Prošli tekst sam vam pobliže opisala kako teškoće u učenju i prepoznavanje istih može utjecati na sve aspekte života kako djece tako i roditelja. Čitaj ovdje.

Podsjetimo se, ja sam Anja iz Zagreba i vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju. Imam 15 godina iskustva u radu s djecom i školskim sustavom i pomažem svima koji vode borbu sa učenjem, teškoćama u učenju i samim sistemom koji je odavno prestao raditi za dijete i roditelja.

Nastavimo…

Danas ćemo se baviti tjeskobom koju osjeća većina roditelja i djece a da nije ni svjesna da je osjeća prije početka školske godine.

Znate onaj osjećaj kao da vam slon sjedi na prsima jer još 4 tjedna i vraćate se u rutinu?

4 tjedna se čini kao puno vremena no nekome tko vječito vodi borbu sa školom taj period zadaje muke kao nedjelja u 18h koju ja volim zvati NEDJELJAK. Znaš da nije ponedjeljak još, ali osjećaj je tako snažan da ne možeš uživati u večeri. E taj osjećaj.

I potpuno je stvaran i prisutan, ali vas ne razumije netko tko ima dijete koje problem u školi nema. Tu bi bila prigodna: „Sit gladnome ne vjeruje.“

Ako se već sada ne možeš opustiti, znak je da trebaš nešto po pitanju toga napraviti.

Ajmo od početka.

Anksioznost ili tjeskoba je, po googlu: „Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba “eksplodirati”.”

Što ga duže u sebi nosite i ignorirate ga to on postaje teži i veći.

A tu je zapravo kao putokaz.

Prvo ćete se pitati zašto ga osjećate prije početka nastave? Čega se bojite? Što vam osjećaj želi reći? Gdje u tijelu se nalazi i koje je boje?

Kad ste to napravili, osvijestit ćete strahove koje vežete za školu obzirom na prijašnja iskustva. Jer svako iskustvo nas uči ili ostavlja trag, da ne kažem traumu. Netko će reći da je trauma prejaka riječ. Ako imate školarca s teškoćama u učenju itekako razumijete da ste traumatizirani od svega što prolazi dijete u školi pa vi skupa s njim doma.

Kad ste osvijestili strahove, tek sad ih možete početi trančirati i pomoći si. Osviještenje je prvi korak ka izlječenju. Ali to zahtjeva rad…rad na sebi prvenstveno, ne rad na školi, sistemu, djetetu.

Jedan od prijedloga koji vam mogu dati je da se educirate o teškoćama u učenju. O tome kako se vaše dijete osjeća i kako funkcionira. Onda da se educirate o tome što je individualizirani program za djecu s teškoćama u učenju i kako bi u školi trebao izgledati. Važno je znati koja su prava vašeg djeteta kako bi mogli voditi kontrolu i znati je li dijete dobilo loše ocjene jer škola ne radi što bi trebala ili je problem u načinu rada kod kuće. Svako dijete ima individualni način usvajanja gradiva i vještina, ali ako škola ne napravi što je trebala, neće biti napretka. A vi ne možete znati radi li škola što treba ako ni sami ne znate kako to treba izgledati. Kada naučite kako se ponaša disleksija ili disgrafija, onda ćete znati i kako doma raditi s djetetom.

Period u kolovozu vam je idealan za to jer će vas umiriti prije početka školske godine na puno razina.

Važna je stavka mentalno zdravlje i emotivno stanje djeteta. Jer djeca s teškoćama u učenju često imaju osjećaj manje vrijednosti i taj osjećaj kod njih je stvaran. Ako ga se ne adresira na vrijeme i kako treba, to je plodno tlo za velike probleme u dobi puberteta.

Mir u domu ne ide iz jedne stavke jer ga jedna stavka nije narušila. Mora se poklopiti puno stvari – prvo u miru sa sobom morate biti VI, a tek onda ide sve ostalo.

A kad bih vas pitala tko je stvarno u miru sa sobom, što bi mi odgovorili?

Ako ste se prepoznali, vrijeme je za rad na sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Djeca drugog razreda mi dolaze u učionu i govore da ih često u školi boli trbuh. Roditelji često moraju odlaziti po njih, rade se pretrage no sve je uredno i kao da te boli doma nema već samo u školi i to ne svaki dan. U razgovoru s roditeljima došla sam do zaključka da se to događa kada je teže gradivo u pitanju gdje dijete teško održava koncetraciju i brzo se umori ili kada je ispit iz gradiva u koje dijete nije sigurno. I nemojte misliti da su u pitanju pritisci doma jer u ovim iskustvima o kojima vam pričam roditelji uopće nisu bili takvi tipovi. Dijete je samo sa sobom osvjestilo taj osjećaj i stvorilo si pritisak.

