U zbornicu ulazim sa sto misli, planova i očekivanja bez da znam što će taj dan uopće biti moguće ostvariti. Ja sam mama djeteta koje ide u školu. Ja sam i učiteljica ostaloj djeci koja idu u školu. Razrednica već dugi niz godina. Jednako plaćena kao i oni koji nisu razrednici i nisu učenicima kupovali papuče, razgovarali s njihovim roditeljima o bračnim problemima, obiteljskim nesuglasicama, slušali verbalne ispade bijesa djece i roditelja. Sve to činili nakon nekoliko pedagoških predmeta na fakultetu. Od toga niti jedan defektološkog smjera.

Mogla bih raditi u Centru za socijalnu skrb za prvu silu kao psiholog, socijalni pedagog ili defektolog. Onako, priučeno. Možda, ako zatreba, mogu i otići do Rebra obaviti neku operaciju, gledala sam serije, bila ljetos na tečaju prve pomoći u školi. Znam osnove, a ostalo ću poloviti u hodu. Inkluzija. To je baš lijepo.

Uopće nisam čitala detalje o školi u kojoj svi imaju problema s jednim učenikom jer mi je sve jasno i bez toga. Zamislite da učenik donese nožić u školu i prijeti djeci, da stavi djevojčici vrećicu na glavu i guši ju, da vrijeđa asistenta koji je s njim. Zamislite da ste razrednik učeniku koji vam probuši gume jer je zaljubljen u vas. Zamislite da ste otišli na policiju jer se bojite za svoju djecu koju taj učenik ponekad spominje. Zamislite da je na policiji službenik pitao je li to stvarno tako opasno kako vi kažete. Ja ne moram zamišljati. Doživjela sam.

U slučaju da učenik dođe u školu i nožem ozlijedi drugog učenika obojica će sutra sjediti zajedno u istom razredu jer se učenika ne može niti smije udaljiti s nastave. U takvom slučaju može ići na razgovor kod stručne službe, može dobiti pedagošku mjeru opomene ili ukora, u konačnici preseljenja u drugu školu. I može se apelirati na roditelje. Ukoliko roditelji ne uspijevaju promijeniti ponašanje, onda se stručna služba može obratiti Centru za socijalnu skrb koji provodi uvid i nadzor. Kad učenik ne dolazi u školu, a Centar kaže da ne zna što učiniti, onda ne znamo ni mi u školi. Tu priča staje.

U svojoj sam praksi znala tražiti od Centra pomoć psihologa za svoje učenike kad psihologa nismo imali unutar škole. No, pišući sve ovo, shvaćam da vam trebam reći onu jednu poantu – a ta je – učenik u osnovnoj školi može provesti godine prije nego što se nešto kroz Centar pokrene jer škola ne može ništa. Može ga tek prebaciti u drugu školu gdje će se ponavljati isto zbog čega je prebačen. Može ga poslati u Dugave kad i ako tamo bude mjesta pa da se ostali učenici u razredu „odmore“ na dva tjedna. Može mu dati oblik školovanja kod kuće, može ga udaljiti s nastave na dva tjedna. Škola može pogasiti požar na Kornatima lončićem vode iz mora. Povremeno.

Kroz svoju sam učiteljsku praksu imala prilike vidjeti učenike s psihičkim poremećajima koji su bili vidljivi, ali se na njih nije godinama reagiralo. Već se u dječjem vrtiću vidi dijete koje će kasnije biti problematično. No, gdje tu sustav bilo što radi? Gledala sam dijete koje su odavno trebali izuzeti iz obitelji, ali su to napravili tek kad si je pokušao oduzeti život. Ovo pišem kako biste vi koji čitate ovaj portal barem shvatili, kad većina priča samo o tome koga se štiti i tko je političar i tko nije. To je potpuno nevažno.

Ljudi, mi imamo velikih problema s psihološkim zdravljem naše djece i ne vidim svjetlo na kraju tunela!

Djeca koja su iz moje osnovne škole završila u popravnim domovima nisu tamo završila slučajno, borili smo se s njima cijelo vrijeme, sami, bez pomoći sustava. Malo razgovora u stručnoj službi, malo prijetnji, malo opomena, zvanje roditelja u školu svaki tjedan i križanje kalendara do kraja školske godine.

Učenici s teškoćama su danas svakodnevica. Postoji pravilnik koji ograničava broj učenika s teškoćama na redovnoj nastavi. No, ako s njime sjedi asistent, osoba koja za svoj rad dobiva mizeriju i čudo je ako tu osobu i nađete, onda se taj učenik ne računa. Jer valjda s njim ne trebate raditi, on samo lebdi u razredu i ne rješava neke zadatke koje ste za njega posebno pripremali za naknadu od jedan euro po satu koliki je dodatak za taj posao. Jeftinije od sata rada defektologa. Bravo političari, poduzetnički uspješno smanjivanje troškova.

