Hodala sam Črnomercem, ima tome 18 godina, kada mi je u šest sati popodne, nepoznati muškarac prišao s leđa i primio me za međunožje. Sjećam se stiskanja njegovih zubi, dok je mrmljao sebi u bradu i grabio svojim prstima po mojem tijelu.

Imaš vrhunske sise

Kada sam imala 20 godina, upisala sam se u autoškolu. Dobila sam instruktora koji je bio 30ak godina stariji od mene i čitavo vrijeme je bio usiljeno šaljiv. Nakon nekog vremena sam počela dolaziti na satove vožnje jako nervozna i živčana. Pa mi je znao komentirati kako bi se “trebala po*ebati da ne budem tako živčana”. Jedan dan je izvadio svoj mobitel i usred vožnje počeo snimati moje noge, pod izlikom da snima kako vozim. Prijavila sam ga.

Kada sam imala 25 godina, išla sam na ispovijed, bila sam tada puno češće u crkvi i išla na mise, pjevala u zboru. Otišla sam na ispovijed gdje me svećenik (koji sada više nije u funkciji) ispitivao prakticiram li analni se*s, svršava li moj dečko od trljanja sa mnom na krevetu, pružam li oralni se*s, i sve to vrlo eksplicitnim rječnikom. Prijavila sam ga.

Kada sam imala 37 godina, dobila sam mail od nepoznatog muškarca kojim hvali moje vrhunske sise. Stavio je u CC maila sve prijateljice koje su bile sa mnom u izlasku. 

Kada sam sjedila na ručku s mužem i prijateljem, doživjela sam da mi je prijatelj pomaknuo prsluk kako bi vidio moje grudi i prokomentirao kako su dobre. Kroz šalu. Nitko nije reagirao. Jer je to samo šala, zar ne? 

Kada sam bila srednja škola, dječak iz mog razreda me konstantno vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima, do jednog trenutka kada se na satu talijanskog jezika okrenuo prema meni i rekao mi “pljunuo bih te koliko si odvratna ciganko”. Na to sam mu rekla da me pljune i pusti na miru više. Pljunuo me. Potukla sam se s njim nakon toga. Završili smo kod ravnateljice i on se ispričao i rekao mi da mu se sviđam. Takav učinak ima ona izreka “tko se tuče taj se voli” koju nam serviraju od vrtićke dobi. 

Što kada bi obrnuli uloge?

Redovno dobivam poruke nepoznatih muškaraca na društvenim mrežama koje su potpuno neprimjerene. 

Ovo nisu prestrašne situacije, jer žene dožive puno agresivnije, užasnije i bespovratne situacije koje ih obilježe, ali je ipak svaka od situacija koju sam doživjela bila i iz svake sam se izvlačila sama.

Pitam se, kako bi se muškarci osjećali kada bi oni doživjeli isto to od nas žena? Što kada bi obrnuli uloge?

Na svaku, ali svaku od ovih situacija sam čula opravdanje za ponašanje tih osoba. Sigurna sam da je svaka od vas u nekom trenutku doživjela barem jednom ovakav scenarij. I to je jednostavno tako, zar ne? 

To su mikrotraume koje ostavljaju sitne tragove na um i dušu. Danas sam samosvjesna i stabilna žena, vrlo glasna i jasna po pitanju svojih stavova.

Trebam li postati i neugodna poput tih muškaraca da bi se naučili ponašanju? 

I tako kroz borbu za poštovanje, nailazim na nemalu količinu muškaraca s velikim brojem pratitelja (op.a. ističem ovaj podatak jer to znači da imaju veliki utjecaj na velike mase), koji su se istaknuli svojim intelektualnim karakteristikama, karizmom, poneki i znanjem, kako podučavaju žene kakve bi one trebale biti. Jer, muškarci to najbolje znaju, zar ne? Mi, žene, u konačnici najviše volimo da nas muškarci uče podučavaju. To je patrijarhat napravio, da još uvijek muškarce gledamo, ne kao ravnopravne, već kao naš autoritet. 

Ponizne, skromne, nježne, one su tu da uljepšaju život svojem muškarcu, a ne da se njihovo lice bora od rada, jer su ušle u mušku energiju (op.a. a nitko se ne pita zašto smo primorane uči u mušku energiju). Žena je tu da uljepšava život muškarcu, a muškarac da olakšava svojim radom život sebi i ženi. 

Što je danas alpha muškarac?

Jadni li smo svi mi… ali jadni li su i ti naši muškarci. Oni ostaju zarobljeni u svojoj toksičnoj muškoj energiji koja u njima budi samo i isključivo nesigurnost i ugroženost jer danas, ta njihova primarna uloga – skrbitelja obitelji, više nije moguća. Mali je broj muškaraca koji radi na takvoj poziciji da ima uvjete i plaću kojom može skrbiti o nezaposlenoj supruzi i dvoje djece. 

Patrijarhat koji nam je nametnut, ubija muškarce jer oni nemaju nikakvu vrijednost ako ne donose doma “kesu para”.

A danas muškarci ne donose dovoljno veliku kesu koja će pokriti sve troškove enormno skupog života koji živimo. I tu pada njegova vrijednost. I on postaje ogorčen. Postaje frustriran. Pa udari. Pa pije. Pa zatomljava svoje osjećaje. Pa ne razgovara. Pati. I pukne. 

Stopa suicida raste. Postotak muškaraca koji počine suicid je osjetno veći od postotka žena koje počine isto.

Stopa femicida raste. Iz dana u dan. Patrijarhat je, dragi muškarci, vama oduzeo pravo da budete emotivna bića i da se povremeno prepustite i dođete u doticaj sa svojim emocijama. Znamo što je patrijarhat donio ženama. Znamo i kakav kaos nastaje kada se žene bude i bore nogama i rukama da ih se čuje. 

Sve uloge koje smo nosile na svojim leđima od pamtivijeka, još uvijek su na našim leđima, a mi smo još preuzele i dio da zarađujemo. I time olakšavamo život svojoj obitelji i muškarcima i u financijskom aspektu.

Zašto radimo?

Osim činjenice da ne želimo biti ovisne o drugima, da su troškovi života toliki da ne možemo preživjeti s jednim prihodom u obitelji, znate li koji bi još razlog trebao biti? Što da se taj muškarac koji jedini priskrbljuje razboli? Što da umre? Što da je ostavi? Gdje je ona tada? Snaći će se ona. Ne sumnjam.

Mi smo strojevi, a ne ljudska bića

Mi žene, kopamo dalje, borimo se, idemo na terapiju, idemo na treninge, brinemo o djeci, kuhamo i priskrbljujemo, pritom pazimo na svoj izgled, idemo na uklanjanje dlačica, manikuru, pazimo na svoje lice, uređujemo se, čitamo knjige, educiramo se. Mi smo strojevi, a ne ljudska bića. I to nije pohvalno, već nehumano. I znaš što još pored toga radimo? Krvarimo svaki mjesec, pritom slušamo komentare muškaraca koji naše reakcije na njihove neodrađene obaveze izjednačavaju s reakcijama jer smo u PMS-u. Ostajemo trudne, mijenja nam se tijelo, razmiču nam se organi, rasteže nam se koža, brinemo i strepimo za tog čovjeka koji raste u našem tijelu. Onda rađamo, u mukama i boli. Režu nam tijelo, 7 slojeva, mišiće, da bi izvadili tu bebu. Godinu dana hranimo dijete svojim grudima, bradavice nam krvare, imamo hemoroide od tiskanja na porodu, otpada nam kosa, umorne smo. I dalje s ljubavlju guramo. 

