Dragoj i voljenoj sebi…..

U moru ljubavi koju nesebično dijeliš – kroz geste nježnosti, brige, posvećenosti i podrške – sjeti se odvojiti vrijeme da istu tu ljubav iskazuješ i sebi. Onako kako grliš druge, zaslužuješ zagrliti i sebe. Onako kako bodriš i podižeš voljene, zaslužuješ i samu sebe ohrabriti. Znam da si često preplavljena obavezama, svjesno ili nesvjesno preuzimaš sve na svoja ramena, ali isto tako zaslužuješ obvezati se na ono što ispunjava tebe, ono što vraća svjetlo u tvoje oči i daje ti osjećaj da si više od svega što činiš za druge. Sjeti se, ne moraš uvijek biti ona koja drži sve konce u rukama. Dozvoli si trenutke u kojima nećeš rješavati, planirati, misliti unaprijed – trenutke u kojima ćeš samo biti.

Diši, osjećaj, uživaj.

Hvala ti što si hrabra. Što ne bježiš od svojih rana, već ih promatraš, razumiješ, liječiš. Hvala ti što si dovoljno jaka da se suočiš sa sobom – sa svojim manama, strahovima i nesigurnostima – i što ne odustaješ od sebe, čak ni kad sumnjaš. Nije mala stvar zaviriti u vlastite dubine i prihvatiti sve što tamo pronađeš. To može samo netko istinski snažan. Želja da budeš bolja sebi i drugima je lijepa, ali nije obaveza. Nemoj se gristi ako još nisi spremna na taj teški “rad”. Rasteš i razvijaš se svojim tempom, i to je sasvim u redu. Neke stvari dolaze onda kada smo spremni za njih, a ne kada mislimo da bismo trebali biti.

Budi strpljiva sa sobom, kao što bi bila s nekim koga voliš najviše na svijetu.

Majka si – daješ sebe bez zadrške, čak i kad bi se najradije sakrila pod poplun i isključila svijet. Dopusti si diviti se toj svojoj neumornoj ustrajnosti. Svijet možda ne vidi sve tvoje neprospavane noći, sve tvoje sitne žrtve, ali ja ih vidim. I divim ti se. Znam da se ponekad pitaš jesi li dovoljno dobra, jesi li napravila sve što si trebala, jesi li mogla bolje.

Ali znaj – u očima onih koji te vole, ti si uvijek dovoljna. Više nego dovoljna.

I kada vidiš i osjećaš da se tvoj izgled promijenio i kad te to frustrira, znaj da nisi sama u tom osjećaju. Tvoji su prioriteti sada možda drugačiji nego ikad prije i ukoliko sada u svoje slobodno vrijeme radije biraš san i odmor umjesto napornih režima – i to je u redu! Bitno je samo jedno: nemoj potpuno  zaboraviti da si i ti vrijedna brige. Da, trenutak kad ćeš se posvetiti sebi doći će, ali do tada, budi blaga prema sebi.

Volja će se vratiti, i ti ćeš se vratiti sebi – na svoj način i u svoje vrijeme.

Sjeti se što si sve naučila, sagledaj sve što si savladala – od novih recepata i poslovnih prepreka do uvida u odnose sa sobom i drugima. Sve to mogla je pokrenuti samo Ljubav. Ljubav prema znanju, ljubav prema boljitku, ljubav prema sebi… Možda ti se ponekad čini da stagniraš, ali vjeruj mi da napreduješ i više nego što misliš, iako se čini nevidljivim. Zato pronađi svoju zajednicu žena, one koje će te razumjeti i koje su spremne podržavati te, i to onako baš, iskreno i bezuvjetno.

Ljubav ćeš naći i na tim mjestima – u sestrinstvu, u zajedništvu, u osjećaju da nisi sama.

I nemoj zaboraviti čuvati se toksičnih odnosa, bilo da su prijateljski, ljubavni ili poslovni. Odnosi koji te guše, iscrpljuju i ostavljaju te praznom nisu tvoje odredište. Zaslužuješ odnose koji te duhovno hrane, koji te podržavaju i ispunjavaju. U situacijama kada osjetiš da gubiš sebe, sjeti se: ti si prioritet. Bez kompromisa!