Ulazim u razred u kojem je učenik s Ašpergerovim sindromom, učenik s ADHD-om, učenik sa šizofrenim poremećajima, učenik kojem je nadzor u obitelji, a sam ima poteškoće čitanja i pisanja i učenica koja ima poteškoće vida. Dolazim govoriti o pjesničkim slikama i kontrastima. Ne vidim onih ostalih desetak učenika koji nemaju poteškoće. Jednostavno imam ograničenje od tri stvari istovremeno, više od toga nemam kapacitet raditi. Kružim oko ovih prvih. Dragi su mi, ali ne znam ih uvijek dovesti do toga da i rade.

Inkluzija učenika s teškoćama znači – šparali smo na vašoj djeci!

Ja nisam školovana raditi s učenicima iz spektra autizma. Sve što znam naučila sam u razredu pokušajima i pogreškama. I to uglavnom u smjeru da bude mir, a ne da oni napreduju. Oni nisu zaslužili učiteljicu koja nije defektolog, terapeut, socijalni pedagog… ostala djeca u razredu nisu zaslužila preskakati gradivo jer učiteljica kruži oko učenika s teškoćama. Teško je raditi u razredu u kojem neko dijete stalo upada u riječi, leži ispod klupe, bode učenika do sebe, mijauče…. Ne mislim pod time da je učiteljima teško. Mi se snalazimo. Snalaze li se vaša djeca u tome?

Osjećam se neuspješno svaki put kad izlazim iz razreda u kojem je više učenika s problemima u pažnji, ponašanju ili razvojnim teškoćama. Niti sam njima dobra učiteljica, jer nisam stručna, niti sam ostatku razreda dobra učiteljica jer ih ne stignem sve vidjeti. Frustrirajuće je raditi u takvim uvjetima!

Možda sam dodatno frustrirana i zbog činjenice da sam nedavno dobila anonimnu prijavu, isto jednu odličnu Vokić-političku izmišljotinu kojom se piše pet dopisa i sve ostane isto, u kojoj je navedeno da kriteriji za učenike s teškoćama nisu isti i da neki nemaju dokazane teškoće, a olakšava im se jer imaju disleksiju. Dakle, do sedmog se razreda baš nije ostvario plan da se učenici s teškoćama prihvate kao oni koji su isti nama. Ne. Oni su oni koji su od nas različiti. Imaju drugačije ispite i kriterije. To nam smeta. Oni nam smetaju. Inkluzija uspješna.

Nije uopće važno čije je dijete ono koje zlostavlja ostale. Sutra će to možda biti moje dijete. Važno je to da dijete vrišti upomoć, a nikoga nema. Je li itko otkrio uzroke kršenja pravila ponašanja, nanošenja ozljeda?

To će dijete ukoliko mu se omogući oblik školovanja kod kuće biti još gore. Zatvorit ćemo ga onamo odakle je sve krenulo. Čudit ćete se kad jednog dana odraste u čovjeka koji će odlučiti nanositi ozljede društvu, istom društvu odraslih osoba koje mu nisu znale pomoći. Dijete koje krši pravila, traži granice. Dijete koje ometa nastavu, traži pažnju. Dijete koje je puno bijesa, traži da mu se pomogne. Kao netko tko u školi radi već dugi niz godina sa sigurnošću znam da sam svjedočila brojnim slučajevima zanemarivanja djeteta u bogatim i siromašnim obiteljima, zlostavljanja djeteta i iskorištavanja djeteta. I najbolnije je što kao učiteljica ili razrednica nisam mogla učiniti ništa. Baš ništa. I sutra isto neću moći učiniti ništa za dijete koje ometa nastavu nakon što je čitavu noć čuvalo mlađeg brata ili sestru i slušalo galamu i vrijeđanje kod kuće.

Ne mogu učiniti ništa ja, ali političari mogu. Mogu uložiti novac u socijalnu skrb i sektor koji nikome nije zanimljiv jer se samo bavi ljudima i obiteljima. Nema gradnje, nema projekata i nema vanjskih izvođača radova. Vrtić i osnovna škola mjesta su na kojima mijenjamo svijet.

Toliko je malo potrebno da se naprave velike promjene. Samo kad bi obitelj i dijete nekoj politici bili važni. Samo tada.

U toj nekoj drugoj priči bi dijete i obitelj pregledali psiholozi, pružili psihološki tretman djetetu bez obzira na pristanak roditelja. To je par stotina eura troška. Toliko košta problem koji je trenutno aktualan u medijima. Učiteljice će same sebi platiti psihološke tretmane. Radimo to već duže kao osobnu higijenu.