Nakon porodiljnog, vrati se na posao

Onda se vratimo na posao i žongliramo sa svim novim ulogama i kada konačno postanemo zadovoljne sobom, razmišljamo kako se zaštititi da ne ostanemo trudne jer nam je tijelo umorno, jer nam je psiha istrošena i jer trebamo predah, a osim toga jer si ne možemo priuštiti opet izostati godinu dana i više, jer sada treba prehraniti još jedno dijete i pobrinuti se za njegovu dobrobit. Apstinencija je jedina sigurna metoda u tom slučaju, je li tako? Ali onda ne odrađujemo svoju ulogu prema partneru, zar ne? Pa, pijemo tablete, stavljamo plastiku u svoje tijelo, jer muškarcima nije isti osjećaj ako penetriraju s prezervativom. A druga opcija nije dovoljno sigurna. A ako se dogodi da ostanemo trudne iako nemamo kapaciteta, onda nam ne daju opciju osim da rodimo. Jer, to je naša uloga. Kako god se osjećale, što god prolazile, bile mi podobne ili ne, ISTRPITE!!!!!

Mi nismo takvi

Onda vrištimo o tome i dobijemo od naših muškaraca odgovor – ali mi nismo takvi, mi spadamo u onu kategoriju muškaraca koji su na vašoj strani. 

Zašto ne odete na vazektomiju? 

Zašto ne koristite prezervative? 

Zašto ne odreagirate kada drugi muškarac uznemiruje ženu, iako se “šali”? 

Zašto ne upozorite prijatelja koji vam je poslao video privatnog porno uratka na kojem je u fokusu žena, da ne radi to? 

Zašto se samo nasmijete? 

Zašto ne marširate s nama za prava? 

Zašto ne idete na psihoterapiju? 

Zašto ne rastete s nama nego se borite dokazati da vi niste poput onih loših? 

Ključ nije samo u glasnim ženama, već i u podržavajućim muškarcima. Jer zajedno bismo mogli puno više. Ne samo za nas žene, već i za vas muškarce.

I kada mi marširamo za prava, marširamo za prava svih. 

Fotografije: Emilija Lasić Črepić; unsplash.com

Objava imam glas i želim ga pustit! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

O feminizmu iz mog kuta

Poslušala sam divnu epizodu podcasta Supermama o feminizmu i dobila poriv da i ja nešto napišem, pomalo, potiho, potajno.

Cijeli mi život režu krila pa mi je vrlo teško sada odjednom iznenada, sama sa sobom i bez opipljive podrške, izaći pred svijet i reći JA tako mislim, JA tako osjećam, JA tako (ne) želim. Moje misli, moje želje, riječi i snovi pomalo se promaljaju kroz anonimne tekstove kojima moje drage Supermame daju ovaj virtualni prostor. A onda, jednog dana, možda se na dnu teksta pojavi i jedno ime s (jednim) prezimenom.

Na pragu sam četrdesete, doktorica znanosti u “muškoj” branši, šefica, majka, partnerica, već jednom udana i razvedena. Rođena sam u maloj sredini u patrijarhalnom društvu o kojem mi je često bolno čak i razmišljati. Sad kada sam se opisala kroz uloge, vjerojatno većina čitatelja već stvara sliku o tome “tko” sam i “kakva” sam. Nema ništa a priori loše u tome. Predrasude su ono što nam je evolucijski pomoglo da dođemo do tu gdje smo sad. Osoba koja je na medvjeda htjela gledati kao na prijateljsko biće željno društva, vjerojatno nije poživjela dovoljno dugo da svoje gene prenese do danas. No, razlika je upravo u tome što medvjedi danas nisu naša realnost i naš mentalni sklop koji – nažalost – još uvijek živi u špilji, treba pomalo izaći van, otresti prašinu, strgnuti paučinu i prilagoditi vid dnevnom svjetlu.

O feminizmu se kod nas uči jako malo. Odgovorno tvrdim da tijekom svog školovanja o feminizmu nisam čula ništa korisno. Znali smo samo da je to nekakav pokret za “ženska prava”, gdje su žene htjele ići raditi u tvornice i nositi hlače. I da je Švicarska ženama dala pravo glasa 1971. Da, dobro ste pročitali. Napredna Švicarska.

Imala sam burne ambivalentne osjećaje o navedenoj tematici. S jedne sam strane bila sretna jer su se neke žene prije mene borile da imam pravo glasa, da se mogu obrazovati, raditi i biti financijski neovisna. Ubijalo me gledati brakove oko sebe u kojima je muška dominacija bila toliko snažna i toliko brutalna da sam samo mogla (podsvjesno) mrziti muškarce i govoriti samoj sebi da si to nikada neću dopustiti. Spoiler alert: dopustila sam si i to, kao i neke puno gore stvari, ali to je tema za neki drugi tekst. Mislim da neću reći ništa revolucionarno niti nepoznato ako vam ispričam neke crtice iz svog djetinjstva… kako se odnosilo prema ženskoj ili muškoj djeci… kako su žene tolerirale muževu nevjeru, obiteljsko nasilje, alkoholizam i ostalo jer nisu imale kuda, same s djecom i bez novca… kako su nam (opet ta fraza) rezali krila kad god i kako god su mogli. I možda sve to skupa nije bilo namjerno. Možda su mislili da nam čine dobro. Možda su mislili da ćemo bolje proći ako hodamo pognute glave. Možda su mislili da svijet još nije spreman za nas. Možda naprosto nisu znali drugačije.

Iako nije revolucionarno, ipak ću ispričati nekoliko crtica iz svog patrijarhalnog odgoja, a onda ću se vratiti na svoje poimanje muško-ženskog svijeta.

Najgori patrijarhalni tretman dobila sam od svoje tete, žene s kojom sam krvno povezana i koja mi je bila kao druga mama. Naučila me ona i puno lijepih stvari, ali nažalost, i ona je bila među onima koji su me nastojali strpati u kutijicu iz koje ne stršim. Jednog dana vidjela sam je sa šljivom ispod oka i pitala je što se dogodilo. “Objasnila” mi je da ljubav i brak nisu samo srčeka i gugutanje, da, nažalost, ponekad ima i neslaganja i da eto nekad nesretnim slučajem dođe i do eto tako nečega. Ali to je život. (Namjerno sam napisala “objasnila” s navodnicima, za slučaj da me čita netko tko ne razumije ironiju). Pokušavam se sad sjetiti njenih točnih riječi, ali ne mogu. Možda je i dobro da ne mogu. Poanta njene “edukacije” bila je da stvari koje se događaju u obitelji trebaju ostati u obitelji, svima je teško, svatko se sa životom nosi na svoj način, ali ne možemo zato odustajati jedni od drugih. Povraćalo mi se. Doista sam htjela povratiti sve što diše u meni koliko mi se gadilo to njeno objašnjenje i svjetonazor. Tada, na pragu punoljetnosti, mislila sam da si apsolutno nikada neću dopustiti da me netko tako tretira i da bih radije umrla nego ostala s nekim tko je digao ruku na mene. Nažalost, neke škole moramo proći i na vlastitoj koži da razumijemo zašto je teško otići iz toksičnog odnosa, zašto je poznati pakao bolji od nepoznatog raja i tome slično. No, kao što rekoh, to je priča za neki sljedeći put.

