Razvod je jedan od najizazovnijih životnih trenutaka, a osim emocionalnog bola, često donosi i osjećaj usamljenosti, nesigurnosti i gubitka identiteta. Kako bi ženama pružila svakodnevnu podršku u procesu oporavka, psihoterapeutkinja Sara Novak osmislila je “Put oporavka od razvoda” – set od 95 kartica s uputama i smjernicama koje pomažu u suočavanju s emocijama i vraćanju unutarnje snage.

“Usamljenost pomiješana s tugom može biti iscrpljujuća. U takvim trenucima važno je imati nešto što nas vraća sebi i podsjeća da nismo same. Ove kartice nastale su iz mog osobnog iskustva, ali i dugogodišnjeg rada s klijenticama koje prolaze kroz razvod. Željela sam im pružiti alat koji će ih voditi kroz taj proces, korak po korak.”, ističe Novak.

Kartice su podijeljene u šest kategorija, a svaka donosi prostor za samorefleksiju, osvještavanje emocija, izgradnju podrške, promjenu fokusa, tehnike okretanja sebi te razvijanje zahvalnosti i samopouzdanja.

“Cilj je da žene kroz svakodnevnu primjenu kartica postanu smirenije, hrabrije i otpornije. Kada se čini da je najteže, važno je imati nešto što će nas nježno povući naprijed, umjesto da ostanemo zarobljene u boli. Ove kartice su upravo to – vodič koji pruža podršku i smjernice u procesu oporavka.”

Sara naglašava kako su “Put oporavka od razvoda” autorsko djelo nastalo iz njezine osobne i profesionalne prakse te da sve tehnike koje preporučuje i sama primjenjuje.

Za sve žene koje se nalaze u procesu razvoda ili su već prošle kroz njega, ali još uvijek osjećaju njegove posljedice, ove kartice mogu biti vrijedan alat za iscjeljenje i izgradnju nove, stabilnije sebe.

Kartice “Put oporavka od razvoda” dostupne su za kupnju, a više informacija možete pronaći OVDJE.

Objava “Put oporavka od razvoda” – kartice podrške koje pomažu ženama u teškim trenucima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Razvod može biti jedan od najizazovnijih trenutaka u životu – emocionalno, mentalno i fizički. No, on također može biti prilika za novi početak, povratak sebi i izgradnju života ispunjenog ljubavlju i samoprihvaćanjem. Upravo s tom idejom nastao je prvi retreat za žene koje prolaze ili su prošle razvod – siguran prostor za iscjeljenje, podršku i povezivanje s onima koje razumiju.

Mjesto gdje počinje novi život

Od 12. do 14. rujna, u predivnom okruženju kraj Ogulina, deset žena imat će priliku odvojiti vrijeme samo za sebe. Retreat se održava u luksuznim kućama s bazenom, jacuzzijem i privatnim chefom koji priprema lokalnu hranu. No, ono što ovaj retreat čini posebnim nisu samo vrhunski uvjeti, već i holistički program usmjeren na emocionalni oporavak i osobni rast.

Kroz terapijsko pisanje, aromaterapiju i rad s tijelom, sudionice će imati priliku otpustiti bol, osloboditi se neugodnih emocija i pronaći novu snagu. U podržavajućoj zajednici žena, svaka će se moći suočiti s onim dijelovima sebe koje su možda dugo potiskivale – i umjesto osude, pronaći prihvaćanje, razumijevanje i ljubav.

Ideja koja je čekala pravi trenutak

Organizatorica retreat-a je Sara Novak, pedagoginja, psihoterapeutkinja i majka, koja godinama pruža podršku ženama u procesu razvoda kroz individualne terapije i grupe podrške. Iako je ideju o retreatu imala već godinama, tek sada je osjetila da je pravo vrijeme za njegovo ostvarenje.

„Dugo sam mislila da neće biti interesa, da nije dovoljno važno. No, kroz rad s ženama shvatila sam koliko je potreban ovakav prostor – sigurno mjesto gdje možemo biti ono što jesmo, bez straha i srama. Mjesto gdje možemo reći naglas sve ono što nas boli i istovremeno pronaći snagu u sebi i drugima,“ kaže Sara.

