Specijalistica ginekologije i opstetricije Petra Kejla na ovogodišnjem na Women’s Weekendu razbija najčešće mitove u koje žene još uvijek vjeruju

Znate li gdje se nalazi vaš klitoris? Još uvijek mislite da postoji „vaginalni orgazam”? Ako vas ova pitanja iznenađuju, niste same. Spolno zdravlje, iako ključno za kvalitetu života, i dalje je tabu tema prepuna mitova. Upravo o tome razgovarali smo s doktoricom Petrom Kejlom, specijalisticom ginekologije i opstetricije s bogatim iskustvom, koja će svoje znanje podijeliti na ovogodišnjem Women’s Weekendu.

Zašto žene ne poznaju svoje tijelo?

“Često u razgovoru s pacijenticama dođemo do toga da osjećaju krivnju ili su uvjerena da s njima nešto nije u redu, osobito kad ne doživljavaju orgazam samo penetracijom. Mit o „vaginalnom orgazmu“, koji bi se trebao zvati penetrativnim orgazmom jer se zapravo radi o stimulaciji klitorisa koja nastaje od same penetracije, toliko je raširen da žene često misle kako nisu ‘normalne’ ako ga ne dožive“, objašnjava dr. Kejla i dodaje kako je edukacija o spolnom zdravlju u mnogim je društvima zanemarena ili nedovoljna, što ostavlja brojne žene bez ključnih informacija te mnoge žene niti ne znaju gdje se nalazi cijeli klitoralni kompleks koji je zadužen za seksualni užitak. Također, mnoge se žene čude pitanju o masturbaciji jer ‘one to ne rade’.

“Naše društvo još uvijek povezuje seks s nečim prljavim, pa o tome ne pričamo. To vodi do brojnih zabluda i ozbiljnih zdravstvenih problema”, naglašava dr. Kejla i ističe kako još uvijek mnoge žene ne znaju razliku između papa testa i testova na spolno prenosive bolesti.

“Papa test otkriva može vidjeti samo promjene povezane s HPV-om, ali ne može detektirati infekcije poput klamidije, gonoreje, sifilisa i ostalih spolnih bolesti, a većinu tih infekcija možete imati bez ikakvih simptoma”, upozorava ginekologinja.

Istine koje svaka žena treba znati

Jeste li znali da s godinama broj i kvaliteta jajnih stanica opadaju? Ili da menopauza ne mora značiti kraj seksualnog života? Edukacija o zdravlju, pa tako i spolnom, može spriječiti ozbiljne probleme, uključujući neželjene trudnoće i spolne bolesti, dok redovito testiranje pruža sigurnost. Čak i debljina, često pogrešno percipirana kao samo estetski problem, ima dalekosežan utjecaj na hormone, ciklus i plodnost.

“Mitovi o tijelu i zdravlju duboko su ukorijenjeni u našem društva. Još uvijek se dogodi da ljudi vjeruju kako je prekomjerna tjelesna masa samo estetski problem. No, tjelesna masa ima dalekosežan utjecaj na hormone, plodnost i menstrualni ciklus, što je daleko važnije od samog izgleda”, objašnjava dr. Kejla.

U isto vrijeme, mnoge žene ostaju iznenađene kada u kasnim 30-ima shvate da trudnoća nije uvijek jednostavna. Spontani pobačaji također su češći nego što se misli, no žene često osjećaju sram i krivnju zbog nečega što ne mogu kontrolirati. Menopauza ne mora značiti kraj seksualnog života. Valovi vrućine, nesanica ili promjene raspoloženja imaju rješenja, samo ih trebate potražiti.

“To je prirodan dio reproduktivnog ciklusa”, dodaje doktorica Kejla naglašavajući kako edukacija igra ključnu ulogu u razbijanju ovih mitova.

Zašto doći na Women’s Weekend?

Ako tražite odgovore na sva ova pitanja dođite u Rijeku na treći Women’s Weekend koji se održava od 6. do 9. ožujka u Muzeju suvremene i moderne umjetnosti. Doktorica Kejla, koja je i prošle godine oduševila svojim gostovanjem na Women’s Weekendu, na svojem će predavanju razjasniti neke ukorijenjene mitove koji se godinama prenose s jedne generacije žena na drugu, a krajnje je vrijeme da prestanemo vjerovati u njih.

