Bilo je ljeto 2020. i ja sam sa svojih skoro četrdeset godina, izmorena pandemijom i životom koji sam voljela, ali u kojem sam se pogubila, stigla na ljetnu školu kreativnog pisanja. Nisam ništa očekivala. Rekla sam si da se samo želim naspavati, ali sad znam da sam se morala odmaknuti od stvarnosti, na nekoliko se dana podsjetiti tko sam, pronaći se ponovno izvan uloge supruge i majke troje djece.

To mi je ljeto promijenilo život.

Ne radi se samo o tome da sam na radionici dobila konkretne savjete o pisanju, to je bio samo bonus. Pomoglo mi je što sam se okružila ljudima koji razmišljaju slično meni, a istovremeno sam se i osamila. Promijenilo me to što smo se prepoznali i odmah krenuli u dubine, a dobila sam i tišinu i mir i mogućnost da se napokon čujem.

Nakon što sam se vratila u stvarnost, počela sam pisati. Iako sam imala malu bebu koja se budila noću, želja za stvaranjem bila je jača i ja sam ostajala budna do tri ujutro kako bih dovršavala priče čije nastajanje nisam mogla spriječiti. Ta me potreba i želja gura i danas.

Pola godine kasnije, na sličnom sam druženju upoznala Anu. Nakon zajedničkih čitanja, pisanja, dugih razgovora, pjevanja, puno puno smijanja i nešto plakanja, nastala je naša ideja, naš “Pusti priču”. Poželjele samo i drugima omogućiti iskustvo slično onom koje nas je oplemenilo i inspiriralo.

Ako i vi sanjate o tome da se na tri dana maknete iz svojeg života, da si stvorite vremena i prostora za pisanje, nudimo vam kratki odmak od svakodnevice – pozivamo vas na zajedničko pisanje na Sljemenu!

Radionice vidimo kao odskočne daske, ono što nas nježno pogurne da pišemo više i češće, kao mjesto na kojem upoznajemo i provodimo vrijeme s ljudima s kojima dijelimo interese, a koji nam mogu pomoći narasti i izraziti se bolje kroz pisane tekstove.

Bez obzira na to pišete li često ili nemate nikakvog iskustva s pisanjem, tri dana zajedništva u potrazi za inspiracijom otkrit će vam što i kako zaista želite pisati.

Radionice

Prva dva dana započinju vježbama za poticanje kreativnog procesa kroz koje vas vodi Ana Milčić Horvat, zatim slijedi slobodno vrijeme za samostalno pisanje. Poslijepodne uređujete tekstove s Ivom Bezinović-Haydon. Treće je jutro rezervirano za Aninu i Ivinu zajedničku radionicu, spremamo vam nešto super.

Kroz jutarnje i popodnevne radionice, ideja je odvojiti, ali zaista odvojiti, procese kreiranja od procesa uređivanja tekstova. Ponoviti to nekoliko dana, suočiti se s nesigurnostima, ojačati, pisati i poboljšavati tekstove. Protočno, a ozbiljno. Bez pritiska, a stabilno. U prirodi, na brdu, u šumi.

Smještaj i hrana

Radionice se održavaju u prostoru i oko Hotela Tomislavov dom na Sljemenu.

Ukoliko odlučite svakog dana dolaziti iz Zagreba na radionice, do nas možete autom, žičarom ili pješice. Ako biste radije odvojili puna tri dana samo za pisanje, i prespavali na Sljemenu, predlažemo smještaj u hotelu. Javite nam se da vas spojimo s cimerom / cimericom i ne zaboravite kupaći kostim – korištenje bazena je uključeno u cijenu noćenja.

Ako vam želja za pisanjem, za istraživanjem, za društvom i za mirom zvuči poznato, pridružite nam se. Počinjemo u četvrtak, 19. lipnja u 10.00, a završavamo u subotu 21. lipnja, oko 13.00 sati.

Cijena radionica: €240

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Pusti priču (@prostor.za.pricu)

Mentorice

Iva Bezinović-Haydon završila je kroatistiku i komparativnu književnost. Njezine kratke priče i pjesme na hrvatskom i na engleskom jeziku mogu se naći u Večernjem listu, u časopisu Tema, u antologijama kratkih priča i na internetskim portalima (Strane, Astronaut, Libartes, Čovjek časopis, Čitaj mi, časopis Nemo). Članica je Društva književnika za djecu i mlade. Dosad joj je objavljeno pet slikovnica. Nekoliko je njezinih priča i slikovnica završilo je u finalima raznih književnih natječaja, a osvojila je i par nagrada.

Ana Milčić Horvat bavi se gestalt terapijom u svojoj privatnoj praksi i trenerica je za buduće terapeute u Gestalt centar Homa. Radi s odraslima, kroz individualnu i grupnu psihoterapiju, a ponekad smisli neki seminar za stručnjake, uvijek o onome što je osobno zanima ili muči. Najviše voli raditi na temama poticanja kreativnog procesa. Piše poeziju, čita poeziju i konzumira umjetnost jer joj to život znači, pa trenutno uređuje svoju zbirku pjesama.

Piše: Iva Bezinović-Haydon

Objava kako mi je pisanje jednog ljeta promijenilo život? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ništa od toga kod mene. Nema velikog čišćenja ni prije blagdana ni u proljeće. Lijepo je pripremiti se, ali kod mene se uvijek javlja bunt kada se nešto mora. Ne moram ja ništa, ja sam se namorala!

