Nova školska godina donijela je mnogo toga novog, a s njom i povratak u neizbježne roditeljske Viber i/ili WhatsApp grupe. Kao majka dvoje školaraca, svjesna sam kako ovi grupni razgovori mogu biti pravi izvor stresa. Bezbroj obavijesti koje stižu tijekom dana (i noći!), beskrajne rasprave i pitanja na koja često ne znamo odgovor. Ipak, unatoč tome što nas ponekad nerviraju, te grupe imaju svoju svrhu, zbog koje ih ipak ne napuštamo – omogućavaju brzi protok korisnih informacija.

Kako bi ove grupe zadržale svoju osnovnu funkciju, važno je pridržavati se nekoliko pravila koja će olakšati život svima u grupi.

Pravila roditeljskih Viber, WhatsApp grupa:

1. Odgovarajte samo na relevantna pitanja

Ako pitanje nije namijenjeno vama, nema potrebe da odgovarate. Na primjer, ako netko pita: „Je li netko vidio plavu jaknu?“, ne trebamo svi odgovoriti: „Nisam“. To će samo zatrpati grupu i otežati pronalaženje korisnih odgovora.

2. Postavljajte konkretna pitanja

Viber, WhatsApp grupe su mjesto za informacije koje se tiču cijelog razreda, a ne za osobna pitanja o vašem djetetu. Ako trebate specifične informacije, obratite se učiteljici izravno. Postavljanjem konkretnih pitanja poput: „Kada sutra završava nastava?“ olakšavate komunikaciju svima.

3. Koristite ankete

Ankete su odličan alat za smanjenje broja odgovora poput „Ja sam za“ ili „Mislim ovako“. Na ovaj način brzo dobijete pregled što većina roditelja misli bez suvišnih poruka.

4. Lajkajte umjesto komentara

Kada učiteljica podijeli fotografiju ili obavijest, lajk je često dovoljan. Višestruki komentari poput „Baš su slatki“ mogu zatrpati grupu i otežati pronalazak važnih informacija.

5. Ne pišite prije 8h i nakon 20 sati

Poštujte vrijeme drugih roditelja. Neki ostavljaju uključene obavijesti kako ne bi propustili važne informacije. Zato izbjegavajte slanje poruka prerano ujutro i kasno navečer, osim ako se ne radi o hitnim situacijama.

6. Ne prozivajte druge javno

Roditeljske grupe nisu mjesto za rješavanje sukoba među djecom ili prozivanje drugih roditelja. Takve situacije najbolje je rješavati privatno, u mirnom razgovoru.

7. Ne očekujte trenutni odgovor od učiteljice

Učiteljica nije dostupna 24/7. Ako imate pitanje, dajte joj vremena da odgovori čim bude mogla. Suzdržite se od slanja poruka koje samo dodatno zatrpavaju grupu.

8. Ne dijelite neprimjerene sadržaje

Grupa nije mjesto za dijeljenje reklama, osobnih videa ili slika koje nemaju veze sa školom. Pokušajte da sadržaj bude relevantan i ne preopterećujte grupu velikim datotekama.

9. Provjerite prije postavljanja pitanja

Prije nego postavite pitanje, koristite tražilicu unutar Viber grupe kako biste provjerili je li već odgovoreno na isto pitanje.

10. Budite pristojni

Različiti roditelji donose različita mišljenja i perspektive u grupu. Poštujmo jedni druge, kako uživo, tako i online. Izbjegavajte sukobe, uvrede i pisanje velikim slovima (što se smatra vikanjem).

Zajedničkim naporom možemo stvoriti ugodnu i korisnu atmosferu u kojoj će roditeljske Viber grupe služiti svojoj pravoj svrsi — bržoj i lakšoj razmjeni važnih informacija o našoj djeci.

Fotografija: unsplash.com

Objava kako preživjeti roditeljske Viber, WhatsApp grupe: vodič za mirnu školsku godinu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad imaš dvadeset i neku, dobro znaš što želiš i što ne želiš od života. Lijepo mu napišeš sve zahtjeve i jasno i glasno ih deklamiraš svima koji te žele saslušati.

“Kad budem imala djecu, nikako neće biti razmažena. Neću ih stavljati da spavaju sa mnom u krevetu. Bit će pristojni i neće mi upadati u riječ kad budem razgovarala s drugima. Pa neću valjda trčati za svaku sitnicu doktoru. Imat ću vremena posvetiti se svome izgledu, a ne biti zapuštena kao većina majki koje viđam. Kad bi se samo malo potrudile, sve bi uspjele. Otac mog djeteta će biti odgovoran i dijelit će podjednako sve obveze. Djeca rastavljenih roditelja uglavnom se i sama rastaju pa ću odabrati onoga čiji su roditelji, poput mojih, u dugom i sretnom braku…”

U trudnoći su se neke odluke već počele mijenjati pa sam umjesto brokule i mrkve jela čokoladu od koje mi nije bilo zlo, ali sam nastavila sa svojim mišljenjem o svemu. “Neću imati bočice nego ću dojiti. Ja sam ta koja će pokazati drugima kako se samo treba malo potruditi. Dijete neću voditi po šarenim shopping centrima, tu je previše podražaja za njih. Nikako mi dijete neće kročiti u ovisnički i nezdravi Mekić prije 18. godine. Dijete ne planiram previše držati u rukama kako se ne bi na njih naviklo. Vježbat ću čim rodim. Ići ćemo u duge šetnje lijepim kolicima. Otići ću na koncert, na druženje, rođendan. Družit ću se sa svim svojim prijateljicama, onima s djecom i onima koje ju nemaju. Imat ćemo vesele šarene piknike, kuhat ćemo zajedno neke ručkove. Ići ćemo na zajednička ljetovanja. Bit će to predivno!”

Moja najpametnija mišljenja o životu drugih ljudi i iskustvima o kojima nisam imala niti najmanjeg pojma dobila su neočekivani rezultat.

Moj sin ima šest godina i vrlo često se baci na pod kad mu se nešto ne radi. Jučer sam po njega došla u vrtić i na izlasku se beljio drugom dječaku jer su se svi zajedno posvađali u vezi toga tko bi trebao biti glavni u igri. Spomenula sam koliko godina ima, a još malo ću spavati na dvadeset centimetara svoga kreveta jer se on raširi po ostatku. Imamo malen stan i nema svoj zaseban krevet. Premda, mislim da ga ne bi ni koristio. Već vidim koliko sam zeznula vezano za njegovu samostalnost i samopouzdanje, vezanosti za majku, ali radovi na kući kasne i do daljnjeg ćemo spavati ovako stisnuti. U redu je. Popiškio se, ja prekrijem ručnicima i spavamo dalje.

