“Generacija infantilnih majki koje si dopuste izlazak u klub u degutantnoj odjeći i ne vide da je majčinstvo predivna stvar.” U jednoj rečenici sumirano sve što sam pročitala u posljednjih nekoliko dana, a jedan dio rečenice izrekao je renomirani psihoterapeut kao odgovor na pitanje što jest ili nije ljubav.

A nije prava ljubav i pravi kontakt, kaže, ako majci briga o djetetu nije effortless. Što god to značilo. Majčinstvo i roditeljstvo, kao i većina dobrih i vrijednih stvari u životu zahtijeva neki trud. Trud često dolazi sa žrtvom. Do koje mjere ta žrtva ide dakako ovisi o nama. Ako smo uvjerene da je dobra žena i dobra majka ona koja šuti i trpi onda je to za nas to. Ali, ako malo raspakiramo to što nam je postalo intrinzično u našem postojanju, shvatit ćemo da žrtvovanje nosi teret. I taj teret neće pasti (samo) na nas nego i na našu djecu.

Danas sve više majki priznaje da im briga o djeci nije effortless. I svaka koja kaže da radi po 8 ili više sati dnevno, pa onda još kuha čisti i sprema i nakon toga je s djecom radosna, mila i opuštena i uživa u svakom trenutku – laže. Jer to tako nije nikad bilo. Žene jesu brinule više o djeci i špiljama dok su muškarci odlazili u lov, ali su to činile u društvu cijelog plemena drugih žena. Zajedno su si olakšavale težine majčinstva.

Je li tada bilo bolje ili nije nemamo pojma jer nije bilo mogućnosti da se o tuđim emocijama pročita na internetu. Te su emocije one dijelile među sobom. No, ono što znamo jest da je danas puno drugačije i da sam ovaj život i bez djece može biti izazovan – jer kapitalizam, brzina tehnološkog napretka, količina informacija, novac ispred čovjeka i tako dalje. Dodaj tome i djecu i dobio si jednadžbu koju nikako ne možeš završiti bez da ti je teško jer jednostavno ne možeš.

Pri tom, ogromna količina majki u sebi nosi terete prošlih generacija i nastoji izmijeniti transgeneracijske zapise prepune trauma i težina koje su oni prije nas prenosili na svoju djecu. I to je teško. Roditeljstvo je teško ako ga dobro radiš. Činjenica.

No, ono nosi bezbroj ljepota i radosti, uspjeha u kontaktu s djecom, ljubavi, trenutaka koji ostaju urezani u naša srca i poglede na život. Nosi i puno ponosa na vlastitu djecu i puno traženja prave mjere između granica i slobode.

I kako bi to sve uspjele njima dati radimo na sebi, a to isto nije šetnja parkom. Postoji nešto što se zove klatno života. I da bi se zaljuljalo prema promijeni, moramo prvo ukazivat na stvari koje se promjeniti moraju. Što je jači pritisak da šutiš, jače ćeš kad tad graknuti. Što više te tjeraju da uživaš, to više ćeš htjeti pokazati istinu.

Nevjerojatno je koliko su neki od nas isključivi i kruti. Pa ne vide da u težini mogu postojati trenuci lakoće, da tuga može koegzistirati s ljubavlju i progovaranje o težini ne znači nedostatak zahvalnosti. Nismo mi ljudi baš tako jednodimenzionalni da ne možemo u sebi čuvati više od crnog i bijelog. Ionako je u svemu onom između te dvije krajnosti, ljepota života.

U potpisu:
degutantno odjevena majka koja se žali na težinu majčinstva, obožava svoju djecu, mrzi sve kućanske poslove i ponekad se vikendom napije s frendicama u klubu

Foto: Pepper Atelier

o majčinstvu, patrijarhatu i feminizmu – brutalno svoja Ivka Armanda Todorović

Objava roditeljstvo je teško ako ga dobro radiš pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Evo me, suočavam se s pitanjem koje se stalno vrti u mojoj glavi: Kako stvoriti život koji sanjam? Postoji li mogućnost da zaista manifestiramo svoje snove ili je to samo prolazni trend? Ponekad se pitam stoji li iza toga samo želja za promjenom ili je to samo lažna nada kojom se hrabrimo da postanemo bolja verzija sebe, da radimo na svojem unutarnjem rastu i razvoju. I dok još uvijek tražim svoje odgovore, znam da sam zakoračila na taj put. Posudila sam nekoliko knjiga o samopomoći i odlučila se za meditaciju, kao početak svog vlastitog putovanja.

Zapravo, prvi ključan korak koji sam poduzela prema vlastitom napretku bio je taj da više ne bježim od problema.