Ne zaboravi ni to da tvoja vrijednost ne počiva na činjenici koliko si postigla, koliko si dala drugima, koliko si uspjela „ostati snažna“ kad je bilo najteže. Tvoja vrijednost je u tome što ti već jesi. U tvom srcu, u tvojoj vlastitoj viziji ljubavi, u tvojoj sposobnosti da i u kaosu zadržiš bistrinu uma. Ovog Valentinova podsjećam te da si itekako vrijedna ljubavi. Ne samo one koju primaš, već i one koju daješ – i to sebi.

Budi nježna prema sebi. Budi ponosna na sebe. Budi svoja. I do sljedećeg Valentinova zaljubi se u sebe, još više.

S ljubavlju,
Ja

Fotografija: FreePik

Objava napiši najvažnije pismo ovog Valentinova pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drago moje tijelo,

volim te. Nisam nikada s većom lakoćom to izgovorila ili napisala. Volim te.

Volim te za svaku sekundu ovih 26 godina koje me nosiš. Volim te i od trenutka kada je iskra mog života stvorena i kada sam rasla ispod srca svoje majke. U njezinom tijelu, koje je isto zaslužilo svu ljubav svijeta.

Volim te jer si uvijek bilo tu. Moje tijelo. Ponekada tako krhko, ali vječno otkrivajući novu snagu.

Volim te jer si sa mnom prošlo neizmjerne boli, od operacije do slomljenog srca, i što si ama baš svaki put zacijelilo. Što si me držalo, čuvalo, nosilo i podizalo. Čak i onda kada ja jednaku snagu i poštovanje nisam pružila tebi. Pogotovo tada.

Dugujem ti ispriku. Možda čak i najveću ispriku koju sam ikada nekome dugovala. Ispriku jer te dugo nisam cijenila, nisam poštovala, nisam njegovala.

Ispriku jer sam provela godine i godine gledajući te u ogledalu i moleći se da imam drugo tijelo, jer sam mislila da mi ti nisi dovoljno dobro.

Ti koje si davalo sve za mene i moj život, u tebi sam vidjela samo mane. Zašto se salo baš tu lovi? Zašto imam toliko široke bokove? Čemu tako male grudi? Zašto baš moja koža ima toliko strija? Moram li baš ja biti tako “neženstveno” visoka? Zašto mi je nos takav kakav je i zašto nemam ljepši osmijeh?

Zašto pobogu baš ja moram biti ta koja je često bolesna? Uvijek ona kojima nešto ne funkcionira kako treba?

Toliko sam ti zamjerala. Toliko sam te mrzila, i suze su mi znale krenuti kada bih razmišljala što bih sve na sebi, na nama, mijenjala.

Oprosti mi zbog toga. Zaslužilo si bolje i svakim dahom ću ti sada to pružiti. Jer znam da bez obzira na sve, da mi opraštaš.

Da mi opraštaš i tugu i mržnju i zamjeranje i gađenje. Da mi opraštaš što te nisam čuvala, njegovala i cijenila. Opraštaš jer me voliš bezuvjetno, i jer me tako i nosiš, a vrijeme je da ti ja to uzvratim. Meni je dugo trebalo da se prvo odučim od mržnje, kako bih se zaista prepustila onome za čime sam toliko žudjela. A to je da te zavolim. Da te zavolim onako kako ti voliš mene. Beskompromisno, bez potrebe za opravdavanjem i bez potrebe za “razlogom” da “zavrijediš” moju ljubav. Jer si ju zavrijedilo samim svojim postojanjem.