Što se tiče upadanja u riječ, tu nemam problema. Telefonske razgovore i druženja s prijateljicama i prijateljima obavljam dok je on u vrtiću. Šminkam se ponovno ponekad nakon tri godine, ne moram svaki dan jer mi šminka traje na licu barem dva ili tri dana. Otac mog djeteta je odgovoran prema svom poslu i nikada ne uzima bolovanje. Živi na drugom dijelu grada i iz odgovornosti ne voli ulaziti u gužvu. Odabrala sam partnera koji nije imao rastavljene roditelje. Mi smo započeli novu tradiciju. Barem sam se ovdje držala svojih proklamacija.

One trudničke odluke su bile mudrije. Dojila sam i izdajala, mlijeka je bilo po zidovima, knjigama i stropu. Nakon tri me dana odvezla hitna pomoć pa sam se morala izdojiti kako bi mu na bočicu dali obrok. Ma već u bolnici su mi ga uzeli na jedan dan i hranili bočicom jer sam morala strogo mirovati zbog problema sa spinalnom. Dojila sam svog buhtlića, nekad originalom, nekad bočicom, a onda kako bih smanjila laktaciju i ubacivala adaptirano. Dobro je. Jedini je način da izađemo nekamo iz stana za kišnih dana bio shopping centar. Bog ga blagoslovio. Čim je mogao primiti krumpiriće u ruku, bili su to oni brzi i nezdravi iz Mekića, ali dovoljno zabavni da sjednem i predahnem na pet minuta dok se on njima zabavlja. U kolica nije htio, derao se toliko da mi ga je bilo žao, ali i sebe, pa sam ga nosila i gurala pored kolica. Kupila sam nosiljku. Tri mjeseca nakon poroda su me prijateljice zvale na koncert. Tri sam puta čitala poruku jer nisam znala je li to neka za…ili su ozbiljne. U toj sam fazi razmišljala o skoku s prozora od neispavanosti, sreća je da smo u suterenu pa ne mogu daleko. One prijateljice koje su imale djecu imale su i drugačiji dnevni ritam koji se nikako nije poklapao s našim, a one koje su bile solo nisu bile previše zainteresirane za moje trčanje za mališanom i živčanjenje. Dostava hrane baš je dobro funkcionirala. Poneki veseli rođendanski ručak odradila sam jedva čekajući vratiti se u svoj stan u kojem je sve bilo baby safe i nisam morala izgubiti svoja leđa zbog jednog „Sretan rođendan!“ Baš sam ja to sve dobro isplanirala i odlučila kako sam pametnija od ovih “jadnica” koje sam viđala.

Kako mi je drago da sam zašla blizu mudrih četrdesetih i veselo se mogu smijati svim svojim mladenačkim odlukama. Baš sam bila pametna sa svim svojim „Ja mislim da“ – o stvarima o kojima nisam imala nikakvog blagog pojma.

Život mi se sad čini puno zanimljivijim. Nemam pojma što će se dogoditi za deset godina i kako to izgledati kad uđem u menopauzu. Možda prodam stan i kupim prikolicu, možda se ošišam na nulu i pustim brkove, možda upoznam arapskog princa, možda postanem baka, možda ću htjeti nova prijateljstva, možda ću voljeti samoću. Možda ću se na trgu najavljivati dolazak spasitelja. Nemam j… pojma što će se dogoditi i kako ću ja na to reagirati. Obožavam ovu svoju novu pamet. S njom mi je život puno ljepši. Idem sad ponovno nazvati doktoricu.

preživjela sam svoju smrt – by Danijela Miklec

Foto: pexels.com

Objava kako je lijepo biti pametan s dvadeset pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Živimo brzo, želimo sve, po mogućnosti u isto vrijeme – biti, doživjeti, osjetiti, probati, vidjeti, naučiti, pružiti, ne propustiti… Želimo to i svojoj djeci vjerujući da tako radimo najbolje za njih.

Od kada vodimo paralelne živote na društvenim mrežama, svjesno ili nesvjesno, bojimo se da ćemo nešto propustiti. Teško je oteti se tom dojmu kad se nudi toliko toga, a čini se da svi drugi stižu sve i pritom uživaju. Kao da bismo, ako propustimo, izgubili ritam s drugima, mjesto u društvu onih koji nam se sviđaju, ili sami ne bismo bili onakvi kakvima želimo biti. Ili ne daj bože, možda bismo zakinuli svoje dijete. A danas je neizmjerno važno biti dobar roditelj. Ne samo dobar, bolji. Teško se oduprijeti savjetima koji pršte sa svih strana i ne zaviriti u savršene živote drugih.

Istovremeno, dajemo najbolje od sebe i na poslu, žongliramo kućanstvo, hobije, vrtić, školu, obitelj, prijatelje. Vikende nastojimo iskoristiti na najbolji način jer znamo da se kvaliteta računa, kad smo već u minusu s kvantitetom. Razmišljamo kako bismo trebali postići work-life balance, to je neophodno za tu istu kvalitetu života. Premda osjećamo da je to nemoguća misija i da je jedini put do balansa eliminirati sve viškove na putu do njega, nije lako odlučiti čega se odreći. Nemoguće je ne posumnjati da nešto nije u redu s našom organizacijom ili energijom, jer drugi sve to stižu, uređeni i nasmijani.

Nema menadžera doraslog roditeljskom poslu. I nema posla poput roditeljskog.

Premda je menadžerski pristup roditeljstvu ponekad neophodan, istovremeno nas dovodi do onoga što njime pokušavamo izbjeći – ludila (ili kako se to danas kaže – burnouta). Sve bolja i bolja organiziranost udaljava nas od opuštenosti umjesto približava. Jer opuštanje nije stvar ubacivanja dodatne aktivnosti u raspored, baš kao što ni “biti u trenutku” nije stvar vremena.

Zbog čega se tako grčevito držimo vjerovanja da trebamo i možemo sve? Roditeljska kontrola nikada nije uključivala toliko mikromenadžmenta kao danas: kontrola porijekla namirnica, pripreme hrane, čistoće prostora, odjeće, igračaka, medijskih sadržaja, aktivnosti, baka i djedova, prijateljevog ili susjedovog utjecaja, zadaća, učenja…

Od silne težnje za najboljim, najkvalitetnijim, najpozitivnijim izgubili smo osnovu našeg zdravog razuma i intuicije – spontanost.

Spontanost je temelj opuštanja, prepuštanja, uživanja u trenutku i istinskog zadovoljstva, to je ta karika koja nam tako često nedostaje. Temelj nesavršenstva i najvećeg učenja (kad je ono toliko važno!). Jer ono se dešava iz slučajnosti koje pruža priliku za neplaniranim iskustvima i nepredvidivim rješenjima. Priliku za kvalitetne odnose, stvarne i duboke, s nesavršenim prijateljima, nesavršenom obitelji, na nesavršenim mjestima. Dok mi danas gubimo vrijeme po cijele dane tražeći savršena iskustva, mjesta, ljude, prilike, vrijeme (a nikad nije dobro vrijeme!).

