Umjesto da se fokusirate na ekstremne misli poput „moje tijelo izgleda loše“ ili „moram ga dovesti u red za plažu“, razmišljajte o tijelu kao o procesu

Ljeto može biti izazovno razdoblje za sve koji se bore s negativnom slikom o vlastitom tijelu. Tada su reklame s retuširanim modelima, dijetama i planovima vježbanja prisutne posvuda – na panoima, društvenim mrežama, televiziji i u časopisima. Stručnjaci u području mentalnog zdravlja u ljetnim mjesecima primjećuju povećanu anksioznost, depresiju, nezadovoljstvo tijelom i negativan samogovor. Sve više ljudi prijavljuje preskakanje obroka, pretjerano vježbanje i opsesivno razmišljanje o izgledu i hrani. Zbog pritiska medija koji promoviraju nerealne standarde ljepote, kulture dijeta i fitnessa te povijesnih i kulturnih čimbenika koji vrednuju ženski izgled više nego muški, ovaj ljetni problem najviše pogađa žene.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli @teabasicc

Što biste trebali učiniti ako ulazite u ovo ljeto zaokupljeni lošom slikom o tijelu?

„Slika o tijelu odnosi se na način na koji vidimo svoje tijelo u ogledalu i na slikama te osjećaje koje nam ta slika izaziva. Dovoljno je i samo razmišljati o vlastitom tijelu da bismo pretežito osjećali ugodu ili nelagodu, ovisno o tome kakva nam je slika o tijelu. Te su misli i osjećaji promjenjivi i subjektivni, odnosno moguće je da druge osobe naše tijelo doživljavaju na sasvim drugi način“, navodi portal Kako si?. Kada imate zdravu i pozitivnu sliku o tijelu, razumijete da je vaš izgled samo dio onoga što vi jeste. Dopuštate si da se vaše tijelo mijenja i ima dobre i loše dane. Kada je vaša slika o tijelu negativno nabijena, vaš izgled okupira vaš život. Loša slika o tijelu uzrokuje da izbjegavate slikanje ili gledanje u ogledalo. Ekstremne posljedice negativne slike o tijelu vide se u restriktivnim dijetama i prisilnom vježbanju.

Uspoređivanje je jedan od ključnih faktora koji oblikuju negativnu sliku o tijelu. Terapeutkinja Tara Sohrabpart govori da postoje dvije vrste usporedbi koje potiču nezadovoljstvo s vlastitim izgledom: usporedba s drugim ljudima i usporedba s idealiziranim medijskim prikazima, osobito na društvenim mrežama. „Društveni mediji igraju ključnu ulogu u ovom procesu. Prema podacima, ljudi su u prosjeku provodili 2 sata i 24 minute dnevno na društvenim medijima tijekom 2020. godine. To je ekvivalentno gotovo 6 godina provedenih na tim platformama od adolescencije do srednjih godina, prema prosječnom životnom vijeku od 70 godina“, ističe Sohrabpartovi za platformu Medium.

Kako da se osjećam lijepo i zadovoljno uz bore, strije, pet kilograma viška i celulit?

Svi imamo bore, celulit, strije i višak kilograma ako se uspoređujemo s modelima s naslovnica časopisa. Naše procjene o sebi utječu na to kako percipiramo svoje tijelo, a naša percepcija ovisi o kontekstu. Evo jednog statističkog podatka koji će vam pružiti realniji kontekst ženskog tijela – prema izvješću s portala Medical News Today, tijekom života celulit će imati između 80 i 90 % žena.

