Sjedimo neku večer na kauču… nas dvoje. Sami. Doba je kada djeca već spavaju.

Tiha sam zadnjih dana, znam to. Znam i da on zna.

„Imam dojam da su naše najbolje godine nekako prošle, a da nismo napravili ništa od onog o čemu smo maštali…“ – tiho mi kaže.

I znam da zna, da istu misao danima nosim sobom. Bez da sam riječi rekla. Volim koliko me poznaje. Volim kako isto razmišljamo. Iako bih u ovoj situaciji voljela da nije u pravu. Da mogu za promjenu jednom ja biti optimist i ta koja će situaciju okrenuti na vedriju stranu i pokazati mu da nije u pravu. Ne mogu.

Sjećam se…kao da je jutros bilo…svakog našeg razgovora… one goruće želje u nama, one vjere u to da smo stvoreni jedno za drugo i da skupa možemo sve!

Sjećam se naših planova za putovanja… Moj 40. čekamo u New Yorku, njegov 50. gdje drugdje nego u omiljenom mu Japanu. Europu ćemo usput obilazati, svake godine barem jednu zemlju.

Sjećam se naših snova o zajedničkom poslu, nečem samo našem. Slobodi koju će nam donijeti.

Sjećam se svega. A onda je došao život.

Surov. Gorak. Težak. Užasno težak. Razvod jedan. Razvod drugi. Gubitak gotovo svih ljudi koje smo imali. Zajednički život. Onaj kakav nismo zamišljali. Svađe. Suze. Između svega toga ljubav. Puno, puno ljubavi. Dijete prvo. Vlastiti dom koji nas je kreditom vezao do mirovine. Dijete drugo. Kuća ispunjena dječjim plačem. I smijehom. Suzama…možda najviše mojima.

Ujutro se probudiš, navečer zaspeš. I prođe dan. I tako već skoro devet godina. Dan dođe, dan prođe.

Od snova i putovanja, ostala su samo sjećanja.

I u jednom trenutku se upitaš – a što ako je to to? Što ako je ovo sve što ćemo imati od života?

Ne znam može li ovo itko razumjeti. Ne želim zvučati nezahvalno. Stvarno to nisam. Vjerujte. Imam više nego sam ikada mislila da ću imati. Pritom ne mislim na materijalno. Nikada nisam držala do toga. I znam da moj suprug osjeća isto. Da smo mu djeca i ja na prvom mjestu. No ipak.

Dođu ti dani, kada osjetiš teret svih onih teških godina. Svega što si proživio. I pitaš se, imaš li snage za dalje?

I mnogi će sada reći, da nismo toliko stari, da sve još stignemo. I ne, nismo stari, ali definitivno više nismo mladi. Oboje smo svoje živote već jednom izgradili i iste te živote zbog ljubavi napustili. Ne žalimo. Niti on, niti ja. Samo, kada svoju materijalnu egzistenciju, djecu i poslove, kreneš po drugi puta dizati na noge, kao što smo mi, osjetiš da si znatno umorniji nego prvi puta. Osjetiš da ćeš od puno snova i želja, na koncu morati odustati. Shvatiš da je lako moguće, da umjesto svestranog i ispunjenog života o kojem si maštao, imaš život u kojem svaki dan nalikuje onom drugom i pitaš se živiš li ga uopće ili samo izvršavaš obveze kojih je iz dana u dan sve više…

Mislim da su nas uhvatile godine gdje preispitujemo svoj život i realnije gledamo u budućnost. Vjerujem da bi ljudi rekli da nas je uhvatio midlife-crisis, što ne mora nužno biti loše. Dugo godina smo samo „preživljavali“ jer to je jedino što možete kad vas život iscijedi. Možda je došlo vrijeme da napravimo rekapitulaciju vlastitih života i vidimo da ovaj „običan“ obiteljski život koji vodimo i nije tako običan. A tko zna, možda još i vidimo New York i Japan.

Foto: unsplash.com

Objava neostvareni snovi i kriza srednjih godina pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss)

Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo.

Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja s roditeljima priča na njemačkom.

Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalan posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar ne?!

Zbog želje da budem “normalna”, često, jako često nisam slušala srce. Jer kad bi srce htjelo jedno, razum bi viknuo: “Čekaj malo! Stani! To nije “normalno”, a ti želiš “normalno”! Želiš se uklopiti!” I srce bi se pokunjeno povuklo.

Na koncu me srce dovelo do tog mog “normalnog” života. Života u kojem je sve bilo u redu. Sve osim mene. “Normalnog” života u kojem sam bila nesretna.

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – što znači biti “normalan”?? Biti kao svi ostali? Biti isti? Ne izdvajati se?? Boriti se protiv intuicije i vlastitih želja? Svoje želje podrediti očekivanjima okoline?

