju posao koji im ne dozvoljava puno slobodnog vremena. Samo zato što netko ne izgleda kao da je glavom 24/7 u tome, ne znači da nije.

A kakav je moj stav? Iskreno, ja se samo trudim ne biti licemjerna. Jer to mi je najgora kvaliteta kod ljudi. Trudim se ne biti na putu onima koji pomažu, pratim vijesti i pomažem koliko mogu. A to nije puno, da si ne lažemo. U zatvorenoj državi, tisućama kilometara daleko, teško je učiniti išta više od minimalnog. Osjećam li se grozno zbog toga? Da. Ali sam barem iskrena prema sebi i drugima. Srce mi apsolutno krvari zbog te strašne nesreće, ali i dalje odlazim na posao, snimam pozitivne videe o prošloj godini, zatim uređujem tekst o potresu, a onda tražim glazbene brojeve izvođača koji su na rasporedu taj dan. Tješi me to što vrlo vjerojatno velik broj ljudi živi upravo tako: knjigovođa i dalje mora u ponedjeljak na posao ‘baviti se tim blesavim papirima’. Isto kao i pekar, trgovac ili IT-jevac.

I zato vas molim da budete nježniji prema sebi, ali i prema drugima. Područja uništena potresom trebat će još dugo našu pomoć. I dobiti je trebaju. Ali isto tako trebamo biti realni i svjesni toga da se iza svega toga i dalje odvija običan, normalan, sasvim uobičajen život. S računima, obavezama, djecom i poslovima. Uz poneku Netflix seriju. I dalje, usred pandemije.

Super nam je repove ostavila ova 2020., zar ne?

(Za one koji ne znaju, na ovoj stranici OVDJE možete lako ponuditi svoju pomoć ili ju potražiti , ako vam je pomoć potrebna.)
(Također, psihološku pomoć možete potražiti na više mjesta koja su nabrojana u članku OVDJE.)

kupnjom ovih hrvatskih proizvoda pomažete stradalima u potresu (supermame.hr)

Objava jesmo li licemjerni? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad se male ruke slože, sve se može! Ovaj put radi se o malim hrvatskim poduzetnicima i kreativcima koji prihod od prodanih proizvoda doniraju u humanitarne svrhe područjima i obiteljima pogođenim potresom. Bravo!

Cedulja

Od prihoda prodanih univerzalnih magnetnih i samoljepljivih naljepnica bit će kupljeni potrebni artikli za djecu pogođenu potresom. Akcija traje mjesec dana.

Mrva kreative

Kupnjom ilustracije majke s djetetom donirate 100 kn na račun @malainstabajka i tako sudjelujete u humanitarnoj donaciji.

I plan Tambien

Sav prihod od prodanih planera ide u ruke onih kojima je najpotrebnije.

Noseecha

Od ponedjeljka 4.1. do srijede 6.1. možete naručiti Mama&Mini pakete, a prihod od prodaje bit će doniran obiteljima kojima je najpotrebnije.

Diana Mateković

Ilustratorica Diana Mataković do 15.1. prodaje svoje radove od kojih će sav prihod biti doniran obitelji Vignjević iz Gline.

GraceGraphics

Sav prihod od prodaje postera do kraja siječnja bit će doniran za potresom pogođena područja.

Nanica

Za svaku vreću koju naručite do 8.1. kupit će se proizvodi za bebe u iznosu zarade.

Teški grafiti

Sav novac od prodaje majice “Srce Banovine” ide provjerenoj udruzi Glas Poduzetnika koja će prikupljenim sredstvima pomoći da se obnove stambeni objekti.

Objava kupnjom ovih hrvatskih proizvoda pomažete stradalima u potresu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Baš kad smo se nekako opustili u grintanje o tome kako ove godine za Novu nemamo propusnice, eto – ipak smo ih dobili. Baš kad smo mislili da nam je najveći problem korona, eto nama još većeg – potresa. Baš kad smo se željeli žaliti kako nemamo kamo odjenuti najljepše haljine i upaliti onu peglu za kosu od prošloga Božića, eto nam prilike za šetanja i putovanja ljudima koji su u potrebi.

