Sve dolazi iz kuće – fraza koju često čujemo kad se razgovara o odgoju i djeci. Kada se u školi pojave problemi ili se dijete neprimjereno ponaša, često se kaže: to je kućni odgoj, sve to dolazi iz kuće.

No, koliko je ta tvrdnja zaista istinita? Može li jedan segment djetetova života – obitelj – u potpunosti oblikovati njegovo ponašanje i vrijednosti?

Odgoj nije zatvoren sustav. Dijete ne odrasta u vakuumu. Iskustva s igrališta, odnosi u vrtiću, interakcije u školi – sve to oblikuje njegov pogled na svijet.

Iskustva i znanja koja dijete stekne na igralištu ne može dobiti kod kuće. Obitelj i kućni odgoj jesu temeljni, ali kako dijete raste, taj se utjecaj značajno širi i na druge segmente i sfere njegova života – vrtić, školu, zajednicu…

Istina je da neki roditelji previše očekuju od škole i vrtića, prepuštajući im ključne odgojne uloge koje bi prvenstveno trebali obavljati sami. No, s druge strane, primjećujem da škole često koriste ovu frazu kako bi prebacile odgovornost isključivo na roditelje kad nastanu problemi – takvi su već došli, kažu.

Ovaj koncept prebacivanja odgovornosti me smeta jer institucija obitelji i institucija škole u njemu funkcioniraju poput neslavno razvedenih roditelja koji ne mogu pronaći zajednički jezik oko skrbi za dijete. Svak misli da je onaj drugi kriv. Zapravo, što više razmišljam o tome, to mi je jasnije da cijelo naše društvo i sva naša djeca, u kulturno-socijalnom smislu, jesu djeca razvedenih roditelja – jer su obitelj i društvene institucije razdvojene umjesto da djeluju kao cjelina.

Ako želimo podignuti zdravu i sretnu mladost, trebamo suradnju.

Ne bilo kakvu, već istinsku, partnersku suradnju u kojoj obje strane preuzimaju odgovornost i svjesne su gdje ona prestaje. Moj dojam je da se sve češće događa upravo suprotno – umjesto preuzimanja odgovornosti, vidimo separaciju, u kojoj svatko očekuje da druga strana riješi već nastali problem. Tako ostajemo zarobljeni u diskusijama o problemima, umjesto da ih rješavamo.

Poput razvedenih roditelja koji ne mogu pronaći zajednički jezik, škola i obitelj ostaju na suprotnim stranama, a u tom sukobu najviše pati dijete. Dijete ne vidi jasno tko je za što odgovoran – ono se samo nađe između dvije vatre i poistovjećuje se s problemom. Možda ga čak i internalizira, kao što djeca razvedenih roditelja znaju pomisliti: Ja sam problem. Ja sam kriv.

Kao roditelju, nije mi lako prihvatiti činjenicu dokle zapravo seže moja moć i odgovornost. Svjesna sam da ne oblikujem svoje dijete samo ja – na njega utječe društvo u kojem odrasta, ustanove koje pohađa i svakodnevne interakcije s drugima. Kako moje dijete raste, tako raste i moja svijest o tim vanjskim utjecajima, a sve jasnije uviđam manjkavosti u odnosu između obitelji i odgojno-obrazovnih institucija.

Ako bih mogla slobodno sanjariti, rekla bih da našu djecu neće najviše oblikovati jednadžbe i slova iz udžbenika, već odnosi kojima svjedoče.

Ljudski odnosi oblikuju nas mnogo više od gradiva. I zato bih svakom roditelju i svakome tko čini dio odgojno-obrazovnog sustava poželjela da djeluje iz mjesta suradnje, sinergije, miroljubivosti, razumijevanja, strpljenja i solidarnosti.

Svakodnevno smo svjedoci ratova na svim razinama društva – i ne možemo pobjeći od činjenice da je sukob dio ljudske prirode. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da je dio naše prirode i jedinstvo, prihvaćanje, suosjećanje i empatija.

Danas, u svijetu koji se temelji na brzini informacija i tehnologiji, čini se da živimo u dobu neprekidne komunikacije. A ipak, prava, istinska ljudska komunikacija – ona koja ne prolazi kroz ekrane i nije sažeta u kratke komentare na društvenim mrežama – postaje rijetkost.

Da bismo izgradili bolje društvo, trebamo se vratiti temelju svakog odnosa – komunikaciji.

Kada bismo više učili kako komunicirati. Kada bismo shvatili da je za komunikaciju jednako važno slušati koliko i govoriti. Tada bismo možda malo više šutjeli, a malo više slušali – i tako bolje čuli naše dijete, ali i onu drugu stranu, ma u kojem obliku se pojavila.

U mojoj mašti, komunikacija bi se njegovala. Bila bi važnija od toga tko nosi koje tenisice i za koga navija.

Nazovite me idealistom. Ja to neću doživjeti kao uvredu. Jer netko ipak mora moći zamisliti bolji svijet da bismo ga uopće mogli stvoriti.

Ako smo spremni preusmjeriti svoj fokus – umjesto da tražimo krivca ili trošimo energiju na ratove, bilo s bivšim partnerima, bilo s institucijama, bilo s društvom – i ako shvatimo da smo odgovorni za odgoj ne samo svoje djece već i za svoju zajednicu te odlučimo djelovati od sebe tada možemo početi graditi bolji svijet.

Ona se neće stvoriti ni novim zakonima, ni političkim promjenama, ni reformama. Dogodit će se kada osvijestimo koliko smo kao pojedinci krhki i koliko ono što se događa drugima utječe i na nas, ma koliko nam bilo lakše zatvoriti oči, okrenuti glavu i pomisliti “nije moje dijete”, “nije u našoj školi”…

Stvorit će se onog trenutka kad preuzmemo odgovornost za svoj mali, mikroskopski dio koji je još uvijek od velike važnosti.

Fotografija: unsplash.com

Objava jesu li sva djeca u kulturno socijalnom smislu djeca razvedenih roditelja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U zbornicu ulazim sa sto misli, planova i očekivanja bez da znam što će taj dan uopće biti moguće ostvariti. Ja sam mama djeteta koje ide u školu. Ja sam i učiteljica ostaloj djeci koja idu u školu. Razrednica već dugi niz godina. Jednako plaćena kao i oni koji nisu razrednici i nisu učenicima kupovali papuče, razgovarali s njihovim roditeljima o bračnim problemima, obiteljskim nesuglasicama, slušali verbalne ispade bijesa djece i roditelja. Sve to činili nakon nekoliko pedagoških predmeta na fakultetu. Od toga niti jedan defektološkog smjera.

Mogla bih raditi u Centru za socijalnu skrb za prvu silu kao psiholog, socijalni pedagog ili defektolog. Onako, priučeno. Možda, ako zatreba, mogu i otići do Rebra obaviti neku operaciju, gledala sam serije, bila ljetos na tečaju prve pomoći u školi. Znam osnove, a ostalo ću poloviti u hodu. Inkluzija. To je baš lijepo.