Ide proljeće, vrijeme je za uživanje u dužim danima i u suncu! Ok, možeš možda pospremiti zimske i izvaditi proljetne i ljetne stvari. Iako sam ja i tome doskočila- raščistila sam toliko stvari da mi stane u ormar sve zajedno, i ljetno i zimsko!

U redu je i ako radiš to proljetno čišćenje. Ali znaš da ne moraš. Ako te opterećuje što nisi, uopće nema veze. Znaš da će čišćenja uvijek biti. Ako si sve obavila, svaka čast, nagradi se!

U proljetnom čišćenju sva je pažnja usmjerena na naše domove, a treba razmišljati i o sebi. Ova je sezona odlično vrijeme za osvježenje svojih navika kako bismo poboljšali svoje zdravlje i dobrobit.

Krenimo s ponavljanjem!

Evo nekoliko self-care ideja kako biste se osjećali dobro ovog proljeća:

Odvojite malo vremena za sebe

Odvojiti malo vremena svaki dan da zaboravite na sve i očistite svoj um od negativnih misli odlična je praksa da se osjećate manje pod stresom i tjeskobom.

Budite više vani

Sigurno postoji mnogo šetnica i ruta u vašem lokalnom području koje vrijedi provjeriti. Hodanje je lijep i nježan oblik tjelovježbe.

Napravite više mjesta za stvari koje vas vesele

Unošenje radosti u vaš život znači raditi stvari koje volite i koje vas čine sretnim. Stvorite više prostora u svom životu za stvari koje vam donose radost. To može biti i neka mala sitnica kao paljenje svijeće dok ispijate svoju jutarnju kavu.

Provedite detoksikaciju na društvenim mrežama

S vremena na vrijeme treba se detoksicirati na društvenim mrežama i sa svojih feedova na društvenim mrežama ukloniti ljude koji imaju negativan učinak na vas. Na bilo koji način.

Jedite više voća i povrća

Usmjerite se na konzumaciju sezonskih namirnica i jedite u miru, bez ekrana.

Očistite svoj raspored

Za one od vas koji imate fomo (fear of missing out), ovo je za vas. S toplijim danima na horizontu, možda je primamljivo napuniti svoj kalendar društvenim događajima, ali razmislite o tome ne opterećujete li se previše obvezama. Pregledajte svoj trenutni raspored ili kalendar i zabilježite stvari koje vam vraćaju energiju – npr. vježbanje, filmska večer, cuga s prijateljima. Učinite što možete kako biste ograničili stvari koje vam troše energiju.

Proljetno čišćenje brige o sebi

Kako god vaš self-care izgledao, on će varirati svaki dan. Recimo da svako jutro vježbate ili meditirate. Nekad vam se baš i ne da, zar ne? I onda upadnete u zamku krivnje što je ustvari besmisleno. Self-care i treba varirati iz dana u dan jer nije svaki dan isti.

Uživajte u trenutku

Ovo je nešto najjednostavnije, a to najčešće zaboravimo. Ostavite mobitel, osjetite kako vas sunce grije, promatrajte svoju djecu kako se igraju, fokusirajte se na taj fini okus sladoleda i uživajte u trenutku!

Sretno!

Foto:unsplash.com

Objava proljetno čišćenje nije samo briga za dom, nego i za sebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Self-care je, poput mentalnog zdravlja, postao važan topic naše generacije i drago mi je da je tako.

Kao što se uvijek događa pri komercijalizaciji, i oni su poslužili kao prodajni alat materijalizma i usluga upitne kvalitete. No, generalno, podizanje razine svijesti o self-caru i mentalnom zdravlju je dobro i često se upitam što ono za mene osobno jest. Zasigurno, otkad sam majka, ti odgovori su se promijenili, baš kao i moji kapaciteti za sve vrste napora. U ranoj fazi majčinstva koja se u mom slučaju poklopila s korona krizom, društvene mreže su mi postale prozorčić u svijet jer se zbog svega gore navedenog moj tako naglo suzio. Odgovarale su mi u tom trenutku i nastavila sam ih koristiti i kada su se stvari napokon krenule kretati u smjeru „starog normalnog“.

No, nešto me u vezi njih već neko dulje vrijeme grebucka i taj osjećaj ne jenjava usprkos mom vještom ignoriranju. „Pa ne mogu valjda ne imati IG profil, danas je to kao osobna karta“ – pomislila sam. Čak se i bez osobne neko vrijeme moglo biti (doslovno, u vrijeme korone), ali bez društvenih mreža nikako. Pa gdje li ću samo crpiti inspiraciju, kako ću komunicirati s prijateljicama i novostečenim dragim online poznanicama, kako ću ostati u toku i što li bi se samo promijenilo kada bih jednostavno deinstalirala aplikacije na smartphoneu?! Taj preradikalan potez odgađala sam dugo, pateći od FOMO-a, umanjujući onaj crvić sumnje koji mi cijelo vrijeme nije davao mira – a što bi se dogodilo da sve jednostavno pustiš?