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – pod koju cijenu? Koju cijenu plaćamo da bismo bili “normalni”? Da nije možda naša vlastita sreća? Da nije možda gubitak vlastitog identiteta?

Znate što se “normalnim” osobama, onima koje sile “normalan” život, dogodi?

Raspadnu se. Kad tad.

Raspala sam se i ja.

Od “normalne”, uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena. Žena koje je prekasno uvidjela da svi drugi koje je slušala, čija je očekivanja ispunjavala, možda ipak ne znaju što je za nju samu najbolje. Žena koja je žudjela za drugačijim životom. Žena koje je žudjela za muškarcem za kojim nije smjela. U svoju obranu ću reći da je sve što sam napravila napravljeno iz ljubavi. Je li to opravdanje, ne znam.

Vjerujem da nije. Ali je činjenica. Činjenica koja je promijenila moj život. Iz korijena.

Netko tko je težio biti čim više “normalan”, odlučio se za život koji niti malo nije bio “normalan”. Život koji je bio, blago rečeno, drugačiji. A znamo, bez obzira na ljubav, biti drugačiji uvijek boli.

Ali ne boli zauvijek. Barem se meni tako čini. Boli do onog trenutka do kojeg se opireš. Do onog trenutka do kojeg svoj život uspoređuješ s nametnutim normama i očekivanjima.

Onog trena kada shvatiš svoju različitost, prihvatiš i prigrliš svoj “drugačiji” život, onog trena bol prestane. Pojavi se ona opet tu i tamo, nije baš da nestane skroz, ali postane manja. Lakše podnošljiva.

Svi smo mi “drugačiji”. I ne možemo biti isti. Ne moramo biti isti.

Svi smo mi “drugačiji”. Svi smo mi “normalni”. Jednostavno drugačije normalni.

Ne dajte da vas vaša različitost brine. Što ju prije prigrlite, to ćete prije pronaći mir. A kada pronađete mir, pronaći ćete i sreću.

I ne zaboravite da ste s razlogom “drugačiji”. Postoji razlog zašto se baš vaš život razlikuje od života drugih. Postoji razlog zašto je vaš put teži. Ili se težim čini. Možda da vas nečemu nauči. Možda da vas ojača. Možda da vas iscrpi. Možda da vas usreći.

Tko zna? Ali vrijedi saznati. Vjerujte mi.

Do idućeg pisanja…

Vaša S.

zaboravila sam koliko vrijedim – Sarah Stručić

Foto: unsplash.com

Objava od “normalne”i uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgajali su nas da budemo samostalne, neovisne, da završimo fakultete i nađemo dobar posao. Sve s ciljem da jednog dana, ako nam u braku ne bude dobro, možemo otići. Da ne budemo ovisne o našem suprugu.

Pitam se ponekad u kojem trenutku su roditelji, ponajviše majke, svojim kćerima počele govoriti da ne moraju “trpjeti” svoje muževe, u startu ih pripremati na mogućnost odlaska iz braka?

Pitam se ponekad, u kojem su trenutku majke, svojim kćerima prestale govoriti da je za brak potrebna ljubav, poštovanje, rad i trud… da se u brak ulazi s namjerom da se u njemu trajno i ostane.

I znam, sigurno ste sada sve pomislile da sam licemjerka. Jer da, ja sam razvedena žena. Ja sam žena, koja se za vrijeme braka upustila u preljubnički odnos s drugim muškarcem. Ja sam žena koja je uzela dijete i otišla iz svog braka. Napustila svog supruga. Reći ćete sada – jer si mogla! Jer si imala završen fakultet i dobar posao. Jer su te roditelji “primili” natrag dok se ne snađeš.

I da, dijelom ste u pravu, imala sam tu “sreću” da mogu otići, ali ja sam otišla iz braka, ne zato što sam bila samostalna i neovisna, imala svoju plaću i mjesto gdje se mogu vratiti.

Otišla sam zato što u mom braku, za mene, nije bilo ljubavi kakvu sam željela. Za kakvu sam znala da je moguća.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić Slikovnice (@shtorija)

Gledajući iz ove perspektive na svoj prvi brak, mogu vam reći samo jedno. U taj sam brak ušla s mišlju u svojoj glavi – “Dobro, ako ne bude išlo, uvijek možeš otići. Uvijek postoji razvod.” I da, nažalost, u niti jednom trenutku, niti prije sklapanja braka, a niti tijekom njegova trajanja, ja na njega nisam gledala kao na nešto što će trajati doživotno. I ne mogu da se danas ne pitam, nije li takav moj stav, uvelike utjecao na njegov raspad.

Ne znam mogu li to nazvati sudbinom ili se pak radilo o pukoj slučajnosti, ali konačnu odluku o napuštanju svog prvog supruga, donijela sam nakon što su, u samo šest dana razmaka, preminuli moji voljeni baba i dido.

