Kako pripremiti dijete za prvi razred? Praktični savjeti mama iz iskustva + podcast epizoda.

Polazak u prvi razred velika je prekretnica za svako dijete, ali i za roditelje. Uzbuđenje često prati i određena doza stresa – od nabavke pribora do brige oko toga hoće li se dijete snaći u novom okruženju. Donosimo pregled onoga što je zaista potrebno te savjete iz iskustva roditelja koji su taj put već prošli.

Osnovni školski pribor

Većina škola roditeljima na vrijeme daje službeni popis, no postoje stvari bez kojih nijedan prvašić ne kreće u učionicu:

• anatomski oblikovana i lagana školska torba

• pernica s olovkama, gumicom, šiljilom, bojicama i flomasterima

• bilježnice u nekoliko veličina

• likovni pribor (vodene boje, kistovi, kolaž, plastelin, ljepilo, škare)

• papuče i sportska oprema za tjelesni odgoj

Roditelji često napominju da nije potrebno kupovati prevelike količine odjednom – pribor se troši ili gubi, pa je praktičnije kupovati postupno.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Rutina i emocionalna priprema

Jednako važna kao i školska torba je priprema djeteta na nove obaveze. Stručnjaci savjetuju da se već ljeti počne uvoditi rutina ranijeg odlaska na spavanje i jutarnjeg ustajanja. Također, preporučuje se djecu uključiti u pakiranje torbe i pripremu pribora, kako bi razvila osjećaj odgovornosti.

Razgovor o školi, šetnja do zgrade i upoznavanje s budućim okruženjem pomažu djetetu da se osjeća sigurnije.

Top 5 savjeta za roditelje prvašića

1. Nemojte kupovati sve odjednom – počnite s osnovnim, a ostatak nadopunjujte po potrebi.

2. Uključite dijete u pripreme – neka samo izabere pernicu ili papuče, tako će osjećati veću motivaciju.

3. Uvedite rutinu ranije – raniji odlazak na spavanje i jutarnje spremanje neka postanu navika prije početka nastave.

4. Razgovarajte o školi – normalizirajte strahove i ispričajte vlastita pozitivna iskustva iz prvog razreda.

5. Fokusirajte se na emocije, a ne na znanje – slova i brojevi će se brzo naučiti, sigurnost i samopouzdanje su važniji.

Iskustva iz prve ruke

Koliko je stvarna priprema drukčija od teorije, najbolje znaju roditelji koji su već prošli prve razrede. U novoj epizodi našeg podcasta podijelile smo vlastite priče, praktične savjete i male trikove koji su nam olakšali prve školske mjesece.

Kroz razgovor otkrivamo što se stvarno isplati kupiti, na što obratiti pažnju i kako se nositi s tipičnim „prvašićkim“ izazovima.

Podrška roditeljima

Kako bi roditeljima olakšao pripreme, naš partner Lidl u svojim trgovinama nudi širok izbor školskog pribora, torbi i kvalitetnog tekstila, na jednom mjestu i po pristupačnim cijenama. Time je znatan dio popisa već riješen, a roditeljima ostaje više vremena za ono što je najvažnije – podršku djetetu.

Fotografije: Freepik

Objava priprema za prvi razred: popis pribora i savjeti mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prema podacima županijskih ureda za obrazovanje u Hrvatskoj, prošle je godine bio odgođen upis u prvi razred osnovne škole za više od 4000 djece, što čini 10-12 % sveukupnog broja školskih obveznika.  Iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo navode da su najčešći razlozi odgode vezani uz specifična odstupanja u razvoju jezika, govora i fine motorike, koja se kroz naredno razdoblje mogu prevladati ili “prerasti” u neki od specifičnih poremećaja vezanih uz čitanje i pisanje. Jedno od specifičnih odstupanja su i nedovoljno razvijene predvještine čitanja i pisanja. I ne, pritom se ne misli na teškoće u “slovkanju” koje čini samo dio jedne od ukupno pet ključnih vještina.

Predvještine čitanja i pisanja se NE razvijaju u godini prije polaska u školu. Razvijaju se od najranije dobi i puno su više od poznavanja slova i slovkanja. Postoji pet predvještina koje očekujemo da su razvijene prije polaska u prvi razred: uredan opseg rječnika, uredne vještine pripovijedanja, uredna razina znanja o tisku i uredna razina tzv. „fonološke svjesnosti“ uz poznavanje slova (ne pisanje slova nego imenovanje) koje nije nužno, ali može olakšati usvajanje čitanja i pisanja.

Rječnik ili leksik je jedna od pet jezičnih sastavnica (uz fonologiju, morfologiju, sintaksu i pragmatiku) koja uvelike određuje naš uspjeh u ovladavanju čitanjem.  Razlikujemo receptivni (sadrži sve riječi koje razumijemo, čije smo značenje usvojili) i ekspresivni rječnik koji sadrži sve riječi koje zaista upotrebljavamo u govoru.

Pripovijedanje je vrlo složena jezična vještina čiji razvoj počinje u ranom djetinjstvu. Svako naše postavljanje pitanja, odgovaranje na pitanja, čitanje i razgovor o slikovnicama modeliraju djetetovo buduće pripovijedanje.

Svijest i znanje o tisku je predvještina čiji razvoj počinje od rođenja, ako je dijete okruženo knjigama i ako mu se često i aktivno čitaju slikovnice. Djeca koja su uspješno razvila svijest o pisanom tekstu prije polaska u školu znaju da tekst ima stalnost značenja (bez obzira tko i na koji način pročita određeni tekst, on će u svojoj osnovi uvijek ostati isti), da se pisani tekst čita s lijeva na desno i odozgo prema dolje, da se priča nastavlja na sljedećoj stranici i da bijeli razmaci služe kako bi razdvojili dvije riječi.

Poznavanje slova i pisanje slova nije isto. Prije polaska u školu očekujemo da dijete prepoznaje većinu velikih tiskanih slova (npr. da može točno pokazati slovo ili da može reći koje je to slovo kad mi pokažemo). Dijete ne treba znati pisati slova prije polaska u školu, ali većina djece zna napisati barem svoje ime.

Razvoj fonološke svjesnosti započinje osvještavanjem rime i sloga, a kad osvijestimo glas ili fonem započinje razvoj fonemske svjesnosti ili svima poznatog „slovkanja“.  Prva faza razvoja fonemske  svjesnosti je izdvajanje 1.glasa (Što prvo čuješ kad kažem Auto i/ili A kao…auto, avion, autobus…). Prvo izdvajamo vokale, onda slova iz vlastitog imena pa prezimena i tek onda preostale glasove. Dijete ne treba poznavati slova prije polaska u školu, ali treba čuti koji glasovi se nalaze u riječi.  „Slovkanje“ se zapravo zove fonemska analiza i predstavlja zadnju razinu fonološke svjesnosti. Dakle, da bi dijete moglo „slovkati“ postoje razine kojima treba ovladati prije; prepoznavanje i stvaranje rime, spajanje i rastavljanje riječi na slogove, rastavljanje rečenice na riječi, izdvajanje prvog pa zadnjeg glasa u riječi te spajanje glasova u riječ ili fonemska sinteza (npr. Kad ja kažem M-I-Š što sam rekla?). Preskakanje razina dovodi do nedostatno razvijene fonološke svjesnosti što vrlo često uzrokuje teškoće u čitanju i pisanju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ana Stipić Lihić (@mama_logoped_logo2go)

Danas imamo mnogo izvora zadataka za poticanje predvještina čitanja i pisanja, uključujući i odlične vježbenice poput „Iz vrtića u školu“ koju su osmislile dvije logopetkinje, Sanja Lanc i Maja Vincek Slunjski. Preporučam i ICT-AAC besplatne aplikacije za poticanje, a više savjeta možete pronaći na Instagram profilima mnogih logopedskih kabineta te na profilu @mama_logoped_logo2go.