Pravi naziv crvića sumnje koji me tištio vezano uz korištenje društvenih mreža bio je nemir. Nemir koji sam osjećala dok bih bezglavo i besciljno scrolala niz IG, nemir koji bih osjećala dok bih pregledavala uvijek iste profile s uvijek istim reklamama i u toj masi nezanimljivog, ponavljajućeg sadržaja tek ponekad ugledala drago lice, koja možda nije instaworthy, ali je čovječno, živo i meni blisko.

Dozlogrdile su mi fotografije uvijek jednako obučenih žena na uvijek istim nezanimljivim foto-destinacijama, uvijek u istim pozama, istih captiona i stupidnih emotikona koji su zamijenili ono po čemu se izdvajamo od ostalih kralježnjaka – komunikaciji dobrim starim riječima.

Na sve to, kao šlag na bezukusnoj bezglutenskoj ne čokoladnoj zdravoj torti od rogača i heljde, jedinoj kakva se izgleda jede ovih dana, naslonila se hrpetina reklama, reklama, reklama.

Dozlogrdilo mi je gledati čime se te žene depiliraju, koje tajice nose, koje boje ruževa koriste i gdje kupuju omekšivač za rublje. Naravno, unfollow je uvijek pravi put i zato se nikada nisam žalila na sve navedeno. No unfollow kod mene ne bi previše pomogao jer bi se u tom slučaju moja komunikacija svela na tek nekolicinu ljudi, a s njima ionako komuniciram ostalim sredstvima komunikacije i nazdravljam pravim čašama, a ne emotikonima. Stoga, moja opcija je bila naklon i odlazak. Ipak, pitala sam se zašto mi sve to nuđenje tajica i praškova stvara nemir. Pa ljudi samo rade svoj posao, a mi smo tu da poslušamo savjet ili ne. I shvatila sam što mi zapravo smeta u cijeloj toj priči. To što ja zapravo ne želim da mi se nešto nudi na svakom uglu, u svakoj prilici i ono najvažnije, da mi se nudi SVE IKADA. S tim imaju veze i moje godine i činjenica da ja već imam omiljeni ruž kojem sam vjerna, omekšivač ne koristim već godinama i nikada više neću, a kad vidim tajice od poliestera odmah pomislim na gljivična oboljenja. Možda sam izbirljiva, možda stara, ali znam tko sam i što volim, isprobala sam i pronašla svoje favorite kao i stvari koje jednostavno to nisu i nikada neće biti, i to zbilja baš nikakva reklama, ma od koga dolazila, ne može promijeniti pa me konstantno reklamiranje stvari koje ne želim ili mi ne trebaju čine nervoznom, poput telefonskog poziva teleoperatera u trenutku kad sam želim svoj popodnevni nap.

S cijelom pričom je duboko povezano moje načelo minimalizma i toga da sam lišena potrebe ispraznog kupovanja i vrlo dobro promislim prije nego nešto kupim. Da bih nešto kupila, to mora biti moja potreba ili velika želja. Za stvari koje su mi potrebne, reklama je posve nepotrebna jer ću je kupiti i s njom i bez nje, a ono što želim se jednostavno ne može pronaći u trgovini s fast fashion omadima odjeće ili u obližnjoj drogeriji. Možda sam ja samo vrlo loš klijent, ali stvar je u tome da moj inicijalni poriv bivanja online na društvenim mrežama nije imao veze s time da budem nečiji konzumeristički klijent, a čini mi se da sam upravo to, ne želeći, postala.

Zasigurno, društvene mreže su me povezale s nekim divnim ženama i to je prednost cijele priče, no sve sam više sigurna u to da bih se s njima, kad-tad, ionako povezala na ovaj ili onaj način. Uostalom, ako moraš biti stalno prisutan da bi bio viđen, ostaje pitanje jesi li to ikada i bio.

Zasićenost svime što nas okružuje, a to nisu samo reklame već i informacije i vijesti koje nemaju nikakvog filtera ni objektivne perspektive, strašno me umorila i više nisam uspjela čuti ono što sam oduvijek tako lako mogla – sebe.

I doista, spoznala sam – tišina od šumova, tuđih misli, tuđih omekšivača i tuđih (dez)informacija je upravo ono što mi je tako nedostajalo i remetilo moj mir.

Dugo sam se nećkala, a onda je bilo tako lako. Nije bio ni prvi u mjesecu, ni ponedjeljak. Izbrisala sam appove i ponovno uvidjela ono što već ionako znam – moj self-care oduvijek je bila spoznaja da je ono što vidim kad je ekran ugašen toliko bolje od ičega ikad prikazanog na njemu.

I da odgovorim na naslov iz teksta: ovo je priča o tome kako sam otišla, a kamo, to ćemo tek vidjeti.

Sretna Nova, drage moje!

smijemo li biti debele?

Objava zašto sam odlučila izbrisati sve društvene mreže? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećam se razdoblja kad sam ulazila u brak, ili odnos u kojem nismo samo cura i dečko, nego smo i partneri i živimo zajedno i kad sam počinjala neku drugu, novu fazu svog života. Iako nikad nisam bila tipična domaćica, trudila sam se nekako biti ta koja nosi tri ugla kuće jer… pa to sam cijeli život gledala. Tako se mora. To se očekuje. To je moja uloga.

Ispod svih tih rečenica stajale su dvije istine. To je bila ranjenost željna ljubavi, žena koja je u dubini sebe usvojila postavku da je vrijedna voljenja, samo ako se dovoljno potrudi.

