Kao majka dvoje djece, dječaka i djevojčice, često se nalazim u situacijama u kojima balansiram između obveza i pokušaja da budem najbolja verzija sebe za sebe, za njih i svog supruga. Svaki dan donosi nove izazove, ali i nove lekcije. Roditeljska ljubav dolazi s odgovornošću, a jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila jest da djeca upijaju svaki naš potez i riječ, bilo da su to obećanja koja smo im dali ili komentari koje izgovorimo u trenutku.

Naša djeca možda ne razumiju uvijek razloge iza naših odluka, ali im je njihovo povjerenje u nas od neprocjenjive važnosti.

Dva najveća prekršaja koje roditelji često nesvjesno čine, a koje djeca nikad ne zaborave, su neispunjena obećanja i nedostatak poštovanja prema njihovim malim, ali za njih važnim postignućima.

Prekršena obećanja

Ako postoji nešto što ne možete ispuniti, bolje je da to uopće ne obećate. Često odrasli uče djecu da budu odgovorna, da drže svoju riječ, no istovremeno i sami ponekad krše obećanja, pravdajući se problemima i obvezama. Djeca, međutim, dugo pamte ta obećanja, moleći se u tišini da će ih roditelji jednog dana ispuniti. Razočaranje koje proizlazi iz neispunjenih obećanja često ostaje dugo u njihovim srcima.

Nepoštovanje

Roditelji često podcjenjuju važnost malih uspjeha svoje djece. Zaboravljamo da su njihovi svjetovi i uspjesi mali, baš kao i oni sami. Naša djeca žele da budemo ponosni na njih, da im damo priznanje za ono što oni smatraju velikim postignućima. Ako im kažete da je nešto što vole besmisleno ili nebitno, riskirate da im slomite srce. Djevojčica koja voli šivati haljine za lutke možda jednog dana postane modna dizajnerica, ali će uvijek nositi u sebi tugu jer njeni roditelji nisu vjerovali u nju kada je to bilo najvažnije. Ili dječak koji nikad nije dobio priliku da razvije svoju želju i strast prema tenisu.

Roditeljstvo je pustolovina, a mi često nismo ni svjesni koliko naše riječi i djela mogu utjecati na dječje srce i dušu. Pazite što obećavate, pazite kako govorite o njihovim hobijima i strastima. Neke riječi, pa čak i one izrečene u žurbi, djeca nikada ne zaboravljaju. U konačnici, naša djeca su naša ogledala, a način na koji se odnosimo prema njima oblikuje njihove živote i njihovu budućnost.

Vama, kao roditeljima, postavljam pitanje: sjećate li se nekog obećanja svojih roditelja koje je ostavilo traga na vama i dan danas?

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava dvije stvari koje djeca nikada ne opraštaju roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Roditeljstvo je vrlo intimna i osobna stvar. Kada pričamo o roditeljstvu tada pričamo o roditeljima a ne o djeci. Onaj roditelj koji odluči raditi na sebi i koji je svjestan da je on upravo ta promjena u ponašanju djeteta i izgradnji odnosa s njime učinio je već veliku stvar. To nikako ne znači odustati od sebe, svojih želja i snova nego se prilagoditi, učiti i promišljati o roditeljstvu.

Floskula “rad na sebi” mi zvuči pomalo izlizano. No to nije samo mantranje i čitanje stručne literature. Rad na sebi je kada spoznamo kakvog smo temperamenta i osobnosti. Kada osvijestimo da nam neke naše osobine crpe energiju i otežavaju život i uhvatimo se u koštac s njima. Rad na sebi je svakodnevan. Kada god promislimo o nekoj situaciji kako da reagiramo u izazovu s djetetom je rad na sebi, i jedan veliki BRAVO za nas.

Već neko vrijeme uhvatim se u promatranju obitelji, djece i roditelja u svojoj okolini. Promatram ih na ljetovanju, restoranima, na ulici, u trgovini, kod liječnika, u vrtiću, školi, nogometnom treningu. Većinom negdje žure i jure sve sa ciljem da omoguće djeci bolji start u životu. Nesvjesno padajući u životni kolaps koji ih proguta u toj svakodnevnici gdje zapravo nisu prisutni s djetetom, ne znaju koja mu je omiljena boja i što zaista ono samo želi ili ne želi. Odlučuju što bi za dijete bilo dobro/korisno/zdravo.

Vidim i one obitelji koje su skladne, smirene, zadovoljne (zaista postoje…vidjela sam ih nekolik). One inspiriraju. Ima ih manje, postale su iznimka. Često razmišljam zašto ih nema i više i koja je tajna tog sklada. Tajna leži u jednostavnosti. U svakodnevnim, izvanredno običnim trenucima, u jednoj lakoći življenja i bivanja sa svojom djecom, prisutnošću.

Roditeljstvo danas i prije sto godina ima razliku da su se okolina, okruženje i okolnosti promijenile, no djetetove potrebe za roditeljevom pažnjom, viđenosti, sigurnosti, poštovanjem i prihvaćanjem njega samoga upravo takvo kakvo jest su ostale nepromijenjene.

„Način na koji roditelji komuniciraju s djecom u njihovim ranim godinama stvara nacrt koji djeca nose sa sobom u svijet.“

Dakle govorimo o razvoju zdrave, sigurne privrženosti, emocionalne povezanosti te izgradnji odnosa koji je temelj za daljnji djetetov svijet. Upravo kada imamo zdrave temelje dijete će ostvariti svoj puni potencijal. Zašto? Dijete koje ima zadovoljene nabrojane potrebe moći će biti dovoljno samopouzdano, hrabro i neopterećeno činjenicom da li ga roditelj voli takvo kakvo jest te će imati dovoljno energije, vremena, želje i volje da propitkuje i da istražuje svijet oko sebe.

Dijete koje se može što više osloniti na roditelja to će samostalnije biti.

Zaista vjerujem da svaki roditelj radi najbolje što zna i može u datom trenutku. Međutim, „When you know better, you do better“.

Veliki je fokus na izvrsnosti u školi, školskim natjecanjima, izvannastavnim aktivnostima i akademskom znanju što nikako više nije samo djetetov izbor i definitivno prevazilazi djetetovu emocionalnu zrelost. Dakle dijete u prvom razredu osnovne škole ne zna samostalno ispuhati nos, zavezati vezice na tenisicama, služiti se priborom za jelo, skakati vijaču, razgovarati, zagrliti prijatelja, trčati po livadi, promatrati zvijezde a zna programirati, govori “pro” te su stručnjaci kako nepoželjnim ponašanjem privući pažnju roditelja. Upravo dijete koje se tako ponaša treba najviše povezanosti i prisustva roditelja.