Teškoće u području razvoja predvještina čitanja i pisanja vrlo često možemo izbjeći, uz pravovremeno i pravilno poticanje. A kad znamo kako, vjerojatnije je da ćemo u tome i uspjeti. Jer znanje je uistinu moć, a prevencija je ključ zdravlja.

Fotografije: unsplash.com

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna o predvještinama čitanja i pisanja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto je krenulo a ja još imam onaj osjećaj stresa u trbuhu. Znate, oni leptirići? E taj. A škola je završila prije skoro mjesec dana. Pitate se kako je moguće a nemam školarca. Pa čitajte dalje i sve će vam biti jasno.

Vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju u Zagrebu. Javljaju mi se roditelji čija djeca imaju poteškoća u savladavanju školskog gradiva, roditelji čija djeca imaju veliki otpor prema školi jer imaju već dijagnosticiranu teškoću, roditelji koji imaju i jedno i drugo i trebaju podršku i savjetovanje te nažalost roditelji čija djeca imaju dijagnozu anksioznih poremećaja u pubertetu.

I sva djeca koja prođu kroz moje ruke tijekom godine su i moja djeca. Tako ih osjećam i ne pristajem radit na nikakav drugačiji način.

Kada mi dođe roditelj koji je na izmaku snaga zbog škole, odmah mi je jasno da nešto ne štima. Roditelj djeteta koje uredno savladava sve školske izazove nema takav stres. I to je onaj moment: „Sit gladnome ne vjeruje.“ No ja se iskreno ne sjećam kada sam upoznala osobu koja je roditelj a da mi nisu rekli da je škola problem. Što otvara prostor za mnoge druge polemike.

Vratimo se na bitno.

Teškoće u učenju su stvaran problem.

Problem koji utječe na svaki aspekt života – od djeteta, roditelja, cijele obiteljske dinamike.

Kako?  Vrlo jednostavno.

Uzmimo za primjer da ste imali dijete u predškoli i da su vam tete u vrtiću tada rekle da u nekim vještinama dijete kaska. Priprema za školu počinje puno prije same škole. Ako predvještine nisu adekvatno razvijene, ono što se očekuje u školi dijete neće moći savladati.

Adekvatan pregled za prvi razred u školi će pokazati da neke stvari nisu kako bi trebale biti. Primjerice, vama pojam glasovne analize i sinteze ništa ne znači no važno je pri učenju slova. Jer se fonem (glas) mora pretvoriti u grafem (znak na papiru). Ako dijete neko slovo ne čuje, kako će ga adekvatno naučiti i koristiti u čitanju i pisanju? Kad kažem adekvatan pregled u školi mislim na pregled koji testira sve potrebne vještine za prvi razred jer sve češće nailazim na djecu koja nisu adekvatno pregledana od strane škole. To vidim kada mi dođu na uvodni sat krajem prvog razreda i primijetim određene stvari koje nisu kako treba a trebale su se provjeriti na upisu te roditelj ni ne zna da dijete s tim ima problem. Da je pregled bio adekvatan, roditelj bi znao jer bi ih škola upozorila.

Sada kada ste to shvatili, važno je znati zašto je grafomotorika važna.

To je skup vještina koje su potrebne za pisanje, za položaj slova u crtovlje, za uredan rukopis. Ako grafomotorika ne štima to će se očitovati u jako neurednom rukopisu, slova će letjeti unutar crtovlja a vi ćete misliti da se vaše dijete samo ne želi truditi, da je lijeno.

Mogla bih ići dublje, ali ovo vam je dovoljno da bi shvatili sve što ću napisati dalje.

Masovno mi u učionu dolaze djeca koju od milja zovem djeca u „sivoj zoni“. To su djeca koja su završila prvi razred. Nazire se teškoća u učenju a dijagnoza se još ne može dobiti jer je rano. Moramo djetetu dati priliku da neke stvari sam razvije, možda mu samo treba više vremena. No većinski slučaj je taj da dijete ne razvije što treba jer je u pitanju teškoća u učenju.

Gradivo drugog razreda je za 80% teže no gradivo prvog razreda. Generalna gradacija gradiva od razreda do razreda je po meni suluda. No dobro, tko mene pita. Ja mogu samo dati podršku roditelju koji dođe sav nikakav, a podršku u sistemu nema i objasniti mu to na ovaj laički način.

Dakle, sumirajmo.

Imali ste poteškoća u vrtiću, primijetilo se da ima prostora za rad na određenim vještinama pri samom pregledu za upis u školu i na kraju prvog razreda vidite da dijete nije usvojilo što je trebalo te da se tijekom školske godine mučilo duplo više od ostale djece.

Trebate krenuti u drugi razred a dijete ima problem koji nitko ne adresira, a nema dijagnozu da bi dobilo adekvatan pristup u školi. Zato kažem da je dijete u „sivoj zoni.“

Veći je problem čak kad učitelj za dijete jako puno daje i prilagođava, a to ne kaže roditelju ili stručnoj službi. Zašto? Pa jer nitko ne adresira tu teškoću do petog razreda a onda se otkrije jer dijete od odlikaša najednom postane dovoljan. Jedino ispravno je da učitelj kaže da neke stvari ne idu kako bi trebale, da uputi dijete i roditelja stručnoj službi ili na vanjsku obradu. Da se razumijemo, učitelji zbilja imaju dobru namjeru no po mom skromnom mišljenju to je medvjeđa usluga.

I kako to utječe na sve?

Pa tako što se ne zna što ne valja, nije se našao uzrok, doma se radi, a dijete upada u frustraciju jer ne vidi rezultate. I kako onda da to dijete bude zadovoljno i kako da mu roditelj pruži podršku kad ni sam ništa ne zna? To utječe na svaki aspekt vašeg kućanstva. Najednom se svaki ručak i izlet vrti oko obveza za školu i domaćih zadaća. Ljetovanja nisu za odmor već za razmišljanja o tome što vas čeka iduće školske godine. Sada će netko reći da je sve u tome kako roditelj gleda na to. Da ocjene nisu bitne. Da bi se svi trebali opustiti i pustiti djecu da se sami bore.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Zvuči kao utopija, ali ja stvarno ne znam ni jednog roditelja koji gleda svoje dijete koje je žalosno jer njegovi prijatelji sve uče s lakoćom a njemu je jako teško i da ga to ne rastužuje i da ne dobije potrebu pomoći mu. A nije da dijete ne može samo ne može na određen način.

Mogla bih o tim varijacijama na temu do sutra. Ali polako, svaki mjesec ću ovdje pisati o jednom problemu koji se javlja kako bih vam pomogla. Od mene ćete čuti samo istinu, nekad neugodnu ali ako pročitate nešto što vas zaboli, iziritira , to je vrijeme za pogled u sebe i da se pitate kao roditelj zašto vas je to zaboljelo? I to je prostor za rad na sebi.

Jer roditeljstvo je upravo to – čisti rad na sebi.

To vam kaže osoba koja nema djece. Zašto bi mi vjerovali?

To ćete saznati kroz neko vrijeme i moje priče.

Do tada, ugodno topljenje na ovim suludim temperaturama svima koji slave.

Fotografije: pexels.com

Objava drugi razred zvan siva zona pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bliži se kraj školske godine, i dok moj prvašić odbrojava dane do školskih praznika ja razmišljam koliko je meni brzo prošla njena prva školska godina i koliko je ona odrasla kroz ovih 10 prethodnih mjeseci. Razmišljam o tome koliko je izazova, strahova i slutnji proživjela u svojoj prvoj godini u školi, i koliko sam ja s njom toga zajedno i sama sa sobom proživjela. Često mi padne na pamet ona misao dok držim svoju mlađu kćer u naručju i uspavljujem ju još kao bebu, kako dani sporo prolaze s djecom, a godine lete.