Sjećam se da se nisam osjećala dobro ako nisam znala odgovor na pitanje što je za ručak. Da se nisam smatrala vrijednom ženskog bića ako nisam imala čisti stan. Ja, ne mi zajedno. Paralelno s time, postojala je i ona druga ja, ona “overachieverica”, ona koja vjeruje u bajku o superženama, ona koja na poslu mora biti tata mata.

Domaćica u kuhinji, k..va u krevetu, dama u društvu i bossica u poslu. Sve sam to MORALA biti. I sve sam to bila.

Sjećam se da me rođenje mog sina, moj početak majčinstva dočekao nespremnu. Nabila se na mene još jedna uloga koja je već težak teret na mojim leđima učinila još težim. Upala sam u postporođajnu depresiju. Ne odmah, ne istog trenutka, ali vrlo brzo nakon poroda. U onom trenutku kad sam shvatila da sad imam još jednu ulogu u kojoj ne briljiram.

Nisam mogla pustiti sebe savršenu u poslu, nisam mogla pustiti sebe savršenu kuharicu, nisam mogla pustiti sebe uvijek nasmijanu, spremnu na zabavu. Sebe spremnu na seks u milijun različitih poza, sebe sa savršeno pospremljenim stanom. Sebe vrijednu ljubavi… Zaslužnu.

Sebe domaćicu u kuhinji, k..vu u krevetu, damu u društvu i bossicu na poslu. Sebe savršenu majku s velikim M.

Gurala sam gurala i gurala preko svojih granica. Govorila sam da stvarima, ljudima i odnosima kojima sam davno trebala reći ne.

Nadoknađivala sam manjak ljubavi prema sebi s radom na sebi, meditacijom, sapunastim kupkama i masažama. Ništa mi nije pomoglo. Ništa me nije oporavilo od bjesomučnog sticanja ljubavi na sve krive i tužne načine.

“Ništa mi nije dalo energiju da osjetim da sam opet ja, ona stara ja, jer sam bila prezauzeta nametnutim idealom žene majke kraljice koji nikako nisam mogla doseći.”

Ali ajde, bar sam bila na tom putu. Gazila sam u tom smjeru. Još malo… Još malo veća zarada i poslovni uspjeh, još malo čišći stan i zadovoljan muž i još malo kuhanja savršeno izbalansiranih obroka za mog tada već toddlera. Još malo i tu sam.

Ono što je trajalo godinama da si priznam bila je istina koja je cijelo vrijeme stajala pored mene i čekala da je pogledam. Transgeneracijski prijenos u kojem je žena vrijedna samo kad služi, u kojem je mama dobra samo ako je savršena kućanica, u kojem je djevojka feministica jedino ako se nekim čudom probudi kao superžena koja može sve.

Na van, nije izgledalo kao da u to vjerujem. Iznutra, duboko, bilo je to previše jasno za mene. No trebalo je vremena da shvatim što je to što me tjera u pretjeranu brigu za druge. Slika idealne žene nametnute kroz patrijarhalno društvo kojem su takve žene itekako potrebne.

Malo po malo osvještavala sam da to postoji i u meni, ne samo u drugim ženama. I znam da mnoge žene vrte glavom kad to čuju, odmahuju izgovarajući – ne, ne ja. Ali istina je da je to negdje ukorijenjeno u svakoj od nas, samo su neke svjesnije, a kod nekih je to duboko, možda čak i skriveno, no postoji. Cijeli je svijet izgrađen na ženama koje imaju taj majčinski instinkt brige za druge podebljan kapitalističkim stremljenjem da budu superžene. Razgovaram iz tjedna u tjedan sa desecima žena, i svaka od njih mi odaje tajnu transgeneracijskog prijenosa uloge žene.

Nosimo terete koji izgledaju prelijepo jer i jesu prelijepi – teret posla i uspjeha, teret braka, teret djece, teret brige o sebi, izgleda, teret održavanja socijalnih kontakata i zajednice i teret odnosa s primarnom obitelji koji su u većini slučajeva blago do teško disfunkcionalni.

U nekom trenutku, definitivno ne slučajno, u vrijeme kad sam rodila svoje drugo dijete, svoju djevojčicu, moja je duša rekla ne.

Pri tom je važno još jednom reći da ja nikad nisam izgledala opterećeno tim stvarima jer sam, u usporedbi sa svojim pretkinjama, svemu tome pridavala znatno manje pažnje. Ali negdje, negdje duboko, osjećala sam se zbog toga manje vrijednom. I krenula s rješavanjem tereta. Još uvijek se rješavam postavki koje su od početka bile krive u mojoj glavi. Još uvijek traje proces i ponekad mislim da će trajati cijelog života. Ali neke sam korake napravila.

Prvi od njih bila je revolucionariziranje pogleda na lijenost. Lijenost u mom rječniku nije imala svoje mjesto dok nije postala jedina opcija za mene kao posljedica potpunog burnouta. Paralelno sam pregorjela u poslu i u osobnom životu i, u nemogućnosti da se pomaknem u bilo kojem smjeru, jedino što sam mogla jest stajati u mjestu. I zavaravala sam se da ću se odmoriti tjedan, dva, mjesec…i opet nastaviti u istom smjeru i na isti način. Ali to se nije dogodilo.