Nadalje, kroz razgovore s djecom, došla sam do toga da mi dijete opisuje kao da mu leptiri plešu po trbuhu. I tu sam shvatila da osjećaju anksioznost.

Zamislite. Drugi razred osnovne škole.

Dakle, u potpuno ste istoj vibraciji i vi kao roditelj i dijete. U strahu, brizi i razmišljanjima.

Drugi prijedlog koji bih vam dala kako si možete pomoći je ne dozvoliti nerad cijelo ljeto i krenuti s jačim aktivnostima oko škole barem dva tjedna prije.

Dakle, ne biti na moru do 5.9. i vratiti dijete odmah u školske klupe ravno s plaže već ulaziti postepeno u rutinu dva tjedna prije.

Uzeti neki paket ponavljanja ili sami odrediti period u danu kada ćete se baviti nekim ponavljanjem. To će pomoći djetetu da se vrati u rutinu obaveza i dat će mu strukturu, a onda će to rezultirati boljim funkcioniranjem kad počne škola, a iz toga će izaći prirodna motivacija koja vam je prijeko potrebna da bi dijete surađivalo.

Mi imamo sposobnost samoregulacije i znamo što si dati kad se osjećamo izbačeno iz tračnica, dijete to ne zna, treba mu pomoć i struktura, a u tome mu morate pomoći vi.

Pitate se sada opet: “Što ova zna, pa nema svoju djecu niti muža, lako je tako pričati!”

Ja sam ona koja je nosila dio kuće jer potječem iz disfunkcionalne obitelji. Odgoj brata i sestre je bio moja uloga. Ne uloga mojih roditelja. Dakle, ja zapravo imam dvoje djece, a tek mi je 36. Brat ima 33, a sestra 20 godina. Bratu sam otkrila ADHD u odrasloj dobi, a sestri ADD. Sedam godina aktivne psihoterapije je bilo potrebno da prihvatim sve oko sebe, a onda tek da osjetim ZAHVALNOST. Zašto? Negdje sam pročitala da biramo obitelj prije nego dođemo na ovaj svijet. I ja sam po tome svjesno svoju izabrala. Nakon puno godina shvatila sam zašto. Jer je moja uloga pomoći svim obiteljima kojima je teško, jer sam morala dobiti to iskustvo kako bih razumjela djecu i kako bih ovaj posao koji mi je dan iz neke više sile radila onako kako treba, iz srca.

Ako se vidite kao netko tko bi dijelio sa mnom ovaj posao i ima potrebu pomoći većoj količini ljudi, a imate diplomu društvenog usmjerenja, možete postati partner franšizer.

Ako trebate pomoć vi kao roditelj te trebate pomoć sa učenjem za vaše dijete, mjesta za iduću školsku godinu ima i upisi su otvoreni.

Slobodno mi se javite putem maila.

Do iduće kolumne… srdačan pozdrav.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava leptirići u trbuhu zvani anksioznost od početka školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto je krenulo a ja još imam onaj osjećaj stresa u trbuhu. Znate, oni leptirići? E taj. A škola je završila prije skoro mjesec dana. Pitate se kako je moguće a nemam školarca. Pa čitajte dalje i sve će vam biti jasno.

Vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju u Zagrebu. Javljaju mi se roditelji čija djeca imaju poteškoća u savladavanju školskog gradiva, roditelji čija djeca imaju veliki otpor prema školi jer imaju već dijagnosticiranu teškoću, roditelji koji imaju i jedno i drugo i trebaju podršku i savjetovanje te nažalost roditelji čija djeca imaju dijagnozu anksioznih poremećaja u pubertetu.

I sva djeca koja prođu kroz moje ruke tijekom godine su i moja djeca. Tako ih osjećam i ne pristajem radit na nikakav drugačiji način.

Kada mi dođe roditelj koji je na izmaku snaga zbog škole, odmah mi je jasno da nešto ne štima. Roditelj djeteta koje uredno savladava sve školske izazove nema takav stres. I to je onaj moment: „Sit gladnome ne vjeruje.“ No ja se iskreno ne sjećam kada sam upoznala osobu koja je roditelj a da mi nisu rekli da je škola problem. Što otvara prostor za mnoge druge polemike.