“Znanje je moć. Kad poznajete svoje tijelo, možete donositi bolje odluke i osjećati se sigurnije”, poručuje dr. Kejla uoči svojeg gostovanja na ovogodišnjem Women’s Weekendu. Njezino predavanje usmjereno je na razbijanje tabua i pružanje informacija koje su ključne za zdravlje svake žene. Pridružite se Women’s Weekendu i iskoristite priliku čuti doktoricu Petru Kejlu, specijalisticu ginekologije i opstetricije koja razbija mitove i dijeli znanje koje će vam pomoći bolje razumjeti svoje tijelo i zdravlje. Spolno zdravlje nije luksuz, već osnovno pravo svake žene.

Cijeli program ovogodišnjeg Women’s Weekeda provjerite na www.womensweekend.eu.

kada započeti razgovor o spolnosti s djecom?

Naslovna fotografija: unsplash.com; ostale fotografije: Women’s Weekend

Objava što sve žene ne znaju o svom tijelu i seksualnosti? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prvi talk show ”Mom Talk by Petra Ninčević” teme Sex/Life: fikcija ili realnost, ujedno je bio i predstavljanje knjige ”44 poglavlja o 4 muškarca” američke autorice, B.B. Easton, prevedene na hrvatski jezik u izdanju naklade Morana, a po kojoj je snimljena Netflixova uspješnica od dvije sezone- Sex/Life. Serija koja je srušila sve rekorde gledanosti te knjiga prepuna pikantnih detalja iz spavaće sobe, zapravo otkrivaju puno ozbiljniju problematiku – otvaranje žena prema svojoj seksualnosti, istraživanje tijela te probleme u intimnom odnosu s partnerom.

Jučer je u zagrebačkom Vetro bar & bites-u održan prvi talk show poznate hrvatske mom influencerice i blogerice, Petre Ninčević, pod nazivom Mom Talk by Petra Ninčević. Tema Sex/Life: fikcija ili realnost, naišla je na izuzetno odobravanje ženske publike, a s ciljem daljnjeg rušenja tabua o istraživanju vlastite intime i pomicanju granica u partnerskim odnosima. Povrh toga, na događanju je također predstavljena nova knjiga ”44 poglavlja o 4 muškarca” koja će zasigurno razigrati maštu čitateljica, ali i podići svijest o problemima o kojima se, nažalost, ne progovara dovoljno glasno.

Sugovornice koje su svojim vlastitim iskustvom posvjedočile i progovorile o još uvijek nedovoljno otvorenom društvu prema temi seksualnosti, bile su: Sonja Švajhler, influencerica (@supermama.sonja) i suvlasnica portala Supermame.hr, Sara Novak (@snažna.mama), magistra pedagogije i psihoterapeut realitetne terpije te Ivana Brez Murk (@tutus_and_sons), profesorica baleta, zaljubljenica u dobro štivo i prevoditeljica knjige ”44 poglavlja o 4 muškarca” na hrvatski jezik, a koje je izdala naklada Morana.

Svaka od njih, različitih osobnosti, no svaka jedinstvena na svoj način, bile su složne u jednome – sve žene u jednom trenutku svog života, vezano za majčinstvo ili u odnosu s partnerom, prolaze iste stvari i suočavaju se s istim problemima. Poruka koju su zajedno željele prenijeti publici jest da se samo otvorenim razgovorom i radom na sebi te istraživanjem i iskazivanjem vlastitih želja i potreba može riješiti problem te olakšati život njima i dragim im osobama.

,,Mom Talk by Petra Ninčević konceptualno je zamišljen kao opušteno druženje svih žena, bez obzira jesu li iskusile majčinstvo ili ne te iskren razgovor o temama iz svakodnevnog života, bez srama, predrasuda ili neugode. Posebno želim istaknuti teme koje su dugo vremena izbjegavane te su se neopravdano nazivale tabuima – ovdje ćemo ih itekako ogoliti, do srži” – izjavila je idejna začetnica Mom Talka, majka dvoje djece, zaljubljenica u ples i marketinška stručnjakinja, Petra Ninčević.

Drugo izdanje Mom Talk by Petra Ninčević s novom, nešto drugačijom, ali jednako zanimljivom temom, održat će se već sljedeći mjesec u Vetro bar & bites-u, a sve informacije i novosti možete saznati na @lipstick_mom_petra. Svaku gošću dočekat će mali znak pažnje, a ovoga puta za to se pobrinuo DayTox sa svojim kozmetičkim proizvodima za njegu lica.