Ako primjećujete da imate lošu sliku o tijelu, umjesto da se fokusirate na ekstremne misli poput „moje tijelo izgleda loše“ ili „moram ga dovesti u red za plažu“, razmišljajte o tijelu kao o procesu. Postavljajte si pitanja poput „što mogu danas učiniti da se osjećam bolje u svom tijelu“ ili „koji bi trenutno bio najbolji izbor za moje tijelo“. Fokusirajte se na zdrave navike poput uravnotežene prehrane, redovitog vježbanja i dovoljno sna, umjesto na brojeve na vagi. Birajte odjeću koja vam odgovara i u kojoj se osjećate udobno i samopouzdano. Nemojte se ograničavati na veličine ili trendove koje vam nameću drugi. Ograničite vrijeme koje provodite na društvenim mrežama i pratite profile koji prikazuju realan odnos prema tijelu. Potražite podršku – razgovarajte s bliskim prijateljima ili obitelji o svojim osjećajima prema tijelu ili potražite stručnu pomoć ako vam je potrebna podrška u promjeni vašeg odnosa prema tijelu. U konačnici, umjesto da se borite protiv svog tijela surađujte s njim.

Fotografija: Freepik

Objava ovog ljeta umjesto da se borite protiv svog tijela – surađujte s njim pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ja sam stručnjak koji radi s drugim mamama i bebama i znam odgovor na ovo pitanje.

Ali ja sam i mama koja je prošla kroz vlastito iskustvo otkrivanja što su moje bebe trebale – i da, i dan danas još uvijek otkrivam što moja djeca trebaju i kako im to mogu dati na najbolji mogući način.

Ovu kolumnu pišem iz obje uloge –  one koja je najveći zagovaratelj onog što bebe trebaju, ali i one koja je o tome intenzivno učila uz puno pokušaja i pogrešaka, što nije bio nimalo jednostavan put.

Vratit ću se koju godinu unazad, kada smo moj muž i ja dočekivali svoje prvo dijete. Ništa mi nije bilo jasno, predala sam se u ruke sudbini i zdravstvenom sustavu i nakon poroda ostala sama i uplakana kroz duži vremenski period. Iščitala sam more knjiga koje su mi govorile o tome kako stvari trebaju izgledati za dijete, istovremeno usmjeravajući muža kad radi krivo (jer tako sam pročitala u knjigama) i plačući spoznajući što je sve meni nedostajalo kroz moje odrastanje.

Dobivala sam poruke izvana da trebam znati kako se to sve radi, a nisam znala. Kako sam i mogla znati?

Imala sam ispred sebe najljepšu bebu na svijetu koja nije spavala, ranjavala me dok doji i stalno je željela da se nosi. Kakav vražji roditeljski instinkt može pomoći u takvom kaosu?

S druge strane ja sam bila ona koja je bila pogubljena, bez kontakta sa samom sobom i sa životom i tražeći odgovor od drugih. Knjige su bile spas, tamo su stručnjaci govorili što bebama treba da napreduju, čak i kad nisu davali konkretne savjete (što je mog muža posebno izluđivalo).

Vratit ću se i koje desetljeće unatrag. Prije punih 40 godina ja sam bila mala beba koja je rasla i razvijala se u trbuhu moje mame. Bila sam očekivana i željena, ali na Zemlji je tada vladala manija ukalupljivanja djece u okvire koje odgovaraju kulturi i zajednici.

Bebe su se rađale u određenim diktiranim uvjetima, bile su odvajane od mama i nadohranjivane adaptiranim mlijekom, ženama se govorilo da puste bebe da se isplaču kako bi ojačale pluća i uspavljivane same kako bi se naučile samostalnosti i samodostatnosti. Na svakoj stepenici toga puta minimiziralo se bebino iskustvo i ono što beba treba.

To smo bili mi, te bebe.

Dok samo ovo pišem, osjećam stiskanje u grudima i dah mi zapinje u grlu. A vi, kako ste dok ovo čitate? Je li ovo dio i vaše priče, zvuči li poznato?

Ako vas ova priča igdje bar imalo žulja, ostanite sa mnom, ispričat ću je do kraja kako spada. Želim vam donijeti razumijevanje i podršku do kraja ovih redaka.