No ono što sam naučila u tom periodu (koji još uvijek traje) jest da je sve preživjelo. Moja obitelj je preživjela i muž je spontano preuzeo više uloga na sebe (iako je trenutno u poslovnom kaosu). Moj posao je preživio i i dalje itekako napreduje (iako ne možda tempom kojim bih ja htjela) iako u njega dajem barem 50% manje nego prije. I svi moji vrijedni odnosi još uvijek su to iako manje izlazim i manje se družim. Opa!

Ipak, moj svijet zadnje dvije godine je spavanje gotovo svako popodne. Jasno mi je da si to većina ne može priuštiti, ali ovo je bio moj način. Cijelo vrijeme dok sam spavala popodne, radila smanjenim kapacitetom i drastično smanjila očekivanja oko kuhanja i spremanja, u meni je vrištio glasić – ma dokle ćeš tako!? Pa jesi li sad postala lijenčina? Pa kad će biti dosta odmora? (još uvijek ga čujem)

Onda sam pročitala nešto negdje. Ne sjećam se autora, ali rečenica mi se usjekla u um: „In the world of overproductivity and overachievement, taking a nap is a revolutionary act.“

Tako su moji popodnevni spavanci i meditacije ili blejanje u neku seriju, za mene postali moja mala borba. Moja mala revolucija kojom rušim sustave naslijeđene transgeneracijskim traumama brojnih žena prije mene. Koje su ubile sebe, svoje duše, svoja stremljenja i svoje mentalno zdravlje da zadovolje sliku izvana savršenih odnosa, roditeljstva i brakova.

Kapitalistički svijet, patrijarhalna postavka i potrošačko društvo hrani se našim stremljenjima da budemo savršene superžene.

Stvarajući tu potrebu u nama, koja se zalijepila na transgeneracijsku potrebu da zbrinemo sve i svakoga prije sebe, današnje društvo je dobilo savršenog robota koji funkcionira kao idealni kotačić u stvaranju svijeta koji hrani jedino velikog bijelog muškarca (pri tom mislim na elitu, ne na naše svakodnevne muške jedinke).

Koncept “motheringa” i dalje je usađen u mene. Čak i nakon što sam zbacila cijelu hrpu tereta sa svojih leđa, ruksak je i dalje ostao relativno težak. Ima tu još dovoljno stvari koje naprosto ne možemo zbaciti. Bar ne dok su djeca malena i uvelike ovise o nama. Bar ne dok ne dobijemo na lottu toliko novca da ga ne možemo potrošiti za ovog života. Briga o tim malim bićima je dovoljno teška bez potrebe da im svijet učinimo savršenim i da u njihovim glavama mama bude savršeno nepogrešivo biće koje može sve.

Jer ako im stvaramo tu sliku, kad tad će oni vidjeti pozadinu van fokusa – mamu koja je sebe stavila na zadnje mjesto, mamu koja nikome nije znala reći ne, mamu koja je napustila sebe da bi ugodila drugima. I to će ponašanje modelirati u svojim odnosima, svojim obiteljima i na svojim poslovima.

E, pa to je moja misao vodilja. Ako nešto želim svojoj djeci, onda je to da budu autentični, da nikad ne izgube onaj jasni glas koji im govori da su vrijedni ljubavi samim svojim postojanjem. Želim im da sebi budu prvi, da im čaša bude toliko puna da se prelijeva na druge bez truda. Da slijede svoj put, a ne moje utabane staze. Da imaju svoje tradicije ili ih nemaju uopće.

Kako ću sebi ispuniti tu želju, ako neću jasnim primjerom, rušenjem generacijskih obrazaca i preslagivanjem onog što sam mislila da trebam biti u ono što ja zapravo jesam?

I kad je bolje vrijeme za to, ako nije za Božić?

Kad svi pamtimo umorne mame i bake koje se natječu tko je ispekao više vrsta kolača koji se nikad ne pojedu do kraja. Kad svi pamtimo radost i ljepotu Božića dok sjedimo za stolom, a one se dižu i raspremaju stol perući suđe do kasnih sati. Kad se mnogi sjećaju provlačenja kartica da bi se kupilo djeci sve što su ikad poželjeli jer djeca, naša djeca…ma za njih samo najbolje.

Nikad nisam bila taj tip. Nikad nisam pekla hrpu kolača i opterećivala se kuhanjem, ali sam bila opsjednuta čistim prozorima, poklonima i nasilnim uživanjem jer je TO DOBA godine. A ne. Ne sada. Ne ja. Ne više.

Ove blagdane moji će prozori biti prljavi, a ja ću se baviti revolucijom. Spavat ću svako popodne. Neću kupovati nepotrebne poklone. Prije nego ispunim očekivanja o bilo kakvoj božićnoj tradiciji, slušat ću čujem li iz sebe: da. Ako ne, prekidam tradiciju. Moja će nova tradicija biti lijeni dani, popodnevni spavanci i dosadni božićni filmovi.

Tko je sa mnom?

Ovaj tekst objavljen je originalno u jednom od prijašnjih brojeva Supermame Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU.