Vrijeme brzo prolazi. Bojimo se da ćemo propustiti život pa ga pretrpavamo aktivnostima i doživljajima. Bojimo se da će naša djeca propustiti sve dostupne sadržaje, iskustva i doživljaje. Uvjereni smo da je naša uloga približiti ih im, pružiti im sve – poticaje, osjećaje, avanture, uspomene na daleka putovanja… Vjerujemo da je najvažnije da im nudimo što više i da što više toga prožive upravo s nama. Da nas to čini zaslužnim roditeljima, a njih zahvalnima. Hoće li zbog toga doista biti sretniji ljudi?

Prebrzo nam curi vrijeme za život, za obično bivanje sa svojim ljudima, osjećajima. U svom miru. Njega nikada nemamo. A naš nemir upijaju naša djeca.

Trebaju li nas ona stvarno da im budemo najbolji prijatelji, ostvaritelji svih želja, glavni zabavljači? Trebaju li da ih branimo od dosade, neposlušnih prijatelja, konflikata, ljutnje, tuge? Trebaju li propuštati polaganost dječjeg života, mir, nered, slobodu, običnu igru, obično bivanje, obična mjesta?

Vrijeme koje je tek pred njima, puno najljepših doživljaja i najvećih razočaranja, ionako je vrijeme bez nas. Vrijeme u kojem će trebati znati pronaći utjehu, mir i sigurnost u sebi.

Danas mnogi od njih ne znaju pronaći mir niti zadovoljstvo u sebi. Kao i mi, hodaju naučenim stazama tražeći poticaje izvana kako bi pobjegli od sebe, svega nelagodnog, neuspjeha, strahova i unutarnjeg nereda kojeg uvijek netko drugi slaže umjesto njih. Današnji klinci se teško nose s promjenama koje im život donosi, a to nije zbog promjena niti zbog života. Već zbog udaljenosti od njihovih vlastitih unutarnjih snaga.

Ne trebamo im pružati sve. Neće zbog toga propustiti život niti manje naučiti. Dobit će vrijeme za djetinjstvo kakvo trebaju da bi jednom znali voditi svoj život.

Hoćemo li mi time nešto propustiti? Zrno kontrole i ono ludilo, možda. No dobit ćemo malo više balansa, malo više spontanosti i prepuštanja, priliku za biti svoji i biti dobro s tim.

Je li naš strah za dječju budućnost neprijatelj njihovoj snazi? Kako razumjeti sveprisutnu tjeskobu i anksioznost kod mladih? Kako procesuirati svoje vlastite neugodne, preplavljujuće emocije s kojima se susrećemo? Zbog čega se bojimo dječje tuge, ljutnje ili agresivnosti? Kako protumačiti masovno bježanje u emocionalno jedenje, paralelne svjetove video igrica, društvenih mreža i pornografije, prisutnih kod mladih, ali i kod nas odraslih? Od kuda krenuti kada želimo stati, udahnuti i preispitati se?

O svemu tome kroz cjelovit program govorimo 20.-25.3.2023. na Klubkovoj konferenciji BITI dobra, dobar, DOBRO za roditelje koji žele biti bolje, a ne bolji. Pridruži nam se na radionicama zaranjanja u sebe, procesuiranja preplavljujućih emocija i stresa, nošenja s velikim životnim promjenama i brojnim drugim predavanjima za dovoljno dobre, zadovoljne roditelje, odgojitelje, učitelje i sve druge željne inspiracije.

Snimke su dostupne 7 dana po završetku programa.

Autor: Ivana Habuš Kraljević

Foto: unsplash.com

nisam dobro, a dobro sam – SUPERMAME

Objava strah od propuštanja i nemogućnost prepuštanja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znate one filmove u kojima se odrasle osobe odjednom probude i ništa više nije isto jer shvate da su se ponovno vratili u svoje tinejdžerske dane? Baš to se događa svima nama kad postanemo roditelji.

Prvi grudnjak

U trudnoći polako prerastamo svoje omiljene grudnjake – čipkaste i svilene, push-up, žične ili bežične, a u shopping idemo po svoj prvi 1000 % organsko-pamučni grudnjak za dojenje. Pidžame za dojenje izgledaju kao nešto što ne bih obukla ni da sam rodila devet para blizanaca odjednom, a onda možete zamisliti kakva je većina grudnjaka. Dva teško pronađena lijepa primjerka nosila sam u rodilište i to za broj veće nego što mi trebaju jer sam računala da će mi s dolaskom mlijeka grudi još više narasti. A ako i neće, tješila sam se, barem su toliko veliki da od njih mogu napraviti lijep prekrivač za bebu. Iako je prvi dan izgledalo kao da ću iz rodilišta izaći s većim trbuhom nego grudima, drugi dan su narasle otprilike desetorostruko. Kad sam došla doma, svaku sam svoju fotografiju sa cvijećem i balonima zoomirala jer nisam mogla vjerovati da imam tolike balone, ovaj, grudi.

Noćni život

Tinejdžerima warm-up party prije pravog partyja počinje u 23 h, a izlasci traju do trenutka kad sretnu susjedu koja ide na plac u isto vrijeme kad se vraćaju doma. Jednako tako, nakon rođenja djeteta noćni život postane vaša svakodnevica.

Beba ima skok u razvoju i ništa je ne uspijeva smiriti osim ljuljuškanja i pjevušenja u vašem naručju pa u tri ujutro izgledate kao preznojeni Elvis u poodmakloj dobi. Čak vas i ljubazni fotograf koji vas i bebu treba fotografirati za vašu i bebinu novu osobnu upita jel ok da vam decentno izbriše podočnjake u svom photoshopu. Toliko ste navikli biti budni noću da se pitate je li vrijeme da nakon porodiljnog pronađete neki novi posao u kojem možete raditi samo noćne smjene jer ste se ionako pretvorili u Batmana. Kad uspavamo našeg sina, suprug i ja imamo vrijeme za sebe, što najčešće znači da znamo zaružiti i ostati budni duže nego što planiramo. Zato se isplati uložiti u dobar korektor – neće izbrisati dugu noć, ali hoće podočnjake koji imaju podočnjake koji imaju podočnjake.

Prva menstruacija

Kad sam prvi put dobila menstruaciju, ponosno sam na plaži pozirala u kratkim hlačicama i čitala knjigu na plus 40, nadajući se da je svima jasno kako se ne kupam zbog važnog događaja  kao što je menstruacija.

U trudnoći se dan posljednje menstruacije mora znati napamet, kao da je državni blagdan ili obljetnica osnutka Ginekološkog Saveza jer te na svakom pregledu pitaju za taj datum. Isprva ga se vrlo dobro sjećaš, a što više vrijeme prolazi, shvatiš kako je prošlo 20 tjedana od zadnje menstruacije…pa 40…pa 200.

Osjećaš se kao Rose u Titanicu kad se pokušava prisjetiti svega što se dogodilo. Kad sam opet po prvi puta dobila menstruaciju, bio je to neki miks krvi, znoja i suza – baš kao nekad dok sam imala trinaest godina…ili petnaest. Doma sam pronašla neki prastari uložak (valjda mu nije prošao rok trajanja?), a u dućanu sva ponosna u košaricu s dječjim stvarima stavila i svoje supercool pamučne eko eko uloške.