Uopće nisam čitala detalje o školi u kojoj svi imaju problema s jednim učenikom jer mi je sve jasno i bez toga. Zamislite da učenik donese nožić u školu i prijeti djeci, da stavi djevojčici vrećicu na glavu i guši ju, da vrijeđa asistenta koji je s njim. Zamislite da ste razrednik učeniku koji vam probuši gume jer je zaljubljen u vas. Zamislite da ste otišli na policiju jer se bojite za svoju djecu koju taj učenik ponekad spominje. Zamislite da je na policiji službenik pitao je li to stvarno tako opasno kako vi kažete. Ja ne moram zamišljati. Doživjela sam.

U slučaju da učenik dođe u školu i nožem ozlijedi drugog učenika obojica će sutra sjediti zajedno u istom razredu jer se učenika ne može niti smije udaljiti s nastave. U takvom slučaju može ići na razgovor kod stručne službe, može dobiti pedagošku mjeru opomene ili ukora, u konačnici preseljenja u drugu školu. I može se apelirati na roditelje. Ukoliko roditelji ne uspijevaju promijeniti ponašanje, onda se stručna služba može obratiti Centru za socijalnu skrb koji provodi uvid i nadzor. Kad učenik ne dolazi u školu, a Centar kaže da ne zna što učiniti, onda ne znamo ni mi u školi. Tu priča staje.

U svojoj sam praksi znala tražiti od Centra pomoć psihologa za svoje učenike kad psihologa nismo imali unutar škole. No, pišući sve ovo, shvaćam da vam trebam reći onu jednu poantu – a ta je – učenik u osnovnoj školi može provesti godine prije nego što se nešto kroz Centar pokrene jer škola ne može ništa. Može ga tek prebaciti u drugu školu gdje će se ponavljati isto zbog čega je prebačen. Može ga poslati u Dugave kad i ako tamo bude mjesta pa da se ostali učenici u razredu „odmore“ na dva tjedna. Može mu dati oblik školovanja kod kuće, može ga udaljiti s nastave na dva tjedna. Škola može pogasiti požar na Kornatima lončićem vode iz mora. Povremeno.

Kroz svoju sam učiteljsku praksu imala prilike vidjeti učenike s psihičkim poremećajima koji su bili vidljivi, ali se na njih nije godinama reagiralo. Već se u dječjem vrtiću vidi dijete koje će kasnije biti problematično. No, gdje tu sustav bilo što radi? Gledala sam dijete koje su odavno trebali izuzeti iz obitelji, ali su to napravili tek kad si je pokušao oduzeti život. Ovo pišem kako biste vi koji čitate ovaj portal barem shvatili, kad većina priča samo o tome koga se štiti i tko je političar i tko nije. To je potpuno nevažno.

Ljudi, mi imamo velikih problema s psihološkim zdravljem naše djece i ne vidim svjetlo na kraju tunela!

Djeca koja su iz moje osnovne škole završila u popravnim domovima nisu tamo završila slučajno, borili smo se s njima cijelo vrijeme, sami, bez pomoći sustava. Malo razgovora u stručnoj službi, malo prijetnji, malo opomena, zvanje roditelja u školu svaki tjedan i križanje kalendara do kraja školske godine.

Učenici s teškoćama su danas svakodnevica. Postoji pravilnik koji ograničava broj učenika s teškoćama na redovnoj nastavi. No, ako s njime sjedi asistent, osoba koja za svoj rad dobiva mizeriju i čudo je ako tu osobu i nađete, onda se taj učenik ne računa. Jer valjda s njim ne trebate raditi, on samo lebdi u razredu i ne rješava neke zadatke koje ste za njega posebno pripremali za naknadu od jedan euro po satu koliki je dodatak za taj posao. Jeftinije od sata rada defektologa. Bravo političari, poduzetnički uspješno smanjivanje troškova.

Ulazim u razred u kojem je učenik s Ašpergerovim sindromom, učenik s ADHD-om, učenik sa šizofrenim poremećajima, učenik kojem je nadzor u obitelji, a sam ima poteškoće čitanja i pisanja i učenica koja ima poteškoće vida. Dolazim govoriti o pjesničkim slikama i kontrastima. Ne vidim onih ostalih desetak učenika koji nemaju poteškoće. Jednostavno imam ograničenje od tri stvari istovremeno, više od toga nemam kapacitet raditi. Kružim oko ovih prvih. Dragi su mi, ali ne znam ih uvijek dovesti do toga da i rade.

Inkluzija učenika s teškoćama znači – šparali smo na vašoj djeci!

Ja nisam školovana raditi s učenicima iz spektra autizma. Sve što znam naučila sam u razredu pokušajima i pogreškama. I to uglavnom u smjeru da bude mir, a ne da oni napreduju. Oni nisu zaslužili učiteljicu koja nije defektolog, terapeut, socijalni pedagog… ostala djeca u razredu nisu zaslužila preskakati gradivo jer učiteljica kruži oko učenika s teškoćama. Teško je raditi u razredu u kojem neko dijete stalo upada u riječi, leži ispod klupe, bode učenika do sebe, mijauče…. Ne mislim pod time da je učiteljima teško. Mi se snalazimo. Snalaze li se vaša djeca u tome?

Osjećam se neuspješno svaki put kad izlazim iz razreda u kojem je više učenika s problemima u pažnji, ponašanju ili razvojnim teškoćama. Niti sam njima dobra učiteljica, jer nisam stručna, niti sam ostatku razreda dobra učiteljica jer ih ne stignem sve vidjeti. Frustrirajuće je raditi u takvim uvjetima!

Možda sam dodatno frustrirana i zbog činjenice da sam nedavno dobila anonimnu prijavu, isto jednu odličnu Vokić-političku izmišljotinu kojom se piše pet dopisa i sve ostane isto, u kojoj je navedeno da kriteriji za učenike s teškoćama nisu isti i da neki nemaju dokazane teškoće, a olakšava im se jer imaju disleksiju. Dakle, do sedmog se razreda baš nije ostvario plan da se učenici s teškoćama prihvate kao oni koji su isti nama. Ne. Oni su oni koji su od nas različiti. Imaju drugačije ispite i kriterije. To nam smeta. Oni nam smetaju. Inkluzija uspješna.

Nije uopće važno čije je dijete ono koje zlostavlja ostale. Sutra će to možda biti moje dijete. Važno je to da dijete vrišti upomoć, a nikoga nema. Je li itko otkrio uzroke kršenja pravila ponašanja, nanošenja ozljeda?

To će dijete ukoliko mu se omogući oblik školovanja kod kuće biti još gore. Zatvorit ćemo ga onamo odakle je sve krenulo. Čudit ćete se kad jednog dana odraste u čovjeka koji će odlučiti nanositi ozljede društvu, istom društvu odraslih osoba koje mu nisu znale pomoći. Dijete koje krši pravila, traži granice. Dijete koje ometa nastavu, traži pažnju. Dijete koje je puno bijesa, traži da mu se pomogne. Kao netko tko u školi radi već dugi niz godina sa sigurnošću znam da sam svjedočila brojnim slučajevima zanemarivanja djeteta u bogatim i siromašnim obiteljima, zlostavljanja djeteta i iskorištavanja djeteta. I najbolnije je što kao učiteljica ili razrednica nisam mogla učiniti ništa. Baš ništa. I sutra isto neću moći učiniti ništa za dijete koje ometa nastavu nakon što je čitavu noć čuvalo mlađeg brata ili sestru i slušalo galamu i vrijeđanje kod kuće.