I koliko god mi neobično bilo, već sada, dok je ona tek napunila prije koji mjesec 7 godina se mogu poistovjetiti s tom mišlju da će sve tako brzo proći, da će mi ona, moj prvijenac tako brzo odrasti i da sve ono što prolazim s njom i mene mijenja, i definira kao skroz drugačiju osobu.

U izlasku s prijateljicom neki dan sjetila sam se koliko sam emocija nosila u sebi kada sam rodila svoju drugu kćer; jer će i ona uskoro roditi svoju drugu kćer i sama se bori s tim mislima kako će sada dijeliti tu ljubav i kako će to prvo dijete ‘pasti’ u drugi plan. Znam da se nekome to čini kao pretjerivanje, ali ja ju potpuno razumijem jer se i danas tako osjećam, kao majka koja je odrasla, ‘stasala’ i naučila kako biti majka uz svoje prvorođeno. I vjerujem, i znam da se ljubav između djece ne može mjeriti, i znam da je svako dijete drugačije, najprije karakterom, i znam da ne možemo odgojiti svoju djecu na jednaki način – jer mi nismo iste osobe u trenucima kad ih odgajamo, i jer zapravo mi se odgajamo u ulozi roditelja, a s prvim djetetom to sve činimo prvi puta – RASTEMO zajedno s njima.

Ono što je meni ‘teško’ padalo kad se rodila moja druga kćer, a između njih dvije je razlika od gotovo 5 godina je to vrijeme koje više nisam imala za nju – sve dok nisam shvatila da je i to dio rasta, i mog odrastanja s njom – da ju moram i pustiti, i naučiti da nisam uvijek tu i da ono što sada ima, svoju sestru je najveće bogatstvo koje je mogla dobiti i da ćemo iz dana u dan sve više učiti zajedno funkcionirati i dijeliti svoju svakodnevicu.

Uvijek sam ju branila, i stala uz nju, kraj nje, spustim se dolje da me vidi licem u lice i zagrlim ju – jer to najviše obje osjetimo i volimo kad nam je teško – a bilo joj je teško, nakon 5 godina nije bila jedina, došlo je jedno malo stvorenje s mamom kući i svi su joj rekli da će joj to biti najbolje u životu – imati sestru, a ona…ona je trebala vrijeme da se navikne na to sve drugačije. I je, naviknula se, prošlo je već 2 i pol godine, i već dugo su njih dvije kao mali Grga i Klara – jedna s drugom ne mogu, a bome ni jedna bez druge. Najslađe mi je kad ova mala nešto dobije (kiki ili lizalicu) pa traži još jednu za seku – to je ta ljubav koju sam gore u tekstu spomenula.

Svjesna sam da vrijeme ‘čini’ svoje i da ja odrastam uz svog prvijenca, ali ono što me uvijek iznova iznenadi je neka uspomena na koju naiđem, pa se prisjetim koliko je sve drugačije bilo kad je ona bila manja, koliko sam ja bila drugačija i koliko sam se JA promijenila uz nju.

Često joj znam reći kad vidim dozu ljubomore jer grlim i ljubim ovu našu malenu da je ONA moje prvo i da će uvijek to biti, i da seka i nitko to ne može promijeniti – i osjećam da se ona osjeća posebno s tim riječima i da bude smirena kad joj to kažem (barem još to mogu, dok minionka ne skuži i krene ispitivati: „Kako ja to mislim da je ona moje prvo!!“).

Kažu da nas iscrpe fizički dok su mali, a kad malo odrastu onda kreće psihički naporno roditeljstvo, i po primjerima iz svoje okoline nekako mi se čini da to i je tako. Ja sam još uvijek u onoj fazi fizičke iscrpljenosti i ne mogu još si ni pojmiti kako će to biti kad krene pubertet, ali svakako kad se osvrnem na ovu školsku godinu i njen, i moj rast, i odvajanje, i odlazak u školu solo, i izlazak van u parkić sama – ova školska godina za mene je definitivno prekretnica u smislu shvaćanja da više nemam tako malo dijete kraj sebe.

Onih prvih 5 godina u kojima uživamo s njima nekako je posebno jer ih svemu učimo i pripremamo za život – a onda kreće njihova samostalnost i upoznavanje sa svijetom onako kako oni to znaju i umiju.

Naravno, još kroz vrtić oni se uče izboriti za sebe, ali meni je posebno bilo ovo razdoblje prvog razreda kada uz sve obveze i brige ona sada počinje brinuti se za sebe i imati odnose sa svojim prijateljima i susrete koji ne uključuju mene – od profesora i starije djece u školi do susjeda, poznanika i stranaca koje sreće dok samostalno korača u svojoj 7-oj godini.

I dok se mnogi pripremaju za svoje prve prvašiće, ja svoju prvašicu ispraćam u svoje prve ljetne školske praznike i kao mnogi roditelji već organiziram na koji će ljetni kamp ići i kada/kako ćemo organizirati druženja i boravak dok sam ja na poslu.

A tebi, moja prekrasna djevojčice želim samo da rasteš i cvjetaš i dalje – ja ću se već naviknuti na sve bure i oluje koje me čekaju uz tebe.

Za njen početak novog životnog razdoblja kupila sam joj knjigu Ti, moja prekrasna djevočice (Nataša Ozmec, Jasmina Kosanović) koja slavi ljubav majke prema svojim djevojčicama i od srca ju preporučujem svim majkama i djevojčicama ovog svijeta!

Fotografije: unsplash, privatna arhiva autorice

Objava moje prvo dijete odrasta, a s njom rastem i ja… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećala prije 2 godine kad je F. krenuo u prvi razred.

Novo poglavlje u životu našeg sina, uzbuđenje pomiješano sa: “Kako će to sve izgledati?”, “Hoće li se F. snaći?”, “Kako će se zvati njegov najbolji prijatelj?”, “Kako danas izgledaju knjige?”…

Tisuću pitanja je bilo u mojoj glavi, ali nijedno da bi moglo biti nekih prevelikih izazova. Pa kako i bi, kad smo suprug i ja, djeca sustava i školu smo odrađivali po PS-u.

No, život piše čudne priče, stavlja pred nas izazove koji nam služe da narastemo.

Prvo polugodište smo više puta bili pozvani u školu jer je F. napravio ovo ili ono.

Neugoda i sram pomiješana s nemoći i općeniti osjećaj kao da me netko bacio iz aviona bez padobrana bio je moj konstantni osjećaj.

Do tada slobodno dijete, zatvoreno je u školsku klupu. F. je radio upravo ono što rade divlje životinje kad ih zatvore, bunio se svim silama. Sada znam da je to bio vapaj u pomoć na način koji je znao, samo tada to nisam razumjela.

Na kraju prvog polugodišta savjetovani smo da napravimo timsku obradu (logopedsku i psihološku) kako bi pomogli F. u daljnjem školovanju.

I tako je krenulo naše putovanje koje je završilo saznanjem da F. ima poremećaj pažnje s impulzivnošću. Iako putovanje neće prestati, počelo je jedno novo od saznanja da F. ima ADHD.

U cijelom tom procesu istraživala sam način kako mogu dodatno pomoći svom djetetu. Dogodila se svjesnost da iako je moje dijete drugačije, poseban je u puno razina.

Način na koji ima oko za detalje, koliko je kreativan u igrama, spretan u motoričkim vježbama, izuzetno empatičan i emotivan me puno puta iznova iznenadi.

Kroz vrijeme sam shvatila da je upravo moje dijete, moj najveći životni učitelj.