Fotografije: pexels.com

Objava biti učitelj u hrvatskom školskom sustavu gdje je inkluzija samo mrtvo slovo na papiru pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jučer je medijima predstavljen eksperimentalni projekt cjelodnevne nastave, a komad prilično dugog, kompliciranog i kontradiktornog teksta ministar Fuchs i glavni hrvatski mediji predstavljali su naslovima poput:

Roditelji više neće morati učiti s djecom

Nema više zadaće kod kuće

Nema više učenja kod kuće

Isto tako neki su čak malo pročitali o čemu se radi, pa pišu kako se radi o „potpori i obogaćivanju programa” dodatnim satima (zašto mi ove riječi zvuče kao da ih je netko samo preveo iz nekog tuđeg programa?), a neki otvoreno pišu kako će djeca ostajati u školi duže da bi napisala zadaću.

Ono što je zabrinjavajuće u cijeloj ovoj priči je to što se ti naslovi prenose kao nešto pozitivno, a ovakav način prenošenja stvari uvredljiv je i za roditelje i za učitelje i za djecu.

Ovo nije tekst o tome je li cjelodnevna nastava dobra stvar ili nije, nego je tekst o tome što nam opet (kao što je to često slučaj s temama oko kojih se svi vole dobro posvađati) zapravo manjka u poimanju škole i učenja i njihove funkcije u našim životima. Tek kada bismo mogli vidjeti prave probleme i širu sliku, možda bismo napokon mogli ostvariti dubok i kompletan dijalog koji je potreban kada se žele mijenjati važne stvari kao što je obrazovanje, a time i budućnost, naše djece.

Postoje zapravo, puno važnije stvari od toga što netko bi ili ne bi, a ne temelje se na tome što bi netko htio da je tema, nego na znanosti i stvarima koje su bitne za razvoj dječjeg mozga i potencijala, ali i za stvaranje boljeg društva. Nismo li svi mi zbog toga ovdje?

1. Djeca nisu pisači zadaća

Djeci nije zadatak da samo pišu neke tamo zadaće, oni idu u školu i uče onda kod kuće da bi se razvijali, ostvarivali svoje potencijale, učili kako učiti i kako biti odgovoran za sebe i svoje učenje (potpuno nemoguće ako će im stalno netko govoriti što da rade). Djeci je potrebno da razviju odgovornost za svoje učenje i samoregulaciju učenja da bi uistinu bila uspješna i dobro razumjela sebe i svoje učenje. Dakle, nisu tu da samo pišu zadaće (koje su i tako glupe i daju ih zločesti učitelji, da se iščitati između redaka pojedinih portala) nego su tu da razvijaju nešto što će im zapravo biti potrebno u životu jer će jedino tako moći naučiti misliti svojom glavom. Znati čemu učenje zaista služi i kako ga koristiti i izvan te „strašne, dosadne i nepotrebne” građevine.

2. Potrebno nam je učenje kod kuće

Učenje nije neki horor i tegoba koje se treba riješiti i ostaviti to u školi, nego nešto što je svakom pojedincu potrebno svaki dan u životu da bi živio kvalitetnije i ispunjenije, shvaćao bolje sebe i svijet u kojem živi da bi ga činio boljim mjestom. Ja učim svaki dan, a moj mozak je sretan kad dobije neko novo znanje. Znati kako učiti i biti odgovoran za svoje znanje jedna je od onih vještina koje razlikuju one najuspješnije i najzadovoljnije. (I, ne, uspjeh nije petica kad si dijete, kao što uspjeh nije Audi, kad odrasteš.)

3. Odgoj nije kad se moraš stopiti s masom

Ne mogu shvatiti da netko smatra da je u redu tražiti od djeteta od 7 godina da bude školi obavezno od 8h do 15.30h/17h (naravno, ako ne mora jer roditelji rade).

Što je s onima koji vole učiti sami, kojima ne odgovara “školsko” učenje, koji trpe vršnjačko nasilje, koji su introverti, koji su daroviti, pa je jedino vrijeme kada se mogu razvijati samostalno, koji žele druge aktivnosti od onih u školi, koji imaju neke teškoće ili kronične bolesti, koji su jednostavno po nečemu drugačiji?

Što je s onima koji žele radije drugačije ispuniti svoje vrijeme, nekim sportom, glazbom, nekom drugom aktivnošću? Što je s roditeljima koji žele imati priliku da utječu više na školovanje i učenje svoje djece?

4. Roditelji koji rade pa im je potreban produženi boravak (kako naslovi predstavljaju cjelodnevnu nastavu, kao neku magičnu tabletu protiv zadaće i učenja kod kuće) ne žele se nužno “riješiti” svoje djece i učenja

Roditelji zapravo žele da njihovo dijete bude sretno i najuspješnije što može biti, što se trenutno u sustavu češće ne događa, nego što se događa, a još malo više iste stvari (istih predmeta i istog učitelja pod nazivom obogaćivanje i potpora, a u stvarnosti očito pisanje zadaće) nikako ne pogoduje razvoju različitih potencijala.