Pa onda, što bebi treba?

Bebi treba da znamo da je ona drugačija od djece koja su starija od prvih 18 mjeseci, 3 godine, predškolaraca. Naše bebe se rađaju puno ranije nego su zaista spremne za samostalan život. Do barem prvih 18 mjeseci života one i dalje traže da ih opskrbimo iskustvima koja oponašaju život u maternici.

Treba im da se rađaju u svom tempu, na podržavajući i miran način koji prati njihove potrebe, da ih nikad ne odvajamo od njihovih mama, da im dajemo svu ljubav i nježnost otpočetka.

Treba im da ih nosimo uz toplinu svoga tijela, da ih hranimo kad zatraže, da im dajemo prisutan i potpun kontakt, da prepoznajemo njihovo nezadovoljstvo i reagiramo na vrijeme, da ih čujemo, vidimo, osjetimo, doživimo, uvažimo, dočekamo sa svime što prolaze i osjećaju.

Treba im neometan, stalan kontakt s mamom i tatom, koji su podržani od strane zajednice i od strane svojih najbližih ljudi, koji toplo i brižno namiruju odnos uz preciznu refleksiju bebinih ekspresija.

Treba im stalna bliskost drugih da nauče kako se diše, kako se komunicira, kako se igra, kako se stvari događaju na način kako treba jer su ljudi oko njih podržavajući i reaktivni na njihove potrebe i uče ih da je svijet dobro i sigurno mjesto za život.

Treba im da im zaželimo najtopliju i najnježniju dobrodošlicu sa svime time s čime dolaze na ovaj svijet.

Te bebe nismo bili mi.

Koliko je onda ludo za očekivati da znamo kako se ophoditi sa svojim bebama, kad su naša iskustva bila takva da nas se utišavalo, odvajalo, isplakivalo, na silu prilagođavalo?

Dobili smo najbolje što smo mogli od svojih roditelja s obzirom na ono što su znali (i sami su i oni prošli svoja loša iskustva), ali puno puta nismo dobili ono što smo trebali.

Puno nas, koliko god dugo da smo roditelji, nije ni svjesno u kojem smo deficitu jer se pokušavamo ukalupiti u ono kako zajednica diktira kako bi roditeljstvo i odgajanje malih beba trebalo izgledati.

Želimo se prilagoditi onome kako nam govore da treba, ući u neke okvire, odgajati iz savjeta drugih, odvajajući se od svoje intuicije i vlastite mudrosti pa se dodatno krivimo kad svako malo nešto krivo odradimo. Dodatno, postaje nam normalno biti opterećeni, u stresu, anksiozni i bolesni, kao da smo nečime to zaslužili.

To nije normalno i posljedica je onoga što nam se dogodilo kad smo sami bili bebe koje nisu imale ono što su trebale.

Bebe su nekad bile odgajane u velikim zajednicama gdje su stvari funkcionirale na drugačiji način od onoga kako su danas. Puno odraslih je bilo uključeno u odgoj malenih što je značilo da umorni roditelj ima mogućnost odmoriti i predahnuti.

Danas smo više nego ikad odvojeni od svojih starih, ne odrastamo u velikim zajednicama i najčešće sami skrbimo za svoju djecu bez imalo adekvatne podrške. A ipak to da imamo svoje pleme je ostao i dalje dio našeg genetskog koda – to je ono što danas trebamo kao roditelji svojih beba. To, i priliku da brusimo svoje vještine kroz iskustvo bivanja s djecom – kako ih razumjeti, kako komunicirati, kako im biti sve što od nas očekuju. I veliki je to zadatak, zasigurno najveći koji ćemo ikada imati.

Pa kako se onda odgajaju bebe?

Stvarajući prostor i vrijeme da sebe iscijelimo. Da si stvorimo novo gnijezdo unutar sebe samih gdje ćemo nahraniti sve one potrebe koje nismo imali zadovoljene kad smo sami bili bebe. To je ono što nam naša djeca donose – priliku da sami sebe zaliječimo i namirimo dok odgajamo njih.