Vratimo se na bitno.

Teškoće u učenju su stvaran problem.

Problem koji utječe na svaki aspekt života – od djeteta, roditelja, cijele obiteljske dinamike.

Kako?  Vrlo jednostavno.

Uzmimo za primjer da ste imali dijete u predškoli i da su vam tete u vrtiću tada rekle da u nekim vještinama dijete kaska. Priprema za školu počinje puno prije same škole. Ako predvještine nisu adekvatno razvijene, ono što se očekuje u školi dijete neće moći savladati.

Adekvatan pregled za prvi razred u školi će pokazati da neke stvari nisu kako bi trebale biti. Primjerice, vama pojam glasovne analize i sinteze ništa ne znači no važno je pri učenju slova. Jer se fonem (glas) mora pretvoriti u grafem (znak na papiru). Ako dijete neko slovo ne čuje, kako će ga adekvatno naučiti i koristiti u čitanju i pisanju? Kad kažem adekvatan pregled u školi mislim na pregled koji testira sve potrebne vještine za prvi razred jer sve češće nailazim na djecu koja nisu adekvatno pregledana od strane škole. To vidim kada mi dođu na uvodni sat krajem prvog razreda i primijetim određene stvari koje nisu kako treba a trebale su se provjeriti na upisu te roditelj ni ne zna da dijete s tim ima problem. Da je pregled bio adekvatan, roditelj bi znao jer bi ih škola upozorila.

Sada kada ste to shvatili, važno je znati zašto je grafomotorika važna.

To je skup vještina koje su potrebne za pisanje, za položaj slova u crtovlje, za uredan rukopis. Ako grafomotorika ne štima to će se očitovati u jako neurednom rukopisu, slova će letjeti unutar crtovlja a vi ćete misliti da se vaše dijete samo ne želi truditi, da je lijeno.

Mogla bih ići dublje, ali ovo vam je dovoljno da bi shvatili sve što ću napisati dalje.

Masovno mi u učionu dolaze djeca koju od milja zovem djeca u „sivoj zoni“. To su djeca koja su završila prvi razred. Nazire se teškoća u učenju a dijagnoza se još ne može dobiti jer je rano. Moramo djetetu dati priliku da neke stvari sam razvije, možda mu samo treba više vremena. No većinski slučaj je taj da dijete ne razvije što treba jer je u pitanju teškoća u učenju.

Gradivo drugog razreda je za 80% teže no gradivo prvog razreda. Generalna gradacija gradiva od razreda do razreda je po meni suluda. No dobro, tko mene pita. Ja mogu samo dati podršku roditelju koji dođe sav nikakav, a podršku u sistemu nema i objasniti mu to na ovaj laički način.

Dakle, sumirajmo.

Imali ste poteškoća u vrtiću, primijetilo se da ima prostora za rad na određenim vještinama pri samom pregledu za upis u školu i na kraju prvog razreda vidite da dijete nije usvojilo što je trebalo te da se tijekom školske godine mučilo duplo više od ostale djece.

Trebate krenuti u drugi razred a dijete ima problem koji nitko ne adresira, a nema dijagnozu da bi dobilo adekvatan pristup u školi. Zato kažem da je dijete u „sivoj zoni.“

Veći je problem čak kad učitelj za dijete jako puno daje i prilagođava, a to ne kaže roditelju ili stručnoj službi. Zašto? Pa jer nitko ne adresira tu teškoću do petog razreda a onda se otkrije jer dijete od odlikaša najednom postane dovoljan. Jedino ispravno je da učitelj kaže da neke stvari ne idu kako bi trebale, da uputi dijete i roditelja stručnoj službi ili na vanjsku obradu. Da se razumijemo, učitelji zbilja imaju dobru namjeru no po mom skromnom mišljenju to je medvjeđa usluga.

I kako to utječe na sve?