Umjesto da ih ignoriram, hrabro sam se suočila s njima. Shvatila sam da ne možemo biti besprijekorni i da svi imamo svoje izazove. Na koncu, svatko od nas ima svoju jedinstvenu viziju i put kojim želi koračati. Prestala sam se pretvarati da sve ide po planu i shvatila da je u redu prihvatiti i suočiti se s teškoćama.

Uvijek sam vjerovala da nije fer zavirivati u tuđe živote ili suditi o njihovim izborima. Svi mi smo složeni pojedinci s vlastitim pričama. To me dovelo do odluke da se okrenem sebi i vlastitom napretku. Moje razmišljanje o manifestiranju se pomalo mijenjalo s vremenom. Sada ga vidim kao alat koji može pomoći, ali uz stvaran trud i akciju. Nema magičnog tastera koji će sve promijeniti, ali postoji nešto moćno u usmjeravanju svoje energije prema svojim željama.

A tek moje želje, snovi i ambicije! Oni samo rastu kako moj sin raste. Shvaćam da želim da on ima divan život i nauči prave životne vrijednosti. Proteklih par tjedan provela sam u iščekivanju nalaza oko kvržice na vratu, te me i to nagnalo na korak naprijed. Ponekad je taj strah ono što nas pokreće, zar ne?

I da, imam i prijateljicu koja prakticira meditaciju. Ona mi je bila inspiracija da se upustim u to. Vidjela sam kako joj to pomaže da se usredotoči na ono važno i pronađe mir. To je bio jedan od tih trenutaka koji me potaknuo da pokušam, iako nisam bila sigurna što da očekujem, zapravo još uvijek nisam.

U svakom slučaju, cijela ova priča me podsjeća na slagalicu. Neki dijelovi se poklapaju, neki ne, ali rezultat je jedan prekrasan portret unutarnjeg rasta. Na kraju krajeva, iako možda nećemo postići sve što smo zamislili, neosporno napredujemo i postajemo bolje verzije sebe. I za mene, ta potraga za osobnim napretkom i ispunjenijim životom – to je pravi put, čak i kad sve ide naopako.

Foto: unsplash.com

mama na sezonskom radu – SUPERMAME

Objava kako stvoriti život koji sanjaš? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.”

Kada bi barem bilo istinito da se sjećamo samo onoga lijepog, ugodnog, sretnog. Kada bi to posebno bilo u odnosu na našu djecu i na roditeljstvo – sve one dane i trenutke u kojima je iskonski divno i neproblematično. Možda bi to u isto vrijeme značilo da neki od nas ne bi imali više od nekoliko takvih trenutaka, možda bi to značilo da bi mozak uspio napraviti još veću zabludu i pojačati lijepa iskustva.

No nije važno što bi bilo kada bi bilo, važno je ono što zapravo jest.

Kada se prisjetim čega sam se bojala, ili barem brinula oko, prije nego sam postala mama bile su to one stvari svima negdje spomenute, pročitane, rečene: kako ću roditi, hoću li moći dojiti, hoće li mi dijete spavati i naravno najvažnije hoće li biti zdravo i napredovati…

Ono što se nikada nisam brinula prije nego je naša prva kćer došla na svijet je bilo kako ću se osjećati i kako će moje vlastite emocije utjecati na moje dijete i na naš odnos.

Nisam mislila da ću biti jedna od onih koja će napraviti bezbroj pogrešaka, da, puno pogrešaka, ali ne toliko koliko u stvarnosti jesam. I nisam ni u najluđem snu mogla zamisliti koliko će mi vlastito dijete biti ogledalo i okidač za sve ono što je u meni ostalo potisnuto, neprobavljeno, neriješeno, bolno.

Zašto bih uostalom? Oduvijek sam mislila kako sam prosječna žena i osoba, sposobna, pametna (u granicama normalnog), obrazovana i s mogućnostima da nađem odgovor na pitanja i nedoumice oko kojih nisam znala puno ili uopće išta. Ali prije nego postanemo roditelji, ili u ženinom slučaju majke, zapravo ne znamo ništa o tome kakvi smo roditelji. Možda se educiramo, čitamo, pitamo, opredjeljujemo, možda si i govorimo rečenice kao: “Ja sigurno neću kako su mene odgajali”, ili “Ja ću biti bolja/bolji od mojih roditelja” i slično. Ali prije nego dok dođemo do tog trenutka ne možemo ništa.

Ono što je mene uistinu ostavilo mobiliziranu veliki dio godina bila je moja nemogućnost da sebi budem sve potrebno i da u isto vrijeme drugome mogu biti mama sa svime što uistinu ta uloga nosi.

