Sjedim na panelu, pozvana kao gošća s one strane ekrana, jer zarađujem i prehranjujem svoju obitelj od posla koji je u potpunosti vezan uz digitalno doba i ekrane. Ali sjedim i s ove strane ekrana, jer imam djecu i želim ih zaštititi od svega štetnog što to isto digitalno doba donosi. Ovo mi je druga konferencija na tu temu ovaj mjesec, i na obje pokušavam objasniti kako je stvarno biti roditelj danas. Promatram sve te stručnjake i iskreno se pitam koliko je nepravedno što se kao društvo još uvijek držimo iluzije da roditelji imaju glavnu riječ u odgoju, dok paralelno našu djecu oblikuje sustav koji je brži, glasniji i beskrajno moćniji od bilo kojeg pojedinog roditelja.

Realitet je ovakav: ja svoju djecu ne odgajam sama. I to nije metafora koja lijepo zvuči u tekstu. To je stvarnost s kojom se budim i liježem. Jer uz mene ih odgaja i algoritam. Algoritam koji ne spava, ne sumnja u sebe, ne preispituje se i nikada ne ostane bez kapaciteta. Ja često ostajem.

Jedno od pitanja na panelu bilo je: „jesu li majke danas pod većim pritiskom nego ikad, iako govorimo o ravnopravnosti?“

Na to pitanje mogu održati zasebnu konferenciju. Jer jučer sam još jednom gledala koliko su majke nevidljive. Razmišljala sam kako odgovoriti, a da pritom ne povrijedim muškarce koji doista jesu primjer napretka. Krenula sam od toga da taj napredak vidim. Da vidim koliko se percepcija roditeljstva ipak mijenja. I mijenja se. Ali taj broj je i dalje kronično nizak i uglavnom ograničen na mikrosredine u kojima se ta promjena stvarno događa. I iz toga je proizašao gromoglasan pljesak. Pljesak je dodatno potaknuo moj sugovornik zaključkom da očevima treba priznanje i podrška.

I tako dvorana puna ljudi, točnije 147 žena i 4 muškarca, plješće osviještenim očevima jer, zamislite, njima treba podrška.

I u tom trenutku sjetila sam se Sarinog videa o darivanju očeva od strane države za Dan očeva. Zanimljivo mi je kako energija elokventnog muškarca tako lako zavede dvoranu punu žena i povuće je točno u smjeru koji on želi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sara Novak, licencirana psihoterapeutkinja (@sara.novak.psihoterapija)

Prije nego se uznemirite jer vam se na prvu ne čini da je u tome išta sporno, dopustite mi da objasnim. Apsolutno treba podržati pozitivnu promjenu. Apsolutno treba darivati očeve, poticati ih i slaviti kada postaju bolji, prisutniji i odgovorniji. Ali u dvorani sa 147 žena nitko, baš nitko, ni u jednom trenutku nije rekao “Hvala majkama”.

Hvala majkama koje su uvijek spremne učiti, raditi, educirati se, pitati, tražiti, otkrivati, boriti se da budu bolje, nježnije, svjesnije i prisutnije svojoj djeci.

Mame su nevidljive ovom društvu. Mame se oduvijek uzimalo zdravo za gotovo, i to vidimo na svakom koraku. Znate li tko hoda s osjećajem grižnje savjesti kada čuje rečenicu da je odgovornost na roditeljima? Mame. Mame i krivnja idu ruku pod ruku.

A znate li što nam je, vrlo često, donijela ta famozna ravnopravnost?

Da radimo kao muškarci. Da radimo kao da nemamo djecu. Da odgajamo djecu kao da nemamo posao. Da izgledamo kao da nismo rodile. Da se ne žalimo, jer to “dobre”, “požrtvovne” majke ne rade. Da za isti posao ne budemo plaćene isto kao muškarci. Da punimo dvorane na konferencijama o odgoju djece, a da pljesak i ovacije dobiju očevi, koji su u debeloj manjini. Jer mi? Mi se podrazumijevamo.

I zato da, nevidljivi teret majčinstva i dalje postoji. I dalje je ogroman. I dalje je postojan.

Ali vratit ću se sada na temu ekrana i uloge roditelja u cijeloj priči. Ja sam umorna. Preopterećena. Često rastrgana između posla, majčinstva, odnosa i pokušaja da ostanem funkcionalna. I u svemu tome pokušavam biti dovoljno dobra majka u svijetu koji se promijenio brže nego što sam ja stigla shvatiti pravila igre. Svaka konferencija, simpozij i podcast o ovoj temi kreće iz istog narativa. S distance. Kažu nam da “samo trebamo ograničiti ekran”, kao da živimo u svijetu u kojem je ekran dodatak, a ne infrastruktura života. Kao da djeca ne komuniciraju preko njega. Kao da škole ne funkcioniraju kroz njega. Kao da moj posao ne ovisi o njemu. Kao da se stvarnost i digitalno još uvijek mogu uredno razdvojiti. Ne mogu.