Prijave su otvorene – broj mjesta ograničen

Zbog intimne i personalizirane prirode retreat-a, broj mjesta je ograničen na 10 sudionica, a prijave su otvorene do 16. travnja. Onima koje se prijave ranije omogućena je early bird cijena.

Sve informacije o programu i prijavama pronađite na službenoj web stranici.
Prijave su dostupne putem obrasca OVDJE.

Ovo je prilika za novi početak – za vikend posvećen sebi, iscjeljenju i izgradnji života ispunjenog ljubavlju, podrškom i mirom.

Objava prvi retreat za žene nakon razvoda: vikend za iscjeljenje, rast i novi početak pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada smo posljednji put zastale i zapitale se – Tko sam ja izvan svih svojih uloga? Majčinstvo, partnerstvo, prijateljstvo… sve te uloge oblikuju naš identitet, ali s vremenom lako zaboravimo tko smo bile prije nego što su ove uloge postale naš svakodnevni život.

U najnovijoj epizodi podcasta, razgovaramo sa Sarom Novak, psihoterapeutkinjom i stručnjakinjom koja se specijalizirala za rad sa ženama koje prolaze kroz razvod te bračne terapije.  Sara ne pomaže samo ženama da se ponovo pronađu nakon razvodne krize, već je posvećena tome da pomogne svim ženama da shvate svoju unutarnju snagu i vrijednost – izvan uloga koje im nameće društvo.

Sara Novak: Tko si ti, kada nisi samo mama i supruga?

Sara je autorica prvog online programa podrške ženama koje se suočavaju s razvodom. U svojoj praksi, Sara radi sa ženama na tome da ponovo otkriju svoje želje, granice i unutarnje resurse, dok istovremeno rade na jačanju svog emocionalnog zdravlja i odnosa sa samima sobom. Njen pristup kombinira psihoterapiju i praktične tehnike koje ženama pomažu da se oslobode stresa i osjećaja preopterećenosti koji dolaze s majčinstvom i svakodnevnim životom.

Teme koje smo obradile:
U ovom razgovoru, dotaknule smo se važnih i dubokih tema koje se tiču svakog dijela života žene – od toga kako ostati vjeran sebi unatoč brojnim ulogama koje imamo, do toga kako balansirati brigu o sebi, partnerstvu i djeci. Također, razgovarale smo o tome kako postaviti zdrave granice u odnosima, što znači briga o sebi, i kako osloboditi prostor za osobnu transformaciju – bila žena u braku ili žena koja se nosi s razvodom.

Ovaj razgovor je savršen za sve žene koje žele naučiti kako ponovo pronaći sebe, bez obzira na to koje faze života trenutno prolazile. Bilo da ste u braku, prolazite kroz razvod, ili ste jednostavno željne otkrivanja svog autentičnog identiteta, epizoda će vam ponuditi mnogo vrijednih uvida i praktičnih savjeta.

Zašto poslušati ovu epizodu?

• Ako osjećate da ste zaboravile tko ste izvan svojih uloga i svakodnevnih odgovornosti.
• Ako želite znati kako se ponovo povezati sa sobom, brinuti o sebi i ponovno izgraditi svoj unutarnji mir.
• Ako želite saznati kako postaviti zdrave granice u partnerskim odnosima i biti u skladu sa sobom.

Pridružite nam se!
Poslušajte ovu inspirativnu epizodu i otkrijte kako se možete osloboditi pritisaka, prepoznati svoje unutarnje snage i izgraditi život koji je usklađen s vašim istinskim željama i vrijednostima.

Objava biti više od mame i supruge: kako se ponovo povezati sa sobom i živjeti ispunjenije? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ponosna sam što ti mogu predstaviti prvi online program podrške tijekom razvoda!

U glavi mi stoji dvije godine, a do odluke da ga napokon stavim u digitalni format je došlo s vjerom u mene samu, sa samopoštovanjem i uz podršku ljudi oko mene. Zamisli, sve ovo nabrojano čeka te unutra!