Objava Mom Talk by Petra Ninčević prvim izdanjem najavio rušenje tabua među ženskom populacijom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Namjerno sam stavila ovaj blesavi naslov – kako se riješiti srama jer zapravo duboko vjerujem da se srama ne možemo riješiti niti ga se rješavati trebamo. Sram je naš drug i sjena koju ćemo zauvijek nositi sa sobom.

Otkad smo prvi puta čule – sram te bilo od svojih roditelja. Skupi noge od svojih baka. Zakopčaj se od svojih kolega. Budi pristojna, nevidljiva i tiha – od društva.

Sram smo onda ponijele u svom tijelu. Sram od toga kako izgledamo, tko jesmo i kako napredujemo. Sram zbog toga što nikad nećemo biti dovoljno dobre. Dovoljno mame, dovoljno kćeri, dovoljno poslovne, dovoljno sestre, dovoljno žene, dovoljno ljudi. Sram je u svima nama, čak i ako ga nismo svjesne.

I, iako sam duboki pristaša klasičnih terapeutskih metoda i educiram se za Geštalt terapeuticu, moje mi je iskustvo pokazalo da se sram zapravo prihvaća i s njim se lakše živi – ako ga susretnemo tamo gdje je nastao. U tijelu.

Zato u našim treninzima često potičemo žene da uzmu prostor. I nema mi ništa ljepše nego kad nakon nekoliko mjeseci vidim ženu koja se kretala u 4 centimetra strunjače kako se počinje kretati van strunjače, po dvorani, širi se prostorom. Nema ništa slađe od toga kad žena prvi put raširi ruke spontano i bez razmišljanja dok pleše, kao da napokon prihvaća cijelu sebe tim rukama i odguruje sve one „sram te bilo“ rečenice. Kad žena udahne tako da se njena prsa potpuno otvore, kao da napokon napookon napokon diše do kraja – moje srce ulovi sreća.

Zato su rečenice koje često izgovaramo u treningu ove:

• Uzmi prostor tijelom
• Pređi kukovima preko zadanih granica i osjeti velike krugove
• Otvori svoja prsa i osjeti srce kako kuca / slobodu / disanje / ljepotu
• Raširi ruke kao da su krila, zagrli prostor, zagrli rukama cijeli svijet
• Razbaruši pokret, proširi se dvoranom, zgrabi šipku svojim rukama, osjeti SEBE

I sve to ovako kad pišem možda zvuči čudno, ili nezgrapno, ali… Zamisli da si oduvijek imala prostora i slobodu biti onakva kakva jesi… Kakav je to osjećaj?

Nažalost, stvarnost je drugačija. Nasreću, imamo metodu kako se proširiti bez ustezanja. Naši programi djeluju na tijelo, ali liječe i tijelo i dušu na toj nekoj, samo nama ženama poznatoj razini. I ne pitaj me kako znam. Ne nisam provela znanstveno istraživanje. Ali vidim na sebi. I gledam na tisućama žena koje su s nama u nekom trenutku svog života provele neko vrijeme.
Više ih nitko ne može stisnuti u kockicu.

BODY & EMOTIONS sa šipkom

Stupnjevani program koji se sastoji od uvodnog workouta koji se izvodi na strunjači i uključuje nježan, plesni spoj vježbi iz yoge, pilatesa i baleta kroz kružne pokrete. Sastoji se i od plesnih elemenata na šipci koji nam služe za oslobađanje, učenje o vlastitom tijelu i pomicanje njenih granica. I na kraju od plesa koji spaja sve ove elemente i s vremenom postaje slobodan ples – tako nas uvodi u svijet u kojem se oslobađamo srama, straha i ograničenja i susrećemo se sa svim emocijama na najdubljoj razini. U tijelu.

Prijavi se na besplatno predavanje i probni sat u ponedjeljak (24.04.) u 20:30 sati.

Objava kako se riješiti srama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dijelimo i ovdje kolumnu koju sam napisala za naše suradnike i prijatelje, lifestyle portal Super1.