Nekad smo mi, mame, imale selo. Selo koje je bilo podržavajuće. Selo koje je pripazilo na dijete kad mama više nije mogla. Selo koje nije analiziralo, osuđivalo i pametovalo iz komentara, nego pomagalo. Nekada su žene imale pleme. Kako to izgleda danas? Danas živimo u sustavu u kojem sela nema. Nema plemena. Svi rade, jer si ne mogu priuštiti da ne rade. Rade i bake i djedovi, pa i onda kada su u mirovini, jer od te mirovine ne mogu živjeti.

Danas su očekivanja od roditelja veća nego ikad. Potrebe djece su kompleksnije. Opasnosti su sofisticiranije. A sustav podrške? Nigdje.

Danas živimo u ekonomiji dopamina, gdje smo svi teški ovisnici o ekranima. Danas živimo u društvu koje oštro upire prstom u roditelje, a ne nudi im gotovo ništa. Ja nemam mrežu ljudi koja će me pokriti kad više ne mogu. Živim u društvu u kojem se od mene očekuje sve, a meni se daje vrlo malo. I ono što me najviše boli nije to što roditelji ponekad popuste i daju ekran. Nego to što se cijela priča uporno svodi na majku. Na roditelja. Kao da je problem isključivo u mami koja je djetetu pustila crtić, a ne u sustavu koji je dizajniran da to dijete zadrži, da mu proizvede potrebu za još, da mu promijeni prag zadovoljstva i da ga vraća opet i opet, bez kraja.

Rekli smo: potrebno je educiranje. Slažem se. Apsolutno. Ali ako je potrebno educiranje roditelja, onda bi dvorane trebale biti pune roditelja, a ne samo majki. Jer ovako priča baš i ne drži vodu, zar ne? Opravdanja ima milijun zašto je tako. Zašto su mame te koje dolaze. Zašto su žene te koje su aktivne. Sve ja to znam.

Ali ne mogu prihvatiti da baš 95% majki može organizirati svoj život da dođe na svaku konferenciju, edukaciju i predavanje, a da očevi to baš nikako ne mogu.

Mi smo partneri u ovome i kao partneri bismo trebali pristupiti problemu. A problem je tu. Mi pričamo o granicama. Pa dok ja pokušavam biti granica u svijetu koji ih nema, dok pokušavam regulirati dijete u prostoru koji je napravljen da ga deregulira, dok pokušavam usporiti nešto što je doslovno optimizirano da bude brže od mene, pitam se kako da to radim sama, dok mi isti taj sustav uporno govori: To je tvoja odgovornost. Je, moja je odgovornost. Ali me nitko nije naučio kako da se nosim sa svime.

Kažu ovako, zabrane ekrana često nemaju smisla, jer se djeca snađu i dođu do svojeg izvora ekranskog dopamina. Kažnjavanje također nema smisla.

Ima smisla da provodimo vrijeme sa svojom djecom. Ima smisla da budemo prisutni. Ima smisla da gradimo odnos. Ima smisla i ono što je jedan sugovornik jučer rekao: da očevi moraju postaviti granice, moraju naučiti djecu poštovanju prema svijetu i samima sebi. Samo što su sve te mudrosti jučer opet slušale majke. Jer očeva gotovo da i nije bilo. Gdje je zapelo? Možda baš ondje gdje je jedna majka iz publike pitala: možda je problem u patrijarhalnoj državi? To je pitanje zbunilo dvoranu. Jer, eto, samo se usput spomenulo da je natalitet pao, između ostalog, zato što je porasla kontracepcija. I tako smo još jednom, fino zapakirano, čule: krive ste. I još smo jednom pljeskale ponekom tati koji se probudio i shvatio da je ravnopravan, da mu je dijete važnije od utakmice, posla ili pića s prijateljima, pa je došao na predavanje sa svojom ženom. I još jednom nismo čule: hvala vam što ste uporne.

I da, „roditelji“ ponekad biraju lakše. Jer nemaju luksuz birati uvijek bolje. Jer između teorije i stvarnosti stoji umor. Onaj umor koji se ne vidi u savjetima, ne vidi u stručnim tekstovima i sigurno se ne vidi u osudi. A dodatnu apsurdnost cijeloj priči daje činjenica da ni mi odrasli nismo izvan tog sustava. I ja scrollam kad više ne mogu. I ja usred predavanja na bini vadim mobitel jer je stigla važna notifikacija. I ja tražim distrakciju kad me stvarnost preplavi. I ja osjećam pritisak usporedbe, brzine i stalne dostupnosti. I usred svega toga trebam biti uzor djetetu koje odgajam.