Od Sare koja rida na podu, ne jede, prestaje dojiti zbog stresa, Sare koja se povlači u boli, Sare koja ne vidi izlaz i misli da je za sve kriva i ne vrijedi te da ne zna voljeti do…. Sare koja glasno progovara o predrasudama, vodi žene kroz proces oporavka, živi život punim plućima, samosvjesna je i zadovoljna životom, Sare koja stvara iz vlastite boli.

O čemu se u programu radi i koje teme pokriva?

Bazira se na procesu oporavka i slici o sebi. Kreće od temelja: razumijevanja procesa razvoda i procesuiranja boli, prelazi preko samopoštovanja, srama, krivnje, samopouzdanja, razumijevanja vlastitog ponašanja i emocija pa dolazi do odnosa s djetetom, načina na koje s djetetom komuniciramo. Dolazi do odnosa s drugim roditeljem i na kraju – otvaranja za novu osobu i nove prilike.

Program se odvija na platformi Podia, nakon kupnje ti je dostupan 6 mjeseci, sadrži video i audio materijale, mindfulness vježbe te vježbe za proradu tema, a unutar njega polaznici imaju priliku iskoristiti 4 online grupna susreta na kojima imaju priliku postaviti pitanja, umrežiti se, spojiti i pitati što im nije jasno…

Stavila sam svo svoje znanje, čitanje stručne literature, iskustvo rada s klijentima i osobno iskustvo razvoda. Ovo je trenutno kruna mojeg rada i jedva te čekam vidjeti unutra!

Objava prolaziš kroz razvod i treba ti podrška? priključi se ovom programu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Psihoterapeutkinja Sara Novak izbacila je svoju prvu kolekciju platnenih torbi s osnažujućim afirmacijama, a s nama je podijelila nekoliko korisnih činjenica o samopouzdanju.

Kako vjeruješ da platnene torbe s afirmacijskim porukama mogu doprinijeti unapređenju samopouzdanja?

Samopouzdanje je svijest i vjerovanje vlastitim sposobnostima. To je i vjerovanje da smo uspješni, sposobni i vrijedni. Samopouzdanje se gradi tijekom cijelog života i isto tako se i naše sposobnosti mijenjaju ili unaprjeđuju tijekom života. Bez osvještavanja samoga sebe nema vjerovanja o samima sebi. Bez prakticiranja vjerovanja u stvarnom životu, nema integracije. Tako vjerujem da osvještavanje naših vrijednosti i sposobnosti, poput nošenja torbi s porukom, može doprinijeti prihvaćanju i voljenju same sebe.

Kako afirmacije mogu utjecati na emocionalno stanje i samopouzdanje žena?

Kako sam već istaknula, svijest o našim sposobnostima i znanjima razvija naše samopouzdanje. Misli i emocije su povezani tako da, kako mislimo, tako se i osjećamo. Ako osjećam da vrijedim, da sam pametna, moćna i sposobna automatski osjećam mir, ponos, zadovoljstvo i sreću. Afirmacije su potvrda naših misli odnosno stavova o sebi, onih koje izgovaramo u 4 zida ili na glas, pred drugima. Misli uvijek možemo mijenjati pa, osvještavanjem afirmacija i uvjeravanjem sebe u iste, utječemo na naše emocije i jačamo samopouzdanje.

Bojiš li se kako žene neće imati dovoljno hrabrosti nositi torbe s parolom „Volim sebe ili hrabra sam“?

Ne bih rekla da se bojim jer bi to značilo da kupovina označava moju vrijednost odnosno rad. Zašto sam došla na tu ideju? Jer sam godinama rušila kule vjerovanja o sebi. Ona vjerovanja koja su me dovela u očaj, plakanje, nezadovoljstvo, percepciju da sam nedovoljna, nesposobna, svima kriva i da su mi svi krivi. Kako sam shvatila da više ne želim biti nezadovoljna, okrenula sam se osvještavanju sebe same i razumijevanju svojih postupaka, misli, emocija, vjerovanja… Tako sam, malo po malo, povjerovala u sve afirmacije koje su na torbama. Odgovor na pitanje je da bih voljela da žene vjeruju da su jedinstvene, sposobne, vrijedne poštovanja, ljubavi, razumijevanja i voljenja jer takva „postavka“ o nama samima donosi nove mogućnosti, povezivanje s ljudima, snagu i zadovoljstvo.