Ne mogu učiniti ništa ja, ali političari mogu. Mogu uložiti novac u socijalnu skrb i sektor koji nikome nije zanimljiv jer se samo bavi ljudima i obiteljima. Nema gradnje, nema projekata i nema vanjskih izvođača radova. Vrtić i osnovna škola mjesta su na kojima mijenjamo svijet.

Toliko je malo potrebno da se naprave velike promjene. Samo kad bi obitelj i dijete nekoj politici bili važni. Samo tada.

U toj nekoj drugoj priči bi dijete i obitelj pregledali psiholozi, pružili psihološki tretman djetetu bez obzira na pristanak roditelja. To je par stotina eura troška. Toliko košta problem koji je trenutno aktualan u medijima. Učiteljice će same sebi platiti psihološke tretmane. Radimo to već duže kao osobnu higijenu.

Fotografije: pexels.com

Objava biti učitelj u hrvatskom školskom sustavu gdje je inkluzija samo mrtvo slovo na papiru pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nova školska godina donijela je mnogo toga novog, a s njom i povratak u neizbježne roditeljske Viber i/ili WhatsApp grupe. Kao majka dvoje školaraca, svjesna sam kako ovi grupni razgovori mogu biti pravi izvor stresa. Bezbroj obavijesti koje stižu tijekom dana (i noći!), beskrajne rasprave i pitanja na koja često ne znamo odgovor. Ipak, unatoč tome što nas ponekad nerviraju, te grupe imaju svoju svrhu, zbog koje ih ipak ne napuštamo – omogućavaju brzi protok korisnih informacija.

Kako bi ove grupe zadržale svoju osnovnu funkciju, važno je pridržavati se nekoliko pravila koja će olakšati život svima u grupi.

Pravila roditeljskih Viber, WhatsApp grupa:

1. Odgovarajte samo na relevantna pitanja

Ako pitanje nije namijenjeno vama, nema potrebe da odgovarate. Na primjer, ako netko pita: „Je li netko vidio plavu jaknu?“, ne trebamo svi odgovoriti: „Nisam“. To će samo zatrpati grupu i otežati pronalaženje korisnih odgovora.

2. Postavljajte konkretna pitanja

Viber, WhatsApp grupe su mjesto za informacije koje se tiču cijelog razreda, a ne za osobna pitanja o vašem djetetu. Ako trebate specifične informacije, obratite se učiteljici izravno. Postavljanjem konkretnih pitanja poput: „Kada sutra završava nastava?“ olakšavate komunikaciju svima.

3. Koristite ankete

Ankete su odličan alat za smanjenje broja odgovora poput „Ja sam za“ ili „Mislim ovako“. Na ovaj način brzo dobijete pregled što većina roditelja misli bez suvišnih poruka.

4. Lajkajte umjesto komentara

Kada učiteljica podijeli fotografiju ili obavijest, lajk je često dovoljan. Višestruki komentari poput „Baš su slatki“ mogu zatrpati grupu i otežati pronalazak važnih informacija.

5. Ne pišite prije 8h i nakon 20 sati

Poštujte vrijeme drugih roditelja. Neki ostavljaju uključene obavijesti kako ne bi propustili važne informacije. Zato izbjegavajte slanje poruka prerano ujutro i kasno navečer, osim ako se ne radi o hitnim situacijama.

6. Ne prozivajte druge javno

Roditeljske grupe nisu mjesto za rješavanje sukoba među djecom ili prozivanje drugih roditelja. Takve situacije najbolje je rješavati privatno, u mirnom razgovoru.

7. Ne očekujte trenutni odgovor od učiteljice

Učiteljica nije dostupna 24/7. Ako imate pitanje, dajte joj vremena da odgovori čim bude mogla. Suzdržite se od slanja poruka koje samo dodatno zatrpavaju grupu.

8. Ne dijelite neprimjerene sadržaje

Grupa nije mjesto za dijeljenje reklama, osobnih videa ili slika koje nemaju veze sa školom. Pokušajte da sadržaj bude relevantan i ne preopterećujte grupu velikim datotekama.

9. Provjerite prije postavljanja pitanja

Prije nego postavite pitanje, koristite tražilicu unutar Viber grupe kako biste provjerili je li već odgovoreno na isto pitanje.

10. Budite pristojni

Različiti roditelji donose različita mišljenja i perspektive u grupu. Poštujmo jedni druge, kako uživo, tako i online. Izbjegavajte sukobe, uvrede i pisanje velikim slovima (što se smatra vikanjem).

Zajedničkim naporom možemo stvoriti ugodnu i korisnu atmosferu u kojoj će roditeljske Viber grupe služiti svojoj pravoj svrsi — bržoj i lakšoj razmjeni važnih informacija o našoj djeci.

Fotografija: unsplash.com

Objava kako preživjeti roditeljske Viber, WhatsApp grupe: vodič za mirnu školsku godinu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Listopad – mjesec svjesnosti da se u školi stvari nisu odradile kako spada

Listopad je inače mjesec kad se kod mene u učioni sve intenzivno budi. Od roditelja koji su u programu pa su nezadovoljni jer su ušli u priču s nerealnim očekivanjima. Nema nikakvog napretka u prvih mjesec dana rada ili je napredak minimalan. Učenje s djecom s teškoćama u učenju je proces. Iako je sve jasno iskomunicirano na početku i dalje se pitanje napretka (da ne kažem zamjeranje o izostanku istog) dogodilo prerano.

Zatim je hrpa upita za ulazak u program. Mailovi gdje ljudi traže pomoć, savjet. Ne znaju jesu li pošli ili došli. Nove dijagnoze, promjene programa obrazovanja. Stručne službe ništa konkretno još nisu rekle.

Treći su oni kojima je voda došla do grla. Sve im je rečeno i obećano, ništa se od toga ne provodi, dijete ima loše rezultate, doma vam je sve narušeno.

Pa ako se nalazite u dvije skupine od tri, idu savjeti što i kako.

Ako ste dobili dijagnozu teškoća u učenju od privatnih ili kliničkih obrada, to je ispravna početna točka. Ako pak imate svoje sumnje jer vam je u školi teško, naručite se na obradu – morate provjeriti što se događa.

S nalazima idete učitelju i stručnoj službi škole. Oni nakon toga pišu svoje mišljenje te šalju dokumentaciju prema gradskom uredu. Kada se dobije rješenje, škola počinje provoditi individualizirani program. Taj program se provodi po preporukama za rad koje se nalaze na obradi. Dakle, ako preporuke nemate – obrada nije dobra. Učitelj treba edukaciju i podršku i preporuke za rad uz stručnu službu koja će mu u tome pomoći.