Naglasak je na maksimalno ispunjenom djetetovom vremenu van škole ili vrtića misleći da tako dijete spremamo za svijet i dajemo mu prednost pred ostalima. Svjesni činjenice da bi možda i trebali smanjiti određene aktivnosti roditelji upadaju u začarani krug zbog okoline koja stvara određeni pritisak. Mišljenje je da dijete ukoliko sa pet godina ne svira klavir ili pleše balet da će biti u zaostatku za svojim vršnjacima u toj aktivnosti. To u jednu ruku i je istina. Također je i druga istina da upravo to dijete koje je krenulo sa osam godina na određenu aktivnost ima jednu ogromnu prednost  – emocionalnu zrelost! Upravo će im ta činjenica zapravo pomoći i činiti razliku naspram vršnjaka. Kako? Kada dođe do određenog izazova neće tražiti instant rješenja naučenih iz video igara već će znati prepoznati tu emociju i upravljati njome. Neće odustati. Neće često mijenjati interese, imati će razvijeni fokus i koncentraciju. Primjerice dijete može znati čitati i pisati, ali ako se boji autoriteta i ne zna regulirati strah koji osjeća, postoji mogućnost da neće moći pokazati naučene vještine čitanja i pisanja. Ili, dijete zna strani jezik ali ne želi ga pričati jer osjeća sram i nedostatak samopouzdanja. Balans u roditeljstvu, zdravorazumski odgoj i kritičko promišljanje su smjernice svakog roditeljskog puta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Jelena Idzakovic (@jelena_emocionalni_odgoj)

Mnogi će reći: Nemamo vremena. Teško nam je. Prevelika su očekivanja od roditelja. Lakše je korigirati ponašanje. I da, teško nam je, imamo malo vremena, živimo užurbano i lakše je korigirati ponašanje ALI…

Radeći na odnosu danas, u budućnosti  bivamo „nagrađeni“ sa više slobodnog vremena, mirnom svakodnevnicom, zadovoljnim djetetom, skladnom obitelji, zdravim odnosima, pozitivnom budućnosti, željom za napretkom u osobnom i profesionalnom razvoju te djetetovim i roditeljevim mentalnim i fizičkim zdravljem.

Svjesno smo donijeli odluku da budemo roditelji. Dijete oplemenjuje naš život. Trebamo na to gledati kao dar i priliku da svatko od nas poraste u osobnom i duhovnom smislu.

Potražimo podršku! Budimo ta promjena!

Budimo ta obitelj koju netko promatra u restoranu i na plaži i kojoj se divi. Koja čini ovaj svijet lijepim i sigurnim mjestom za našu djecu u budućnosti.

I nećemo uspjeti svaki put. I to je u redu. Dok god se trudimo i promišljamo o odgoju i roditeljstvu na pravom smo putu.

Emocionalni odgoj je dugotrajan i suptilan proces.

Nagrada koju dobivamo i živimo je dar zbog kojega sve vrijedi!

Fotografije: unsplash.com

Objava zašto promjena u roditeljstvu počinje promjenom roditelja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dugo sam istraživala kako bih saznala kako se obraćati svom sinu kako bi izgradio samopouzdanje, empatiju, samoprihvaćanje, osviještenost i slične osobine. Testirala sam različite pristupe u različitim situacijama kako bih pronašla pravu formulu. S obzirom na to da je naš dječak izuzetno emotivan i osjetljiv, prvo smo morali pronaći pravi način kako mu pristupiti u izazovnim situacijama. Do sada uspješno surađujemo i rješavamo svaku prepreku koristeći fraze koje slijede u tekstu, ali najzahtjevnije od svega je osjećaj koji mora prihvatiti i emocije koje ga preplavljuju kada osjeti poraz. U tom području još uvijek nismo postigli potpuni napredak, ali neprestano učimo i testiramo tehnike. Kada pronađem nove strategije, slijedit će drugi dio ovog teksta.

Ovo je deset malih stvari koje bi svaki dječak trebao čuti od svojih roditelja.

1. Ti si prekrasan.

Kada su cijenjeni od strane ljudi koje najviše vole i žele usrećiti, dijete zrači. Osobito kad od roditelja čuju: baš mi se sviđaš! Pokušajte sljedeći put umjesto prekrasan si, upotrijebiti jako mi se sviđaš, sviđa mi se kako se ponašaš, kako si se odjenuo i sl.

2. Hrabar si.

Naglasak na situacije kad dijete učini nešto hrabro, čak i kada napravi nešto malo, poput šišanja kose ili odlaska zubaru. Ova rečenica će mu puno će pomoći kada se osjeća uplašeno i usamljeno. Sjetit će se da vjerujete u njega i vjerovat će u sebe kada mu to bude najpotrebnije.

3. Možeš to učiniti!

Ove riječi povećavaju njegovo samopouzdanje, pa će dijete uložiti trud u ono što treba naučiti, postići, pokušati ili nastaviti raditi. Zanimljivo je što ako ne uspiju, krivnja može biti na vašoj strani, ali tada upotrijebite riječi poput: “Nije bitno što nisi uspio iz prve, uspjet ćeš sigurna sam, ali sviđa mi se način na koji to radiš!”. Ovo kod nas za sada funkcionira!

4. Možeš mi sve reći.

Ove riječi ga podsjećaju na to da je emocionalno siguran s vama i da vam može vjerovati sa svojim mislima i osjećajima.

5. Žao mi je/ oprosti.

Dječaci trebaju čuti svoje roditelje kako se ispričavaju kada kažu nešto što nisu mislili ili kada izraze frustraciju na loš način. Vaše dijete će vas oponašati, vi ste mu uzor po kojem se vodi. Ako prepoznate kada ste prešli granicu i ispričate se za učinjeno ili rečeno – i vaše dijete će naučiti isto.

6. Greške se događaju.

Ovo uči dijete da je u redu pokušati i ne uspjeti. Tako učimo, a savršenstvo nije cilj. I kada se dogode trebamo im predočiti da ako naučimo nešto iz te pogreške da su to zapravo lekcije, a lekcije nas prave mudrijima i iskusnijima. Umjesto da se fokusiramo na pogreške kao takve, možemo ih naučiti preuzeti odgovornost i naučiti, naprimjer, gdje su papirnate krpe da očistimo iza sebe vodu koju si prolio i sljedeći put čašu stavljamo na sigurnijem mjestu na stolu.

7. U redu je plakati.

Dječak mora znati da svi mi imamo emocije, uključujući sreću i tugu, ljutnju i strah, a ponekad neke od naših emocija izazivaju i potrebu za plakanjem. I to je u redu! To je normalno i prirodno i način da nam pomogne da se osjećamo bolje.

8. Ponosan/na sam na tebe.

Ovu frazu treba čuti svaki dječak. Nije bitan izbor vaših riječi. Ono što je bitno je kako izražavate ponos prema svom sinu, za njegovu osobnost, kakav god da je. On želi da vas učini ponosnim toliko da će nastavljati pokušavati u tome kroz cijeli život, osim ako ne osjeti da nije prihvaćen i ne odustane od truda.

9. Uvijek ću biti tu za tebe.

Ovo nije fizičko obećanje. Znači više od toga, a malo dijete možda još neće razumjeti, ali će se sjetiti da ste to rekli. To je izjava o psihološkoj sigurnosti. Bez obzira na dinamiku između roditelja ili uvjete života, ako to kažete, zaista mislite i držite se tih riječi.

10. Volim te (bez obzira na sve).

Recite i pokažite ovo. Možda to često govorite i mislite da je prihvaćeno i shvaćeno od strane djeteta. Ipak, djeca mogu sumnjati u ljubav roditelja kada smatraju ili znaju da su prešli granicu, prekršili pravilo ili “nisu uspjeli” ispuniti vaša očekivanja. Dakle, kada roditelj treba provesti posljedicu za ponašanje djeteta, od ključne je važnosti reći zašto postoji posljedica (da se zaštiti, spriječi itd.) i da njegovo ponašanje ili izbor ne mijenja vašu ljubav prema njemu te to nema nikakve veze s njim samim, nego s njegovim ponašanjem. Dosta često znaju pomiješati da ono što rade definira njih same, pa ćete tako često čuti od djece da govore pogrdne riječi o sebi. “Tu sam” i “volim te bez obzira na sve” su ključne fraze.