Kako se proces mijenjanja unutarnjeg dijaloga odražava na njihovu percepciju sebe i drugih?

Ako o sebi vjerujemo da smo zadovoljni, ispunjeni, staloženi, hrabri i srdačni onda tako gledamo i ljude oko sebe. Ako vjerujemo da nikada nije dovoljno dobro, da nam u životu ne ide, da nema izlaza iz nezadovoljstva, da sve moramo ili da smo neshvaćene i same u svemu onda ne možemo na svijet gledati kao mjesto prilika, mogućnosti i prostora za razvoj. Kako vjerujemo o sebi, tako mislimo i osjećamo. Prisjetite se kada ste zadovoljni: onda ste i sretni i tada želite i drugima dobro.

Ako o sebi vjerujemo da smo zadovoljni, ispunjeni, staloženi, hrabri i srdačni onda tako gledamo i ljude oko sebe.

Kako se samopouzdanje može odraziti na međusobne odnose u obitelji i braku?

Nadovezat ću se na odgovor prije ovoga: svijest da biram određenog partnera, zadovoljstvo ostvarivanjem uz partnera ili djecu, preuzimanje odgovornosti (snaga i jakost), zauzimanje za sebe i uspostavljanje granica (uz partnera kojemu ovakva ponašanja imaju smisla) dovode do odnosa u kojem postoje razumijevanje, slušanje, podrška, ohrabrivanje, osluškivanje potreba druge osobe i tako dalje. Kako sam rekla, ako smo zadovoljni sobom onda želim i da je mojem partneru ili djetetu dobro. Jer kada im omogućimo lijepe okolnosti (koje njima odgovaraju – zato moramo komunicirati i provjeravati) onda je automatski i nama lijepo, zar ne?

Kako afirmacije mogu pomoći ženama da budu svjesnije svojih misli i osjećaja prema sebi?

Spomenula sam povezanost misli i emocija, a ovdje bih nadodala da uvjeravanjem sebe pomoću afirmacija postižemo blagonaklonost, nježnost, samosuosjećanje i razumijevanje same sebe.

Kako pozitivne poruke na torbama mogu utjecati na raspoloženje i energiju žena tokom njihovih svakodnevnih aktivnosti?

Ako sam već povjerovala u, npr. poruke koje sam istaknula na torbama onda, kada dođe do izazova kojih uvijek ima, posežemo za svojim resursima koje posjedujemo. Tako, npr. znam da puno očekujem ili da sam premorena pa imam hrabrosti tražiti pomoć ili reći da nešto ne želim ili ne mogu. Kada čujem informaciju koju tumačim kao kritiku, a primarno vjerujem da sam jaka onda ću staloženije odgovoriti na tu informaciju i promisliti ima li ona za mene smisla i kako ju mogu iskoristiti za vlastito zadovoljstvo ili napredak.

Jesu li afirmacije efikasan alat za suočavanje s izazovima i stresom modernog života?

Da, ako u njih vjerujemo. „Mantra“ ne znači da je ista integrirana. No, moramo od nekud početi. Ako si nikada ne izgovorim nešto lijepo – kako mogu to isprobati djelima ili u to povjerovati?

Kako zajednica može podržati žene da se osjećaju podržano i inspirirano kroz ovakve pozitivne poruke?

Ja uvijek volim reći da smo mi ti koji ostvarujemo povezivanje s drugima. Često od žena s kojima radim čujem da su usamljene, da više nisu povezane s prijateljicama kao prije ili da gube prijateljstva. Smatram da je prirodno (ponekad i zdravo) da ljudi dolaze i odlaze u i iz našeg života. Mi imamo moć stvarati poveznice: tako se možemo i okružiti ženama uz koje se osjećamo prihvaćeno, cijenjeno, voljeno, poštovano ili uz koje se možemo i smijati i plakati ili ih nazvati u 1 ujutro.

Kako se postiže ravnoteža između poticanja individualne afirmacije i osjećaja pripadnosti zajednici?