Pa tako što se ne zna što ne valja, nije se našao uzrok, doma se radi, a dijete upada u frustraciju jer ne vidi rezultate. I kako onda da to dijete bude zadovoljno i kako da mu roditelj pruži podršku kad ni sam ništa ne zna? To utječe na svaki aspekt vašeg kućanstva. Najednom se svaki ručak i izlet vrti oko obveza za školu i domaćih zadaća. Ljetovanja nisu za odmor već za razmišljanja o tome što vas čeka iduće školske godine. Sada će netko reći da je sve u tome kako roditelj gleda na to. Da ocjene nisu bitne. Da bi se svi trebali opustiti i pustiti djecu da se sami bore.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Zvuči kao utopija, ali ja stvarno ne znam ni jednog roditelja koji gleda svoje dijete koje je žalosno jer njegovi prijatelji sve uče s lakoćom a njemu je jako teško i da ga to ne rastužuje i da ne dobije potrebu pomoći mu. A nije da dijete ne može samo ne može na određen način.

Mogla bih o tim varijacijama na temu do sutra. Ali polako, svaki mjesec ću ovdje pisati o jednom problemu koji se javlja kako bih vam pomogla. Od mene ćete čuti samo istinu, nekad neugodnu ali ako pročitate nešto što vas zaboli, iziritira , to je vrijeme za pogled u sebe i da se pitate kao roditelj zašto vas je to zaboljelo? I to je prostor za rad na sebi.

Jer roditeljstvo je upravo to – čisti rad na sebi.

To vam kaže osoba koja nema djece. Zašto bi mi vjerovali?

To ćete saznati kroz neko vrijeme i moje priče.

Do tada, ugodno topljenje na ovim suludim temperaturama svima koji slave.

Fotografije: pexels.com

Objava drugi razred zvan siva zona pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto još nije završilo, a već sa svih strana iskaču savjeti za to kako dijete pripremiti za školu.

No, kada kreneš s djetetom razgovarati o toj temi, prevrće očima ili ga to frustira, a ako ćemo biti baš posve iskreni, ni tebi se ne da. Školske teme te zamaraju, a ponekad imaš osjećaj da to za tebe jednostavno ne može funkcionirati. Što god napraviš, djeca ne žele o tome razgovarati. Umorna si od svega i znaš da sad baš ne bi trebala biti na ekranima, ali to je jedino za što imaš energije.

Zbog toga ti šaljem mali šalabahter za tumačenje reakcije djece prema školi i koji prvi korak možeš poduzeti da im pomogneš.

U razgovorima ovih dana otkrila sam da postoji nekoliko najčešćih različitih reakcija djece na spomen početka škole, a te njihove reakcije za nas su samo smjerovi u kojima možemo ići.

1. JEDVA ČEKAJU

To je odlično, možda imate i malo sreće jer neka djeca jednostavno prirodno obožavaju učenje i imaju dobre učitelje koji im odgovaraju, ali vjerujem da su roditelji tu uvijek odigrali važnu ulogu i otkrili recept koji im je dosada funkcionirao. Ako sve ide super, ne znači da teškoća neće uopće biti. Kada se one pojave, samo nemojte zaboraviti da je važno prilagoditi se novim situacijama i da iz izazova uvijek rastemo.

2. PRESTRAŠENI SU

Djeca koja se plaše mogu reagirati na različite načine.

Ponekad u školi imaju sve petice i postaju perfekcionisti, ali u sebi nose težinu.

Ponekad se blokiraju od straha, pa ocjene ne odgovaraju njihovom znanju.

Ponekad su ljuti jer su prestrašeni pa bacaju udžbenike i mrze školu.

Kako god bilo, problem je to koji želimo prepoznati i ne odbacivati i umanjivati dječje osjećaje, nego im pružiti alate da se izbore s time. Ako niste sigurni kako, pišite mi.

3. FRUSTRIRANI SU I PRUŽAJU OTPOR PREMA ŠKOLI

Djeca koju škola nervira i frustrirana su školom to su iz više razloga. Ponekad je to zato što se oko škole loše osjećaju, misle da su nesposobni i ne mogu, a ponekad jer jednostavno ne znaju kako i od čega započeti jer nemaju razvijene vještine učenja.

Toj djeci najprije trebamo pokazati da mislimo i osjećamo da oni to mogu, a onda im pokazati i prve korake. U tome vam može pomoći moj program Prva pomoć za učenje, u koji sam dodala i nove sadržaje u odnosu s ekranima, čime je vrijednost programa znatno porasla!

4. NE DA IM SE

Djeca kojoj se ne da su najčešća djeca, toliko da mi to već smatramo pod normalno. I da, naravno da je normalno da nam se ponekad nešto ne da.