Iako su riječi male, njihov utjecaj je izuzetno važan. Otisak djetinjstva prenosi se na to kako naši sinovi osjećaju sebe i komuniciraju s drugima u odrasloj dobi. Njihovo samopouzdanje utjecat će na sve, od njihovih veza i karijera do njihove sposobnosti suočavanja s izazovima i donošenja zdravih odluka u životu.

Fotografije: unsplash.com

Objava 10 stvari koje svaki dječak treba čuti od svojih roditelja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgovor na gore navedeno pitanje ni sama još ne znam do kraja. Neki kažu prirodno.

Poznata dr. Shefali  Tsabary navodi činjenicu da roditeljstvo nije prirodno. Već da je roditeljstvo vještina koja se stječe godinama. Mislim da je istina negdje između. Ukoliko djetetu osiguramo kvalitetne uvjete za rast kao i biljci u prirodi, možemo odgojiti zdravo, samostalno, zadovoljno i emocionalno inteligentno dijete.

Dakle, ne možemo sve da kontroliramo. Ono na što možemo i trebamo da utječemo smo mi sami i funkcioniranje našeg doma. Naizgled tako banalni i mislim vrlo podcijenjeni segmenti života. Ukoliko roditelj prihvati svoju odgovornost i odluči rasti skupa svojim djetetom, i ukoliko prihvati da uz dijete na neki način odgaja i sebe, i da će često puta i pogriješiti i reći oprosti, postoje dobri preduvjeti za zdravo djetinjstvo.

Stručne literature navode činjenice što je primjereno određenoj dobi djeteta u socio-emocionalnom razvoju, motoričkom razvoju, razvoju spoznaje i sl., ali baš između svih tih činjenica postoji milijun malih, pravih životnih stvari što čine roditeljstvo, a koje tamo negdje ne pišu.

Kako uvažiti djetetove emocije? Kako postaviti granicu? Kako prije svega smiriti sebe da bi mogao smiriti dijete?

I ono što je najvažnije, što sam prije nekoliko godina naučila, dijete nas sa svojim tzv. tantrumima ne želi isprovocirati, već nema razvijenu samoregulaciju. Njegov prefrontalni dio mozga nije razvijen nego reagira iz primitivnog dijela mozga, ja ga zovem dinosaur mozak. On je taj koji govori djetetu viči, plači, grizi! Mozak je organ za preživljavanje, a djeca prvih godina života reagiraju iz njega.

Kada sam se intenzivnije počela baviti temom roditeljstva i odgoja, u svim edukacijama, literaturi i razgovorima, jedno je sigurno i oko toga se svi slažu.

Dakle, ukoliko želimo zdrav, povezujući, zadovoljan i sretan odnos sa svojim djetetom, moramo UVIJEK krenuti od sebe. Roditelji moraju preuzeti odgovornost.

Dakle, moramo prvo odgojiti sebe. Moramo ulagati u svoj odnos s partnerom, jer mama i tata su temelj zdrave obitelji.

Niti jedno dijete nije zločesto. Ono možda ima neprimjereno ponašanje, ali ono se može korigirati ukoliko obitelj, odnosno roditelj, krene raditi na sebi. Djeca su refleksija nas. Ono što mi radimo i govorimo, a često puta i osjećamo, oni to kopiraju. Nekim roditeljima djeca nisu na prvom mjestu, ali ono što je sigurno je da mi njima jesmo. Oni u nama vide savršenstvo i nisu svjesni da kada nešto neprimjereno rade da to nije dobro, jer to rade i njegovi roditelji. Oni to uopće ne preispituju. Mi smo za njih jedina i apsolutna istina. Upravo zato je naša odgovornost ogromna. Onaj roditelj koji uspije sagledati svoje djetinjstvo i priznati si da njegovi roditelji nisu bili savršeni, ali su radili najbolje što su tada mogli i znali, tada taj roditelj može krenuti od sebe i priznati si da smo mi ti koji moramo učiti, mijenjati se i neprestano se truditi i rasti.

Zašto? Zato što kao i u svemu, u životu moramo učiti. Ne postoji savršen roditelj niti savršeno dijete. Možemo težiti tome da dijete u nama vidi svoju sigurnu luku, svoj smiraj u ovom ludom svijetu. Naša sveta dužnost kao roditelja je da vidimo, volimo i prihvaćamo dijete baš takvo kakvo jest. Upravo sva nepoželjna ponašanja počinju od toga kada dijete da bi dokazalo roditelju da postoji, da ga se vidi i čuje, radi loše stvari.

Dom. Tako moćna riječ. Ona utjelovljuje ljubav, toplinu, sigurnost, obitelj, sreću, uspomene. Mjesto od kuda sve kreće.

Dom nas određuje kakvi ćemo ljudi postati. Jer kada sve ode k.. (jer hoće), upravo je to mjesto koje te resetira i vrati nazad još jačeg. U domu moramo biti prihvaćeni, voljeni, sigurni. To je naše sveto mjesto. Jer dok god se suprug, naša djeca i ja uvijek želimo vratiti našem domu, znači da stvari funkcioniraju. Kao i odnose među ljudima, tako i odnos prema domu moramo poštovati jer dom nisu samo četiri zida. Kako nam je ugodno u odnosu s ljudima tako nam treba biti ugodno i u prostoru u kojem boravimo. Iz takvog doma i iz takve obitelji u svijet odlaze djeca koja su snažna i hrabra za život.

E sada, zašto bi mi morali nešto dodatno učiti o tom odgoju kad će nam djeca već nekako odrasti u tom nekom našem okruženju? To je kao da bismo rekli pa i svi se hranimo, obavljamo razne poslove i imamo svoje stanove. Međutim, način i kvaliteta hrane koju konzumiramo, koliko odgovorno i posvećeno obavljamo svoje poslove te držimo do topline i higijene našeg doma je upravo ta razlika da samo nešto zadovoljimo i posjedujemo i onoga gdje ulažemo ljubav, energiju, vrijeme i znanje, zar ne?

Da se vratim na početak, ukoliko smo spremni na rast i na to da uživamo u izvanredno običnim stvarima s našom djecom i da im pružimo dom u kojem su sigurni i prihvaćeni, a na koncu zadovoljni i sretni, možemo biti mirni i reći da će sve biti ok. Je li to prirodno?

Jer mjesto gdje se uvijek možeš vratiti zove se dom. Imati nekoga tko će te voljeti bez obzira na sve zove se obitelj. Imati to oboje zajedno, zove se bogatstvo.

Fotografije: pexels.com

Objava dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

POVODOM SVJETSKOG DANA SMIJEHA

Humorističnom anegdotom iz svoje očinske karijere, poznati komunikacijski trener Ante Mihaljević objasnio kako humor može pozitivno utjecati na vaš posao

“Ponekad kad hoćemo biti praktični, zaboravimo biti zaigrani. Sjećam se kad sam kupio kolica za prvo dijete. Upute složene kao da ih je radio origami majstor. I k tome neispavan. A ja mlad i neiskusan. I još s južnjačkim temperamentom. Umalo sam od muke zaplakao. Ne ide, pa ne ide. Budući tata sjedi na podu među hrpom kartona i najlona i pokušava skužiti kako složiti kolica. Za dijete. Dok se duri i viče – kao dijete. Srećom se dogodio onaj scenarij  kada se od vlastite muke i jada počnete smijati i zafrkavati na vlastiti račun i onda je sve krenulo kako treba. Onaj trenutak kad sam se uspio sam sebi nasmijati, sve je bilo lakše.”

