Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: “Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!” Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu!?

Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela.

Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli život bore protiv vjetrenjača i koje rade ono što moraju i ne moraju!?

Ne mislim da su mame patnice, ali mislim da nosimo veliku odgovornost koja nam je u društvu nametnuta i s kojom se borimo od rođenja. Mislim da je u društvu normalno da mama sve mora i zna, što naravno ne bi trebalo biti tako, jer zašto samo mama sve mora? Ne mora. Što će biti ako mama ne napravi ručak ili ode na večeru s prijateljicama? Ništa, neće svijet propasti. Ali problem je što društvo ima prevelika očekivanja od nas mama, jer mama mora sve. Ne mora. I ne treba. Ne ako ona to ne želi.
Često čujem u društvu kako se mame ne smiju požaliti, kako trebaju biti jake, kako trebaju sve stići, kako ne trebaju pomoć, kako trebaju biti dobre domaćice i kućanice. Što uopće to znači? Kako jedna mama sve to može? Zašto je to tako nametnuto?

Zato što naše društvo na ovaj način funkcionira, tate su glava obitelji, ali kada jedan tata ide na rodiljini dopust ili čuva svoju vlastitu djecu, svi se u najmanju ruku iščuđavaju. Koje je najčešće pitanje koje jedna mama čuje ako je vide samu u gradu, na kavi ili u izlasku : “Tko ti čuva djecu?”. Kome se još diže svaka dlaka na tijelu od tog pitanja – svim mamama.

Zato prestanimo olako shvaćati ulogu mame i prestanimo komentirati svaki njihov korak. Mame zaslužuju podršku obitelji, društva, okoline, poslodavaca. Mame zaslužuju da ih se na kraju dana pita: “Kako si?”. Mame zaslužuju da poslodavac razumije kada mora otvoriti bolovanje kako bi njegovala svoje bolesno dijete. Mame zaslužuju da sjede same na kavi bez ikakvih bezveznih pitanja. Mame zaslužuju razumijevanje za neodgovorene poruke, pozive ili e-mailove jer jednostavno ponekad ne stižu sve, ne stignu odmah odgovoriti. Jer to je život!

Razgovarala sam sa svojim učenicima o Danu žena i obilježavanju tog dana. Jedna učenica mi je rekla kako misli da žene više rade jer su žene. Vrlo kratak i vrlo jednostavan odgovor! I zato možda umjesto da slavimo samo jedan dan žena, jedan dan mama, trebali bi slaviti sve važne trenutke, sve ono što napravimo tijekom jednog dana, sve obaveze koje stignemo ubaciti u jedan radni ili neradni dan. Slavimo čak kad to i nije potrebno, uz toplu kavu, šalicu čaja ili dobrim gin-tonikom jer mi to zaslužujemo! Zaslužujemo da maknemo predrasude oko majčinstva, dojenja/nedojenja, odvikavanja od pelena, odvikavanje od duda i sve ostalo što ide u paketu. Ostalo je nekoliko stati do ponoći, i želim vam da svi počnete cijeniti sve vaše i najmanje uspjehe, da počnete cijeniti sebe i prije svega zadovoljavati svoje potrebe!

Foto: Ivan Črepić

Objava mame nisu patnice, ali zaslužuju više od jednog dana u godini! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sretan nam naš dan, Dan učitelja i učiteljica!
Kažu biti učitelj je lako, kažu da imamo tri mjeseca praznika, kažu da radimo samo nekoliko sati, kažu da to može svatko, kažu zašto negodujemo i prosvjedujemo?
Kažu da učitelji nisu više kao nekad, kažu da učitelji ne rade svoj posao kako treba i da premalo pažnje posvećuju svom poslu.
Pitam se, komentira li se u našem društvu samo učiteljev posao ili i svaki drugi posao? Zašto se neprestano u našem društvu negativne vijesti pišu vezano uz naš posao, zašto se komentira naše radno vrijeme ili koliki je obim našeg posla? Zašto si svi daju za pravo komentirati ili čak savjetovati učiteljev posao? Zašto svi misle da znaju više od učitelja? Zašto se ne čuje naš glas Zašto nitko ne pita učitelja kako mu je na poslu? Pritišću li ga rokovi, pripreme, savjetovanja, edukacije, roditelji, ravnatelji…?

Zašto nitko ne mari kako je biti učitelj u današnjem svijetu?

