Puno mojih prijatelja s početkom nove pedagoške godine svoje je mališane prvi puta odvelo u vrtić.

Pratila sam statuse, čitala poruke. I sjećala se. Uplakanih 18, zvao bi se film da se kojim slučajem snimao. I ja, kojoj fakultetska pelen’ca još nije otpala. Sućut za njihove osjećaje i nemoć odgovora na iste stvorili su u meni najvećeg hodajućeg protivnika jaslica što sam naposljetku i potkrijepila otkazom ugovora za stalno. Kako je vrijeme prilagodbe polako iza svih, možda je vrijeme pogledati drugu stranu ogledala, odnosno što istraživanja kažu da se događa kod bebolinaca u dobi od oko jedne godine.

Najčešći argument i propagator vrtića, uključujući i jaslice, socijalizacija, “ne drži vodu” jer djeca tek od dvije i pol godine počinju uočavati svijet oko sebe i tek tada, pa sve do treće godine, polako izlaze iz faze egocentrizma gdje misle da svijet postoji isključivo radi njih (dvoipolgodišnja djevojčica koja je dobila novu haljinu i o njoj priča baki na telefon, ne video poziv, će, opisujući ju, pokazivati istu, vrtiti se u njoj misleći da ju baka vidi). Dakle, do dvije i pol godine dijete će se, iako je u skupini vršnjaka, igrati pored njih i biti zaokupljeno “svojim stvarima”. Tek s oko dvije i pol godine će se početi igrati s djecom i polako ulaziti u svijet interakcije, a posljedično i socijalizacije.

S druge strane, također do te famozne treće godine djeca su gotovo 90% emocionalna i 10% racionalna (omjer se mijenja u korist racia kako je dijete starije). Ona savršeno jasno osjećaju roditelje i bližnje, okolinu i situacije, atmosferu i prilike iako ih ni na koji način ne mogu racionalno razumjeti ni sebi objasniti. Tako uplakana mama, ili u “boljoj” varijanti, s knedlom u grlu koja djetetu govori da će mu sigurno biti lijepo u vrtiću šalje nejasnu i oprečnu poruku jer dijete osjeti da je mama tužna, da joj se situacija ne sviđa, da bi voljela da je drugačije, a ona govori drugačije. Percepcijski sukob osjetilnog i verbalnog djetetu jasličke dobi stvara teški osjećaj nesigurnosti s kojim se, uz osjećaj ostavljenosti, ne zna i ne može nositi.

“Mama mora raditi” dijete ne razumije. Ono samo vidi da mama odlazi.

Kad mama, uz svu muku svijeta i s kamenom težim nego li je kugla zemaljska, ostane s druge strane sobe u kojoj je dijete, u malom se svijetu unutar njezina djeteta odvijaju emocionalno-psihološki uragani koji imaju svakojake posljedice od kojih su one vidljive odbijanje hrane (u vrtiću ili doma), regresija ponašanja u vidu ponovnog traženja dude ili ne kontrolom fizioloških potreba i upotreba pelena, odbijanjem mame kada dođe po dijete i sl. Napuštanje doma kao djetetova primarnog boravišta i svijeta sigurnosti, pripadanja, obožavanja i nagli odlazak u svijet institucionalnog odgoja i obrazovanja mogu kod djeteta izazvati razne emocionalne (i psihološke) nestabilnosti poput naučene bespomoćnosti koja se dogodi kad, iako plače satima, mama ne dolazi po njega. Ono tada dolazi do zaključka da njegove potrebe jednostavno ne mogu i neće biti zadovoljene pa nema potrebe niti pokazivati ih.