Humor nije rezerviran samo za privatni život. Isti principi mogu se primijeniti i na radno okruženje. Na primjeru iz svoje svakodnevice Ante Mihaljević, komunikacijski trener, otac dvoje djece, objasnio je povodom Svjetskog dana smijeha kako se situacija i privatno i poslovno može preokrenuti u vlastitu korist – humorom.

Ante Mihaljević u javnosti je poznat kao komunikacijski stručnjak, uspješan poduzetnik i stručnjak za prodaju koji svojim nastupima i objavama na društvenim mrežama osvaja neposrednošću, aktualnim primjerima i duhovitim dosjetkama.

Najbolje ideje nam dolaze kad je mozak odmoran, opušten, vedar. A ima li boljeg i bržeg načina za dovesti mozak u to stanje od smijeha? Kako tate mogu dio svoje vesele svakodnevice prenijeti na posao i biti još uspješniji u svom poslu, objašnjava Ante Mihaljević,

“Neke od najboljih ideja pale su mi na pamet u šali. Vjerujem da mnogi imaju iskustvo kako im je humor potaknuo kreativnost, inovativnost i produktivnost. Ne znam zašto, ali kao da zaboravimo biti veseli čim obučemo odijelo. Kako sam stasao kao trener poslovne komunikacije, postalo mi je jasno da ljude pri kupnji ne vodi logika, već emocije. Bilo da se radi o uslugama, proizvodima ili idejama. Pa kad je već tako, zašto ne ubaciti duhovit komentar tijekom napete prezentacije? Nismo tu samo radi činjenica i suhih podataka, ponekad se radi i o narativu, o pričama koje pričamo jedni drugima. A priče prodaju. Od pamtivijeka. Vjerojatno i od prije.”

Od istog tog pamtivijeka ljudi u zajednicama dijele priče i na taj način grade odnose. Volimo vjerovati da smo puno napredovali od tih vremena, no malo se toga u našoj biti promijenilo. Humor još uvijek dobro ide uz pričanje priča, pa su onda i prezentacije pamtljivije, ugodnije i, u konačnici, uspješnije.

Donosimo nekoliko praktičnih savjeta uz koje već danas možete primijeniti na svoju poslovnu svakodnevicu.

1. Malim koracima naprijed

Ne traži nitko od vas da preko noći postanete Jerry Seinfeld, no par primjerenih šala pomaže razbiti led. Ne treba taj humor biti stand up komedija od sat vremena, male svakodnevne stvari dovoljne su za izvlačenje osmijeha. Nakon toga sve ide lakše.

2. Prigrlite nelagodu

Crnjaci su zlatni rudnik za dobre fore. Svi smo barem jednom kliknuli na “odgovori svima” kad nije trebalo. Svi ćemo se i prepoznati u dobroj anegdoti. A možda i nasmijati. Računam da je dijeljenje tih crnjak trenutaka nešto kao team building bez onih padova povjerenja. Ili bez karaoka.

3. Manje dosade, više smijeha na sastancima

Sastanci su nužno zlo uredskog života. Kao termostat. Ne možeš s njim, ne možeš bez njega. Marku je vruće, Ivani je hladno. Stalno.

Pa kad ih već moramo imati (termostate i sastanke, Ivana i Marko su ok), možemo dati dašak vedrine tim sastancima. Možemo ih započeti nekim dobrim ice breakerom, ispričati primjeren vic koji se tiče agende, a možemo i ubaciti neki smiješan meme u prezentaciju. Ponavljam, ne mora biti najbolji stand up ikada, ali može doprinijeti izgradnji timskog duha i podizanju produktivnosti.

4. Manje robotike, više ljudskosti

U doba raznih AI alata, Chat GPT-a, automatizacije svega mogućeg, dobra je ideja naglasiti ljudsku stranu cijele ove priče. Možemo podijeliti privatne anegdote, čestitati rođendan kolegi s nečim kreativnijim od generičkog maila, potaknuti kolege da budu autentični i pokažu svoju otkačenu stranu…

Na vječno pitanje o tome kolika mjera humora je prava, zaključio je Ante Mihaljević.

“Ključ je u tome da ne forsiramo priču već da stvorimo atmosferu u kojoj humor može prirodno prodisati. Humor je delikatan ples. Nemoj biti onaj lik koji pleše na stolu.”

Fotografije: darkomares.com

Objava kako humor može pozitivno utjecati na vaš posao? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Često se kaže da je biti roditelj jedan od najljepših i najzahtjevnijih “poslova”.
Ali, s ulogom mame ili tate svi dobivamo ne samo jedan, nego još bar deset novih poslova.

Prevoditelj_ica

Mama sjedi pokraj svoje gugutave bebe u visokom stolcu za hranjenje. Sedmomjesečna beba kaže: “jquahqbbloroejr”. Drugi ukućani se pogledaju, nije im jasno što beba želi. A mama već ustaje i kaže: evo dragi Stribore, stiže još jedan kuhani pastrnjak! (Da, današnja djeca već znaju što je pastrnjak, a mi smo kao mali jeli sve što nam smiksaju bez da smo znali što je u toj kaši!) Umjesto kartica teksta, roditelji-prevoditelji prevode “gugutanja”, “aukanja”, “bukanja”, “ihihukanja” svojih beba kao da su svi redom završili jezičnu gimnaziju. I naravno, svi su istovremeno i simultani prevoditelji jer paralelno uz prevođenje dječjeg jezika uvijek rade još nešto – bilo da presvlače pelenu, završavaju kolumnu, kuhaju, kukaju ili nešto peto.

Fotograf_kinja

Kad se rodi beba, rodi se i fotograf u nama. O ne, odjednom nam više nije dovoljan mobitel s 500 različitih namještenih efekata, a Paris filter i svi drugi su postali totalni klišej preko noći. Postalo nam je prejednostavno živjeti s mobitelom kojeg možemo u trenutku uperiti u predmet našeg obožavanja i jednim klikom okinuti fotografiju. Ne trudimo se dovoljno. Ne, ne, pa roditeljima treba pravi, profesionalni fotoaparat! I oprema koja ide uz to! Fotografira se bebina bljuvotina na gazi (umjetnički kadar!), bebin prvi zubić (izbliza), beba koja u ruci drži papirić s nacrtanom brojkom “5” jer ima toliko mjeseci. Naš dom postaje fotografski studio, a niti jedan događaj ne promakne oku roditelj-ografa. A kad beba prohoda…e, onda je vrijeme za kupovinu video opreme.

Slikar_ica

Koliko god bili netalentirani za crtanje, rijetko će koji roditelj odoljeti djetešcu kad ga zamoli da mu nacrta smilodona (da, ta životinja  postoji!) ili narvala (vrsta kita). I tako dok primate taj kist u ruke, pitate se kako je došlo do ovog, pa u školi ste jedva imali tri iz likovnog.
Pa se onda odjednom zateknete kako u ponoć guglate “how to draw a dinosaur – simple” i druge YouTube tutoriale na temu crtanja. Malo po malo, pretvorili ste se u slikara. Nemate bijelu kutu, nego kućnu odjeću umrljanu bojama, pastelama (voštanim bojama?), vodenim bojama, flomasterima (koji se ne skidaju s kože iako piše da su 100% perivi!) i bojama za crtanje prstima. Uz crteže djeteta, počinjete čuvati i svoje crteže umjesto da ih bacite u kantu za smeće. Sad vam je jasno, u vama je oduvijek čučao slikarski genij, samo što ste ga tek sad otkrili!