Nikada neću zaboraviti dan prije babine smrti. Sjedili smo svi skupa, nagurani u njenu malu kuhinju i nastojali joj olakšati prve dane bez dida. Iako je bila s nama, bila je duhom odsutna, tiha…netko tko nije bio nalik njoj. Sjedila sam pored nje i pokušavala ju uvući u razgovor, a ona je samo u jednom trenu rekla: “Noćas sam čula kako me Špiro zove. Želi da dođem.” Naravno, kimnuli smo glavom, jer što drugo možeš reći nekome tko je izgubio osobu koja joj je bila sve. A ona, znajući da mislimo kako umišlja, samo je tiho dodala: “Ne znate vi kako je cijeli svoj život provesti s nekim.” Tu noć joj je pozlilo, oko podneva idućeg dana je preminula. Predala se. Odabrala smrt. Odabrala svog Špira.

Nakon prvotnog šoka poslije njezine iznenadne smrti, više nisam našla svoj mir. Jer točno to, ja nisam znala kako je to provesti život s nekim, nisam znala kako svoj život dijeliti s nekim. Ja sam iz totalno pogrešnih razloga, živjela u braku u kojem, s moje strane, nije bilo one najbitnije stavke. Ljubavi. Ljubavi i želje da život provedem sa svojim tadašnjim suprugom.

Željela sam sebi ono što su imali oni. A najviše od svega, nisam željela da moje dijete odrasta u uvjerenju da je brak kakav imaju njezini roditelji, ono čemu treba težiti. Imala je pravo znati da postoji prava ljubav. Imala sam i ja.

Ako vas vratim 80ak godina unatrag, upoznati ću vas s dvoje ljudi koji su u brak ušli jako mladi, ali koji su jasno znali da žele zajednički život, da žele taj jedan život koji im je darovan, dijeliti i provesti ga jedno s drugim. Do samog kraja. Dvoje ljudi koji su svoju ljubav započeli u doba rata. Dvoje ljudi koji su, uz šestero djece živjeli u siromaštvu. Onom materijalnom. Dvoje ljudi koji su snagu i želju za dalje, crpili jedno iz drugog. Koji su jedan drugome bili na prvom mjestu. Dvoje ljudi, u čijem braku nije bilo bitno tko je napravio više ili manje i da li je nešto “muški” ili “ženski” posao. Dvoje ljudi, koji su živjeli u braku u kojem je i žena radila. Radila, ne da bi bila samostalna ili imala vlastiti novac, već da bi njihov zajednički život bio bolji. Dvoje ljudi koji su s godinama svoju ljubav uspjeli održati, ojačati… Iz jednog jedinog razloga – jer su čvrsto vjerovali da zajedno mogu prebroditi sve nevolje. Da su zajedno jači. Da je ljubav ta koja je najvažnija. I da ona može trajati čitav život.

I pitam se onda, kada smo mi prestali vjerovati da je za brak dovoljna ljubav? Kada smo zaboravili da je brak zajednica dvoje ravnopravnih ljudi koji se vole?

Da brak nije natjecanje između muškarca i žene u tome tko više radi, tko više zarađuje, tko je skuhao, a tko oprao suđe? Da u braku jesmo dvije zasebne jedinke, ali da je brak jedinka za sebe? U kojem su nam trenutku muškarci postali konkurencija, netko od koga moramo biti bolje, jače? Netko bez koga možemo? Naravno da možemo, jer sve se može. Mogu i oni bez nas. Ali koji je život na koncu ljepši, onaj koji provedeš sam ili onaj koji dijeliš s nekim koga ljubiš?

Mislim da sam već više puta i ovdje rekla, kako moj drugi brak nije lagan. Počevši od naših prošlosti i prvih brakova, bivših partnera, djece, osude okoline, gubitka nekih bliskih osoba i brojnih drugih izazova na koje nailazimo… Ali, za razliku od prvog braka, u ovaj sam ušla s jednom željom – da ulaskom u ovaj brak, svom suprugu pripadnem više, dam više, dam cijelu sebe. I one dobre i one loše strane. Da se ne pretvaram. Da s njim budem svoja, a da ipak budem njegova.

Da naš brak bude naše utočište. Naša snaga. Luka u kojoj se osjećamo sigurno i zaštićeno. Da traje zauvijek.

Upravo iz ovih razloga, vjerujem da naš brak uspijeva prevladati sve teškoće. Da nakon svake svađe i svake bure, izađemo jači. I kao pojedinci, ali primarno kao par.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić Slikovnice (@shtorija)

Na mom osobnom primjeru vam mogu reći da sam od žene koja je ganjala karijeru, bila najglasnija kada se raspravljalo o ženskim pravima, koja je pod svaku cijenu željela zadržati neovisnost i samostalnost, u braku dijelila na moje i tvoje, zadnjih godina postala kućanica isključivo posvećena obitelji, žena koja je financijski ovisna o svom suprugu, ali zbog toga ne smatra da je manje vrijedna. Našem zajedničkom životu doprinosim jednostavno na drugačiji način.