Kao pomoć u tom tranzicijskom procesu između doma i vrtića, poznatog u do tad nepoznato, nude se alati koji djetetu mogu olakšati prilagodbu. Jedan od njih jest i tzv. prijelazni objekt odnosno igračka od doma koju dijete u početku nosi sa sobom u vrtić, a koja mu daje osjećaj sigurnosti. Također se preporuča i u slobodno vrijeme prošetati oko vrtića, parkića ili igrališta na kojem se dijete igra dok je u vrtiću i tako mu dati priliku da kaže (u svom fondu riječi) da se ono tu igra, da boravi, ali i neverbalno pokazati da je to “dobro mjesto”, da je dio svakodnevice. Ipak, najbolje od svih preporuka i savjeta bilo bi jasličkom djetetu pružiti osjećaj doma s mamom, tatom ili bakom i djedom jer ono što primi u prvim godinama života postaje temeljem za sve ono što će postati i u što će se razviti kasnije. Kako u fizičkom, još više u emocionalno-psihološkom smislu.

Promatrajući svoju M pitam se što će i kako biti s njom nakon što otpuhne prvu svjećicu, a mene zovne stvarni svijet. Kako li ću mu odgovoriti? Koje ću i kakve opcije imati? Kako ću htjeti, iliti morati, posložiti prioritete? Što ću biti spremna riskirati? A sve da ni jedno srce ne bude slomljeno, a hrana i dalje bude na stolu.

Foto:pexels.com

kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? – SUPERMAME

Objava dala sam otkaz jer ne želim da mi dijete ide u jaslice pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već duže vrijeme razmišljam o pisanju svoje prilagodbe na vrtić s drugim djetetom, ali kako to već biva – sad ću, sad ću, i evo – kao da je pred početak ovog rujna došao baš idealan trenutak da napišem svoje misli, i da svojim iskustvom ohrabrim, i prije svega podržim sve majke koje će se naći u sličnoj situaciji kao ja. I prije nego sam počela pisati za supermame razmišljala sam o podršci, suosjećanju i empatiji koju sam osjetila čitajući tekstove, objave i razgovarajući sa ženama koje su dio Supermama, te sam nakon nekih svojih teških životnih trenutaka shvatila da moja priča može biti ‘nekoj tamo’ supermami podrška, i možda smjer kojim će krenuti, olakšanje, empatija ili samo suosjećanje koje će osjetiti čitajući moje tekstove. I upravo ta „podrška jedna drugoj“ je moja nit vodilja u pisanju ovih tekstova, čitanju tekstova mojih supermama, slušanju podcasta, njihovih objava i priča koje me uvijek, i iznova ispune pozitivnom energijom i dobrom vibrom.

I zato tebi – moja supermamo, koja čitaš ovaj tekst želim reći HVALA i tu sam, za uvijek razumijevanje i ‘support’ kakav žene u današnje vrijeme zaslužuju (a često na njega ne nailaze!).

A sada – da se vratim svojoj temi o kojoj želim reći nekoliko dobrih strana – kako sam „preživjela“ prilagodbu na vrtić s drugim djetetom?! Nekako vjerujem da je zaslužan njen karakter, moje prvo iskustvo i entuzijazam s kojim sam bila uvjerena da će ona, moja 13-mjesečna beba super prihvatiti jaslice.

Razlika (barem kod mene) s prvim i drugim djetetom je bila ta što sam sada počela razmišljati o teti čuvalici, povratku na posao i jaslicama već nakon nekoliko mjeseci njenog života. Dok sam s prvom kćeri o tome počela razmišljati puno kasnije što je rezultiralo najprije čuvanjem baki nekoliko mjeseci, a onda, nakon natječaja za vrtić prvim koracima s točno godinu i pol dana u jaslice. I sada, kad se sjetim tog razdoblja sa svojom prvom kćeri vjerojatno bih opet sve jednako napravila – jer nisam tada razmišljala o nekim stvarima kao što sada o njima mislim. Najprije je to, u mom slučaju bilo odvoženje u vrtić – meni to i danas teško „pada“ i to s njom ‘odrađuje’ suprug. Ta odvajanja kad dijete plače i ja ju trebam predati teti koja će ju čuvati ‘nisu moj đir’, i ja s tim nikad neću biti OK, i to one, moja djeca vjerojatno osjete – zato je kod nas pravilo da ih suprug sprema i odvodi u vrtić – jer s njim ni prva, ni druga naša cura nije nikad zaplakala, niti negodovala zbog odlaska u vrtić.