I zato, danas dvije godine kasnije, mogu govoriti o ovoj temi u nadi da ću pomoći majci i roditeljima koji su sada tamo gdje sam bila prije 2 godine.

Ovo su saznanja do kojih sam došla u ove 2 godine i najbolji savjeti koje vam mogu dati (meni je trebalo skoro 8 godina da shvatim ove savjete):

• Ne mogu ti reći da neće biti izazovno, možda i češće nego što misliš i baš zato nađi neki svoj način opuštanja jer ponekad sam imala osjećaj da se cijeli svijet urotio protiv mene
• Poveži se sa svojim djetetom na dubljoj razini jer ti si mu sve (to ćeš najlakše napraviti kroz igru jer djeci s ADHD-om igra sve)
• Zagrli svoje dijete kad ima impulzivne ispade jer baš tad te treba najviše (iako ti trga živce)
• Dozvoli mu/joj da bude emotivan/na jer to daje dobre temelje za iskren odnos kasnije
• Škola je sustav koji teško prihvaća posebnu djecu, zato ne čekaj kao ja da saznaš koja prava ima dijete i vi kao obitelj
• Budi nježna prema sebi i dozvoli si odmor; i to najviše na dane kad je teško (ne “časti” se sa teškim riječima, sutra je novi dan)
• Roditelji čija djeca nemaju ADHD te nikad neće razumjeti (čim prije to shvatiš tim bolje)
• Ako osjećaš da je potrebno potraži pomoć stručne osobe ili grupu potpore (samo saznanje da niste sami, mijenja pogled na težinu situacije)

Uvijek mi se možeš javiti da razmijenimo iskustva, a pomoć sa stručne strane možeš dobiti na webinarima koje organiziram. Idući je na redu 12. rujna u 19 h preko zooma.

Potraži me i ovdje mi piši.

Potraži me na Instagramu: @astra.potockih

Od srca, Astra

Foto: unsplash.com

kako pripremiti prvašiće za uspješan polazak u školu? – SUPERMAME

Objava život s ADHD-om: savjeti jedne majke uoči početka nove školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Savjeti za roditelje prvašića iz perspektive jedne mame i učiteljice

Posjetite školu i njeno dvorište

Prije prvog dana nastave, prošetajte nekoliko puta do škole u društvu članova obitelji ili malih prijatelja iz kvarta. Loptajte se na školskom igralištu, proučite zgradu sa svih strana, potražite ima li kakvih sličnosti s vašom kućom/zgradom, prebrojite prozore, ulaze, igrajte igre pogađanja npr. „Što se gdje nalazi?“ Na taj način prvašić će imati pozitivne podsjetnike na školu, a školska zgrada u prvim danima činit će se manje nepoznata i zastrašujuća. Vrlo brzo dijete će samo otkriti kuda vode školski hodnici, gdje su učionice, wc, dvorana pa ćete moći usporediti pretpostavke iz igre sa stvarnim rasporedom u školi.

Razgovarajte o početku školske godine

Nije neki originalni savjet, ali ponekad previdimo važnost razgovora. Istražite njihova očekivanja o prvim danima nastave; djeca školu zamišljaju na različite načine pa ih pitajte čemu se nadaju, što žele naučiti, plaši li ih nešto vezano za školu. Neka djeca strepe od upoznavanja drugih učenika, odvojenosti od obitelji, ozljede bez roditelja u blizini, boje se kako neće biti dovoljno „pametna“, neće znati točan odgovor, itd. U prvim danima nastave nema učenja ni ispitivanja, najvažnije je uspostaviti odnos s učiteljima i ostalom djecom te prihvatiti svoje svakodnevne obveze. S roditeljske strane, najvažnije je pružiti podršku djetetu i pomoći mu u stjecanju samostalnosti, odgovornosti i novih navika učenja (da, odnosi se i na djecu u produženom boravku koja napišu domaći rad u školi).

Izbjegnite preopterećenje izvanškolskim obvezama

Široka lepeza sportova, stranih jezika i raznoraznih drugih aktivnosti koje se nude djeci od najranije vrtićke dobi, kretanjem u prvi razred može postati dvosjekli mač. Ponekad se u bogatom izboru teško odlučiti za samo jedan sport ili jezik, međutim, s prvašima moramo biti posebno oprezni u krojenju tjednih rasporeda. Dijete bi se dolaskom iz škole kući prvo trebalo rasteretiti, osjećati sigurno i imati mogućnost samo biti dijete – igrati se i opustiti u domu sa svojom obitelji. U protivnom, prvašić bi školu mogao početi doživljavati kao smetnju za igru ili sport kojim se bavi te tako stvoriti odbojnost i otpor prema školi.

Obavite zajedno kupnju školskog pribora

Iako ne želimo stavljati naglasak na materijalno, biranje torbe, pernice i prvih bilježnica ostaje lijepa uspomena u spomenaru djetinjstva. Otvaranje pakiranja sa šarenim školskim priborom, stavljanje zaštitnih omota na korice bilježnica i knjiga, pisanje imena na šarene naljepnice… Sve to može biti pozitivno iskustvo koje potiče uzbuđenje i iščekivanje početka nastave.

Podijelite s djetetom svoje iskustvo

Čak i ako nije bio sjajan, ispričajte djetetu o svom prvom danu u školi. Idealizirana slika roditelja i očekivanje savršene učiteljice, djece ili učionice neće im pomoći u nošenju s tremom i uzbuđenjem. Spoznaja da se netko popiškio u gaće ili plakao na rastanku od roditelja, djetetu daje do znanja kako u životu ponekad imamo i neugodne situacije zbog kojih ne odustajemo, osobito ako se radi o nečem važnom kao školovanje. Vi im možete pomoći smanjenjem pritiska u manje važnim koracima pripreme za školu – večer prije složite zajedno odjeću, obuću, torbu, dogovorite se oko frizure i poštujte njihovu želju ako vam, u jutru prepunom uzbuđenja, nisu voljni dugo pozirati za fotografiranje.

Ne govorite ispred njih protiv školskog sustava i učitelja

Mi kao odrasli svjesni smo nedostataka ljudi i sustava koji funkcioniraju više ili manje uspješno. Međutim, prvašić se time ne treba zamarati. Kretanje u školu puno je teže ako dijete sluša predrasude o „ovakvoj ili onakvoj učiteljici“, „školi u kojoj ništa ne valja“, „prekrcanim razredima“, „polupraznoj školskoj knjižnici“ i sl. Ako se dijete osjeća sigurno i ugodno u svom razredu, nepotrebno je opterećivati ga detaljima koje mi kao odrasli primjećujemo, a ne utječu bitno na kvalitetu procesa učenja, odgoja ili socijalizacije.

Naspavani prvašići su sretni prvašići

Školska djeca trebaju između devet i jedanaest sati sna. Na kraju ljeta dok su dani još dugi, a budući prvaši bez obveza, djeca teže zaspu u preporučeno vrijeme. Međutim, školsku rutinu trebali bi pokušati uspostaviti i prije prvog tjedna nastave. Naspavano dijete puno će se lakše uhvatiti u koštac s izazovima novih obveza i odnosa. Također će imati bolju koncentraciju i lakše pratiti samu nastavu. Pripazite na korištenje ekrana prije spavanja, najbolje bi bilo da dan završe uz knjigu ili tihu glazbu, a ne uz igrice ili video sadržaje na pametnom telefonu.

Čitajte priče o polasku u školu

Kretanje u školu izvrsno je vrijeme za stvaranje ili obnavljanje ljubavi prema knjigama i čitanju. Dajte im dobru priču u ruke i povedite ih u svjetove skrivene među koricama knjiga. Kroz priče djeca kušaju ono što sami nemaju priliku iskusiti u stvarnosti, postaju elokventniji, razvijaju maštu, strpljenje i upornost prevaljujući njima manje zanimljive dijelove radnje. Isto tako se uče empatiji slušajući o drugim ljudima, njihovim poteškoćama i radostima.