Ista ta teta zamolila me da pospremim sobu njenih sinova svaki put kad sam došla u goste jer oni su dečki pa je glupo da oni sami čiste. Ja, vječiti 5,00 u školi, prva na svim mogućim natjecanjima, čistim sobu dvojici balavaca samo zato jer sam ja žensko, a oni muško. Odvratno ponižavajući osjećaj.

Nadalje, kada je tetin nećak položio vozački ispit, ona mu je odmah posudila auto da ide s njim – ni manje ni više – na maturalnu zabavu. Kad sam ja položila vozački, čula sam samo: “Hmmm… da, ovaj, drži se ti knjige.” Slučajno ili namjerno, ni dan-danas ne vozim jer nitko nije vjerovao da ja to mogu. Čak ni instruktor koji mi je nakon položenog vozačkog ispita rekao: “Ajde, sretno i nemoj da o tebi čitam u crnoj kronici.” Ironično, ja sam o njemu čitala u crnoj kronici. No, bilo kako bilo, još uvijek ne vozim. Još uvijek se teško nosim sa strahovima od vožnje, ali i to je tema za neku drugu priču.

Da se vratim na temu ambivalentnosti prema feminizmu… Bilo mi je drago što je postojao i što se netko izborio da ja nešto mogu… No, istovremeno sam se osjećala prevarenom. Mene nitko nije pitao želim li ići raditi ili bih možda radije odgajala čopor djece i šivala im odjeću. Mene nitko nije pitao želim li sama otvarati svoja vrata i sama nositi teške vrećice iz trgovine. Zapravo sam dobar dio svog života mislila kako je feminizam jedan veliki zajeb – dobile smo pravo da radimo ono što rade muškarci, uz sve ono što već radimo i što muškarci neće raditi. Zaposlena majka je “dobila što je tražila”, kako bi se to kod nas reklo. Zapravo me cijela ova priča dugo frustrirala. Nisam smatrala da su muškarci glupi i beskorisni (barem ne na svjesnoj razini), nisam smatrala da sam kao žena superiornija, voljela sam da se prema meni netko odnosi s pažnjom, da me tetoši i pazi na mene, ali sam istovremeno htjela misliti svojom glavom i baviti se onime što me zanima. Nisam shvaćala da feminizam u svojoj biti nije isključiv. Trebalo mi je jako puno godina da shvatim pravi smisao borbe za ženska prava kao LJUDSKA prava, kako ih Tereza naziva u svojoj kolumni i podcastu.

U posljednje vrijeme puno slušam o muškoj i ženskoj energiji, o našim biološkim i duhovnim različitostima. Ivka često govori o tome, čak je tu temu pokrila i na BYOB konferenciji, tako da vjerujem da nikome od vas ni ovo nije nepoznat teritorij…ali opet bih voljela napisati kako ja to vidim. Moja istina.

Kroz svoj osobni razvoj, koji se sastoji od jako puno učenja, slušanja, čitanja, odlazaka na terapije i radionice, susrela sam se s temama muške i ženske energije ili prirode. Samo da pojasnim, pišem “muške i ženske”, a ne obrnuto, samo zato što je muška prva po abecedi. U mom je svemiru abeceda često jedini ispravni način da se nešto posloži ako je hijerarhijski ravnopravno (to možda pripada muškom principu).

A muškarci i žene bi svakako trebali biti ravnopravni. Ravnopravni. Ne jednaki, ne isti, ne identični, ne međusobno zamjenjivi.

Mislim da je tu većina nas, ili većina onih koji su nas učili, pobrkala lončiće. Žene su za sebe tražile jednaka ljudska prava – od prava na obrazovanje, zaposlenje, odlučivanje o vlastitom zdravlju, tijelu i umu; prava na financijsku neovisnost, na pristup informacijama, na slobodu kretanja… Ukratko, na sve ono na što smo kao ljudsko biće imali pravo samim svojim postojanjem. Da sad ne idem opet u seciranje nečega o čemu je do danas već puno rečeno i napisano, voljela bih se opet vratiti na sebe i svoje sazrijevanje u smislu feminizma.

Kako sam gore već napisala, bila sam praktički savršena u školi, inteligentna i samopouzdana. Kako nisam imala oca u svom životu, a ostale muške figure oko mene bili su alkoholičari i nasilnici, nisam imala pravi uzor zdrave muške energije. Napisat ću to, koliko god nekima bilo šokantno: djevojčica treba oca. Djevojčica treba zaštitnika koji osigurava njen svemir, štiti ju i čuva da sve ono prekrasno što ona nosi može izaći van i pokazati se svijetu. Možda je sad jasniji onaj moj uvodni paragraf gdje objašnjavam da pišem anonimno. Djevojčice (žene) koje su imale dobrog oca možda nisu ni svjesne koliku kompetitivnu prednost imaju naspram nas ostalih.

Što se događa ako nemamo dobru očinsku figuru? I ako tome dodamo majku koja baš ne zna zadovoljiti naše emocionalne ili druge potrebe? Obično sve u prirodi može otići u dva smjera, ovisno o tom s kakvim materijalom raspolažemo. Ja sam imala “jaki” materijal pa sam otišla u kompenzaciju. Moj drive je doslovno bio: “Ja se moram izvući iz ovog pakla.” Ne znam točno u kojem trenutku, ali sigurno još u osnovnoj školi, shvatila sam da za mene nema spasa iz teške obiteljske situacije, neimaštine, nasilja, alkoholizma i generalne nesreće, osim ako si sama ne pribavim taj spas. Sama. Tijekom školovanja nisam baš imala prijatelja, nije me zanimalo ništa što vole mladi jer sam samo htjela otići iz te situacije. Znala sam da su jedino ocjene te koje me mogu spasiti. Pobrinula sam se za svoj akademski uspjeh (iako sam učila u nemogućim uvjetima), pobrinula sam se za logistička pitanja oko fakulteta i preseljenja… čak sam i pri izboru fakulteta išla na varijantu koja može plaćati račune, a ne prema onom što mi je priraslo srcu. Sve ovo što opisujem je “muški” način.

Živimo u svijetu kojeg su napravili muškarci za muškarce.

Imala sam raspravu s jednim prijateljem i bivšim mužem jer sam bila ogorčena novom EU direktivom da se na rukovodeća (direktorska) mjesta mora zaposliti 33% žena. Možda netko negdje na ovo gleda kao na napredak. Ja na to gledam kao na poniženje. Kao prvo, netko mora PROPISATI koliko će žena biti na važnim mjestima. Kao drugo, to što je propisano je TREĆINA mjesta za nekoga tko čini polovicu stanovništva. Jako sam ogorčena time. Smatram da bi cijeli svijet i cijeli sustav trebalo mijenjati tako da se ženama omogući napredovanje i da nitko ne mora propisivati je li sada na redu da se zaposli žena ili muškarac.

U čemu je zapravo “moj” problem i čemu moja rasprava s mladim obrazovanim muškarcima koji moje stavove smatraju brđanskim?