Nakon svih događanja kojima smo medijski bombardirani u zadnje vrijeme, a koji se, na žalost, događaju svakodnevno već stoljećima, počela sam intenzivno razmišljati o tome kako odgojiti svoju djecu u ovom svijetu i našem specifičnom društvu, kako ih pripremiti na sve što život nosi, kako ih ojačati, a da ih pritom ne ugušim pretjeranom brigom? Sve su to pitanja koja se većini nas, roditelja, vrzmaju po glavi od trenutka kada postanemo roditelji. Međutim, nakon svih događanja u kojima se i dalje postavljaju pogrešna pitanja žrtvama, u kojima pored čitave traume koje žrtve prođu, suočavaju se još i s osudom pojedinaca, kako ne biti zabrinut? Brine me kao ženu, brine me kao majku djece koja još nisu niti kročila svojim nogama u ovaj svijet, kako im stvoriti osjećaj sigurnosti? Kako, kada niti sama ne vjerujem sustavu?

Ovo naravno nije generaliziranje, jer u sustavu rade i pojedinci koji se bore, ali nažalost takvi pojedinci su postali manjina. Brine me što živimo u društvu pojedinih, vrlo glasnih, macho muškaraca koji sebi dozvoljavaju misliti kako znaju kako je to biti žena, ili da budem jasnija, bahato misle kako znaju kako je to biti žrtva, neovisno o spolu. Brine me što živimo u društvu koje ženama određuje kada će se nepoželjna penetracija smatrati silovanjem, a kada je „dobila što je zaslužila, jer je izazivala“.  Brine me jer živimo u društvu koje osuđuje žrtve čak i kada konačno skupe hrabrost istupiti i priznati što im se dogodilo. Brine me jer živimo u društvu pojedinih, preglasnih muškaraca koji negiraju kako njihov spol također može biti žrtva zlostavljanja, bilo spolnog ili emocionalnog. Brine me jer se o svemu tome ne priča ili se priča pogrešno. Ona je izazivala, trebala je znati, što je toliko čekala?  Kakav je on muškarac kada je sebi dozvolio biti žrtva? Pa pored tereta traume koje nosi, žrtva nosi i teret straha od osude. U našem društvu, žrtva se osjeća samo i napušteno.

O ovome svemu čitamo i slušamo u medijima, naježimo se od užasa, ali onda život nastavimo dalje. I tako je to godinama, sve dok se ne dogodi baš vama.  I do tog trenutka ne možete pojmiti kako se izdano, nezaštićeno, ljuto, napušteno i nesigurno počnete osjećati. Prepušteni na milost i nemilost sustava upitnog morala.

Pa kako onda zaštititi našu djecu u takvom sustavu?

Za početak, vratimo se u doba kada smo mi bili djeca. Dakle, govorim o periodu vrtića i osnovne škole, a usudila bih se reći i srednje škole. Danas je zasigurno drugačije, jer su informacije posvuda oko nas, ali u periodu kada sam ja bila klinka o takvim temama se nije razgovaralo. Nitko nas nije pripremao niti previše upozoravao na sve što se može dogoditi, nismo imali blage veze o seksualnosti. Nismo znali što se smije, što ne smije, što je primjereno, a što nije. Pojam seksualnog uznemiravanja, silovanja i ostalih seksualnih prijestupa nije se spominjao (op.a pritom mislim na edukativno spominjanje ovih pojmova, a ne ono što čuješ u prolazu dok roditelji slušaju vijesti ili što ti zapne za oko jer se dogodilo u filmu). I tako je to bilo sve dok nisam krenula na fakultet i tamo se susrela s predmetom kaznenog prava. Do tada nas nisu posebno educirali, nije se tome puno davalo pažnje. Reći ćete, pa smo svejedno preživjeli… ali zapravo nismo svi preživjeli.

Dakle, odgojne institucije o tim temama nisu godinama mog školovanja pridale niti malo pažnje. Savjete o seksu i spolnosti mogli smo dobiti samo od roditelja, a i to je bilo na kapaljku, pogotovo u ranijoj životnoj dobi.  Od onih sigurnosnih savjeta jedino što sam upamtila bilo je „ne razgovaraj sa strancima i ne prihvaćaj ništa što ti nude“. I doslovno smo s tom rečenicom izašli u svijet.

Djeca su vrlo radoznala, a za razliku od perioda kada smo mi bili djeca, svijet se poprilično promijenio, a informacije nikada nisu bile dostupnije, i to svakakve informacije.