Hmh zanimljivo pitanje. Rekla bih otvaranjem prema drugima što ne dolazi bez samosvijesti. Današnje društvo teži individualizmu koje se zapravo koristi u krivom kontekstu. Jedno je individualizam kao samostalnost, samosvijest i samopoštovanje, drugo je sve moderniji način gledanja da nam nitko ne treba jer nam je tako lakše nego se usklađivati. To nije istina jer ne možemo imati određenu životnu ulogu bez druge osobe. Ako postignemo samopoštovanje u kontekstu zajednice onda imamo i samopouzdanje.

Ako postignemo samopoštovanje u kontekstu zajednice onda imamo i samopouzdanje.

Možeš li komentirati kako ovakve torbe mogu osnažiti žene da budu autentične u svom izražavanju?

Već sam spomenula vjerovanja o samima sebi. Na temelju vjerovanja u obliku ovih afirmacija (a ima ih još mnogo koje si možemo izreći), možemo biti asertivni, govoriti s poštovanjem, uvažavati tuđe mišljenje i jasno reći kako ga razumijemo te možemo govoriti svoje potrebe bez straha od odbacivanja ili ugroze.

Jesu li mogući izazovi ili kritike koji se mogu javiti u vezi s ovakvim konceptom? Kako se nositi s njima?

Naravno. Prvo što mi pada je ismijavanje. No, to govori samo o nama samima. Ako ne prihvaćamo i ismijavamo se nekome ili nečemu, nas same to nešto „žulja“. Drugo je da ne bude prepoznato, ali sada progovara moj ego. Ranije sam odgovorila na pitanje o želji za prepoznavanjem. No, ostaje i dalje moj osjećaj zadovoljstva i ljubavi prema sebi kada ih nosim. To nitko ne može uništiti.

Odaberi svoju afirmaciju i naruči torbu NA OVOM LINKU.

Jedna od epizoda podcasta u kojoj smo ugostile Saru:

Objava ove platnene torbe korak su više u izgradnji samopouzdanja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Često se stručnjake smatra osobama koje imaju sve pod kontrolom, imaju savršene odnose, ne osjećaju strahove, brigu ili ljutnju, nemaju problema u odgoju ili imaju savršene partnere, no istina je mnogo drugačija od realnosti. Mnogo toga nam se danas, na društvenim mrežama nudi, iz čega zaključujemo da su edukatori ili terapeuti ljudi koji znaju kako bi se se trebali ponašati u odnosima. Nerijetko, u radu s klijentima, čujem opterećenost tom savršenom slikom i nastojanjem da bez velikih teškoća „hendlamo“ svoju djecu, partnerski odnos te profesionalni dio života kao i vrijeme za sebe. Na svjesnoj razini znamo da ne može sve biti idealno, no u praksi nekako uvijek „šteka“, zar ne?

Kako sam razvedena, i imam kćer od 5 godina te smo se nedavno preselile u moj stan, iskusila sam onaj dobro poznati, iskonski strah za svoje dijete i majčinsku brigu.

Terapeut u meni: „Ok, ajmo analizirati ostala životna područja. Razumiješ da je preseljenje 3. po redu stresno iskustvo u životu, zar ne? Treba vremena, novo ti je. A znaš i da je svaka promjena okolnosti – frustracija. Na kojim životnim područjima se ne realiziraš na način da si skoro svo vrijeme zadovoljna? U partnerskom. Okej, sada imamo i problem sa samoćom. Jesi li usamljena?”

Majka u meni: “Ovo je pogreška, možda nisam trebala kupiti ovaj stan. Što ona radi u drugoj sobi, idem provjeriti diše li (ima 5 godina!!). Hm, možda će pasti s kreveta, trebala sam staviti onu ogradicu (ponovno: ima 5 godina i nije pala niti jednom!).. Okej, dramiš, smiri se… I tako sam prvu noć bila budna do 3 ujutro, a legla sam u 22 sata.”

Iako znamo da ne možemo upravljati vlastitom djecom niti njihovim izborima i iako znamo da naš partnerski odnos ne diktira kakve će partnerske odnose naša djeca jednoga dana birati, postoji ta briga, strepnja, pokušaji usmjeravanja djece pri čemu zapravo nastojimo ispraviti vlastite „pogreške“ iz prošlosti.