Pa ovako… Recimo da bismo u duhu ravnopravnosti mogli reći: “Nama nije važno hoće li napredovati muškarac ili žena; važno nam je da napreduje osoba koja to najviše zaslužuje i koja je svojim radom postigla najbolje rezultate.” Što je problem u ovom stavu? Sva metrika kojom možemo nešto kategorizirati, sve što možemo kvantificirati i brojiti, profit, zarada, porast, svi KPI-jevi…. Sve je to dio MUŠKOG principa. Tako muškarci funkcioniraju. Tako muškarci ostvaruju svoje snove. Čak bih rekla da orijentiranost na cilj i rezultat također pripadaju muškom principu. Kad imaš ženu koja živi u svojoj ženskoj energiji i ostvaruje čudesne stvari na ženski način, to je teško kvantificirati. Teško je pretočiti u brojke nečiji konkretan doprinos. Evo malog primjera. Jedan od načina na koji doprinosim firmi u kojoj radim je to što povezujem ljude i prenosim informacije. Na primjer: Marko mi kaže da razmišlja kako riješiti neki problem, a ja mu kažem da se prošle godine Josip bavio istom tom temom i da je riješio problem. Njih dvojica se čuju i Marko instantno dobije rješenje te se može početi baviti nečim drugim i ne mora više rasipati vrijeme na ovo. Kako to pretvoriti u postotke i eure? Kako izračunati da bi Marku inače trebalo npr. 23 dana da sam dođe do istog ili sličnog rješenja? Ne, te stvari se ne vide. Te stvari se ne računaju, a itekako puno znače, pogotovo u velikim firmama gdje se ljudi i ne poznaju i nemaju pojma tko se čine bavi. Mene ovakve stvari vesele i radim ih zato što u njima uživam, bez obzira vidi li ih itko ili nitko. No, poprilično sam sigurna ako se ikad bude računao moj “financijski doprinos firmi” da se ovakve stvari neće uzimati u obzir.

To je bit svega – ne možemo reći da je sustav pravedan prema muškarcima i ženama jer koristi ISTI PRISTUP I JEDNAKA PRAVILA ZA SVE. Mjere nas istim metrom. To je kao da imaš jednu tropsku i jednu planinsku biljku pa ih onda počneš držati u potpuno jednakim uvjetima – jednaka količina sunca, jednaka zemlja, jednaka količina vode, jednaka temperatura. Pa, buraz, nema šanse da obje biljke jednako napreduju! Naprosto nema šanse! Isto tako, ne možeš posaditi orah i očekivati da na njemu rode banane. Nismo isti! Ne funkcioniramo na isti način, ne vidimo iste stvari, ne tražimo rješenja na isti način. Naravno da postoje žene koje vole brojke, vrhunski se snalaze u muškoj struci i funkcioniraju na način koji je bliži muškarcima. I ja sam bila jedna od njih, pod cijenu vlastite ženstvenosti. Sada to više ne želim.

Ja sam žena i želim živjeti kao žena, točno onakva kakva jesam ispod i iznad kože.

Anonimno

Foto:pexels.com, unsplash.com

Objava živimo u svijetu kojeg su napravili muškarci za muškarce pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon što sam pokrenula Magazin za mame Self-ish, iznenadila sam se koliko ga mama zaista čita! Odavno shvaćam da mame ne brinu o sebi. Ako uopće i brinu, brinu nedovoljno. I sama sam mama pa mogu reći iz iskustva.

Često se priča o ravnopravnosti spolova, o ravnopravnosti muškarca i žene u kućanstvu. To će biti moguće kada muškarci preuzmu dio brige o obitelji i kućanstvu kao i mi, tj. kada budemo u tome
potpuno jednaki. Možete li zamisliti da muž potpuno preuzme brigu recimo o prljavom vešu? Ja ne mogu. A trebala bih. Tu dolazimo do novog problema – prepuštanje kontrole nekom drugom. Sigurna sam da bi, kada bismo malo popustile, naišle na iznenađujuće rezultate! Kada bi morali, muškarci bi to odradili. Pri tome mi zaista nije namjera nikoga vrijeđati, nego mislim kako smo preuzele previše stvari na sebe, ne popuštamo i žalimo se i dosta nam je.

Mogu reći da sam control freak i to me zaista sekira! Zar je stvarno istina da nitko ne zna usisati stan kao ja? Nda. U našem se domu sve dijeli. Ako ja očistim kuhinju, on će kupaonu. Ako ja obrišem
prašinu, on će usisati stan. Naučila sam pustiti jer, pobogu, pa to je samo čišćenje i svi tu živimo i prljamo! Ali naravno da nisam pustila dovoljno.

I dalje ja organiziram kada će se čistiti, vodim brigu o prljavom vešu, planiram jelovnik i ostalo. Pa se ljutim kada moram sama, a ljutim se i kada mi se netko „petlja“ u posao.

Kako pronaći ravnotežu? Kako postići tu jednakost i ravnopravnost kada ja sama to očito ne dozvoljavam?

I neću reći da imam sreće što imam muža koji sudjeluje u svemu. Ne kažem mu hvala kada objesi veš ili spremi suđe iz perilice. Kao ni on meni. To je i naš veš i naše suđe. Smatram da je to poštovanje. Lijepo je pomagati i to nas uče od malena. Dosta je dijeljenja kućanskih poslova na muške i ženske. Tko prlja, taj sprema!

Naravno da preuzmem većinu stvari na sebe kada on radi više od mene, ako sam na godišnjem ili imam više slobodnih dana. Isto tako, ako je obrnuta situacija, on će preuzeti, ali će prije svega odmoriti. Što me u isto vrijeme sekira, ali sam i zavidna. To je ustvari sjajno!

Smijemo li priznati da trebamo nešto naučiti od muškaraca?

Koliko ste često ljute jer se tata više igra s djecom? Mame uvijek imaju nešto za raditi. Kada nemaju, obično padaju s nogu, nemaju snage ni volje za igru. A tate? Tate ne moraju ništa od tih dosadnih poslova. Prioritet je igra i odmor. Sve će se ostalo stići. Jer će mami dosaditi čekanje pa će sama napraviti sve te dosadne poslove. A kada bi i mama pustila, ne bi se ništa dogodilo. Vjerujte mi, probala sam jednom… Nisam spremila stan na vrijeme i znate što se dogodilo? NIŠTA! Pokušajte i vi!

Foto: pexels.com

možemo li pretjerati s organizacijom?

Objava što možemo naučiti od muškaraca? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Peticijom za preimenovanje dijela Trga hrvatskih velikana iz Zagreba kreće promjena za veću ravnopravnost žena

Prema posljednjim istraživanjima, čak četiri od sedam najvećih gradova u Hrvatskoj imaju manje od dva posto ulica nazvanih po ženama, dok u Zagrebu, prema javno dostupnim podacima, manje od dva posto ulica i trgova odaje počast zaslužnim ženama. Upravo zbog poraznih podataka, Trg hrvatskih velikana u središtu Zagreba početna je točka i simbol kampanje TRGni se za ravnopravnost, povodom čega je na lijevom dijelu ovog trga postavljena i simbolična ploča s nazivom „TRG HRVATSKIH VELIKANKI i onih koje će to tek postati“, a građani pozvani da na internetskoj stranici velikanke.hr potpišu peticiju za službeno preimenovanje dijela Trga hrvatskih velikana.

„Ove porazne statistike šalju krivu poruku djevojčicama kako one niti ne mogu napraviti nešto veliko i važno da bi se po njima nazvala ulica, već je to rezervirano samo za dečke. Ovom inicijativom im želimo poručiti da nisu nevidljive i da svojim radom i uspjesima mogu zaslužiti da se ulica ili trg jednom nazovu njihovim imenom. Trg hrvatskih velikana moguće je, zahvaljujući specifičnom tlocrtu, podijeliti na dvije jednake polovice, s dvije identične fontane i dva ista pročelja zgrada što bi, smatramo, bio najbolji prikaz ravnopravnosti oba spola“, pojasnila je Ida Prester motivaciju inicijative TRGni se za ravnopravnost.