Potres, strah, prestrašenost, nemoć, ljutnja, inat, snaga. Snaga da pomognem, da kontroliram situaciju, da se osjećam kao da opet imam u svojim rukama svoj vlastiti život. Želja da utješim i smirim svako uplakano dijete i obrišem suzu svakoj majci koja je s posla neuspješno pokušavala nazvati to svoje dijete. Želja da zagrlim onog čovjeka što je dijelio sladolede takvoj prestrašenoj djeci po zagrebačkim ulicama. Želja da zagrlim djeda i baku koji plaču, a nikada nisu plakali. Barem ih nitko nije godinama vidio da to čine.

I da, odmah sam pomislila „Ajme…pa gdje baš onaj kraj koji je najsiromašniji, gdje su kuće ionako prema vjetru slabe.“

Prema brojnim objavama i reakcijama ljudi na društvenim mrežama, nisam jedina koja je tako osjećala. Koja je plakala čitav dan pokušavajući objasniti razigranom dječaku kraj sebe čemu suze kad je oko nas sve u redu. Mozak mi nije bio prijatelj, smišljao je i srcu dovodio sve groznije slike. Djeca koja su sama kod kuće na praznicima, djedovi i bake koji nemaju telefone, kuće koje se ruše poput domina.

Par minuta nakon potresa zvala je mama i rekla da kod strica u Zaprešiću nije dobro. Kako to misli nije dobro? Je li živ? Kakav Zaprešić kad je potres u Petrinji? Unatoč mojim smirenim nastojanjima, srce mi je ubrzalo i preznojila sam se u trenutku. Bilo me je strah uopće dalje pitati. Možda mi kaže ono što ne želim čuti. Bolje je ne znati. Sigurnije.

„Dobro su, ne smiju u stan, sve je oštećeno.“, bile su njene utješne riječi. U svoj onoj nemoći potresa, tada sam osjetila iskru snage. Netko nas treba, nekome ćemo pomoći. Uopće ne znam kako su sišli s četvrtog kata s obzirom na to da su moji bratići osobe s posebnim potrebama. Ne sjećaju se niti oni. Trebaju im gaće i čarape. Sišli su bosi i bez ičega. Zovem sve od reda oko sebe jer mi nije lako nabaviti veličinu za starijeg bratića, svi su već poslali sve što imaju u Petrinju. U medijima nigdje nema Zaprešića, kao da je to neki paralelni svemir. Ne shvaćam ni sama razmjere dok sa strinom idući dan ne odlazim do zgrade i molim policajca koji osigurava da uđemo po najosnovnije dokumente i odjeću. Nikada u životu nisam bila u zgradi koja izgleda kao da će se svaki tren srušiti. Strina, asmatičarka, jedva je došla do četvrtog kata i zbunjena i ukopana mi pokazivala gdje se što nalazi. U tri sam minute pobacala u plahtu sve što smo vidjeli od odjeće i izjurili smo van bez da se sjećam hodanja po hodniku.

Sjećam se širom otvorenih stanova, zabijenih daski na vrata da se zid ne uruši, puknutih stepenica iznad moje glave, zida koji je sav od cigli, razbijenog cvijeća i šute posvuda po podu. Sjećam se i osjećaja ulaska u stan. Kad na četvrtom katu zakoračiš u stan na parket koji je mnogo niži od hodnika i pod nogama osjetiš kosinu i pad kojega nije bilo neki dan kad si bila ovdje sa sinom i jela kolače. I što sada?

Kako naći svoj mir u kamp kućici, sobici, pod nadstrešnicom, na kauču u nečijoj dnevnoj sobi? Nakon nekoliko dana zaspiš jer si premoren. Ali na svaki prolazak kamiona srce ti kuca kao budilica koja vrišti – bježi!