Danas kada te svi pomno promatraju, analiziraju i komentiraju, kada prate svaki tvoj korak i kao da čekaju neku tvoju pogrešku ili neuspjeh?
Biti učitelj nije samo posao, jer taj svoj posao svaki dan nosiš kući. Svaki dan promišljaš o sljedećem danu, o svojim učenicima, problemima i kako riješiti tekuće probleme u razredu. Prije spavanja analiziraš današnji dan u razredu i smišljaš nove ideje za drugi dan. I ne, mi nismo samo učitelji, mi smo i utjeha, ljubav, nada, motiv, napredak, mogućnost svim učenicima. Mi smo tu za njih, jednako kao što su oni tu za nas.

I možda umjesto da uporno komentiramo učitelje i njihov posao, možda da im jednostavno vjerujemo, a ne stalno propitkujemo svaku njihovu odluku. Poslušajte učitelje, vjerujte im i nemojte ih odmah osuđivati jer oni ipak provode većinu vremena s vašom djecom. Dopustite učitelju da poučava svoje učenike i da bez opterećenja odlazi na posao radeći ono za što se školovao.

Ako vi kao roditelji nemate povjerenje u učitelje, kako da onda učenici vjeruju u nas?

odgojiteljice u vrtićima – kraljice starog normalnog

Objava biti učitelj u današnjem svijetu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako ste? Umorni? Zasićeni? Dosta vam je više svega? Dosta vam je izolacija, straha, online nastave, mjerenja temperature, prehlade i svega ostalog iz paketa? Meni baš je, dosta mi je i voljela bih da je ubrzo tome svemu kraj.

Jesam li se promijenila? Kako da ne, jesam itekako. Promijenila sam se, moje brige sad su još veće, moji strahovi i strepnje za moje bližnje su veće, sav teret na mojim leđima čini mi se svaki dan sve teži.

Pitam se hoćemo li morati naučiti živjeti s ovom pandemijom ili ćemo morati promijeniti naš način života koji smo dosad imali?

Svog drugog sina rodila sam 20 dana prije pojave pandemije kod nas, i tada sam mislila kako će sve to brzo završiti. Onda kako je to potrajalo, mislila sam da će sigurno sve završiti dok se ja vratim na posao. Ali prevarila sam se, jer vratila sam se na posao, a pandemija nije bila ni blizu kraja. Uskoro će biti godina dana od toga, a kraja još nema. Pitam se do kada ćemo svi mi izdržati ovako? Do kad će djeci biti onemogućeno bezbrižno druženje i igra, nastava bez maski i distanci, rukovanje umjesto šake, osmijeh umjesto maske. Kažu da je ubrzo kraj, da je ovo zadnji val, nekako nisam sigurna u to jer sve smo to već doživjeli. Ali voljela bih da bude tako, voljela bih kad bih znala da je ubrzo kraj onda bi sve nekako istrpjeli i strpljivo čekali “bolja” vremena.

Voljela bih da možemo šetati opušteno, neopterećeno. Da možemo gledati tuđe osmijehe, a ne maske. Voljela bih da ne dijelimo jedni druge na cijepljene i necijepljene.

Voljela bih da nas jedan papir ne određuje. Voljela bih da promatramo tuđe osmijehe i lice. Voljela bih da na radiju i vijestima slušamo vijesti u kojima se ne spominju broj oboljelih i umrlih. Kažu da se trebamo naučiti živjeti u ovim uvjetima i na ovaj novi način života? Kako da se naučimo živjeti s nečime što nam nije prirodno? Kako da svoju djecu naučimo da na život koji je danas jedino moguć s maskama i distancama? Kako da im objasnimo da ne mogu otići kod svog prijatelja i družiti se jer se mogu ponovo zaraziti?

Svi smo mi mislili i vjerovali da je ovo kratkotrajno i prolazno, to nam je bila jedina utjeha. Da će sve ovo proći tako brzo kao što je i došlo. Ali nije, tu smo. Živimo s pandemijom i stvorili smo novi suživot s njom. Živimo ili preživljavamo pravo je pitanje? Jer živjeti dok istovremeno radiš od kuće, pratiš nastavu na daljinu sa starijim sinom i pritom kuhaš ručak ili obavljaš neki drugi kućanski posao, nije dan kakav si planirala. To nije život kakav želiš imati i kakav želiš da tvoja djeca imaju. Stoga na pitanje vidim li kraj pandemiji, kažem glasno: nazire se kraj tu odmah iza ugla!

Objava izazovi života u pandemiji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.