Time dolazimo natrag u kontakt sa samima sobom i vlastitim potrebama. Tako možemo graditi sigurnost unutar sebe koju želimo donijeti i svojoj bebi. Tako stvaramo nove, bolje temelje i sebi i svojoj djeci od koje ćemo dugoročno svi profitirati.

A kako se to radi?

Najbolje i najlakše u kontaktu s drugima koji će nam moći pružiti nova iskustva povezanosti, podrške, ljubavi, dobrodošlice, uvaženosti i saslušanosti kakav nam hrani dušu i tijelo.

Puno puta će to biti vraćanje svom partneru, poziv dobroj prijateljici, odlazak po zagrljaj kod mame, sestre, neke druge drage duše koja njeguje, što uključuje i duše naših kućnih ljubimaca koji su najstrpljiviji koregulatori loših stanja. Takva praksa će uvijek nahraniti umorno tijelo i um.

Nekad će to biti odlazak na mjesta gdje se skupljaju drugi nama slični pojedinci u istom kaosu života, bilo da je to dječji park ili grupa podrške za mame, gdje će sigurno uvijek biti nekoga tko prolazi kroz slično iskustvo i apsolutno i bezrezervno razumije.

A ponekad će to biti i terapeut koji može biti svjesna prisutnost i dobro ogledalo za sve ono što nam se događa i koji nas podržava s namjerom da u tom ogledalu vidimo i rješenje za kojim tragamo, a koje se krije unutar nas samih.

A za dodatni dio, može pomoći sljedeća praksa, kada zapnemo u čitanju znakova koje nam beba šalje, a koja nisu odgovori na pitanja poput „što ne valja sa mnom“ niti „što ne valja s mojim djetetom“.

Kada ispred sebe imaš bebu i pogubljena si u šumovima informacija izvana, zastani na trenutak, uspori, udahni-izdahni.

I promisli…

Što je meni trebalo kad sam bila beba kao što je sada moja beba?

Kako su onda postupali sa mnom i kakav mi je to osjećaj bio?

Što mi je trebalo umjesto toga?

Što mi treba sada kad se nalazim u sličnom stanju kao moje dijete?

To je put u znanje koje nosiš unutar sebe, u tvoju majčinsku mudrost i intuiciju.

I to je put na kojem sam i ja svaki dan nanovo, kao na početku ove priče.

Najveća razlika je što imam novu perspektivu koja u fokus stavlja bebinu svjesnost i osjećanje svijeta oko sebe čime mene kao njegovu majku i nju, bebu, stavlja u ravnopravnu komunikaciju kojom se otvara portal.

Kroz taj portal razvijam duboko poštovanje prema svetosti i magiji života koji dolazi s dolaskom bebe na ovaj planet. A kroz to mi donosi i najdublje učenje o životu samom – meni sada odrasloj ženi, i dijelu mene koji je i dalje vrlo živ, a koji se prisjeća kako je to biti beba.

Fotografije: unsplash.com, arhiva autorice

Objava kako se odgajaju bebe? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ipak, što kada netko odluči da mu se ne sviđa ono što govorimo ili jednostavno ne rezonira s našim mišljenjem?

Što je zapravo pravi problem u autentičnosti?

Potreba za ljubavlju i pripadanjem prirodno nam je urođena. Svatko treba nekog svog, a jednako tako svatko treba prvenstveno voljeti sebe.

Vidite – puno toga veže se uz autentičnost. Ali jedna stvar najviše, a to je biti u redu sam sa sobom.

Objava okovi autentičnosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno me klijentica zamolila da joj ispričam kako izgleda život terapeutkinje s troje djece. Nakon što je nabrojala sve situacije koje je muče, onako iskreno, s dubokim uzdahom i ranjenim pogledom me pitala – a kako ti to radiš? Bio je to onaj trenutak. Trenutak nade u kojem se otvara mogućnost da postoji rješenje koje će smanjiti težinu. Koje će dati odgovor.

