Sreća. Postat ću mama!

Moramo renovirat stan ili kupiti novi i veći jer eto, to je bitno. Hoće li nam auto biti dovoljno prostran za sve stvari za bebu? Za kolica, torbe, kadice i prematalice kada idemo na put? Koja kolica uopće kupiti? Dudice, bočice, igračke? Karikiram malo, ali totalno krivi fokus ove mlade mame!

Nitko joj nikada nije rekao da sve ono što dolazi poslije je puno više od novih kolica.

Nitko joj nije rekao da uloži svo to vrijeme da upozna sebe. Istraži svoje djetinjstvo. Zagleda se u svoje najdublje rane jer od tamo će dolaziti sva njena mudrost odgoja tog malenog bića.

Sve što jedan roditelj zna o odgoju dolazi iz naših iskustava odnosno iz odgoja naših roditelja. A što kada naša iskustva iz djetinjstva nisu ono što želimo prenijeti svojoj djeci? Prvo bih rekla da tu moramo paziti da ne upadnemo u zamku da radimo potpunu suprotnost svom iskustvu i odemo u drugu krajnost i liječimo svoje traume na svojoj djeci.
Druga metoda je da odgajamo na isti ili sličan način, a da uopće nismo ni svjesni sebe, svojih trauma i da to prenosimo nesvjesno na svoju djecu. Teorija “Pa i ja sam tako i tako odrastao pa mi ništa ne nedostaje?”, zar stvarno? Svatko, ali baš svatko od nas ima neku traumu ili pojednostavljeno, povredu iz djetinjstva. Neke su toliko duboke da smo ih potisnuli. Sami smo sebe uvjerili da ne postoje. Vremena su zaista drugačija. Zrak koji udišemo je drugačiji, hrana koju konzumiramo je drugačija. Odnosi su zahtjevniji. Ljudskost i empatija su već neko vrijeme nepoznat pojam.

Nitko joj nije rekao da svaka promijenjena pelena, svako kupanje, svako dojenje, svaki plač je samo naš trenutak i da se tada grade i stvaraju veze koje će trajati zauvijek.

I zato to nije još samo jedna smrdljiva pelena i samo još jedno plakanje i jedno naporno ustajanje po noći. Dakle, velike su koristi od ljuljanja dojenčeta u naručju, važnost razgovora majke i djeteta za razvoj pamćenja i jezika.

Dijete uči iskustveno i kroz igru. Najbolje što mu možete dati, je dati sebe, sjesti na pod i igrati se, prepustiti se. To su temelji na kojima se gradi daljnji djetetov svijet. Dakle, ne možemo preskakati i ubrzati djetetov mozak, a da se ne izgubi dio djetetove osobnosti. Uzmimo za primjer genetski uzgojenu rajčicu. Ona naraste brže, lijepa je, savršene boje i oblika, ali izgubi esenciju okusa. Tako i djetetov mozak, ukoliko se preskaču pojedine etape razvoja, dijete usput gubi empatiju, strpljivost, emocionalnu inteligenciju. Dakle, težimo postepenom razvoju i rastu i strpljivim roditeljima koji su spremni čekati dok njihovo dijete nije spremno dati te plodove.

Nitko joj nije rekao što se to događa s dvogodišnjacima/trogodišnjacima kada neutješno plaču, kada žele obuti sandale u prosincu i ne dijeliti svoj autić s drugima u parku. Nitko joj nije rekao da tada što više plaču da ona više grli i da više ljubi. Nitko joj nije rekao da dijete reagira iz primitivnog dijela mozga i da nema razvijenu samoregulaciju. Možda je zaboravila da se ljudski mozak razvija do dvadeset i pete godine. Kako onda očekivati da jedan dvogodišnjak zna da podijeli svoju kiflu. Kada dijete leži u blatu i neće kući, a roditelj pocrvenio od bijesa i ljutnje, nije do djeteta, do nas je.

Mi smo djetetova sigurna luka, njegov smiraj u ovom ludom svijetu. Mi smo njihova vrijednost koju će živjeti i apsolutna istina kojoj teže. Kako vodit dijete, a da ono ne preokrene igru u svoju korist i kako uvažit dijete, a ipak postavit jasne granice te tisuće malih pitanja koja čine neki odgoj dobrim zove se mudrost roditeljstva. O tome nekom drugom prilikom.

“Najvažnije razdoblje u životu nije ono provedeno na fakultetu, nego ono najranije – od rođenja do šeste godine života.” Maria Montessori

Foto:pexels.com

dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?

Objava nitko joj nije rekao… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.