Ali kad im se ne da, to znači da djeca ne vide smisao učenja i škole i da u tome ne prepoznaju nikakvu zabavu.

Logično, toj djeci možemo pomoći pronaći vrijednost u učenju za njih! Možemo u učenje uvesti zabavu i pokazati im da to sve nije uvijek baš tako dosadno i beskorisno. Prisjetite se što ste naučili prošle godine i kako ste to koristili na zabavan način. Pitajte dijete što se veseli naučiti u novoj školskoj godini i kako će se motivirati kad bude teško. Ovoj djeci potrebno je da razvijaju vještine motivacije i koncentracije, odnosno nauče vještine učenja koje im pomažu da nastave kada je teško.

Prijavi se na besplatan newsletter za inspirativne priče i savjete o učenju OVDJE.

Foto: pexels.com

cjelodnevna nastava ili što mediji ne razumiju o školi – SUPERMAME

Objava kako vaša djeca reagiraju na spomen škole i što nam to govori? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pametni sat za djecu 360 Kids Smartwatch E1 – donosimo recenziju.

Nova školska godina je počela, s njome i novi izazovi za nas roditelje, ali i za naše klince. Većina nas nastoji odgoditi što kasnije korištenje mobitela, ali želimo da djeca na putu do škole, na izletu ili na druženju kod prijatelja imaju mogućnost nazvati nas. Sasvim logičan izbor je pametni sat za djecu.

Imale smo priliku isprobati i koristiti 360 Kids Smartwatch E1 dostupan u Venkon.hr trgovini.

Do sada, pametni satovi za djecu imali su mogućnost audio poziva, nova karakteristika satova je upravo da sada nude i opciju video poziva.

Pri odabiru pametnog sata, ono što nama roditeljima je od izrazite važnosti je SOS gumb koji djeca vrlo jednostavno mogu stisnuti, pri tome se odmah naziva naš broj i šalje lokacija djeteta, te je moguće u stvarnom vremenu pratiti kretanje djeteta koristeći GPS. Osim toga, roditelji mogu pregledati lokaciju sata u roku od nekoliko dana.

Ovaj sat je kreiran za djecu koja vole tehnologiju. Video i audio pozivi, mogućnost slanja poruka i fotografiranje i spremanje fotografija u album sata, klincima je izrazito zanimljivo. Opremljen je punjivom baterijom velikog kapaciteta. To bi značilo kako se sat neće ugasiti 4-5 dana bez korištenja, dakle u stanju pripravnosti, odnosno 2-3 dana uz redovno korištenje pametnog sata.

360 kids watch je vodootporan, stoga ga djeca ne moraju skidati dok peru ruke ili se igraju u vodi.

Sadrži budilicu koju možete i sami namjestiti putem aplikacije kojom se vaš mobitel spaja uz pametni sat, barem da provjerimo jesu li klinci sami namjestili i pripremili sve što treba za naredni radni dan.

Ukoliko vaše dijete nosi sat u školu, ne morate brinuti kako će ga ometati, jer možete postaviti način rada “učionica” na kojem se može provjeravati samo vrijeme, stoga neće odvlačiti pažnju djece za vrijeme nastave.

Jedna od važnih karakteristika je ujedno i remenčić samog sata. Naime, važno je da se sat ne može jednostavno skinuti ili strgnuti s ruke. Ovaj sat ima klasični remenčić prilagodljiv veličini zgloba vašeg djeteta. 

360 kids smartwatch dostupan je u dvije boje – rozoj i plavoj, prema preferenciji vašeg djeteta.

Ujedno je važno istaknuti kako je ovaj sat namijenjen za dob od 5 pa do 11 godina.

Više informacija potražite na OVOM LINKU.

Omron Nami Cat inhalator za djecu – recenzija – SUPERMAME

Objava pametni sat za djecu – 360 kids smartwatch E1 pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prvi dan škole je tu – pročitajte kako su 4 mame pripremile svoje školarce!

Konačno je došao taj dan – počela je nova školska godina. To je zasigurno veliko uzbuđenje i za djecu, ali i za nas, roditelje. Nastojale smo vas svojim tekstovima motivirati na opremanje na vrijeme, ali prema onome što smo saznale i kao mame malih školaraca i predškolaraca, da svi nekako završimo kao mali kampanjci i u zadnji tren nabavljamo sve što još treba. Razgovarale smo s četiri mame malih školaraca i tome kako su se one pripremale, kako su pripremale svoje klince i što očekuju od nove godine pred nama.