Stručna služba će vas pozvati na razgovor i tada bi trebali dobiti IP (individualizirani program) napisan za vaše dijete koji potpisujete. Ako je dijete u predmetnoj nastavi, svaki profesor za svoj predmet treba napisati IP.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Ako ste roditelj koji ima dijete s IP-om već neko vrijeme i stvari se ne pomiču s mjesta – VI ste u problemu. Nebrojeno puta mi se dogodilo savjetovanje s roditeljima kojima je glava centimetar iznad vode a to znaju svi osim onih koji bi trebali – škole. Ne može se očekivati promjena ako se nije išlo razgovarati i pitati u školu – provodi li se IP, kako se provodi, kako izgledaju ispiti/odgovaranja, kako dijete napreduje. Da bi znali da vam se govori istina, morate i vi biti educirani. Često je slučaj da se u školi priča da će sve biti ok i da će se sve odraditi kako treba, a onda se ne radi i dijete ne ostvaruje svoj pravi potencijal. Možete vi doma sve postaviti ispravno no ako škola ne odradi što treba, rezultata neće biti.

Rad stručne službe kao i rad s djecom s teškoćama određen je Pravilnikom. Dakle zakonom objavljenim u Narodnim Novinama. Nije to izmislio susjed Marko i sad vi zahtijevate neka prava po tome. Čitajte i educirajte se.

Koje su osnovne točke IP-a?

Svako dijete je individualno i zahtjeva svoje načine prilagodbe no postoje neke točke koje bi svaki IP trebao imati:

• produljeno vrijeme pisanje ispita – ako je ispit na 4 strane, ne može za dijete s IP biti na 4 strane / ili će ga dijete pisati u dva navrata; ako dijete u pisanim ispitima često na prvom dijelu ispita nema grešaka, a drugi dio ispita je puno lošiji, tu se vidi problem pada koncentracije a ne neznanja
• vizualna prilagodba pisanih materijala – font, veličina fonta kao i prored treba biti prilagođen; ispit na oko mora izgledati pregledno; nema hrpe zbijenih zadataka; zadaci riječima se moraju raščlaniti na više stavki
• planovi ploča – plan ploče je bitan jer djetetu i roditelju pomaže u snalaženju oko gradiva
• prednost usmenom odgovaranju – djeca s teškoćama u učenju nemaju samo problem kako će nešto usvojiti već imaju problem i s reprodukcijom znanja; ako ih se ne ispita na adekvatan način izgledat će kao da ništa ne znaju; to se često može vidjeti u onim situacijama gdje roditelji nije jasno kako je dijete dobilo 2 a doma je gradivo pjevao
• ispitivanje manjih cjelina gradiva – ovo posebno vrijedi za stariju djecu gdje se uče geografija, povijest i priroda; ne može se dogoditi da dijete s IP odgovara 15 cjelina odjednom; djeca koja su kod mene u programu dobivaju uputu da ne kažem naredbu od mene da se javljaju za usmeno odgovaranje nakon svake četvrte lekcije

Nažalost, obujam posla u školama za stručne suradnike nije lak i posla je iznimno puno. Stručni suradnik ne sjedi u razredu da bi znao što se događa sa svakim djetetom koji ima rješenje o promjeni oblika obrazovanja stoga je na vama roditeljima da zatražite sastanak i pitate ako mislite da se nešto događa što se ne bi trebali događati ili da dijete ne dobiva tretman kakav je dogovoren po individualizaciji.

Nadam se da sam vam barem malo pomogla jer znam da vam nije lako…

Ako trebaš savjet ili pomoć, javi mi se slobodno mailom ili na društvenim mrežama @aula.pomoc.u.ucenju. Tu sam!

Fotografije: Freepik

Objava ako imate dijete s poteškoćama u učenju ovo biste trebali znati! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Učiteljica. Koja vam je prva misao kad čujete riječ “učiteljica”? Moja je veličina utjecaja. Zašto? Zato što ponekad ni svjesni nismo koliko možemo utjecati na malene glavice, oblikovati ih, postati dio njih, ali isto tako i oni mogu utjecati na nas, postati dio nas. Biti učiteljica nije bio samo moj posao, učiteljica je i dio moje osobnosti te iako ne radim više taj posao, zauvijek ću sebe smatrati učiteljicom.

Nakon jedanaest godina uspona i padova odlučila sam dati otkaz.

Odluka nije bila laka, ali jedina smislena nakon što sam u sustavu obrazovanja doživjela ono što nikad niti jedan učitelj ne bi smio doživjeti.

Često čujemo izreku kako je žena ženi vuk, a kako je kolektiv u školama uglavnom ženski, vučji sam napad osjetila na vlastitoj koži. Još je gore kad je taj „vuk“ vođa, odnosno šefica. Vođa, bio muško ili žensko, mora biti uzor, dobronamjeran, pošten i pravedan. E baš ta pravednost je nešto na što sam jako osjetljiva i to ne samo kad se tiče mene, već kad pravednost, odnosno nepravednost, dira bilo koga. U meni nepravednost budi lavicu, a boriti se za pravednost, stati na stranu slabijeg, na stranu gdje gotovo nitko ne stoji, nije lako. Nije lako, ali ja sam se usudila i stala uz tu jednu osobu, stala i borila se za pravdu i pravednost. I ne, nisam dala otkaz jer sam borbu izgubila, dala sam otkaz jer je pravo zadovoljeno, ali ne i pravda. Da je pravda zadovoljena, vođa koja je svjesno radila štetu školi i ljudima ne bi ostala u toj školi, doduše više nije u funkciji vođe, ali je i dalje dio kolektiva.

U nekim je sustavima, a takvo je i obrazovanje, puno toga nedorečeno ili dvosmisleno, pa često biva pravo zadovoljeno, ali ne i pravda.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sindikat hrvatskih učitelja (@sindikathrvatskihucitelja)

Teško sam se mirila s novonastalom situacijom, unutarnji glas mi je govorio da mogu bolje i više te sam svoju borbu za pravednost odlučila nastaviti u Sindikatu hrvatskih učitelja. Zašto baš tamo? Jer je to Sindikat koji štiti članove, štitili su i mene u mojoj borbi. Sindikat hrvatskih učitelja promiče i štiti prava i interese članova, promiče socijalnu pravdu, demokraciju, ljudska prava i slobodu. Svi smo svjesni da bi nam sustav obrazovanja morao biti bolji, a upravo Sindikat sudjeluje u kreiranju i provođenju bolje obrazovne politike, odnosno trudi se unaprijediti obrazovanje. Moj je Sindikat tim divnih ljudi koji se trude sustav obrazovanja poboljšati, trude se pomoći svim zaposlenicima škole u ostvarivanju svojih prava. Ponosna sam što sam dio takvog tima.

Moja se borba sad temelji na svakodnevnom pomaganju, svaki dan stojim na strani slabijeg i pokušam pomoći onima koji pomoć traže.