Kako da naučim dijete samoregulaciji u svijetu koji je dizajniran da nas sve deregulira? Kako da ga zaštitim od nečega od čega ni ja nisam zaštićena?

Kako da budem stabilna točka u prostoru koji se stalno pomiče? Mogu samo pokušavati. Često nesavršeno, umorno, često uz osjećaj da nisam dovoljna, ali ipak pokušavam, jer odustajanje nije opcija.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sonja Švajhler (@supermama.sonja)

Mogu biti tu. Mogu gledati svoje dijete u oči i dati mu nešto što nijedan ekran ne može: osjećaj da je viđeno, da je sigurno, da nije samo. Ali ne mogu pobijediti sustav sama. I prestala sam pristajati na priču da je rješenje isključivo u meni.

Ja nisam problem koji treba popraviti.

Ja sam majka koja pokušava odgojiti dijete u vremenu koje je brže, agresivnije i pametnije od mene. I ako već tražimo odgovore, onda ih moramo prestati tražiti samo u roditeljima. Jer dok god sve ostaje na nama, djeca neće biti sigurnija. Samo ćemo mi biti sve iscrpljenije, sve tiše i sve bliže točki pucanja.

I zato vas molim: idući put kada pohvalite tatu, nemojte zaboraviti mamu.

Bliži se Majčin dan. Baš me zanima hoće li mjere države darivati i nas. Ili je i to, kao i mnogo toga drugog, rezervirano samo za privilegirane.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Objava odgovornost je na roditeljima, kažu. a krivnju nose mame. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U suradnji s Philips Avent donosimo vam poseban serijal podcasta sa zanimljivim gošćama u kojima ćemo pričati o trudnoći, majčinstvu i svim izazovima koje roditeljstvo nosi.

Objava sudjeluje li vaš partner ravnopravno u odgoju djeteta? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Međunarodna organizacija za ravnopravno roditeljstvo podržala hrvatski projekt, a pripremili su i predavanje o ravnopravnom i aktivnom očinstvu

DaddyHood is in the hood! Međunarodna organizacija za ravnopravno roditeljstvo DaddyHood Europe sa sjedištem u Švedskoj gostuje u Zagrebu u sklopu kampanje ‘ODABRALI TATE’. U utorak 28.9.2021. u 20 sati održat će predavanje, projekciju kratkog filma i druženje u prostorijama MO Horvati Srednjaci u Zagrebu, Horvaćanska cesta 54.

Početkom rujna Hrvatska Udruga za ravnopravno roditeljstvo pokrenula je 10-mjesečni projekt i kampanju ‘ODABRALI TATE’ koju vodi tajnica Udruge Melita Požgaj. Nizom aktivnosti pruža se pomoć očevima da osvijeste svoju ulogu u roditeljstvu, da kao ravnopravni roditelj mogu i trebaju sudjelovati u životu svoga djeteta. Dobar glas daleko se čuje, a glas o hrvatskoj kampanji pročuo se sve do Švedske. Nije trebalo puno da kampanja za oko (ili uho) zapne i međunarodnoj organizaciji DaddyHood Europe koja djeluje u Belgiji, Hrvatskoj i još 10-ak europskih država. Osnivači su Hrvat Marino Manzoni i Šveđanin Thomas Pickelner, a organizacija želi promijeniti čestu praksu da su očevi zapostavljeni u priči oko roditeljstva. Cilj organizacije je promoviranje aktivnog očinstva te se zalažu za ravnopravno roditeljstvo. Pokrenuli su i Dadathlon, virtualno natjecanje namijenjeno tatama i njihovoj djeci. Odvija se kroz cijelu godinu te se sastoji od tri discipline, trčanje u travnju, bicikliranje u lipnju te pješačenje u rujnu.

Tata Marino Manzoni u utorak će sudionicima predstaviti organizaciju DaddyHood Europe, razgovarat će se o ravnopravnom roditeljstvu i aktivnom očinstvu, a bit će prikazan i kratki film o DDH pustolovini. Zanima vas kako izgleda 7-dnevna hiking avantura dvoje tata i dvoje 2-godišnjaka oko otoka Krka? Dođite u utorak u 20 sati u MO Horvati Srednjaci, Horvaćanska cesta 54, ulaz je besplatan. Mnoštvo korisnih informacija, doza inspiracije kako kvalitetno provesti vrijeme sa svojim klincima i grupna podrška su zagarantirani.

Jezične barijere neće biti jer će se druženje odvijati na hrvatskom jeziku, a pozvani su svi roditelji, oni koji to jesu i oni koji će to tek postati, te ostali članovi obitelji. Zajedničkim i međunarodnim aktivnostima pokažimo da su ravnopravno roditeljstvo i sretno djetinjstvo svojoj djeci ODABRALI TATE!

Zbog trenutne epidemiološke situacije i obaveznog vođenja popisa sudionika potrebno se prijaviti na radionice koje su besplatne.