Naša prva djevojčica je najteže prihvatila prvih tjedan dana vrtića dok sam ju ja vodila na prilagodbu po nekoliko sati, a onda ju je krenuo suprug voditi ujutro u vrtić, i s njim nikad nije bilo suza, niti problema kod odvajanja. Koliko je vrtić dobro utjecao na nju i koliko je sve to u početku prilagodbe bio meni najveći stres dokazuje mi upravo ona danas, moj prvašić koja se s oduševljenjem prisjeća vrtića, svoje tete Mire, i koja zadovoljno ide sada u školu jer ju tamo čekaju prijatelji koje poznaje iz vrtića.

S drugom našom djevojčicom opet sam ja krenula s vođenjem na prilagodbu, ali već nakon trećeg dana tu je uskočio suprug jer sam ja počela raditi, a on je bio tjedan dana na godišnjem odmoru. I nakon tjedan dana suprug je uzeo porodiljni na pola radnog vremena (2 mjeseca), te ju je on u 12 h preuzimao iz vrtića i vodio na spavanje kući, gdje me dočekala nakon još nekoliko sati mog posla. Taj osjećaj sigurnosti u meni dok ju suprug vodi u vrtić bez suza, gdje je ona pružala ruke svojim tetama i gdje su ju one primale u naručje mi ne može ništa zamijeniti. Nekako sam se osjećala dobro što idem raditi, što se svakodnevno odvajamo jer sam osjećala sigurnost i mir što je ona na sigurnom, s dobrim odgajateljicama koje su meni „sjele“ na prvu i što nema suza, te što niti jedne nije bilo otkad je krenula u vrtić.

Naravno da nisam mogla znati da će joj tako dobro ići u vrtiću od prvog dana, i naravno da sam razmišljala da bi mogla nakon nekog vremena početi s plakanjem i negodovanjem kod odlaska u vrtić – ali to se nije dogodilo, barem ne do sada, pola godine poslije. I usprkos tome što su mi neke mame rekle da takva djeca kojima u početku tako dobro „sjedne“ vrtić i koja ne plaču u početku krenu plakati i dramiti nakon nekog vremena – ja se nekako nisam „dala“ tim mislima i vjerovala sam da će ona sve više uživati, učiti i upijati vrtić, djecu i tete.

I zato sam odlučila i napisati ovaj tekst kako bi ti mama, koja upravo ovo čitaš, bila podrška drugoj majci koja šalje svoje dijete u vrtić, i kako bi joj „dala’“ vjetar u leđa i vjeru/nadu da neka djeca ne plaču kad kreću u vrtić i da nekoj djeci odvajanje od mame ne „pada“ teško, i da ako i sada dijete plače – reci joj da će sigurno brzo prestati, da smo sve to prošle; jer biti oštra, neempatična, uvijek u pravu i „mama koja najbolje sve zna“ – nije i nikad neće biti podrška!

Ja sam uvjerena da je MENI prilagodba na vrtić s drugim djetetom nekako smireno i opušteno prošla jer sam:

• ja bila neka druga osoba/majka (s iskustvom prvog djeteta i njenim odlaskom u jaslice)
• imala (imam) supruga koji preuzima dio jutarnjih obveza oko oblačenja (a neki koji ovo čitaju znaju koliko oblačenje može biti naporno, osobito kod toddlera) i vođenja u vrtić
• mogla drugo dijete voditi u vrtić samo do spavanja, što je 3,5 – 4 h bez roditelja
• sa suprugom odlučila da će joj 2 mjeseca da on dolazi po nju u 12 h biti veliko olakšanje i ne predugo odvajanje od obitelji
• s iskustvom prvog djeteta bila upoznata koliko vrtić od malih nogu pozitivno utječe na djecu i što sve čak i oni mali od godinu, godinu i pol, mogu naučiti u vrtiću, u grupi, s drugom djecom, uživajući u toplim obrocima i užini, učenju i igri
• ju vodila u vrtić svakodnevno kad smo išli po stariju seku i sve u vezi vrtića joj je bilo poznato
• bila uvjerena da smo i ona i ja spremne na iskustvo vrtića i prilagodbe na isti