U svom sadašnjem braku, prestala sam se boriti za svoja ženska prava i počela boriti za naša prava, za naše zajedničko dobro. Sve što radimo, radimo isključivo u dogovoru jedan s drugim, s ciljem da naš zajednički život bude bolji. Ne njegov, ne moj. Naš.

Jer koji je smisao, ako se ja u potpunosti ostvarujem na nekom polju, a on nije dio toga? Koja je poanta da ja budem uspješna, ako taj uspjeh na kraju ne podijelim s njim?

Brak je težak. Mislim da ne postoji brak koji kad-tad ne naiđe na izazov, na teško razdoblje. I ne kažem da će svaki brak uspjeti. Živi sam primjer da neće. Ali čvrsto vjerujem da dokle god postoji ljubav, dokle god postoji obostrana želja da se život provede skupa, do tada se svaki problem može riješiti. I da, ponekada treba odbaciti svoj ponos, treba napraviti nešto što vam se možda baš i ne sviđa, treba napraviti prvi korak iako mislimo da smo “u pravu”. Naravno da ne smijemo izgubiti sebe i svoje snove, ali treba pokušati razumjeti drugu stranu i njezine želje. U svakom odnosu, bilo ljubavnom, prijateljskom ili roditeljskom, cilj bi trebao biti što bolja povezanost, želja za provođenjem zajedničkog vremena, uzajamno poštovanje i ljubav koja raste. Jer uz sve ovo, ona će sigurno rasti.

Evo nas ulazimo u mjesec koji volimo zvati “mjesec ljubavi”. Iako moj suprug i ja, ne štujemo i ne slavimo datume, uvažavam i shvaćam želju da se na neki poseban datum, želi odati neka počast svojoj ljubavi, svojoj vezi. Ali pritom nemojte zaboraviti da ljubav nije datum. Nije jedan dan u godini, niti jedan mjesec. Ljubav i brak trebalo bi njegovati svaki dan, iz dana u dan. Nemojte dozvoliti da se svog partnera, njegovih želja i potreba sjetite samo zbog tog jednog datuma. Nosite ga sa sobom stalno, u svakom trenutku. Ne čekajte da on nešto napravi ili kaže. Ne čekajte “pravi” trenutak. Budite hrabre i pokažite koliko ga volite! Vjerujem da će vam biti uzvraćeno. I ne zaboravite:

“Ljubav ne zahtijeva da dvoje ljudi gledaju jedno u drugo, već da gledaju u istom pravcu!” A. de Saint-Exupery

(napomena: u ovom se tekstu, u niti jednom trenutku ne osvrćem na brakove u kojima su žene, pa i muškarci, podložni bilo kakvom obliku nasilja. I sama sam majka troje djece i nadam se da će uvijek znati, da bez obzira na poteškoće u svojim životima, kod nas uvijek imaju dom u koji se mogu vratiti, bili oni financijski samostalni ili ne).

trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov – SUPERMAME

Foto: unsplash.com

Objava ne zaboravi ljubav pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vijest da Sarah Stručić izdaje svoju prvu božićnu slikovnicu jako nas je razveselila, a još više kad nam je priznala da su Supermame velikim dijelom zaslužne što je odlučila napisati ovu priču! Ideja za božićnu priču Sari se javila pred blagdane prošle godine kad je čula božićnu audio priču od Petre Cicvarić na podcastu Iskreno o majčinstvu – Rumenkov Božić. Pomislila je da bi i ona sljedeći Božić mogla napisati jednu svoju…i tako se i dogodilo.

Prije par dana Sarah je izbacila svoju prvu božićnu slikovnicu  – Božićna potraga.

“Tekst sam složila dosta brzo. Trebalo mi je par dana da vidim u kojem smjeru želim da priča ide. Ali iskreno, kada gledam sad s vremenskim odmakom, na sve, a ne samo na ovu priču, čini mi se da jednostavno počnem slagati stihove. I onda me svaki stih vodi dalje i na kraju ispadne nešto od svega toga.”, priča nam Sarah.

Sarah je i u ovu priču uspjela utkati pouku, za koju se nada da će ju roditelji prenijeti djeci i objasniti im, njihovim jezikom, da je Božić toliko puno više od darova.