Meteorolog_ica

Jutro je, svi još spavaju. Vi ste jedini budni, kroz prozor gledate oblake. Danas je peti rođendan vašeg djeteta, hrvatska prognoza kaže da će biti kišno, engleska aplikacija javlja da će na zagrebačkom području biti 50% kiše, a ona najpoznatija njemačka aplikacija jedina optimistično tvrdi da je danas sunčan dan. Nema drugog nego da sami pogledate i procijenite, džaba vam sve aplikacije (a što je najgore, neke ste i platili!). Dobro je! Na nebu su samo pahuljasti “cumulus” oblaci, neće biti kiše. Popijete gutljaj kave, odlično, moći ćete imati dječju proslavu rođendana u vrtu ili u parkiću! Neće biti otkazivanja i dječjih suza. Ali niste preko noći postali meteorolog_ica. Za to su bili potrebni mjeseci pripreme. Sjećate se fijaska kad ste išli u prvu šetnju s bebom pa ste ponijeli sa sobom fensi novu kišnu navlaku za kolica jer ste se bojali da će pasti kiša iako je vani bilo +30 u hladu. I ono kad ste išli u šetnju s toddlerom u sandalicama kad je odjednom počeo ljetni pljusak zbog kojeg ste gacali po blatu dok ste se vraćali doma. Ma vama je to sad sve smiješno, pa vi sad kroz jedan pogled kroz prozor znate što vas čeka i točno kako odjenuti dijete u skladu s vremenom: kišni pončo ili kabanica, vjetrovka ili samo prsluk, zimska jakna preko koljena ili skafander…

Stilist_ica

Ovo roditeljsko zanimanje nije postojala u 90-ima jer realno, svi smo tada kao djeca imali neobične frizure “na lonac” ili (nepravilne) šiške koje nam je mama sama odrezala u kupaonici. Današnji klinci…to je nešto drugo. Dječaci danas imaju bolje frizure nego Beckham u mladim (i starim) danima, a djevojčice izgledaju kao da ih je odijevao stilski tim od Taylor Swift. Sve to zahvaljujući nama, roditeljima stilistima. Rijetko ćete kad vidjeti dijete koje nosi nespojivu kombinaciju (osim mog sina, on si to sam tako odabere). Često se dogodi i da djecu bolje stiliziramo nego sebe, pa tako idemo u parkić s njima koji izgledaju kao da su ispali iz časopisa, a mi kao da smo ispali iz 90-ih: imamo loše šiške (nismo stigli kod frizerke) i loše naneseno sjenilo za oči (nismo se stigli našminkati).

Turistički vodič_ica

“Djeco, okrenite se prema prozoru, ovo desno je škola u kojoj je mama išla na balet! A pogledajte tamo lijevo, ona visoka secesijska zgrada, tamo su se mama i tata upoznali. Strpite se, još malo pa stižemo.” Kad imate djecu, često zvučite kao turistički vodič_ica. Pokazujete im mjesta iz svoje mladosti (“E vidiš, ova klackalica nije bila ovakva prije dvadeset godina!”) ili ih po prvi puta upoznajete s nekim novim mjestima. Morate znati odgovor na svako njihovo pitanje: “A gdje smo?”, “Jesmo došli?”, “Koliko još?”, “Zašto smo ovdje umjesto da smo doma?”…
Neka su im mjesta zanimljiva, a neka ih razočaraju. Na kraju se ispostavi da njima ponekad i obična šetnja kvartom može biti uzbudljivija od tjednima pomno planiranog obiteljskog egzotičnog putovanja na seosko gospodarstvo s kozama i posebnim “orpington” kokošima.

Ovo su samo neki od zanimljivih poslova koje dobijemo nakon što postanemo roditelji, a sigurna sam ih da ih ima još stotinu. Mama majstorica koja popravlja sve po kući – od otpalog kotača na dječjem triciklu do premazivanja zidova nakon što je dijete slučajno nacrtalo nešto po zidu; tata privatni vozač koji razvozi klince na aktivnosti… Dobra stvar kod roditeljske karijere je što je svaki dan različit i što nikad ne znate koji ćete novi posao otkriti tog dana.

Foto:Pexels.com

zašto su roditelji posebna vrsta?

Objava svi poslovi koje dobijemo kad postanemo roditelji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Imaš li osjećaj kao da je sve na tebi i kao da se samo tvoj život promijenio iz temelja i to vrtoglavom brzinom, a život tvog partnera, oca tvog djeteta, je ostao, skoro pa isti? – dobrodošla u klub!

Iako vjerujem u ravnopravno roditeljstvo, uloga mame i tate se razlikuje, što je sasvim normalno i poželjno. Na taj način dijete dobiva najbolje od obje strane, uči da smo svi različiti, da se nekad ne moramo slagati, da ne moramo raditi svi sve na isti način, ali da se bez obzira na to volimo i poštujemo.

Zaista je istina da je život mame na porodiljnom dopustu u potpunosti drugačiji nego što je ikad bio i da žena mora puno toga promijeniti u svom životu kako bi se uskladila s novom ulogom, što nije isti slučaj kod tate. No, s druge strane, tata ima drugačije izazove. Dok mama ima oko 9-10h za samostalno povezivanje s djetetom, uči sve od početka u svom tempu, od tate se očekuje da u nekoliko sati u danu pohvata konce i bude supertata koji razumije svoju ženu, podržava majku svog djeteta i povezuje se s djetetom pritom radeći sve ispravno (odnosno onako kako mama očekuje od njega).

Sasvim mi je poznat onaj osjećaj jedvačekanja da se muž vrati doma s posla i preuzme dijete jer ti samo želiš sklopiti oči, pojesti u miru, oprati kosu, popiti toplu šalicu kave, nastavi svoj niz. I sasvim je opravdano, posebno ako beba ne spava noćima i ti si zadužena za uspavljivanje, dojenje, smirivanje. Been there, done that.

No, što se u tom cijelom novopečenom kaosu događa s partnerskim odnosom?

S razlogom sam odvojila ulogu mame i ulogu nečije žene, kao i ulogu partnera, odnosno muža i tate.

Vidiš, jednako kao što ti prolaziš tranziciju u majku, tvoj muž prolazi tranziciju u oca, a vaš partnerski odnos prolazi tranziciju u roditeljski odnos no on nikad ne smije postati samo to – roditeljski odnos.

Ključ zdravog odnosa je u balansu između partnerskog i roditeljskog odnosa i to nije nimalo jednostavno. Upravo zato dolazi do puno previše razvoda unutar tri godine nakon dolaska djeteta. Ne zato jer se partneri ne vole, nego zato što pobrkaju lončiće, zamagli im se fokus.

Zaista je teško odvojiti ta dva odnosa, vjerujem da je jer i ja sama teško radim upravo na tome, ali je blagotvorno. Ti i dalje imaš svog partnera kojeg moraš gledati upravo tako – kao na svog partnera, muža, ljubav svog života. S druge strane, on je i otac tvog djeteta, ali gledajući ga samo tako zaboravljaš na ulogu prijateljice i ljubavnice i polako se i njemu obraćaš iz uloge mame (tu imamo očekivanja, kritiziramo, prigovaramo…). A to vjeruj mi, nitko ne želi jer da je želio, ostao bi sa svojom mamom.

Čuvanje vašeg partnerskog odnosa je na vama, no nekako nailazeći na tu prepreku i slušajući isto kod brojnih klijentica shvatila sam da ženama to ipak teže pada.