I ovo je samo moje skromno iskustvo i moje razmišljanje o tome kako prilagodba na vrtić može biti i jedno sasvim dobro i pozitivno iskustvo, što od srca želim svakoj majci – da bude odvažna slušati svoj instinkt i okružiti se (i privatno, i u parkiću, i u slučajnom razgovoru) s osobama koje će ti biti podrška i stvarati u tebi dobru energiju i odašiljati pozitivne vibracije.

koliku ulogu igraju roditelji prilikom adaptacije na vrtić – SUPERMAME

Objava kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vrata su se zatvorila, a jecaj “MAMA!!”, iako prigušen, ušao je u moje tijelo poput hladne jeze. Kolao je mojim krvnim žilama stvarajući hladnoću na koži. Zatvorila sam vrata auta, glazba je zabrujala u zvučnicima, ali taj tužni povik još uvijek je odzvanjao oko mene.

Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću etapa je odrastanja kako bebe, tako i majke, ali kao da još nisam bila spremna na to.

Plač djeteta koje nešto želi, a ne dobije je zvuk koji čovjek jako teško može ignorirati. (Kaže mi prijateljica da su neke zatvorenike mučili puštajući im neprekidno neutješni plač bebe?!??). Plač tužnog djeteta je poput grmljavinskog pljuska popraćen tučom – koliko god trajalo, ostavlja u maminom tijelu posljedice koje se teško mogu obrisati. Lijek je jedino glasni smijeh tog istog djeteta.

Dolazim na posao gdje mi jedna kolegica govori “Ma ne brini, brzo će se ona naviknuti”, druga kaže “Ma njoj je super tamo”, a treća mi šapće kako je njen sin prvih mjesec dana povraćao čim bi došao u vrtić. I ajde se sad ti skoncentriraj na posao… Smirujem samu sebe, gledam njene slike pa opet pokušavam vratiti misli na posao, a tu i tamo mi pred oči dolazi prizor njenih plavih očiju koje traže svoju mamu po prostoriji. Hoće li jesti, hoće li se igrati s drugom djecom, hoće li spavati, koliko će plakati, hoće li se popeti na glavu tetama u vrtiću…joj, koliko pitanja može iskočiti u kratkom periodu!

A kad napokon dođe vrijeme, ispred vrata vrtića pojavila sam se neviđenom brzinom, ni ne sjećam se vožnje u autu! Ali sam ulazak u vrtić bio je spor, tih i pomalo uplašen. Tražeći svoju curicu, moje su se oči susrele s očima tete koja mi se nasmiješila i kratkim pokretom ruke pokazala da je moje dijete ispred nje. Provirim još malo i vidim ju kako slaže igračke u kutiju. Mirna, s blagim osmjehom na licu. Zaustavila sam taj trenutak. I sad ga vidim jasno u svojim mislima – etapa odrastanja – činjenica da ponekad moram pustiti svoje dijete u svijet, da ju ne mogu zauvijek držati zaštićenu u svojim rukama. Ona je podignula glavu i rekla “Mama”. Bio je to mirni i topli zvuk, onaj koji briše sve posljedice grmljavinskog pljuska.

Njoj je bilo dobro, njoj je zaista bilo dobro bez mene.

I tako smo preživjele prvi dan, i ja i moja curica, a i tete. Kažu da je bila super, crtala je (po stolu, doduše), spavala je, jela i družila se. Čini li se i vama da su naša djeca “najgora” kad su sa svojim mamama?

Objava prvi odlazak u vrtić pojavila se prvi puta na SUPERMAME.