Možda se možemo smiriti mislima o tome koliko se ljudi ujedinilo bez obzira na spol, dob, rasu, državljanstvo, nacionalnost, navijačku pripadnost u namjeri da pomogne. Možda sam ove godine dobila najljepši mogući poklon. Dobila sam mogućnost pružiti ruku nekome tko ju treba. Dobila sam snagu koju mi je potres pokušao uzeti.

Sve što je srušeno, izgradit će se još ljepše i novije. Svi koji su plakali, smijat će se još glasnije. Nova prijateljstva, nova poznanstva za čitav život. U ovim tužnim trenucima događaju se najljepše moguće stvari. Čovjek nikada ne zaboravlja ruku koja ga je pomogla dići s tla. U godini kad nam se činilo da nema vjere i da nema nade, čuda se događaju iz dana u dan.

Pomislim na tren na ono što sam davno čula:  jednoga će dana ono najgore što ti se dogodilo u životu ispasti ono najbolje. Možda zaista hoće. Možda se kroz pomoć drugima, vrati izgubljena vjera u našu vlastitu snagu. Vjerujem u ljude, vjerujem u budućnost, vjerujem u dobro i znam da svaka priča ima sretan kraj. Ako nije sretan, onda još nije kraj.

Svima koji žele pomoći nekome da vrati vjeru u život i bolju budućnost od srca zahvaljujem i na najmanjoj donaciji koja će biti kapljica snažnog slapa dobrote ljudima koje život nije mazio, a potres ih je ostavio ne ulici. Zlatko Miklec treba našu pomoć, budimo superjunaci!

Danijela Miklec
PBZ banka
HR6623400093101530391

Za uplate iz inozemstva:
Adresa moja: Zagrebačka cesta 164a, 10000 Zagreb
Adresa banke: Radnička cesta 50, 10000 Zagreb
SWIFT: PBZGHR2X

Objava ujedinimo se i vratimo snagu onima koje je potres ostavio na ulici pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pričat ću ti dječače moj o ovoj povijesnoj godini.

Pričat ću ti kako je bilo kad su zagrljaji i susreti, druženja i poljupci stavljeni na čekanje.

Pričat ću ti o tome kad smo utjehu tražili u naša četiri zida i kad nam je naš stan bio utočište.

Pričat ću ti o tome kako su potresi razrušili kuće i zgrade, ali ne i zajedništvo i duh ljudi.

Pričat ću ti o tome kako je u nekoliko minuta sve srušeno, a bilo je potrebno samo nekoliko sati da se svi ujedine i pomognu.

Pričat ću ti o tome da si rođen u godini koja je mnogima za zaborav, u godini kada se sve činilo tako krhko i slomljivo, u godini koja je mnogima promijenila život, u godini u kojoj smo svakodnevno slušali o smrti i boli, o godini koja nas je potisnula do naših krajnjih granica.

Sve ću ti to jednom ispričati, sve ćeš to jednom čuti, ali zasad je jedino važno da si ti s nama i da si ti naše svijetlo u ovoj godini.

Ti si naš pokretač i točka na kraju ove godine.

Zahvalna sam na tebi, tvom bratu i tati.

Zahvalna sam što mi sve što vidim i čujem daje nadu da će sve dobro završiti i da ćemo na kraju ustati kao pobjednici.

Jer to i jesmo.

Dok god se svako jutro ustajemo i borimo – pobjednici smo.

Svi skupa za sve.

što nas je naučila ova 2020. godina? – Supermame

Objava pričat ću ti dječače moj… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Strah od potresa kod djece i kako naučiti djecu da se nose sa svime onime što se događa oko nas. 

“Teška vremena prijatelju moj, đavo ih odnio…” svira mi u ušima već danima….možda čak i mjesecima. Ova nam godina zaista ne da mira. A kad se napokon činilo da će malo “popustiti” desila se nova katastrofa. I nije teško oteti se dojmu da nema kraja…da godina koja nam dolazi neće biti nimalo bolja od prethodne…da nas priroda kažnjava…i još mnogo takvih crnih misli. Bile one istinite ili ne, mislim da je najvažnije da se zapitamo pomažu li nam da se bolje nosimo sa svime ovime što nam se trenutno događa. Dragi svi, mislim da zaista nije trenutak da se prepustimo crnilu. Tragedija je oko nas i u nama ali moramo biti jači nego ikada prije možda. Ne smijemo zaboraviti da smo mi zvijezde u koje gledaju naša djeca – podučimo ih stoga kako se nositi sa svime što se događa oko nas i u nama. Kako? Evo nekoliko savjeta, iskreno se nadam da će vam biti od pomoći.