Velike emocije

Sjećate se onih dana kad ste imali šesnaest i malo plakali dok ste slušali glazbu, a pola sata kasnije se histerično smijali? Nakon rođenja djeteta, emocije lete na sve strane. U jednom trenutku imate suze radosnice jer je točno 14:15, a prije 19 dana u isto to vrijeme rodila se vaša mezimica ili mezimac. Drugi put plačete jer vas je netko pitao jeste li opet trudni. Ne, Nataša, ovo nije beba nego baby food. U istom danu se rasplačete i jer je dijete preraslo robicu broj 56 i očito će za čas stići trenutak kad će napuniti 18 i odseliti se od kuće.

Prvi mamurluk

Prvu pivu popila sam s osamnaest, na maturalcu u Pragu i odmah se napila. Devet godina kasnije, nakon trudnoće i dojenja, sad mi se događa isto – napijem se od samo jedne male pive. Nažalost, mamurluk kad ste mama ne izgleda kao mamurluk s devetnaest i tek tada će vam postati jasno zašto postoji „mamu“ u „mamurluk“. Nećete provesti dan ležeći bočno u krevetu s glavom omotanom u mokri ručnik u zamračenoj sobi, nego ćete u sedam ujutro krenuti u dječji parkić i paziti da se ne ispovraćate u obližnji grm dok po petnaesti put ljuljate svoje dijete. A ako vam se to i dogodi, nema veze, ionako će svi misliti da povraćate jer ste trudni. Opet.

Neuredna soba

Prije odlaska u rodilište napokon ste uspjeli dovesti stan i život u red – zahvaljujući napadu takozvanog „gniježđenja“ koji svakog uhvati pred kraj trudnoće. Od stana ste napravili apoteku – malena dječja robica pažljivo je oprana s deterdžentom zdravim toliko da ga se može jesti na žlicu, uz pet predpranja. Dječji bodiji oglačani su izvana (i iznutra!) na 100 stupnjeva kako bi uništili sve postojeće i nepostojeće bakterije. Nakon toga ste je složili konmari metodom u parom dezinficirane spremnike za odjeću na kojima su custom-made naljepnice kako bi vam bilo jasno gdje je što čak i da se probudite s amnezijom. Nakon dolaska doma s malenim smotuljkom sreće, vaša soba, malo pomalo, postaje onakva kakvu ste imali kao tinejdžeri – s neurednim krevetom i ormarom. Ujutro se budite u sobi u kojoj su na noćnom ormariću tanjurić i čaša za koje ne znate kako su se ondje našli – dok se ne sjetite da ste u napadaju gladi usred noći pojeli sve čemu nije prošao rok trajanja. Vaš prekrasni stolić za šminkanje od bijele hrastovine sada je postao odlagalište hrpe vaše odjeće po kojoj je beba bljucnula jer se dječja robica pere i ispire po deset sati pa se vaša nema kad prati. A ako vam slučajno u posjet dolaze njegovi ili vaši roditelji, najbolje ju je zatvoriti – baš kao nekad u tinejdžerskim danima.

Prvi dejt

Prije prvog dejta u tinejdžerskim danima svi smo imali tremu – o čemu ćemo razgovarati, što će druga osoba misliti o nama, hoćemo li ostaviti dobar dojam. Isto takvo uzbuđenje nastupi i kad idete na prvi dejt nakon rođenja djeteta.

Nema veze jeste li s partnerom/partnericom već 15 godina u braku ili ste zajedno tek godinu dana – nakon što postanete roditelji, opet ste na početku dejtanja.
Panično guglate novootvorena kul mjesta za pojesti nešto (zašto je havajska hrana sad toliko u trendu?) jer neko vrijeme niste išli nigdje osim u šetnju kvartom, a umjesto fensi cold-brew- homemade-barista kave napravljene od zrnaca kave iz egzotičnih dijelova svijeta pijete homemade kavu iz termosice ili, ako je poseban dan, onu razvodnjenu iz coffee-to-go aparata pokraj dječjeg igrališta.

Na dejt uspijete čak i zakasniti, iako je dogovor da zajedno krećete od doma, jer preliveni znojem (i mlijekom) tražite gdje je ona uska plava haljina koja vam je tako dobro stajala prije trudnoće. Srećom, ni vaš odabranik nije još spreman – ne može naći čiste bokserice jer sve čekaju svoj red na pranje.

Kad napokon krenete na prvi dejt, neki će imati tremu jer ne znaju hoće li moći pričati o ičem drugom osim o djetetu, a neki neće znati je li bolje ipak otkazati rezervaciju u razvikanom wannabe havajskom restoranu i ostati se ljubiti na parkiralištu.

Kad postanemo roditelji, svi otvaramo novo poglavlje u našim životima, a to je da ponovno, kao kad smo bili tinejdžeri, za svaki izlazak moramo pitati – roditelje. Kad gledam u svoj mobitel, pitam se je li poruka „Mama, jel ti ok da malo zakasnimo?“ iz 2022. ili 2010.

Foto: unsplash.com

Objava zašto se pretvorimo u tinejdžere kad postanemo roditelji? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Strah je uz tugu, sreću i ljutnju, prema psiholozima primarna ili bazična emocija. Kao dijete imamo razne strahove jer je nagon za samoobranom snažno izražen, a ne postoji životno iskustvo. Strah od odvajanja od roditelja, strah od mraka, grmljavine ili životinja, nepoznatih osoba i prostora, strah od likova iz bajki i mnogi drugi normalna su pojava kod djece jer se predodžba o stvarnosti stvara postupno pa tako i sposobnost prevladavanja strahova. Ono što je u ranom djetinjstvu predstavljao strah, u adolescenciji je to strah da ćeš biti neprihvaćen u društvu, ostati sam, bez društva ili partnera, a onda se u odrasloj dobi pojavljuju strahovi od gubitka voljenih osoba, gubitka posla koje nazivamo “normalnim” strahovima i čega bi se, prema mišljenju mnogih ljudi trebali bojati.

Želim opisati svoj najveći strah koji je, vjerujem, i mnogim drugim majkama takav. Strah za dijete. Nikad neću zaboraviti onu navalu osjećaja kad sam rodila Vida, euforiju i bol, sreću i ponos, zadovoljstvo i uzbuđenje popraćene riječima drage primalje: “Odmorite se i naspavajte.”. Nije mi bilo jasno kako spavati nakon što sam donijela na svijet svoje savršeno biće poslije devet mjeseci čekanja.

Osim što sam njega rodila, rodila sam se i ja – mama i taj Strah. Da, s velikim s.