Foto: pexels.com, unsplash.com

Objava ako se ne izmoriš ovog Božića, jesi li doista – mater? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Godinama sam bila uvjerena kako emancipiranoj ženi poput mene nije nikakav problem izraziti se, neovisno o temi. Poprilično sam samosvjesna, uglavnom imam svoj stav i znam ga artikulirati. Ako biste me pitali imam li problem s izražavanjem svog mišljenja, uvjerljivo bih, sebi i vama, odgovorila da nemam. Sve dok nisam u ruke uzela knjigu „NE. JE POTPUN ODGOVOR“, autorice Megan LaBoutillier u kojoj u jednom dijelu možete pronaći vježbice s rečenicama koje možemo upotrijebiti kako bismo asertivno zastupali svoje granice. Sve jedna je u meni izazvala golemu nelagodu.

Zamislila sam sebe u situaciji u kojoj ih želim/moram izgovoriti i ostala sam nijema.

Kako je moguće da meni koja ima mišljenje o gotovo svemu, koja održi sastanak pred dvadesetak ljudi i piše otkada zna za sebe, toliki problem predstavlja rečenica svedena na dva slova: „Ne.“

Ubrzo mi je postalo jasno – znati artikulirati stav je jedno, ali znati povući granicu između sebe i drugih ljudi je nešto sasvim drugo.

Odjednom, uhvatila sam se kako prvi put govorim „Ne“ u tridesetoj godini života. Kako je to moguće? Moj mališan izgovori tisuću „Ne“ dnevno, a moje se redovno pretvara u slabu kopiju još slabije volje pa nerijetko poprimi oblik:

• „Rado bih na kavu, ali nemam vremena.“ (Ne želim na kavu.)
• „Pa ok dođi, samo malo kasnije.“ (Ne odgovara mi da dođeš ni sada ni kasnije.)
• „U redu, mogla bih ti ja uskočiti ako si presložim neke obaveze.“ (Imam dosta svog posla i ne želim tvoj.)
• „Ok, nije mi baš usput, ali povest ću te.“ (Ne želim raditi dodatni put i voziti na drugi kraj grada.)
• „Dobro, uzet ću malo“. (Ne želim jesti iako sam u gostima jer nisam gladna.)
• „Pa imamo prosječna primanja, pretpostavljam.“ (Ne želim odgovoriti na pitanje kolika mi je plaća.)
• „Vidjet ćemo što će biti.“ (Ne želim odgovoriti na pitanje hoću li još imati djece.)
• „Ha-ha, drugi put, imam puno posla.“ (Naporni kolega želi sjesti u moj ured.)

U svim ovim situacijama, sasvim legitiman odgovor i jedini koji rezonira s mojim potrebama bio bi „Ne.“ / „Ne želim.“ / „Ne želim odgovoriti na ovo pitanje.“

No, zbog potrebe da cjelokupnu situaciju učinim ugodnom za onoga preko puta, vrlo često ću humorom, šarmom, izvrdavanjem ili izmotavanjem, a ponekad i pristankom, pribjeći nečemu što je sve osim egzaktnog „Ne.“, nadajući se kako će osoba preko puta shvatiti moju nevoljkost i sama odustati od pitanja ili nauma, što se događa gotovo nikada. No, problem nije u drugoj osobi koja ne shvaća moj ton, govori tijela ili „blago ne“, već u meni koja se ne usudim, radi izbjegavanja potencijalne neugodnosti, jasno iskazati što mislim.

Pa tako dolazim do zaključka da sam ja zbilja jedna emancipirana žena koja jasno izražava svoje stavove u svakom slučaju, osim kada taj stav glasi „Ne.“ Što je poprilično poražavajuće s obzirom na to da imam svako pravo na to i da sam toga prava svjesna.

No ipak, ne radim to. Zašto?

Djevojčica koja ugađa

Koliko puta vam je kao djetetu rečeno da, iako to ne želite, nazovete strica za imendan ili poljubite tetku koju niste vidjeli godinama, da pozdravljate onog susjeda koji baš nikada ne odzdravi ili da se nasmijete na vic koji baš nikome osim šaljivdžije s čašom u ruci nije smiješan? Previše puta. Djevojčicama puno češće nego dječacima. One će, uostalom, sutra postati žene koje će biti tješiteljice/njegovateljice/skrbnice/paziteljice/odane prijateljice/ i moraju jako rano naučiti da je njihova zadaća učiniti drugoga sretnim.

Otkako znam za sebe, u svim socijalnim interakcijama, što privatnim, što poslovnim, nastojim učiniti situaciju ugodnom i pri tome se posve smaram i umaram, do razine da mi trebaju dani rekuperacije u samoći kako bih ponovno došla na normalnu razinu energije. Zašto ne mogu pustiti da nekome pokraj mene bude neugodno? Zašto me brine hoće li se Đurđa koja postavlja preintimna pitanja naći uvrijeđenom mojim odgovorom? Zašto svi oko mene, nauštrb mojih osobnih granica i posjeda vlastitog prostora i vremena, moraju biti zadovoljeni? Zašto sam u konačnici ja ta koja se osjeća pritisnutom obavezom ili druženjem koja nisam znala odbaciti, odgovorima koje nisam htjela dati, sugestijama koje nisam htjela primiti?

Prije nekoliko mjeseci bila sam u situaciji u kojoj sam znala da ću ponovno biti priupitana pitanje koje se često nametne i na koje nisam spremna dati odgovor, i moram priznati, u maniri dobre štreberice se mentalno pripremila pa kada je trenutak došao, mirno izgovorila „Ne bih odgovorila na ovo.“

Zavladala je kratka tišina i razgovor je nastavio teći normalno.