Jeste li sve pripremile za početak nove školske godine?

Martina: Knjige su naručene, torba je kupljena i to je to. Ovaj put ćemo sve u zadnji tren jer smo imali duge ljetne praznike. Sva sreća škola u Italiji počinje tjedan dana kasnije, pa imamo još vremena. S druge strane, nismo dobili još nikakve informacije o tome što Stefanu treba za školu (osim knjiga). Pretpostavljam da će prvi tjedan biti za upoznavanje i prilagođavanje.

Lorena: Jesmo napokon, i sad jedva čekamo početak škole i povratak u rutinu.

Ana: Pošto smo ove godine i predškola i 5.razred, sve nam je vrlo novo i zanimljivo pa su torbe, ruksaci i pribor spremni već neko vrijeme.

Dakle, rekle bismo da pripadate teamu koji sve ranije nabavlja ili ipak ima nešto što još niste nabavile?

Lorena: Kao u svemu, i u pripremi za školu sam kampanjac pa smo, po običaju, čekali da nam počne gorjeti pod nogama kako bi se napokon pokrenuli. Zadnje sitnice smo nabavili doslovno jučer, a onda sam shvatila da nam fale omoti za knjige.

Ana: Inače sam team zadnji tren, ali ove godine je sve na vrijeme jer se vesele novim iskustvima.

Ivana: Team “zadnji tren”, nabavljam sve par dana prije početka škole.

Mislite li da generalno roditelji znaju dovoljno o tome što sve treba malim školarcima?

Martina: Kao što sam već navela prije, nismo dobili previše informacija, osim popisa knjiga. Očekivala sam da ću imati podužu listu onoga što moram nabaviti, no vidjet ćemo. Mislim da generalno roditelji prvašića ne znaju dovoljno, odnosno malo su zbunjeni, barem u Italiji.

Ana: Za prve razrede rijetko koji roditelj zna što sve treba, a najčešća greška je kupovina nekvalitetne torbe ili pribora, najčešće jer nas namami dizajn aktualnih trendova. Najbolji savjet koji mogu dati mamama čija djeca kreću u 1. razred je anatomska torba ili ona na kotačiće, a bojice, flomasteri i pastele kvalitetni i lako perivi s odjeće.

Lorena: Sada kad imam drugašića i imamo školsko iskustvo od prošle godine mislim da znamo što mu treba, prošle godine smo bili izgubljeni i nakupovali hrpu stvari koje su se pokazale beskorisne.

Za slučaj da ste kampanjci kada je nabava školske opreme u pitanju, u Lidlu vas čeka Back To School kolekcija za male školarce.

Koja je razlika u dostupnosti informacijama roditeljima čija djeca tek kreću u prvi razred i onih čija djeca idu u više razrede?

Ana: Što se tiče naše škole bez obzira na razred, informacije su vrlo pregledne, opširne i uvijek dostupne.

Lorena: Mi smo imali sreću da je Učiteljica bila u mogućnosti sazvati roditeljski sastanak prije početka školske godine pa nam je dala konkretne informacije o tome što nam treba, nisam sigurna je li to uobičajena praksa, ali nama je puno pomoglo.

Ivana: Kada klinci kreću u prvi razred, (obično) ovise o informacijama koje će objaviti škola na svojim web stranicama. Opet, prvi će tjedan škole dobiti sve potrebne informacije od učiteljica.

Tko se više veseli početku škole, roditelji ili djeca?

Martina: Kod nas doma, početku nove školske godine se najviše veselim ja. Moram priznati da su mi ova dva mjeseca bila poprilično izazovna. Raditi od kuće s djetetom nije nimalo lako. Stefan nije baš oduševljen, volio je jako svoj vrtić i malo je tužan što više ne može ići u njega.

Lorena: Mislim da se podjednako veselimo, haha. Svima nam treba povratak u rutinu i stvaranje novog ritma nakon vrlo raspuštenog ljeta. Mate se veseli najviše tome sto će se vidjeti sa ekipom iz razreda i sa učiteljicama, a zadaćama se ne veseli ni on, a ni ja .

Ana: Ovaj put podjednako. Nadam se da će ta početna euforija potrajati duže od prvog tjedna nastave. Svake godine se nakon dva mjeseca odmora djeca najviše vesele društvu, no ove godine i novim sadržajima, profesorima i gornjem katu škole koji je namijenjen za “velike”.