Ponekad se situacija riješi u jednom danu, kao npr. kad je krivo zaduženje učitelja pa temeljem mog prijedloga ravnatelj ispravi to zaduženje, a ponekad borba traje danima pa čak i mjesecima jer se mora pisati drugim institucijama kako bi se zaustavila nepravda. Ponekad dobijem i teške pozive gdje učiteljica nakon 20 godina rada dobiva otkaz jer je postala zbog manjeg broja upisane djece organizacijski višak. Ali nikad ne odustajem i uvijek napravim sve što je u mojoj moći kako bih pomogla jer je to smisao mog posla, moje borbe za pravdu.

Uvidjela sam kako se ona žena vuk s početka priče našla u mom životu s razlogom, ona mi je otvorila put u borbu za pravednost, put u Sindikat hrvatskih učitelja. Osjećam svrhu i smisao svog posla, osjećala sam ga i kao učiteljica te će mi zauvijek nedostajati učionica, dječji osmjesi i iskrenost učenika, ali znam da je sad moj put usmjeren u ostvarivanje boljih uvjeta obrazovanja za učenike i sve zaposlenike, usmjeren je u borbu za pravednost.

To je sad moja veličina utjecaja.

Fotografija: pexels.com

Objava nakon 11 godina rada u školi odlučila sam dati otkaz pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svako dijete uči na različite načine, bilo da je to putem slušanja, gledanja ili izvođenja aktivnosti. Način na koji vaše dijete najbolje uči naziva se njegovim stilom učenja. Promatranje je najbolji način da otkrijete koji stil učenja najbolje odgovara vašem djetetu. Obratite pažnju na način na koji igra i komunicira s okolinom.

Auditorni učenici

Ova djeca najbolje uče kroz slušanje. Lako prate usmena uputstva i uživaju u slušanju priča dok im se čitaju naglas, bez obzira na to tko čita, bilo odrasla osoba ili audio-knjiga. Kada čitaju sami, preferiraju to raditi naglas. Ovi učenici često pokazuju interes za glazbu od najranije dobi.

Kinestetički učenici

Ova djeca najbolje uče kroz kretanje. Umjesto da im se objašnjava kako plesati, kinestetički učenici već plešu. Koriste svih pet osjetila – vid, dodir, okus, miris i sluh. Ako se vaše dijete ističe u grubim motoričkim aktivnostima poput sporta ili plesa i lako ponavlja pokrete tijela, vjerojatno je kinestetički učenik. Kinestetički učenici često su izvrsni u sportu ili drugim fizičkim aktivnostima, dok mirno sjedenje u učionici može predstavljati izazov za njih.

Taktički učenici

Ova djeca najbolje uče dodirom predmeta i materijala. Preferiraju premještanje stvari ili dodirivanje kako bi ih potpuno razumjeli. Mogu imati poteškoća s praćenjem u školi ako nemaju nešto što mogu dodirivati. Taktilni učenici mogu biti talentirani umjetnici i uživati u radu s glinom ili u gradnji složenih struktura s kockicama. Također mogu uživati u znanstvenim eksperimentima ili aktivnostima kao što su tkanje ili izrezivanje pahuljica od papira.

Vizualni učenici

Ova djeca najbolje uče gledanjem i čitanjem. Pisane upute ili vizualne slike pomažu njihovom učenju. Video upute mogu biti vrlo korisne za vizualne učenike, jer lako mogu zaboraviti usmena uputstva bez vizualnih tragova ili podsjetnika. Djeca koja uče vizualno često imaju razvijeno prostorno razmišljanje i tendenciju da budu dobri u vizualizaciji informacija ili koncepata. Ovi učenici često prave bilješke, prepisuju riječi, podvlače, koriste različite boje i markere. Vizualni učenici uživaju u čitanju i umjetnosti.

Razumijevanje stila učenja vašeg djeteta pruža vam alate potrebne da mu pomognete da postigne uspjeh.

Fotografije: pexels.com

Objava otkrijte stil učenja vašeg djeteta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U učionu mi je stigla djevojčica kombinacije moga brata i sestre – i ja mislim da je to divno…

U ovom mjesečnom javljanju, pričat ću vam priču o situaciji koja mi se dogodila u učioni i koju sam osvijestila vrlo kratko. Nekad bih me zbog toga uhvatile misli: „Ajme, zašto uvijek meni?“

Danas je misao: „Jao, kako sam zahvalna na svemu što mi je život priredio.“ Dakle, već sam vam pisala u prošloj kolumni kako je izgledala moja obiteljska dinamika. Danas ćemo je malo rastumačiti. Važno je da ovo znate za ostatak priče.

Brat i sestra su zvijezde mog života. Dakle, takva bezuvjetna ljubav i povezanost otkako poznajem sebe. Da, imamo ups and downs kao i svaka obitelj ali generalno, bez njih – ne živim. Osjećam ih u svakoj pori i na daljinu mogu znati jesu li dobro ili se nešto događa.

Oduvijek imamo odnos da sam ja ona koju se zove kad treba riješiti problem, pružiti podršku ili utjehu. Temelj toga je što idem prema njima iz točke razumijevanja i vlastitih cipela i ja sam sretna kad su oni dobro  – koliko god nezdravo to zvučalo.

Moj brat je posebna vrsta čovjeka, haha. Zašto to kažem? Pa ako me netko naučio strpljenju i gledanju stvari iz druge perspektive onda je to on. Osoba koja ima srce veliko kao kuća, a težak kao crna zemlja. Sve je dobro samo nemoj da je gladan i umoran. Druga prigodna za njega bi bila: „Sve ću, samo nemoj da moram.“ Kad osjeti bilo kakvo „moranje“ nije mu dobro. Živi za hokej na ledu.

Sestra je drugi par rukava, puno je pitomija, ali ima taj jedan momenat zujanja u ušima. U svom svijetu, potpuno zaštićena jer je najmlađa. Razlika između mene i nje je 16 suludih godina. Također, kad je umorna i gladna, pretvara se u malu hijenu. Živi za nogomet i haljine nosi smo kada mora.

Tijekom života znala sam osjećati teret tog odnosa i nekad sam zavidjela prijateljicama koje su mogle na kavu kad god, a ja sam morala kući sestri ili negdje na put bratu jer je trebao pomoć. No, danas znam da me svaka situacija s njima vodila djeci koja mi istih karakteristika dolaze danas u učioni.

I tako mene zove jedna mama krajem kolovoza, da ima veliki problem s djevojčicom u školi. Zna biti agresivna i ljuta. Sada su stvari bolje nego prije, ali i dalje im nije jasan taj moment frustracije. Dakle dijete nije tip koji ima kratak fitilj, ona je fitilja bez.

Odmah mi je to bilo zanimljivo. Dogovorile smo procjenu.

Ulazi u moju učionu prekrasna djevojčica narančaste kose u repu. U nogometnoj trenirci i nogometnim tenisicama. Znatiželjno istražuje moj prostor i mira nema ni sekunde. Skeptično me gleda, ali osvajam je rečenicom da moja sestra igra nogač u Dinamu za žensku ekipu.