Danas, kao majka dvoje djece, svjesna tragedija koje se oko nas događaju, učim se tome kako ne mogu djecu držati pod staklenim zvonom i zaštititi ih od svega, ali ih mogu polako pripremati za svijet u kojem živimo. Uloga odgoja i roditeljske skrbi oduvijek je bila važna, međutim tempo i stil života osjetno su utjecali na kvalitetu istoga, pa se često dogodi kako od brzine, stresa i umora, zanemarimo važnost educiranja naše djece o takvim temama, pa te rupe popunjavaju odgojne ustanove. Međutim, upitan je način na koji te rupe popunjavaju odgojne ustanove? Djeca su vrlo radoznala, a za razliku od perioda kada smo mi bili djeca, svijet se poprilično promijenio, a informacije nikada nisu bile dostupnije, i to svakakve informacije. Do kvalitetnih informacija puno je teže doći. A ako roditelji nemaju vremena educirati vlastitu djecu, ili ne znaju način na koji educirati djecu, ako sustav nema prilagođen način educiranja djece, kome su onda naša radoznala djeca prepuštena? Društvenim mrežama i internetu…

Iako se promjene na ovom pitanju događaju, opet se događaju presporo. Naš sustav je trom i zapeo je u onom vremenu u kojem i mentalitet većine našeg naroda – a to su partizani i ustaše. I sada se kao roditelj pitam, kako onda odgojiti djecu i što ih želimo naučiti? Osobno, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke.  Kao roditelj, sada ih odgajam, dok su mali i dok su u sigurnosti mog krila. Sada i sve do trenutka dok ne krenu u školu imam vremena naučiti ih kako se zaštititi. Kada krenu u školu, pored mene, odgaja ih ustanova, okruženje u kojem se kreću, prijatelji, mediji, društvene mreže. I zato je sada ključno oblikovati ih kao male snažne ljude. Ali prvi korak u svemu tome je stvoriti odnos povjerenja i razumijevanja, kako bi nam se mogli otvoriti kada naiđu na probleme koji ih neminovno čekaju u životu. Na nama roditeljima nije nimalo jednostavan zadatak.

Djeca imaju pravo znati i za njihovu je sigurnost važno da budu upoznati s onime što je dio naših života, a seksualnost je dio svačijeg života.

Kada govorimo o seksualnom odgoju u školama, moram priznati kako neovisno o tome što sam konzervativno odgojena, apsolutno smatram kako je ovo predmet koji se mora pod hitno uvesti. Dio koji me zaprepastio je činjenica kako se pojam seksualnog odgoja u školama svodi na to da djecu potičemo na aktivan seksualan život, promiskuitet i ostale moralno upitne radnje. S ovim stavom se nikada neću složiti. Djeca imaju pravo znati i za njihovu je sigurnost važno da budu upoznati s onime što je dio naših života, a seksualnost je dio svačijeg života. Ono što mene, kao majku, posebno brine je kako ih naučiti i kada da razlikuju dopušten i ugodan dodir od neprimjerenog dodira. Kako ih naučiti da kažu NE i da se to NE jasno čuje? Kako ih naučiti da osluškuju sebe i otkriju kada su zreli za donošenje odluka vezanih za svoju seksualnost, a kada se upuštaju u loše odnose pod pritiskom okoline, potpuno nespremni i neinformirani. I upravo zato je važno educirati ih, a ne dozvoliti da sve te informacije dobiju iz vrlo upitnih izvora.

Nadam se da će do perioda kada moja djeca krenu u školu, seksualni odgoj biti sastavni dio nastavnog programa. Ali prije toga, želim svoje dijete naučiti kako zaštititi sebe od neprimjerenog i neželjenog ponašanja drugih.

Od malih nogu učimo ih poslušnosti i generalno se slažem s time, ali jednako tako smatram kako je opasno djecu učiti kako moraju bespredmetno biti poslušni prema starijima. Nije to jednostavan posao, odgojiti djecu i pritom ih zaštititi od umova koji će dobar odgoj, nesigurnost i pristojnost iskoristiti. Dala sam si vremena istražiti kako pristupiti svojem petogodišnjem dječaku i naučiti ga kako da sebe zaštiti. Naišla sam na ilustraciju „pravila za sigurnost moga tijela“.