Mi kad postanemo mame, kao da smo prema svima odjednom mame. No, to ne zaobilazi niti muškarce, neki parovi nakon dolaska djeteta imaju velikih problema sa seksualnim životom zato jer partner svoju partnericu gleda isključivo kao na majku njegovog djeteta. A ta uloga mame je sveta.

Jedino promjenom pogleda i dubinskim razumijevanjem što se zaista događa u pozadini svih ovih odnosa, vaš partnerski odnos može funkcionirati na jednoj višoj razini. Jer nije da se po noći ne diže tvoj muž, nego se tata ne diže (brinete drugačije o zajedničkom djetetu iz uloge mame i tate), nije da tebe kao mamu ne razumije tvoj muž, nego tvoju novu ulogu ne razumije tata, opet iz svoje nove uloge.

Pogledaj u pozadini koje uloge je „sve je na meni“ osjećaj kao i „nisam stala cijeli dan“ i vidjet ćeš da je to upravo iz uloge mame. Svi mi imamo određena očekivanja od sebe u nekoj ulozi, kao i očekivanja od drugih no ako ćeš svom partneru zamjerati zbog nekih neispunjenih (nerealnih) očekivanja iz uloge tate, patit će prvenstveno vaš partnerski odnos.

S vremenom ćete se sve više udaljavati, imat ćete sve manje razumijevanja, a sve više očekivanja.

A roditelji ste zauvijek.

Od te uloge se nikad nećete moći rastati.

Radeći na povezivanju s partnerom, jačaju oba vaša odnosa kao i vjera da ćete zajedno savladati sve prepreke. Zaista čvrsto vjerujem da je tajna balansa kroz sve uloge u jasnoći kroz sva tri životna područja (osobno, obiteljsko i poslovno), a to je ono što radim sa svojim ženama (individualno i grupno). U svemu tome vraćamo fokus upravo na tebe jer ti igraš glavnu ulogu na svim poljima svog života.

Ako i ti želiš vratiti fokus na sebe kroz iduća 3 mjeseca radit ćemo na 3 teme kroz grupni online program Mama nije samo mama:

1. Organiziraj obiteljsku svakodnevicu kako bi stvorila prostor za sebe
2. Ponovno se poveži s partnerom
3. Unesi razumijevanje i smirenost u sve odgojne izazove

Za više info i prijavu klikni OVDJE, a ako imaš neko pitanje – piši mi na mail iva@zaimovic.com.hr Upisi na program traju do 27.10., a s radom krećemo 30.10.

Vjerujem da ćeš nakon ova 3 mjeseca PRODISATI jer ćeš osvijestiti da nisi samo mama, ponovno ćeš otkriti tko si sve ti, vratit ćeš se sebi ulažući u sebe i sve što ti je važno, a sve to kroz veliku podršku drugih žena koje će ti pokazati da nisi sama.

Više nećeš biti usamljena niti izgubljena, već pronađena i osnaŽENA.

Foto: pexels.com

kako nas naša očekivanja zeznu? – SUPERMAME

Objava on se nikad ne diže? i druge vječite borbe novopečenih mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Generacija infantilnih majki koje si dopuste izlazak u klub u degutantnoj odjeći i ne vide da je majčinstvo predivna stvar.” U jednoj rečenici sumirano sve što sam pročitala u posljednjih nekoliko dana, a jedan dio rečenice izrekao je renomirani psihoterapeut kao odgovor na pitanje što jest ili nije ljubav.

A nije prava ljubav i pravi kontakt, kaže, ako majci briga o djetetu nije effortless. Što god to značilo. Majčinstvo i roditeljstvo, kao i većina dobrih i vrijednih stvari u životu zahtijeva neki trud. Trud često dolazi sa žrtvom. Do koje mjere ta žrtva ide dakako ovisi o nama. Ako smo uvjerene da je dobra žena i dobra majka ona koja šuti i trpi onda je to za nas to. Ali, ako malo raspakiramo to što nam je postalo intrinzično u našem postojanju, shvatit ćemo da žrtvovanje nosi teret. I taj teret neće pasti (samo) na nas nego i na našu djecu.

Danas sve više majki priznaje da im briga o djeci nije effortless. I svaka koja kaže da radi po 8 ili više sati dnevno, pa onda još kuha čisti i sprema i nakon toga je s djecom radosna, mila i opuštena i uživa u svakom trenutku – laže. Jer to tako nije nikad bilo. Žene jesu brinule više o djeci i špiljama dok su muškarci odlazili u lov, ali su to činile u društvu cijelog plemena drugih žena. Zajedno su si olakšavale težine majčinstva.

Je li tada bilo bolje ili nije nemamo pojma jer nije bilo mogućnosti da se o tuđim emocijama pročita na internetu. Te su emocije one dijelile među sobom. No, ono što znamo jest da je danas puno drugačije i da sam ovaj život i bez djece može biti izazovan – jer kapitalizam, brzina tehnološkog napretka, količina informacija, novac ispred čovjeka i tako dalje. Dodaj tome i djecu i dobio si jednadžbu koju nikako ne možeš završiti bez da ti je teško jer jednostavno ne možeš.

Pri tom, ogromna količina majki u sebi nosi terete prošlih generacija i nastoji izmijeniti transgeneracijske zapise prepune trauma i težina koje su oni prije nas prenosili na svoju djecu. I to je teško. Roditeljstvo je teško ako ga dobro radiš. Činjenica.

No, ono nosi bezbroj ljepota i radosti, uspjeha u kontaktu s djecom, ljubavi, trenutaka koji ostaju urezani u naša srca i poglede na život. Nosi i puno ponosa na vlastitu djecu i puno traženja prave mjere između granica i slobode.

I kako bi to sve uspjele njima dati radimo na sebi, a to isto nije šetnja parkom. Postoji nešto što se zove klatno života. I da bi se zaljuljalo prema promijeni, moramo prvo ukazivat na stvari koje se promjeniti moraju. Što je jači pritisak da šutiš, jače ćeš kad tad graknuti. Što više te tjeraju da uživaš, to više ćeš htjeti pokazati istinu.

Nevjerojatno je koliko su neki od nas isključivi i kruti. Pa ne vide da u težini mogu postojati trenuci lakoće, da tuga može koegzistirati s ljubavlju i progovaranje o težini ne znači nedostatak zahvalnosti. Nismo mi ljudi baš tako jednodimenzionalni da ne možemo u sebi čuvati više od crnog i bijelog. Ionako je u svemu onom između te dvije krajnosti, ljepota života.

U potpisu:
degutantno odjevena majka koja se žali na težinu majčinstva, obožava svoju djecu, mrzi sve kućanske poslove i ponekad se vikendom napije s frendicama u klubu

Foto: Pepper Atelier

o majčinstvu, patrijarhatu i feminizmu – brutalno svoja Ivka Armanda Todorović

Objava roditeljstvo je teško ako ga dobro radiš pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam počela odlaziti s djetetom u parkić. Ne onaj ispred zgrade, u mojoj zgradi, naime, ne žive djeca. U dvadeset i šest stanova živi jednako toliko pasa i jedno dijete – moje. Prvi susjedi toliko vole djecu, da kad Luna zaplače u neko njima nezgodno vrijeme, bjesomučno lupaju po zidu naše spavaće sobe. Sigurno dobronamjerno, da bi nam dali do znanja da naše dijete ima neke potrebe, za slučaj da mi ne čujemo da nam urla u uho. Znam, i meni je teško shvatljivo, ali ne mogu se dosjetiti drugog razloga zbog kojeg bi odrasle osobe sposobne same se emocionalno regulirati, lupale na zid sobe šesnaestomjesečnog djeteta koje nije sposobno samo se emocionalno regulirati. Ali ovo nije kolumna o dragim susjedima drugog kata jedne zgrade u Rijeci na Bulevardu.