Moja uloga majke nešto je što sa sigurnošću znam da radim najbolje. Možda nekome prosječno ili loše, ja znam da dajem sve svoje vrijeme i trud iako to ponekad ne bude 100% od mene. U skoro dvije i pol godine majčinstva naučila sam da niti ne mogu uvijek davati cijelu sebe jer što će onda meni ostati. Sebično, ali znam da bi se mnoge žene složile sa mnom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vuna i Drvo (@vuna_i_drvo)

Ubrzo ću zakoračiti u 30. godinu i postati majka blizanaca. Naša će se obitelj s tri člana povećati na petero. Od svih uloga koje mi je život dao, nikad nisam bila zadovoljna s njima tj. s onime kakva sam ja bila. Neposlušna i bezobrazna kćer, pakosna sestra, odlična učenica (čitaj štreber), loša prijateljica koja je zanemarivala prijatelje čim bi našla dečka, loš student i osrednja, ali empatična medicinska sestra. Sad ću biti majka troje djece. Uloga za koju me život pripremao i za koju, valjda, ne bih bila spremna da nisam prošla kroz ove ostale.

Rodit ću blizance i s njima još više razloga za strah. Dvostruka odgovornost. Ono što sam s prvorođenim djetetom osjećala sada će biti duplo i još intenzivnije jer imam njega. Uz strah od zanemarivanja, strah da će me manje voljeti jer ću se morat posvetiti dvjema bebama, strah od odvajanja jer dosad nikad nismo bili odvojeni ni jedan dan. Već me sada strah što će mi jednog dana reći blizanci kad vide da nemaju ni jednu svoju fotografiju, dok stariji ima tri albuma samo od razdoblja dok je bio novorođenče. Šalu na stranu, to su sve iracionalni strahovi. Pravi strah svakog roditelja je djetetova bolest i nemoć u takvoj situaciji.

Ostaje svakodnevna briga i nada te zahvalnost za zdravlje tog djeteta, zahvalnost da imamo mogućnost da svaku večer u topli krevet u sigurnom domu stavljamo dijete na spavanje. Meni je to u razini dobitka na lutriji koju ni ne igram. A onda kad konačno zaspi skrolamo po njegovim fotografijama i videima i ne možemo vjerovati da postoji, da je naš i stvaran i koliko smo blagoslovljeni što smo mu roditelji. Poput ostvarenja sna kojeg, prije nekoliko godina, nisi ni znao da imaš.

5 stvari koje ne biste nikako smjeli reći trudnicama – SUPERMAME

Objava strah koji osjeća skoro svaki roditelj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Radeći svakodnevno s ljudima, u ponekim razgovorima povuče se tema o utjecaju i našoj ovisnosti o tehnologiji. O svemu lošemu što nam se u životu događa pod njenim okriljem i prevelike vezanosti za nju. Istina, osobno ne znam koliko bi brojeva znala napamet u slučaju da mi se isprazni baterija na mobitelu. Postajem poprilično nervozna kad slučajno zaboravim mobitel i u tom trenutku osjećam, kao da mi nedostaje neki dio tijela. Međutim to je cijena napretka tehnologije. Dobivamo komfor u zamjenu za ograničenje. Iako, ne smatram da taj dio tehnološkog napretka mora biti negativan. Problem postoji negdje drugdje, samo volimo tražiti uzrok u tehnologiji. Lakše je i nije potreban napor propitkivanja. Vidimo ono što želimo vidjeti.

Jednostavno, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni dio ljudske prirode. Da se bolje upoznamo kao ljudi.

Kao mama, iz dana u dan borim se sa istim problemom. Laptop, mobitel, tablet. Na koji način, kojom metodom objasniti svojem djetetu koje su prednosti, a koji nedostaci i opasnosti tehnologije na njegovo mentalno i fizičko zdravlje. Kako doprijeti do njega da shvati u toj malenoj glavici da nije sve što izmisle odrasli dobro za njegov zdravi razvoj.

Kako da iskoristi prednost tih mlađih generacija, a da ne krene u spiralu ograničenosti i ovisnosti. Da nema kasnije problema s motorikom, koncentracijom i ponašanjem.

Mogu reći da ponekad osjećam kao da se borim protiv vjetrenjača. Svaki dan o istoj temi, ali različitim pristupima i metodama objašnjavanja kako bi pronašla način da doprem do mentalnog sklopa njega i njegovih vršnjaka. Svakodnevne rasprave, ograničenja, ponavljanja istog dovode me s vremena na vrijeme do stanja bespomoćnosti. Ponestaje mi snage.

Kao roditelj osjećam da gubim kontrolu nad izborom i životom svojeg djeteta. Osjećam da mi je lakše počupati si kosu sa glave, nego uspjeti objasniti zašto riječ ne.

Ne možeš, ne nije vrijeme, ne sada, ne nije za tebe, nemoj, prekini, dosta je…

Tehnologija je moćan alat, ali samo ako znamo upravljati njome. Struja je moćni alat, ali samo ako znamo pravilno i sigurno je koristiti. Vatra, plin, automobil, glačalo također. Svaka stvar u kućanstvu ima pravila korištenja. Okruženi smo napretkom koje je čovjek osmislio u dobroj vjeri i za koje u startu postoje upute i upozorenja o korištenju.

No, ne i za pravu moć tehnologije koja je u djetetovoj fazi odrastanja njemu najslađa i najzanimljivija. Iako poneki stručnjaci upozoravaju koju opasnost ona nosi sa sobom, to je otišlo toliko duboko da mnogi roditelji, a kamoli djeca više ne čuju.

Za nas u obitelji i našim razmišljanjima o njegovom mentalnom zdravlju to je postala borba na tri polja: dijete i riječ ne, mišljenje vršnjaka i utjecaj interneta.

Jednostavno ne želim da mi dijete odgajaju društvene mreže i bolesni interesi. Sposobnost čovjeka kao pojedinca je da su ti isti pojedinci u stanju iz nečeg zamišljenog kao pozitivnog učiniti negativnim i razarajućim. Loše nadvladava dobro.

Međutim, kad razmislim, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni dio ljudske prirode. Da se bolje upoznamo kao ljudi. Iako, samo ako mi ostali, kao pojedinci to dozvolimo.

Na koji način objasniti svojem djetetu da sva ona dostignuća mobitela, laptopa, tableta trebaju biti njegove sluge, a on gospodar. Dok za to vrijeme gledate svoje dijete da služi tom istom lošem gospodaru dok vi uporno pokušavate prekinuti tu nevidljivu omču.

Svjesna sam da ne može bajka ostati bez vještica, zlih vila, zlobnih maćeha, bez glavnih aktera pouke jer to onda ne bi bila bajka. Međutim, svatko od nas kao roditelj, ima izbor ne ostavljati iza sebe svoje dijete bez alata i kormila za upravljanje svojim životom. Ne ostavljajući ga u razvoju i odrastanju, bez učenja kritike i razvijanja logike. Bez objašnjavanja važnosti i upotrebe emocionalne inteligencije. Bez objašnjavanja pozitivnog načina korištenja umjetne inteligencije, prepoznavanja njenog funkcioniranja i moguće zloupotrebe kroz praćenje, čitanje i usmjeravanje na način koji njoj odgovara a ne njemu. Prave opasnosti su one suptilne, koje su ispod radara.