Zato, tijelo moje najdraže, moje jedino. Ono koje me prati od trenutka mog nastanka i koje će biti sa mnom do samog kraja. Obećavam da ću te maziti i voljeti. Da ću ti svaki dan pružati zagrljaj i nježnost. Da ću ti u ogledalo davati osmijeh i tople riječi. Da ću te mazati najfinijim uljima ii da ću biti prisutna dušom dok te njegujem, osjećajući i slušajući što mi imaš za reći. Obećavam da ću te hraniti onako da ti dajem što ti je potrebno, od energije i zdravlja, do sreće i topline. Obećavam da si mi prioritet, i da ću se kretati tako da ti pružim što ti je potrebno, isto kako i ti to pružaš meni. Obećavam da ću ti izraziti zahvalnost na svemu što radiš za mene. Na tome što me nosiš, što mi pružiš mogućnost da svaki dan udahnem i dignem svoga sina u zagrljaj. Da poljubim svog muža i osjećam njegovu toplinu na svojoj koži. Na tome što upravo u ovom trenutku ispod mog srca stvaraš jedno tijelo, jedno čudesno biće, koje me podsjeća koliko su naša tijela čudesna i na što su sve sposobna. Što mi pružiš mogućnost da svojim očima gledam najdivnije zalaske sunce, da svojim ušima slušam smijeh ljudi koje volim, da svojim nosom osjetim miris tople kave i svježe pokošene trave. Što me moje noge nose gdje se zaputim, i što mi jasno daješ do znanja kada trebam stati i odmoriti.

Jer volim te, tijelo moje. Volim te neopisivo, bezuvjetno i zauvijek.

Volim te kroz što god prošli, jer prolazimo to skupa. Volim kako moji široki bokovi nose ovu trudnoću i volim kako ih moj muž obgrli svojim dlanovima. Volim kako sam mekana točno na onim mjestima gdje moji dečki vole poleći glavu dok gledamo crtiće lijenim nedjeljama ujutro. Volim što sam toliko visoka da kada dignem svog sina može vidjeti, kako on kaže, “ciiiiijeli svijet”. Volim svoj nos, koji se stisne i malo zarokće kada umirem od smijeha, osmijehom koji ponosno pokazuje sve moje krupne zube. Volim svoje grudi koje su itekako ženstvene, i koje su hranile moje dijete i davale mu što mu je bilo potrebno toliko dugo. Volim sve svoje čarobne srebrnkaste crte koje se prelijevaju kao šljokaste duge po mom trbuhu i bokovima, jer su znak kroz što smo skupa prošli. Od rasta, do prve trudnoće, do sada, kraja druge trudnoće, i svega što nam naša zajednička budućnost nosi.

Hvala ti na strpljenju i na ljubavi, i hvala što si me naučilo koliko vrijedim.

Neka ovo ljubavno pismu tebi, mome tijelu, uvijek bude podsjetnik na sve što smo zajedno progurali i da smo kroz sve faze, najljepše i najteže, na istoj strani, tim i uvijek tu jedan za drugog.

S ljubavlju i zauvijek tvoja,

Una

Fotografije: Studio Soo

P.S Ovo mi je najdraža pjesma na temu:

“Today I asked my body what she needed,
Which is a big deal
Considering my journey of
Not Really Asking That Much.
I thought she might need more water.
Or protein.
Or greens.
Or yoga.
Or supplements.
Or movement.
But as I stood in the shower
Reflecting on her stretch marks,
Her roundness where I would like flatness,
Her softness where I would like firmness,
All those conditioned wishes
That form a bundle of Never-Quite-Right-Ness,
She whispered very gently:
Could you just love me like this?”

-Hollie Holden

Iz siječanjskog broja Supermame Magazina kojeg možete preuzeti na OVOM LINKU.

Objava ljubavno pismo mome tijelu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Izašao je siječanjski broj Supermame Magazina!

Siječanj je mjesec novih početaka i novih odluka. Većina tih odluka vezana je uz neke zdravije navike, dijete, detoxe i vježbanje. Svaka motivacija je naravno dobrodošla, sve znamo koji su benefiti fizičke aktivnosti i zdrave prehrane. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da novogodišnje odluke vrlo brzo padnu u vodu.

Ovim izdanjem nismo ti htjele donijeti još jednu dijetu koja obećava da ćeš izgubiti 5 kilograma u mjesec dana ili još jednu vježbu od koje ćeš izgubiti naslage oko trbuha u dva tjedna. Donosimo ti priče stvarnih žena koje će te inspirirati i potaknuti na najvažniju odluku u tvojem životu , a ta je da zavoliš sebe i svoje tijelo. Jer ponekad zaboravimo na to koliko je naše tijelo čarobno.

Ovaj broj obogatili su svojim inspirativnim sadržajem naši divnim suradnici.