Ovo je priča o parkićima.

Parkić ispred zgrade, dakle nije uređen no, na petstotinjak metara hoda postoje drugi parkići koji sadrže sve ono što blagotvorno djeluje na dječji rast i razvoj: šljunak, opuške i pokoje pseće govno. Šljunak jer fantastično ublažava padove, puno bolje nego neki mekani pijesak kojeg bi onda trebalo uvoziti iz Sahare jer nije autohton za naše područje. Opušci su tu da bi u djeci razvili smisao za ekologiju; zašto bi naime pušači sami nosili svoj DNK na smrdljivom komadiću filtera u smeće, kad to za njih može učiniti moje dijete? Pseće govno tu se nalazi eto, tek tako, da u momentu kad pomislite kako je izlet u parkić prošao bez većih incidenata, vi ugazite u njega da bi vam svemir vratio što ste bili lakovjerni i glupi.

Većina parkića koje posjećujemo na veliku radost mog djeteta sadrži i stepenice. Stepenice su joj najdraže jer vode u nepoznato, a nepoznato je uzbudljivo. Naravno, neće ona odmah krenuti na stepenice. Ne, ne, nije ona svojih punih četiristo osamdeset dana života vesla sisala; pravit će se da traži opuške po podu i sačekati da ja sjednem s kavom na klupicu. I onda će šmugnuti. Trkom!

Trčeći za njom, uvijek iznova fascinirana brzinom tih malih nogica, često pomislim: parkiće za djecu očigledno projektiraju ljudi bez djece. Ono što parkićima kronično nedostaje zelene su površine, pješčanici, WC (jer poneki od nas su možda još lagano inkontinentni od poroda) i najvažnije: jedan dobar automat za kavu! Vjerujem da zalazim u opasne i radikalne vode ako predložim da se parkić ogradi električnom ogradom (bodljikava žica je ipak passé ), ali jedna vrata s bravom koja brane izlaz na cestu bi svakako dobro došla. Montessori sprave s vojnog poligona su opcionalne. Ne mora mi dijete u drugoj godini života biti G.I. Jane, ne planiram ju upisati u topničko raketnu bojnu Republike Hrvatske. Iako, priznajem, parkić bi bez tih sprava mogao izgledati malo pusto. Moooožda bi dobro došao trampolin u sklopu kojeg bi se nalazila operacijska sala s dežurnim kirurgom i anesteziologom za hitno zbrinjavanje potencijalnih lomova nastalih preentuzijastičnom upotrebom istog. Ja bih tako mogla raditi na pola radnog vremena i imati moje dijete u vidu. Ok, predaleko sam otišla sa sanjarenjem. Budimo realni, jedna blatna lokva nasred parka bila bi djeci sasvim dovoljna da iznjedri sate i sate neometane zabave.

Od same arhitekture parkića, puno su mi zanimljiviji ljudi koji ga posjećuju. Uglavnom nailazim na djedove koje prepoznajem ne po životnoj dobi ( ‘alo, De Niro postao tata u osamdesetoj, ni starački dom više nije granica), već po ponašanju. Oni su ti koji panično trčkaraju za djecom vičući: pazi past ćeš, zapest ćeš, lupit ćeš se, nahladit ćeš bubrege… Prisjećam se svog djetinjstva i zamišljam koliko sam ogrebotina, krvavih koljena i lomova mogla izbjeći da je nada mnom dežurao deda koji bi mi dok sam visila sa stabla, dreknuo u uho: “Paziiiii past ćeš!!!” Nula, točna računica bila bi nula.

Roditelji s kojima se družim u parkiću obično koriste dobru staru “neću ništa, samo se žalim” metodu jadikovanja. Dok jedan priča, drugi pozorno slušaju kimajući glavom u znak odobravanja. Nakon nekoliko minuta monologa, ulogu naratora preuzima netko drugi i tako se izmjenjujemo u jadikovkama. Povremeno naleti neki nadobudni roditelj sa savjetom ili nedajbože rješenjem za nečiji problem. Od takvih bježim glavom bez obzira. Uplašenim, mladim roditeljima parkić nudi i mogućnost poticanja anksioznosti, primjerice uspoređivanjem djece. “Koliko ima? Dvanaest mjeseci i već hoda? Jao, moj napunio trinaest i neće!” Ja sam, bojim se, i sama podlegla uspoređivanju. Ne motoričkih sposobnosti djece, već njihovih horoskopskih znakova. Pri upoznavanju novih mama obavezno pitam koliko je dijete staro. Nije me zapravo briga, zanima me što je dijete u horoskopu, ali iz straha da ne pomisle da sam šenula umom, pitam datum rođenja i onda u sebi računam. I opažam. Da da, vidiš, mala Lorena je jarčica ko i moja Luna, vidi se determiniranost. Uuu, a mala Maša je račica, ali ne plače prečesto, hm, vjerojatno je u podznaku lav ili neki drugi kučkasti znak. Sve to, naravno u svrhu planiranja spontanog začeća nove bebe. Za Lunu smo i muž i ja imali vrlo jasnu predodžbu: sve može, samo jarac ne. Obzirom da smo sad u kombinaciji voda (ja rak)- zemlja (dijete jarac, jasno)- zrak (muž blizanac), dobro bi nam došla vatra da nas izbalansira. Muž neće ni da čuje, tvrdi da nam treba djevica da nam sredi birokraciju.

Ali ako ćemo iskreno, svaki horoskopski znak ima svoje vrline i specifične mane, nije ni to najvažnije. Ne treba se previše opterećivati. Kako kaže ona narodna mudrost, važno da je živo i zdravo. I da nije ovan. S ovnovima ipak ne mogu.

Foto:pixabay.com

avanture novopečene mame i njene bebe vol. 4

Objava vojne vježbe, horoskop i ostale čari dječjih parkića pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jednom kad postanete roditelji, nema više povratka na staro. Evoluirate u bolje verzije sebe, a pritom razvijete nove načine preživljavanja u svakodnevici. Postoje različiti tipovi roditelja, ali većina ima iste, prepoznatljive karakteristike. Neki će razviti posebno „roditeljsko rame“ (koje nije samo za plakanje!), a nekima će se eksponencijalno povećanje sposobnosti zbrajanja i množenja.

Roditeljske vlasi

Možete imati najljepšu frizuru na svijetu, #curlygirlmethod kovrče ili nemarnu punđu, ali u svakoj svježe opranoj kosi može završiti komadić dječjeg doručka. Umjesto špangice, ponosno nosite zobene pahuljice jer je vaše dijete veselo zamahnulo žlicom. Preporuka je imati i pokoju chia sjemenkicu u kosi jer ćete na taj način, osim što dobro izgledaju, odmah ostavljati dojam roditelja koji zna što je zdrava i balansirana prehrana.

Često roditeljima u kosi završe i neželjeni vrtićki ljubimci kao što su uši, ali o tome drugom prilikom…

Izoštrena sjetila

Roditelji bi mogli postati profesionalni parfumeri jer se njihova sposobnost njuha s vremenom razvija do neslućenih razmjera. Pomoću nosa mogu i s tri metra udaljenosti zaključiti je li pelena mokra ili se u njoj nalaze i note kakice.