“Živimo u vremenu u kojem je bitno što darovati, a pritom zaboravimo da je poanta blagdana u zajedništvu, obitelji, a ne materijalnim stvarima. Ja sama vidim po djeci da je primarno pitanje – što ću dobiti za Božić? Shvaćam da su ovi mali, još premaleni da shvate religijsku pozadinu Božića, ali opet im nekako nastojimo dočarati da ima puno djece, puno ljudi koji nemaju ovo što oni imaju. Roditelje, topao dom, jedni druge.. I da su blagdani, posebno Božić, vrijeme ljubavi koje se provodi u krugu najmilijih.”, objašnjava Sarah.

Božićna potraga

Radnja se odvija na sam Badnjak, kada u kući djeda Božićnjaka vlada radna atmosfera, jer se naravno svi vilenjaci trude dovršiti sve darove na vrijeme, kako bi svako dijete dobilo nešto pod bor.

U trenutku kada Djedica dolazi kući, proziva vilenjake i zaprepašteno shvati da najmlađeg vilenjaka Toma, nema doma. Odmah naredi da se obustave svi radovi te da se svi toplo obuku jer zajedno idu tražiti Toma. Ostali se vilenjaci bune jer su svjesni da, ukoliko sada prekinu radove, darovi neće biti spremni i sva će djeca diljem svijeta biti tužna, jer neće dobiti dar. Djedica objašnjava da je prioritet sada pronaći Toma i tako svi, podijeljeni u skupine, odlaze u potragu.

Potraga traje čitavu noć i kada se već spremaju odustati, Baka Mraz čuje hrkanje i pronađe Toma kako spava pod velikom jelom. Nježno ga umota i svi se upute kući.

U toplini kuće, sada vlada potištena atmosfera jer darovi nisu gotovi i Djedica ih ne stigne više podijeliti. U tom trenu, Tom se budi i kada ugleda sve vilenjake i uspavanog Djeda, pita – tko nosi darove?

Svi potišteno i tužno šute pa mu jedan od vilenjaka objašnjava da darova ovog Božića neće biti jer su ga svi morali tražiti. Tom brizne u plač koji probudi Djedicu, na što ga ovaj uzme u krilo i objasni, kako Božić ne čine darovi, već obitelj, zajednica, toplina majčinog krila, tatine priče, zagrljaj dragog prijatelja… Objašnjava mu da ne mora biti tužan jer imaju ono što je važno, upravo sve navedeno. Svi su zajedno i u toplini doma.

Tom shvaća, ali unatoč tome krivi sebe jer zbog njega nema Božića niti darova diljem svijeta. Kada Djedica vidi tugu kod svojih vilenjaka, pokuša smisliti nešto kako da ih razveseli.

Budući da je kasno da samostalno krene na put s darovima, sine mu da bi mogao poslati samo sobove koji će iz zraka, po čitavom svijetu prosuti čarobni prah koji će svakom djetetu stvoriti dar u njegovom domu.

I tako su na koncu svi sretni, vilenjaci jer će djeca dobiti darove, Djedica jer su vilenjaci sretni, a djeca jer će pod bor ipak dobiti nešto.

„Smijeh, veselje i ljubav, ispunili su božićni dom, dok čitav svijet na jednu noć, začaran je čarolijom!“

Ilustracije, kao i do sada, potpisuje Nejra Turčinović, a fotografije Suzy New Life photo.

Objava Sarah Stručić izdala je svoju prvu božićnu slikovnicu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gledam te večeras kako spavaš. Za nekoliko dana ti je rođendan. Peti. Ne mogu da se ne pitam kako je već toliko prošlo. Gledam te kako mirno ležiš u mom krevetu i čujem sve one koji mi govore da si prevelik da još uvijek spavaš sa mnom. Da sam sama kriva što si toliko vezan uz mene kada ti dozvolim takve stvari. Ali ne znaju oni, radosti moja, da te ja ne mogu potjerati od sebe. Da čvrsto vjerujem da će doći dan kada ćeš sam tražiti svoj prostor. Ne znaju oni da ti se ja, na ovaj i onaj način, pokušavam iskupiti…

Gledam te večeras kako spavaš i vidim kako ti tata plače od sreće dok mu govorim da sam trudna s tobom. Vidim u njegovim i u svojim očima, da na tvoj dolazak gledamo kao na znak da nam je oprošteno sve što smo zgriješili.

Gledam te večeras kako spavaš i čujem svoju uvijek nasmijanu doktoricu kako ozbiljnog lica govori: “Sarah, tvom djetetu više nije dobro u tvojoj utrobi. Moraš hitno u bolnicu!” Čujem kako liječnici u bolnici govore da sam premršava za 33 tjedna trudnoće…da si ti premali…da protoci nisu dobri…da je tvoj ostanak u mojoj utrobi, za tebe preopasan.

Dijagnoza – zastoj u rastu.