Terapeut u meni: “Ti si savršen primjer da si, unatoč gledanju braka svojih roditelja birala predivne odnose i odabirala drugačije načine komunikacije i povezivanja. Tvoje dijete, unatoč iskustvu razvoda svojih roditelja, trenutno vjeruje u ljubav, „ima dečka“, otvoreno iskazuje emocije i privrženost te ne spominje da je čudno kako smo razdvojeni i kako mama i tata ne žive zajedno. Znaš da si je sama iskreirala svoju realnost, neovisno i tvojem iskustvu.”

Majka u meni: “Hoće li joj biti dobro kod tate; kakve lekcije uzima za sebe, na koji način će promatrati odnose, hoće li znati birati ljude uz koje će biti zadovoljna i znati izlaziti iz odnosa u kojima se ne ostvaruje.. moram joj na kraju svakog čitanja bajki reći što je ljubav, što je poštovanje, što je izbor dobrog odnosa i da možda „sretno zauvijek“ nije zacementirano.”

Majka u meni: umorna sam, cijeli dan radim, očekujem pomoć koje nema, nisam dugo vidjela svoje prijateljice, ne da mi se uspavljivati niti ležati dok slušamo audio priču. Želim otvoriti pivu i buljiti u laptop. Ponekad poludim i ne pristajem na zahtjeve svojeg djeteta. Dosljednost podrazumijeva i zakidanje djeteta za neke njegove želje. Možda nisam trebala burno reagirati i ponekad žalim zbog svojeg ponašanja. 

Terapeut u meni: “Prvo, ne postoji savršen roditelj kao ni savršen život pa tako ni svaki dan nije idealan. Znaš da je dobar odnos onaj u kojem je više brižnih ponašanja nego onih pomoću kojih se udaljavamo. Jesi li generalno zadovoljna majčinskom ulogom bez obzira na postupke djeteta? Što činiš za odnos: razgovaraš li, dijeliš, jesi li prisutna, slušaš li, podržavaš, objašnjavaš li svoje postupke… Što još možeš učiniti da budeš zadovoljnija? I ako danas nemaš kapaciteta, u redu je. Čovjek si. Iskomuniciraj to. Zagrli, rasplači se ako trebaš. A onda pronađi gdje ćeš se napuniti.”

Što sam htjela ovim primjerima poručiti?

1. I stručnjaci su ljudi od krvi i mesa.
2. Svako ponašanje možemo mijenjati.
3. Važna je briga o sebi i podrška koju odabiremo imati (namjerno biram ovakve riječi jer smo za povezivanje mi odgovorni).
4. Nije sve crno bijelo i svaka situacija je individualna; ne postoje recepti.

Iako teorijski mnogo toga znamo, za promjenu je potrebna integracija tog znanja. Integracija se događa tako da isprobavamo različite obrasce ponašanja, mijenjamo percepciju i „testiramo“ ono što nam se čini kao bolja opcija. Da bi integracija bila potpuna potrebni su upornost, vrijeme, strpljenje, ponavljanje i provjera novih navika. Možda ćemo neke odbaciti. I to je u redu. Kada nam ponašanje ima smisla onda ga i uvodimo u lepezu ponašanja. Čim bilo koje prestane imati smisla, više ne posežemo za njime. Sve dok nam ponašanja, koja nas udaljavaju od drugih imaju više smisla od onih koja nas približavaju, potrebna je samoprocjena sebe i odnosa koje imamo. Osvještavanje vlastitih izbora na način da smo svjesni zašto ostajemo u nekim odnosima i što dobivamo ostajanjem (i u nesretnom odnosu dobivamo ako mislimo da ne možemo preživjeti bez druge osobe.) Ostanak je odabir nasuprot bivanju samima. Prije nego što iskritiziramo sami sebe ili prelazimo u paniku i strahovanje, idemo vidjeti kako smo mi sa sobom i s našim ostalim odnosima.

Neprestano ističem (jer u to čvrsto vjerujem) da trebamo biti dobro najprije sa samima sobom.