Priče vezane za školu najčešće imaju likove školaraca s kojima se prvaši lako poistovjete. Kada vide kako se djeca iz priče, više ili manje uspješno, nose s izazovima novog poglavlja života, prvašići mogu osjetiti ohrabrenje i povećati svoje samopouzdanje. Prepoznavajući strepnje, strahove ili frustracije glavnih likova, djeca pronalaze poveznicu s onim što ih i same muči. Ako priče nemate kući, posudite ih iz knjižnice. Čitajte ih zajedno, a kasnije popričajte o radnji, emocijama, reakcijama likova. Kako bi se oni osjećali u toj situaciji? Što misle da je lik ispravno napravio? Je li u nečem pogriješio? Takve priče spontano potiču razgovor i imate zgodnu priliku na temelju pročitanog ponuditi savjete o polasku u školu.

Poslušajte na poveznici audio-verziju priče u izvedbi Sanje Grgine, legendarne glumice Kazališta lutaka Zadar.

Foto: pexels.com

kako vaša djeca reagiraju na spomen škole i što nam to govori? – SUPERMAME

O autorici: Dora Mihanović rođena je u Splitu gdje je odrasla i stekla diplomu učiteljice razredne nastave. Danas živi u Zadru sa suprugom i djecom. Uz rad u školi održava radionice i književne susrete. Na natječaju Zelena MetaFORA 2023. osvojila je prvo mjesto s pričom „Lju(d)ska i Ljud“. 2021. godine objavila je slikovnicu u rimi „Ja sam zmaj!“, a nekoliko novih priča za djecu trenutno je u pripremi za tisak. IG: @dora_mihanovic

Objava kako pripremiti prvašiće za uspješan polazak u školu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prvi dan škole je tu – pročitajte kako su 4 mame pripremile svoje školarce!

Konačno je došao taj dan – počela je nova školska godina. To je zasigurno veliko uzbuđenje i za djecu, ali i za nas, roditelje. Nastojale smo vas svojim tekstovima motivirati na opremanje na vrijeme, ali prema onome što smo saznale i kao mame malih školaraca i predškolaraca, da svi nekako završimo kao mali kampanjci i u zadnji tren nabavljamo sve što još treba. Razgovarale smo s četiri mame malih školaraca i tome kako su se one pripremale, kako su pripremale svoje klince i što očekuju od nove godine pred nama.

Jeste li sve pripremile za početak nove školske godine?

Martina: Knjige su naručene, torba je kupljena i to je to. Ovaj put ćemo sve u zadnji tren jer smo imali duge ljetne praznike. Sva sreća škola u Italiji počinje tjedan dana kasnije, pa imamo još vremena. S druge strane, nismo dobili još nikakve informacije o tome što Stefanu treba za školu (osim knjiga). Pretpostavljam da će prvi tjedan biti za upoznavanje i prilagođavanje.

Lorena: Jesmo napokon, i sad jedva čekamo početak škole i povratak u rutinu.

Ana: Pošto smo ove godine i predškola i 5.razred, sve nam je vrlo novo i zanimljivo pa su torbe, ruksaci i pribor spremni već neko vrijeme.

Dakle, rekle bismo da pripadate teamu koji sve ranije nabavlja ili ipak ima nešto što još niste nabavile?

Lorena: Kao u svemu, i u pripremi za školu sam kampanjac pa smo, po običaju, čekali da nam počne gorjeti pod nogama kako bi se napokon pokrenuli. Zadnje sitnice smo nabavili doslovno jučer, a onda sam shvatila da nam fale omoti za knjige.

Ana: Inače sam team zadnji tren, ali ove godine je sve na vrijeme jer se vesele novim iskustvima.

Ivana: Team “zadnji tren”, nabavljam sve par dana prije početka škole.

Mislite li da generalno roditelji znaju dovoljno o tome što sve treba malim školarcima?

Martina: Kao što sam već navela prije, nismo dobili previše informacija, osim popisa knjiga. Očekivala sam da ću imati podužu listu onoga što moram nabaviti, no vidjet ćemo. Mislim da generalno roditelji prvašića ne znaju dovoljno, odnosno malo su zbunjeni, barem u Italiji.

Ana: Za prve razrede rijetko koji roditelj zna što sve treba, a najčešća greška je kupovina nekvalitetne torbe ili pribora, najčešće jer nas namami dizajn aktualnih trendova. Najbolji savjet koji mogu dati mamama čija djeca kreću u 1. razred je anatomska torba ili ona na kotačiće, a bojice, flomasteri i pastele kvalitetni i lako perivi s odjeće.

Lorena: Sada kad imam drugašića i imamo školsko iskustvo od prošle godine mislim da znamo što mu treba, prošle godine smo bili izgubljeni i nakupovali hrpu stvari koje su se pokazale beskorisne.

Za slučaj da ste kampanjci kada je nabava školske opreme u pitanju, u Lidlu vas čeka Back To School kolekcija za male školarce.

Koja je razlika u dostupnosti informacijama roditeljima čija djeca tek kreću u prvi razred i onih čija djeca idu u više razrede?

Ana: Što se tiče naše škole bez obzira na razred, informacije su vrlo pregledne, opširne i uvijek dostupne.

Lorena: Mi smo imali sreću da je Učiteljica bila u mogućnosti sazvati roditeljski sastanak prije početka školske godine pa nam je dala konkretne informacije o tome što nam treba, nisam sigurna je li to uobičajena praksa, ali nama je puno pomoglo.

Ivana: Kada klinci kreću u prvi razred, (obično) ovise o informacijama koje će objaviti škola na svojim web stranicama. Opet, prvi će tjedan škole dobiti sve potrebne informacije od učiteljica.

Tko se više veseli početku škole, roditelji ili djeca?

Martina: Kod nas doma, početku nove školske godine se najviše veselim ja. Moram priznati da su mi ova dva mjeseca bila poprilično izazovna. Raditi od kuće s djetetom nije nimalo lako. Stefan nije baš oduševljen, volio je jako svoj vrtić i malo je tužan što više ne može ići u njega.

Lorena: Mislim da se podjednako veselimo, haha. Svima nam treba povratak u rutinu i stvaranje novog ritma nakon vrlo raspuštenog ljeta. Mate se veseli najviše tome sto će se vidjeti sa ekipom iz razreda i sa učiteljicama, a zadaćama se ne veseli ni on, a ni ja .

Ana: Ovaj put podjednako. Nadam se da će ta početna euforija potrajati duže od prvog tjedna nastave. Svake godine se nakon dva mjeseca odmora djeca najviše vesele društvu, no ove godine i novim sadržajima, profesorima i gornjem katu škole koji je namijenjen za “velike”.

Biraju li vaši klinci opremu za školu ili ipak mame svojim stručnim okom odabiru?

Lorena: Odavno već nemam utjecaja po tom pitanju. Od tenisica do školske torbe, Mate pristaje isključivo na ono sto se njemu sviđa. Mi pokušavamo sugerirati, ali to nekad prođe, nekad ne. Torba mora imati kotačiće i grb omiljenog nogometnog kluba pa je nama preostalo da pronađemo neku koja je lagana i ergonomski oblikovana, a da zadovoljava njegove kriterije.

Martina: On je odabrao školsku torbu, a neki dan sam ja u Lidlu pokupovala školski pribor. Oduvijek sam voljela sve te školske stvari tako da mi je stvarno bio gušt. Vidjet ćemo hoće li biti zadovoljan izborom.