Kada smiješ reći NE ŽELIM I PRESTANI?

Prvo što djecu treba naučiti je kako je njihovo tijelo samo njihovo i kako uvijek smiju reći NE ŽELIM. To podrazumijeva i da mi sami naučimo prihvatiti kako naša djeca nekada jednostavno ne žele zagrliti i poljubiti drugu odraslu osobu, neovisno o tome je li dio naše obitelji. A kako ih naučiti da smiju i moraju reći NE ŽELIM kada im je neugodno, ako upravo to isto ne smiju reći jer ih tjeramo da poljube staru tetku, jer je to pristojno? Ovaj dio i sama još uvijek razrađujem.

Ilustracija je nadalje naglasila kako je važno da dijete odabere nekoliko osoba kojima vjeruje i kojima se uvijek i bez straha može povjeriti. Bilo bi svakako dobro da među tim osobama bude netko od roditelja. Taj odnos povjerenja je nešto na čemu moramo raditi od samih početaka. I to je jezivo težak posao.

Zatim, intimni dijelovi tijela. Nikome od nas ovo ne stvara ugodu, ali je nužno da djeca znaju što su intimni dijelovi tijela i kako se zovu. Svojim dječacima sam objasnila kako su to oni dijelovi tijela koji su nam i na plaži pokriveni, ali smo uključili među te dijelove tijela i usta. To su samo naši dijelovi tijela koje nitko ne smije dirati. Nitko ih ne smije niti pitati da im pokažu te dijelove tijela. Isto tako, djecu treba naučiti kako ne smiju niti oni dirati tuđe intimne dijelove tijela, niti ih gledati. U svakom od ovih trenutaka moraju vikati PRESTANI ili NE ŽELIM. I ako se bilo što od toga dogodi, trebaju se povjeriti nekome od osoba koje su odabrali kao svoje osobe od povjerenja.

Kako će znati da se radi o neprimjerenom ponašanju? Ako se osjećaju neugodno ili nesigurno, ako se znoje, ako ih počne boljeti trbuščić, ako se počnu tresti ili im srce počne jako lupati, to znači da se moraju maknuti od takve osobe i tada moraju vikati PRESTANI ILI NE ŽELIM!

Dogovor je kako ne smiju čuvati tajne od kojih im je neugodno, zbog kojih se osjećaju kao gore navedeno. Bilo kakva tajna zbog koje se tako osjećaju nije dobra i moraju je otkriti nekome iz kruga osoba u koje imaju povjerenja. Moraju ponavljati sve dok im odrasle osobe od povjerenja ne povjeruju.

Ono što apsolutno želim naučiti svoju djecu od malih nogu je kako moraju uvijek reći što se događa, makar to bilo neugodno. Nikada ne smiju to čuvati kao tajnu i proživljavati u sebi.

Ovo su koraci koje nije jednostavno naučiti svoju djecu. Pokušavamo o tome razgovarati kroz svakodnevnu igru, bez imperativa i posebnog naglaska, nadajući se kako će im to postati sasvim normalna reakcija jednaka pozdravljanju susjeda u zgradi.

Ovo je tema koja je neugodna, koja pleše na tankoj granici ukusa i neukusa, ali se na žalost užasne stvari događaju i svoju djecu želim zaštititi od potencijalnih trauma koje bi im obilježile čitav život. Ne mogu ih staviti pod stakleno zvono, ali ih mogu naučiti da se izbore za sebe i nikada, ali nikada ne šute. A u tom učenju, pored nas roditelja, ogromna je uloga odgojnih ustanova i društva. Stoga idući put kada pročitate ili pomislite ostaviti odvratne i osuđujuće komentare ispod tekstova ispovijesti žrtava na portalima i društvenim mrežama, razmislite kakvu poruku šaljete vlastitoj djeci kada to pročitaju! Kakvu poruku mogu iz toga izvući? Osim da je žrtva napuštena i  da je sama izazvala traumu koju je proživjela.

Kao majka i kao roditelj napravit ću sve što mogu kako bih naučila svoju djecu da zaštite i poštuju sebe, da se ne prilagođavaju mjerilima koja nameće moderno društvo i društvene mreže, već da žive prema mjerilima morala i empatije.

Objava kada započeti razgovor o spolnosti s djecom? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.