Za početak, objasnite djetetu što se dogodilo.

Naravno, ovisno o dobi, koristit ćete i različit stupanj zahtjevnosti priče (ovi malo veći klinci možda će čak objasniti vama obzirom da smo mi davno bili u srednjoj školi). Manjem djetetu možete reći da je zemlja sastavljena od velikih puzli koje se stalno miču “kao da imaju crve u g…i”, ali da ponekad to rade nježno i tiho pa mi to ne osjetimo (kao kada se npr. oni igraju u svojoj sobi u tišini pa ih mi u boravku ne čujemo). No, ponekad se puzzle malo razigraju i tada bude potres (baš kao što se oni raskaču) pa ih tada čuju čak i susjedi kat niže ili možda čak cijela zgrada. Ili neku drugu slikovitu priču….

Na pitanje “Hoće li se ponoviti?” nemojte lagati da neće jer ukoliko se ponovi to će utjecati na djetetovo povjerenje prema vama. Umjesto toga, budite iskreni s djetetom ali ga istovremeno i osnažite. Možete reći nešto poput “Ako se ponovi mi ćemo biti spremni.“

Vrlo je važno da smanjite na minimum gledanje vijesti i slušanje reportaža o potresu.

Naime, opetovano gledanje slika i snimki katastrofa koje je potres prouzročio u djetetu jača traumu i usporava njeno izlječenje. Također, manja djeca ne znaju nužno razliku između snimljenog sadržaja i prijenosa uživo pa mogu vjerovati da se preneseni sadržaj odvija u realnom vremenu potičući iznova njegov strah.

Osluškujte djetetove riječi ali i tišinu.

Naoružajte se strpljenjem i pripremite se na niz pitanja – ona će često biti “iz vedra neba”. Ali upravo su ti spontani upiti i najbolje prilike za razgovor, naime, nije ih dobro požurivati niti namjerno nametati temu potresa. Kada dijete krene razgovarati s vama, otvorite se svemu što vam govori i pokušajte razumjeti njegov osobni doživljaj situacije – njegove misli i osjećaje o onome što je proživjelo i što trenutno proživljava.

Uvažite i normalizirajte djetetovo iskustvo.

To možete učiniti rečenicama poput: „Vidim da si ljut/a, tužan/na… (ili bilo koja druga emocija koju primijetite)”. Recite da je u redu osjećati se preplašeno i da se svi mi ponekad osjećamo tako. Poštujte njihovu potrebu za samoćom ukoliko ju izraze kao i  prigrlite njihovu izraženiju potrebu za bliskošću.

Podučite dijete o strahu.

Možete mu reći nešto poput: “Svi ljudi ponekad osjećaju strah, i djeca i odrasli. Za razliku od sreće koju volimo osjećati, strah nam je svima neugodna emocija. Kada se bojimo naše su misli ružne i crne, a naše tijelo doživljava čudne promjene – tresemo se, jako nam lupa srce, mišići nam se zategnu kao pračke, možemo imati osjećaj da je teško udahnuti ili da nam slon sjedi na prsima. Sve te promjene su normalne i naše tijelo tako reagira kako bi nas zaštitilo i omogućilo nam da se borimo protiv onoga što nas plaši. No, strah je dobar dok nije pretjeran – npr. važno je pažljivo pogledati lijevo i desno prije negoli prelazimo cestu ali nije dobro prestati izlaziti iz kuće kako nas slučajno auto ne bi pogazio. Iz tog je razloga bitno naučiti smiriti svoj strah i to ću te ja podučiti.”

Utješite ga i učinite da se osjeti sigurnim.