A to podrazumijeva zauzimanje za sebe, osvještavanje vlastitih izbora, samopouzdanje, ljubav i nježnost prema sebi, dozvoljavanje „loših“ dana, činjenje novih poteza kojima si dokazujemo da smo vrijedni, snažni, hrabri i poduzetni. Prije nego što zagrmimo sami na sebe, pa onda i na druge, pitajmo se na kojem području nam ne ide kako želimo.

Fotografije: pexels.com

Objava imaju li psihoterapeuti savršene živote? primjer iz majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam naišla na sljedeći citat: „Društvo od majke traži da odgaja dijete kao da joj je to jedini posao; da radi kao da nema dijete; da izgleda poput žene koja nema ni posao niti dijete.“ (Isabelle Roskam)

Zadržimo se na pojmu DRUŠTVO TRAŽI.

Pred mene sjedaju žene koje su iscrpljene, koje traže rješenja za osjećaj premorenosti i moranja. Pored mene sjede prijateljice koje se muče odgojem svoje djece, odnosom sa svojim partnerima i lošim odnosima na poslu. U njihovim izjavama često čujem riječi „moram“, „ja sve radim“, „tko će drugi“, „ne mogu više“ i „dosta mi je“.

Često ih pitam: „Tko ti je rekao da moraš?“ Nitko nam nije rekao da moramo, ali smo tijekom života negdje povjerovale u to.

Ne možemo zanemariti činjenicu da je društvo tijekom vremena od žene stvorilo očekivanja da „drži obitelj na okupu“, „usrećuje svojeg muža“, „brine o djeci i odgaja ih“ i slično. Feminizam je pomalo pokrenuo promjenu gledišta na ulogu žene, no i dalje se repovi intenzivno osjete. Kada se razvedemo, žene u selu govore da nismo mogle zadržati svog čovjeka (već kada mislimo da je nešto naše, imamo problem). Kada dijete odabere put koji nismo zamislile, selo govori da nismo uspjele kao majke. Kada odlučimo da ne želimo imati više od jednog djeteta, rodbina se žali kako neće imati još jedno malo dijete u obitelji i smatraju nas sebičnom ženom (a svatko od nas je sebičan). Što god napravile, netko će uvijek imati ideju kako bismo mogle bolje. Ljudski um je vrlo kreativan.

Ono što nastojim ženama osvijestiti jest da sve radimo zbog sebe: da sebi budemo idealne žene pa onda majke i supruge. Samo što često padnemo u ideju da možemo ispuniti očekivanja drugih i tu dolazi do sagorijevanja.

Često nismo svjesne da nam je lakše biti u nesretnom odnosu nego izvan njega. Da ne bi selo pričalo, da se ne bismo upoznavale s novim muškarcima ili da ne bismo djeci trebale objašnjavati zašto mama i tata nisu više zajedno. No, iza svega toga jest naša vrijednost. Ako vjerujemo da vrijedimo, da nas okolina ne određuje, da zaslužujemo sreću, da ćemo se snaći jer smo hrabre i jake onda i mijenjamo okolnosti. Život je jedan. Frustracije su dobrodošle. Frustracije nas pokreću.

Sljedeći put kada pomislite da nešto morate ili da vas se ne čuje/ne cijeni, pitajte se što očekujete i je li to realno. Naše zamišljene ideje su dosta različite od onoga što vidimo. I dosta su različite od ideja drugih ljudi. Prije nego što osudite druge ili partnera, pitajte se zašto se bavite drugima, a ne sobom i svojim željama ili strahovima. Ljudi koji su nezadovoljni i nesretni najprije će uperiti prst u drugoga i prebaciti krivnju na sve oko sebe. Tako je lakše. Rad na sebi je najteži. Tamo smo najranjiviji. I mnogi se ne usude taknuti tamo. Zadiranje u sebe zahtijeva razotkrivanje, plakanje i promjenu. Zato je ponekad lakše staviti si teret majke koja je iscrpljena i supruge koja je neželjena. A oslobađajuće je shvatiti zašto smo ovdje gdje jesmo i što to nama znači te zašto ne mijenjamo ploču. Prebacuješ li ti krivnju?

Foto: unsplash.com

Objava očekivanja kao teret majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.