Zahvaljujemo se:

Petra Cicvarić, Maja Marić, Ines Šitum, Margarita Tomić Seiter, Lidija Tomas Matijević, Lorena Mamić Franjić, Nataša Brnas Živković, Anamarija Milković, Cvijeta Sušnik Akmadžić, Ivana Zaher, Marina Zubak, Una Pašić Gregović, Anđela Jelić, Anja Maršić, Ivka Armanda Todorović, Doris Jakić i Sara Gunjača.

Hvala Ana Tevšić Nauković na uvijek kreativnoj podršci.

U ovom broju također smo prvi puta objavile fotografije s naše prve samostalne izložbe “Ja sam Supermama” by Pepper Atelier.

Siječanjski broj možete besplatno preuzeti prijavom na Supermame Newsletter OVDJE.

Objava kako zavoljeti svoje tijelo tema je siječanjskog broja Supermame Magazina pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Volite li sebe? Volim li ja sebe? Što uostalom znači to famozno “voljeti sebe”? Znači li to da u ogledalu vidim lijepe oči, a ne bore oko njih? Pravilne, bijele zube, a ne pigmentacijske mrlje na nadusnici? Znači li “voljeti sebe”, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi? Biti zadovoljan s time kakav si? Da li činjenica da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo, debeli, mršavi, niski, visoki, znači nužno da smo zadovoljni?

Po meni ne. Puno toga u životu prihvaćam jer je jednostavno tako. No to sigurno ne znači da sam s tim stanjem i stvarima zadovoljna. Zašto bi onda prihvaćanje sebe i svog tijela, moralo rezultirati zadovoljstvom!?

Uzeti ću sebe za primjer. S puno toga nisam zadovoljna. Recimo s licem, koje je nakon tri trudnoće, života na moru i jakom suncu, posuto pjegicama i mrljama. Prihvaćam li ih? Da. Jesam li s njima zadovoljna? Ne. I pokušavam ih se riješiti! Nadalje, ravna sam kao daska! Ali doslovno! Sveukupno više od četiri godine dojenja, dovelo je do toga da se užasavam ljeta i traženja kupaćeg kostima. Prihvaćam ja to… Prije svega jer si financijski ne mogu priuštiti korekciju grudi, drugo jer me strah “samo zbog ljepote” ići pod nož. Ali svejedno –  ja nisam zadovoljna.

Ali kada malo bolje razmislim i odvrtim film unatrag, vidim da ni prije nisam bila obdarena grudima. A ipak, nisam vidjela te “nedostatke”. Zašto ih sada vidim?

Nikada nisam bila netko kome je izgled previše bitan. Oduvijek sam govorila da je ljepota u oku promatrača. I dan danas to mislim.

Ali unatoč tome, danas kada se vidim u ogledalu ne nasmiješim se više svom odrazu i pomislim: “Danas baš dobro izgledaš!” Danas se najradije, ne gledam u ogledalo.

Fizički se iskreno nisam puno promijenila proteklih godina. Ali ono što sam imala, a danas kod sebe više ne vidim, jest onaj sjaj u očima. Znate one ljude koji, ma koliko lijepi ili ružni bili, zrače, odišu nečim i osvoje vas čim ih upoznate?

Skromno ću vam sada reći da sam upravo takva ja bila. Nije da se hvalim, uistinu ne. Ali otkad znam za sebe, ljudi me vole. Vole biti u mojoj blizini. Uvijek sam zračila nečim pozitivnim, veseljem, toplinom, životom. I znam da sam zbog toga oduvijek privlačila ljude svih generacija.

Danas, zbog svega što se dogodilo u mom životu proteklih godina, zbog osjećaja krivnje, zbog srama i stida jer nemam “normalnu” obitelj, zbog stalnog opravdavanja svojih postupaka i želje da ugodim svima, samo ne sebi – ne zračim više.

Kada me netko blizak, ponajviše suprug, pita znači li to da nisam zadovoljna svojim životom proteklih godina, jasno i glasno kažem – ne. Ne, jer to nije istina! Odnosno dijelom nije. U puno segmenata mog života, sve je divno. Imam predivan brak, djecu toliko divnu da se ponekada pitam čime sam to zaslužila, topao dom, zdravlje i sve te, nazovimo “bitne” stvari su posložene.

A što onda ne štima u toj mjeri da na dane izbjegavam svoj odraz u ogledalu?