Ivana: Mama bira, klinac nije pretjerano zainteresiran. Sam je birao jedino torbu i tenisice.

Jeste li i kako svoje dijete pripremale na prvi dan škole?

Martina: Zadnju su ih godinu vrtića pripremali za školu, a preko ljeta smo radili povremeno zadatke iz vježbenica, slova i brojeve, ili igrali edukativne igre. Trenutno radimo na zadatku koji smo dobili od novih učiteljica – kutija s različitim crtežima i stvarčicama koje su tražile da donese prvi dan škole, a poslužit će da se malo bolje upoznaju.

Ana: Nisam. Naravno da smo popričali o tome što mogu očekivati, no smatram da im previše pripreme može samo unijeti nervozu i strah od nepoznatog. Mi sve to s veseljem, pa do kad entuzijazam potraje. Nadajmo se što duže .

Lorena: Puno smo pričali o tome kako izgleda dan u školi, sto će se raditi, o novim prijateljima i učiteljicama. Pripreme u smislu učenja pisanja ili računanja nismo radili jer su nam tako sugerirale vrtićke odgojiteljice a Mate nije pokazivao previše interesa pa nismo forsirali.

Ivana: Razgovor, zagrljaj, osmijeh i pusa su bili te još uvijek jesu naši glavni saveznici.

neodoljiva jesenska Lupilu kolekcija za bebe dolazi u Lidl – SUPERMAME

Objava mame otkrile kako su pripremile djecu za prvi dan škole – ovo su njihovi savjeti! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bliži nam se kraj ljeta, jesen je već skoro stigla, a s njom i početak nove školske godine. Nadam se da su svi, u ovim čudnim i neobičnim vremenima, dobili pravovremene obavijesti i upute kako u ponedjeljak krenuti u školu. Pretpostavljam da su prvašići friško ošišani, nove tenke su ulaštene, a torbe (veće od njih samih) spremno čekaju taj veliki dan.

Svima želim što bezbolniji početak, a posebno se želim obratiti nekome kome ponedjeljak donosi još i više uzbuđenja i izazova – a to su roditelji djece s teškoćama u razvoju. Dan zbog kojeg ste strepili sedam, a možda i osam godina, iščekivali ga, bili zabrinuti, a istovremeno se veselili zbog uspjeha svog djeteta, sada je tu. Bez obzira koji oblik školovanja će vaše dijete uskoro pohađati, osjećaji su isti i, vjerujem, zbunjujući – stoga vas želim ohrabriti i uputiti vam nekoliko savjeta:

Imajte povjerenja u svog učitelja

Djeca s teškoćama u razvoju imaju nešto drugačiji kurikulum i plan školovanja, bilo da se radilo o redovnom programu uz individualizirane postupke, programu uz prilagodbu sadržaja, posebnom programu ili posebnom programu za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnoga života i rada. Bitno je naglasiti da je prije polaska u školu napravljena sveobuhvatna procjena vašeg djeteta i prema tome mu je stručno povjerenstvo odredilo program školovanja, no procjena i promatranje vašeg djeteta time ne prestaju. Kako bi se postavili specifični ciljevi u obrazovanju učitelj ili edukacijski rehabilitator i dalje će svakodnevno procjenjivati vaše dijete tako da odluka o školovanju nije konačna – nekoj djeci potrebno je samo određeno vrijeme privikavanja na školsko okruženje i napredak u socijalizaciji pa naknadno prelaze iz odgojno-obrazovnih skupina u razred.

Nažalost, često je prisutno mišljenje da se rehabilitatori samo igraju s djecom ili nešto crtaju i da je to zapravo jedan vrlo lak posao. Ono što vam mogu potvrditi iz svog iskustva, ali i iz iskustva svojih kolega, jest da su rehabilitatori ljudi koji žive svoj posao, predaju mu se te ga često nose na kave poslije posla i kući. Ne zbog toga da tračaju što se kome dogodilo, već da u nedogled razglabaju o svojim učenicima, dijele iskustva i pokušavaju pronaći nova rješenja jer je svaki učenik specifičan. Uz to, konstantno se educiraju i pohađaju edukacije koje stoje i po nekoliko tisuća kuna, a nerijetko ih plaćaju iz vlastitog džepa. Zato – vjerujte da je vaše dijete u pravim rukama, pitajte sve što vas zanima i nemojte dozvoliti da između vas i učitelja bude neodgovorenih pitanja i sumnji. Sigurna sam da ćete naići na razumijevanje i steći suradnika u poticanju razvoja svog djeteta.

Imajte povjerenja u svoje dijete

Roditelji strepe od početka školovanja svoga djeteta jer je mnogima to prvi puta da su toliko dugo odvojeni od svojeg djeteta, posebice ako se radi o djeci s većim teškoćama u razvoju. Mnogo je sumnji, strepnji, iščekivanja i očekivanja, no ono što nam se pokazalo u praksi je da djeca zapravo lakše podnesu odvajanje nego roditelji. Naravno da im je potrebno neko vrijeme prilagodbe, no vrlo brzo kreću s usvajanjem planiranih ciljeva. Ukoliko dijete kreće u redovnu školu, razumijem strah od uklapanja među vršnjake tipičnog razvoja, no vjerujte da će se dijete ubrzo snaći i, uz pravilnu podršku, početi sklapati prijateljstva.

Imajte povjerenja u sebe

Pred vama su svakako novi izazovi i sati koje ćete utrošiti na pisanje domaćih uradaka i pomoć djetetu da usvoji školsko gradivo te se zbog toga može javiti strah, no sjetite se svega što ste do sada prošli. Sjetite se kada su vam govorili da vaše dijete možda neće progovoriti ni prohodati, čak ni preživjeti, a sada ste tu i toliko toga ste postigli. Vi i vaše dijete sve možete i samo nebo vam je granica. Mnogi roditelji, posebno roditelji njegovatelji, koji su 24 sata dnevno bili uz svoje dijete, mogu se osjećati izgubljeno i preplašeno zbog toga kako će provoditi vrijeme dok je njihovo dijete u školi, no ovo je savršena prilika da radite na sebi. Do sada ste bili dostupni svome djetetu uvijek i sad, no nema ništa loše da učinite nešto za sebe i odmorite tih par sati. Samo sretni roditelji mogu imati sretnu djecu.

Nadam se da će vam ovaj tekst pomoći da se ohrabrite, da strah i trema od tog velikog dana prijeđu u uzbuđenje i pozitivno iščekivanje. Pred vama je veliki događaj i pozitivan stav vam uvelike može olakšati. Iskoristite vikend pred vama za puno igre i ljubavi jer u kući zadnji put imate neškolarca. Svima vam želim sretan prvi dan škole i uspjeh u novim životnim izazovima!

Objava prvi put u školskoj klupi – savjeti za roditelje djece s teškoćama u razvoju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako odabrati školsku torbu? Donosimo vam par korisnih savjeta!

Iako imamo osjećaj da je školska godina tek završila, za mame predškolaraca već kreće uzbudljiv period. Ponos jer naše „bebe“ kreću u školu, novu i ozbiljniju fazu svojih malenih života. Međutim, kreće i jedan novi period u kojem i mi same učimo što i kako, tj odakle krenuti. Narednih par mjeseci malo po malo obrađivat ćemo temu kretanja u školu, a danas ćemo se posvetiti temi „kako odabrati školsku torbu?“. Iako je vrlo primamljujuće svojem djetetu, na koje smo ponosne, kupiti ruksak koji baš oni žele, a znamo kako je njima najčešće najvažnija estetika, prije nego se prepustite želji da našim malcima sve priuštimo, obratite pažnju na neke stavke koje su važne za njihovo zdravlje.