Počinjemo raditi i vidim odmah koji se problem stvara i zašto se događaju neke teže situacije.

Dijete ima svoj način funkcioniranja i beskompromisno ga štiti od sistema koje je ukalupljuje. Sa svakim pokušajem stavljanja u kalup ona to osjeća kao kritiku i napad na sebe. I tu se stvara veliki otpor. Prisutne su i teškoće u učenju pa je to dodatno umara jer nitko nije primijetio da ih ima te se tu smanjuje kapacitet frustracija koje može primiti.

Mama kaže da je najteža kad je gladna i umorna.

Vidite li sad tu poveznicu?! Ja sam se smijala sama sebi. I njoj. I situaciji. Pa je li moguće da je došla baš k meni? Ako nešto znam to je hendlati osobnosti koje su intenzivne kada su umorne i gladne.

Naravno, puno je tu poveznica koje sam još uočila – manjak fokusa kao moja sestra, potreba za izbacivanjem energije nakon 20 minuta mirovanja kao moj brat, teška samoregulacija kada nisu zadovoljene osnovne životne potrebe.

I ja je osjećam na svim razinama. Kao karakter, kao posebnu jedinku kojoj samo treba adekvatan pristup. Kao dijete koje treba učiteljicu koja je gleda iz točke razumijevanja. Kao malog čovjeka koji kada se digne na noge da bi nastavilo pisati ne dobije kritiku i automatsko uvjetovanje da MORA sjesti već malog čovjeka koji je ipak našao SVOJ način samoregulacije.

I tako mala nogometašica i ja tražimo i nalazimo kompromise u radu. Učimo i kada nam se ne uči. Pa uzmemo pauzu kada nam treba.

Govorim u množini jer to je kod mene tako – ja sam s njom u svemu u mojoj učioni. Nije broj, nije papir, nije dugme.

Sada dolazimo do ključne stvari – sistem odavno ne radi za djecu, to nije novost.

Kako je moguće da sve silne obrade prije nisu prepoznale teškoće u učenju i uzrok frustracija? Uzrok nitko nije ni tražio. Tražio se problem i liječila se posljedica.

A gdje to vodi? Niti dijete niti roditelja to ne vodi nigdje ili bar ne tamo gdje bi trebalo.

Obje strane trebaju podršku, ali ako škola ne daje svoj komad torte, ništa od toga što rade izvan škole neće pomoći.

Plan za ovakve situacije je individualizacija u školi. Podrška roditeljima i edukacija o obrascima ponašanja i ZAŠTO  se događaju. Učenje o stvarima koje djevojčicu izbacuju iz ravnoteže i polako podizanje praga na frustraciju. Pomoć u učenju te pronalazak vlastitog načina funkcioniranja i učenja školskog gradiva. Uredno i strogo pridržavanje preporuka za individualizirani program.

I najvažnije, raditi sve iz točke razumijevanja.

Jako mi se sviđa što me nalaze male nogometašice poput nje i njihovi roditelji.

I zato sam zahvalna što imam brata i sestru koji su me naučili toliko puno pa danas ZNAM i MOGU pomoći sličnoj djeci i njihovim roditeljima.

Do sljedećeg pisma, družimo se na Instagramu…

Fotografije: pexels.com

Objava što znači kada dijete osjeća otpor prema školi i učenju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Povratak u školu – to je onaj poseban trenutak kada se opraštamo od dugog toplog ljeta, a roditelji se suočavaju s novim izazovom: kako brzo i jednostavno pripremiti klince za školu i učiniti jutra malo manje kaotičnima? U toj svakodnevnoj utrci s vremenom, gdje svaka sekunda igra ulogu, roditelji su često u potrazi za rješenjem koje će im olakšati jutarnje pripreme.

Djeca najbolje funkcioniraju uz jasnu rutinu i raspored. Držite se tog rasporeda svaki dan, jer će dosljednost pomoći djetetu da zna što ga očekuje i da se lakše pripremi. Za mlađu djecu popis jutarnjih zadataka može biti od velike pomoći. Možete ga napraviti zajedno i staviti na vidljivo mjesto, poput frižidera. Također, priprema školske torbe i odjeće večer prije može vam pomoći uštedjeti dragocjeno vrijeme.

Zaista se čini da je sve stvar dobre organizacije, ali svi znamo da u životu roditelja i ta dobra organizacija ponekad padne u vodu.

Jutarnja rutina često izgleda kao utrka s vremenom, a izbor prave odjeće za vaše mališane dodatno može zakomplicirati stvari, osobito ako imate male izbirljivce kao mi.

Tu na scenu stupa Lidlova Lupilu kolekcija – jedina odjeća na koju našu klinci nemaju prigovora!

Što je to što Lupilu kolekciju čini idealnim izborom?

Prvo i najvažnije, udobnost. Mališani su poznati po svojim beskonačnim izvorima energije, a odjeća koja im ometa slobodu kretanja nije opcija. Srećom, Lupilu odjeća je dizajnirana s mislima na aktivnu djecu, s komadima koji su mekani, rastezljivi i prilagodljivi svakom pokretu – od igranja skrivača do trčanja po školskom dvorištu. Hlače, majice, haljinice – sve je krojeno tako da mali avanturisti mogu bezbrižno istraživati svijet oko sebe.

Ali udobnost nije jedino što roditelji traže. Jednako je važno da ta odjeća izdrži sve izazove koje donosi jedan školski dan.

Da, govorimo o onim zloglasnim flekama od soka, blata ili neizbježnim tragovima flomastera. Zato je Lupilu odjeća izrađena od kvalitetnih materijala koji su dovoljno izdržljivi da prežive sve to – i još se uvijek mogu pohvaliti svježim izgledom nakon pranja. Jer, priznajmo, pranje rublja već je dovoljno naporno, a briga oko skupljanja odjeće po cijeloj kući nije nešto čemu se veselimo.

No, da ne zaboravimo i klince! Iako roditelji traže praktičnost, djeca ipak žele zabavu.

Lupilu kolekcija nudi širok izbor veselih boja, zanimljivih printova i simpatičnih dizajna koji će odmah osvojiti srce vašeg djeteta. I da, uz tako raznoliku ponudu, nema više jutarnjih drami oko toga što obući – jer kada odjeća izgleda tako dobro, vaši mali modni stručnjaci će se brzo odlučiti. To znači manje gubljenja vremena, a više uživanja u mirnoj jutarnjoj rutini (ili u onih dodatnih pet minuta spavanja, ako imate sreće).

Objava jutarnja rutina bez brige: udobna školska odjeća koja štedi vrijeme roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošli tekst sam vam pobliže opisala kako teškoće u učenju i prepoznavanje istih može utjecati na sve aspekte života kako djece tako i roditelja. Čitaj ovdje.

Podsjetimo se, ja sam Anja iz Zagreba i vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju. Imam 15 godina iskustva u radu s djecom i školskim sustavom i pomažem svima koji vode borbu sa učenjem, teškoćama u učenju i samim sistemom koji je odavno prestao raditi za dijete i roditelja.