Osim nosa, roditeljima se rapidno razvijaju i prsti. Dovoljan je jedan dodir vrškom jagodice da biste zaključili kuri li dijete preko 38 ili je ipak tek točno 37 s 2 i pol. Najbolji dokaz razvijenog opipa je i kada uz pomoć „roditeljskog lakta“ provjeravate je li kadica za dijete idealne temperature jer, kao što znaju, kadica ne smije biti ni pretopla ni prehladna.

Sluh se također pooštrava pa čak i kad se naizgled čini da se dijete igra se u tišini, pravi roditelj će naćuliti svoje supermoćne uši i shvatiti da je zapravo uzeo toaletni papir i počeo ga rolati po dnevnom boravku… prava tiha igra!

I vid je znatno jači kod roditeljske vrste. U početku razvijaju sposobnost gledanja u mraku pa kao spretne noćne životinje uspijevaju po noći i bez upaljene malene lampe izaći iz dječje sobe bez da stanu na ijednu lego kocku ili skvičavog plišanca.

Jedino osjetilo koje se ne razvija u roditeljstvu je osjetilo okusa. Ima li za to bolji dokaz od činjenice da su roditelji u stanju bez imalo razmišljanja pojesti prožvakani komadić jabuke ili ručicama gnječenu bananu koje dijete, vođa dohrane, veselo daje u ruke?

Roditeljske pete

Ovo možda nećete očekivati, ali mame često razviju naviku nošenja cipela s potpeticama. Nakon trudnoće u kojoj stopala budu veličine slonovskih i kad iz opravdanih razloga nosite samo najudobnije moguće cipele koje izgledom podsjećaju na bakine šlape (osim ako ste divna Blake Lively, onda i s trbuhom do zuba nosite štikle) dolazi vrijeme konstantnog nošenja sportskih tenisica jer trčite za djetetom. Tenisice vam onda dođu do glave – pa odjednom u dućan ili na posao, sastanke, druženja i pića idete u štiklama. Okej, možda je to jer su vam sve druge cipele umrljane blatom iz parkova, šuma, igrališta, botaničkog ili zoološkog vrta (koliko vrsta parkova postoji?).

Sve se računa

Naveliko se piše kako trudnice i mame često imaju „mommy brain“ ilitiga momneziju, u kojoj zaboravljaju stvari brže nego…o čemu sam uopće ovdje pisala? Aha, da. Taj mom brain. Roditeljima se zapravo razvije onaj matematički dio mozga. Sve krene u trudnoći. Ako ne vjerujete, pitajte neku trudnicu koliko dugo je trudna – odgovorit će vam u tjednima…a vama će trebati tjedni dok preračunate njena 52 tjedna trudnoće u mjesece.

Prava matematička zabava krene nakon što se rodi dijete jer roditelji tada postaju doktori i doktorice matematike. Nekad to ide toliko daleko da na dječjoj pozivnici na rođendan piše da slavi rođendan u mjesecima. Dobro, doći ćemo proslaviti 24 mjeseca tvog djeteta, ali hoće li na torti onda isto biti 24 svjećice ili?

Noćni i jutarnji tipovi

Roditeljska vrsta ima poseban način na koji se prilagođava dnevnim i noćnim uvjetima života. Večer je vrijeme kada se pritaje i gotovo su nečujni, baš poput njihovih mobitela koji su tada na „mute“ jer ne žele riskirati da ikakva notifikacija ili zvuk probudi njihove mladunce.

Ako ste mislili da vas vaša najbolja frendica počinje „ghostati“ – ne, samo je stišala mobitel jer je njena kćer upravo zaspala. Ako zabrijete da se vaš frend pretvorio u wellness business-gurua koji prati savjete Marka Wahlberga i ide spavati u 7 navečer, a trenira u 4 ujutro – u krivu ste, vjerojatno je taj frend postao tata kojem ne pada na pamet zvonjavom probuditi bebicu. (Da, navodno postoje klinci koji zaspivaju u 7 navečer, ali još ih nisam upoznala.)

Roditeljsko rame

Trenutno su u trendu minijaturne torbice u koje stane samo jedna mini maramica, ali roditelje nikad nećete vidjeti s takvom torbicom. Njihov je izbor: njegovo veličanstvo Ruksak, zbog čije se težine svaki roditelj s vremenom pretvara u bodybuildera.

Od onih oversized (postoje li oversize ruksaci?) postoje i XXXL planinarskih u koje stane i dječji tricikl kojeg nemate gdje staviti ako djetetu odjednom u šetnji dosadi.

A ako imate toddlera, van ćete ići ne samo sa svojim ruksakom, nego i s dječjim. Taj minijaturni ruksak za djecu dovoljno je malen da u njega ne stane previše stvari, a opet je nekako preglomazan da nosite dva ruksaka na leđima, po svaki prebačen preko jednog ramena. Zato budite pametni – vaš ruksak mora biti dovoljno velik da u njega utrpate i dječji ruksak u trenutku kad dijete odluči da mu je ipak dosadno imati vlastiti.

Mislim da je zapravo pitanje trenutka kad će roditelji cancelati ruksake i kad će svi kolektivno prihvatiti kofere za šetnje. U jednom koferu na kotačiće sve bi vam stalo (baš kao i malim prvašićima koji imaju torbe s kotačićima!), a ne biste morali ići na razbijanje čvorova na lopaticama svaka dva tjedna koje ste zadobili nošenjem ruksaka uz dijagnozu „roditeljskog ramena“ (izmišljeni izraz, op.a.)

Spontani susreti treće vrste

Roditeljska vrsta ima visoko razvijenu sposobnost spontanosti. Dogovoriti se s njima za susret u divljini, mislim, parkiću, ovisi o nepredvidivom spletu okolnosti. Zaboravite na usklađivanja rokovnika, skupe planere i tjedne, mjesečne i godišnje planiranje. Predviđanja su ovakva: ako se s nekim dogovorite za druženje, a taj netko također ima dijete, šanse su 50 – 50 da ćete ili vi tada ići na bolovanje ili oni. I mi roditelji to vrlo dobro znamo. Ponekad prođe i nekoliko mjeseci prije nego se uspijete uskladiti, a prešutni roditeljski dogovor je da zimi nema dogovora. Ako niste znali, zimski san spavaju neke životinje, ali i posebna podvrsta roditeljske vrste koju čine roditelji klinaca koji su krenuli u jaslice ili u vrtić. Nema tog magarećeg mlijeka koje će vas spasiti od šmrkavog dječjeg nosića kad vani krenu minusi. Možda će neki od vas pomisliti – ali sad je proljeće! Istina, sad je vrijeme za nadoknaditi sve posjete familiji – bližoj i široj, kumovima, vrtićkim prijateljima, prijateljima s engleskog, prijateljima iz parkića, prijateljima iz knjižnice, prijateljima iz kluba ljubitelja dinosaura…

Neki su roditelji na početku jako željni da sve drže pod kontrolom, ali ako se malo opustite i dopustite biti spontani, ništa nećete propustiti. Zato često roditelji najviše vole spontane dogovore koji nastanu dan prije ili na dan nekog događaja. Ili još bolje – ako se slučajno sretnu s nekime s kime već mjesecima neuspješno pokušavaju uskladiti kalendare.

Za kraj, ne brinite – pa što ako na proljetnu piknik & roštilj proslavu 24. mjeseca djeteta nakon zimskog sna donesete i božićni poklon koji čuvate već mjesecima?

zašto se pretvorimo u tinejdžere kad postanemo roditelji?

Foto: unsplash.com

Objava zašto su roditelji posebna vrsta? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.