U suprotnom sve što smo kao roditelj stvorili i omogućili svojem djetetu odričući se sebe, svojeg vremena, svojih želja, pada u vodu. Uloga i odgovornost roditelja u današnje vrijeme u tom slučaju postaje mrtvo slovo na papiru. Danas je naša odgovornost možda važnija nego ikada prije. I da, previše su pametni da im možete podvaliti svoj stav kao roditelja, a svaki dan vas promatraju što radite.

Želja uvijek ostaje želja ako ne poradiš na njenom ostvarenju.

Nije krivo vrijeme, generacije, vršnjaci, škola. Ne, krivi smo mi, roditelji. Stvaramo mlade, nesretne ljude, koji će jednog dana odrasti.

I kad to vrijeme nastupi, koga ćemo uzeti za žrtveno janje?

Tko će snositi krivicu?

Budimo iskreni, velika je vjerojatnost da će sve drugo biti krivo. Ne mi.

Iz razloga što bi to moglo biti bolno – za nas.

Bolno za autoritet koji predstavljamo ili barem mislimo da predstavljamo. Povjerenje koje nam djeca daju da ih vodimo. Ugled koji misle da imamo.

Iako, ni sami često ne znamo kuda idemo i gdje smo. Koliko smo krhki i ranjivi.

Ne, o tome ne želimo pričati. Nije ugodno.

Gubimo li na vrijednosti? Vjerojatno.

Odbacuju nas? Možda.

S opravdanjem? Moguće.

Da. Tu počinje priča o nama.

Kritiziramo mlađe generacije, a tko ih je odgojio? Starije generacije.

Tko stvara povijest? Starije generacije.

Po čijim utabanim putevima želite da idu?

Starije generacije.

Gdje nastaje prostor za problem?

Oni su odraz nas u ogledalu.

Prenosimo im svoju gorčinu života, režemo ih u korijenu odrastanja, jer ne razumijemo, ne znamo ili smo zaboravili moć komunikacije. Ispravne komunikacije.

Onda se čudimo kao pile glisti. Otkud sad to?

Budimo iskreni, nitko ne želi čuti istinu. Trebali bi tada preispitati sebe, krenuti od sebe. Od svojeg ponašanja, govora, postupaka i odluka.

Ne želimo ulaziti u tu priču. Bojimo se. Osuđivanja, odbacivanja, pričanja i podsmjeha iza leđa.

U redu. Pokrijte se po glavi ili zabijte kao noj glavu u pijesak. Vjerujte da će biti bolje, da će netko drugi nešto uraditi umjesto vas. Za to vrijeme imati ćete loš osjećaj, biti ćete nezadovoljni tražeći isprike, a ne objašnjenja. Sve je to na vama. Iako, za to vrijeme vaš problem se preljeva u globalni problem.

Ne žalite se. Nije vrijedno. Nitko vas neće slušati. Živite i dalje u iluziji da je drugome bolje, da su drugi sretniji. Nastavite živjeti u svojem dvorcu nemira, natjecanja, zavisti i praznine.

Trčite s ruksakom od kamena vođeni tuđim mišljenjem i stavovima.

Želite više, kad stvorite više želite bolje. Kad ostvarite bolje, želite drugačije. Kad ostvarite drugačije odjednom nastane praznina. Pali ste sa stijene jer ste u međuvremenu doživjeli  bournout.

Je li vrijedilo?

U međuvremenu zaboravili ste jednu činjenicu. Netko vas svakodnevno gleda iz prikrajka.

Da, to je vaše dijete.

Na kraju priče, ipak postoji nada. Može bolje, lakše i sretnije kroz život. Samo se trebate boriti za sretnije dijete. Ali prije svega vi trebate biti zadovoljniji, ispunjeniji i sretniji u svojem životu. Dati mu pravu svrhu. Sve počinje i završava sa vama.

Mama – najljepša i najdublja riječ na svijetu.

Foto: unsplash.com

O autoru:

IVANA KNEŽEVIĆ Mama prekrasne dvoje djece koja se školovala i radila u svim uslužnim zanimanjima vezanim za ljepotu i uređivanje žena. U nekima od njih radi i danas te nakon dugogodišnjeg rada uskoro izlazi njena prva knjiga vezana uz iskustva i edukacije u uljepšavanju žena. Povezuje medicinu, biologiju, kemiju i psihologiju kao sastavne dijelove ženske ljepote u svom radu sa ženama.

Objava smrt razgovora i napredak tehnologije pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgoj djeteta ili djece s posebnim potrebama često je usamljeno, neplanirano putovanje. Osim ako niste sami iskusili roditeljstvo djeteta s teškoćama u razvoju, teško je razumjeti kroz što obitelji poput naše svakodnevno prolaze. Za ljude koji nas gledaju iz nekog svog kuta, to je često zbunjujuće.

Ne očekujemo da nam čitate misli, ali postoje neke stvari za koje obitelji poput moje žele da ljudi znaju o nama.

Mi nismo super-ljudi.

Koliko god bismo voljeli misliti da imamo super moći i čak nam laska ova pretpostavka, istina je da smo samo obični ljudi koji su se suočili s nekim dodatnim roditeljskim izazovima.

Imamo dobre i loše dane. Obećavam da nemamo tajnu zalihu ogrtača u svom ormaru!

Ne želimo da se naša djeca koriste kako bi se ljudi osjećali bolje u sebi.

Volimo kada ljudi priznaju našu djecu i žele biti u njihovoj blizini, ali ne volimo kada se to radi iz pogrešnih razloga.

Želimo da ljudi budu u blizini naše djece jer istinski žele biti u njihovoj blizini, a ne zato što misle da im čine nekakvu uslugu ili žele da izgledaju dobro.

Ne živimo u strahu, živimo u stvarnosti.

Poduzimanje dodatnih mjera opreza, osamljivanje više nego je „normalno” ne znači da živimo u strahu.

Vaše riječi su nam važne.

Znamo da se većina ljudi samo šali kada dobaci riječ “R” i ne znače nikakvu namjernu štetu, ali kao roditelj djetetu s intelektualnim teškoćama, to reže do srži.

To je pogrdno i uvredljivo, čak i kada se koristi u šali.

I dalje volimo biti uključeni.

Kada imate dijete/djecu s posebnim potrebama, odbijate puno pozivnica.

Na kraju te ljudi prestanu pozivati. To je razumljivo, ali i boli.

Još smo tu i želimo znati da nismo zaboravljeni.

Trebamo vašu pomoć u podučavanju vaše djece o inkluziji.

Ljubaznost i tolerancija prema osobama koji su drugačiji je naučeno ponašanje.

Ne smeta nam educirati ljude koji imaju pitanja – čak i gruba pitanja mlađe djece, ali kada svoju djecu odmičete od naše i učite ih da je u redu plašiti se ili se sprdati s njima, šaljete stvarno neprikladnu poruku.

Nemamo vremena da vas jurimo.