Tko se boji vuka još? Prvi put je najteže. Dalje, sve je stvar vježbe. Uostalom, puno je bolje da nezadovoljna odgovorom bude Đurđa, nego vi. Ne zaboravite, prije nego svima drugima, svatko od nas odgovara sebi.

Vježbajte reći „Ne.“ –  to je pravi self care.

Objava znaš li reći “ne”? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ivka Armanda Todorović podijelila je na svom Instagram profilu listu stvari na koje se je ponekad potrebno podsjetiti, osobito ako smo stroge prema sebi. Vjerujemo da će vam biti korisna.

Stvari koje su ok, ali se ja na njih trebam podsjećati

1. Briga o maloj djeci i kućanstvu je full time job. Raditi još jedan posao uz to, a osobito voditi biznis, jest dupli full time job.

2. Za sve postoji vrijeme i mjesto. Što je tvoje, napravit ćeš. Doći će.

Ovo sam se podsjetila jučer na terapiji. Da oko svega što želim uvijek pizdim, ljutim se na sebe, mozgam i važem. A kad pogledam unazad, većinu sam napravila kad je bio trenutak. Veliku većinu.

3. Ja sam najvažnija. Ako nisam u optimalnom fizičkom i psihičkom i emotivnom stanju, ne mogu stvarati kako bih voljela. Zato se stavljam na prvo mjesto.

4. Healing je proces prihvaćanja sebe i svojih stanja. Ne konstantan napor da postaneš neka tamo bolja ili najbolja verzija sebe. Ne postoji neka savršena verzija tebe niti je život beskonačan niz sretnih trenutaka. Prigrliti sebe, ne konstantno raditi na sebi.

5. Produktivnost je bolest našeg društva. Zato je normalno da se ponovno moramo učiti biti neproduktivne. Sjesti i ne raditi ništa.

6. Meditacija nije odgovor na sva stanja. Meditacija je predivna, umiriti misli i samo biti je predivno, ali kad smo u nekom kaosu, ljutnji ili anksioznosti, nema smisla. Hodanje, ples, lupanje, razbijanje je nekad rješenje bolje od meditacije.

7. Izbjegavanje emocija nije uvijek loše. Ponekad je potrebno blejati u seriju, pojesti čokoladu ili pričati o svemu drugom, dok ne skupimo kapacitet za osjećanje i akciju. Kad ne spavam dobro i umorna sam, nemam ni snage za suočavanje.

8. Razgovor i analiziranje nisu dovoljni. Potrebni su, ali nisu dovoljni. Zato nam treba tijelo. Da osjetimo, proživimo, otpustimo.

9. Budi nježna prema sebi.

zašto imamo potrebu biti savršene žene, supruge i majke?

Objava 9 stvari na koje se trebaš podsjećati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam pročitala naslov nekog članka u kojem je jedna žena izjavila: na prvom mjestu ja, pa muž, pa djeca. Nisam čitala članak, ali mi je pogled skrenuo na komentare. Sve mahom žene, počele su prosipati otrov. Da što ona sebi ima biti prva, da što je uopće rodila djecu, da takve žene svoju djecu zanemaruju, oštećuju itd. Jedna je čak rekla kako je vidjela životinju da je skoro umrla od gladi jer je hranu svu davala djeci.

Što znači staviti sebe na prvo mjesto?

Ja uvijek izjavljujem istu stvar. Prvo ja. I to se potpuno ne odnosi na bilo kakve vanredne situacije. Da smo gladni i imamo koricu kruha, dala bih je djeci. Da smo žedni i imamo kapljicu vode, dala bih je djeci. Da je hladno i imamo jednu deku, dala bih je djeci.

U običnom životu, stavit ću sebe, koliko toliko, na prvo mjesto. Svoje mentalno zdravlje. Svojih 5 minuta. Sebe. Da ostanem ja. I to radim zbog djece. Jer znam da nema šanse da u deset navečer imam snage pročitati knjigicu, ako se nisam preko dana odmorila. Nema šanse da se mogu mirno ustati u 3 ujutro i šuškati, nosati, ljubiti ako nisam sebe namirila. Njihova šalica će biti poluprazna, ako se iz moje nema što izliti.

Neću sve podrediti djeci. To znači biti sebi na prvom mjestu.

To je uvjetno rečeno. Jer naravno da u danu najviše energije, vremena i svega ode k njima, osobito dok su mali. Ali u meni je istina. Prvo ja moram biti ok, onda će svi ostali biti ok.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@ivka_armanda_todorovic)

I ne samo to. Učim ih da sebi budu važni. Da se ne ubijaju od posla. Da znaju uzeti predah. Da uvijek ostanu svoji.

Ali da je pitanje života ili smrti, jasno je kome bih dala prednost. Pa kad sljedeći put to neka mama izjavi, neka vam ovo bude u glavi. I čestitajte joj, umjesto da iznosite svoje priče o žrtvi. Djeca trebaju nas, a ne žrtvenu janjad.

Photo: pexels.com

Objava što zapravo znači kad žena kaže da je ona sebi ispred djece i muža? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Priča o sebi i brizi za sebe s Nastasjom Chiarom Petrić

Objava priča o sebi ili kako spriječiti “mom burnout” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

5 beauty proizvoda koje smo koristile u siječnju.