U narednom tekstu objasnit ćemo kako odabrati školsku torbu. Iskreno, naravno da su male šanse da ćete fatalno pogriješiti ako se ovih stavki ne držite, ali ipak želite svojem djetetu kupiti izdržljiv i dugotrajan ruksak koji će mu biti jednostavan za nošenje i korištenje. Školska torba, jedna je od skupljih stavki u pripremama za školu, stoga ne želite odabrati ruksak koji će se vrlo brzo „raspasti“.

1. Podstavljena potpora za leđa

Podstavljena potpora za leđa najčešće je kombinacija spužve i mreže. Ovo je važna stavka kako vaše dijete ne bi „bockali“ oštri rubovi udžbenika i ostalih stvari koje djeca nose u ruksaku. Osim toga, dobra je anatomska podrška koja je ujedno i prozračna.

2. Široke i podesive, podstavljene naramenice

Široke, podesive i podstavljene naramenice važne su kako bi izbjegli da se naramenica ureže u ramena naše djece pod težinom tereta kojeg nose u ruksaku. Osim toga, šire naramenice drugačije raspodijele težinu koju klinci nose.

3. Prednje vezanje

Ovo je svakako odličan bonus ako ruksak ima, jer daje dodatnu podršku tijelu prilikom nošenja ruksaka. Modeli Herlitz, dostupni u Narodnim novinama, imaju i dodatno, prednje vezanje.

4. Izdržljiv i vodonepropusan materijal

Izbjegavajte materijal koji je tanak jer pod teretom često šavovi popucaju, stoga ćete vrlo brzo svojem djetetu morati kupiti novi ruksak. Daljnja stavka koja je važna je da se radi o vodonepropusnom materijalu, kako bi izbjegli da se sadržaj koji djeca nose u ruksaku uništi od kiše.

5. Više pretinaca i džepova za lakšu organizaciju

Ovo nije toliko važna stavka, ali opet, za jednostavnije snalaženje dobro je imati više pretinaca. Samo se sjetite koliko postanete nervozne kada u svojim torbama ne možete pronaći ključ od auta jer se sve izmiješa u jednom pretincu.

6. Odgovarajuća veličina ruksaka za vaše dijete

Ruksaci dolaze u raznim dimenzijama. Pa kako onda odabrati dimenziju za svoje dijete? Svakako nemojte odabrati prevelik ruksak. Idealno bi bilo kada bi ruksak „visio“ ne više od 5-6 cm ispod ramena, te ne više od 10cm ispod struka.

7. Naučiti dijete kako nositi ruksak na ispravan način

Ruksak se nosi na oba ramena! Imat će vremena biti mali frajeri, dok se razvijaju, ruksak se mora nositi na oba ramena.

8. Što lakši ruksak

Bilo bi dobro da je ruksak čim lakši, po mogućnosti konkretnog i tvrđeg oblika. Poput Herlitz modela sa fotografije. Ali, ovdje se više radi o vlastitim preferencama.

9. Reflektirajući ili fluorescentni dijelovi ruksaka

S ovim materijalom naša djeca su vidljiva kada idu u školu ili kući.

10. Pomoćna ručka

Ovo je dodatak koji djeci olakšava korištenje dok su u školi. Mogu ruksak prenijeti jednom rukom ili ga objesiti.

Sve ove stavke ispunjavaju Herlitz ruksaci, dostupni u Narodnim novinama.

Priprema za školu – kako pomoći djeci da se suoče s promjenama? (supermame.hr)

Objava kako odabrati školsku torbu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Škola, prvi razred, nešto o čemu se priča i što se vrlo intenzivno iščekuje zadnju godinu dana u vrtiću. Razgovori s doktoricom, odlazak u školu na testiranja…sve su to prvi realni doticaji sa školom o kojoj se donedavno samo pričalo. Dijete postaje svjesno da se događa velika promjena, ali promjena se događa i cijeloj obitelji!

Mi roditelji očekujemo da će naša djeca s lakoćom usvojiti nove navike te da će s veseljem izvršavati zadaće koje škola postavlja pred njih. Zapravo, (ne)svjesno postavljamo velika očekivanja od djece, a u životu i ne bude sve kako smo planirali ili zamislili.

škola – velika promjena za dijete

Pokušajmo se staviti u dječje cipele i zamisliti kako se osjeća dijete u dobi od 6-7 godina pred ovakvim izazovom. Izazovom gdje se cijela njegova dosadašnja životna rutina mijenja. Velike su to promjene što već na početku uzrokuje veliki stres kod djece i zbog toga su prvi mjeseci u školi laganije dinamike (što ponekad djecu i demotivira jer smo im pričali o brojevima i slovima, a oni crtaju ili bojaju i prolaze sličan sadržaj kao i u vrtiću).

Upravo zbog toga dobitna kombinacija je postavljanje realnih očekivanja, pružanje potpore i razumijevanje stresa kroz koji djeca prolaze. Odvojiti dovoljno vremena za prilagodbu te dozvoliti  djetetu da se snađe i samoostvari u novoj sredini.

uloga roditelja je ključna

Mi odgojitelji volimo naglasiti da je priprema za školu počela puno ranije od zadnje predškolske godine u vrtiću jer sama priprema podrazumijeva cijeli spektar različitih vještina i znanja koji se nadograđuju jedni na druge.

Bez obzira na to što dijete prolazi predškolski program pripreme za školu u vrtiću, ključna je uloga roditelja kao djetetovog primarnog odgojitelja u emocionalnoj stabilnosti, razvoju samopouzdanja, regulaciji emocija, samostalnosti i odgovornosti.

Roditelji su presudni u stvaranju djetetove slike o sebi, koju dijete gradi na osnovu informacija koje dobiva od drugih iz svoje okoline. Pod okolinom se podrazumijeva vrtićko okruženje, prijatelji, rodbina, no najsnažniju moć imaju poruke koje dijete dobiva upravo od roditelja. Roditelji su najvažnije osobe u životu djeteta, osobe kojima dijete najviše vjeruje i njihov utjecaj na djecu je neprocjenjiv.

obitelj – bitna karika u emocionalnom sazrijevanju

Danas se često priča o utjecaju medija i okoline te se stječe dojam da je utjecaj obitelji umanjen ili nedostatan, što je netočno. Obitelj je prva i najvažnija podrška djetetu i to upravo u emocionalnom sazrijevanju i razumijevanju, pogotovo u periodu kada se dijete prvi put susreće s procjenom i vrednovanjem svojih postignuća u školi. Vrlo je važna podrška roditelja u razvoju emocionalnih kompetencija djeteta koje smatramo ujedno i najvažnijim za polazak djeteta u školu.

Želimo li uspješno razvijati kod svoje djece emocionalnu stabilnost, važno je na primjeren način komunicirati s djecom, što nam se često u ovom užurbanom ritmu života čini jako izazovno, no ponekad je dovoljno samo malo promisliti i osvijestiti kako mi svakodnevno komuniciramo s djecom. Kad to osvijestimo velike su šanse da će komunikacija postati bolja i kvalitetnija.