Biraju li vaši klinci opremu za školu ili ipak mame svojim stručnim okom odabiru?

Lorena: Odavno već nemam utjecaja po tom pitanju. Od tenisica do školske torbe, Mate pristaje isključivo na ono sto se njemu sviđa. Mi pokušavamo sugerirati, ali to nekad prođe, nekad ne. Torba mora imati kotačiće i grb omiljenog nogometnog kluba pa je nama preostalo da pronađemo neku koja je lagana i ergonomski oblikovana, a da zadovoljava njegove kriterije.

Martina: On je odabrao školsku torbu, a neki dan sam ja u Lidlu pokupovala školski pribor. Oduvijek sam voljela sve te školske stvari tako da mi je stvarno bio gušt. Vidjet ćemo hoće li biti zadovoljan izborom.

Ivana: Mama bira, klinac nije pretjerano zainteresiran. Sam je birao jedino torbu i tenisice.

Jeste li i kako svoje dijete pripremale na prvi dan škole?

Martina: Zadnju su ih godinu vrtića pripremali za školu, a preko ljeta smo radili povremeno zadatke iz vježbenica, slova i brojeve, ili igrali edukativne igre. Trenutno radimo na zadatku koji smo dobili od novih učiteljica – kutija s različitim crtežima i stvarčicama koje su tražile da donese prvi dan škole, a poslužit će da se malo bolje upoznaju.

Ana: Nisam. Naravno da smo popričali o tome što mogu očekivati, no smatram da im previše pripreme može samo unijeti nervozu i strah od nepoznatog. Mi sve to s veseljem, pa do kad entuzijazam potraje. Nadajmo se što duže .

Lorena: Puno smo pričali o tome kako izgleda dan u školi, sto će se raditi, o novim prijateljima i učiteljicama. Pripreme u smislu učenja pisanja ili računanja nismo radili jer su nam tako sugerirale vrtićke odgojiteljice a Mate nije pokazivao previše interesa pa nismo forsirali.

Ivana: Razgovor, zagrljaj, osmijeh i pusa su bili te još uvijek jesu naši glavni saveznici.

neodoljiva jesenska Lupilu kolekcija za bebe dolazi u Lidl – SUPERMAME

Objava mame otkrile kako su pripremile djecu za prvi dan škole – ovo su njihovi savjeti! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Službeno polako zatvaramo bezbrižno poglavlje ljeta i pripremamo se za nove avanture koje nas očekuju u narednoj akademskoj godini. Iako vam čitavo ljeto suptilno šapućemo da na vrijeme nabavite sve što za vaše male-velike ljude treba, u zadnji tren otkrivamo vam još nešto. Ove godine neka vaši malci imaju personaliziranu opremu! Kako?

Baloo.hr brend je o kojem smo prije par godina već pisale, a njihove naljepnice i oznake za školu u međuvremenu razveselile su jako puno djece. Za one koji su propustili davni članak o Baloo, dozvolite nam da vam ih ponovo predstavimo.

hrvatski brend

Baloo.hr brend je koji je pokrenula Željka Žagar i to s ciljem da klincima uljepša odrastanje i nove odgovornosti koje svaka školska godina donosi. Baloo.hr zapravo nudi čitav spektar personaliziranih naljepnica za školske bilježnice i udžbenike, ali ne samo za to.

Ove personalizirane naljepnice možete staviti i unutar papučica vaših malaca, te na majice i jakne, što je odlična opcija obzirom da klinci jako prate trendove i nerijetko se dogodi kako imaju identične stvari. Ovo je super način kako da te stvari ostanu kod svojeg pravog, malog vlasnika.

Dizajn birate, imenom personalizirate!

Ove naljepnice nisu samo za školarce, već i za male vrtićarce. Na web stranici Baloo-a jednostavne su upute kako doći do svojih naljepnica i želite li ove proizvode za malog vrtićarca ili školarca. Osim naljepnica Baloo ima u svojoj ponudi i personalizirane torbe koje su idealne za vrtić, za nošenje obuće u školu i za vanškolske aktivnosti.

Jesmo li na još nešto zaboravile? Naljepnice za opremu, naljepnice za tekstil i obuću, personalizirane torbe i za kraj, personalizirane termosice. I upamtite, dizajn birate, a imenom personalizirate.