Odnosi se razvijaju i mijenjaju, ali ako ste se udaljili i niste se trudili ostati u kontaktu nakon nekoliko naših pokušaja – lopta je sada na vašem terenu.

Nemamo vremena loviti ljude koji nisu zainteresirani za kontakt.

Užasno nam je tražiti pomoć.

Ne očekujemo da će ljudi dati sve od sebe da nam pomognu, ali smo tako zahvalni kada nam pomoć ponude.

Ponekad tijekom zdravstvene krize ni sami ne znamo što nam treba sve dok netko ne ode i ne dostavi nam obrok ili obavi neke svakodnevne poslove na koje smo mi sami potpuno zaboravili.

Ne trebate nam da popravljate stvari, samo nas saslušajte.

Ponekad se samo trebamo podružiti s nekim. Ne tražimo rješenja ili neželjene savjete – samo trebamo nekoga tko će nas saslušati neosuđujućim uhom.

Dijagnoza naše djece ih ne definira.

Naša djeca imaju mnogo dijagnoza, ali ne želimo da budu poznata kao “djevojčica s teškoćama u razvoju” ili “dječak bez oka”. Možda je dijagnoza dio onoga što jesu, ali nije sve što jesu.

Oni su samo dvoje djece koja imaju više izazova od većine, i kao i svi ostali, žele biti prihvaćeni takvi kakvi jesu.

Naš život možda je neplanirano putovanje. Putovanje na koje nismo namjeravali krenuti ž, ali nas je život doveo tu gdje jesmo, i od tog neplaniranog putovanja pokušavamo izvući ono najbolje što možemo.

Fotografija: unsplash.com

molim te ne ljuti se na mene ako te ne pozdravim – život s autizmom

Objava što roditelji djece s poteškoćama u razvoju žele da znate pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage moje, većina članaka ovdje bavi se našim ulogama majki i supruga te se više-manje sve vrti oko djece, naravno. Međutim, što je s našim djetinjstvom? Ipak je to nešto što me obilježilo. Pa eto, voljela bih da nije.

Sav ovaj trud koji mi ulažemo oko svoje djece, svojevrstan je napor većine nas da napravimo sve puno bolje od naših roditelja, da naša djeca budu sretnija, ispunjenija, voljenija. Znam da je definitivno tako u mome slučaju. Iako bih voljela da sam imala takvo divno djetinjstvo da mogu samo odgoj i ponašanje svojih roditelja preslikati na svoje ponašanje i odgoj svoje djece, nažalost nije tako. Moj je moto da radim sve suprotno! Zašto?

Ne kažem da je ikad ijednom roditelju bilo ili je lako, jer znam da nije. Svako se bori sa svojim problemima kako zna i umije. Moji roditelji nisu baš bili blagoslovljeni sretnim životom, što zbog svoje krivice, što zbog situacija na koje nisu mogli utjecati. Ja sam bila to prvo dijete na kojem su se lomila koplja, ne fizički, ali zato psihički u svakom pogledu. Bila sam jako tvrdoglava i svjesna situacije u kojoj živim, izuzetno svjesna karakteristika ljudi oko sebe. Nikad se nisam smatrala boljom ili pametnijom, samo svjesnijom. Nije mi bilo jasno zašto ne shvaćaju da se ne smiju svađati pred djecom, vikati na mene zbog svake sitnice, pričati jedan protiv drugog preda mnom. Pokušavala sam s vremenom mlađu sestru zaštiti od toga svega, igrom i smijehom rasteretiti i sebe i nju te sam uvijek mislila da bez bake i djeda koji su živjeli s nama ne bih mogla preživjeti.

Mislim da nikad nisam čula riječ oprosti, a vrlo rijetko hvala i molim te. Samo standardne: “dok si pod mojim krovom” ili “ti nemaš pravo glasa” ili “kako si ti tako pametna ako smo mi tako glupi!?” kad bi im nešto predbacila. Uvijek je bilo vike i problema kad bih htjela kod prijateljice ili u disko. Toliko bih se napatila za svaki izlazak da bih uvijek išla izmučena i uplakana. Sve se “rješavalo” vikom. I eto, da se nisam naučila izvikati natrag na njih, ne bih se uspjela izboriti s njima za ono što sam htjela. Jedva sam čekala da počnem studirati da se zaposlim jer su naravno novci uvijek bili problem, odnosno sve je uvijek bilo problem jer su oni tako odlučili!

Ne pišem ovo jer je to bilo najgore moguće djetinjstvo. Ne, nije bilo jer je imalo i svojih lijepih trenutaka,  ali je bilo jedno nezaigrano djetinjstvo, djetinjstvo u kojem sam prebrzo morala odrasti da se izborim za sebe, djetinjstvo puno uzajamnog nerazumijevanja.

Djetinjstvo u kojem se zahtijevalo da ja razumijem njih – odrasle, ali ne i da oni razumiju mene – dijete. Djetinjstvo u kojem sam vrlo brzo shvatila da ništa ne mogu naučiti od njih, ne zato što ne znaju, već zato što nemaju trunke strpljenja.

Samo vika, vika i vika! Vidite, pišem ovo jer sam danas opet prolila tolike suze zbog tih istih ljudi od kojih, u ovih 36 godina, i dalje pokušavam naći malo razumijevanja. Međutim, što god rekla, napravila, nekako uvijek ja ispadnem loša, zločesta, kriva. Kako mi to samo uspije, pitam se!? Kako se uopće više mogu ražalostiti zbog njih? Jer želim imati roditelje koji će me podržavati, voljeti, razumjeti najviše na svijetu!? Nažalost, to neću doživjeti! Oni samo jako puno traže i očekuju, a ništa ne daju i kao što je jedna divna prijateljica rekla danas: oni te povuku na dno! I to me tako rastužuje i ljuti jer se ne mogu s time pomiriti. Ljuti me što ne znaju što je komunikacija, ljubav, obitelj, povjerenje…sve ono što pokušavam naučiti svoju djecu i stvoriti sa svojim mužem, nas dvoje sami, jer od roditelja sa obje strane imamo vrlo malo, skoro nikakve pomoći. I mi ih ne tražimo pomoć, samo želimo da ponekad provedu koji sat mjesečno sa svojim unukama koje su stvarno divne i dobre djevojčice. Eto, danas smo zamijenile uloge i ja sam danas bila djevojčica koja je potražila utjehu u zagrljaju svoje djece, i dobila sam je u riječima: ali zato ste vas dvoje divni roditelji, i vi ste sve što trebamo!

Znate ono kako su nam govorili: shvatit ćeš kad ćeš imati svoju djecu! E pa vidite, imam ih i tek sad ne razumijem! Kome ću dati sve najbolje od sebe ako ne njima? Tko mi može biti važniji od njih?

Srećom, imamo divnih starijih prijatelja od kojih možemo učiti kako biti roditelj, kako podržavati i razumjeti svoje dijete, a ne okriviti ga za sve i praviti se žrtvom. Ali ah, ja samo vičem i pravim dramu!