Toliko puta sam se i sama našla u toj situaciji. Kada se osjećaš pogubljeno. Kada ne znaš kuda bi dalje. Kada imaš osjećaš da se cijeli tvoj svijet ruši i hitno ti treba neka slamčica spasa. Tada bih često panično hvatala mobitel, kao neki ovisnik, googlajući ono što najbliže opisuje kaos s kojim se suočavam, u nadi da ću pronaći recept. Utjehu. Znanje da nisam sama. Nešto što će mi pomoći da prodišem.

Ali vratimo se na početak.

Majčinstvo je psihoterapija koju ne možeš izbjeći

Mama sam troje prekrasne dječice. Uvijek sam htjela veliku obitelj. Valjda zato jer sam sama odrastala kao jedinica, čeznutljivo promatrajući najbolju prijateljicu čija kuća je uvijek bila puna graje.

To isto troje dječice me odvelo na putovanje gdje sam potpuno promijenila svoju karijeru kao psiholog. Rad s odraslima, primarno u poslovnom kontekstu, preselila sam u ono što je prije 10 godina postao moj fokus – majčinstvo i obitelj.

I niti jedna do tada završena edukacija, nikakva psihoterapija me nije tako lansirala u bespuća osobnog razvoja kao moja djeca. Da budem preciznija, glavni „krivac“ nisu bila djeca, već ja kao majka. Jer nakon početnog šoka i pokušaja da sve svalim na moje prvo dijete, pokušavajući ga razumjeti i tražeći rješenja što mi je činiti, zapravo sam shvatila da se moram pozabaviti sobom i svim onim što nosim unutar sebe.

Jedna poznata psihologinja i terapeutkinja je rekla da naša djeca iz nas izvlače ono najbolje, ali i ono najgore. Ovom prvom sam se nadala, ali na ovo drugo me nitko nije upozorio.

7 koraka do idealnog majčinstva?!

Svi mi čeznemo za gotovim rješenjima. To je prirodno. Tako je lakše. Kada su me učili marketingu, rekli su da naslov mora počinjati s brojkom – 3 koraka do… , 5 načina kako…, 7 savjeta za… I rekli su da tekstovi ne smiju biti dugački. Jer nam je svima pažnja danas postala jedna od najslabijih karika. Ona posvećena pažnja i puna prisutnost. Strpljenje da uronimo. I da budemo u nečemu. Da budemo u neizvjesnosti. Da otkrivamo, polagano, uporno, nemajući odgovor odmah sada i ovdje.

Današnji način života, sve ono čime smo okruženi i bombardirani izvana nas tjera na suprotno. Da jurimo. Da imamo informacije. Da znamo. Da imamo kontrolu. Da žongliramo između tisuća očekivanja i uloga. Da svoju potrebu za vrijednošću zadovoljimo imajući sve ono što imaju naši (nesvjesni) uzori čijim životima se divimo, najčešće preko mobitelskih ekrana. A to je sve ono što majčinstvo nije. Bit ću dramatičnija i reći – to je sve ono što život nije.

Zamka traženja rješenja

Nedavno sam i ja opet upala u tu zamku. Razmišljajući o tome što želim dobiti kroz novi susret sa svojom terapeutkinjom, pripremala sam temu kako se riješiti ugušenosti uslijed kaosa u kojem se često nađem kod kuće, pokušavajući preživjeti sve obveze koje bivanje mamom troje djece i vođenje vlastitog posla donese. Već sam imala plan da mi pomogne smisliti neki „sistem“ kojim ću za početak dovesti kuću u red, da ima manje stvari koje me guše. I da ta moja djeca, zaigrana, puna života i potpuno nezainteresirana za to kakva nam je kuća, prihvate taj sistem. I da taj moj suprug, koji je uvijek cool, isto prihvati taj plan.