Nastavimo…

Danas ćemo se baviti tjeskobom koju osjeća većina roditelja i djece a da nije ni svjesna da je osjeća prije početka školske godine.

Znate onaj osjećaj kao da vam slon sjedi na prsima jer još 4 tjedna i vraćate se u rutinu?

4 tjedna se čini kao puno vremena no nekome tko vječito vodi borbu sa školom taj period zadaje muke kao nedjelja u 18h koju ja volim zvati NEDJELJAK. Znaš da nije ponedjeljak još, ali osjećaj je tako snažan da ne možeš uživati u večeri. E taj osjećaj.

I potpuno je stvaran i prisutan, ali vas ne razumije netko tko ima dijete koje problem u školi nema. Tu bi bila prigodna: „Sit gladnome ne vjeruje.“

Ako se već sada ne možeš opustiti, znak je da trebaš nešto po pitanju toga napraviti.

Ajmo od početka.

Anksioznost ili tjeskoba je, po googlu: „Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba “eksplodirati”.”

Što ga duže u sebi nosite i ignorirate ga to on postaje teži i veći.

A tu je zapravo kao putokaz.

Prvo ćete se pitati zašto ga osjećate prije početka nastave? Čega se bojite? Što vam osjećaj želi reći? Gdje u tijelu se nalazi i koje je boje?

Kad ste to napravili, osvijestit ćete strahove koje vežete za školu obzirom na prijašnja iskustva. Jer svako iskustvo nas uči ili ostavlja trag, da ne kažem traumu. Netko će reći da je trauma prejaka riječ. Ako imate školarca s teškoćama u učenju itekako razumijete da ste traumatizirani od svega što prolazi dijete u školi pa vi skupa s njim doma.

Kad ste osvijestili strahove, tek sad ih možete početi trančirati i pomoći si. Osviještenje je prvi korak ka izlječenju. Ali to zahtjeva rad…rad na sebi prvenstveno, ne rad na školi, sistemu, djetetu.

Jedan od prijedloga koji vam mogu dati je da se educirate o teškoćama u učenju. O tome kako se vaše dijete osjeća i kako funkcionira. Onda da se educirate o tome što je individualizirani program za djecu s teškoćama u učenju i kako bi u školi trebao izgledati. Važno je znati koja su prava vašeg djeteta kako bi mogli voditi kontrolu i znati je li dijete dobilo loše ocjene jer škola ne radi što bi trebala ili je problem u načinu rada kod kuće. Svako dijete ima individualni način usvajanja gradiva i vještina, ali ako škola ne napravi što je trebala, neće biti napretka. A vi ne možete znati radi li škola što treba ako ni sami ne znate kako to treba izgledati. Kada naučite kako se ponaša disleksija ili disgrafija, onda ćete znati i kako doma raditi s djetetom.

Period u kolovozu vam je idealan za to jer će vas umiriti prije početka školske godine na puno razina.

Važna je stavka mentalno zdravlje i emotivno stanje djeteta. Jer djeca s teškoćama u učenju često imaju osjećaj manje vrijednosti i taj osjećaj kod njih je stvaran. Ako ga se ne adresira na vrijeme i kako treba, to je plodno tlo za velike probleme u dobi puberteta.

Mir u domu ne ide iz jedne stavke jer ga jedna stavka nije narušila. Mora se poklopiti puno stvari – prvo u miru sa sobom morate biti VI, a tek onda ide sve ostalo.

A kad bih vas pitala tko je stvarno u miru sa sobom, što bi mi odgovorili?

Ako ste se prepoznali, vrijeme je za rad na sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Djeca drugog razreda mi dolaze u učionu i govore da ih često u školi boli trbuh. Roditelji često moraju odlaziti po njih, rade se pretrage no sve je uredno i kao da te boli doma nema već samo u školi i to ne svaki dan. U razgovoru s roditeljima došla sam do zaključka da se to događa kada je teže gradivo u pitanju gdje dijete teško održava koncetraciju i brzo se umori ili kada je ispit iz gradiva u koje dijete nije sigurno. I nemojte misliti da su u pitanju pritisci doma jer u ovim iskustvima o kojima vam pričam roditelji uopće nisu bili takvi tipovi. Dijete je samo sa sobom osvjestilo taj osjećaj i stvorilo si pritisak.

Nadalje, kroz razgovore s djecom, došla sam do toga da mi dijete opisuje kao da mu leptiri plešu po trbuhu. I tu sam shvatila da osjećaju anksioznost.

Zamislite. Drugi razred osnovne škole.

Dakle, u potpuno ste istoj vibraciji i vi kao roditelj i dijete. U strahu, brizi i razmišljanjima.

Drugi prijedlog koji bih vam dala kako si možete pomoći je ne dozvoliti nerad cijelo ljeto i krenuti s jačim aktivnostima oko škole barem dva tjedna prije.

Dakle, ne biti na moru do 5.9. i vratiti dijete odmah u školske klupe ravno s plaže već ulaziti postepeno u rutinu dva tjedna prije.

Uzeti neki paket ponavljanja ili sami odrediti period u danu kada ćete se baviti nekim ponavljanjem. To će pomoći djetetu da se vrati u rutinu obaveza i dat će mu strukturu, a onda će to rezultirati boljim funkcioniranjem kad počne škola, a iz toga će izaći prirodna motivacija koja vam je prijeko potrebna da bi dijete surađivalo.

Mi imamo sposobnost samoregulacije i znamo što si dati kad se osjećamo izbačeno iz tračnica, dijete to ne zna, treba mu pomoć i struktura, a u tome mu morate pomoći vi.

Pitate se sada opet: “Što ova zna, pa nema svoju djecu niti muža, lako je tako pričati!”

Ja sam ona koja je nosila dio kuće jer potječem iz disfunkcionalne obitelji. Odgoj brata i sestre je bio moja uloga. Ne uloga mojih roditelja. Dakle, ja zapravo imam dvoje djece, a tek mi je 36. Brat ima 33, a sestra 20 godina. Bratu sam otkrila ADHD u odrasloj dobi, a sestri ADD. Sedam godina aktivne psihoterapije je bilo potrebno da prihvatim sve oko sebe, a onda tek da osjetim ZAHVALNOST. Zašto? Negdje sam pročitala da biramo obitelj prije nego dođemo na ovaj svijet. I ja sam po tome svjesno svoju izabrala. Nakon puno godina shvatila sam zašto. Jer je moja uloga pomoći svim obiteljima kojima je teško, jer sam morala dobiti to iskustvo kako bih razumjela djecu i kako bih ovaj posao koji mi je dan iz neke više sile radila onako kako treba, iz srca.

Ako se vidite kao netko tko bi dijelio sa mnom ovaj posao i ima potrebu pomoći većoj količini ljudi, a imate diplomu društvenog usmjerenja, možete postati partner franšizer.

Ako trebate pomoć vi kao roditelj te trebate pomoć sa učenjem za vaše dijete, mjesta za iduću školsku godinu ima i upisi su otvoreni.