Gledam te večeras kako spavaš i vidim se, kako još istu večer gola koračam prema operacijskom stolu. Kako ležim na hladnom metalu i tresem se toliko da mi ne mogu dati anesteziju. Još uvijek osjećam onaj strah, onu bespomoćnost, svoje misli prije nego sam uspavana: “Molim te, molim te dragi Bože, ne daj da ostanem bez ovog djeteta!”.

Gledam te večeras kako spavaš i čujem tvoj prvi plač. Nikada nikome nisam rekla, nikada nikoga pitala je li moguće da sam te unatoč općoj anesteziji čula kako plačeš. Možda je to bila samo moja želja. Ili san. Tko zna, možda jednom dobijem odgovor na ovo pitanje.

Gledam te večeras kako spavaš i vidim sretno lice tvog tate dok se budim iz narkoze. Čujem kako kaže: “Ne znam kako si to uspjela, ali mali je isti ti!”. Preslaba sam da bih te vidjela. Moram čekati. Moram spavati.

Sada smo roditelji

Ujutro skupa, držeći se za ruke, nas dvoje odlazimo vidjeti te. Mama i tata. Sada smo roditelji. Istom djetetu. Naš san je postao stvarnost… Ali stvarnost kakvu nismo zamišljali. Koliko god puta sam čula da si dobro, da si zapravo odlično s obzirom na prijevremeni porod, ostajem u šoku kada te vidim. Posvuda oko tebe su cijevi, igle, neki pištavi aparati…pelena te je prekrila cijelog. Ovo bi trebalo biti moje dijete? Ova mrvica u inkubatoru? Ne daju mi da te dotaknem…kažu da si preslab…da su moji dodiri za tebe opasni… Pa zar ne znaju da sam ti ja mama? I koliko god tvoj tata pokušavao umiriti me, razveseliti, svojim vječitim optimizmom me uvjeriti da si dobro, ja samo plačem… Jer ja sam kriva što ti patiš! Ja sam kriva što si se ranije rodio. Ja nisam bila sposobna da te iznesem do kraja! Danima plačem. Satima stojim pred inkubatorom i pitam se zašto ti. Dok sve druge mame oko mene sretne dolaze svojoj djeci, pjevaju i pričaju s njima, ja samo stojim ispred tebe. I molim.

Počinje agonija s izdajanjem. Svi me uvjeravaju da ćeš biti dobro i na adaptiranom mlijeku. Da se moram odmoriti. Ne želim ni čuti! Ako već nisam bila u stanju iznijeti trudnoću do kraja, svojem ću djetetu barem dati ono što mu sada treba. Majčino mlijeko. Nema ga i nema. Satima se izdajam da bi dobio koji mililitar. Dan i noć. Ne jedem, ne spavam. Sa mnom se ne može pričati. Kao u transu sam. Sav moj fokus je usmjeren na izdajanje. Jedina tema o kojoj pričam je količina mlijeka koju sam taj dan izdojila.

A dok se ja borim s time i polako prihvaćam vidjeti te u inkubatoru, ti se opet boriš. Sepsa. Sepsa jer netko tamo nije dobro očistio tvoj inkubator! Izolacija. Teška anemija. Dobivaš plazmu. Žutica. Šum na srcu. Rupica na srcu. Gilbertov sindrom. Ne dobivaš na težini. Sve je to normalno kažu. A meni se čini kao da se čitav svijet urotio protiv nas.

Plačem i dalje. Ostavila sam ti sestru kući. Već toliko dugo. Ali ti me trenutno trebaš više. Zar ne? Tješim se da je tako. Jer kakva sam ja to majka? Jedno sam dijete ostavila kući da bih bila s drugim kojem ne mogu ni mlijeko osigurati! I samo u glavi čujem: “To ti je kazna za sve tvoje grijehe!”.

Ti i ja – borci

Nakon mjesec dana konačno si došao na težinu od 2 kg i mogli smo kući. Sada će sve biti dobro. Ti i ja smo borci. Ti i ja. Stvara se neka posebna veza. Danas se pitam nisam li bila malo previše posesivna u odnosu na tebe. Ali ti i ja smo sve ovo prošli. Ne netko drugi. Mi.

Novi udarac dolazi na sam Badnjak. Samo par tjedana nakon što smo otpušteni. Moramo opet hitno u bolnicu. Nešto s tvojom krvi nije dobro. Ne znaju što. Tvoj prvi Božić provodimo sami…u bolnici. Opet plačem, ali ovoga puta, u zlu ima nečeg dobra. U nedostatku sterilizatora, izdajalice i bočice, ti konačno prihvaćaš dojku. I od tada isključivo dojim. Nakon toliko dugo vremena sam sretna. Toliko si jači od mene. Dokazuješ mi da skupa možemo sve.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić (@shtorija)

U narednih godinu, dvije dana dobio si još brojnih dijagnoza. Svaki puta kada bih se imalo opustila, život me ošamario i spustio na zemlju. Svaki puta preko tvojih sitnih leđa. Godine hodočašćenja po bolnicama, terapijama i pretragama. Sve si to odradio. S osmjehom na tvom predivnom licu.