Sjećam se trenutka kada sam svojoj šogorici nakon nekoliko mjeseci majčinstva rekla kako mi najteže pada biti uz moje uplakano dijete. Nisam mogla nikome, možda ni sebi, opisati intenzitet osjećaja koji su se u meni javljali svaki put kada je plakala, a da se razumijemo nije bila plačljivo dijete čak ni kao beba. Ali svaki plač za mene je bio okidač. Tek ću mnogo mnogo godina kasnije razumjeti pozadinu toga, pozadinu vlastitih neiskazanih osjećaja vezanih za plakanje.

Bit će mi potrebno mnogo godina i emocionalnih trenutaka, oluja vlastitih trauma i jedan burnout da shvatim da sam došla do zida. U tom trenutku bit ću mama ne jednom djetetu već njih troje.

Ali bit će to jedan od najvažnijih trenutaka u mojem roditeljstvu, ako ne i najvažnijih od svih: da spoznam da unatoč svim vrlinama, snagama, sposobnostima nisam dostatna sebi biti ono što se trudim biti svojoj djeci – pa ako nisam to sebi onda nije čudo da padam konstantno na ispitu da to budem i njima. I onda kada padam na tom važnom životnom ispitu zapravo se konstantno vrtim u krug grižnje savjesti i poraza, a suprotnom tome treba mi ljubav, suosjećanje i podrška.

Ono što me je dovelo do tog trenutka spoznaje bio je put svega onoga za što sam prirodno i intuitivno osjećala da nije dobro u odnosu na moju djecu, pa i mog partnera, ali ono što me je kočilo da si to priznam bio je sram i tabu povezan s “negativnim” emocijama.

Mislim da je velika većina nas odrasla sa spoznajom da postoje dobre i loše emocije: one koje su poželjne kao sreća, radost, ljubav, empatija…i one koje nikako ne trebamo: ljutnja, tuga, bijes, ljubomora….I tako se ono što se gledalo kao “dobro” promicalo, a ono što je bilo “loše” potiskivalo, branilo, distrahiralo, ponižavalo. I ponovno, trebat će mi dugi niz godina da shvatim da sve to što je u nama povezano, nije ničija krivnja. U trenutku kada sam prije 3 godine potražila stručnu pomoć znala sam dovoljno o traumama, psihi i dječjem razvoju, da sam znala da ono što u meni dolazi kao ljutnja i bijes, frustracija i nemoć i koje iskazujem vikanjem, prijetnjama i emocionalnim manipulacijama, nije nečija krivnja nego manjak istih onih podrški i sposobnosti o kojima sam ranije pričala.

Svi mi nosimo traume. Divni Gabor Mate traume dijeli u “velike T” i “male t “- one velike su vidljive i svima jasne: rat, potresi, gubitak voljene osobe, zlostavljanje, itd., ali one male t su nekada nejasne i neopipljive, a zapravo puno više prisutne u našem odrastanju: nezadovoljene potrebe za pažnjom, prihvaćanjem, kritike, bulling u školi i slično.

Često upravo te male traume stvaraju male nevidljive ožiljke duboko u nama svima i gomilaju se s godinama.

Ja sam na primjer spoznala, a imam najdivnije roditelje na svijetu i veliku ljubav i zahvalu za to što jesam upravo njima pripisujem, da su moje vlastite potrebe za plakanjem i najviše ljutnjom bile potisnute jer su to bili nepoželjni osjećaji koje moji roditelji u sebi nisu mogli otpustiti jer ni njih nitko nije naučio niti im dopustio iskazivati ih kada su oni bili djeca. Nije se vrednovalo i dopuštalo  da ljutnju, bijes i suze iskažu i puste na prirodan i voljen način na površinu i van iz svog sustava. I onda kada nisam bila u stanju sebi pružiti potporu da se isplačem, da se ljutim ali ne u isto vrijeme to iskaljujem na drugima, da budim sa svojim frustracijama, a ne da u isto vrijeme kažnjavam, to se uvelike odražavalo na moj odnos(e), a onda i na daljnje izazove i probleme u odgoju moje djece.

Od prvog dana roditeljstva sam čitala, informirala se i primjenjivala povezujuće i nježne odgojne metode, znala sam što nije dobro i što može štetiti djetetovom psihološkom i emocionalnom razvoju, ali sam se često u isto vrijeme spoticala na to što ne bih trebala raditi ne znajući što zapravo umjesto toga mogu i trebam raditi. I mislim da tu često leži ključ i odgovor na pitanje zašto padamo na ispitu roditeljstva, zašto ova ili neka druga roditeljska filozofija ne daje željene rezultate: zato jer u isto vrijeme dok radimo sa svojom djecom i na odnosu s njima, moramo raditi na sebi i odnosu s nama samima. Ako ne možemo trpjeti dijete u tantrumu ili sama pojava suza u nama budi otpor ili iritaciju, onda je veći problem u nama samima.