Birajte hrvatski dizajn, podržite male poduzetnike, a pritom razveselite svoje malo školarce!

Objava personalizirana školska godina uz Baloo.hr pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Igre za školarce koje će osnažiti vašu djecu i pomoći im nositi se sa stresom nakon potresa.

Priča je snalažljiva i uvijek uspijeva pronaći put do onih kojima je potrebna i zato s vama, dragi roditelji, želim podijeliti nekoliko igara koje rado koristim s polaznicima svojih radionica stvaranja priča koji su osnovnoškolske dobi. Riječ je o dramskim, jezičnim i kreativnim igrama koje sam u radu s djecom godinama sakupljala kao blago jer one to zaista i jesu.

Priče i aktivnosti koje potiču na stvaranje priča mogu biti velika podrška djeci u nošenju s izvanrednim i stresnim situacijama kao što je ova u kojoj se trenutno nalazimo.

Igre možete prilagoditi vašem djetetu, a možete ih preraditi i ponuditi kao aktivnost nakon čitanja.

Dragi Messi,…

Ova se igra može zvati i draga Katy Perry, dragi Luka Modriću, dragi… U Kući od priča volimo pisati i dragom Lastanu. Dijete odabire omiljenog glumca, pjevača ili nekoga tko mu je uzor, to može biti i trener, učitelj, član obitelji.

Djetetov je zadatak svome uzoru napisati pisamce u kojemu mu objašnjava neki svoj problem i traži ga savjet koji bi mu pomogao u rješavanju problema.

Nakon što napiše pisamce, dijete zamišlja da je upravo ono osoba kojoj se obratio i u ulozi te osobe, samo sebi odgovara i pokušava pomoći.

Najčudnije pitanje na svijetu

Djeca u nižim razredima osnovne škole vole razmišljati i istraživati o neobičnim pojavama i zanimljivostima. Pitajte dijete ili ga potaknite da samo izmisli neobično pitanje na koje ne zna odgovor. Zašto ljudi nemaju rep? Zašto je more slano, a rijeka nije? Zašto breskva ima dlake, a nektarina nema?

Odgovor ne smije guglati već osmisliti i zapisati u obliku kratke priče koju onda može i ilustrirati.

Obiteljska priča

U ovoj igri treba sudjelovati minimalno dvoje igrača, a idealna je za cijelu obitelj, uz uvjet da svi članovi obitelji znaju čitati i pisati. Svaki sudionik igre dobiva papir i olovku te započinje pisati svoju priču. Naslov i temu svatko odabire za sebe. Nakon što istekne pet minuta, svatko svoj papir daje osobi do sebe i priče idu u krug.

Sudionici čitaju priču koju je netko drugi započeo i zadatak je nastaviti priču tamo gdje je zaustavljena, pazeći da nastavak ima smisla i veze s početkom priče. Nakon pet minuta priča se ponovno šalje dalje sve dok svatko ne dobiju natrag priču koju je započeo i tada je mora dovršiti.

Slijedi čitanje na glas priča koje često odu u sasvim drugom smjeru od onoga što je prvi pisac imaju na umu.

Čija je ovo pjesma?

Na papiriće napišite nekoliko tema koje bi djetetu mogle biti važne u ovom trenutku. To mogu biti teme vezane uz potrese, online nastavu, pandemiju ili neki drugi problem s kojim se dijete suočava ili laganije teme koje bi mu mogle biti zanimljive.

Dijete izvlači papirić, a zadatak je da svojoj omiljenoj pjesmi izmijeni stihove i napiše svoje stihove koji prate temu s papirića. Nova pjesmica može biti humoristična ili ozbiljna, dijete neka odabere. Nakon svršetka zadatka neka otpjeva svoje malo umjetničko djelo.

O meni:

Ja sam Jelena Pervan, književnica za djecu i voditeljica Kuće od priča u Zagrebu u kojoj održavam radionice pisanja i stvaranja priča za školarce, predškolce i djecu s teškoćama. Rad s djecom i za djecu moj je poziv, a upoznavanje djece s čarolijom priče i stvaranja priča moja je misija.

Kuća od priča zbog situacije s pandemijom trenutno spava zimski san i jedva čeka u svoje bajkovite odaje ponovno primiti djecu te razvijati njihove čudesne ideje i priče.

Objava pričom protiv stresa: igre koje osnažuju školarce pojavila se prvi puta na SUPERMAME.