Gledam te večeras kako spavaš, ručica ti čvrsto obavijena oko mojeg vrata. Moja ručica. Prepuna ožiljaka od silnih uboda igala. Mršava kao i kada si se rodio. Dobiti kilogram za tebe je i dan danas veliki uspjeh. Ali lako za kile. Doći će jednom.

I dan danas s posebnim strahom gledam na tebe. Drugi će reći da te volim više od tvojih sestara. Ja kažem da to nema veze s ljubavlju. Na tebe sam jednostavno osjetljivija. Nad tobom malo više strepim. Na svaki tvoj kašalj gledam malo ozbiljnije.

I dan danas se uhvatim ponekad s pitanjem u glavi: “Jesam li mogla spriječiti sve tvoje muke? Jesam li trebala više jesti u trudnoći? Jesam li trebala ranije prestati raditi? Jesam li uistinu ja kriva za sve što si prošao?”.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić (@shtorija)

Danas, pet godina nakon svega, moj osjećaj krivnje je malo manji. Možda sam s vremenom shvatila da tvoj prijevremeni porod nije bio kazna za mene, za moje grijehe… A možda samo vidim da si, unatoč početnim teškoćama, danas predivan inteligentan dječak, u mnogočemu napredniji od svojih vršnjaka pa si polako opraštam. Ne znam.

I dok te gledam večeras kako spavaš, samo ti jedno želim reći… Zbog tebe i svega što si prošao, moj se pogled na svijet promijenio. Ja sam se promijenila.

I dok te gledam večeras kako spavaš, tiho ti šapćem: “Sretan ti rođendan radosti moja!”

Mama.

Fotografija: unsplash.com

danas pišem tebi – da te podsjetim koliko vrijediš! – SUPERMAME

Objava gledam te večeras kako spavaš… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Male životinjske priče autorice Sare Stručić dobile su svoj nastavak s novim junacima.

Dječja autorica Sarah Stručić izbacila je novu seriju Malih životinjskih priča u kojima je nastavila suradnju sa ilustratoricom iz prošle serije, Nejrom Turčinović. I ova serija sadrži 5 pričica koje su pisane u stihovima. “Uspjela sam ih i ovog puta napisati u rimi. Osobno volim tu melodioznost koju priče time dobiju, iako ponekada smišljanje rime zna biti poprilično teško.”, objašnjava nam Sarah.

Novi junaci Malih životinjskih priča ovaj su put ljama (Ljama u Parizu), krokodil (Tajna velikog krokodila), poljski miš (Nevolje poljskog miša), vjeverica (Vjeverica kreće u školu) i medvjedica (Snježna priča mame medvjedice).

Ljama u Parizu

Mala ljama odrasta u planinama Južne Amerike, sasvim nezadovoljna time što je okružena „neljubaznim“ ljamama jer misli kako je ona rođena da bude dama. Nakon što se požali svojoj mami, ova istog trena kontaktira svoju staru poznanicu Mici koja je vlasnica najbolje škole za dame, ni manje ni više nego u Parizu. Tako se mala ljama uskoro nađe u Parizu, sva ponosna i sretna. No stvarnost je malo drugačija jer kako priča kaže – Madam Mici bila je pravi strogi zmaj. Uz ostale učenice, ljama prolazi torturu školovanja i jednog jutra, kada baš nije bila najbolje volje, Mici joj prigovori kako od nje nikada neće postati dama… Ljami se od ljutnje sve zamrači i već se sprema pljuvačkom pogoditi učiteljicu, jer to je ono što ljame rade kada su ljute, kada se sjeti, da onda ne bi bila ništa drugačija od svih ljama kojima je zamjerala njihovo ponašanje. Na kraju ljama ipak obuzda svoju ljutnju, a Madam Mici bude jako ponosna na nju jer je na koncu pokazala da se u njoj ipak krije prava dama. Na koncu priče, pozove ju da ostane kao njezina pomoćnica i podučava druge učenice kako bi postale prave male dame. Poanta priče je u biti ta, da unatoč svojoj naravi, istu možemo obuzdati, da svi imaju pravo biti loše volje, ali da bi isto trebalo pripaziti kako se reagira u pojedinim situacijama. A glavna je ta, da se uz trud i rad, može postići sve što poželiš.