Osim što ćete ga svojim ponašanjem svakodnevno podsjećati da ste uvijek tu za njega, možete ga i podučiti kako se zaštititi od potresa te mu objasniti da postoje ljudi (vatrogasci, hitna pomoć, policija, vojska) koji svakodnevno marljivo i hrabro rade kako bi svi mi bili sigurni. Osim njih postoje i nebrojeni ljudi koji su spremni pomoći drugima u nevolji upravo kao što to sada i čine (možete im pokazati i par izabranih slika koje su ljudi objavili na društvenim mrežama, a koje zorno prikazuju volonterske akcije). Nipošto nemojte djetetu govoriti rečenice poput: “Nemoj se bojati” ili “Nemoj biti tužan” – možda vam se na prvu čini da ga na taj način tješite ili umirujete ali efekt je sasvim suprotan – poruka koju mu na taj način šaljete je da “ono što dijete osjeća nije važno ili prikladno”.

Posvetite mu više pažnje.

Posebice u traumatskim situacijama djeca najčešće imaju veliku potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću sa svojim roditeljima – vi ste njihova referentna točka iz koje sve počinje i gdje sve završava. Dodir je prvo ljudsko osjetilo koje se razvije – iskoristite njegovu moć: nikako nećete pogriješiti s više maženja, grljenja i ljubljenja…

Pokažite mu vlastitim primjerom.

Ne zaboravite, djeca (ali i odrasli) uče putem imitacije stoga, čak i u izvanrednim okolnostima poput potresa, ključno je osvijestiti da ste vi njihov model, u svakom smislu: praktičnom, ljudskom, emocionalnom, solidarnom. Nemojte to smetnuti s uma.

Iskoristite situaciju u edukativne svrhe.

Vjerujem da se slažete sa mnom da se u svakom zlu moramo potruditi pronaći ili makar stvoriti nešto dobra pa tako ova prirodna nedaća može postati prilika za podučiti vaše dijete važnosti ljubavi i poštovanja prema prirodi ali i empatije i solidarnosti prema onima među nama koji su imali manje sreće i koji su, možda čak izgubili dom ili nedajbože nekog voljenog. Na tom tragu pročitajte i pokušajte primijeniti i sljedeći savjet.

Potaknite dijete na solidarnost.

Omogućite djetetu da bude dio pozitivne promjene, pomažući na neki način potrebitima, posebice ako se radi o vršnjacima. Osim što ga podučavate važnosti altruizma, pomažete mu da preuzme osjećaj kontrole nad situacijom ali i jačate njegov osjećaj sigurnosti i samoefikasnosti.

Sačuvajte rutinu.

Pokušajte se čim prije, koliko god vam je to moguće, vratiti “normalnosti”, točnije, rutinskim aktivnostima i programu – rutina čini da se djeca osjećaju sigurnom i pomaže im brže proraditi eventualnu traumu. Ako ste zbog izvanrednih okolnosti morali preseliti, stvorite nove rutine kojih ćete se pridržavati.

Njegujte kod djeteta osjećaj zahvalnosti.

Teška vremena znaju nam zamagliti pogled – usmjeriti nas isključivo na ono loše. Važno je stoga da tada podučite svoje dijete ponovno sagledati svoj život – sigurna sam da ćete svakodnevno pronaći u njemu barem jednu čaroliju. Možete krenuti tako što ćete svaki dan prije spavanja podijeliti s njime nešto na čemu ste vi taj dan zahvalni pa nježno potaknuti i njega da vam se pridruži.

Podučite dijete metodama opuštanja.

Postoje vježbe disanja, progresivna mišićna relaksacija ili divne mindfulness vježbice koje možete raditi zajedno s djetetom. Možete i zajedno crtati strah pa mu dati neko nezastrašujuće ime poput Strašnislav, Profesor Potresić, Tresonja itd. kako biste postepeno umanjili njegovu snagu i intenzitet. Možete i raditi vježbice imaginacije gdje vaše dijete zamišlja da je superheroj koji ima neku određenu moć, a koju može prizvati svaki puta kada je u strahu. Zaista je mnogo kvalitetnih aktivnosti koje danas možete pronaći na internetu, za savjet me slobodno kontaktirajte.