Zadatak nas odraslih je poučiti djecu izražavati emocije na socijalno prihvatljiv način i pomoći im izgraditi dobru sliku o sebi, te poticati razvoj samopouzdanja i samopoštovanja.

poruke koje djeci upućujemo možemo podijeliti na tri vrste poruka

poruke za razvoj samopoštovanja

„Volim te“ uz poljubac i zagrljaj, uz koje će osjećati da su voljeni samo zato što su naša djeca, takvi kakvi jesu, posebni, jedinstveni i dovoljni za našu ljubav – to su poruke za zdravi razvoj samopoštovanja. Ponekad to ne moraju niti biti riječi, dovoljan je poljubac i zagrljaj, ali ih je potrebno čuti i osjetiti  svakodnevno. Preporučljivo i više puta, nećete s njima razmaziti djecu.

poruke za razvoj samopouzdanja u kojima komentiramo dječja konkretna postignuća, neke usvojene vještine, osvješćujemo ih što su sve dosad naučili ili svladali

Osim bravo i super, pokušajte što konkretnije opisati tu vještinu i poticati djecu s vremenom na samoprocjenu: „Što ti misliš o tom crtežu, što ti se sviđa na njemu, što si novo naučio? Sjećaš li se kako si prije to crtao, pogledaj kako si samo napredovao, jesi li ponosan na sebe?“. Ovim porukama nije nam cilj da djeca postanu ovisna o pohvalama, baš suprotno, cilj je da osvijeste svoja postignuća i razviju unutarnju motivaciju i zdravo samopouzdanje u sebe i svoje mogućnosti.

poruke za promjenu ponašanja

Svima su nam najveća boljka i o tome bi se zaista moglo više pričati, ali sada se želimo osvrnuti na najosnovnije. Roditeljska je zadaća i obveza djecu usmjeravati poželjnim ponašanjima i reagirati kada su nepoželjna ponašanja prisutna. Najvažnije je znati odvojiti to loše ponašanje od osobnosti „Ne sviđa mi se skakanje zbog toga i toga, umjesto toga možeš to i to…“ ili predškolarce pitajte „Što možeš raditi umjesto skakanja?“

Kada želite disciplinirati dijete dobro bi bilo razmisliti što ga želite poučiti, što želite da shvati ili promijeni u svom ponašanju. Ona nabrajanja: „Uvijek se tako ponašaš, s tobom se ništa ne mogu dogovoriti“, neće polučiti nikakav uspjeh već ćete samo kod djeteta polako uništavati sliku o njemu, da ne vrijedi, nije dobro, a ne zna što konkretno može bolje napraviti. Pokušajte na dječje pogreške ne gledati kao na katastrofu, oni tek uče na svojim pogreškama i potrebni su im roditelji koji će ih poučiti što i kako trebaju napraviti, a ne osobe koje će im zamjerati greške.

Ako imate čvrstu vezu sa svojim djetetom i zdravu privrženost dijete će sigurno usvojiti vaše poruke o promjeni ponašanja, jer oni se prije svega žele nama svidjeti, i žele biti u dobrim odnosima s roditeljima.

u nastavku donosimo nekoliko primjera kako možete podržati i poticati emocionalne kompetencije djeteta

Razvijajte kod djeteta emocionalnu pismenost razgovarajući o emocijama. Imenujte emocije i emocionalna stanja, pomozite djetetu osvijestiti svoje i tuđe emocije uživljavanjem u situacije drugih.  Potičite empatiju primjerom i razgovorima o tome što koja emocija izaziva, zašto se tako osjeća, što može napraviti kada se tako osjeća te tako razvijajte vještine samoregulacije kod djeteta.  Kada se nešto dogodi pitajte ga „Kako si se osjećao, što si možda mogao drugačije napraviti, što si mogao napraviti da se osjećaš mrvicu bolje?“ i tako zajedno pronalazite rješenja kroz koje će djeca učiti vještine samoregulacije i samosmirivanja.

Potičite razvoj asertivnosti kod djeteta, neka se bori za svoja prava ne ugrožavajući prava drugih.   Upravo tu vještinu djeca najbolje uče iz našeg odnosu prema njima. Kada im dopustimo da verbaliziraju svoje osjećaje, uvažimo ih, poslušamo otvorenog uma što nam imaju za reći i pokušamo se dogovoriti, djeca će razviti vrijedne vještine pregovaranja. Razmislite je li vam je u disciplini i odgoju krajnji cilj postići poslušnost kod djeteta, ako je, onda ne možemo razvijati vještine asertivnog ponašanja, te učimo djecu da su moć i kontrola najvažnije i sukladno tome ih djeca po modelu koriste u svom odnosu s drugima.

Odvojite vrijeme za svakodnevno kvalitetno druženje s djetetom, pa makar i 10 minuta. Možete unaprijed dogovoriti što ćete raditi, čitati ili igrati neku igru. Neka aktivnosti bira dijete i budite mu to vrijeme zaista posvećeni, slušajte ga što govori, o čemu razmišlja i nemojte to vrijeme koristiti za rješavanje odgojnih izazova – ovo neka budu trenuci povezivanja u ugodnoj atmosferi. Nije potrebno izmišljati stalno neke nove kreativne aktivnosti, ponekad je dovoljno pročitati priču i porazgovarati s djecom. Naše vrijeme i prisutnost ništa ne može nadoknaditi, pa iako to bilo stvarno 10 minuta, ali zaista posvećenih djetetu.

Svojim ponašanjem budite primjer djetetu, jer vi ste njegov najveći uzor. Često to zaboravimo, ali zaista, naša djeca nas kopiraju i promatraju svakodnevno. Vještine kulturnog ophođenja će djeca najbolje  usvojiti ako je to dio vaše svakodnevne komunikacije, prema njima, susjedima, prodavačima i neće biti potrebno ih to „posebno učimo“.

Važan dio pripreme djeteta za polazak u školu je i razgovor o zaštiti djeteta.  Prođite više puta od kuće do škole, prelazak preko prometnica i druga opasna mjesta. Obavezno dijete upoznajte sa što više potencijalnih scenarija, susret s neznancima koji im nešto žele pokloniti ili ih zaustavljaju na cesti. Dogovorite s djetetom strategiju bježanja, vikanja ili skrivanja u tuđem dvorištu. U slučaju da ostane samo kod kuće dogovorite se koga može nazvati i kome se može obratiti za pomoć. Vježbajte s djetetom sve strategije da ga ohrabrite i da se osjeća sigurno u takvim novim situacijama. Ponekad ga pošaljite samog u dućan ili kod susjede po nešto, dopustite mu da vježba samostalnost u sigurnom okruženju.

Iako je roditeljima često neugodno i ne žele dijete izlagati razgovorima o seksualnoj zaštiti to je nužno zbog sigurnosti vašeg djeteta. Obavezno razgovarajte o intimnim dijelovima tijela, tko ih smije vidjeti gole u kojim prilikama, ali i da ih nitko nema pravo neugodno dirati po njima ili tražiti dijete da ga dira. Razjasnite djetetu što su to dobre i loše tajne, i da se vama uvijek može povjeriti ili nekoj osobi od povjerenja.

Ohrabrujte dijete u savladavanju nečega novog, uvijek pohvalite njegov trud bez obzira na rezultat.

Pozitivno pričajte o školi i novim izazovima koji ga očekuju s vjerom da će dijete sve to uspješno svladati, a svoje bojazni zadržite za sebe. Trudite se isticati i obraćati pažnju na pozitivna i poželjna ponašanja koja možete i više puta komentirati pred djetetom, a onim negativnima posvetite manje pažnje u smislu da ih prihvatite kao dio odrastanja i učenja. Na dječje pogreške gledajte kao priliku za naučiti nešto novo.  Neka vaš odgojni okvir bude čvrst, ali poštujući dijete kao osobu vrijednu ljubavi i pažnje.

Želite li  više saznati kako uspješno pripremiti sebe i dijete za polazak u školu posjetite nas na našem Instagram profilu @odgojitelji_u_akciji  ž, priključite se našem online programu Pripreme djeteta za školu ili konzultirajte naš priručnik Od jaslica do škole.

Odgojitelji u akciji je platforma koja potiče razvoj roditeljskih i dječjih potencijala. Voditeljice tima su Martina Sokač i Tarita Mašković.

trebaju li djeca znati čitati, pisati i brojati prije škole? – SUPERMAME

Objava uloga roditelja u pripremi djeteta za školu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.