I eto me u standardnoj potrazi koja počinje s najčešće googlanim riječima – how to… (nadopunite svoj niz).

Na sreću, imala sam mudru ženu ispred sebe. Onu koja ne daje odgovore. Onu koja zna kako jednostavno sjediti u težini s nekim. Biti s onim što je nelagodno. I pritom biti beskrajno prisutna i blaga, s povjerenjem u sve ono što osjećam. I s povjerenjem da će upravo tada izroniti ono što treba, ono životno i iskonsko.

Osjećaj za kojim svi čeznemo

Pitala me je jednostavno pitanje: što želim, koji osjećaj mi treba? A ja sam joj pričala o osjećaju prostranosti, slobode i mira u svojim prsima, pokušavajući se povezati s njim. Osjećaj kada je jednostavno sve u redu, neovisno o tome što je oko mene. I pitala me je kada to imam sa svojom djecom, i još važnije, kada to imam sa svojim mužem. Došla mi je slika večeri u kojoj na kraju ludog dana čitamo priču pred spavanje (onda kada actually uspijemo s mirom leći), sklupčani svi u krevetu i polijepljeni jedni po drugima. I kada s njim dočekujem subotu ujutro, ležeći u krevetu bez žurbe, dok pomladak nešto svoje radi u dnevnom boravku, ne tražeći još doručak.

Tu se krio „odgovor.“ Odgovor mira. Kontakt. Bivanje. Usporavanje. Trenuci u kojima nema rješenja, već trenuci u kojima nam se tijela jednostavno sinkroniziraju. U kojima se povezujemo. U kojima smo „samo zajedno“. U kojima stvaramo svoje jedinstveno polje koje je dovoljno snažno da može (iz)držati sve izazove (svakodnevnog) života.

Povratak sebi. Povratak drugom. Povratak nama.

Nema tog sistema, niti vanjskog rješenja koje može zamijeniti ono što je iskonsko rješenje koje leži unutar nas. I u prostoru između nas.

Nisam protiv googlanja. Nisam protiv informiranja i edukacije. Dapače, duboko vjerujem da nam jedna kvalitetna knjiga može promijeniti život. Ili barem pokrenuti promjenu. No, to nikad nije i nikad neće zamijeniti činjenicu da je odgovor u nama. Odgovor je u djetetu ispred nas. Odgovor je u našem partneru i kontaktu kojem gradimo, iz dana u dan.

Moramo ponovno početi osluškivati, osjećati i samo biti, da bismo mogli vidjeti. A da bismo to mogli, moramo usporiti. A da bismo to mogli, moramo svoj pogled maknuti sa svega onog vanjskog što nam odvlači pažnju i usmjeriti ga na one koji su tu ispred nas. I na sebe.

Tražeći rješenja izvana, mi izbjegavamo kontakt, propuštajući ono najvažnije što imamo i trebamo. A kontakt se ne može dogoditi na brzinu. Ne može se dogoditi dok nam je pažnja podijeljena. Ne može se dogoditi dok stvarno ne uzmemo vrijeme i ne prepustimo se susretu – sa sobom i s drugima.

Zato kad god osjetite težinu, kad god vam postaje previše, kad god ne znate što biste, kad god ste nezadovoljni sobom ili onim što je izvan vas, prije nego krenete u akciju googlanja i traženja rješenja, zastanite i upitajte se – gdje nedostaje kontakta? Gdje meni treba više kontakta? Kako mogu usporiti i jasnije osjetiti sebe? Kako mogu usporiti i jasnije ugledati i osjetiti osobu ispred sebe – svoju bebu, svoje dijete, svojeg partnera, svog…

Tamo se krije odgovor.

Objava mama, prestani googlati za rješenjima. ona su u tebi i ispred tebe. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.