Ukoliko osjetite potrebu, potražite stručnu pomoć.

Nažalost, traumatska iskustva mogu na nama ostaviti duboke tragove, a to je posebice tako kada se radi o djeci. Što ranije reagirate veća je mogućnost brzog i potpunog oporavka kao i prevencija mogućih zdravstvenih komplikacija.

I ne zaboravite na sebe.

Zapamtite, dobar roditelj je roditelj koji je dobro! Djetetu možete najviše pomoći kada ste i sami smireni. No, nemojte očekivati od sebe nemoguće – naravno da nećete svakodnevno pričati na glas o svojim strahovima pred djetetom ali nije vam zabranjeno podijeliti sa njime poneki trenutak straha koji imate – na taj način ga podučavate da su emocije zdrave i se nemamo čega sramiti. Nadalje, imajte na umu da je ponekad sasvim u redu odgovoriti s „ne znam“ – dijete ne očekuje da znate ama baš sve – vi niste savršen roditelj I NE MORATE TO NI BITI.

Zapamtite, za vaše ste dijete superheroj već i sada, samo vi to ponekad zaboravite…<3

dječji svijet mindfulnessa – SUPERMAME

Objava kako pomoći djetetu da prebrodi strah od potresa? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Davno prije nego što su ljudi došli na svijet, on je bio sačinjen samo od vode… Jednog dana, Veliki Duh je pogledao s neba i odlučio da želi stvoriti i zemlju. Ali odakle je mogao započeti? Sve što je vidio bila je samo voda, ništa osim vode…

Tada je odjednom ugledao divovsku kornjaču i pomislio da je to baš ono što je tražio. Školjka kornjače bila je savršena za stvaranje čvrste površine. Ali jedna kornjača nije bila dovoljna i tada je Veliki Duh pozvao Kornjaču i rekao joj: “Kornjačo, požuri, idi nađi šestoricu braće”

Kornjača je plivala i plivala sve dok nakon čitavog dana nije pronašla svog prvog brata. “Pođi sa mnom, Veliki Duh nas treba!” rekla mu je. Nakon šest dana sve ih je pronašla.

Tada je Veliki duh sve kornjače poredao od sjevera prema jugu, malo ih pomaknuo, a zatim ih ponovno pomaknuo dok nije bio zadovoljan onim što je stvorio. “Sad slušajte”, napokon je rekao “Imate čast formirati ovu divnu zemlju. Budite ponosni na to i molim vas, ne mičite se više!”

Tada je Veliki duh uzeo malo slame i njome prekrio školjke kornjača. Zatim uzeo malo zemlje i pokrio slamu. Obrisao je ruke o mekani bijeli oblačak i počeo oblikovati svoju kreaciju. Stvorio je planine, doline, jezera, rijeke. Bio je zaista zadovoljan svojim radom dok nisu počeli problemi. Naime, kornjače su se počele osjećati nemirno i trebale su povremeno malo ispružiti noge. “Želim plivati ​​na istok”, rekla je jedna. “Zapad je bolji”, vikala je druga. “Plivat ću prema zalazećem suncu” uzvratila je treća.

Kornjače su se počele svađati i nisu se mogle složiti u kojem smjeru će koja plivati. Sve dok se jednog dana četiri kornjače nisu pomakle na istok, a ostale na zapad.

Zemlja se tada počelo tresti i lomiti i stvarati užasnu buku. Nakon minute, drhtanje je napokon prestalo; zemlja iznad kornjača bila je preteška i one su se morale zaustaviti.

Srećom, sedam je kornjača na koncu sklopilo mir, ali svako malo se i dalje svađaju oko toga kamo ići i tada se potres osjeti na zemlji.

Originalni tekst: Il libro delle terre immaginate di Guillaume Duprat

Zahvaljujemo se našoj suradnici i psihologinji Tijani Debelić na ideji i prijevodu.

Objava kako je nastao potres? – priča za malu djecu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.