Peticiju je idućih 30 dana moguće potpisati na velikanke.hr, a potpisi će se predati Odboru za imenovanja naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba. Podršku inicijativi dala je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, istaknuvši kako je dovoljno prošetati zagrebačkim ulicama i pogledati spomenike, nazive trgova i ulica kako bismo i sami posvjedočili malom postotku javnih površina koje nose imena po ženama i zaključila da je „potrebno sustavno se zalagati za jednake mogućnosti i prava žena i muškaraca jer se, nažalost, nejednakost odnosa kojima svjedočimo u Hrvatskoj, preslikava i u javnom prostoru“. Uz predstavljanje peticije, javnosti je predstavljeno deset djevojčica i djevojaka koje su već sada, svojim znanjem, sportskim i kulturnim uspjesima doprinijele prepoznatljivosti Hrvatske na karti svijeta, te su im uručene ploče s nazivom ulice koje sadrže njihova osobna imena, kao „velikanke koje će to postati“.

Voditeljica Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj Violeta Simeonova Staničić naglasila je kako žene formalnopravno uživaju jednak status kao i muškarci, no kako je praksa nerijetko drugačija.

„Stoga sam ponosna što je Europski parlament konstantno aktivan u promicanju rodne ravnopravnosti, a ima i stalni Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost. U kontekstu kampanje i razloga zbog kojega smo tu danas, željela bih naglasiti kako Europskim parlamentom trenutno predsjedava žena, Roberta Metsola, a ranije ju je obnašala i Simone Veil, najviše zapamćena po promicanju prava žena u Francuskoj i Europi, koja je nakon svoje smrti pokopana u pariškom mauzoleju Panthéonu, što predstavlja jednu od najvećih francuskih počasti. Zbog svega navedenoga prirodno je da smo danas na ovom mjestu te da podržimo ovu inicijativu“ dodala je Violeta Simeonova Staničić.

Inicijativu podupiru Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), udruga B.a.B.e i Ženska soba, te Predstavništvo Europske komisije i Ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj, kao i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Više informacija o kampanji možete potražiti na velikanke.hr, na Facebook stranici Velikanke.hr, kao i na Instagramu na velikanke.hr.

Objava u Hrvatskoj manje od 2% ulica i trgova nazvano po ženama! TRGnimo se za ravnopravnost! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

#janisamdomaćica i #neželimbitidomaćica

Slučaj domaćica sigurno nikome nije prošao ispod radara. Kampanja je, zapravo, odlična – postala je viralna u doslovno manje od 24 sata. Na LinkedInu se samo o keksima priča, Kraš je dobio gratis prostor u emisiji RTL Direkt kao i na Dnevniku Nove TV. To su dvije najskuplje televizijske kuće, gdje par minuta košta koliko i Sv. Petra kajgana. Izbacili su novu ambalažu, hešteg #ijasamdomaćica, ali stranica na njihovom webu još uvijek nije dovršena. Očito su Domaćica i Programerka na bolovanju zbog njege djeteta. Kako to već biva u našoj prekrasnoj emancipiranoj državi.

Kraš se oglasio ovako:

“Ne, keks Domaćica ne mijenja svoje ime, već upravo suprotno! Snagu brenda i imena želimo posvetiti ravnopravnijoj podjeli poslova u domaćinstvu. Žene uz redovan posao i dalje najčešće zadržavaju i ulogu domaćice obavljajući tako dva posla. Isticanjem paralelnih uloga koje danas u životu ima većina žena, ambalažom omiljenog keksa željeli smo privući pozornost javnosti. Pratite nas i pridružite nam se u glavnom cilju naše kampanje – podizanju svijesti javnosti o važnosti i kompleksnosti obveza koje u domaćinstvu trenutno najčešće preuzimaju žene te poticanju svih članova društva na preuzimanje zajedničkih obveza u kućanstvu.
I još jednom, da ne bi bilo zabune, keks Domaćica ostaje Domaćica, ali mi se kao Kraš nadamo da smo i na vaše stolove stavili ovu važnu temu i potaknuli vas da s nama budete dio promjene.”

Kraš je ogroman brend, koji, pretpostavljam svi volimo. Kraš asocira na djetinjstvo, na prve ljubavi, na obitelj, na sve one najslađe (i figurativno i doslovno) i najljepše uspomene. Kraš budi emociju. Domaćica u meni budi čak i patriotizam (što je kod mene jako teško probuditi), uvijek sam mislila da pričamo o keksu koji je domaći, naš. Domaćica. Srbi imaju Jaffu (koju isto volim jer su čokolada i naranča vrhunska kombinacija), mi imamo Domaćicu. Domaćica je kutija keksa koju svaka nona ima doma, to su oni keksi koji se jedu i u gostima, kod tete, mamine prijateljice i slično. Domaćica nije kućanica. Domaćica je dom.

Kao marketingaš mislim da je upravo emocija ono što čini jednu kampanju uspješnom. Kao što je Pipi iskoristio emociju u Zagrebu s ”vozim za zapad, mislim na jug” (ili tako nekako). To je ona klasična priča dalmoša koji jedva čekaju s užarenog asfalta metropole otići igrati picigin na Bačvice. Koju emociju budi Pipi? Zar ne pomislite odmah na ljeto, sunce, plažu i hladnu bocu Pipija u ruci? Ja da.

Emocija koju izaziva Kraševa kampanja, čak i uz sva moguća opravdanja ovoga svijeta, nije više pozitivna.

Kada ja sada zatvorim oči ne vidim bakicu koja unučiću nudi kutiju Domaćice. Ja vidim ženu koja pere, kuha, čisti, pegla i uz to radi još puno radno vrijeme, pa preumorna, djetetu koje pita ”Je l’ ima nešto slatko?” nudi na izbor Domaćicu ili jabuku. I ovaj keks više nije sladak. Pokvario se. Ušla je vlaga u njega.

Meni opravdanje Kraša na temu nove ambalaže, naprosto, vrijeđa inteligenciju. Zamislimo da Kraš ima najiskrenije namjere na svijetu. Oni su stvarno htjeli osvijestiti činjenicu da velika većina žena, uz posao, obavlja i sve kućanske poslove. Ja, iako nisam kreativac, bih rekla da se to moglo iskomunicirati drugačije.

Primjer 1.
Istom tipografijom, na kutiji domaćice napisati isključivo profesiju. Bez onoga Domaćica & Doktorica. Samo Doktorica. Odgajateljica, Pravnica, Menadžerica, Učiteljica, Policajka, Zaštitarka, Pilotkinja…

Primjer 2.
Istom tipografijom , na kutiji domaćice napisati statističke podatke o tome tko i kako obavlja kućanske poslove,.
7% muškaraca pegla
20% muškaraca čisti wc
29% muškaraca kuha
23% muškaraca pere suđe
4,2% muškaraca koristi porodiljni
(p.s. brojke su iz 2017. jer nemam vremena tražiti podatke koje je Kraš trebao predstaviti javnosti, ako je već smisao kampanje taj da se ukaže na nejednakost među spolovima)

Primjer 3.
Jednostavno napisati ”Domaćin”.