Ako djetetu ne možemo reći “ne” na nježan način i u isto vrijeme vrednovati njegovu reakciju na naše postavljene granice, onda je problem u nama, ne u djetetu.

Ako nas dječje reakcije dovode do ludila ( što je naravno normalno) i u isto vrijeme mi ludimo na dijete jer nemamo kapacitet za vrednovanje vlastitog unutarnjeg djeteta onda je problem u nama, ne u djetetovoj reakciji…mogla bih nastaviti u nedogled.

Čitam u zadnje vrijeme kritike na nježno, povezujuće, demokratsko odgajanje djece jer se navodno takvim filozofijama i metodama odgajaju generacije sebičnjaka i dira me to jer mislim da nježno i povezujuće roditeljstvo koje uistinu gleda na dijete kao sposobnu jedinku koja je u svojoj srži neiskvarena i uvijek spremna na suradnju, jedino pravo. I vjerujem to zato jer vidim da to donosi najdivnije plodove: djecu koja su spremna surađivati, jedinke koje u kolektivu obitelji i izvan nje pokazuju empatiju, suradnju, mir i harmoniju. Ali, jer uvijek ima taj “ali”, to ne znači da u našem odnosu s djecom ne postoje granice, ne postoje sukobi i svađe, ne postoji cijela paleta osjećaja koji dolaze i prolaze, jer sve je to dio ljudskog bivanja, rasta i razvoja.

Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.

Moja najstarija kćer mi je nedavno u krevetu prije spavanja rekla kako se sjeća kako sam prije bila mama koja samo viče i koliko sam danas smirena i dobra. Pogodilo me i u isto vrijeme dirnulo njezino zapažanje. Bila sam mama koja je većinu vremena vikala i sankcionirala, mama koja je u izgubljenosti i očaju nekada koristila “time-out” i ostale disciplinarne metode, mama koja je konstantno bila u fight ili flight modu, mama koja nije mogla brinuti o drugima jer nisam znala brinuti o sebi.

Moja kćer je to zapažanje rekla nakon večeri u kojoj je naš najmlađi sin u navali bijesa počeo vikati i bacati stvari na pod. I dok je naša kćer gledala iz kuhinje njegovu reakciju na moje nježno postavljanje granice i provedbu istog, on je divljao, a ja sam ostala smirena brinući da se ne ozlijedi ili nešto razbije, krajem oka sam primijetila plastičnu času s vodom za koju sam posumnjala da bi mogla završiti s ostalim stvarima na podu, ali sam ocijenila da će šteta biti minimalna. Isto se pokazalo istinitim, on je odivljao i onda napustio sobu u suzama i tu je naša kćer ušla kao saveznik i na najdivniji nježan način pružila mu utjehu i ogledalo za ono što se u njemu odigralo – sve na moje vlastito divljenje. I onda je on smireno došao u sobu, sjeo u moje krilo i plakao i kada je to završilo ispričao mi se za prolivenu čašu vode. Naš sin ima 4 godine, kćer 10 i umjesto vikanja i kazne, mi koristimo prirodne posljedice, razgovor, granice, i odražavamo njihove osjećaje i držimo ih prisutnima u trenutku kada se osjećaj pojavi. Za mene nije važno kako se takav odgojni stil zove.

I da se nadovežem na ono kako postoje “dobri” i “loši” osjećaji – to je jedna velika laž, postoje samo osjećaji i svaki, ali baš svaki ima svoj razlog i ulogu za svaku jednaku. Prvi korak u mijenjanju toga je dopustiti sebi da osjećamo i budemo u našim osjećajima, a onda i našoj djeci da budu u tome s nama i mi ćemo onda polako biti sposobni biti u tome s njima.

Uz to trebamo jednom i zauvijek izbrisati zabludu o tome da postoje savršeni roditelji i da težimo biti “savršeni”…u čemu god.

Savršenstvo takve naravi ne postoji, postoji potreba da budemo dovoljno dobri, ili ako baš želite, najbolja verzija sebe i da tome težimo i u odnosu s našom djecom, ali jednako svjesni da griješimo i da ćemo nastaviti griješiti unatoč konstantnoj težnji suprotnom.

I to je dio toga da smo ljudi i da odgajamo druge ljude. Radeći na sebi nećemo spriječiti prenošenje malih trauma na vlastitu djecu, ali osvješćivanjem i radom na sebi, možemo ih umanjiti. Možda. Ono što bih nadodala i što svakodnevno svjedočim, je da takav način daje više mira, slobode i sretnih trenutaka – onih koje je uistinu vrijedno pamtiti.

Foto: pexels.com

Objava kako sam prestala biti mama koja samo viče? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.