Dugo sam vremena izbjegavala uopće razmišljati o ovoj temi. A onda je prije par tjedana, u našoj igri – “tko koga koliko voli”, moj Noah rekao: “Mama, ja tebe volim najviše od svih! Čak više nego što ti sama sebe voliš!”

U prvom trenu sam pomislila – barem to nije teško. Ja se baš ni ne volim! I onda sam zaprepašteno stala! Što sam to upravo pomislila? Da se ne volim!? A zašto se ne volim??? Zašto nisam zadovoljna sobom? Zašto umjesto da s osmjehom idem kroz svijet, kao nekoć, sada skrećem pogled i hodam pognute glave? Zar se stvarno stidim svoje odluke, svog čina, svog braka i djece? I ovdje je odgovor ne. Da sam griješila, jesam. Ne krijem to. Ali djelovala sam iz ljubavi. Koliko god to zvučalo kao klišej.

I onda kada staviš sve na papir ili u mom slučaju provrtiš glavom, nešto tu nema smisla. Ok, imam hrpu obveza i dosta vremena sam sama. Nemam više slobodnog vremena niti previše prijatelja oko sebe. Pa što? Ni ostalima nije sve bajno pa se tako ne osjećaju. Zašto onda ja nisam više zadovoljna sobom kao nekada?

Neke sitnice jednostavno fale… Sitnice koje čine život ljepšim. Oduvijek sam bila hedonist i u tom dijelu smo suprug i ja isti. Putovati, sjesti na spontani ručak ili aperitiv u miru i pustiti sve…sjediti par sati na kavi ili kauču i jednostavno uživati… Otići u shopping i kupiti si sitnicu, samo za gušt…sve to fali. S troje djece (+ dvoje suprugove) život nije baš jednostavan. Slobodno vrijeme je riječ čije značenje nam više nije poznato.

I onda kreće borba. Onaj razumni dio moje glave tada viče: “Sve imaš, a ti si nisi zadovoljna jer ne možeš u miru sjesti na kavu!” I onda se onaj osjećajni dio mene posrami. Jer sve je to istina…zar ne? I tako se vrtimo u krug. Ja i moje drugo ja.

Uvijek kažu da biti sretan znači biti sretan s onime što imaš, a ne žaliti za onim što nemaš. I ja stvarno jesam sretna s onime što imam…skroz na skroz. Ja sam presretna supruga i majka. Ali nisam baš zadovoljna žena. U tome je problem. Koliko god se trudila, neke stvari jednostavno ne sjedaju na svoje mjesto. Ne onako kako bih ja to htjela, kako sam ja to zamislila.

Mislim da sam već jednom rekla ovo – izgubila sam sebe negdje putem i koliko god se trudim pronaći onu staru (ili možda novu) mene, moje životne okolnosti mi to ne dozvoljavaju. Zvuči li ovo sad kao opravdanje i izgovor da nešto ne poduzmem? Možda… Možda jednostavno treba vremena. Možda to što nisam sa svime sto posto zadovoljna nije problem, nego prilika. Prilika da sama sebe bolje upoznam i napravim neke promjene. Tražim, čitam, pitam, nešto nađem pa opet izgubim…padam i dižem se… plačem…i smijem se. Sve sam to ja. Po mišljenju mog supruga, na svijetu ne postoji kompleksnija osoba od mene.

Ali jedno je sigurno, koliko god da je teško, koliko god da ponekada nisam zadovoljna, ja nikada, ali nikada ne odustajem! Vjerujem. Kucam. I znam da će se jednoga dana otvoriti vrata iza kojih ću pronaći sebe i odgovore na moja pitanja. Vjerujem i to jako, jako da ću opet biti zadovoljna i smijati se onoj s druge strane ogledala.

Zato dragi čitatelji, ovo govorim vama, ali i sebi. Pokušajmo biti nježni prema sebi. Pokušajmo ne biti previše strogi prema onom koga vidimo u ogledalu. Činjenica da s nečim nismo potpuno zadovoljni, nije razlog za stid…nije ništa loše. To je prilika za rast, za istraživanje i za učenje. Zar ne?

Do idućeg pisanja,

Vaša Sarah

Foto: unsplash.com

Objava zašto ne volim vidjeti svoj odraz u ogledalu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.