I dalje smatram da su uništili svima najdraže kekse iz djetinjstva. Nadam se da nisam jedina kojoj nije nikad prošlo kroz glavu da se keksi referiraju na ženu koja radi poslove u domaćinstvu. Najgore od svega je što sam, nažalost, gotovo sigurna da je sve ovo napravljeno namjerno. Rijetki su ti brendovi koji teže da budu kreativni, inovativni i originalni. Danas je cilj publiku šokirati, jer je svaka reklama, i ona dobra i ona loša, zapravo samo reklama. Budimo realni, ovo je veliki brend. Nemoguće je da u marketinškom timu rade isključivo idioti. Sigurno je nekome prošlo kroz glavu da ovo ipak nije ok. Zar se ovako velika kampanja ne bi mogla i trebala bar interno testirati na nekom manjem uzorku? Nemoguće da nitko u Krašu nije rekao ”WTF ljudi, jeste vi normalni? Pa šaljete potpuno krivu poruku!”. Cilj kampanje je, navodno, senzibilizirati javnost na nejednaku podjelu poslova u domaćinstvu, ali izvedba nam govori samo i isključivo da žene mogu i moraju sve. Ako ste gledali Sluškinjine priče, onda vam je jasno u kom smjeru idemo. Polako, ali sigurno.

Kraševa #ijasamdomaćica kampanja je, ponavljam, vrhunska. Postala je viralna. Prodaja neće pasti jer su ljudi naviknuti na ovaj keks, i većina neće bojkotirati ni keks ni brend – jer je Dorina realno ukusnija od Milke. Na koncu koga briga što su nas žene opet degradirali? Pa degradiraju nas svaki dan. Ovo nije ništa novo. Većina žena će na ovo samo odmahnuti rukom. Možda ima čak i neka kućanica koja će zaključiti da se njen rad kod kuće napokon cijeni. Ne cijeni se sestro slatka. Upravo suprotno, degradira se i mene, kao zaposlenu, i tebe kao nezaposlenu. I jedna i druga smo osuđene na pranje veša, koji nije isključivo naš. Netko će reći da ovim tekstom samo dodatno pomažem Krašu, dajem prostora Domaćici i potičem da se i dalje priča o njima. So be it, ali ja ne mogu šutjeti. Naprosto ne mogu ne reagirati na sve ovo. Ja sam žena, ja sam majka jedne male žene.

Neću da moja djevojčica gleda ovu ambalažu i vjeruje kako je to njena sudbina. Ne želim da, kada se ostvari u nekoj profesiji, pritom i rinta kod kuće samo zato što se rodila sa ženskim spolnim organom među nogama.

ODJEBITE svi redom, u skokovima, od nas žena, od naših djevojčica, od naših izbora, od naših života, od naših kratkih suknji i visokih štikla. #janisamdomaćica

Objava ja nisam domaćica pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“muški bijelac je ugrožena vrsta!”

Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi otkada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek otkada imam sina.

ravnopravnost i/ili jednakost

O tome koliko su se žene približile muškarcima na raznim poljima, ne moram govoriti. Iako smatram i vidim da jesmo “ravnopravnije” muškarcima, još uvijek u puno sfera nismo ravnopravne. Iskreno, mislim da možda nikada ni nećemo biti. Da bi za iste poslove trebale biti jednako plaćene je po meni najnormalnija stvar. Hoće li do toga ikada doći? Ne znam. Bi li na svim poljima trebale biti poput muškaraca? Po meni ne. Ravnopravnost je jedno. Jednakost nešto drugo. A jednaki nismo. I ne moramo biti. Svijet bi možda bio puno ljepše mjesto kada bismo se konačno prestali boriti da budemo jednaki i jednostavno se nadopunjavali kroz svoje različitosti.

Ali ovo nije tema o kojoj danas želim pisati.

U našoj se kući prema našoj djeci ponašamo apsolutno jednako. Nema muških i ženskih poslova, nema muških i ženskih boja, igara, priča… Trudimo se djecu podržati u svemu što vole i žele. Govorimo im kako mogu postići sve, biti štogod požele. I kroz naše prve tri cure (dvije suprugove, jednom mojom) tu nismo nailazili na nikakve probleme.

muško ili žensko?

A onda je prije godinu dana, prošle jeseni, naš sin krenuo u vrtić i od tada su se u našoj kući počele spominjati muške boje, muške igre, ženski sportovi, ženske knjige…i još sto takvih stvari. Odjednom se u našu kuću uvukao taj “rat spolova”. Od nas naš sin te stvari nije ni čuo niti naučio, ali vidim da sa svojim odgojem i razmišljanjem očito nismo kao drugi. Jer Noah, dijete koje se prije vrtića igralo sa svom djecom bez obzira na spol, se u vrtiću počeo igrati samo s dečkima, voljeti samo plavu boju, igrati se samo “muških” igara….

I to mi je dalo malo misliti. Možda je to samo faza kako moj suprug tvrdi, ali razmislite malo…

Postali smo društvo, postali smo roditelji koji svoje kćeri, svoje male princeze podižu i odgajaju u uvjerenju da mogu biti sve, da su jednako vrijedne dečkima, da mogu trenirati što žele, odijevati se u boju koju žele, šišati se na centimetar ako to baš žele…i još sto takvih stvari, jer curice, žene danas mogu SVE!

A kako odgajamo dečke? Vrijede li i za njih ista pravila?

Dok ćemo kćer koja želi trenirati nogomet bez problema poticati, sina koji izrazi želju da trenira ritmičku gimnastiku, ćemo vjerojatno odgovoriti od nauma i navesti na neki drugi sport. Dok ćemo kćeri bez problema kupiti plavi bicikl, čisto sumnjam da ćemo sinu kupiti rozi, iako se njemu možda baš taj rozi najviše sviđa. Dok će naše kćeri završiti u novinama i na televiziji kada se odluče na zanimanje poput kapetana duge plovidbe, kod sina koji želi postati frizer ćemo u pitanje dovesti njegovu seksualnu orijentaciju. Možda vam se čini da pretjerujem, ali dajte malo razmislite. Kada ste vidjele muškog učitelja razredne nastave? Ja nisam. Možda živim u premaloj sredini, ali nisam ni vidjela ni čula za tako nekog. I prije nekoliko dana me Eva pita – zašto ne postoje muški učitelji razredne nastave, a ja nemam odgovor. Imate li ga vi?

Ne čini li vam se ponekada da je sva ova naša ženska borba za ravnopravnost dovela do toga da su se nama otvorila sva vrata, dok su muškarcima i dalje zatvorena ona koja su im i prije bila zatvorena!?

I dok je ženama dostupno sve, muškarci kao da su zapeli samo u tim “muškim” stvarima. U prošlosti je bila normalna ta neka muško – ženska podjela, ali dok su se žene izborile da za njih te podjele više ne bude, ili da barem bude manja, za muškarce je ona itekako prisutna. I pitam se sad, kao majka dječaka, zašto bi netko imao pravo misliti da je moje dijete homoseksualac, samo zato što želi plesati balet!? Odakle strancu na ulici pravo reći mome sinu da nije pravi dečko ako nosi rozu majicu!? Da je curica zato što ponekada plače!? Da ima frizuru kao žensko samo zato što nije ošišan skroz na kratko!?