Kontakti za prijave na edukacija, podršku i savjetovanja: 098 274 338 i 098 182 6423 ili na mail udruga.roditeljstvo@gmail.com .

Sve informacije o aktivnostima i rasporedu radionice potražite na:

Web – https://ravnopravno-roditeljstvo.com/

Facebook – https://www.facebook.com/Ravnopravno

Objava DaddyHood Europe gostuje u Zagrebu u sklopu kampanje ‘ODABRALI TATE’ pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Projekt od 10 mjeseci te 30 edukacija i ostalih aktivnosti koji osnažuje očeva u njihovom izboru da je ravnopravno roditeljstvo najbolji interes djece

Svako dijete ima pravo na svog superheroja. Svako dijete ima pravo na svog Supermena koji rješava sve njegove probleme i koji je čvrsta i sigurna stijena kada svoje dijete podigne na svoja ramena. Tate su super, ali nekada je i njima potrebna mala pomoć. Stoga u cilju poticanja očeva na veću uključenost u obiteljski život i aktivniju roditeljsku ulogu te poticanja rodne ravnopravnosti unutar obitelji, Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo od 01.09.2021. do 30.06.2022. održava projekt ‘ODABRALI TATE’. Nizom aktivnosti pružat će se pomoć očevima da osvijeste svoju ulogu u roditeljstvu, da kao ravnopravni roditelj mogu i trebaju sudjelovati u životu svoga djeteta, a bit će riječi i o poboljšanju odnosa među samim roditelja.

Na dosadašnjim aktivnostima Udruge sudjelovali su mame, tate i članovi obitelji iz cijele Hrvatske. Tako i ovaj put pozivamo da se projektu ‘ODABRALI TATE’ odazovu očevi, oni koji jesu i oni koji će to tek postati, ali i majke i svi oni koji su zainteresirani za temu ravnopravnog roditeljstva.

U 10 mjeseci održat će se:

• 10 radionica savjetovanja Olivera Čanića, predsjednika Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo koji je u dosadašnjih 12 godina postojanja Udruge izravna i nemjerljiva savjetodavna pomoć.
• 10 radionica grupe podrške Bojana Klapčića, diplomiranog psihologa.
• 10 edukativnih radionica Ines Kovačić, diplomirane sociologinje i profesorice sociologije, s iskustvom u psihoanalizi i grupnoj analizi (grupnoj analitičkoj psihoterapiji) koje je ujedno i tajnica Udruge Životna linija (partner u projektu).
• Postavljanje 10 info. točaka u knjižnicama, vrtićima i školama s informacijama o projektu ‘ODABRALI TATE’.
• Pružanje svakodnevne savjetodavne pomoći putem mailova, telefona te kroz individualne i grupne sastanke.

Prva radionica ‘Ravnopravno roditeljstvo’ i službeno predstavljanje projekta održat će se u petak 03.09.2021. od 17 do 19 sati u prostorijama MO Horvati Srednjaci, Horvaćanska cesta 54. Vodit će ju Oliver Čanić, a roditelji će saznati što je to ravnopravno roditeljstvo, koje su njegove prednosti, pozitivne prakse drugih zemalja i kako ga ostvariti u Hrvatskoj.

U utorak 14.09.2021. u 20 sati edukativnu radionicu održat će Ines Kovačić iz Udruge Životna linija, a u petak 24.09.2021. u 17 sati sastat će se grupa podrške gdje će polaznicima psihosocijalnu pomoć pružiti Bojan Klapčić.

Svako dijete ima pravo na mamu i na tatu, a prava i dobrobit djeteta beskompromisno moraju biti na prvom mjestu. Zajedničkim aktivnostima pokažimo da su ravnopravno roditeljstvo i sretno djetinjstvo svojoj djeci ODABRALI TATE!

Pozivamo vas na aktivno sudjelovanje u radionicama i edukacijama, a dobrodošli su i volonteri. U izvođenju projekta bit će uključeno najmanje 40 volontera, a koordinator je Zvonko Grgec, član Udruge i dobitnik volonterskog Oskara za 2020. godinu.

Projekt je financiran od Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu njihovog Poziva za prijavu projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2021. godinu.

Zbog trenutne epidemiološke situacije i obaveznog vođenja popisa sudionika potrebno se prijaviti na radionice koje su besplatne.

Kontakti za prijave na edukacija, podršku i savjetovanja: 098 274 338 i 098 182 6423 ili na mail udruga.roditeljstvo@gmail.com.

Sve informacije o aktivnostima i rasporedu radionice potražite na:

Web – https://ravnopravno-roditeljstvo.com/

Facebook – https://www.facebook.com/Ravnopravno

Objava ‘ODABRALI TATE’ jer tate biraju ravnopravno roditeljstvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.