Tajna velikog krokodila

Krokodil koji je u mladosti bio velika faca i glavni lovac među svojim prijateljima, u ovoj priči ima veliku tajnu koju vješto krije od svih. Nažalost, ispao mu je i posljednji zub i on jednostavno više ne može niti loviti, a time niti jesti. Kako ne bi morao priznati sramotu ostalim krokodilima, napusti svoj dom sav u suzama. Njegov plač čuje jedna roda pa ga upita može li mu ikako pomoći. Budući da više nije znao što raditi, jednostavno rodi sve prizna na što mu ona na brzinu posluži dvije žabe. Kada je vidjela koliko je sretan, predloži mu da udruže snage. Ona će njemu hvatati žabe i ublažiti mu tako glad, a on će nju tu i tamo prevesti na svojim leđima. Jer eto, ona je roda koja baš i ne voli letenje pa jako zaostaje za drugim rodama koje ju više nisu htjele čekati. Krokodil naravno rado prihvati poslužiti kao splav rodi i prevesti ju do juga. I tako krene njihovo putovanje, jer u konačnici se svaki problem lakše riješi u dvoje.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić (@shtorija)

Nevolje poljskog miša

Poljski miš jednostavno ima loš dan. Uhvatila ga je kiša, smočilo ga do kože, vjetar mu je otpuhao omiljeni šešir da bi na kraju pao u blatnu lokvu. No kako to često biva, iz nečeg lošeg, proizađe i nešto dobro. Njegov vrisak pri padu čula je krtica koja živi u tunelu ispod livade. Izišla je vani i pokislog miša dovela kod sebe kući. Spremila mu topli krevet, skuhala čaj i miš je sav sretan zaspao. Ujutro, kada je krtica došla vidjeti je li sve u redu, miša već nije bio u krevetu. Krtici je bilo drago vidjeti da je miš dobro i da je otišao pa je otišla spremiti djeci doručak kada je začula kucanje na vratima. Otvorivši vrata, ugledala je poljskog miša u novom odijelu i šeširu s buketom ruža i kantom glista u rukama. Silno mu se razveselila, a nakon što joj je uručio cvijeće i doručak za djecu, zahvalio se na gostoprimstvu i pozvao ju kod sebe u goste. Kao što sam gore napisala, poanta priče je u tome da i iz nečeg lošeg, može proizići nešto lijepo, u ovom slučaju njihovo novo prijateljstvo. I naravno, da uvijek postoje dobra stvorenja spremna pomoći nekome u nevolji.

Vjeverica kreće u školu

Vjeverica mala jednog je ljeta pomislila kako ne bi bilo loše da upiše školu. Ipak to ne može biti toliko teško, zar ne? Odmah sljedećeg jutra zato se uputila prema školi i stigla, sva zadihana pred školska vrata gdje su već čekali drugi đaci. Tada stiže stara vrana i pušta ih u školu. Najavljuje što će se u školi sve raditi i učiti te da će im pomoći da svi dođu do diplome. Kada je čula sve što je učiteljica rekla, vjeverica se prestrašila i počela plakati. Jer očigledno, škola ipak neće biti šala. Učiteljica ju je naravno utješila, objašnjavajući da će sve ići polako i da će, ako budu radili svakog dana, na koncu postići uspjeh. A onda će svi moći biti silno ponosni na sebe. Tako su naši hrabri đaci, krenuli učiti, crtati, pjevati… Do kraja ljeta naučili su mnogo toga, a budući da je škola došla do kraja jer su životinjice morale krenuti s pripremama za zimu, vrana im je na kraju dala važan savjet – vaša škola sada završila je, ali znanje za čitav život ostaje!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić (@shtorija)

Snježna priča mame medvjedice

I naravno, i ove godine imamo jednu zimsku priču. Radi se o medvjedici koja je s djecom, zbog duge zime, ostala bez zaliha hrane. Kako je proljeće još daleko, morala je ostaviti djecu i uputiti se u potragu za hranom. Vani pada gusti snijeg, sve je mirno, nigdje nikog. Nakon što čitavog dana bezuspješno luta, medvjedica zaspe umorna na snijegu. Odjednom ju netko trgne iz sna. Kada je došla k sebi, shvatila je da je zeko koji ju je probudio u biti doktor koji joj je spasio život. Lisica ju je pronašla pa je brzo u pomoć zvala doktora da joj pomogne. Na to mu je objasnila zašto ne spava zimski san. Zeko ju, kada shvati da luta šumom u potrazi za hranom, odvede u špilju punu hrane gdje ona napuni svoju košaricu. Kako nije imala ništa da im da zauzvrat, medvjedici ostane samo da se iskreno zahvali na pomoći. Zeko, također tužan zbog situacije u kojoj se medvjedica s djecom našla, na kraju kaže – da bi svijet naš bio bolji, pomoći treba svima u nevolji!

Sve slikovnice možete kupiti preko online shopa na www.shtorija.hr

Objava Male životinjske priče – novi serijal zabavnih i poučnih pričica za djecu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.