Tko me dulje prati i čita, zna da sam više puta već istaknula kako obožavam činjenicu da sam rođena kao žena, kako stvarno mislim da su naši životi, iako možda teži, puno bogatiji i ljepši… I budući da se tako osjećam, tako razmišljam, trudim se na svoje kćeri prenijeti takvo poimanje našeg spola. Voljela bih da jednom kad odrastu, budu ponosne i sretne što su rođene kao žene. Ali istu stvar želim i za svog sina. Želim da i on, jednako kao one, zna i vjeruje da može postići sve, baviti se čime god želi, trenirati što god želi. Jer ne određuje njega samo njegov spol. Niti ikoga od nas. Određuju nas upravo naše želje, afiniteti i sposobnosti. Ono što volimo i sa srcem radimo. Ono u čemu smo dobri i drugačiji. Zbog toga smo jedinstveni. Bili mi žene ili muškarci.

Reći ćete sada da su sami muškarci možda krivi da su stvari takve kakve jesu… jer žene su se same izborile za to da budu i imaju ono što danas smatraju normalnim. Ali ne zaboravite da smo mi (neki će tek biti) osim što smo žene ili muškarci i jedna posebna kategorija. Mi smo roditelji! A roditelji su ti koji imaju najveću moć utjecati na svoje dijete, ti koji najviše vjeruju u njega, kome upravo to dijete najviše vjeruje! Mi smo ti koji naše sinove možemo i trebamo uvjeriti da mogu sve! Mi smo ti koji trebamo najjače navijati za njih u bilo kojem sportu, bio to balet ili hokej…reći im da su savršeni, posebni i jedinstveni baš takvi kakvi jesu.

Mi smo ti koji možemo postići da naši sinovi i kćeri opet postanu “ravnopravniji”.

Slažete li se?

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah

Foto: Annie Spratt – Unsplash 

Objava jesmo li zakazali u odgoju dječaka? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

S obzirom na to da sam trenutno u fazi „migrene“ koja ne popušta tri dana, konstantno mi prolazi kroz glavu  – kada će prestati i hoću li stići obaviti sve što sam zamislila ovog vikenda!? Kod nas je vikend za biti vani dosta dugo (ukoliko vrijeme to dopušta) i kuhanje kasnijeg subotnjeg ručka, nekog finog čušpajza koji se dugo krčka (jer se preko tjedna nema vremena dugo krčkati).

I kad me „sastavi“ migrena koja traje od petka ujutro ne dozvoljavam sama sebi da završim u krevetu i ne iskoristim dan. Ma kako bih uopće mogla biti u krevetu do podne, ili ne pripremiti ručak i ne spremiti kuću kad imam toddlera koji od jutra traži „svoje“! Nisam toga bila svjesna kad sam bila mlađa, kad su kasni izlasci bili najveći gušt i kad sam se nedjeljom „ujutro, čitaj 11-12 h, budila na mamin pripremljen ručak. Ili na faksu kad smo se vraćali u dom ili stan ujutro, kad već ptičice cvrkuću, pa je opcija buđenja bila rezervirana za 2-3 h popodne – eh, bili su to dani!

„Ti“ dani s djecom i obitelji na neki način završavaju, i to je u redu jer svako razdoblje života nosi svoje. Samo što ostaje upitnik nad glavom – kako to da moja mama nikad nije imala migrenu, gripu, temperaturu, upalu grla i sve one sitne male bolesti za koje sam točno znala kad ih je moj tata imao? I to zato što ga je mama tada liječila, kuhala čaj i juhice, a sebi to nikad nije spremala, možda zato što nije bila bolesna, ili je možda bila, a ja to nisam znala!?

Je li moja mama ikad imala te male „sitne“ bolesti pitam se tek sada kada sam i ja mama, jer nije moguće da baš nikad u trideset godina nije imala temperaturu ili neku prehladu, upalu ili migrene, ali znam sigurno da ja nisam znala kad je ona bolesna jer je uvijek sve bilo jednako oprano, opeglano i skuhano! I sada se pitam kako to mame cijelog svijeta uspijevaju – uvijek biti zdrave za svoju djecu i obitelj!?

U mojoj obitelji sa suprugom i djetetom su neke stvari ipak danas drugačije nego je to bilo s mojim roditeljima, te bratom i sestrom u zajedničkom suživotu. Moj suprug je moja desna ruka, ili sam ja njegova – nebitno, ali smo podijeljeni u kućanskim poslovima i brizi oko djeteta podjednako. Možda najviše radi toga jer oboje radimo full-time i drugačije ne znam kako bi sve skupa izgledalo. Ali u današnje vrijeme kad žene jednako naporno rade i jednako zarađuju svoju plaću kao muškarci, mislim da nema smisla raspravljati oko podjele poslova u kući i brige za djecu.

Znam da nije tako u svim obiteljima, i to me jako žalosti – da si danas žene dozvoljavaju da budu s muškarcem koji nije u stanju oprati kupaonicu, skuhati ručak, uspavati dijete, okupati ga…

Iskreno, da mi suprug ne pomaže, ne znam kako bi izgledao moj radni dan, niti vikend. Pretpostavljam da ne bi imala vremena za šetnju sa svojom prijateljicom, za odlazak u shopping, pa čak i za pisanje koje me čini sretnom. I zapravo, njegovo sudjelovanje u odgoju djeteta i u kućanstvu znači da on mene čini sretnom. Hvala ti!

Podjela poslova u kućanstvu znači i kompromis oko toga tko će koji dio napraviti, ali suprug i ja već imamo neki ustaljeni vikend ritam – veš u perilicu stavljam ja, on ga slaže, ja peglam, on ga sprema u ormar. Jedan vikend ja perem kupaonicu, on usisava, sljedeći vikend se zamijenimo. Isto tako dok ja rezuckam povrće, on priprema meso, kuha, ja čistim kuhinju – i nekako sve to skupa „šljaka“ i sretni smo jer zajedno odemo i na kavu, i do brda, i s prijateljima se vidimo, nekad svatko sa svojima, nekad sa zajedničkima – i to nas čini sretnima. I iskreno, mislim da je u toj podjeli „poslova“ samo stvar dobre volje i dovoljno jake želje za zajedničkim trenucima.

Razumijevanje, međusobno poštovanje i kompromisi su dio mog života, i nekako mislim da tih par uzajamnih stvari u mom životu nema ne bih bila sretna i ispunjena kao žena i kao supruga.

I u danima kao što su ovi (kad me glavobolja ne popušta) sigurna sam da se moje dijete neće sjećati maminih migrena, nego odlazaka s tatom na igralište i ispijanja milkshake-ova u parkiću našeg naselja. Naravno, nije jednostavno uspostaviti balans oko podjele apsolutno svega, i ne mora biti nužno podjela svega, ali neki dogovori i uzajamno poštovanje moraju biti sveprisutni za kvalitetu zajedničkog suživota. Tu ravnotežu poremeti u većini slučajeva dolazak djeteta i nenadani slučajevi koje nam život ‘servira’, ali kao u svakom uspjehu u životu – stvar je dobre volje i upornosti. Uz dobru volju i upornost uvijek mora postojati doza popuštanja, odnosno razumijevanja druge strane, tko će kada ‘popustiti’, odnosno ‘razumjeti’ nije važno, mislim da je važnije da nekad jedna, a drugi puta popustljivija (razumnija) bude druga strana.