Jučer sam cijeli dan razgovarala s jako puno roditelja koji se osjećaju grozno jer se na ovaj način piše o njima, posebno s onima koji trebaju produženi boravak jer jednostavno rade i ne mogu drugačije i naravno da tim roditeljima treba jutarnja smjena, kao i produženi boravak. To ne znači da ti roditelji misle da je učenje nešto što treba ostati u školi.

Da, neki od njih imaju problem s pisanjem zadaće s djecom i imaju neke izazove sa školom i učenjem, ali ne zato što su grozni roditelji i misle da ne trebaju ništa raditi sa svojom djecom, nego zato što se škola jako promijenila, a često se mijenja upravo na ovaj način. Navrat nanos, pa šta bude.

Drugi je razlog što oko nas vlada jedna društvena kriza i apatija prema učenju (o tome recimo ne čitamo baš u novinama, nije baš dobar naslov za clickbait), a savjeti okoline su često kontradiktorni, neprilagođeni modernom svijetu ili pogrešno tumačeni.

Kako da naučimo djecu zašto je učenje zaista važno, kad sve oko nas vrišti posve suprotno, toliko da ni sami više u to nismo sigurni?

5. Djetetu je za razvoj mozga potrebna slobodna igra i povezanost s roditeljima

Iako u tom teško čitljivom dokumentu ima puno floskula koje mi zvuče kao da ih je netko prepisao iz tuđeg programa tko zapravo ne razumije što znače, ono što ja vidim kad pogledam u to je u kontekstu našeg školstva je kontrola i puno sjedenja.

Neću uopće ulaziti u to koliko su škole neopremljene i kako se za te idealne priče o cjelodnevnoj nastavi koja negdje sigurno uspješno funkcionira kod nas nema uvjeta, a ni dijaloga s onima koji bi to sve trebali provesti i istrpiti, te kako se manjak kadra premostio davanjem dodatnih obaveza ionako već preopterećenim i demotiviranim učiteljima, samo ću reći da meni kontrola i puno sjedenja ne zvuče kao dobar smjer za obrazovanje 21.stoljeća, kada već i vrapci na grani znaju da je djetetu potrebna slobodna igra da se razvija. Ne, slobodna igra nije zurenje u ekrane.

Osim kontrole i puno sjedenja, vidim i manjak vremena za povezanost s roditeljima koja nastaje tijekom učenja, kao i stvaranje nekih obiteljskih vrijednosti vezanih za učenje tako da nam poimanje tih vrijednosti ne mogu nametati loši medijski naslovi, kao i gušenje individualnosti. Naši učitelji većinski nisu, nego što jesu pripremljeni za rad s djecom koja su po nečemu drugačija. Ne zato što ne žele biti ili im nije stalo, nego jednostavno nisu imali priliku za dodatne kvalitetne edukacije (a tog vremena bi sada trebali imati još i manje), a sve i kada jesu, to je jako teško u razredu od 20 i više učenika zaista i postići.

Bojim se da će se upravo u to pretvoriti floskule o uravnoteženom, pravednom, učinkovitom i održivom sustavu odgoja i obrazovanja u ovim uvjetima koje mi trenutno imamo, a ako se i ne pretvore to će biti isključivo zasluga pojedinih učitelja koji su našli način da doskoče problemima sustava (kao što je to uostalom i sada) i nisu još poludjeli ili odustali zbog ovako omalovažavajućeg odnosa prema njima.

Ne razumijem što je uravnoteženo u tome da dijete cijeli dan sjedi u učionici (to što je navedeno da učitelj ima slobodu, može značiti nešto tek kada – pod broj 1, učitelj razumije da je važno da dijete nije samo u učionici, i pod broj dva, učitelj ima uvjete za to da radi u nekoj opuštenijoj okolini); ne razumijem što je pravedno u tome da dijete koje bolje radi samostalno MORA sebe obogaćivati ili primati potporu onako kako mu netko drugi odredi; ne znam kako može biti učinkovito nešto ako su oni koji bi to trebali provesti protiv toga; i ne znam kako išta od toga može biti održivo kad nemamo ni učionica ni kabineta ni zdrave prehrane u školama ni velikih knjižnica opremljenih za istraživanje…

I iako se svi nadamo da će ovo, kao uostalom i mnoge druge „reforme” prije, jednostavno propasti, ako ne propadne, bojim se da bi moglo postati recept za neuravnotežen, nepravedan, neučinkovit i neodrživ sustav odgoja i obrazovanja, barem u ovim uvjetima i na ovaj način, a sve to samo zato jer nismo naučili stavke iz ovih pet točaka.

Foto: pexels.com

Objava cjelodnevna nastava ili što mediji ne razumiju o školi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.