Priznajemo, nismo baš neke beauty junkies, ali unazad par mjeseci bacile smo se u isprobavanje novih proizvoda za njegu kože. Naša beauty rutina prije ovoga bila je poprilično jednostavna i brzinska, prilagođena užurbanim jutrima s djecom. 2020. godine smo zbog cjelokupne situacije s pandemijom radile i većinu vremena provodile doma, pa smo i pronašle više vremena za posvetiti se nekim malim self-care ritualima kao što su zdravija prehrana, vježbanje i njega kože. Osim toga, obje smo već odavno zagazile u 30te, tako da svaka stresna situacija ili neprospavana noć ostavljaju posljedice na našem licu. Iako se za zdravlje kože prvenstveno brinemo iznutra, s vama ćemo podijeliti i neke od proizvoda koje trenutno koristimo i koji su nam dali poprilično dobre rezultate.

Foreo UFO i LUNA 3

FOREO proizvodi postali su neizostavni dio naše rutine otkad smo ih isprobale. Trenutno se u našoj kolekciji nalaze Foreo UFO uređaj za dubinsko apliciranje maske te LUNA 3 pametni masažer lica za čišćenje i borbu protiv bora za normalnu kožu.

Foreo UFO najdraže maske koje redovno koristimo: H2Overdose, Call It A Night, Acai Berry i Manuka Honey Mask.

LUNA 3 koristimo na svakodnevnoj bazi za čišćenje lica i uklanjanje nakupljene nečistoće, masnoće i mrtvih kožnih stanica. Za to vam je potrebna jedna minuta dnevno.

Prednosti FOREO uređaja: u samo par minuta dobit ćete tretman kao iz kozmetičkog salona, ili ćete se barem tako osjećati, osobito ako kao i mi kozmetičke salone posjećujete rijetko, a i vrlo je vjerojatno da nećete više preskakati svoju beauty rutinu.

Rezultati: sjajnija i glađa koža

SAN prirodna kozmetika -CLEANSE linija

U siječnju smo u našu rutinu dodali 2 proizvoda iz SAN CLEANSE linije za njegu kože. SAN CLEANSE Purify gel osim što čisti lice, hrani i obnavlja kožu, a možete ga koristiti kako po danu tako i po noći. Renew tonik za zrelu i suhu kožu s hijaluronskom kiselinom, anionskim polisaharidima i aloe verom pripremit će vašu kožu za nanošenje emulzija, kreme ili seruma, služi kao bogati ovlaživač s aktivnim tvarima koje hidratiziraju i obnavljaju kožu, te je oplemenjuju prebiotičkim tvarima važnim za balansiranje mikrobioma kože i rast korisnih probiotičkih bakterija. Idealan je za suhu, suhu i dehidriranu, te zrelu kožu kojoj je potrebna dodatna hidratacija, njega i sjaj.

SAN CLEANSE Renew tonik za zrelu i suhu kožu je dostupan u SAN web shopu uz promotivni popust od 30% i u ljekarnama širom Hrvatske.

Rezultati: koža lica nahranjenja i hidratizirana, odlična kombinacija za ove zimske mjesece kad nam je koža dodatno suha i umorna

NUXE Crème Prodigieuse® Boost

NUXE je oduvijek jedan od naših omiljenih brendova za njegu kože, a nedavno smo dobile priliku isprobati liniju Crème Prodigieuse® Boost iz koje izdvajamo multikorektivnu gel kremu i primer 5 u 1.

Multikorektivna krema s antioksidativnim kompleksom cvijeta jasmina djeluje protiv štetnih posljedica svakodnevnog užurbanog načina života (stresa, umora, onečišćenja i sl.) poštujući pritom prirodnu ravnotežu kože.

Primer s antioksidativnim kompleksom cvijeta jasmina i usavršavajućim puderom prirodnog porijekla odličan je za dane kad vam se baš i ne stavlja makeup na lice, ostavit će na licu prirodni efekt “gole kože”.

Rezultat: svježija i blistavija koža, osobito nakon neprospavanih noći

Hyalu B5 Serum – La Roche Posay

Neizostavni dio naše beauty rutine u borbi protiv bora postali su serumi. I jedna i druga se slažemo da je Hyalu B5 serum od brenda La Roche-Posay jedan od boljih na tržištu. S čistom hijaluronskom kiselinom, vitaminom B5 i madecassosideom daje koži puniji izgled i obnovlja barijeru kože.

Rezultati: Zaglađenija koža i svježiji izgled

Gaia Naturelle COLLAGEN SHOT

Sa ovim proizvodom vraćamo se na početak teksta gdje smo napisale kako njega koža prvo kreće iznutra. Htjele smo isprobati ovaj proizvod kojega svi hvale. Kolagen shot je super koncentrirani, anti-age dodatak prehrani s kolagenom, hijaluronskom kiselinom, MSM-om i vitaminima za cjelokupnu njegu kože iznutra, za mladoliki izgled, jačanje kose i noktiju.

Rezultat: javit ćemo vam ga u jednoj od sljedećih recenzija!

ove mame otkrile su nam sve o svojoj beauty rutini i što misle o estetskim korekcijama – SUPERMAME

Objava 5 beauty proizvoda koje smo koristile ovaj mjesec pojavila se prvi puta na SUPERMAME.