Zato svim ženama želim dati podršku i reći da se MOŽE podijeliti i biti sretan u podjeli. A isto tako svim muškarcima želim dati primjer kako biti sretan u zajedništvu, sa svojom ženom i djecom – bez onoga tko će više, tko je manje – najbitnije je da ste oboje i da ste zajedno u svemu.

iskreno o majčinstvu: E05 brak je mrak – na kavici s Anom Vladušić – SUPERMAME

Objava zašto mama nikad nije bolesna i podjela „poslova“ u braku pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tata ravnopravan roditelj. Tata – prisutan i bitan!

Sanjamo o vremenu kada se muškarce, očeve, tate neće stavljati na pijedestal jer sudjeluju u odgoju. Sanjamo o vremenu kada će se važnost uloge tate izjednačiti s važnošću uloge mame. Sanjamo o vremenu kada će žene u društvu biti jednake muškarcima i uživati jednaka prava. Kao žene i kao majke, vidimo i osjećamo tu nejednakost.

Borbom za ravnopravnost roditelja, borimo se i za svoju ravnopravnost. Ima li to smisla? Ima!

Ima smisla jednako kao što ima smisla za Majčin dan naglasiti predrasude s kojima se mame susreću!  Tako ima smisla naglasiti SVE što bi trebalo biti normalno i naglašavati to kroz čitavu godinu, a ne samo jedan dan u godini.

Dan Žena, dan Očeva, Majčin dan, sve je to jako lijepo, ali ako tu priču ne živimo svaki dan, onda ovakva kampanja nema nikakvog smisla.

Dan Očeva – dan kojim se podiže svijest o važnosti uloge tate u obitelji

Na današnji dan, kada se obilježava dan Očeva, želimo istaknuti koliko je normalno da oba roditelja jednako sudjeluju u odgoju. Danas želimo istaknuti koliko bi bilo lijepo živjeti u društvu u kojem se neće smatrati iznimkom i čudom tata koji sudjeluje, a pod tim mislimo i emocionalno i fizički i materijalno. Danas želimo istaknuti upravo taj aspekt, jer upravo danas veliki broj mama također doprinosi materijalnoj sigurnosti obitelji, stoga ovo više nije “samo” zasluga muškaraca.

Tate su muškarci koji se ne srame pokazati svoju brižnu ulogu. Ulogu koja je puno više od bankomata s kojim se godinama očinstvo izjednačava. Oduvijek su postojali očevi, a među njima su posebno važni oni koji zaslužuju titulu tate.

Tate koji pjevaju uspavanke. Tate koji mijenjaju pelene. Tate koji se igraju s lutkama. Tate koji sudjeluju, a nisu ispomoć. Tate koji čuvaju, a nisu dadilje.

Tate su muškarci koji se ne srame što su uzeli rodiljni dopust.  Koji se ne srame nositi svoju bebu u nosiljci, niti gurati kolica. Tate su muškarci koji uz mamu čine obitelj. I kako se ne bi krivo shvatilo, kao što nisu sve majke – Mame, tako ima sve više očeva koji su – Tate.

Tata, prisutan i bitan

Očevi su jednako važni u djetetovom životu kao i majke. I to će postati norma u trenutku kada se majke prestane pitati “tko ti čuva dijete?”. To će postati norma kada se i mi same prestanemo zahvaljivati jer imamo angažirane partnere. To će postati norma kada nam se prestane isticati kako “imamo sreće” što naši partneri sudjeluju. Pa zar to ne bi trebalo biti roditeljstvo? Upravo to je ravnopravno roditeljstvo.

Ali kako živimo u društvu u kojem živimo, nažalost, potrebno je isticati da je sve više ovakvih muškaraca – koji su tate. Time ih ne stavljamo na pijedestal, već pokazujemo kao primjere.

tata=mama=ravnopravno roditeljstvo

što danas znači biti tata? – SUPERMAME

Objava i tata je ravnopravan roditelj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

IKEA istraživanje o podjeli kućanskih poslova tijekom pandemije

U sklopu kampanje „Ravnopravnost je bolja za sve“, kojom IKEA obilježava Međunarodni dan žena, agencija Ipsos provela je istraživanje* o utjecaju pandemije i rada od kuće na podjelu kućanskih obveza. Rezultati istraživanja su pokazali da je 2/3 građana tijekom pandemije iskusilo rad od kuće, ali se za 70 % parova situacija oko podjele kućanskih obveza nije promijenila.

Tako teže kućanske poslove, kao što su pranje podova i kupaonice ili glačanje i dalje isključivo ili češće rade žene. Primjerice, 88 % žena i svega 5 % muškaraca tvrdi da glača isključivo ili češće u odnosu na partnera/icu. Neravnopravnost raste s dobi žena, pa tako mlađe žene kuhaju i glačaju manje u odnosu na starije.

Više od polovica muškaraca i tek 3 % žena tvrdi da njihov/a partner/ica radi više kod kuće jer je u tome vještija/i, a jedini kućanski posao u kojem ravnopravno sudjeluju žene i muškarci je kupovina namirnica.

S druge strane, istraživanje je pokazalo da muškarci isključivo ili češće od svojih partnerica mijenjaju žarulje, obavljaju sitne popravke kod kuće, kontaktiraju servisera ili, pak, iznose smeće. Tako, primjerice, 9 od 10 muškaraca i svega 1 od 10 žena tvrdi da mijenja žarulje češće ili isključivo u odnosu na partnera/partnericu. Pritom mlađi muškarci češće kuhaju i čiste od starijih.

IKEA_Infografika Pandemija poboljšala rodnu ravnopravnost u 20% domova

„Tvrtki IKEA ravnopravnost je temeljno ljudsko pravo, a u Hrvatskoj četiri godine zaredom želimo doprinijeti većoj rodnoj ravnopravnosti na radnom mjestu, kod kuće i u društvu. Ove se godine bavimo podjelom kućanskih obveza uslijed pandemije i više vremena koje provodimo kod kuće. Naime, pokazuje se kako upravo zbog neravnopravnosti kod kuće – odnosno zbog više obveza koje žene kod kuće obavljaju – one nemaju jednaku priliku za napredak u karijeri. Istraživanjem koje smo proveli u Hrvatskoj želimo skrenuti pažnju na ovaj društveni problem, ali i potaknuti raspravu o ravnopravnosti kod kuće“, istaknuo je Nikolaos Migkianis, direktor tržišta IKEA Hrvatska.

Kako bi potaknula raspravu o ravnopravnosti, IKEA je u suradnji s Jennie Miller, stručnjakinjom za međuljudske odnose, osmislila društvenu igricu „Fifty Fifty“ koja je dostupna na Instagramu tvrtke IKEA Hrvatska. Igrica se igra u paru, nema pobjednika i poraženih, a cilj je skrenuti pozornost na – nerijetko zanemarenu – neravnopravnost kod kuće u podjeli kućanskih poslova.

IKEA stvara i ravnopravno radno okruženje uvođenjem programa za zaposlene, poput mjesec dana plaćenog dopusta za tate koji mogu provesti sa svojom bebom čim se njihove partnerice vrate na posao ili Mjeseca prilagodbe za roditelje koji mamama i tatama, nakon što se s dopusta vrate na posao, omogućava mjesec dana rada na pola radnog vremena, a plaćeni su kao da rade puno radno vrijeme.

Objava samo jedan od 20 muškaraca glača, a jedan od 10 pere podove isključivo ili češće od partnerice pojavila se prvi puta na SUPERMAME.