Znam da vas ima puno koje nemate potporu i razumijevanje roditelja, znam da vas ima puno koje imate divne roditelje koji vam puno pomažu a i vi njima, jer tako bi to trebalo biti – zavidim vam! Njegujte to i budite zahvalne na tome. Vi, drage moje, koje očajavate nekad kao i ja i izbaci vas to luđački iz takta, duboko udahnite. Ne možemo promijeniti njih, ali ne trebamo više niti njihovo odobravanje niti njihovu pomoć. Budite divne i dalje, pišite, čitajte, plačite, dramite, ljubite svoju djecu…tetovirajte se, preselite se, plešite, pričajte priče…jer ima puno divnih ljudi koji nas razumiju i vide kakve smo zaista.

Objava muke po (mojim) roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svakom se novopečenom roditelju barem jednom dogodilo da mu je upućen dobronamjerni savjet: “nemojte dijete puno nositi, naučit ćete ga na ruke”.

Proizlazi li taj savjet iz pretpostavki da dijete neće moći biti “dobro” pa ležati mirno u krevetiću dok mama i tata odmaraju, kuhaju ili npr. piju kavu ili da će se naprosto htjeti nositi konstantno, ili da će, ne dao Bog, postati razmaženo?

Dojenče nećemo razmaziti poljupcima, nošenjem i grljenjem, ali ćemo ga razmaziti nepostavljanjem granica u kasnijoj dobi.

Taj savjet o nenošenju djece na rukama prenosi se iz generacije u generaciju, no ne poznam osobu koja na plač djeteta nije reagirala prirodnim podizanjem i nošenjem i tješenjem bespomoćne bebe koja je gladna, mokra ili joj je vruće/hladno ili joj je, naprosto, potreba nježnost i pažnja.

U prošlim je desetljećima bilo normalno da majke i bake brinu o kući i okućnici, o domaćim životinjama tj. blagu, rade na polju i bave se svim poslovima koje danas ne možemo ni zamisliti pa tako srećom živimo u vremenu kada se puno više govori o majčinstvu, brizi za dijete, obitelji i dječjem odgoju i razvoju. Populariziralo se korištenje marama i oblikovanih nosiljka za nošenje beba i djece te se smatra kako je i nošenje u neergonomskoj nosiljci bolje od nenošenja uopće, no to je tema za neku drugu priču.

Kako očekivati od bebe koja se “nosila” devet mjeseci u maminom trbuhu da to isto neće trebati u postnatalnom životu? Osobno nisam dobila taj savjet od svojih bližnjih, mame i bake što proizlazi iz činjenice da smo bliske i da razumiju bebine potrebe i htjenja, no naslušala sam ga se od šire rodbine i starijih susjeda te ostalih dušebrižnika.

Ne razumijem kako nešto toliko voljeno i iščekivano ne nositi?

Bebu koja je najveće bogatstvo i beskonačna sreća svakog roditelja kako ne ljubiti, mirisati i grliti? Svome smo djetetu sve na svijetu (kao i ono nama) te ga svojom ljubavlju i nježnošću nećemo razmaziti već mu gradimo čvrste temelje za život, dajemo im neophodan osjećaj sigurnosti i vrijednosti, a ujedno je i dokazano kako se na temelju iskustva iz prvih godina života izgrađuje odnos prema sebi i drugim ljudima.

Nošenjem bebe kada ona to traži zadovoljavamo njezine fiziološke potrebe i potrebe za pripadanjem i sigurnošću te ju izgrađujemo u emocionalno stabilnu osobu.

Foto: pexels.com

top lista dobronamjernih savjeta – SUPERMAME

Objava jedan od najčešćih “dobronamjernih” savjeta kojeg nikada neću poslušati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Američki institut – škola engleskog jezika po mjeri cijele obitelji. Učenjem uz igru i zabavu, druženje, filmove, glumu i debate do znanja za cijeli život

Jezik se uči cijeli život, zar ne? Zato nikad nije prerano za upoznavanje s novim jezikom, kao što za to nikad nije ni prekasno. To su potvrdili brojni roditelji i djeca, kao i odrasli pojedinci svih generacija, koji su svoje znanje engleskog usvojili, utvrdili i proširili upravo u Američkom institutu, za koji kažu da je “škola po mjeri cijele obitelji”.

Škola u kojoj djeca i roditelji rado provode svoje vrijeme

Prostor škole odiše prijateljskom i obiteljskom atmosferom u kojoj se već nakon prvog susreta polaznici osjećaju “kao doma”. Iskusni izvorni govornici predavači su na tečajevima ove škole čiji se program modulira prema polaznicima grupe, uz uvažavanje individualnih interesa, interakciju i komunikaciju – pri čemu su za rast, razvoj i svladavanje engleskog jezika dopuštene i pogreške. Djecu osobito oduševljavaju dodatni materijali, didaktičke igračke i pomagala u nastavi, kao i aktivnosti unutar filmskog i debatnog kluba koje učenje čine zanimljivim i zabavnim, a roditelje to što njihova djeca rado odlaze na satove engleskog koji daju rezultate. Osim ovladavanja jezikom, djeca učeći izgrađuju svoje samopouzdanje zbog naučena novog znanja i govorenja novim jezikom, razvijaju spoznaje o svijetu, novim kulturama i kulturnim različitostima usvajajući tako vrijednosti korisne za cijeli život.

89% roditelja smatra kako je važno da djeca od ranije dobi poznaju jedan strani jezik.

*anketa provedena na Instagramu portala na uzorku od 3.000 ispitanika

Tečajevi za male i velike

Američki institut, škola engleskog jezika u Zagrebu, mjesto je koje godinama okuplja djecu i odrasle na individualnim i grupnim tečajevima, kao i tematskim zabavnim radionicama na engleskom jeziku, pružajući tako sudionicima iskustvo upoznavanja i učenja engleskog jezika uz zabavu i druženje. Zainteresirani polaznici od četiri godine pa nadalje mogu odabrati grupne ili individualne tečajeve, kao i pripreme za prijamne ispite na engleskom.

Ove školske godine Američki institut pripremio je novi tečaj Baby and Me, prilagođen mamama ili tatama na porodiljnom/rodiljnom dopustu kako bi uz vrijeme provedeno sa svojim bebama usvojili znanje engleskog i usavršili svoj govor.

83% roditelja želi naučiti i unaprijediti znanje engleskog jezika.

*anketa provedena na Instagramu portala na uzorku od 3.000 ispitanika

Svim polaznicima na raspolaganju su i dodatne aktivnosti: English lounge, Debatni klub, Filmski klub i Dramski klub, u kojima se uz druženje engleski uči lako i zabavno.

Upisi u novu školsku godinu su u tijeku. Posjetite www.americkiinstitut.hr i javite se na kontakte s kodom “Supermame”, uz koji do 17.9. dobivate 10% popusta na sve grupne tečajeve.

Neka engleski zaživi i u vašim obiteljima!

Objava tečaj engleskog jezika za roditelje na rodiljnom dopustu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.