Slobodno mi se javite putem maila.

Do iduće kolumne… srdačan pozdrav.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava leptirići u trbuhu zvani anksioznost od početka školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto je krenulo a ja još imam onaj osjećaj stresa u trbuhu. Znate, oni leptirići? E taj. A škola je završila prije skoro mjesec dana. Pitate se kako je moguće a nemam školarca. Pa čitajte dalje i sve će vam biti jasno.

Vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju u Zagrebu. Javljaju mi se roditelji čija djeca imaju poteškoća u savladavanju školskog gradiva, roditelji čija djeca imaju veliki otpor prema školi jer imaju već dijagnosticiranu teškoću, roditelji koji imaju i jedno i drugo i trebaju podršku i savjetovanje te nažalost roditelji čija djeca imaju dijagnozu anksioznih poremećaja u pubertetu.

I sva djeca koja prođu kroz moje ruke tijekom godine su i moja djeca. Tako ih osjećam i ne pristajem radit na nikakav drugačiji način.

Kada mi dođe roditelj koji je na izmaku snaga zbog škole, odmah mi je jasno da nešto ne štima. Roditelj djeteta koje uredno savladava sve školske izazove nema takav stres. I to je onaj moment: „Sit gladnome ne vjeruje.“ No ja se iskreno ne sjećam kada sam upoznala osobu koja je roditelj a da mi nisu rekli da je škola problem. Što otvara prostor za mnoge druge polemike.

Vratimo se na bitno.

Teškoće u učenju su stvaran problem.

Problem koji utječe na svaki aspekt života – od djeteta, roditelja, cijele obiteljske dinamike.

Kako?  Vrlo jednostavno.

Uzmimo za primjer da ste imali dijete u predškoli i da su vam tete u vrtiću tada rekle da u nekim vještinama dijete kaska. Priprema za školu počinje puno prije same škole. Ako predvještine nisu adekvatno razvijene, ono što se očekuje u školi dijete neće moći savladati.

Adekvatan pregled za prvi razred u školi će pokazati da neke stvari nisu kako bi trebale biti. Primjerice, vama pojam glasovne analize i sinteze ništa ne znači no važno je pri učenju slova. Jer se fonem (glas) mora pretvoriti u grafem (znak na papiru). Ako dijete neko slovo ne čuje, kako će ga adekvatno naučiti i koristiti u čitanju i pisanju? Kad kažem adekvatan pregled u školi mislim na pregled koji testira sve potrebne vještine za prvi razred jer sve češće nailazim na djecu koja nisu adekvatno pregledana od strane škole. To vidim kada mi dođu na uvodni sat krajem prvog razreda i primijetim određene stvari koje nisu kako treba a trebale su se provjeriti na upisu te roditelj ni ne zna da dijete s tim ima problem. Da je pregled bio adekvatan, roditelj bi znao jer bi ih škola upozorila.

Sada kada ste to shvatili, važno je znati zašto je grafomotorika važna.

To je skup vještina koje su potrebne za pisanje, za položaj slova u crtovlje, za uredan rukopis. Ako grafomotorika ne štima to će se očitovati u jako neurednom rukopisu, slova će letjeti unutar crtovlja a vi ćete misliti da se vaše dijete samo ne želi truditi, da je lijeno.

Mogla bih ići dublje, ali ovo vam je dovoljno da bi shvatili sve što ću napisati dalje.

Masovno mi u učionu dolaze djeca koju od milja zovem djeca u „sivoj zoni“. To su djeca koja su završila prvi razred. Nazire se teškoća u učenju a dijagnoza se još ne može dobiti jer je rano. Moramo djetetu dati priliku da neke stvari sam razvije, možda mu samo treba više vremena. No većinski slučaj je taj da dijete ne razvije što treba jer je u pitanju teškoća u učenju.

Gradivo drugog razreda je za 80% teže no gradivo prvog razreda. Generalna gradacija gradiva od razreda do razreda je po meni suluda. No dobro, tko mene pita. Ja mogu samo dati podršku roditelju koji dođe sav nikakav, a podršku u sistemu nema i objasniti mu to na ovaj laički način.

Dakle, sumirajmo.

Imali ste poteškoća u vrtiću, primijetilo se da ima prostora za rad na određenim vještinama pri samom pregledu za upis u školu i na kraju prvog razreda vidite da dijete nije usvojilo što je trebalo te da se tijekom školske godine mučilo duplo više od ostale djece.

Trebate krenuti u drugi razred a dijete ima problem koji nitko ne adresira, a nema dijagnozu da bi dobilo adekvatan pristup u školi. Zato kažem da je dijete u „sivoj zoni.“

Veći je problem čak kad učitelj za dijete jako puno daje i prilagođava, a to ne kaže roditelju ili stručnoj službi. Zašto? Pa jer nitko ne adresira tu teškoću do petog razreda a onda se otkrije jer dijete od odlikaša najednom postane dovoljan. Jedino ispravno je da učitelj kaže da neke stvari ne idu kako bi trebale, da uputi dijete i roditelja stručnoj službi ili na vanjsku obradu. Da se razumijemo, učitelji zbilja imaju dobru namjeru no po mom skromnom mišljenju to je medvjeđa usluga.

I kako to utječe na sve?

Pa tako što se ne zna što ne valja, nije se našao uzrok, doma se radi, a dijete upada u frustraciju jer ne vidi rezultate. I kako onda da to dijete bude zadovoljno i kako da mu roditelj pruži podršku kad ni sam ništa ne zna? To utječe na svaki aspekt vašeg kućanstva. Najednom se svaki ručak i izlet vrti oko obveza za školu i domaćih zadaća. Ljetovanja nisu za odmor već za razmišljanja o tome što vas čeka iduće školske godine. Sada će netko reći da je sve u tome kako roditelj gleda na to. Da ocjene nisu bitne. Da bi se svi trebali opustiti i pustiti djecu da se sami bore.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Zvuči kao utopija, ali ja stvarno ne znam ni jednog roditelja koji gleda svoje dijete koje je žalosno jer njegovi prijatelji sve uče s lakoćom a njemu je jako teško i da ga to ne rastužuje i da ne dobije potrebu pomoći mu. A nije da dijete ne može samo ne može na određen način.

Mogla bih o tim varijacijama na temu do sutra. Ali polako, svaki mjesec ću ovdje pisati o jednom problemu koji se javlja kako bih vam pomogla. Od mene ćete čuti samo istinu, nekad neugodnu ali ako pročitate nešto što vas zaboli, iziritira , to je vrijeme za pogled u sebe i da se pitate kao roditelj zašto vas je to zaboljelo? I to je prostor za rad na sebi.

Jer roditeljstvo je upravo to – čisti rad na sebi.

To vam kaže osoba koja nema djece. Zašto bi mi vjerovali?

To ćete saznati kroz neko vrijeme i moje priče.

Do tada, ugodno topljenje na ovim suludim temperaturama svima koji slave.

Fotografije: pexels.com

Objava drugi razred zvan siva zona pojavila se prvi puta na SUPERMAME.